Ray Bradbury- Maslačkovo vino

Doug nije čekao izjave drugih. Većsu se jednolično oglašavali vlakovi i on je gledao kako im se lica rasplinjuju na stražnjem podiju ili pritisnuta o prozorska stakla. Jedno po jedno je otklizilo. A onda prazna pruga, i ljetno nebo, i on u drugom vlaku, jureći drugim smjerom. Douglas je osjećao kako mu zemlja prolazi ispod nogu, kako se njihove sjene izdižu i bojadišu nebo. Osjeti bolnu težinu a onda vrisne, zabaci natrag šaku, opali zviždeći u zrak. »Tko posljednji stigne kući, taj je nosorogova stražnjica!« Jurnuše niz tračnice smijući se i bičujući zrak. John Huff je trčao ne dotičući se zemlje. Douglas ju je dodirivao neprestano. Bilo je sedam sati. Večera je prošla i dječaci su se jedan po jedan sakupljali, zatvarajući vrata uz štropot, dok su za svakim, od njih roditelji vikali da ne lupa vratima. Douglas, i Tom, i Charlie, i John stajali su pomiješani među pola tuceta drugih. Bilo je vrijeme da se igraju skrivača i kipova. »Samo jednu igru«, reče John. »Onda moram ići kući. Vlak polazi u devet. Tko će biti 'ono'?« »Ja«, reče Douglas. »Prvi put u životu čujem da netko dobrovoljno hoće biti 'ono'«, reče Tom. Douglas opet pogleda Johna. »Potrčite«, reče. Dječaci se rasuše uz vrisak. John pođe natraške, a onda se vrati i počne skakati. Douglas je polako brojio. Pustio ih je da daleko otrče, da se rasprše, da se svaki povuče u svoj vlastiti mali svijet. Kad su se prepustili svojoj vlastitoj pokretnoj sili i iščezli, on duboko udahne. »Kipovi!« Svi se zalediše. Douglas mirno pođe preko livade tamo gdje je John Huff stajao kao gvozdeni jelen u sumraku. Drugi su dječaci stajali razdaleko, ruku ispruženih u vis, iskrivljenih lica, očiju svijetlih poput ispunjenje mrtve vjeverice. Ali to bijaše John, sam, nepokretan, i nitko nije trčao niti drečao i time kvario ovaj čas. Douglas jednom obiđe kip, obiđe ga drugi put. Kip se nije micao. Nije govorio. Gledao je prema obzorju napola se smiješeći. Bilo mu je kao ono prije nekoliko godina u Chicagu kad su posjetili neku veliku kuću gdje su bile ϐigure isklesane od mramora, i kad je šuteći hodao između njih. Tako je ovdje stajao John Huff, s mrljama od trave na koljenima i otraga na hlačama, izgrebenih prstiju i s krastama na laktovima. To je bio John Huff, s nepomičnim teniskama jer su u njima noge tiho počivale. Usta koja su to ljeto prožvakala mnogo paštete od kajsija, mnogo puta rekla riječili dvije o životu ili prilikama u gradu. I oči, ne slijepe kao u kipa, nego oči u kojima se razlijevalo rastaljeno zlato. I tamna kosa što je lepršala sad prema sjeveru, sad prema jugu, većprema smjeru laganog povjetarca koji je upravo puhao. I ruke na kojima se odražava čitav grad, prljave od ceste i isprutane kore drveća, s prstima koji su mirisali po konoplji, i hmelju, i zelenim jabukama, starim metalnim novcima i svježe zelenim žabama. I uši koje je sunčano svjetlo prosijavalo kao svijetlu, toplu smolu na kajsiji, i njegov nevidljivi dah u zraku koji je mirisao po metvici. »John«, reče Douglas, »da se nisi pomakao niti koliko iznosi treptaj oka. Ja ti apsolutno zapovijedam da ovdje stojiš i ne makneš se puna tri sata!« »Doug...« Johnove su se usne pomakle. »Zaledi se!« reče Douglas. John se opet zagleda u nebo, ali se više nije smiješio. »Moram ići«, šaptao je. »Ni trepnuti, to je igra!« »Ja sad moram kući«, reče John. Kip se pokrenuo, spustio ruke okrenuo glavu i pogledao Douglasa. Stajali su i gledali se. I druga

djeca spustiše ruke. »Odigrat ćemo još jednu igru«, reče John, »samo ću ovaj put ja biti 'ono'. Trčite!« Dječaci potrčaše. »Zaledite se!« Dječaci se zalediše i Douglas s njima. »Neka vam se ne pomakne niti jedan mišić, niti jedna vlas!« poviče John. Dođe do Douglasa i slane pokraj njega. »Dječače, to je jedini način«, reče. Douglas je gledao u daljinu, u poluosvijetljeno nebo. »Svaki od vas treba slijedeće tri minute biti zaleđeni kip!« reče John. Douglas je osjećao da John obilazi oko njega onako kako je maločas on obilazio oko Johna. Osjeti kako ga je John lagano udario po ruci. »Do viđenja«, reče. Tada je čuo trčanje i znao je i ne gledajući, da iza njega nije više bilo nikoga. Daleko je negdje zviždao vlak. Douglas je tako stajao čitavu minutu čekajući dok nestane zvuka trčanja, ali ovaj nije iščezavao. Još uvijek bježi no taj se zvuk više ne može čuti, pomisli Douglas. Zašto ne prestane trčati? I onda se dosjeti da to samo čuje svoje vlastito srce u svom tijelu. Stani! Maši se rukom prema prsima. Prestani otrčati! Ne volim taj zvuk! I tada osjeti da i on sam korača preko ledine između svih ostalih kipova i nije znao da li se i oni vraćaju u život. Cƽinilo mu se da se uopće ne miču. Zato se i on micao samo ispod koljena. Ostatak tijela mu je bio kao od hladnog kamena i težak. Penjući se na verandu svoje kuće najednom se. okrene i pogleda ledine iza sebe. Ledine bijahu prazne. Cƽuo se niz udaraca kao iz puške. Jedna su za drugima treskala vrata, počasna pucnjava zapadu sunca duž cijele ulice. Najbolji su kipovi, razmišljao je. Samo njih možešzadržati na svojoj ledini. Ne daj im nikad da se pomaknu. Čim to učiniš, više ne možeš ništa učiniti s njima. Odjednom mu šaka poletje u zrak kao hitac i tresnu o ledinu, i ulicu, i tamu što se nakupljala. U lice mu je navrla krv i oči su mu plamtjele. »John!« poviče. »Ti, John! John, ti si mi neprijatelj, čuješli? Nisi mi prijatelj! Nemoj se vratiti nikad više! Otiđi! Neprijatelju, čuješli? To si ti! Među nama je sve svršeno, ti si prljav, to je sve, prljav! John, čuješ li me? John!« Kao da je netko nekoj velikoj svjetiljci izvan grada uvukao stijenj, potamnjelo je nebo jošviše. Stajao je na verandi otvarajući usta i mičući usnicama. Pesnicu je jošuvijek pružao prema kući s druge strane ulice i niz put. Pogleda pesnicu i ona se rasplinu, a pod njom se rasplinu svijet. Penjući se uza stepenice u mraku samo je osjećao svoje lice, ništa nije vidio, čak ni svoje pesnice, i neprestano je ponavljao; ja sam lud, ja sam lud, ja sam srdit, mrzim ga, lud sam, srdim se, mrzim, ga! Polagano se penjao i za deset minuta stigao na vrh stepenica, u tami... »Tom«, reče Douglas, »samo mi nešto obećaj, hoćeš?« »Obećano je. Sto?« »Premda si mi brat i premda te katkad mrzim, budi ipak uza me, hoćeš li?« »Hoćeš li time reći da ćeš mi dopustiti da te pratim na dulje izlete s ostalim starijim dječacima?« »Da... naravno ... Cak i to. Ali hoću reći da ne odeš, da? Ne daj da te pregaze kakva kola ili da padneš s kakve stijene.« »Čini mi se da neću! Za koga ti mene držiš?« »Ako bi došlo do najgoreg i obojica zbilja ostarimo, recimo do četrdeset ili četrdeset i pet godina — možemo posjedovati negdje na zapadu neki zlatni rudnik i sjediti, pušiti kukuruzovu

svilu i pustiti brade!« »Pustiti brade! Dječače!« »Kako kažem, budi uza me i nemoj da ti se što dogodi.« »Možešse osloniti na me«, reče Tom. »Ne brinem se ja zbog tebe«, reče Douglas. »Nego zbog načina kako Bog upravlja svijetom.« Tom se načas zamisli. »On je u redu, Doug«, reče Tom. »On nastoji!« Upravo je izlazila iz kupaonice stavljajući jod na prst, jer se porezala kad je htjela odrezati komadić kokosova kolača, a uza stepenice verande uspinjao se listonoša, otvorio vrata i ušao. Vrata tresnuše. Elmira Brown udari nogom o pod. »Sam!« poviče. Svojim je jodom namazanim prstom mahala po zraku hladeći ga. »Jošse nisam privikla da mi muž bude listonoša. Kad god uniđeš, istjeraš život iz mene!« Sam Brown je stajao s napola praznim torbakom za pisma češući se po glavi. Pogleda kroz vrata kao da je odjednom u to mirno, blago, ljetno jutro počela kroz vrata sukljati magla. »Sam, rano si se vratio kući«, reče ona. »Ne mogu izdržati«, reče neraspoloženo. »Ispljuni što je?« Priđe mu bliže i pogleda u lice. »Možda ništa, možda svašta. Upravo sam izručio poštu Klari Goodwater dolje u ulici...« »Klari Goodwater!« »Nemoj sada zapasti u svoje borbeno raspoloženje. Bile su knjige od izdavačkog poduzeća JohnsonSmith Company, Račine, Wisconsin. Jedna se knjiga zove... čekaj malo.« Pogleda strop pa opet sagne glavu. »Albertus Magnus — tako je. Budući da su egipatske tajne priznate, provjerene, prihvatljive i prirodne ili...« Zabulji se u strop da bi dozvao u pamet slova. »Bijelo i crno umijeće za čovjeka i životinju otkriva zabranjeno znanje i tajne starinskih mudraca!« »Kažeš, Klara Goodwater?« »Usput sam uspio zirnuti na prve stranice, nema u tom nikakva zla. 'Skrivene životne tajne, koje je razotkrio taj slavni učenjak, ϐilozof, kemičar, prirodoslovac, psiholog, zvjezdoznanac, alkemičar, metalurg, vještac, tumaččarobnjačkih i vještičjih tajni, kao i skrivenih brojnih umijeća i znanosti — mračnih, običnih, praktičnih, itd.' Eto, bogami, glava mi je kao u dobrog duha domaćeg ognjišta. Zapamtio sam riječi premda ih nisam razumio.« Elmira se zagledala u svoj jodom namazani prst kao da ga je netko drugi upro u nju. »Klara Goodwater!« mrmljala je. »Gledala mi je ravno u oči kad sam joj to izručio i rekla: .Postat ću ja prvoklasna vještica, nema sumnje. Za kratko ću vrijeme dobiti diplomu. Započet ću posao. Začarat ću gomile i pojedince, staro i mlado, veliko i malo.' Tada se nekako čudno nasmijala, zarila nos u tu knjigu i ušla'.« Elmira je buljila u modricu na svojoj ruci i brižno jezikom dodirivala zub u čeljusti. Neka vrata zalupiše. Tom Spaulding je klečao na ledini pred kućnim vratima Elmire Brown i gledao gore. Lutao je po susjedstvu da izvidi čime se bave mravi, pa je našao jedan osobito zgodan brežuljak s velikom rupom, gdje su se svi mogući svjetlucavo-žuti mravci koprcali mašući svojim kliještima po zraku i uvlačeći pomamno u zemlju male smotuljke mrtvih skakavaca i sićušne komadiće ptica. Ali evo sad nešto novo: gospođa Brown mu s ruba svoje verande maše kao da je upravo otkrila da se svijet ruši kroz svemir brzinom od Sƽezdeset trilijuna milja u sekundi. Iza nje je stajao gospodin Brown, koji nije znao koliko milja u sekundi, a vjerojatno se ne bi uzbuđivao da je i znao. »Cƽuješ, Tom«, reče gospođa Brown. »Trebam moralni oslonac i protuvrijednost krvi janjeta. Dođi sa mnom!« I jurila je gnječeći mrave i lomeći glavice maslačka i izdubljivala velike mlake u cvjetnim gredicama prelazeći vrtove prečacima. Tom je jošjedan čas klečao proučavajući pleća i hrptenjaču gospođe Brown dok je tako srljala niz ulicu. Promatrao ju je pomno i osjetio da bi tu moglo biti melodrame i pustolovine, nešto što

on obično nije povezivao s gospođama, premda je gospođa Brown imala neke zaostatke piratskih brkova. Cas kasnije je već išao usporedo s njom. »Gospođo Brown, vi zbilja kao da ste ludi!« »Što ti znaš što je ludost, dječače!« »Pazite!« poviče Tom. Gospođa Elmira padne ravno preko jednog željeznog psa što je bio postavljen u zelenu travu. »Gospođo Brown!« »Vidiš?« Gospođa Brown je sjela. »To mi je učinila Klara Goodwater! Čarolija!« »Čarolija?« »Ništa zato, dječače. Evo stuba. Ti idi naprijed i isprekidaj sve nevidljive uzice napete na putu. Zazvoni na ovim vratima, ali brzo povuci prste, sok će te spaliti i pretvoriti u pepeo!« Tom se nije dotakao zvonca. »Klara Goodwater!« Gospođa Brown munjevito dotakne zvonce svojim jodom namazanim prstom. Daleko, u svježim, polutamnim, praznim sobama velike, stare kuće zveknulo je srebrno zvonce i utihnulo. Tom je osluškivao. Iz jošveće daljine čulo se tapkanje kao da trče miševi. Jedna sjena, možda zastor koji se njiše, pokrenula se u dalekoj primaćoj sobi. »Molim«, reče jedan miran glas. I začas se stvorila pred njima iza rešetke gospođa Goodwater, svježa kao stručak metvice. »Što vas dvoje tražite ovdje Tom, Elmira. Što...« »Nemojte me zbunjivati napadajući prva. Mi smo došli zbog toga što ste se vi bavite čarobnjaštvom da biste postali stoprocentna vještica!« Gospođa Goodwater se nasmije. »Vaš muž nije samo listonoša nego i čuvar reda. Tu je on zatakao nos!« »Nije on gledao poštu!« »On treba po deset minuta da stigne od jedne kuće do druge smijući se dopisnicima i iskušavajući cipele koje je netko nekome poslao poštom.« »Ne radi se o tome što je on vidio. Radi se o onome što ste mu vi rekli o knjigama što ste ih dobili!« »Našalila sam se. Postat ću vještica! Rekla sam i, gle! Moj ti je Sam odgalopirao kao da sam ga udarila munjom. Ja kažem da na mozgu tog čovjeka nema vjerojatno nijedne brazde.« »Vi ste i na drugom mjestu govorili o svojoj magiji, jučer...« »Valjda mislite sendvič klub...« »Na koji mene namjerno niste pozvali...« »Pa mi smo mislile, gospođo, da je to dan koji redovno provodite sa svojom bakom.« »Ja mogu uvijek odrediti neki drugi dan za baku da ste mi samo rekli.« »Jedina što je bilo u vezi s time tamo u sendvičklubu jest da sam ja sjedeći i držeći u ruci kruh, obložen šunkom i povrćem rekla izravno i glasno: 'Konačno ću doći do vještičje diplome. Već godinama studiram!'« »To sam ja saznala preko telefona!« »Zar suvremeni pronalasci nisu divni!« reče gospođa Goodwater. »I vi ste od građanskog rata naovamo stalno predsjednica ženske lože kozje krvi, [10] reći ću vam sve u lice, zar nije istina da ste se svih tih godina služili čarolijama da biste začarali gospođe i dobili glasove?« »Zar ste i načas posumnjali u to, gospođo?« reče gospođa Goodwater.

»Sutra su opet izbori i ja hoću samo da znam da li ćete opet kandidirati i zar vas nije stid?« »Na prvo pitanje 'da', a na drugo 'ne'. Slušajte, gospođo, kupila sam ove knjige za svog malog nećaka Raoula. Deset mu je godina i sada obilazi okolo i traži kuniće u šeširima. Rekla sam mu da postoji upravo toliko vjerojatnosti da nađe kunića u šeširu koliko i mozga u glavi pojedinih ljudi, koje bih mogla navesti po imenu. Ali on ipak traži, i zato sam mu pripremila ove darove. »Zar vi ne vjerujete u bibliju?« »Bog je istina, svakako. Ja se volim šaliti s vračarskim stvarima. Zƽene su sve vriskale od veselja kad sam im pokazivala svoju vještičju moć. Htjela bih da ste bili tamo.« »Bit ću tamo sutra da se protiv vas borim zlatnim križem i svim silama dobra koje mognem organizirati«, reče Elmira. »Recite mi sad koliko još drugog čarobnjačkog smeća imate u kući?« Gospođa Goodwater pokaže postrance na jedan stol u sobi. »Kupila sam sve moguće čarobnjačke trave. Dobro mirišu i vesele Raoula. Ovo se u ovoj vrećici zove Thisisova rutvica, a ovo je Sabissin korijen, a ono su tamo Ebonove trave; to je crni sumpor, a ovo zovu koštanom prašinom.« »Koštana prašina!« Elmira ustukne i udari Toma po gležnju. Tom jaukne. »Ovo je pelin i lišće od paprati, kojima možete zalediti puščana taneta i letjeti u snu kao šišmiš, kako se kaže u X poglavlju ove knjižice. Po mom je mišljenju zgodno za dječaka u razvoju da razmišlja o takvim stvarima. No po vašem bih licu rekla da ne vjerujete, da Raoul postoji. Dobro, dat ću vam njegovu adresu u Springfieldu.« »Da«, reče Elmira, »a onaj dan kad mu ja budem pisala, vi ćete otići u glavnu poštu, uzeti moje pismo, otići springfieldskim autobusom i odgovoriti mi dječačkim rukopisom. Znam ja vas!« »Gospođo Brown, budite jasni — vi želite biti predsjednica Zƽenske lože kozje krvi, zar ne? Ima već deset godina da se stalno natječete. Vi sami sebe imenujete. I na kraju dobijete uvijek samo jedan glas — vašvlastiti. Elmiro, kad bi vas gospođe htjele, one bi vas dovukle silom. Ali otkako ja ovdje stojim i gledam u brdo, kotrlja se samo jedan kamečak, a to je vaš. Znate što, ja ću vas sutra predložiti i glasati za vas.« »Onda je sigurno prokleto«, reče Elmira. »Lanjske sam se godine smrtno prehladila u doba izbora; nisam mogla izići da se borim licem u lice. A godinu dana prije toga sam slomila nogu. Cƽudnovato.« Mračno je žmirkala na ženu iza rešetke. »To nije sve. Prošli sam mjesec šest puta porezala prst, udarila se u koljeno deset puta, dvaput pala sa stražnje verande, čujete — dvaput! Razbila sam jedan prozor, pale su mi na pod dvije zdjele i jedna vaza koja kod Bixbyja stoji jedan dolar i četrdeset i devet centi, i ja ubuduće stavljam na vašračun svaku zdjelu, koja padne u mojoj kući i u okolici!« »Osiromašit ću do Božića«, reče gospođa Goodwater. Otvori rešetkasta vrata i najednom iziđe i zalupi vratima. »Elmiro Brown, koliko je vama godina?« »To sigurno stoji pisano u jednoj od vaših crnih knjiga. Trideset i pet!« »Kad pomislim da vam je trideset i pet godina ...« Gospođa Goodwater naprći usne i zatrepće očima računajući. »To je oko dvanaest tisuća sedam stotina sedamdeset i pet dana ili, računajući po tri puta na dan, dvanaest tisuća čudnovatih uzbuđenja, dvanaest tisuća puta mnogo buke ni za što, dvanaest tisuća nesreća. Pun je to i bogat život, Elmiro Brown. Čestitam vam!« »Odlazite!« gonila ju je Elmira. »Vi ste, gospođo, po svojoj nespretnosti druga žena u Green Townu u Illinoisu. Ne možete sjesti a da vam stolica ne počne svirati kao harmonika. Ne možete ustati a da ne gurnete mačku. Ne možete prijeći preko ledine a da ne padnete u bunar. Vaš je život samo jedno polagano propadanje, Elmiro Brown, zašto to ne biste priznali?«

»Nije nespretnost uzrok mojih nevolja, nego to što od mene do vas nije bilo ni milja udaljenosti u ono doba kad mi je iz ruku ispao lonac graha ili kad sam naelektrizirala prst u električnom priključku.« »Gospođo, u gradu ovih dimenzija svatko je jednom ili dvaput dnevno udaljen od drugog samo jednu milju.« »Priznajete da ste onda bili u blizini?« »Da, priznajem da sam ovdje rođena, ali bih sada dala ne znam što, da sam rođena u Kenoshi ili Zionu. Elmiro, otiđite svom zubaru da on vidi može li što učiniti protiv vašeg zmijskog jezika.« »O, o«, reče Elmira, »o, o, o!« »Natjerali ste me, da predaleko odem. Nisam se zanimala za vračarije; ali mi se čini da ću malo zaviriti u to. Slušajte! Vi ste sad nevidljivi. Dok ste tu stajali, ja sam vas začarala. Jednostavno ste postali nevidljivi.« »Niste!« »Jesam«, prizna vještica. »Nikad vas nisam mogla gledati, gospođo.« Elmira izvuče svoje džepno ogledalo. »Evo me!« Pogleda iz bližega i zine. Uzvine ruku kao da svira harfu i iščupa jednu vlas. Digne je i pokaže. »Nikad u svom životu, do ovog časa, nisam imala nijednu sijedu vlas!« Vještica se dražesno smiješila. »Metnite je u vrčmlake vode, do sutra će se pretvoriti u glistu. O, Elmiro, pogledajte se malo, hoćete li? Sve ste ove godine grdili druge zbog svojih nogu, koje su kao batovi, i svojih nesigurnih pokreta. Jeste li ikad čitali Shakespearea? Tamo u malim pozorišnim uputama stoji: uzbuna i nered. To ste vi, Elmiro. Uzbuna i nered! A sad bježite kući dok vam po glavi ne narastu kvrge, dok vam ne proreknem plin za cijelu noć! Šuuu!« Mahala je rukama po zraku kao da je Elmira samo oblak. »O, muhe su debele ovo ljeto!« reče. Uđe u kuću i zakračuna vrata. »Crta je povučena, gospođo Goodwater«, reče Elmira skrstivši ruke. »Dajem vam posljednju priliku. Odrecite se kandidature u Loži kozje krvi ili sutra stanite preda me da razgovaramo licem u lice, kad se budem borila za položaj i kad vam ga budem otela u časnoj borbi. Doći ću ovamo s Tomom. On je nevin, dobar dječak. Dan će pripasti nevinosti i dobroti.« »Ja na vašem mjestu, gospođo Brown, ne bih računao na moju nevinost«, reče dječak. »Moja majka kaže ...« »Šuti, Tom, dobro je dobro! Ti ćeš tamo stajati meni zdesna, dječače.« »Da, gospođo«, reče Tom. »To jest«, reče Elmira, »ako preživim noć kraj te žene, koji će od mene praviti voštanu lutku provlačeći mi zarđale igle kroz srce i dušu. I znaš, Tom, ako sutra ujutro nađeš u mom krevetu jednu Veliku, debelu, smežuranu smokvu, svu smežuranu, znat ćeš tko je ubrao taj plod u vinogradu. I vidjet ćeš kako će gospođa Goodwater biti predsjednica sve dok ne doživi stotinu devedeset i pet godina.« »Pa da, gospođo«, reče gospoda Goodwater. »Meni je sada trista godina. U davna vremena sam se zvala ŽENA.« Ispruži prste prema ulici. »Abrakadabra — zimiti — ZAM! Kako vam se to sviđa?« Elmira strci s verande. »Sutra!« vikne. »Do viđenja, gospođo!« reče gospođa Goodwater. Tom pođe za Elmirom gurajući usput mrave s pločnika u stranu. Dok je trčala preko ceste Elmira odjednom vrisne. »Gospođo Brown!« poviče Tom. Neka su kola natraške izlazila iz spremišta i prešla ravno preko Elmirinog desnog nožnog

palca. Gospođu Elmiru Brown je oko ponoći zaboljela noga, pa je zato sišla u kuhinju, pojela malo hladne piletine i sastavila jasan, neugodno tačan opis svega. Prvo, bolest prošle godine. Tri prehlade, četiri puta mali nered u probavi, jednom naduvenost, artritis, lumbago, koji je ona držala za kostobolju, težak bronhijalni kašalj, početak astme, pa mrlje na rukama, k tomu gnojenje semicirkularnog kanala, uslijed čega je nekoliko dana teturala kao pijana leptirića, bol u leđima, glavobolje i hunjavica. Lijekovi su je stajali: devedeset i osam dolara i sedamdeset i osam centi. Drugo, što je sve razbila u proteklih dvanaest mjeseci: dvije svjetiljke, šest vaza, deset zdjela, jednu jušnu zdjelu s poklopcem, dva prozora, jednu stolicu, jedan oslonac za ruke na soϐi, šest čaša i jedan kristalni zaslon za svijećnjak. Ukupna cijena: dvanaest dolara i deset centi. Treće, njene muke noćas. Boli je onaj pregaženi nožni prst. Nije joj dobro u želucu. Leđa su joj ukočena, a u nogama je žiga. Osjeća se kao da su joj oči obložene užarenom vatom. Na jeziku osjeća okus kao od krpe za prašinu. U ušima joj zvoni kao da će se razletjeti. Cijena? Raspravljala je sama sa sobom vraćajući se u krevet. Deset tisuća dolara za osobne muke. »Gledaj to istjerati na sudu!« reče poluglasno. »A?« reče njen muž, koji se na to probudio. Legla je u krevet. »Jednostavno neću da umrem.« »Molim?« reče on. »Neću da Umrem!« reče ona buljeći u strop. »To sam ja uvijek želio«, reče joj muž i okrene se i opet zahrče. Ujutro je gospođa Elmira Brown rano ustala, sišla u knjižaru, pa u trgovinu drogama i vratila se kući, gdje je revno počela mijesiti svakakve kemikalije, kad joj, u podne, stiže muž Sam s praznom poštanskom torbom. »Ručak je u frižideru.« Elmira je miješala neku zelenkastu smjesu u velikoj čaši. »Gospode Bože, što ti je to?« upita je muž. »Izgleda kao neka mliječna drhtalica koja je četrdeset godina stajala na suncu. Ima u njoj nekakvih gljiva.« »Pomoću magije se borim protiv magije.« »Hoćeš li to popiti?« »Hoću, ali istom kad pođem gore u Žensku ložu kozje krvi, gdje ću imati važnog posla.« Samuel Brown pomiriše smjesu. »Slušaj moj savjet. Najprije se popni uza stepenice pa onda popij. Čega sve ima u tome?« »Snijeg s anđeoskih krila, dakle zapravo mentol, koji hladi paklenu vatru što čovjeka pali, kaže se u knjizi koju sam dobila u knjižari. Sok jednog istom otkinutog grozda, koji unosi jasne, slatke misli usprkos tamnim priviđenjima. I crvene rabarbare, tartarkreme, bijelog šećera, bjelanjka od jaja, izvorske vode i pupoljaka djeteline, koji sadrže snagu dobre zemlje. O, mogla bih nastaviti cijeli dan. Sve je to na ovoj listi, dobro protiv zla, bijelo protiv crna. Ja ne mogu izgubiti!« »O, sigurno ćeš dobiti«, reče joj muž. »Ali hoćeš li znati da si dobila?« »Budi bez brige. Povest ću Toma da mi čarolija bude uspješna.« »Jadni dječak«, reče joj muž. »Nevin je«, kako kažeš, a istrgat ćete mu udove kad budete pregovarali u Loži kozje krvi.« »Tom će ostati živ«, reče Elmira, uze sa sobom mjehurastu smjesu, sakrije je u kutiju od zobenih pahuljica i poklopi, iziđe kroz vrata, a da joj se nije zakvačila haljina niti poderale čarape, koje su stajale devedeset i osam centi. Primijetila je to i bila ponosna čitavim putem do Tomove kuće, gdje ju je on čekao u svom bijelom, ljetnom odijelu, kako ga je poučila. »Fuj!« reče Tom. »Što to imate u kutiji?« »Sudbinu«, reče Elmira. »Nadam se«, reče Tom, stalno dva koraka ispred nje. Zƽenska loža kozje krvi bila je puna žena, koje su se gledale u ogledala, natezale suknje i pitale jedna drugu da li im zaista ne visi košulja.

U jedan sat se Elmir Brown uspela uza stepenice s dječakom u bijelom odijelu. Držao se za nos i stisnuo jedno oko tako da je samo napola mogao vidjeti kuda ide. Gospođa Brown pogleda sakupljeno mnoštvo pa onda u zobenu kutiju, otvori je i zaviri unutra, zagrcne se i opet je zatvori, a da nije popila niti gutljaj onoga što je bilo unutra. Išla je kroz dvoranu, a za njom je išao šum kao od tafta, jer su sve žene za njom šaptale. Sjela je otraga s Tomom, a Tom je izgledao nespretniji nego ikad u životu. Jednim okom, koje je još bilo otvoreno, pogledao je hrpu žena i odmah ga zaklopio i nije ga više otvorio. Elmira je sjedeći izvadila napitak i polako ga popila. U jedan sat i trideset minuta predsjednica gospođa Goodwater udari drvenim batom, i sve žene, osim njih dva tuceta, prestadoše razgovarati. »Gospođe«, poviče ona iznad ljetnog mora svile i vrpci, na kojem je tu i tamo plovila po koja bijela ili siva kapa, »vrijeme je, treba birati. No prije nego što počnemo, mislim da će gospođa Elmira Brown, žena našega istaknutog grafologa...« Prigušeni hihot prođe dvoranom. »Sƽto je to grafolog?« gurne Elmira dvaput laktom Toma. »Ne znam«, šapne Tom bijesno žmireći kad je osjetio lakat iz tame. »Zƽena, kako sam rekla, našeg eksperta za rukopise, Samuela Browna {ponovno smijeh)... iz poštanske službe«, govorila je dalje gospođa Goodwater. »Gospođa Brown nam želi saopćiti nekoliko misli. Gospođo Brown?« Elmira ustane. Stolica se iza nje prevrne i sklopi se sama kao klopka za medvjede. Ona poskoči inčiznad poda i zaljulja se na petama, koje proizvedu zvukove kao da pucaju i kao da će se taj čas raspasti u prašinu. »Imam mnogo da kažem«, reče držeći u ruci kutiju od zobi zajedno s biblijom. Drugom je rukom čvrsto držala Toma i probijala se teškom mukom naprijed prema podiju, udarajući neke po laktima i upozoravajući ih kod toga: »Pazite! Sƽto radite! Hej vi, pazite!« Okrenula se i udarila o jednu čašu i srušila je sa stola. Kad se to dogodilo, nakostriješi se i opet dobaci gospođi Goodwater mrk pogled i pusti je. da obriše stol malim rupčićem. A tada s pogledom u kojemu se nazirala prikrivena slavodobit izvadi praznu bočicu u kojoj je bio čarobni napitak, podigne je pokazujući gospođi Goodwater i šapne: »Znate što je bilo u ovome? Sad je to u meni, plemenita gospođo. Cƽarobni krug me uokviruje. Nikakav ga nožne može raskoliti, nikakva sjekira rasjeći.« Za to su vrijeme ostale žene razgovarale i nisu to čule. Elmira je stiskala Tomovu ruku. Tom je i dalje žmirio stenjući. »Plemenite gospođe«, reče Elmira, »ja suosjećam s vama. Ja znam što ste podnijele posljednjih deset godina. Znam zašto ste glasale za ovu gospođu Goodwater. Vi imate dječake, djevojčice, muževe. Morale ste paziti da vam račun za kućne potrebe ne prijeđe određenu visinu. Niste sebi mogle priuštiti da vam se mlijeko ukiseli, kruh pokvari ili da vam se kolači ne dignu, pa da budu kao potplate. Niste htjele da vam se kući svaka tri tjedna pojavi mumps, kozice ili kašalj. Niste htjele da vam mužrazbije kola ili da se ubije strujom na žicama visokog napona izvan grada. No sad to sve pripada prošlosti. Sad se možete osloboditi. Neće više biti žgaravice i bolova u leđima, jer sam ja donijela dobru vijest, i istjerat ćemo zloduha iz ove vještice među nama!« Svi zaokružiše pogledom po dvorani, ali nisu vidjeli nikakvu vješticu. »Mislim vašu predsjednicu!« poviče Elmira. »Mene!« pokaže gospođa Goodwater svima. »Danas sam«, dahtala je Elmira upirući se o stol, »pošla u knjižnicu. Potražila sam protuvračarije. Kako da se čovjek riješi ljudi koji vladaju drugima, kako da prisili vještice da ga napuste. I našla sam način kako ću se boriti za sva naša prava. Osjećam kako mi raste snaga. U meni je magija svih vrsta dobrog korijenja i kemikalija. U meni je...« Zastane i zaljulja se. »U meni je tartarska krema i... u meni je. . . bijela sokolova trava i mlijeko koje se kiselilo na mjesečini, i...«

Zastane i zamisli se načas. Zatvori usta, a duboko iz nje se probijao sićušan glas i prodirao kroz okrajke usana. Malo zaklopi oči da vidi gdje je snaga. »Nije li vama zlo, gospođo Brown?« upita je gospođa Goodwater. »Dobro mi je!« reče gspođa Brown polako. »Usula sam malo smrvljenog korijenja od mrkve i peršina, smrekove bobice ...« I opet se zaustavi kao da joj je neki glas rekao STANI, i zaokruži pogledom po svim licima. Opazi da se soba počela okretati, polako, najprije slijeva nadesno, pa zdesna nalijevo. »Ružmarinovo korijenje i cvijet ljutića«, reče pomalo nerazgovijetno. Ispusti Tomovu ruku. Tom otvori jedno oko i pogleda je. »Lovorova lišća, latica potočarke ...« reče. »Možda bi bilo bolje da sjednete«, reče gospođa Goodwater. Jedna od gospođa što su sjedile sa strane ustane i otvori prozor. »Suhih betelovih oraha [11] i sjemena divlje jabuke«, reče gospođa Brown i zastane. »A sad brzo da biramo. Hoću da imam glasove. Ja ću brojiti.« »Nema žurbe, Elmiro«, reče gospođa Goodwater. »O, da, hitno je«, Elmira udahne duboko i drhtavo. »Ne zaboravite, gospođe, da više nema straha. Učinite ono što ste uvijek željele učiniti. Glasajte za, me i...« Soba se opet počela micati gore dolje. »Poštenje kod upravljanja. Svi koji su za to da gospođa Goodwater bude predsjednica neka kažu 'Aj'.« »Aj«, reče čitava dvorana. »Svi koji su za gospođu Elmiru Brown«, reče Elmira tiho. Bilo joj je neugodno. Gas kasnije progovori sama: »Aj!« Stajala je usupnuta na podiju. Tišina je ispunjala dvoranu od jednog kraja do drugog. U toj tišini gospođa Elmira ispusti nekakav glas nalik graktanju. Rukom se uhvati za grlo. Okrene se i mutno pogleda gospođu Goodwater, koja je pukim slučajem bašu taj čas izvadila iz torbice malu lutku u koju je bilo ubodeno nekoliko zarđalih gumbašnica. »Tom«, reče Elmira, »pokaži mi put do ženskog zahoda.« »Da, gospođo.« Najprije su mirno hodali, pa onda potrčaše, pa jurnuše. Elmira je trčala prva, kroz gomilu, prolazom između sjedala ... Došla je do vrata i krenula nalijevo. »Ne, Elmiro, desno!« vikala je gospođa Goodwater. Elmira je pošla lijevo i iščezla. Čuo se neki šum kao da se ugljen kotrlja niza spust. »Elmiro!« Gospođe su potrčale zaplićući se poput djevojačkog tima za baseball. Samo je gospođa Goodwater pošla ravno. Našla je Toma kako gleda niza stubište čvrsto se držeći ograde. »Četrdeset stepenica!« zastenje on. »Četrdeset stepenica do dna!« Poslije se mjesecima i godinama prepričavalo kako je Elmira Brown prebrojila te stepenice kao pijanac dotičući se svake pojedinačno sve do dna. Tvrdilo se da je prije pada bila bolesna do besvijesti i da je uslijed toga njen kostur bio kao od gume, tako da se zapravo kotrljala a ne odbijala. Kad je stigla na dno, progledala je i osjećala se bolje, jer je usput malo — pomalo izbacila sve što ju je činilo bolesnom. Istina, izudarala se tako da je izgledala kao tetovirana. No nije joj bilo niti jedno rebro slomljeno, niti jedan zglob iščašen. Tri je dana čudno držala glavu kao da viri iz uglova bjeloočnice mjesto da se okrene da pogleda. No važno je bilo to da je na dnu stepenica gospođa Goodwater položila Elmirinu glavu sebi na krilo i ronila suze nad njom dok su se druge žene histerično gurale oko njih.

»Elmiro, obećajem, Elmiro, kunem se, ako budete živi, ako ne umrete, čujete li me, Elmiro, slušajte!« Odsad ću svoje čarolije upotrebljavati samo za dobro. Neću više tjerati crnu magiju, nego samo bijelu. Kad ja tako hoću, neće odsada u vašem životu biti padanja preko željeznih pasa, posrtanja preko pragova, porezivanja prstiju ili padanja niza stepenice! Raj, Elmiro, raj, obećajem vam! Ako budete živi! Elmiro, recite mi nešto! Progovorite i sjednite! I popnite se uza stepenice da ponovno glasamo. Predsjednica, obećajem, predsjednica Ženske lože kozje krvi, uz ovacije, zar ne, gospođe?« Na to sve žene kriknuše tako strašno da se moradoše nasloniti jedna na drugu. Tom, koji je stajao na vrhu stepenica, pomisli da mora da dolje na dnu netko umire. Većje bio na pola puta prema dnu kad sretne gospođe, koje su se vraćale kao da ih je upravo izbacila neka dinamitna eksplozija. »Ukloni se s puta, dječače«! Najprije je išla gospođa Goodwater smijući se i plačući. Za njom je išla gospođa Elmira Brown čineći to isto. Za njima su dvjema išle sve stotinu devedeset i tri članice lože ne znajući da li se vraćaju sa sprovoda ili idu na ples. Promatrao ih je kako prolaze i vrtio glavom. »Ne trebate me više«, reče on. »Nikako više.« I na prstima se spusti niza stepenice prije nego što bi ga mogle ustrebati, držeći se cijelo vrijeme čvrsto za ogradu. »Najvažnije se može sažeti u dvije do tri riječi«, reče Tom. »Gospođe su se ponašale kao luđakinje. Sve su stajale okolo i ispuhivale nosove. Elmira Baun je sjedila na dnu stepenica, ništa joj se nije slomilo, jer su joj kosti, po mom mišeljenju, od želatine, a vještica je, naslonjena na njeno rame, jecala i onda su sve zajedno smijući se pošle uza stepenice. Joj ... hihi, možeš to sebi predočiti. Ja sam brzo odanle izmaknuo.« Tom otkopča košulju i odloži kravatu. »Magija, kažeš?« upita Douglas. »Cƽarolija u najgorem obliku«. »Misliš?« »Da i ne.« »Dječače! Ovaj je grad pun materijala!« Douglas se zagleda u horizont, gdje je nebo bilo puno oblaka, koji su na njemu stvarali ogromne likove starih bogova i ratnika. »Čarolije, i voštane lutke, i igle, i eliksiri, kažeš?« »Nije bašjako slično eliksiru, ali izvrsno za povraćanje. Plap! Eto ga!« Tom se udari po želucu i isplazi jezik. »Vještice ...«, reče Douglas i uglom oka tajanstveno namigne. I, na kraju, eto dana kad odsvuda, svuda naokolo, čujete kako s drveća padaju jabuke, jedna po jedna. Najprije jedna tu jedna tamo, pa onda tri, pa četiri, i devet, i dvadeset, dok ne počnu udarati kao kapi kiše, kao konjska kopita o meku, potamnjelu travu, a ti si posljednja jabuka na drvetu i čekašda dođe vjetar i oslobodi te spone kojom si privezan za nebo, tako da počnešpadati sve niže i niže. Mnogo prije nego što se dotakneštrave, zaboravit ćešda je ikad postojalo neko drvo, ili druge jabuke, ili neko ljeto, ili neka zelena trava na tlu. Past ćeš u tamu ... »Ne!« Pukovnik Freeleigh brzo otvori oči, uspravno sjedne na svojoj stolici na kotačima. Ispruži svoju hladnu ruku da nađe telefon. Još je bio na svom mjestu. Pritisne ga načas na svoja prsa žmirkajući. »Ne volim taj san«, reče svojoj praznoj sobi. Napokon drhtavim prstima podigne slušalicu i nazove telefonsku centralu, dadne broj i pričeka pazeći na vrata spavaonice kao da svaki čas može nahrupiti u sobu nevolja od sinova, kćeri, unuka, njegovateljica, doktora da mu oduzmu taj posljednji životni užitak što ga je dopuštao svojim osjetilima koja su se gubila. Prošlo je mnogo dana, ili možda godina, kad mu je srce kao

bodežprobilo rebra i meso kad je odozdo čuo dječake... zvali su se, kako ono? Charlie, Chuck, da! I Douglas! I Tom! Sjeća se on! Zvali su ga imenom daleko odozdo sa dna stubišta, ali su vrata bila zatvorena. i dječaci su otišli. Ne smijete se uzbuđivati, rekao je liječnik. Nikakvi posjeti, nikakvi posjeti, nikakvi posjeti. I on je čuo dječake kako se kreću preko ulice, vidio ih je, domahivao im. I oni su njemu domahnuli. »Pukovniče... pukovniče ...« I sad je sjedio sami sa svojom sivom kornjačom od srca, koja mu je slabašno, tu i tamo, od vremena do vremena kucnula. »Pukovniče Freeleigh«, reče telefonist. »Evo vašeg broja. Mexico City. Erickson 3899.« I onda daleko, ali beskrajno jasan glas: »Bueno.« »Jorge« poviče starac. »Senor Freeleigh! Opet? To stoji novaca.« »Neka stoji. Vi znate što imate činiti.« »Da. Prozor?« »Prozor, Jorge, molim vas.« »Jedan čas«, reče glas. I tisuće milja daleko, u jednoj južnoj zemlji, iz nekog ureda u nekoj zgradi u toj zemlji čuo se šum koraka koji su se udaljivali od telefona. Starac se sagne pritišćući slušalicu na svoje smežurano uho, koje ga je boljelo, u očekivanju zvuka što je imao doći. Otvorio se prozor. Ah, uzdisao je starac. Zvukovi iz Mexico City ja u vruće, žuto podne uzdizali su se kroz otvoreni prozor i ulazili u telefon. Imao je jasnu predodžbu Jorgea kako stoji i drži slušalicu, daleko, što dalje u svijetli dan. »Senor...« »Ne, ne, molim. Pustite me da slušam.« Slušao je trubljenje brojnih metalnih sirena, škripu kočija dozivanje trgovaca koji su na svojim klupama prodavali purpurno crvene banane i tropske naranče. Noge se pukovnika Freeleigha počeše micati viseći s ruba njegove pokretne stolice, krećući se kao kad čovjek hoda. Stisnuo je vjeđe. Svaki je čas duboko disao kao da hoće upiti mirise mesa Sto je visilo na željeznim kukama na suncu pokriveno muhama tako kao da je ogrnuto plastom od grožđa; miris kamenitih ulica vlažnih od jutarnje kiše. Cƽinilo mu se kao da mu sunce pali obraze šneurednom bradom, i opet mu je bilo dvadeset i pet godina, i hodao je, gledao, smijao se, veselio se, vedar, upijajući boje i mirise. Netko zakuca na vratima. Hitro sakrije telefon pod okrajak odjeće. Uđe njegovateljica. »Kako ste«, upita. »Jeste li dobri? »Da.« Starčev je glas bio mehanički. Jedva je vidio. To obično kucanje na vrata bilo je za njega takav udarac da je jedan dio njega ostao u dalekom gradu. Cƽekao je dok mu se pamet vrati kući —bila je ovdje potrebna, da odgovara na pitanja, da se ponaša kao zdrava, da bude uljudna . »Došla sami da vam ispitam bilo.« »Ne sada!« reče starac. »Pa vi nikuda ne idete, zar ne?« Nasmiješila se. On je uporno gledao u njegovateljicu. Nigdje nije bio već deset godina. »Pružite mi ruku.« Njeni prsti, tvrdi i precizni, tražili su kao šestar bolest u njegovu bilu. »Što ste radili da ste se tako uzbudili?« upita ga. »Ništa.« Ona zaokruži pogledom i zaustavi ga na stolu gdje je nedostajao telefon. U taj čas tiho, dvije tisuće milja daleko, zatrubi sirena. Ona mu ispod odijela izvadi prijemnik i pridrži mu ga pred licem. »Zašto to činite? Obećali ste da nećete. Tako u prvom redu sama sebe oštećujete, nije li tako? Uzbuđujete se. previše govorite. Oni dječaci dođu i skaču oko vas...« »Mirno su sjedili i slušali«, reče pukovnik. »A ja sam pripovijedao stvari koje nikada nisu čuli. O bufalima sam im pričao, o bizonima. To je bilo vrijedno. Nije mi stalo. Bio sam u čistoj groznici i živio sam. Nije važno ako takav život čovjeka ubije, bolje je uvijek imati životnu groznicu. A sad mi

dajte tu slušalicu. Ako nećete da pustite dječake ovamo gore da pristojno sjede, onda bar mogu razgovarati s nekim izvan sobe.« »Zao mi je, pukovniče. Vaš se unuk za to brine. Ja sam ga prošli tjedan odvratila od toga da odnese telefon. Čini mi se da ću ga ovaj put pustiti da to učini.« »To je moja kuća, moj telefon. Ja vas plaćam!« reče on. »Da bih vam činila dobro, a ne da se uzbuđujete.« Odveze mu stolicu na drugu stranu sobe. »A sad u krevet, mladiću!« Okretao se iz kreveta i uporno gledao u telefon. »Idem na nekoliko časaka u trgovinu«, reče njegovateljica »Da budem sigurna da se nećete opet služiti telefonom, sklonit ću vam stolicu u predsoblje.« Ona izveze praznu stolicu kroz vrata. Cƽuo je kako se u dnu stubišta zaustavila na pomoćnom telefonu. Da ne naziva Mexico City? pitao se. Valjda, se neće usuditi! Kućna se vrata zatvoriše. Mislio je na prošli tjedan, kako ga je proveo sam u svojoj sobi, i na tajnu, na zamamne pozive preko kontinenta, Panamske prevlake, čitavih pokrajina obraslih džunglom, visoravni s bijelim orhidejama, jezera i bregova... govoreći, govoreći... Buenos Airesu ... i... Limi... Rio de Janeiru ... Uspravi se u hladnom krevetu. Sutra više neće biti telefona! Kakav sam bio pohlepni glupan! Izvuče svoje krhke noge iz kreveta, čudeći se kako su se osušile. Cƽinilo mu se kao da su mu ih nakalemili na tijelo jedne noći dok je spavao, a mlađe mu noge uzeli i spalili u podrumskoj peći. Iz godine u godinu uništavali su sve u njemu, odnijeli mu ruke, nadlaktice, noge, a ostavili mu u zamjenu nešto što je tako krhko i bezvrijedno kao šahovske ϐigure. Sad hoće da se maše za nečim nedokučivim, za pamćenjem. Nastoje prerezati žice koje ga vraćaju u druga vremena. Posrćući je trčao preko sobe. Zgrabi telefon i sklizne niza zid i sjedne na pod. Zvao je centralu, a srce mu se htjelo rasprsnuti udarajući sve brže i brže, pred očima mu se mračilo. »Brzo, brzo!« Pričeka. »Jorge, prekinuli su nas.« »Nemojte više nazivati, senor«, reče daleki glas. »Nazvala me vaša njegovateljica. Kaže da ste jako bolesni. Moram prekinuti.« »Ne, Jorge, molim vas«, branio se starac. »Samo me još jednom spojite, slušajte. Sutra će odnijeti telefon. Nikad vas više neću moći nazvati.« Jorge ništa ne reče. Starac nastavi: »Za ljubav božju, Jorge! Za naše prijateljstvo. Za stare dane! Ne znate vi što to znači. I vi ste u mojim godinama, ali vi se možete kretati! Ja se deset godina nisam kretao.« Slušalica mu ispade iz ruke i teškom je mukom opet podigne, tako ga je bolio prsni koš. »Jorge! Vi ste još uvijek tamo, zar ne?« »Hoće li ovo biti posljednji put?« reče Jorge. »Obećajem!« U udaljenosti od tisuća milja položena je slušalica na stol. Jošjednom su se onako blizu, jasno čuli koraci i, poslije stanke, posljednje otvaranje prozora. »Slušaj«, šapne starac sam sebi. I čuo je tisuću ljudi na jednom drugom sunčanom svijetlu, i tiho cilikanje glazbe na orguljama »La Marimba« — o, lijepe li melodije za ples! Zƽmireći podigne starac ruku kao da snima slike neke stare kaledrale, i tijelo kao da mu je postalo mesnatije, mlađe, i osjećao je ugrijani pločnik pod nogama. Zƽelio je reći: »Vi ste još uvijek tamo, zar ne? Svi vi stanovnici tog grada, u doba ranog

popodnevnog odmora, zatvarate trgovine, dječaci izvikuju Loteria nacional para hoy [12] da bi prodali srećke. Svi ste vi tamo, stanovnici grada! Ne mogu vjerovati da sam ikada bio među vama. Kad čovjek ode iz jednog grada, onda mu se počne činiti kao da je samo slika iz mašte. Svaki grad, New York, Chicago, sa svojim stanovništvom, postane nevjerojatan kad je daleko. Isto kao što sam ja nevjerojatan ovdje u Illinoisu, u malom gradiću pokraj mirnog jezera. Svi smo mi jedni drugima nevjerojatni kad nismo jedni uz druge. Zato je ugodno čuti zvukove kako bih znao da je Mexico City još uvijek tamo i da se narod kreće i živi...« Sjedio je pritišćući slušalicu uz uho. I na kraju najjasniji i najvjerojatniji zvuk glas zelenog trolejbusa dok zaobilazi neki ugao, trolejbusa punog smeđeg, stranog, lijepog svijeta, i glasovi drugih ljudi koji trče i slavodobitno dozivaju kad uskoče, vinu se na kola i izgube se iza ugla po tračnicama koje ih uza škripu i odnose u daljinu obasjanu plamenom sunčeva svjetla. Ostaju samo zvuci od pečenja »tortillas« na pećima na tržnici, ili je to bio samo mrmor koji stalno raste i pada i svjetlucanje dvije tisuće milja bakrene žice koja stalno podrhtava... Starac je sjedio na podu. Vrijeme je prolazilo. Vrata se na dnu stubišta! polagano otvoriše. Lagani koraci uđoše oklijevajući, a onda odlučno krenuše uza stepenice. Glasovi su mrmorili. »Ne bismo smjeli biti ovdje.« »On je mene nazvao, kažem vam. Jako su mu potrebni posjetioci. Ne možemo ga napustiti.« »Bolestan je!« »Svakako! Ali je rekao da dođemo kad njegovateljica iziđe. Ostat ćemo samo časak ovdje, pozdraviti ga i...« Vrata spavaonice se širom otvoriše. Trojica su dječaka stajala i gledala unutra, u starca koji je sjedio na podu. »Pukovniče Freeleigh?« reče Douglas tiho. U njegovoj je šutnji bilo nešto zbog čega su se svi zabezeknuli. Približi se, još uvijek na prstima. Douglas se sagne i oslobodi telefon iz gotovo ohlađenih starčevih prsti. Douglas podigne slušalicu na svoje uho i osluhne. Čuo je čudan, dalek, konačan zvuk. Zatvaranje prozora dvije milje daleko. »Bum!« reče Tom. »Bum! Bum! Bum!« Sjedio je na topu iz građanskog rata na trgu pred gradskom sudnicom. Douglas se pred topom udari u srce i padne na travu. Ali nije ustao,; ležao je zamišljen. »Izgleda kao da ćeš sad na izvaditi staru olovku.« reče Tom. »Pusti me da razmišljam!« reče Douglas gledajući u top! Prevrne se i zagleda u nebo i drveće nad sobom. »Tom pogodilo me.« »Što?« »Jučer je umro Chin Ling Soo. Jučer je svršio građanski rat upravo ovdje u ovom gradu, zauvijek. Jučer je upravo ovdje umro i gospodin Lincoln, general Lee, general Grant i stotine tisuća drugih sa sjevera i juga. Jučer je poslije podne u kući pukovnika Freeleigha krdo bizona bufala, veliko kao Green Town u Ilinoisu, izišlo iz gudure i otišlo u ništavilo. Jučer se čitava masa prašine slegla kao da se ništa nije dogodilo. A ja onaj čas nisam shvatio pravo značenje toga. To je strašno, Tom, to je strašno! Sto ćemo učiniti sa svim tim bufalima? . .. Sƽto ćemo sa svim tim vojnicima i generalima: Leejem, Granlom i Honestom Abeom? Sƽto ćemo s Ching Ling Soom! Nikad nisam ni sanjao da toliko svijeta može tako odjednom umrijeti, Tom. No oni su umrli. Sigurno su umrli!« Tom je sjedio na topu raskrečenih nogu kao da jaši i gledao dolje na brata pa mu reče zatežući:

»Imaš li uza se bilježnicu?« Douglas strese glavom. »Onda bi bilo dobro da odeš kući i sve pribilježiš prije nego što zaboraviš. Ne događa ti se svaki dan da se pola naroda prevrne pokraj tebe.« Douglas sjedne pa onda ustane. Polako je išao preko ledine pred sudnicom grickajući donju usnu. »Bum!« reče Tom nehajno. »Bum! Bum!« A onda življe: »Doug, triput sam te ubio dok si hodao po travi! Cƽuješ, Doug? Hej! Doug! Dobro. To bolje - po te.« Polegne na top i nanišani u smjeru cijevi. Zažmiri jednim okom. »Bum!« šapne prema liku koji je iščezavao. »Bum!« »Evo!« »Dvadeset i devet!« »Evo!« »Evo!« »Evo!« »Trideset i jedan!« Poluga se spuštala. Male kapljice, pritisnute na glavice punih boca, svjetlucale su se svijetložuto. Djed pruži posljednju bocu Douglasu. »Druga ljetina. Lipanj je na polici. Ovo je srpanj. A sad prema kolovozu.« Douglas digne bocu toplog maslačkova vina, ali je ne položi na policu. Vidio je druge boce, označene brojevima, kako tamo čekaju, jedna kao i druga ne razlikujući se ni u čem, sve svijetle, sve pravilne, svaka na svom mjestu. Evo dana kad sam otkrio da sam živ, pomisli, pa zašto ta boca nije svjetlija od drugih? Eno dana kad je John Huff pao s ruba njegova svijeta, otišao. Zašto boca nije tamnija od drugih? Gdje su svi oni ljetni psi što su skakali kao delϐini u valovima pšenice koje je vjetar čas pleo, čas rasplitao? Gdje je miris strujanja od zelne mašine ili od trolejbusa? Sjeća li se vino toga? Ne sjeća se! Ili se bar čini da se ne sjeća. Negdje je u jednoj knjizi pisalo da svaka izgovorena riječ, svaka otpjevana pjesma i nadalje živi; otitrala je u prostor. I kad bismo mogli otići u daleki Centauri, čuli bismo Georgea Washingtona gdje u snu govori, ili Cezara koji je iznenađen ubodom noža u leđa. Toliko o zvucima. A što je sa svjetlom? Ne može biti da je pomrlo sve što smo vidjeli. Dakle, kad bismo pretražili svijet, morali bismo naći sve vidike svijeta iz svih godina, možda u saću, iz brojnih ćelija curi med, gdje su pčele, ožarene peludom, naslagale svjetlo u ambri, ili u trideset tisuća leća kojima je obložena glava podnevne libele. Ili bismo, možda kad bismo kaplju ovog maslačkova vina stavili pod sitnozor, vidjeli cijeli svijet Cƽetvrtog srpnja kao rukoveti plamena vezuvskog vatrometa. To bi on volio vjerovati. Pa ipak... gledajući u ovu bocu ovdje, koja svojim brojem označuje dan kad je pukovnik Freeleigh posrnuo i kao šest stopa duboko u zemlju, nije Douglas mogao pronaći niti jedan gram tamnog taloga, niti jedne mrlje od velikih naslaga prašine što su je podigli bizoni, ni traga sumporu iz pušaka u Shillohu ... »Kolovoz je pred nama«, reče Douglas. »Istina. Ali kako stvari stoje, neće biti ni mašina ni prijatelja a i maslačka za posljednju berbu će biti vrlo malo.« »Kob. Kob. Tvoje riječi zvuče kao zvonjava pogrebnog zvona«, reče djed. »Govorišgore nego da kuneš. Ipak ti neću oprati usta sapunom. Tu će ljekovito djelovati gutljaj maslačkova vina. Evo, progutaj. Kakav mu je okus?«

»Ja sam gutač vatre! Vuuuuuš!« »A sad uza stepenice, optrči triput kuću, pet puta se prekobaci naglavce, šest puta poskoči i popni se na dva drveta, pa ćeš postati dirigent koncerta umjesto da budeš glavni narikač. Hajde!« Trčeći je Douglas mislio: četiri puta poskočiti, popeti se na jedno drvo i dvaput se prekobaciti, to će biti dosta! Oko podne prvog dana mjeseca kolovoza sjeo je Bili Forrester u svoja kola i viknuo da ide u grad tražiti neki izvanredni sladoled ili nešto drugo, pa neka pođe s njim tko hoće. I tako nije prošlo ni pet minuta, a Douglas Spaulding se već gibanjem i zagrijavanjem udobrovoljio, pa se popeo s užarenog nogostupa u kola, prošao kroz špilju koja je mirisala po svježini vanilije iz trgovine mirodijama, i sjeo je s Billom Forresterom kod izvora snježnog mramora. Zatražili su da im nabroje najegzotičnije sladolede i kad je čovjek iz »Zdenca« rekao: »Led od limuna i vanilije na starinski način« ... »To je!« reče Bili Forrester. »Da, gospodine!« reče Douglas. I dok su čekali, polako su izvijali svoje stolice na vijak. Srebrne slavine, blistava ogledala, ventilator koji se vrtio na stropu, zeleni zastori na malim prozorima, stolice pletene u obliku harfe, sve je to prolazilo ispred njihovih očiju. Prestadoše se vrtjeti. Oči im se zaustaviše na licu i liku gospođe Helene Loomis, starice od devedeset i pet godina, sa žlicom za sladoled u ruci, sa sladoledom u ustima. »Mladiću«, reče ona Billu Forresteru, »vi ste osoba ukusa i mašte. A imate i snagu volje za desetoricu muškaraca, inače se ne biste usudili odvojiti od općenito poznatih mirisa, nabrojenih na listi, pa se izravno, bez izvinjavanja ili suzdržavanja, odlučiti za tako nešto nečuveno kao što je sladoled od limuna i vanilije.« On joj se svečano nakloni. »Dođite, sjednite sa mnom obojica«, reče. »Razgovarat ćemo o neobičnim sladoledima i sličnim stvarima, kojima smo, kako se čini, skloni. Ne bojte se, ja ću platiti svoj račun.« Smijući se prenesoše njih dvojica svoje sladolede na njen stol i sjedoše. »Ti kao da si Spaulding«, reče dječaku. »Imašdjedovu glavu. A vi ste William Forrester. Pišete za »Chronicle«, dosta dobar stupac. O vama sam čula više nego što bih htjela reći.« »Ja vas poznajem«, reče Bill Forrester. »Vi ste Helena Loomis.« Najprije je oklijevao, ali onda nastavi: »Nekad sam bio zaljubljen u vas«, reče on. »E, to je pravi način, tako ja volim započeti razgovor.« Mirno je grabila sladoled. »To je povod za novi sastanak. Ne... nemojte mi reci gdje ili kada ili kako ste bili u me zaljubljeni. Sačuvat ćemo to za slijedeći put. Tim ste mi riječima odmah oduzeli tek. Gledajte samo! Dobro, svejedno moram kući. Budući da ste reporter, dođite sutra na čaj između tri i četiri; mogu vam prikazati povijest ovog grada otkad je trgovište. Tako ćemo oboje moći grickati nešto što će nas zanimati. Gospodine Forrester vi me podsjećate na jednog gospodina, s kojim sam se poznavala prije sedamdeset godina.« Sjedila im je sučelice i činilo im se kao da govore s nekom sivom, izgubljenom, drhtavom leptiricom. Glas je dolazio iz daljine, iz sivila i starosti na koju se slegao prah od tiještenog, osušenog cvijeća i starih leptira. »Dobro.« Ustala je. »Hoćete li sutra doći?« »Vrlo vjerojatno hoću«, reče Bili Forrester. I otišla je u grad za poslom ostavivši dječaka i mladića, koji su za njom gledali polako dovršavajući svoj sladoled. Slijedeći je dan William Forrester sve do podne sređivao neke mjesne novosti za novine. Poslije ručka je otišao u ribolov na rijeku izvan grada, ulovio samo nešto sitne ribe koju je s

veseljem bacio natrag u vodu, pa se i ne misleći, ili bar ne primjećujući da misli našao u tri sata u svojim kolima vozeći se niz stanovitu ulicu. S interesom je promatrao svoje ruke kako upravljaju volanom i kako ga dovode preko prostranog zaokreta pred bršljanom obrastao ulaz. Izlazeći iz kola postade svjestan činjenice da su njegova kola, isto kao i njegova lula, stara, nagrizena, nepočešljana u tom ogromnom, zelenom vrtu, kod te svježe omaljane viktorijanske trokatnice. Vidio je kako se na dalekom kraju vrta pomaklo nešto lagano kao duh, čuo je da je netko šaptom kriknuo i vidje da je to gospođa Loomis, udaljena od njega i vremenski i prostorno, koja je sama sjedila i čekala ga, dok su se pred njom caklile blage, srebrne plohe čajnog pribora. »To je prvi put što jedna žena čeka spremna«, reče on idući prema njoj. »Ali isto tako«, priznade, »ja prvi put u svom životu dolazim na sastanak na vrijeme.« »A zašto je tako?« upita ona, naslonjena leđima na svoj pleteni stolac. »Ne znam«, prizna on. »To je početak mudrosti, kako ljudi kažu. Kad je čovjeku sedamnaest godina, zna sve. Ako sa dvadeset i sedam još uvijek sve zna, onda mu je još uvijek sedamnaest.«' »Čini se da ste vrlo mnogo naučili tokom godina.« »To je privilegij starih ljudi da se čini kao da sve znaju. Ali to je gluma i maska, kao i svaka druga gluma i maska. Mi se stari međusobno jedno drugom smješkamo i pitamo na taj način: kako vam se sviđa moja maska, moja gluma, moja sigurnost? Zar život nije predstava? Zar ja ne glumim dobro?« Oboje su se mirno smijali. On se naslonio na stolicu i prvi put poslije mnogo mjeseci dopustio da mu smijeh prirodno izvire iz usta. Kad su se umirili, uzela je ona svoju šalicu čaja u obje ruke i zagledala se u nju. »Znate da je sreća što smo se tako kasno sreli. Ne bi mi bilo drago da sam vas srela kad mi je bilo dvadeset i jedna godina i kad sam bila puna obijesti.« »Za lijepe djevojke od dvadeset i jedne godine postoje posebni zakoni.« »Dakle, vi mislite da sam bila lijepa?« On kimnu raspoloženo. »Ali kako to možete reći«, upita ona. »Kad susretnete zmaja koji je pojeo labuda, zar to možete pogoditi po ono nešto perja što mu je ostalo oko usta? To vam je to — ovakvo tijelo je zmaj, sav ljuska i bora. Zmaj je pojeo bijelog labuda. Nisam ga već godinama vidjela. I ne sjećam se kako je izgledao. A ipak ga osjećam. Unutra je on još uvijek, živ i zdrav; labud se u svojoj biti nije promijenio niti za jedno pero. Znate da ima jutara i u proljeće i u jesen kad se probudim i mislim da ću preko ledine otrčati u šumu i nabrati divljih jagoda! Ili da ću plivati u jezeru, ili plesati cijelu noć do zore! A onda s bijesom otkrijem da se nalazim u tom starom i porušenom zmaju. Ja sam kraljevna u razrovanom zamku, nema mi izlaza, nego čekam na svog čarobnog kraljevića.« »Trebalo je da vi pišete knjige«. »Pisala sam, dragi moj dječače. Sto je drugo i bilo za usidjelicu? Bila sam ludo stvorenje, glava mi je sve do tridesete bila puna karnevalskih treptica, i onda se jedini čovjek kojega sam istinski voljela odlučio da me više ne čeka i oženio se s drugom. Razočarana i bijesna na samu sebe rekla sam da sam zaslužila svoju sudbinu, jer se nisam udala kad sam imala najbolju priliku. Počela sam putovati. Prtljaga mi je bila sva bijela od snježne oluje naljepnica. Sama sam bila u Parizu, sama u Beču, sama u Londonu, i sve u svemu, to je gotovo isto kao i kad je čovjek sam u Green Townu u Illinoiisu. To ustvari znači samo biti sam. Imate mnogo vremena da razmišljate, poboljšate svoje ponašanje, izoštrite sposobnost za konverzaciju. No katkad mi se čini da bih rado prodala koje glagolsko vrijeme ili koji naklon za društvo u dobi od trideset godina.« Pili su čaj. »Ah, kakav napadaj samosažaljenja«, reče blago. »A sad o vama. Vama je trideset i jedna godina i još ste uvijek neoženjeni?« »Pustite me ovako«, reče on. »Rijetko se nađu žene koje se ponašaju, misle i govore kao vi.«

»No ne treba«, reče mu ona ozbiljno »očekivati od mladih žena da govore kao ja. To dođe kasnije. One su premlade, u prvom redu. A onda, obično muškarac pobjegne glavom bez obzira onaj isti čas kad kod žene primijeti išta slično mozgu. Vi ste vjerojatno sreli većpo koju pametnu, koja se pred vama uspješno sakrivala. Vjerojatno ćete morati malo njuškati oko sebe da pronađete tog neobičnog kukca. Podignite po koju dasku.« Opet su se smijali. »Ja ću vjerojatno biti stari samac i cjepidlaka«, reče on. »Ne, ne, nemojte tako. Ne bi bilo pravo. Niti ovo popodne ne biste smjeli biti ovdje. Ovo je ulica koja završava samo u egipatskoj piramidi. Piramide su sve jako lijepe, ali mumije nikako ne mogu biti zgodno društvo. Kuda želite ići, što zapravo mislite učiniti od svog života?« »Vidjeti Carigrad, Port Said, Nairobi, Peštu. Napisati jednu knjigu. Popušiti mnogo, mnogo cigareta. Pasti sa stjene, ali se zaustaviti u krošnji drveta na pola puta. Biti nekoliko puta nastrijeljen u tamnom drvoredu o ponoći u Maroku. Ljubiti lijepu ženu.« »Dobro, ne mogu vam pomoći da sve ostvarite«, reče ona. »Ali ja sam putovala i mogu vam pripovijedati o mnogim tim mjestim. A ako hoćete potrčati po ledini pred mojom kućom noćas oko jedanaest, i ukoliko ja budem budna, opalit ću iz puške iz doba građanskog rata. Hoće li to zadovoljiti vašu mušku želju za pustolovinama?« »To bi baš bilo zgodno.« »Kamo želite ići najprije? Znate, da vas ja mogu odvesti. Ja znam začarati. Samo recite.' London? Kairo? Na riječKairo vam je sinulo lice. Sad se smirite. Metnite malo toga ϐinog duhana u tu svoju lulu i sjednite udobno.« On se nasloni, zapali lulu smještajući se, opusti mišiće i posluša, a ona poče pripovijedati... »Kairo ...«, reče ona. Jedan je sat prošao među draguljima, pod drvoredima i na vjetru egipatske pustinje. Sunce je bilo zlatno, a Nil blatan tamo gdje se razlijevao u deltu, a na vršku piramide se netko vrlo mlad i vrlo živahan smijao i zvao ga k sebi da se sjenovitom stranom popne do sunca. On se penjao, a ona je ispružila ruku da mu pomogne kod posljednjeg koraka do vrha. A onda su se smijali na leđima deve, kasom se približavajući opruženoj masi Sϐinge, a kasno u noći su u urođeničkoj četvrti kuckali mali čekići o bakar i srebro, dok su se polako, polako gubili zvuči nekog glazbala na strune... William Forrester otvori oči. Gospođa Helen Loomis je završila pustolovinu, opet su bili kod kuće, bliski jedno drugom, u najboljim odnosima, u vrtu, čaj se ohladio u srebrnom čajniku, a biskvit osušio na kasnom suncu. On uzdahnu i protegne se. »Nikad se u životu nisam tako osjećao.« »Ni ja.« »Predugo sam vas zadržao. Ima već jedan sat otkad je trebalo da pođem.« »Vi znate da ja volim svaku tu minutu. Ali što možete vi naći u jednoj staroj, ludoj ženi... « On se zavali u naslonjači pogleda je napola žmireći. Stisne oči tako da je kroz njih ulazila samo kao nit tanka zraka svjetla. Za isto je toliko i pridigao glavu. »Sto to činite?« zapita ga ona zbunjeno. On ne reče ništa nego nastavi gledati. »Ako to popravite«, mrmljao je on, »ako prilagodite, prikrijete.. .« Mislio je u sebi. Možete izbrisati crte, ispraviti vremenski faktor, vratiti godine. Odjednom se prene. »Sto vam je?« upita ga ona. No onda je otišlo. Otvori oči da bi opet ulovio. Bila je to pogreška. Trebalo je ostati u pozadini čekajući, brišući i ljubezno zatvarajući napola oči. »Jedan čas sam vidio«, reče.

»Što ste vidjeli?« »Pa labuda«, pomisli on. Sigurno su mu usta mimikom izrekla te riječi. Slijedeći je čas sjedila vrlo uspravno u svojoj stolici. Ruke su joj se na krilu ukočile. Oči je uprla u njega i kad ju je on pogledao osjećajući se nemoćno, oba su njena oka bila zamagljena i suzna. »Zao mi je«, reče on, »strašno žao.« »Ne, nemojte se žalostiti.« Bila je ukočena i nije ni dotakla svoje lice ili oči; ruke su joj ostale nepomične jedna na drugoj. »Sad bi bilo dobro da odete. Možete sutra doći, ali sad idite, molim vas, i nemojte više ništa reći.« Otišao je kroz vrt i ostavio je uz njen stol u hladovini. Nije se mogao svladati da se ne okrene. Prošla su četiri dana, osam dana, dvanaest dana, i on je bio pozivan na čaj, večere, ručkove. Sjedili su i razgovarali za dugih, zelenih popodneva — govorili su o umjetnosti, literaturi, životu, društvu i politici. Jeli su sladolede i mlade golubove, pili dobra vina. »Nije mi stalo što će tko reći«, rekla je. Međutim, ljudi naklapaju koješta, zar ne?« On potvrdi, ali mu je bilo neugodno. Znala sam to. Nikad žena nije zaštićena od ogovaranja, čak ni u dobi od devedeset i pet godina.« »Ja bih vas mogao prestati posjećivati.« »O, ne«, poviče ali se trgne. Mirnijim glasom reče: »Vi znate da vam nije stalo što ljudi govore, zar ne? Dokle god mi znamo da je sve u redu?« »Nije mi stalo«, reče on. I ona se vrati na predmet. »Nastavimo svoju igru. Gdje se ima odigravati ovaj put? U Parizu? Ja mislim u Parizu.« »U Parizu«, reče on mirno kimnuvši. »Dobro«, poče ona, »mi smo u godini 1885. i ukrcavamo se na parobrod u luci New York. Eto naše prtljage, eto putnih karata. Eno horizonta. Na moru smo. Sad stižemo u Marseilles... « Ona je stajala na mostu gledajući u bistru vodu Seine, a malo kasnije eto odjednom njega pokraj nje gleda dolje u ljetne valove koji odnose prošlost. Ona je držala aperitiv u svojim poput alabastera bijelim prstima, a on se s nevjerojatnom brzinom nagnuo prema njoj da se s njom kucne. On se pojavio u dvoranama ogledala u Veneciji, iznad pare »smorgasbordsa« u Stockholmu, brojili su stupove pred brijačnicama po kanalima Venecije. Sve što je ona činila sama, činili su sada zajedno. Jedno kasno poslijepodne sredinom kolovoza sjedili su gledajući jedno drugo. »Jeste li vi svjesni toga«, reče on, da sam vas dva i pol tjedna posjećivao svaki dan?« »Nemoguće!« »Neizmjerno sam u tom uživao.« »Da, ali ima toliko mladih djevojaka...« »Vi ste sve što one nisu — ljubazni, pametni, dosjetljivi.« »Besmislice. Ljubaznost i pamet su stvar starosti. Kad vam je dvadeset godina, onda vas mnogo više očarava okrutnost, nepromišljenost.« Ona zastane i udahne. »Sad ću vas dovesti u nepriliku. Sjećate li se prvog popodneva, kad smo se sreli u slastičarnici, kad ste rekli da ste nekad — na neki način, da kažemo, osjećali nešto za me? Vi ste namjerno tu stvar zadržali za se, niste više ništa spominjali. Sad vas moram zamoliti da objasnite tu cijelu neugodnu stvar.« Činilo se kao da ne zna što bi rekao. »To me dovodi u nepriliku«, protestirao je. »Ispljunite to!« »Vidio sam prije mnogo godina vašu sliku.« »Nikad se nisam htjela slikati.« »To je bila neka stara slika iz vremena kad vam je bilo dvadeset godina.« »O, onu. To je neka vrsta šale. Svaki put kad nešto dadnem za siromahe ili kad prisustvujem nekom plesu, oni opraše tu sliku i preslikavaju je. Svi se tome u gradu smiju, čak i ja.« »To je okrutno od novina.«

»Ne, ja sam im rekla, ako hoće moju sliku, neka upotrijebe onu iz godine 1853. Neka me se sjete onakve. U ime božje, zatvorite oči dok radite.« »Reći ću vam sve.« On sklopi ruke i pogleda ih pa zastane jedan čas. Sjetio se sada one slike i bila mu je vrlo živa u sjećanju. Sad je, ovdje u vrtu, bio čas da se slika Helene Loomis razmotri sa svih strana, slika iz vremena kada je bila mlada i slikala se prvi put, sama i lijepa. Sjećao se njena mirnog, plašljivo nasmiješenog lica. Bilo je to lice proljeća bilo je lice ljeta, toplina karanϐilova mirisa. Sipak se žario na njenim usnama, a podnevno se nebo odražavalo s njenih očiju. Dotaknuti se njena lica bilo je uvijek ponovno doživjeti osjećaj kao kad nekog dana u prosincu otvorišprozor i ispružišruku do prvog bijelog, svježeg snježnog praha, koji je stigao tiho noću, bez najavljivanja. I sve ovo, toplinu daha i nježnost pahuljice kemijski je kao čudom zadržala jedna slika, koju nikakav vjetar vremena ne može poremetiti, promijeniti za jedan sat ili jednu sekundu. Ovaj se ϐini, prvi, hladni, bijeli snijeg neće nikad otopiti, nego će doživjeti tisuću ljeta. »Kad sam prvi put vidio sliku, a bila je to jednostavna slika, snimljena s lica, s jednostavno začešljanom kosom — nisam znao da je snimljena tako davno. Cƽlanak je u novinama govorio o nekoj Heleni Loomis, koja je pokroviteljica gradskog plesa te noći. Istrgnuo sam sliku iz novina. Cijeli taj dan sam je nosio sa sobom. Namjeravao sam poći na ples. A tada, kasno poslije podne, vidio me je netko kako gledam sliku i ispripovjedio mi kako je slika mlade djevojke snimljena davno i da je od onda novine upotrebljavaju svake godine. I rekli su mi da te noći ne idem na gradski ples s tom slikom da vas tražim.« Dugo su sjedili u vrtu. Pogledavao je u njeno lice. Ona je gledala u najdalji vrtni zid i crvene ruže što su se po njemu penjale. Nemoguće je bilo reći što misli. Lice joj nije ništa pokazivalo. Ljuljala se neko vrijeme u svojoj stolici, a onda reče tiho: »Hoćemo li još čaja? Tako je.« Sjedili su srčući čaj. A onda se ona nagne do njega i pomiluje mu ruku. »Hvala vam.« »Na čemu?« »Zato što ste htjeli doći da me vidite na plesu, što ste izrezali moju fotograϐiju, za sve. Hvala vam mnogo, mnogo.« Koračali su vrtom po stazama. »A sad je«, reče, »na meni red. Sjećate li se da sam spomenula nekog mladića koji mi je nekad, prije sedamdeset godina, udvarao? O, umro je, ima tome već najmanje pedeset godina, ali kad je bio jako mlad i jako lijep, odjahao bi na brzom konju na više dana ili bi za ljetnih noći jahao po ledinama oko grada. Imao je zdravo, divlje lice, uvijek opaljeno od sunca, ruke su mu uvijek bile ozlijeđene, a pušio je kao dimnjak kuhinjske peći i hodao kao da će se razletjeti. Nije se htio uposliti i svakog bi se namještenja oslobodio čim bi ga osjetio, pa je jednog dana na neki način odjahao i od mene, jer sam ja bila jošdivljija od njega i nisam htjela da se smirim. Nikad nisam mislila da će doći dan kad ću ga opet vidjeti živa. No vi ste i te kako živi, prosipate okolo pepeo kao i on, ujedno ste i nesretni i graciozni, uvijek znam sve unaprijed što ćete učiniti, ali se uvijek poslije iznenadim kad to i učinite. Postojanje reinkarnacije nikako ne smatram dokazanim, ali sam neki dan pomislila; što ako bih vas na ulici pozvala »Robert, Robert«, da li bi mi se William Forrester okrenuo?« »Ne znam«, reče on. »Ni ja. To čini život zanimljivim.« Već je prošao kolovoz. Prvi, hladni dodir jeseni kretao se polako gradom i svako se drvo smekšalo i počelo dobivati boju kao da izgara od groznice. Polako su se bojadisali bregovi kao maslačci na strništima. Sad su dani bili predmet razgovora i ponavljali su se kao što onaj tko vježba pisanje uvijek ponovno lijepo ispisuje čitavu seriju 1' s, w' s i m' sova, dan za danom, gdje se linije ponavljaju kao mali potočići. Jedno rano rujansko poslijepodne koračao je William Forrester vrtom i našao Helenu Loomis

za čajnim stolom gdje marljivo piše. Ona odloži pero i crnilo. »Pisala sam vam pismo«, reče. »Ja vam svojim dolaskom, prema tome, ušteđujem trud.« »Ne, ovo je pismo posebne vrste. Pogledajte. Pokaže mu plavi omot, koji sada zapečati, pritisne i izravna. Zapamtite kako izgleda. Kad to primite! poštom, znajte da sam ja mrtva.« »Nema smisla da tako govorite.« »Sjednite i poslušajte me.« On sjedne. »Dragi moj Williame«, reče u sjeni suncobrana. »Ja ću za nekoliko dana biti mrtva. No!« Ona podigne ruku. »Ne želim da kažete niti jednu riječ. Nije me strah. Ako budete živjeli tako dugo kao ja, izgubit će se strah i kod vas. Nikad u životu nisam voljela jastoga, i to uglavnom zato što ga nisam nikad kušala. Na svoj sam ga osamdeseti rođendan kušala. Ne mogu jošuvijek reći da me jastog osobito uzbuđuje, ali ne sumnjam više u njegov okus i ne plašim ga se. Ja smatram da je i smrt isto tako neki jastog i da se mogu s njom pomiriti. Ali dosta toga. Važno je to da vas više neću vidjeti. Neće biti obreda. Ja smatram da žena koja prođe kroz ta vrata ima isto toliko prava na skrovitost kao i kad se povuče na spavanje.« »Ne možete vi proreci smrt«, reče on na kraju. »Pedeset sam godina promatrala djedov sat na hodniku, Williame. Kad je navijen, mogu proreci kad će stati. Starci nisu ravnodušni. Oni mogu osjetiti kako se mašinerija polako usporuje i kako se spuštaju posljednji utezi. O, molim vas, nemojte tako gledati, molim vas, nemojte.« »Ne mogu ništa protiv toga«, reče on. »Proveli smo lijepo vrijeme, zar ne? Bilo je ovdje nešto osobito, u tom našem razgovaranju svaki dan. To je bio .sastanak duša', kako kaže ona napuhana i otrcana fraza.« U rukama je okretala plavi omot. »Uvijek sam znala da je vrijednost ljubavi u duhu, premda tijelo katkad odbija to saznanje. Tijelo je samoživo. Ono živi samo da se hrani i čeka noć. Ono je u svojoj biti noćno. A što je s duhom, koji se rodio od sunca, Williame, i mora provesti na tisuće sati svog života budan i pri svijesti? Može li tijelo, ta bijedna, sebična, noćna stvar, prevagnuti nad cijelim životom sunca i razuma? Ja ne znam. Znam samo da je ovdje bio tvoj duh i moj duh i popodneva su bila kao što mi nikad nisu bila, koliko se sjećam. Još uvijek bi se moglo toliko govoriti, ali ćemo to spremiti za drugi put.« »Čini se da sad nemamo mnogo vremena.« »Ne, ali će možda postojati neko drugo vrijeme. Vrijeme je tako čudno i život je tako čudan. Zupci kotača promaše, kotači se okrenu, životi se prepletu ili prerano ili prekasno. Ja sam predugo živjela, to je sigurno. A vi ste se rodili ili prerano ili prekasno. Posrijedi je strašan razmak vremena. No ja sam možda kažnjena jer sam kao djevojka bila obijesna. U svakom bi slučaju kod slijedećeg okretanja kotači mogli opet ispravno raditi. U međuvremenu vi morate naći zgodnu djevojku i oženiti se i biti sretni. Ali mi morate jedno obećati.« »Sve.« »Morate mi obećati da nećete živjeti tako da jako ostarite, Williame. Ako vam bude ikako zgodno, umrite prije pedeset. Vaša bi djelatnost time bila malo prikraćena. Ali ja to savjetujem samo zato što se ne zna kad bi se mogla opet roditi Helena Loomis. Zar ne bi bilo strašno kad biste živjeli do duboke, duboke starosti i jednog popodneva 1999. pođete niz Main Street i vidite me tamo gdje stojim u dobi od dvadeset i jedne godine, i opet ne bi ništa odgovaralo? Ja ne vjerujem da bismo mogli ponovno opet doživjeti ovakva popodneva i da bi nam bila ovako izvanredno ugodna. Što vi mislite? Tisuću galona [13] čaja i pet tisuća biskvita dovoljno je za jedno prijateljstvo. Dakle ža nekih dvadeset godina vi morate dobiti upalu pluća. Jer ja neznam kako će vas dugo s onu stranu pustiti da lutate. Možda će vas odmah poslati natrag. A ja ću zaista učniti

sve što mognem, Williame. I kad sve bude postavljeno na svoje mjesto i uravnoteženo, znate što bi se moglo dogoditi?« »Recite mi.« »Jedno poslijepodne 1985. ili 1990. neki mladić, imenom Tom Smith ili John Green ili slično, poći će dolje u grad i zaustaviti se u slastičarnici i naručiti, po svom običaju, neki neobični sladoled. Tamo će sjediti i jedna djevojka iste dobi i kad ona čuje ime tog sladoleda, dogodit će se nešto. Ne mogu reći što i kako. Ona sigurno neće znati zašto i kako. Isto tako ni mladić. Jednostavno će ime sladoleda vrlo prijati i jednom i drugom. Razgovarat će. A kasnije, kad budu jedno drugom znali ime, izići će zajedno iz slastičarnice.« Nasmiješi mu se. »To je sve vrlo priprosto, ali oprostite staroj ženi što sve umotava u jednostavne omote. Sasvim je nevažno što vas napuštam. A sad da razgovaramo o nečem drugom. O čemu ćemo razgovarati? Ima li još koje mjesto na svijetu, u koje još nismo putovali? Jesmo li bili u Stockholmu? »Bili smo. Lijep grad.« »U Glasgowu? Da? Kamo onda?« »Zašto ne u Green Town u Illinoisu?« — reče on. »Pa mi u stvari uopće još nismo zajedno posjetili naš grad.« I ona i on se zavališe u stolice i ona reče: »Pričat ću vam onda kako je bilo u ovom gradu kad je meni bilo devetnaest, u davno doba...« Bila je to neka zimska noć, kad je ona lagano klizila po ribnjaku, kojega je bijeli led bio obasjan mjesečinom, a ispod nje šapćući klizila mjesečeva slika. Bilo je i ljetnih noći U tom gradu, s vatrom u zraku, na obrazima, u srcu, dok vam se oči žare i žmirkaju od krijesnica. Pa šuštava listopadska noći ona noću kuhinji kad je ona potezala žuti šećer s neke kuke, ili kad je trčala po mahovini uz rijeku i plivala jedne proljetne noći u granitnom bazenu izvan grada, u blagoj, dubokoj, toploj vodi, pa »4. srpanj«! Nebo presijecaju rakete, a lica su na verandama obasjana sad crveno, sad plavo, sad bijelo i njeno uzbuđeno i svijetlo, među njima, dok nije umrla i posljednja raketa. »Možete li vi sve to vidjeti?« upita Helen Loomis. »Možete li vidjeti mene gdje sve to činim i u svemu sudjelujem?« »Da«, reče William Forrester zaklopljenih očiju. Mogu vas vidjeti.« »A onda«, reče ona, »a onda ... « Glas joj je išao dalje i dalje, popodne je odmicalo i sumrak se naglo zgušnjavao, njen se glas kretao po vrtu i svatko tko je prolazio cestom, mogao je čuti njegov slabi zvuk, tiho, tiho... Dva dana poslije toga sjedio je William Forrester za stolom u svojoj sobi kad je stiglo pismo. Douglas se s njim popeo uza stepenice i predao ga Billu gledajući ga kao da zna što je u njemu. William Forrester je prepoznao plavi omot, ali ga ne otvori. Jednostavno ga metne u džep kaputa, zagleda se jedan čas u dječaka i reče: »Dođi sa mnom, Doug, častim te.« Koračali su prema centru grada govoreći vrlo malo. Douglas je šutio jer je osjećao da je to potrebno. Jesen, koja je bila zaprijetila, bijaše iščezla. Vratilo se ljeto u svoj punini, mijesilo je oblake i čistilo metalno nebo. Svratiše u slastičarnicu i sjedoše pokraj mramornog zdenca. William Forrester izvadi pismio i položi ga preda se, ali ga još uvijek nije otvorio. ' Promatrao je žuto sunčano svjetlo vani na betonu i na zelenim ceradama, kako obasjava zlatna slova na natpiisnim pločama i nad izlozima s druge strane ulice. Gledao je i na kalendar na zidu: 27. kolovoz 1928. Pogleda na ručni sat i osjeti da mu srce kuca polako, vidje da se druga kazaljka sata miče, miče, bez ikakve žurbe, vidje da je kalendar zamrznut kod jednog dana, čini se zauvijek, a sunce prikovano za nebo ne mičući se uopće prema zapadu. Topli se zrak raspršivao pod ventilatorima, koji su mu zujali nad glavom. Grupa žena se smijala pred otvorenim vratima i prošla kroz njegovo vidno polje, kojemu je bilo žarište na samom gradu i na satu visoko na

gradskoj sudnici. Otvori pismo i počne čitati. Polako se okretao na stolici na vijak. Okušavao je i okušavao na jeziku riječi, tiho, i na kraju ih izgovorio glasno i ponovilo. »Jednu zdjelicu sladoleda od limuna i vanilije«, reče. »Zdjelicu sladoleda od limuna i vanilije.« Douglas, Tom i Charlie išli su zadihano ulicom u kojoj ' nije bilo hlada. »Tom, odgovori mi sada iskreno.« »Sta da ti iskreno odgovorim?« »Zar se ikad išta dogodilo sa sretnim svršetkom?« »Ima toga na matineji u subotu.« »Da, ali kako je sa životom?« »Ja znam samo da sam veseo kad navečer idem u krevet, Doug. To je sretan svršetak jedanput u danu. Sutra ću ustati i možda će mi ići loše. Ali sve što onda mogu učiniti jest da se sjetim da ću u noći ići u krevet i kad malo tamo odležim, opet je sve u redu.« »Ja govorim o gospodinu Forresteru i staroj gospođici Loomis.« »Ne možemo ništa učiniti, mrtva je.« »Znam! Ali zar ti ne primjećuješ da je tamo gore netko pogriješio?« »Mislišzato što je mislio da je ona iste dobi kao na slici, a ona je uvijek stara trilijun godina! Ne, gospodine, ja mislim da je to odlično!« »Odlično? A za koga?« »Posljednjih dana, kad mi je gospodin Forrester tu i tamo ponešto rekao i kad sam to sve povezao, dječače, koliko sam razbijao glavu! Cƽak i ne znam zašto. Ništa ne bih želio izmijeniti na tom. Kad bi se promijenilo, o čemu bismo mi onda razgovarali? Ni o čem! A osim toga ja volim plakati. Kad se dobro isplačem, kao da mi opet svane i počinje novi dan.« »Sve sam sada čuo.« »Ti bašne volišpriznati da volišplakati. I ti isto plačeši onda je sve dobro. I to je tvoj sretni svršetak. I onda si spreman opet izići van i hodati okolo s ostalima. A to je početak, tko zna čega sve! Jednom će i gospodin Forrester razmisliti i uvidjeti da je to jedini način, isplakati se i onda pogledati oko sebe i vidjeti da je opet jutro, makar bilo pet sati poslijepodne.« »Meni to baš ne zvuči kao sretan svršetak.« »Dobro prospavana noć, ili desetak minuta kuglanja, ili pint [14] čokoladnog sladoleda, ili sve troje zajedno, to ti je odličan lijek, Doug. Slušaj ti Toma Spauldinga, D. M.« »Prestanite, vi, klipani!« reče Charlie. »Skoro smo tamo.« Zaobiđoše ugao. Usred zime su tražili komadićke ljeta i nalazili ih u zagrijanim podrumima ili u krijesovima noću na obali smrznutih sklizališta. Sada, kad je ljeto, traže malko, koji djelić zaboravljene zime. Zaobišavši ugao, osjete kako s visoke zgrade od opeka pada neprestano lagana kiša raspršenih kapljica, koja ih je osvježavala dok su čitali natpis koji su znali napamet, natpis koji im je pokazivao što ovdje traže: Ljetna ledara »Ljetna ledara ljetnog dana!« Izgovoriše te riječi smijući se i primakoše se da vide tu veličanstvenu spilju, gdje su u udubinama od pedeset, stotinu, dvjesta funti spavali u isparinama amonijaka i kristalnim kapima ledenjaci, ledena brda, siječanjski snijeg, koji je splasnuo ali nije zaboravljen. »Osjeti to«, reče Charlie Woodman. »Što možeš tražiti više?« Jer dok su tako stajali na blistavom danjem svjetlu, zapuhivao ih je dah zime, koji je mirisao po vlažnom drvenom podu s vječnom maglom što se blistala u duginim bojama, a dah je dolazio

odozgor iz strojarnice za pravljenje leda. Lizali su ledenice, od kojih su im se smrzavali prsti, tako da su ih morali oviti maramicom i sisati kroz platno. »Kolika para, kolika magla«, šaptao je Tom. »Snježna kraljica! Sjećašli se te priče? Nitko više ne vjeruje u takvo nešto kao što su snježne kraljice. Zato se nemojte čuditi što se ovdje sakrila, jer nitko više u nju ne vjeruje.« Pogledaše i vidješe kako se dižu pare i kaplju u dugim plahtama hladnog dima. »Ne«, reče Charlie. »Znate tko ovdje živi? Samo jedna bitanga. Bitanga od koje nam se koža naježi čim na nj pomislimo.« Charlie sasvim spusti glas. »Samotni.« »Samotni?« »Ovdje se rodio, odrastao i ovdje živi. Koliko zime, Tom, koliko hladnoće, Doug! Odakle bi inače mogao doći, jer on čini da zadršćemo i za najvrućih noći u godini? Zar ne miriše po njemu? Znate vi i previše dobro da je tako. Samotni... Samotni...« Kovitlale su se pare i magla u tami. Tom krikne. »Sve je u redu, Doug«, smijao se Charlie. »Samo sam spustio komadićak leda Tomu niz leđa, to je sve.« Sat na sudnici otkuca sedam puta. Jeka otkucaja zamuknu. Topli ljetni sumrak ovdje, u gornjem dijelu Illinoisa, u ovom malom gradu daleko od svega, ograđenom jednom rije kom, i jednom šumom, i jednom livadom, i jednim jezerom. Pločnici su još uvijek bili usijani. Zasloni na prozorima bili su pritvoreni, na ulicama je bilo hladovine. I bila su dva.' mjeseca: mjesec sat sa četiri lica prema četiri strane svijeta iznad svečane, crne sudnice, i pravi mjesec, koji je izlazio bjeličast poput vanilije na tamnom istoku. U slastičarnici su šaptali ventilatori na visokom stropu. Nekoliko je osoba sjedilo pod zaslonom na verandi u rokokostilu, ali se nisu vidjele. Povremeno su se crveno zažarile cigare. Pera vrata su škripala i vrata su se zatvarala uz tresak. Po crvenim opekama ulica u ljetnoj noći trčao je Douglas Spaulding; psi su i dječaci trčali za njima. »Zdravo, gospođice Lavinijo!« Dječaci otrčaše dalje. Mirno mašući za njima sjedila je gospođica Lavinija Nebbs, posve sama, s visokom čašom hladne limunade u svojim bijelim prstima, dodirujući njome usne, srčući, čekajući. »Evo me, Lavinijo!« Ona se okrene. To je bila Francina, sva u snježnoj bjelini, na dnu stepenica verande, u mirisu cinija i sljeza. Lavinija Nebbs zaključa kućna vrata i, ostavivši napola praznu čašu s limunadom na verandi, reče: »Lijepa noć za kino.« Pođoše niz ulicu. »Kuda vi idete, djevojke?« povikaše gospođice Fern i Roberta sa svoje verande na drugoj strani ulice. Lavinija se odazove kroz mlaki ocean mraka: »U kino Elite da vidimo Charlieja Chapltna!« »Nas ne bi nitko izvukao van u ovakvoj noći«, jaukala je gospođica Fern, »dok Samotni davi žene, mi se u svom potkrovlju zaključavamo i držimo pušku uza se.« »To je pretjerano!« Lavinija je čula kako su starice zalupile vratima i zaključale ih, a Lavinija se prepustila struji, osjećajući topli dah ljetne noći, što se svjetlucao s pločnika, vrućih kao peć. Kao da se hoda po tvrdoj kori istom pečenog kruha. Vrućina je bujala ispod odjeće, uz noge, izazivajući prikriveni osjećaj invazije, koji nije bio neugodan. »Ti, Lavinijo, ne vjeruješ sve o Samotnom, zar ne?« »Te se žene dobro osjećaju kad im jezik pleše.«

»Pa ipak, Hattie McDollis je ubijena ima dva mjeseca, Roberta Ferry mjesec dana prije, a sad je iščezla Elisabeth Ramsell's...« »Hattie McDollis je bila obijesna djevojka, kladim se da je otišla s nekim trgovačkim putnikom.« »Ali su druge sve nađene zadavljene, kažu, s isplaženim jezikom.« Stajale su na rubu klanca koji je presijecao grad u dvije polovice. Iza njih su bile osvijetljene kuće, čula se glazba, a pred njima dubina, vlaga, krijesnice i tama. »Možda noćas ne bi trebalo ići na predstavu«, reče Francina. »Samotni bi nas mogao slijediti i ubiti. Ja ne volim tu guduru. Pogledaj je samo!« Lavinijaije gledala i klanac je bio dinamo koji se ni dan ni noć ne prestaje kretati. Cƽulo se komešanje, mumljanje životinja, zuj kukaca i šum bilja. Mirisao je kao staklenik po tajanstvenim isparinama, i staroj ispranoj ilovači, i živom pijesku. I stalno mumljanje crnog dinamostroja, s iskrama kao od jake struje, od krijesnica koje lete zrakom. »Neću se noćas vraćati kroz ovaj strašni klanac, nego ćešse vraćati ti, Lavinijo, niza stepenice i preko mosta, a tamo bi mogao biti Samotni.« »Glupost!« reče Lavinija Nebbs. »Ti ćešići stazom sama, osluškujući tapkanje svojih vlastitih cipala, ne ja. Ti, posve sama, na povratku kući. Lavinijo, nisi li ti osamljena u toj kući?« »Stare djevojke vole živjeti same.« Lavinija pokaže na jaku, sjenovitu stazu koja je vodila dolje u tamu. »Pođimo prečacem!« »Mene je strah!« »Rano je. Samotni izlazi kasno.« Lavinija uzme Francinu za ruku i povede je dolje, sve niže i niže, niza zavoje staze u toplinu cvrčaka, glas žaba i šutnju, nježnu poput komaraca. Projurile su kroz spaljenu ljetnu travu, a vršci su ih boli po golim gležnjima. »Potrčimo!« reče bez daha Francina. »Ne!« Staza je zaokrenula i — eto ga! U dubokoj, raspjevanoj noći, u sjeni toplog drveća kao da je legla da uživa u blagim zvijezdama i ugodnom vjetru, rukil položenih s obje strane tijela poput vesala lakog čamca, ležala je Elisabeth Ramsell! Francina vrisne. »Nemoj vriskati!« Lavinija pruži ruke da pridrži Francinu, koja je stenjala i gušila se. »Nemoj! Nemoj!« Zƽena je ležala kao da pliva, lica obasjana mjesečinom, široko otvorenih očiju, kao od kremena, isplažena jezika. »Mrtva je!« reče Francina. »Da( ona je mrtva, mrtva! Mrtva je!« Lavinija je stajala usred tisuću toplih sjena dok su cvrčci vrištali a žabe bučno kreketale. »Treba pozvati policiju«, reče na kraju. »Drži me, Lavinijo, drži me, zima mi je, 6, nikad mi u životu nije bilo tako zima!« Lavinija je držala Francinu, a policija je jurila kroz travu, koja se lomila, mlazovi svjetla su prodirali svuda uokolo, glasovi su se miješali i noć je odmakla do pola devet. »Kao da je prosinac. Treba mi ogrtač«, reče Francina zatvorenih očiju Laviniji. Policajac reče: »Ja mislim da vi sad možete ići, gospođe. Svratite sutra k nama da vam postavimo nekoliko pitanja.« Lavinija i Francina napustiše policiju i plahtu koja je pokrivala delikatni predmet na travi u guduri. Lavinija je čula kako joj glasno udara srce i bilo joj je također hladno, hladno kao u veljači. Odjednom su joj svuda po tijelu bili komadići snijega, mjesec je oprao njene krhke prste, učinivši

ih još bjeljima, i Lavinija se sjećala da je sama ona govorila dok je Francina, naslonjena na nju, samo jecala. Izdaleka zovnu neki glas: »Treba li vam pratnja, gospođe?« »Ne, same ćemo«, reče Lavinija, ne obraćajući se nikome, i one nastaviše put. Išle su kroz klanac, koji je rovao i šaptao, klanac šapata i cvokotanja, dok je mali istražitelj ski svijet iza njih postajao sve manji sa svojim svjetlima i glasovima. »Nikad još u svom životu nisam vidjela mrtva čovjeka«, reče Francina. Lavinija pogleda na sat kao da je tisuću milja daleko na ruci koja se strašno udaljila. »Tek je osam i trideset. Svratit ćemo po Helenu i otići na predstavu.« »Predstavu!« lecne se Francina. »Potrebno nam je. Mi ovo moramo zaboraviti. Nije dobro da na to mislimo. Ići ćemo na predstavu kao da se nije ništa dogodilo.« »Lavinijo, ti to ne namjeravaš!« »Nikad u životu ništa nisam više namjeravala nego to. Potrebno nam je sada da se smijemo i zaboravimo.« »Ali tamo za nama je Elisabeth — tvoja prijateljica, moja prijateljica ...« »Mi joj ne možemo pomoći; možemo pomoći samo sebi. Dođi.« Pođoše uz obronak klanca, po kamenitoj stazi, u tami. I odjednom im je na putu stajao Douglas Spaulding, vrlo mirno, na mjestu, ne videći njih, nego gledajući dolje prema svjetlima koja su se pokretala i tijelu, slušajući službene glasove. Stajao je tamo blijed kao gljiva, ruku uz tijelo, buljeći dolje u klanac. »Idi kući!« poviče Francina. Nije čuo. »Ti!« drekne Francina. »Idi kući, bježi s ovog mjesta, čuješ li? Idi kući, idi kući, idi kući!« Douglas trgne glavom gledajući u njih kao da nisu tamo. Usne su mu se micale. Ispusti neki glas kao blejanje. A onda se šutke okrene i potrči. Trčao je tiho prema visokim bregovima u topli mrak. Francina je opet zajecala i zaplakala i pošla dalje s Lavini j om Nebbs. »Tu ste! Mislila sam da gospođe neće nikad doći.« Helen Green je stajala tapkajući na stepenicama verande. »Zakasnile ste samo jedan sat, ništa više. Što se dogodilo?« »Mi...«, poče Francina. Lavinija joj čvrsto stisne ruku. »Bilo je uzbune. Netko je našao Elisabeth Ramsell u klancu.« »Mrtva? Je li.... mrtva?« Lavinija kimne. Heleni nestane daha i ona se rukom maši za vrat. »Tko ju je našao?« Lavinija je Francinu čvrsto držala za ruku »Ne znamo.« Tri su mlade žene stajale u ljetnoj noći i gledale jedna u drugu. »Došla sam na pomisao da idem kući zaključati vrata«, reče Helen na kraju. Pođe po haljetak, jer, premda je bilo joštoplo, i ona se tužila da je odjednom kao u zimskoj noći. Kad je otišla, šapne Francina uzrujano: »Zašto joj nisi rekla?« »Zašto da je uzbuđujem?« reče Lavinija. »Sutra. Sutra imamo vremena više nego dosta.« , Tri su žene išle niz ulicu, pod crnim drvećem, pokraj kuća, koje su odjednom bile sve zaključane. Kako su se brzo prosule novosti iz klanca od kuće do kuće, od verande do verande, od telefona do telefona. Tri su žene sada prolazeći osjećale kako se iza zastrtih prozora u njih upiru pogledi, a brave su škljocale. Cƽudna je ova noć kokica i vanilije, noć sladoleda u zamocima, noć ruku namazanih melemom protiv komaraca, noćdjece, koja,trče, a sada su otrgnuta od svojih igara i zatvorena iza stakala, iza drveta, a kokice su u kremi od limuna i vanilije, kuda su upale kad su djecu naglo sakupili u kuće. Cƽudnovate su vruće sobe, u kojima se znoje ljudi, stisnuti iza brončanih kvaka i alki. Palice i lopte

za baseball ležale su na neutabanim ledinama. Na užarenom, uparenom pločniku bila je bijelom kredom napola nacrtana igra neba i pakla. Činilo se kao da je netko maločas prorekao da će nastati smrzavica. »Lude smo što izlazimo u noći kao što je ova«, reče Helen. »Samotni neće ubiti odjednom tri žene«, reče Lavinija. »Spašava nas broj. Osim toga je prerano. Ubojstva se stalno događaju u razmacima od mjesec dana.« Neka sjena pade na njihova uplašena lica. Iza drveta se pojavi neka spodoba. Kao da je netko strašno udario ša kom po orguljama, vrisnuše tri žene u tri razna kričava tona. »Imam vas!« zagrmi neki glas. Čovjek skoči prema njima. Iziđe, na svjetlo smijući se. Nasloni se na jedno drvo, nanišani na žene i opet se nasmije. »Hej, ja sam Samotni!« reče Frank Dillon. »Frank Dillon!« » Frank!« »Frank!« reče Lavinija, »ako ikad još učinite takvu djetinjariju, mogao bi vas tkogod prorešetati kuglama.« »Kakva ludost!« Francina počne histerično plakati. Frank Dillon se prestane smijati. »Zao mi je.« »Odlazite!« reče Lavinija. »Zar niste čuli što se dogodilo s Elisabethom Ramsell, koja je nađena mrtva u klancu? A vi trčite okolo i plašite žene! Ni riječi više!« »Ali...« One pođoše. On pođe za njima. »Ostanite na mjestu, gospodine Samotni, i plašite sama sebe. Idite pa malo pogledajte lice Elizabethe Ramsell i vidite, da li je šaljivo. Laku noć!« Lavinija povede ostale dvije niz ulicu, koju su natkrivale krošnje drveća i zvijezde, dok je Francina držala na licu maramicu. »Francina, to je bila samo šala.« Helena se okrene prema Laviniji: »Zašto tako strašno plače?« »Reći ćemo to kad stignemo u grad. Idemo na predstavu, pa kud puklo da puklo. Kad je nečega dosta, onda je dosta. Dođite sada, priredite novac, skoro smo tamo.« Slastičarnica je bila malo jezero nepokretnog zraka, što su ga veliki drveni ventilatori miješali i u valovima mirisa arnike, lijekova za jačanje i sode gonili na ulice popločene opekama. »Trebam gume za žvakanje s mirisom metvice za jedan nickel [15] «, reče Lavinija slastičaru. Lice mu bijaše smireno i blijedo, kao i sva ostala koja su vidjele na polupraznim ulicama. »Da jedemo za vrijeme predstave«, reče Lavinija kad je trgovac srebrnom lopaticom odmjerio zelenih bombona za jedan nickel. »Vi ste zaista lijepe noćas, gospođe. Danas ste poslijepodne izgledali hladni, gospođice Lavinijo, kad ste ušli ovamo po čokoladni sladoled. Tako hladni i lijepi da je netko upitao za vas.« »Oho?« »Muškarac koji je sjedio za stolom gledao je dok ste izlazili. Rekao mi je: .Recite tko je to?' ,Pa to je Lavinija Nebbs, najljepša djevojka u gradu,' rekao sam. ,Lijepa je,' rekao je on. ,Gdje stanuje?'« Ovdje trgovac zastane osjećajući se nelagodno. »Valjda niste!« reče Francina. »Nadam se da mu niste dali njenu adresu? Jeste li?« »Bio sam nepromišljen. Rekao sam: ,O' gore u Park Streetu, znate, blizu klanca'. Slučajna primjedba. Ali sada, noćas, kad su našli tijelo, samo čas prije pomislio sam: Bože, što sam učinio!« Pruži im zamot više nego prepun. »Luđače!« vikne Francina, a suze su joj bile u očima. »Zao mi je. Ali možda to nije bilo ništa.« Troje je ljudi gledalo u Laviniju, buljilo u nju. Ona nije ništa osjećala. Samo ju je možda od

uzbuđenja nešto zapeklo u grlu. Automatski pruži novac. »Ništa za ove bombone«, reče trgovac i okrene se da porazmjesti neke papire. »Znam što ću sada odmah učiniti!« Helena iziđe iz trgovine. »Pozvat ću taksi da nas sve razveze kućama. Ne bih htjela sudjelovati kod lova na te, Lavinijo. Taj čovjek nije imao ništa dobro na umu. Pitao je za te. Zar želiš biti slijedeći mrtvac u klancu?« »To je bio samo neki obični čovjek«, reče Lavinija i polako se okrene prema gradu. »Tako je i Frank Dillon jedan čovjek, ali je možda on Samotni.« Primijetiše da Francina nije izišla s njima i kad su se okrenule, vidjele su je gdje dolazi. »Tražila sam da mi trgovac opiše, da mi kaže kako je taj čovjek izgledao. Stranac«, reče ona »u tamnom odijelu. Blijed i mršav.« »Svi smo mi živčano prenapeti«, reče Lavinija. »Ja jednostavno neću uzeti taksi, ako ga naručite. Ako treba da ja budem slijedeća žrtva, pustite me da budem. Premalo je uzbuđenja u životu, osobito za djevojku od trideset i tri godine,.zato neka vam ne smeta što ja u tom uživam. U svakom je slučaju to ludost. Ja nisam lijepa.« »Jesi, Lavinijo, ti si najljepša žena u gradu, sada kad je Elisabeth Ramsell« — Francina zastane. »Ti muškarce držiš u udaljenosti. Kad bi samio malo popustila, već bi se danas udala!« »Prestani cmizdriti, Francina! Evo prodavaonice ulaznica. Platit ću četrdeset i jedan cent da vidim Charlieja Chaplina. Ako vas dvije hoćete taksi, idite. Ja ću sama sjediti i sama ići kući.« »Lavinijo, ti si luda, mi te ne možemo tako pustiti...« Uđoše u dvoranu. Prva je predstava bila prošla, počela je pauza, dvorana je bila slabo popunjena. Tri žene sjedoše u sredinu, u ustajalom mirisu sredstva za čišćenje mjedi, i promatrale su upravitelja kako izlazi iza trošnog, crvenog zastora da nešto objavi. »Policija nam je dala naređenje da noćas rano zatvorimo da svatko može otići jošza vremena. Eto zato. Zato skraćujemo i odmah nastavljamo. Predstava će biti gotova u jedanaest. Svakome se preporuča da ide ravno kući. Nemojte se zadržavati na ulicama.« »To se tiče nas, Lavinijo«, reče Francina. Svjetla se utrnuše. Zastor oživje. »Lavinijo«, šapne Helen. »Što je?« »Kad smo ulazile, prelazio je preko ulice jedan muškarac u tamnom odijelu. Prošao je hodnikom između sjedala i sjedi sad u redu iza nas.« »O, Helen!« »Baš iza nas?« Tri se žene jedna za drugom okrenuše da pogledaju. Vidješe jedno blijedo lice, po kojem se poigravalo nezdravo svjetlo sa srebrnog zastora. Cƽinilo se u toj tami kao da sva muška lica lebde. »Idem potražiti upravitelja!« Helena je pošla uz hodnik. »Zaustavite film! Svjetla!« »Helen, vrati se!« poviče Lavinija i digne se. Bučno su spustile prazne čaše, a sve su na gornjoj usni imale brkove od vanilije, koje dokučiše jezicima smijući se. »Vidite kako je to bilo glupo?« reče Lavinija. »Tolika uzbuna nizašto. Kako neugodno!« »Zao mi je«, reče Helen tiho. Sat je odbio jedanaest i trideset. Izišle su iz tamne kinodvorane, udaljile se od lepršavog žamora žena i muškaraca, koji su se na ulici žurili na sve strane, i sad su se na ulici smjjale Heleni. I Helen je nastojala da se smije samoj sebi. »Helen, kad si potrčala hodnikom vičući .Svjetla!, mislila sam da ću umrijeti. Jadan čovjek!«

»Upravitelj je Racineov brat.« »Ispričala sam se«, reče Helen gledajući kako se veliki ventilator jošuvijek vrti, miješa i miješa mirise vanilije, malina, metvice i lizola. »Nije trebalo da se zaustavimo zbog ove sode. Policija je opomenula ...« »Ah, glupost, policija«, smijala se Lavinija. »Ja se ničega ne plašim. Samotni je sada milijun milja daleko. Neće se on vratiti tjednima i onda će ga uhvatiti policija, samo čekaj. Zar nije ϐilm bio prekrasan?« »Zatvaramo, gospođe.« Trgovac utrne svjetla u hladnoj tišini pod bijelim stropom. Ulice su bile prazne kao pometene, nije bilo ni kola, ni kamiona, ni ljudi. Jaka su svjetla još uvijek gorjela u malim vitrinama, gdje su voštane ϐigure dizale ružičaste, voštane ruke, na kojima je plamtjelo prstenje s plavio-bijelim dijamantima, ili pružale narančaste, voštane noge da pokažu čarape. Vruće, plave, staklene oči manekena promatrale su kako žene žure niz praznu ulicu uz rijeku a slike su im se odražavale u izlozima kao cvjetovi kad se gledaju kroz tamnu vodu koja teče. »Mislite li da bi one nešto poduzele kad bismo mi vrisnule?« »Tko?« »Manekene, stanovnice izloga.« »O, Francina!« »Pa...« Na tisuće ih je bilo u izlozima, ukočenih i šutljivih, i tri na ulici. One su petama tapkale po užarenom pločniku, a jeka ih je pratila s pročelja trgovina poput puščanih hitaca. Dok su prolazile, slabo je svjetlucao crveni, neonski signal, zujeći kao kukac na umoru. Duge su ulice ležale pred njima, ispečene i bijele. S obje strane triju mladih žena izdizalo se drveće, visoko i ustalasano na vjetru, koji je dodirivao samo lisnate vrške, krošanja. Gledane s vrha sudnice izgledale su kao tri daleka struka češljike. »Najprije ćemo otpratiti tebe kući, Francina.« »Ne, ja ću tebe otpratiti kući.« »Ne budi luda. Ti stanuješdaleko, u Electric Parku. Ako bi mene pratila kući, morala bi se onda vratiti sama kroz guduru. A kad bi i samo jedan listak pao na te, ti bi odmah pala mrtva.« Francina reče: »Mogu ja preko noći ostati kod tebe. Ti si ona lijepa!« I tako su išle, bile nošene kao tri ϐigure s uškrobljenim haljinama na mjesečinom obasjanom moru ledine i betona. Lavinija je promatrala crna stabla s obje strane i slušala glasove svojih prijateljica, koji su mrmorili, i nastojala se smijati. A noćkao da je oživjela, činilo se da trče, a išle su polako, sve se činilo lagano i bijelo kao svježi zapali snijeg. »Hajdemo zapjevati«, reče Lavinija. Pjevale su: »Sjaj se, sjaj se, žetveni mjesece ...« Pjevale su nježno i mirno držeći se ispod ruke, ne okrećući se. Osjećale su kako im se ispod stopala rashlađuje vreli pločnik i kreće se, kreće. »Slušajte«, reče Lavinija. Osluškivale su ljetnu noć. CƵuli su se ljetni cvrčci i daleki udarci sata sa sudnice, koji je odbijao jedanaest i četrdeset i' pet: »Slušajte!« Lavinija je slušala. U tami se čula škripa njihaljke na jednoj verandi. Na ljuljačci je sjedio, pušeći jošzadnju cigaru, gospodin Terle. Nikom nije ništa govorio. Vidjele su crveni pepeo gdje se njiše desnolijevo. Svjetla počeše iščezavati, iščezavati, i iščezoša. Mala kućna svjetla i velika kućna svjetla, i aelena plinska svjetla, i žuta svjetla, i svijeće, i uljanice, i svjetla na verandama, i sve kao da je bilo zaključano u mjedi, i željezu, i čeliku, sve je, razmišljala je, spremljeno, i zaključano, i umotano, i zaslonjeno. Predočavala je sebi ljude u njihovim krevetima obasjanim mjesečinom. I njihovo

disanje u sobama u ljetnoj noći, u sigurnosti i zajedno. A tu smo mi, mislila je Lavinija, koračamo po vrućim pločnicima u ljetnoj noći, a iznad nas se sjaju samotna ulična svjetla, bacajući pijane sjene. »Evo tvoje kuće, Francina. Laku noć.« »Lavinijo, Helen, ostanite večeras ovdje. Kasno je, skoro je ponoć. Možete spavati u primaćoj sobi. Ja ću skuhati vruću čokoladu — bit će tako zabavno!« Francina ih je obje stisnula uza se. »Ne, hvala«, reče Lavinija. I Francina poče plakati. »O, nemoj opet, Francina«, reče Lavinija. »Neću da umreš«, jecala je Francina, a suze su joj curile niz obraze. »Ti si tako dobra i zlatna, hoću da živiš. Molim te, o, molim te!« »Francina, nisam znala da te je to toliko potreslo. Obećajem ti da ću te nazvati kad budem stigla kući.« »O, hoćeš li?« »Obećala sam, nisam li?« »Laku noć, laku noć!« Francina pojuri uza stepenice i šmugne iza jednih vrata, koja zalupiše i odmah se zakračunaše. »A sad ću«, reče Lavinija Heleni, »tebe otpratiti kući.« Otkucavao je sat na sudnici. Zvuči su lebdjeli nad gradom, koji bijaše prazan, prazniji nego što je ikad bio. Iznad praznih ulica, i praznih gradilišta, i praznih ledina zvuk se rasplinuo. »Devet, deset, jedanaest, dvanaest«, brojila je Lavinija, s Helenom ispod ruke. »Zar se ne osjećaš čudno?« »Kako to misliš?« »Kad pomisliš da se sad nalazimo ovdje vani na pločnicima, pod drvećem, a sav taj svijet u sigurnosti iza zaključanih vrata leži na svojim posteljama. Mi smo stvarno jedine, kladim se, koje hodaju vani, okružene samoćom na tisuće milja unaokolo.« Zvuk se dubokog, toplog, tamnog klanca približavao. Cƽas poslije stajale su pred Heleninom kućom, dugo gledale jedna u drugu. Vjetar je među njih unio miris pokošene trave. Mjesec je zapadao na nebu, koje se počelo naoblačivati. »Ne vjerujem da će mi išta vrijediti ako te budem nagovorila, da ostaneš kod mene, Lavinijo.« »Ja ću ići dalje.« »Katkad...« »Sto katkad?« »Mislim da čovjek katkad želi umrijeti. Ti si se cijelu večer čudno ponašala.« »Ja se samo ne plašim«, reče Lavinija. »I radoznala sam, kako mi se čini. Služim se svojom glavom. Po logici ne može Samotni biti blizu. Policija i sve ostalo.« »Policajci su kod svojih kuća, pokriveni preko ušiju.« »Da ti pravo kažem, zabavlja me: pogibeljno, ali ipak sigurno. Kad bi bilo ikakve vjerojatnosti da će mi se išta dogoditi, ostala bih ovdje s tobom, budi uvjerena.« »Možda jedan dio tebe neće više da živi.« »Ti i Francina. Na časnu riječ...« »Osjećam se tako krivom. Upravo ću piti vrući kakao kad ti budešstigla na podnožje klanca i prelazila most.« »Popij jednu šalicu za me. Laku noć.« Lavinija Nebbs je išla sama niz ulicu u noći, niz tišinu kasne ljetne noći. Vidjela je kuće s tamnim prozorima i izdaleka čula pasji lavež. Za pet minuta, pomisli, bit ću kod kuće, u sigurnosti. Za pet minuta ću telefonirati ludoj maloj Francini. Ja ću ...« Čula je muški glas.

Neki je muškarac pjevao daleko među drvećem. »O, daj mi jednu lipanjsku noć, mjesečinu i sebe...« Ona malo požuri. Glas je pjevao: »Na mojim rukama... sa svim svojim čarima...« Niz ulicu je na nejasnoj mjesečini polako i bez cilja koračao neki muškarac. Mogu potrčati do jednih vrata i pokucati, pomisli Lavinija, ako budem morala. »O, daj mi jednu lipanjsku noć«, pjevao je čovjek i nosio u ruci dugu kijaču, mjesečinu i sebe. »Gle, tko je to? Kako to da ste vi u to doba noći vani, gospođice Nebbs?« »Časnik Kennedy!« I zbilja je to bio on. »Bilo bi dobro da vas otpratim do kuće.« »Hvala, sama ću.« »Ali vi živite na drugoj strani klanca...« Da, mislila je ona, ali neću da i s jednim muškarcem idem kroz klanac, čak ni s policajcem. Otkud ja mogu znati tko je Samotni? »Ne«, reče, »žurit ću se.« »Ja ću čekati tačno na ovom mjestu«, reče on. »Ako vam ustreba pomoć, samo kriknite. Ovdje se glasovi dobro Čuju. Dotrčat ću.« »Hvala.« Ona nastavi put a njega ostavi pod svjetlom. Mrmljao je, sam sa sobom. Evo me tu, pomisli ona. Klanac. Stajala je na rubu stuba sa stotinu i trideset stepenica, koje su vodile niz strmi brijeg, pa mostom dugim sedamdeset jardi i uz brijeg do Park Streeta. I samo jedna jedina svjetiljka. Za tri minute, razmišljala je, stavljat ću ključu bravu svojih kućnih vrata. Ništa se ne može dogoditi u samih sto i osamdeset sekundi. Pođe niz duge, tamnozelene stube u duboku guduru. »Jedna, dvije, tri, četri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset stpenica«, brojila je šaptom. Osjećala se kao da trči, ali nije trčala. »Petnaest, šesnaest, sedamnaest, dvadeset stepenica«, dahne. »Petina puta!« najavi samoj sebi. I svijet je ostao iza nje, svijet onih, koji su sigurni u krevetu, zaključana vrata, grad, slastičarnica, kazalište, svjetla, sve je iščezlo. Ništa se nije dogodilo, zar ne? Nikoga u blizini, zar ne? Dvadeset i četiri, dvadeset i pet stepenica. Sjećašse one stare priče o dusima, koju smo jedni drugima pripovijedali kad smo bili djeca? Osluškivala je topot svojih cipela na stepenicama. Priča o tamnom čovjeku koji ti dolazi u kuću, a ti si na vrhu stepenica, u krevetu. I sad je on na prvoj stepenici na putu gore u tvoju sobu. Sad je na drugoj stepenici. Sad je na trećoj stepenici, i četvrtoj stepenici, i petoj! O, kako si se uvijek smijala i vrištala kod te priče! I sad je strašni tamni čovjek na dvanaestoj stepenici, sad otvara vrata tvoje sobe i sad ti je kod kreveta. ,Imrtm te!' Vrisne. To nije sličilo ničemu što je ikad čula, taj krik! Tako glasno nije nikad u životu vrisnula. Zastane, sledi se, prihvati se drvene ograde. Srce je u njoj eksplodiralo. Zvuk strašnog kucanja ispunjao je svemir. »Eno, eno«, vrištala je. »Na dnu stepenica. Cƽovjek pod svjetiljkom! Ne, sad je otišao. Cƽekao je tamo!« Osluhnula je. Tišina. Most bijaše prazan. Ništa, mislila je držeći se za srce. Ništa. Ludo! Ta priča što sam je sama sebi pripovijedala. Kako je glupo. Sto da činim?

Udaranje srca umuknu. Da zovem časnika —da li me je čuo kad sam vrisnula? Osluškivala je. Ništa. Ništa. Prijeći ću ostatak puta. Ta luda priča. Opet počne brojiti stepenice. »Trideset i pet, trideset i šest, pažljivo, nemoj pasti. O, ja sam luda. Trideset i sedam stepenica, trideset i osam, devet, četrdeset i dvije, to su Četrdeset i dvije — već pola puta.« Opet se sledi. »Pričekaj«, reče samoj sebi. Zakorači na jednu stepenicu. Jeka. Zakorači na drugu stepenicu. Opet jeka. Nova stepenica, dijelak minute kasnije. »Netko me slijedi«,, šapne klancu, crnim cvrčcima i tamnozelenim, sakrivenim žabama i crnom potoku. »Netkr je na stubama za mnom. Ne smijem se okrenuti.« Druga stepenica, druga jeka. »Kad god ja zakoraknem, zakorakne i on.« Na svaki korak jeka. Tiho upita klanac! »Časnice Kennedy, jeste li to vi?« Cvrčci su utihnuli. Noć ju je slušala. Sve daleke ledine ljetne noći i blisko drveće ljetne noći zaustavile su svoje gibanje; list, grm, zvijezda i trava zaustavili su svoje osebujne drhtaje i počeli osluškivati srce Lavinije Nebbs. I možda je tisuću milja daleko, tamo gdje su samotne tračnice, na praznoj željezničkoj stanici neki osamljeni putnik koji čita novine pod samotnom, golom žaruljom, podigao glavu, osluhnuo i pomislio: ,Sƽto je to?' — pa zaključio: ,Samo svizac, sigurno, buši duplje.' No to je bila Lavinija Nebbs, vrlo vjerojatno je to bilo srce Lavinije Nebbs. Tišina. Tišina. Tišina ljetne noći, koja se rasprostirala na tisuće milja uokolo i pokrivala zemlju poput bijelog i hladnog mora. Brže! Brže! Išla je niza stepenice. Trči! Cƽula je glazbu. Ludo, nevjerojatno, čula je veliki talas glazbe, koji je išao prema njoj, i ustanovila je trčeći, trčeći s užasom i izbezumljeno, da jedan dio njezina duha dramatizira, posuđuje od nemirne muzičke partiture neke osobne drame, i glazba je sada nosi, goni, sve više i više, sve brže i brže vukući je tjerajući sve niže i niže u rupu klanca. Kratko je vrijeme molila. Sto osam, sto devet, sto deset stepenica! Dno! Sada trči! Preko mosta! Rekla je svojim nogama što da čine, svojim rukama, svome tijelu, svom užasu; dala je upute svim svojim dijelovima u onom vrućem i strašnom času dok je trčala nad bučnim valovima potoka na slabim daskama klimavog mosta, koje su muklo odzvanjale, njihale se, skoro živjele, a za njom divlji koraci i glazba, glazba koja je kričala i čavrljala. Prati te, nemoj se okrenuti, nemoj gledati; ako ga ugledaš, nećešse više moći pokrenuti, tako ćeš se preplašiti. Samo trči. Trči. Trčala je preko mosta. O Bože, Bože, molim te, molim, daj da stignem na vrh brijega! Sad gore, stazom, sada između bregova, o Bože, tamno je, a sve je tako udaljeno. Kad bih sada vrisnula, ne bi mi pomoglo, a i ne mogu vrisnuti. Evo kraja staze, evo ulice, o Bože, daj da budem sigurna, ako stignem kući sretno, neću više nikad izlaziti sama. Bila sam luda, dopusti da priznam, bila sam luda, nisam znala što je užas, ali ako pomognešda dođem kući, neću više od sada ići bez Helene ili Francine! Evo ulice. Preko ulice! Prešla je preko ulice i požurila pločnikom. O Bože veranda! Moja kuća! O Bože, molim te, daj mi vremena da udem i zaključam iznutra, i bit ću spašena!

I — ludo je na to obraćala pažnju — zašto to primjećuje, i to odmah, ta nema vremena — a ipak je tamo, svjetluca tamo na ogradi verande polupana čaša limunade, koju je stavila prije mnogo vremena, prije godinu dana, prije pola večeri! Cƽaša limunade mirno i uporno stoji tamo na ogradi... a... Cƽula je svoje otežale noge na verandi i osluškivala i čula ruke kako grebu i čačkaju ključem po bravi. Čula je svoje srce. Čula je kako u njenoj nutrini vrišti neki glas. Ključ je pogodio. Otključaj vrata, brzo, brzo! Vrata se otvoriše. Sada unutra. Zalupi ih! Ona zalupi vratima. »Sad ih zaključaj, zakračunaj, zaključaj ih!« — šaptala je zadihano. Zaključaj ih čvrsto, čvrsto! Vrata su zaključana i zakračunata. Glazba je prestala. Opet je osluškivala svoje srce i njegov se zvuk rasplinuo u tišini. Kod kuće! O Bože, spašena, kod kuće! Sigurna, sigurna i sigurna kod kuće! Nasloni se na vrata. Sigurna, sigurna, o hvala Bogu, sigurna kod kuće. Nikad više neću izlaziti noću. Bit ću kod kuće. Nikad više neću prelaziti taj klanac. Sigurna, o sigurna, sigurna kod kuće, divno, divno, sigurna! Sigurna unutra, iza zaključanih vrata, Čekaj. Pogledaj kroz prozor. Ona pogleda. Pa nema tamo nikoga! Nikoga. Nije ime uopće nitko ni slijedio. Nije za mnom nitko trčao. Odahnula je i gotovo se počela sama sebi smijati. Jasno da me je neki muškarac slijedio, uhvatio bi me! Ja nisam brz trkač... Nema nikoga ni na verandi ni u dvorištu. Sto sam bila luda! Nisam imala pred čim bježati. Taj je klanac isto toliko sigurna koliko i svako drugo mjesto. Usprkos svemu je ugodno biti kod kuće. Dom je uistinu udobno, toplo mjesto, jedino mjesto gdje je ugodno boraviti. Pruži ruku prema prekidaču i zaustavi se. »Sto?« upita ona. Sto? Sto?« Iza nje je, u primaćoj sobi, netko kašljucnuo. »Do jarca, oni sve pokvare!« »Ne uzimaj to tako k srcu, Charlie.« »Pa o čemu ćemo sada govoriti? Nema smisla govoriti o Samotnom kad nije živ. Nije uopće više stravično!« »Ne znam kako je tebi, Charlie«, reče Tom. »Ja ću opet otići tamo u ljetnu ledaru i sjesti na prag i predočiti sebi, da je na životu, i proći će me hladni trnci kroz čitavu hrptenjaču.« »To je zavaravanje.« »Treba pustiti da te podiđu srsi tamo gdje ti to može biti, Charlie.« Douglas nije slušao razgovor između Toma i Charlieja. Gleda je kuću Lavinije Nebbs i govorio kao za samog sebe. »Bio sam prošle noći u klancu. Vidio sam. Sve sam vidio. Na povratku kući sam pošao prijekim putem onuda. Vidio sam čašu limunade na ogradi verande, napola ispražnjenu. Da mi je popiti, pomislio sam. Da mi ju je popiti, pomislio sam. Bio sam u klancu i bio sam ovdje, upravo u središtu svega!« Isto tako ni Tom ni Charlie nisu obraćali pažnje na Douglasa. »Zato«, reče Tom, »što ne vjerujem da je Samotni mrtav.« »Ti si jutros bio ovdje, zar ne, kad su došla bolnička kola i kad su onog čovjeka iznijeli na

nosilima?« »Svakako«, reče Tom. »Pa zar je to bio Samotni, glupost! Cƽitaj novine! Devet godina ga nije bilo moguće uloviti i onda ga Lavinija Nebbs ubije škarama koje su joj se našle pri ruci. Meni bi bilo draže da je išla za svojim poslom.« »Ti bi htio da je legla i pustila da joj stegne dušnik.« »Ne, ali je bar mogla istrčati iz kuće i niz ulicu vikati:, .Samotni! Samotni!' tako dugo dok ne podigne hajku. Ovaj je grad obično imao u sebi po koji dobar predmet sve do otprilike dvanaest sati prošle noći. Od tog smo mi časa luk i voda.« »Dopusti da ti posljednji put kažem, Charlie, ja mislim da Samotni nije mrtav. Vidio sam mu lice, i ti si mu vidio lice, a i Doug mu je vidio lice, zar ne, Doug?« »Što? Da. Ja mislim. Da.«. »Svi su mu vidjeli lice. Odgovori mi jedno: Je li to tebi bilo nalik na Samotnog?« »Ja ...«, reče Douglas i zastane. Sunce se pokazalo na nebu za nekih pet sekundi. »Bora mi...«, prošapće Charlie na kraju. Tom je čekao s osmijehom. »Nije uopće bio nalik na Samotnog«, reče Charlie. »Sličio je čovjeku.« »Tako je, gospodine, običnom svagdašnjem čovjeku koji čak ni muhi ne bi krilo otkinuo, Charlie, ni muhi. Najmanje što bi se od Samotnog moglo očekivati, kad bi bio Samotni, jest tla sliči Samotnom, nije li tako? Dobro, a bio je nalik onom mesaru od šećera u kazalištu Elite.« »Zar mislišda je bio jamačno neka skitnica koji je prolazeći kroz grad došao u kuću smatrajući je praznom, i gospođica Nebbs ga je ubila.« »Tako je!« »Stani, ipak. Nitko od nas ne zna kako Je izgledao Samotni. Nema slika. Ljudi su ga vidjeli samo kad je bio ranjen i mrtav.« »Ti znaš, i Doug zna, i ja znam kako izgleda. Treba biti visok, zar ne?« »Svakako...« »I treba biti blijed, zar ne?« »Blijed, tako je.« »I mršav kao kostur, i treba imati dugu, tamnu kosu, zar ne?« »To sam ja uvijek govorio.« »I goleme, izbuljene oči, kao u mačka?« »To je on od a do ž.« »Dobro, dakle«, dahtao je Tom od uzrujanosti, »vi ste vidjeli onog jadnika kojega su, ima nekoliko sati, izvukli iz kuće Nebbsovih. Kakav je bio?« »Malen i crven u licu, i podebeo, i nije imao mnogo kose, a ono malo kose što je imao bilo je sivo. Tom, imašpravo! Dođi! Pozovi dječake! Reci im sve kako si rekao meni. Samotni nije mrtav. Noćas će on opet vrebati u zasjedi.« »Je«, reče Tom, zastane i zamisli se odjednom. »Tom, ti si drug, ti zbilja imašmozga. Nitko od nas ne bi tako spasio ovaj dan. Ljeto je zaista bilo loše sve do ovog časa. U pravi si se čas prihvatio te stvari. Tako kolovoz neće predstavljati potpun gubitak. Hej, djeco!« I Charlie je otrčao mašući rukama i vičući. Tom je stajao na pločniku. Bio je blijed. »Moj Bože!« prošapće. »Kakvu sam sada ludost učinio!« Okrene se prema Douglasu. »Kažem, Doug, kakvu sam ludost sad učinio!« Douglas je buljio u kuću. Usne su mu se pomicale. »Bio sam prošle noći tamo u klancu. Vidio sam Elizabethu Ramsell. Prolazio sam ovuda prošle noći kad sam se vraćao kući. Vidio sam čašu s limunadom na ogradi. Bašprošle noći je to bilo.

Mogao bih to popiti, pomislio sam... mogao bih to popiti...« To je bila žena s metlom u ruci, ili sa smetiljkom, ili s peračom, ili kuhačom. Jutrom bi je viđali gdje pjevušeći reže koru pite, ili ste je vidjeli kako o podrte vadi pečene pite, ili ih u sumrak stavlja u pećnicu. Dok je redala šalice, kuckala je njima kao kakav švicarski zvonar. Klizila je kroz prostorije kao usisavačprašine koji je u neprestanom pogonu, tražeći, nalazeći i popravljajući. Svaki bi prozor pretvorila u ogledalo, koje bi hvatalo sunce. Samo bi dvaput trebalo da lopaticom u ruci prođe kroz ma koji vrt i na njenom bi tragu cvijeće podizalo svoje drhtave, žarkfe glavice u u toplom zraku. Spavala je mirno i samo bi se triput noću okrenula, bila je za to vrijeme tako opuštena kao bijela rukavica u koju će se u zoru opet vratiti žustra ruka. Kad bi se probudila, takla bi svakoga kao sliku kojoj misli napraviti okvir. Ali sada...? »Baka«, govorili su svi. »Prabaka!« Kao u aritmetici kad se zaključi neka ogromna svota. Uzgajala je purane, kokoši, golubove, muškarce i dječake. Prala je stropove, zidove, nemoćne i djecu. Polagala je na pod linoleum, popravljala bicikle, ložila peći, namazala jodom deset tisuća bolnih rana. Njene su ruke posvuda letjele, ovdje stišavala, ondje pridržavale, bacale lopte za baseball, upravljale svijetlom palicom za croquet [16] , zasijavale crnu zemlju ili pokrivale valjuške, juhe ili djecu koja su tvrdo spavala i bacila sa sebe pokrivač. Spuštala je zaslone na prozorima, gasila svijeće, okretala prekidače, i —ostarjela. Svih trideset bilijuna stvari koje je započela, vodila, završila, sad je sabrano, posljednja je decimala napisana, posljednja se ništica polako popela u redak. I sada je s kredom u ruci stajala iza života, tihi časak, prije nego što posegne za spužvom. Bez ikakve žurbe, ikakve buke, kretala se po kući među stvarima koje su je oduvijek okruživale, na kraju stigne do stuba i, ne upozoravajući nikoga, uspe se uz tri niza stepenica do svoje sobe, gdje šutke legne poput fosilnog otiska pod snježnobijele, hladne plahte na svom krevetu i počne umirati. Opet glasovi. »Bako! Prababo!« Glas o onom što je učinila pade kroz stubište, tresne i rasprši valiće kroz sobe, kroz vrata i prozore i niz ulicu ispod brijestova, sve do ruba zelenog klanca. »Evo ovdje, ovdje!« Porodica okruži njezin krevet. »Pustile me da ležim sama«, prošaptala je. Njena se bolest nije mogla ustanoviti nikakvim sitnozorom; bio je to blag, ali sve teži umor; njeno je vrapčje tijelo postajalo sve teže; pospana, pospanija, jako pospana. A njenoj djeci i djeci njene djece činilo se nemoguće da bi tako nešto strašno moglo prijetiti zbog tog njena čina. koji je najlakši na svijetu. »Bako, slušaj sada — ovo što ti činišnije ništa bolje nego kad netko prekida ugovor o najmu. Ova će se kuća srušiti bez tebe. Moraš nam dati otkaz s rokom od najmanje jedne godine.« Baka otvori jedno oko. Iz njega je devedeset godina mirno gledalo na njene liječnike, kao duh prašine na pro, zoru visokog okruglo tornja u kući koja se prazni. »Tom .. .?« Poslali su dječaka sama k njenu krevetu. »Tom«, reče tihano, kao iz daljine, »na južnim morima svakom čovjeku dođe u životu jedan dan kad mu svijest dođe do spoznaje da se traba rukovati sa svim svojim prijateljima i reći ,Zbogom!' i otploviti, i on to učini, i to je prirodno — to je njegov čas. Tako je to danas. Tako je to danas. Sa mnom ti je danas kao kad ti subotom poslije podne do devet sati sjedišna predstavi, sve dok ti ne pošaljemo oca da te dovede kući. Tom, kada dođe vrijeme da isti kauboji, na vrhu istog brda pucaju u iste Indijance, onda treba svoje sjedalo sklopiti i poći hodnikom između sjedala

ravno prema vratima, bez žaljenja i povratka. Tako ja odlazim prije nego što sam se prestala radovati i uživati.« Zatim su pozvali Douglasa. »Bako, tko će popravljati krov, 'zaticati nove daščice u proljeće?« Oduvijek otkad je postojao kalendar mogli ste u travnju čuti s krova kuće nešto kao kuckanje žune. Ali ne, to je bila prababa, koja je ushićeno pjevala, izbijala čavle, mijenjala daske, visoko pod nebom! »Douglas«, reče šapćući »ne daj da itko ikad polaže daske, osim ako ga to veseli.« »Da, gospođo.« »Kad dođe travanj, osvrni se oko sebe i reci: ,Tko bi htio popraviti krov?' I čije lice zasja, to je osoba koju Seliš, Douglas. Jer tamo gore na krovu možeš vidjeti čitav grad kako se prelijeva u okolicu, a okolicu vidišsve do ruba zemlje, i svjetlucavu rijeku i jezero ujutro, i ptice i drveće ispod sebe, a i vjetra je tamo najviše sa svih strana. Svaka bi od ovih pojedinosti morala biti dovoljna da se čovjek koje proljetno jutro uzvere uz vjetrokaz. To je veličanstven sat, ako i malo ...« Glas joj je postajao sve slabiji i počeo podrhtavati. Douglas je plakao. Ona opet oživi. »Zašto to činiš?« »Jer«, reče on, »ti sutra više nećeš biti ovdje.« Ona okrene prema dječaku jedno malo ručno ogledalo, a onda opet okrene prema svom licu i reče: »Sutra ujutro ću ustati u sedam sati i oprati se iza ušiju; trčat ću u crkvu s Charliejem Woodmanom; otići ću na izlet u Eletric Park; plivat ću, trčati bosa, istrčavati ispod drveća, žvakati gumu s metvicom... Douglas, Douglas, sram te bilo! Zar ti ne režeš svoje nokte?« »Da, gospođo.« »I ne urlaš zato što ti se otprilike svakih sedam godina tijelo izmijeni, stare ćelije obamru i nove pridođu, na rukama i u srcu. To ti ne smeta, zar ne?« »Ne, gospođo.« »Onda razmisli, dječače. Luđak je svatko tko čuva otpatke od obrezivanja noktiju. Jesi li ikad vidio da se zmija opet hoće obući u kožu koju je skinula? Sve što dana vidišu tom krevetu samo su nokti i zmijina košuljica. Je dan bi me dobar dašak otpuhnuo i raspršio u pahuljice. Nije važan moj ,ja' koji ovdje leži, nego moj ,ja' koji sjedi na rubu kreveta, koji me gleda, i ,ja' koji dolje u dnu stepenica kuha večeru, ili je vani u spremištu pod kolima, ili čita u knjižnici. Važni su svi ti novi dijelovi. U stvari ja danas ne umirem. Nikad nije umro onaj tko je imao porodicu. Ja ću se dugo ovdje zadržavati. Za tisuću godina će moje potomstvo sačinjavati po svom broju već čitav grad, gristi zelene jabuke u sjeni eukaliptusove šume. To je moj odgovor svakome tko mi postavlja velika pitanja! A sad brzo, pošalji mi unutra ostale!« Cijela je porodica došla u sobu i stajala kao što se stoji na kolodvoru i gleda kako netko odlazi. »Dakle«, reče prababa, »tu smo. Nisam čedna pa mi vas je ugodno vidjeti, kako stojite oko mog kreveta. Sada dolazi jesenska obrada vrta, i čišćenje zahoda, i nabavljanje dječje odjeće. Budući da onaj dio mene koji se prema običaju zvao prababa neće biti ovdje da to vrši, neka to preuzmu, svaki prema svojim mogućnostima, oni moji dijelovi koji se zovu ujak Bert, i Leo, i Tom, i Douglas, i svim ostalim imenima.« »Da, bako.« »Ne želim sutra ovdje nikakvih sastanaka kao da je dušni dan. Nemojte željeti da itko išta pohvalno kaže o meni; sve sam ja to sama već rekla u svoje vrijeme i u svojoj oholosti. Ja sam kušala sve vrste jela i plesala sve plesove, a ovo je posljednji kolač, koji još nisam zagrizla, melodija koju još nisam svirala. No ja se ne plašim. Zapravo sam radoznala. Smrt neće biti u mojim ustima zalogaj koji ne bih željela primiti i okusiti. Dakle, ne brinite se za me. A sad idite svi i

pustite me da zaspem...« Negdje se mirno zatvoriše vrata. »Tako je bolje.« Sad je bila sama pa se raskošno protegne kroz toplu, snježnu hrpu platna i vune, plahti i pokrivača, koji je boi izrađen od krpica, bile su kričave, kao što su u nekadašnja vremena bile cirkusne zastave. Ležeći tako, osjećala se isto onako malena i neznatna kao u ona jutra prije osamdeset i još nekoliko čudnovatih godina, kad je budeći se osvježavala u krevetu svoje nježne kosti. Davno nekad, razmišljala je, sanjala sam san i uživala sam u njemu jako, kad me netko odjednom probudio, i to je bio dan mog rođenja. A sad? Sad da vidim... Sjećanjem se prebaci u prošlost. Gdje sam bila? — razmišljala je. Devedeset godina... kako da opet uhvatim nit i predmet onoga izgubljenog sna? Izvuče svoju malu ruku. Eto... Da, to je bilo. Nasmije se. Jošdublje u toplom, snježnom brijegu okrene glavu na jastuku. Tako je bolje. Sada, da, sada je vidjela u duhu mirno i vedro poput mora koje se ljulja uz beskrajnu obalu. Sad je pustila da je stari san dotakne i podigne iz snijega i nosi iznad kreveta, kojega se jedva sjećala. Dolje, mislila je, čiste srebrninu, i pospremaju podrum, i brišu prašinu u sobama. Cƽula je kao žive po čitavoj kući. »Dobro je tako«, šaptala je prababa dok se uljuljavala u san. »U redu, kao i sve drugo u ovom životu.« I more ju je ponijelo natrag niz obalu. »Duh!« vrisne Tom. »Ne«, reče jedan glas. »To sam samo ja.« Sablasno je svjetlo strujalo u tamnu spavaonicu, koja je mirisala po jabukama. Mala zidarska zdjelica, koja kao da je visila u prostoru, svjetlucala se s mnogo pahuljica slabog svjetla. U tom su blijedom osvjetljenju Douglasove oči blijedo i svečano sjale. Tako je bio posmeđio da su mu se ruke i lice gubili u tami, a spavaćica mu je izgledala kao duh bez tijela. »Moj Bože«, propišti Tom. »Dva tuceta, tri tuceta krijesnica!« »Šššš, hoćeš šutjeti?« i »Što će ti?« »Zar nas nisu ulovili kad smo noću čitali s ručnim baterijama pod plahtom? Ovako nitko neće posumnjati u tu staru posudu krijesnica; mislit će ljudi da je to samo neka noćna zbirka.« »Doug, ti si genij!« No Douglas nije odgovorio. S velikom ozbiljnošću smjesti vrelo svjetla, koje je u razmacima signaliziralo, zašilji olovku i počne na dugo i široko pisati u svoju bilježnicu. Krijesnice su se palile, gasile, palile, gasile, a njegove se oči žarile od tri tuceta nestalnih mrvica blijede, zelene svjetlosti dok je tiskao u svoju bilježnicu deset. i dvadeset minuta, s retka na redak, pisao i ponavljao činjenice koje je i previše brzo sabrao u svojoj sezoni. Tom je promatrao, hipnotizirao ga mali kriješinsekata, koji su u posudi poskakivali i komešali se, dok se nije ukočio, zaspao podbočen na laktu, a Douglas je dalje pisao. Na posljednjoj je stranici sve sažeo: NE MOZE ČOVJEK OVISITI O STVARIMA JER... ... kao na primjer strojevi, koji se ili razlete, ili zarđaju, ili se pokvare, ili nikad ne budu uopće ni dovršeni... ili svrše u spremištima...... kao teniske, u kojima možeštrčati samo određeno vrijeme, određenom brzinom, i onda opet pobjeđuje zemlja ... ... kao i trolejbusi, koji, premda su onako veliki, uvijek stižu na kraj tračnica ... NE MOŽEŠ OVISITI O LJUDIMA JER ... odlaze, ... strani umiru, ... oni koje poznaješ, umiru isto, ... prijatelji umiru, ... ljudi obijaju ljude kao u knjigama,

... i tvoji najbliži mogu umrijeti. Tako...! Udahne dvije pregršti zraka polako ga ispusti psičući, zahvati još zraka i pusti ga da mu prošumi kroz čvrsto stisnute zube! Tako. Završio je ogromnim štampanim slovima. Aho dakle, Trolejbusi i kola i bliski prijatelji mogu otići na neko vrijeme ili otići zauvijek, ili zarđati, ili se raspasti, ili umrijeti, i ako ljudi mogu biti ubijem, i ako netko kao prababa, koja je trebala živjeti uvijek, može umrijeti... Ako je sve ovo istina ... onda ... ja, Douglas Spaulding moram ... jednog dana... Ali krijesnice, kao da su se ugasile od njegovih sumornih misli, polako su zamrle. I tako ne mogu više pisati, pomisli Douglas. Neću više pisati. Neću, neću svršiti noćas. Pogleda Toma, koji se podbočio o lakat, naslonio na ruku i zaspao. Takne Toma u rebra, i ovaj se s uzdahom sruši u krevet. Douglas digne zidarsku zdjelicu s hladnim, tamnim svjetiljkama, i hladna svjetla ponovno zatitraše kao da ih je njegova ruka oživila. Podigao je posudu tako da je osvijetlila njegovu posljednju rečenicu. Posljednje su rijeci čekale da budu napisane. No umjesto toga pođe do prozora i gurne rešetku. Odvine dno, posude i istrese krijesnice kao blijedi mlaz iskara u mirnu noć. One osjetiše svoja krila i odletješe. Douglas ih je promatrao kako odlaze. Otišle su kao blijede krhotine posljednjeg sumraka u povijesti nekog svijeta na samrti. Otišle su iz njegove ruke kao nekoliko posljednjih mrvica tople nade. Napustile su njegovo lice i tijelo i prostor unutar njegova tijela. Ostavile ga prazna kao i posudu, koju je sada, ne znajući da to čini, ponio natrag sa sobom u krevet i pokušao zaspati... Sjedila je i čekala u svom staklenom sanduku noć na noć; tijelo joj se otapalo na prevelikoj ljetnoj žezi i smrzavalo na jezovitim zimskim vjetrovima. Usta, u obliku srpa, bijahu uvijek nasmiješena, a njen izbrazdani, savinuti nos, rupičav kao saće, lebdio joj je nad rumenim i naboranim voštanim rukama, koje su vječno počivale na starim kartama, što su bile raširene u obliku lepeze. Vještica iz Tarota. Prekrasno ime. Tarotska vještica. Cƽovjek ubaci jedan penny u srebrni žljebić i, daleko dolje, otraga, iznutra zatutnji, pokrene se mašinerija. Poluge udaraju, kotači zuje. Vještica u sanduku podigne svoje svjetlucavo lice i zaslijepi vas jednim jedinim pogledom, koji vas ubode kao igla. Pokrene se njena neumoljiva lijeva ruka prema dolje i udara i kida zagonetne lubanje, đavle, obješenjake, pustinjake, kardinale i veseljake tarot karata, a glava joj visi duboko nagnuta nad karte da bi prodrla u vašu bijedu ili ubistvo, nadu ili zdravlje, vaše preporađanje svako jutro ili mrtvačko obnavljanje svaku noć. Onda perom za krasopis prijeđe preko jedne jedine karte, koju pusti da niz žlijeb doleprša do vaše ruke. Zatim joj u očima još jednom zatitra većpomućeni žar i vještica opet zamre u svojoj samrtnoj odjeći. Tako opet miruje tjednima, mjesecima, godinama, očekujući slijedeći novčićda je trgne iz zaboravi. Ovako voštano mrtva dočekala je obojicu dječaka. Douglas pritisne prst na staklo. »Eno je.« »To je voštana lutka«, reče Tom. »Zašto hoćeš da je vidim?« »Uvijek samo pitaš .zašto'!« drekne Douglas. »Jer, zato, jer!« Jer su ... svjetla u trijemu poblijedjela . .. jer. Jednog dana čovjek otkrije da je živ. Eksplozija! Udarac! Prosvjetljenje! Užitak! Smiješ se, plešeš, vičeš. Ali malo poslije toga sunca nestane. Pada snijeg, može biti podne u kolovozu, ali ga nitko ne vidi. Na kaubojskoj predstavi u subotu na matineji pao je jedan čovjek mrtav na užarenom ekranu. Douglas je vrisnuo. Godinama je gledao i vidio milijune ustrijeljenih, obješenih, spaljenih, uništenih kauboja. Ali sada, upravo ovaj čovjek ...

Nikad više neće hodati, trčati, sjediti, smijati se, pričati, ništa više. Sad se ohlađuje. Douglas je cvokotao zubima, srce mu je usisavalo blato u prsa. Zažmiri i prepusti sa grčevima, koji su ga stresali. Mora se udaljiti od drugih dječaka, jer oni ne razmišljaju o smrti, oni se smiju i dovikuju mrtvacu kao da je još uvijek živ. Douglas i mrtvac bili su najednom u čamcu koji je plovio i udaljivao se ostavljajući sve druge na svijetloj obali, gdje su trčali i skakali, sretni što se kreću, ne znajući da čamac, mrtvac i Douglas odlaze, odlaze, odlaze i iščezavaju u tami. Douglas plačući otrči u muški zahod, koji je mirisao po limunu, jer mu je bilo mučno, iz grla kao da mu je tri puta istekla sadržina hidranta. Cƽekajući da mu prođe mučnina, razmišljao je: Koliko sam ljudi poznavao koji su ovo ljeto umrli! Pukovnik Freeleigh, mrtav! Nisam to prije znao; zašto? Baka, također mrtva. Stvarno, istinski. Ne samo to nego... Zaustane. Ja! Ne, ne mogu me ubiti! Da, reče neki glas, kad god budu htjeli, moći će, bez obzira na to hoćešli ti udarati i vrištati, samo polože na te ogromnu ruku, i ti utihneš... Neću da umrem! Douglas vrisne, a da nije ispustio ni glaska. »Ipak ćeš morati«, reče jedan glas, »ipak ćeš morati...« Sunčevo je svjetlo vani izvan kazališta pržilo nestvarnu ulicu, nestvarne zgrade, a svijet se kretao polako kao pod svijetlim i teškim oceanom čistog plina koji gori. Pomisli da sad ipak mora otići kući i dovršiti posljednji redak u svojoj niklenoj bilježnici. Jednog dana ću ja, Douglas Spaulding morati umrijeti... Trebalo je deset minuta dok se ohrabrio da prijeđe ulicu, a srce mu je počelo sporije kucati. I stigao je do trijema, ugledao čudnovatu voštanu vješticu tamo otraga, gdje se uvijek sakrivala u hladnoj, prašnoj sjeni, sa sojenicama i furijama, koje su joj bile zataknute pod nokte. Pređoše neka kola i baciše mlaz svjetla u trijem, sjene počnu skakati, i učini mu se kao da mu je voštana žena letimice kimnula da uđe. I ušao je na vještičin poziv i izišao pet minuta poslije toga, siguran da će preživjeti. A sad to mora pokazati Tomu... »Kao da je živa«, reče Tom. »Živa je. Pokazat ću ti.« On ubaci novčić u rez. Ništa se ne dogodi. Douglas zovne kroz trijem vlasnika, gospodina Blacka, koji je sjedio na uspravljenoj škrinji od boca sode, otvarajući jednu bocu i srčući. Bilo je smeđežute tekućine do četvrtine visine boce. »Hej, nešto nije u redu s vješticom!« Gospodin Black teškim koracima priđe, napola žmireći, oštro i jako dišući. »Nešto nije u redu s čunjem na kuglani, nije u redu s lećom za gledanje slika, nije u redu sa strojem za elektriziranje za jedan novčić.« Udari po sanduku. »Hej, ti unutra, oživi!« Vještica je i dalje nepomično sjedila. »Više me stoji popravljanje svaki mjesec nego što zaradi.« Gospodin Black posegne rukom iza sanduka i objesi joj nad glavu U KVARU. »Nije samo ona u kvaru. Ja, vi, ovaj grad, ova zemlja, čitavi svijet! Neka ide do đavola!« Stisnutom pesnicom zaprijeti ženi. »U smeće s tobom, čuješme, u smeće s tobom!« Ode i spusti se opet na škrinju, osjeti novčiće u kesi, koju je nosio o pasu, kao da ga boli želudac. »Nije moguće... o, nije moguće da je u kvaru«, reče Douglas pogođen. »Stara je«, reče Tom. »Djed kaže da je bila ovdje jošdok je on bio dječak, a i prije. Jednog se dana mora poremetiti i ...« »Hajde, sada«, reče Douglas, »o, molim te, piši da vidi i Tom.« Krišom ubaci drugi novčić u stroj. »Molim ...« Dječaci su se naslonili na staklo, a njihov je dah stvarao na staklu gomile oblaka. I onda se duboko u sanduku čuo šapat, komešanje. Polako se vještičina glava podiže i pogleda dječake, a u očima joj je bilo nešto od čega su se oni sledili. Ruka joj poče frenetično čeprkati tamo amo po kartama, zastajkujući, opet srljajući,

vraćajući se. Glava joj se nagnu naprijed, jedna se ruka zaustavi i dršćući je tresla strojem dok je druga ruka pala, zaustavljala se, pisala i na kraju prestala tako nenadano i naglo da je zazvonilo staklo kovčega. Vještičino se lice ponovno spusti i vrati u svoju ukočenu, mehaničku bijedu, još uvijek smotano u klupko. Mašinerija zapne i jedan se jedini zubac oklizne, a jedna mala tarot karta padne dolje u Douglasovu šaku. »Živa je! Radi opet!« »Sto kaže karta, Doug?« »To je ona ista što mi ju je napisala prošle subote! Slušaj ...« I Douglas pročita: »Hej, ne, nipošto! Samo luđaci žele smrt! Nije li lijepo plesati i pjevati, Dok mrtvačka zvona zvone? Nije li lijepo plivati u vinu, I vrtjeti se na prstima, I pjevati, hej, nipošto! Dok vjetrovi pušu i valovi udaraju? Hej, ne, nipošto!« »Ništa drugo ne kaže?« — reče Tom. »Na dnu je poruka: Proročanstvo: dug i ugodan život.« »To već ide! A kako bi bilo da sad dobijemo jednu za me?« Tom ubaci svoj novčić. Vještica se strese. Jedna mu karta padne u ruke. »Tko zadnji istrči odavle, taj je vještičina stražnjica«, reče Tom mirno. Istrčaše tako brzo da je vlasnik zabezeknuto ščepao četrideset i pet bakrenih pennyja jednom šakom, a trideset i šest drugom. Vani na blještavom uličnom svjetlu otkriše Douglas i Tom nešto strašno. Tarotkarta je bila prazna, nije bilo poruke. »To ne može biti!« »Nemoj se uzrujavati, Doug, to ti je i tako samo jedna obična, stara karta; samo smo izgubili jedan penny.« »Nije to obična stara karta, to je više nego jedan penny, to je život i smrt.« Na drhtavom je uličnom svjetlu Douglasovo lice bilo mliječno blijedo dok je buljio u kartu, okretao je, šuštao njome i nastojao da nekako stvori slova na njoj. »Nestalo joj je crnila.« »Njoj nikad ne nestane crnila.« Pogleda gospodina Blacka, koji je tamo sjedio i ispijao do dna bocu, kunući, ne znajući kako je sretan, što može živjeti u trijemu. Molim vas, mislio je Douglas ne dopustite da se i trijem raspadne. Dosta je zla u tome što su iščezli prijatelji, neki su ljudi iz stvarnog života ubijeni, ali dajte da trijem ostane i nadalje kakav je bio, molim vas, molim... Sad je Douglas znao zašto ga je trijem tako privlačio ovaj tjedan i privukao ga i noćas. Tu je jedan svijet bio potpuno na svom mjestu, svijet koji se može proreci, siguran, određen, sa svojim svijetlim, srebrnim prorezima, svojim strašnim gorilom iza stakla, kojega je zauvijek ubio voštani junak da bi spasio jošvoštaniju junakinju. Pa onda kuckanje i žuborcnje automata Kopsa [17] na vječnim fotografskim čekrcima, koji se vijugaju u mraku pomoću novčića s indijanskom glavom, pod zapaljenom žaruljom bez zaslona. Kops stalno doživljuje ili je na rubu da doživi sraz sad s vlakom, sad s kamionom, tramvajem, iskinutim lukobranom na oceanu, gdje se on ne utapa, jer

ide dalje da se opet sudari s vlakom, kamionom, tramvajem, da otklizne od starog tako poznatog lukobrana. Svjetovi u svjetovima, predstave za novčić, koje upravljaštako da ti ponavljaju stare obrede i formule. Ako želiš, tamo ti braća Wright [18] plove u pješčanoj oluji u Kittyhawku, Teddy Roosevelt izlaže svoje čarobne zube, San Francisco se gradi i izgara u požaru, izgara i gradi se dokle god znojni novčići hrane automat. Douglas pogleda oko sebe taj noćni grad, gdje bi se moglo za jedan čas svašta dogoditi. Tu je i danju i noću tako malo rezova za ubacivanje novčića, tako malo karata dobiješza čitanje i kad ih čitaš, tako je malo smisla u tome! Tu u ljudskom svijetu možešdati i vrijeme, i novac, i molbu, a uzvrate ti nešto malo ili ništa. Ali tamo u trijemu možešdržati munju s električnim strojem »DRZƽI AKO MOZƽESƽ«, ako pazišda mu kromirane poluge budu rastavljene, dok te struja ubada kao osa, pršti ti kroz drhtave prste i prošiva ih. Probušiš jednu vreću i vidiš koliko stotina funti tetiva ima u tvojoj ruci da udaraš svijet, kad ga treba udarati. Tamo uhvatišrobota za ruku i indijanski se hrvašdok ne izrvešsvoj bijes i zapališ žarulje do sredine jedne karte, a na vrhu bukne vatromet, izraz tvoje sile. Dakle, u arkadi učinišovo ili ono, pa se onda i dogodi ovo ili ono. Iziđeš smiren kao iz neke crkve koju još nisi poznavao. A sad? Sad? Vještica se pomicala, ali bez riječi, i možda će skoro biti mrtva u svom staklenom sanduku. Pogleda gospodina Blacka kako brunda prkoseći svim svjetovima, pa i svome vlastitom. Jednog će dana ϐina naprava zarđati zbog nemara, automat Kops će se ukočiti zauvijek, napola u jezeru, napola izvan njega, napola zakvačen, napola udaren od lokomotive; braća Wright nikad neće svoju zmajsku mašinu dići s tla ...« »Tom«, reče Douglas, »treba da sjednemo u knjižnicu i razmislimo o toj stvari.« Išli su niz ulicu, a između njih je išla neispisana karta. Sjedili su u knjižnici, u zelenom svjetlu iza. kapaka, a onda su sjedili vani na kamenom lavu, mašući nogama oko njegovih leđa, mrgodeći se. »Taj stari Black čitav dan viče na nju i prijeti joj da će je ubiti.« »Ne može čovjek ubiti ono što nije nikad ni živjelo, Doug.« »On prijeti vještici kao da je živa ili tako nešto. Vikao je na nju, pa je možda zato napustila posao. Ili možda uopće nije odustala, samo se poslužila nekim tajnim načinom da nas opomene da joj je život u opasnosti. Nevidljivo crnilo. Možda limunov sok! Tu je neka poruka koju nije željela da vidi gospodin Black za slučaj da on pogleda dok smo bili u njegovu trijemu. Pridrži! Ja imam nekoliko žigica!« »Zašto bi ona nama pisala, Doug?« »Drži kartu. Evo!« Douglas zapali jednu šibicu i počne je provlačiti ispod karte. »Uu! Nisu riječi na mojim prstima, Doug, dalje sa šibicom!« »Evo!« poviče Douglas. I stvarno je bilo. Slabo paučinasto škrabanje počelo je oblikovati u zavojitom, nevjerojatnom nizu krasnopisnih slova, koja su bila tamna na svjetlu... jednu riječ, dvije riječi, tri ... »Karta! U plamenu je!« Tom vrisne i ispusti je. »Stani na nju!« Dok su oni skočili, udarivši se kod toga o kameni hrbat lava, karta se većbila pretvorila u crnu prašinu. »Doug! Sad nikad nećemo saznati, što je rekla!« Douglas je držao pahuljasti, topli pepeo na dlanu ruke.

»Ne, ja sam vidio. Zapamtio sam riječi.« Pepeo mu se rasprši po prstima, šušteći. »Sjećašli se komedije Charlieja Chasea prošlog proljeća, gdje se Francuz utapao i neprestano nešto vikao na francuskom, što Charlie Chase nije nikako mogao razumjeti. ,Secours! Secours!' [19] I netko je Charlieju rekao što znači, i on je skočio i spasio čovjeka. Dakle, na toj sam karti svojim vlastitim očima vidio ,Secours!'« »Zašto bi pisala francuski?« »Da ne razumije gospodin Black, budalo!« »Doug, to je bio samo stari znak utisnut u papiru, koji je izišao kad si opržio kartu.. .« Tom pogleda Douglasu u lice i zastane. »Dobro, nemoj tako izgledati, kao da si lud. Bila je ,sisaljka polipa', ili što god ti drago. Ali to su bile svakako druge riječi...« »Gospođa Tarot, to je bilo. Sad znam, Tom. Gospođa Tarot je stvarno živjela davno, proricala sudbinu. Vidio sam jednom njenu sliku u enciklopediji. Iz cijele je Evrope svijet k njoj dolazio da je vidi. No, sjećaš li se sada? Misli, Tom, misli!« Tom sjedne na lavova leđa gledajući niz ulicu, tamo gdje su svjetlucala svjetla trijema. »Nije to prava gospođa Tarot?« »Svakako, u toj staklenoj kutiji, u crvenoj i plavoj svili i u tom starom, napola otopljenom vosku! Možda joj je nekad davno netko bio zavidan i mrzio je pa ju je oblio voskom i zauvijek je zarobio. Tako je prelazila iz ruke u ruku, od jednog zlikovca do drugog, i svršila poslije mnogo stoljeća ovdje u Green Townu u Illinoisu, gdje radi za novčiće s indijanskom glavom umjesto okrunjenih glava Evrope!« »Zlikovac? Gospodin Black?« »Ime mu je ,Crni', košulja mu je crna, pojas crn. Filmski zlikovci se oblače u crno, zar ne?« »Ali zašto nije zvala u pomoć prošle ili pretprošle godine?« »Tko zna, možda je sto godina svaku noć pisala poruke limunovim sokom na kartama, ali su svi čitali samo njene redovne poruke, nitko se nije sjetio, kao mi, da prijeđe šibicom po papiru, s druge strane, da izvuče pravu poruku. Sreća što ja znam što znači ,secours'.« »Dobro, rekla je ,Pomoć!' Pa što sada?« »Mi ćemo je spasiti.« »Ukrasti je gospodinu Blacku ispred nosa, ha? Pa da onda mi sami završimo kao vješci u staklenim kutijama, lica prelivenih voskom za daljih deset tisuća godina?« »Tom, evo knjižnice. Naoružat ćemo se čarobnim izrekama i magičnim napicima, pomoću kojih ćemo se boriti protiv gospodina Blacka.« »Postoji samo jedan magični napitak, koji će gospodina Blacka zatraviti«, reče Tom. »Cƽim dobij a dosta penny ja svake večeri, on ... Dobro, vidjet ćemo.« Tom izvadi iz džepa nekoliko metalnih novčića. »To bi upravo bilo dosta. Doug, ti čitaj knjige. Ja ću poći natrag i petnaest puta pogledati automat; ja sam neumoran. U međuvremenu ti dođi i srest ćemo se u trijemu. Možda će stari čarobni napitak biti za nas dovoljan.« »Tom, nadam se da znaš što radiš.« »Doug, želiš li ti spasiti tu kraljevnu ili ne?« ' Douglas se naglo okrene i potrči. Tom je vidio kako su se vrata knjižnice otvorila i zatvorila. Onda skoči preko lavovih leđa dolje u noć. Na stepenicama knjižnice je lepršao i raspršivao se pepeo od spaljene tarotkarte. Trijem je bio mračan; unutra su se nejasno vidjeli i zagonetno izgledali automati za kuglanje kao tragovi i otisci na prašini u podrumu nekog diva. Tu je bila panorama s Teddyjem Rooseveltom i braćom Wright, koji su se blijedo smiješili ili samo upravljali drvenim propelerom.

Vještica je sjedila u svom sanduku, a voštane vjeđe bile su joj spuštene. Tada odjednom jedno oko zasja. Obasjao ga je mlaz svjetla izvana kroz prasne prozore trijema. Jedna se krupna spodoba prisloni uza zaključana vrata, ključzagrebe u bravi. Vrata se bučno otvore i ostanu otvorena. Cƽulo se teško disanje. »To sam samo ja, djevojko«, reče gospodin Black gegajući se. Ulicom je dolazio Douglas, nosa zabodena u neku knjigu. Nađe Toma sakrivena iza jednih vrata. »Pst!« reče Tom. »Djelovalo je. Kops navijen petnaest puta; i kad je gospodin Black čuo da sam ubacio sav taj novac, raskolačio je oči, otvorio stroj, izvadio novac, izbacio me van, otišao prijeko u onu tajnu točionicu alkohola po čarobni napitak.« Douglas se došulja i poviri u mračni trijem i vidje oba gorile, od kojih je jedan držao u rukama voštanu junakinju i nije se uopće micao, a drugi je usupnut stajao usred prostorije, lagano se njišući. »O, Tom«, prošapće Douglas, »ti si genij. On je upravo pun magičnog napitka, zar ne?« »Ono prvo možeš reći još jednom. Što si ti pronašao?« Douglas je kuckao po knjizi i govorio tihim glasom. »Gospođa Tarot je, kako sam rekao, proricala smrt, sudbinu i slične stvari u salonima bogataša, ali je učinila jednu nesmotrenost: Napoleonu je u lice prorekla poraz! Tako...« Douglasov se glas rasplinuo jer je opet gledao kroz prašni prozor prema toj dalekoj ϐiguri, koja je mirno sjedila u svom staklenom ormaru. »Secours«, mrmljao je Douglas. »Stari se Napoleon obratio muzeju voštanih ϐigura gospođe Tussaud i dao gospođu Tarot živu ubaciti u kipući vosak, i sada ... sada ...« »Pazi, Doug, gospodin Black, tamo unutra! Drži nož ili nešto slično!« Bila je istina. Unutra je teturao gospodin Black i užasno kleo. U ruci je držao noži njime mahao po zraku šest inča daleko od vještičina lica. »Ima pik na nju, jer ona jedina ima ljudski lik u toj starudiji«, reče Tom. »Neće joj on ništa učiniti. Samo još koji čas i on će pasti i zaspati.« »Ne, gospodine«, reče Douglas. »On zna da nas je ona upozorila i da ćemo doći da je oslobodimo. On neće da mi otkrijemo tajnu o njegovoj krivnji, tako da će je možda noćas uništiti zauvijek.« »Kako je mogao saznati da nas je ona upozorila? Nismo znali ni mi sami dok nismo otišli odavle.« »Stavio je novčiću stroj, i ona mu je sve rekla; tu ona ne može lagati, na tim kartama, na svim tim tarotskim lubanjama i kostima. Ona jednostavno mora reći istinu; tako je i njemu dala kartu na kojoj su bila dva mala viteza, koji nisu veći od djece, zar ne? To mi, s buzdovanima u ruci, dolazimo ulicom.« »Posljednji put«, vikao je gospodin Black unutra u spilji, »Stavljam novčić. Sad mi, k vragu, konačno reci! Hoće li ovaj prokleti trijem ikad nositi novac ili ću ja objaviti da sam propao? Sjediš tamo, kao sve žene hladna ribo, dok muškarac skapava! Promiješaj karte! Tako! Daj da vidim!« Digne kartu prema svjetlu. »O, moj Bože!« prošapće Douglas. »Budi spreman.« »Ne!« poviče gospodin Black. »Lažljivice! Lažljivice! Evo ti!« Tresne šakom o sanduk. Staklo prsnu kao veliki mlaz zvjezdanog svjetla i razleti se u tami. Vještica je sjedila na otvorenom, rezervirana i mirna, čekajući na slijedeći udarac. »Ne!« Douglas pojuri kroz vrata. »Gospodine Black!« »Doug!« vikao je Tom. Gospodin Black se okrene na Tomov uzvik. Podigne nožkao da će udariti. Douglas se skameni.

A onda se gospodin Black širom otvorenih očiju, žmirnuvši jednom, okrene tako da se leđima opružio po podu, baterija mu je odletjela iz desne ruke, a nožmu je iz lijeve iskliznuo kao srebrna riba. Tom polako uniđe da pogleda tu spodobu što se opružila u mraku. »Doug, je li mrtav?« »Ne, to je samo reakcija na proročanstva gospođe Tarot. Dječače, on je kao opržen. Strašno, to moraju biti karte.« Čovjek je na podu bučno spavao. Douglas pokupi razasute tarot karte i dršćući ih spremi u džep. »Hodi, Tom, da je izvučemo odavle dok ne bude kasno.« »Oteti je? Ti si lud!« »Zar bi ti htio biti kriv za još gori zločin? I još mu pomoći, na primjer, u ubojstvu!« »Zaboga, pa ne možeš ubiti jednu glupu staru lutku!« Ali Doug nije slušao. Ušao je u ormar, koji je sad bio otvoren, i kao da je to godinama očekivala, voštana se tarotska vještica uz škriputav uzdah nagnu naprijed i polako, polako pade u njegov naručaj. Gradski je sat odbio devet i četrdeset i pet. Mjesec je bio visoko i ispunjao cijelo nebo toplim, ali zimskim svjetlom. Pločnik bijaše čisto srebro, po kojem su se kretale crne sjene. Douglas je išao s nekim predmetom od baršuna i vilinskog voska na rukama, zaustavljajući se da se sakrije u dubokim sjenama, pod drvećem, koje je treperilo, sam. Slušao je i ogledavao se. Neki zvuk. kao da miševi trče. Iza ugla bane Tom i zaustavi se pokraj njega. »Doug, ja sam zaostao. Preplašio sam se da je gospodin Black, dobro... počeo je onda oživljavati... kleo je... O, Doug, ako te ulovi sa svojom lutkom! A što će naši misliti? Krađa!« »Tiho!« Osluškivali su tu rijeku na mjesečini, kako je izgledala ulica iza njih. »Sad bi ti, Tom, meni mogao pomoći da je odnesem na sigurno mjesto, ali ne možeš ako je budeš nazivao lutkom i govorio glasno ili je vukao kao mrtvi teret.« »Pomoći ću!« Tom preuzme pola težine. »Bože moj, kako je lagana!« »Bila je zbilja mlada kad je Napoleon...« Douglas zastane. »Stari su ljudi teški. Tako ti kažeš.« »Ali zašto? Reci mi čemu to trčanje oko nje, Doug. Zašto?« »Zašto? Douglas ga pogleda i zastane. Sve se događalo tako brzo, on je išao tako daleko i tako je bio zagrijan da je većdavno zaboravio zašto. Istom sada, kad su opet pošli pločnikom, dok su im na očnim kapcima ležale sjene kao leptiri a ruke im mirisale teškim zadahom prašnog voska, imao je vremena da razmišlja i polako odgovori, glasom koji je bio isto tako stran kao i mjesečina. »Tom, ima nekoliko tjedana, kako sam otkrio da sam živ. Dječače, kako sam skakao! A onda, prošli tjedan, u kinu, otkrio sam da ću umrijeti. Nisam stvarno nikad na to pomišlljao. I odjednom mi je bilo kao da sam saznao da će moja bilježnica biti zaključana zauvijek — ili škola, što nije tako loše kako se nama čini, jer će i ona svršiti kao da nije ništa ni bilo — da će sve breskve oko grada usahnuti, i da će klanac biti ispunjen, i da neće više biti nikakva mjesta za igru, a ja ću biti bolestan u krevetu dokle god mognem misliti, i sve će biti tamno i ja ću se plašiti. I tako, ne znam; hoću da pomognem gospođi Tarot. Sakrit ću je za koji tjedan ili mjesec, a za to ću vrijeme u knjižari tražiti u knjigama crne magije kako da rastjeram čarolije i izvadim je iz voska da opet može hodati po svijetu. Ona će mi biti tako zahvalna da će otkriti karte sa svim onim vrazima, i peharima, i mačevima, i kostima i reći će mi koje kaljuže treba da zaobiđem i kad treba da ostanem u krevetu u četvrtak poslijepodne.« »Ne vjeruješ ti u to.« »Vjerujem, ili barem najveći dio. Pogledaj sada, tu je klanac. Sići ćemo poprijeko pokraj smetišta i onda...« Tom se zaustavi. Douglas ga je zaustavio. Dječaci se nisu okrenuli, ali su čuli topot teških

koraka iza sebe. Kao taneta obojica poskočiše prema koritu jednog jezera, koje nije bilo daleko. Netko je vikao i kleo. »Tom, neka tebe slijedi!« Dok su jošbili u trku, jedna ih divovska ruka tresnu u stranu. Gospodin Black, je obarao desno i lijevo, a dječaci su na travi vrištali videći razbješnjenog čovjeka, koji je prskao u zrak pljuvačku iz svojih stisnutih zubi i razvaljenih usana. Vješticu je držao za vrat i jednu mišicu, a plamenim je očima zurio dolje na dječake. »To je moje! Mogu s tim činiti što hoću. Zar mislite da mi je oduzmete? Ona je prouzročila sve moje neprilike — novac, posao, sve je propalo. Evo što mislim o njoj!« »Ne!« poviče Douglas. No poput velike dizalice podigle su ogromne ruke spodobu prema mjesecu, ispružile i okrenule krhko tijelo prema zvijezdama pa ga onda uz psovku ispustile, tako da je poletjelo u klanac i valjajući se povuklo za sobom lavine smeća i bijelu prašinu i pepeo. »Ne!« govorio je Douglas sjedeći i gledajući dolje. »Ne!« Veliki se čovjek kolebao na rubu brijega dašćući. »Samo Bogu zahvalite što to nisam učinio s vama!« Poče se nesigurno udaljivati. Jednom je pao, ustao govoreći sa samim sobom pa se udaljio i smijući se i kunući. Douglas je sedio na ivici gudure i plakao. Poslije dugog vremena ispuše nos. Pogleda Toma. »Tom, kasno je. Tata sigurno već šeta i traži nas. Trebalo je biti kod kuće ima već jedan sat. Trči natrag Washingtonovom ulicom, nađi tatu i dovedi ga.« »Valjda nećeš ići dolje u klanac?« »Ona je sad gradsko vlasništvo, na hrpi otpadaka, i nitko se ne brine što će se dogoditi, čak ni gospodin Black. Reci tati zašto treba doći ovamo i da ne treba da ga vide kad bude išao kući s njom i sa mnom. Natrag ću je nositi okolo i nitko nikad neće saznati.« »Neće ti ona ništa više vrijediti, sad kad joj je mašinerija sva razlupana.« »Ne možemo je ostaviti vani na kiši, zar ne uviđaš, Tom?« »Naravno.« Tom se polako udaljio. Douglas se spusti niz brijeg preko hrpa pepela, starog papira i limenki. Nasred puta zastane i osluhne. Zurio je u šaroliku nejasnoću na strmini ispod sebe. »Gospođo Tarot?« skoro je šaptao. »Gospodo Tarot?« Učini mu se da na pdnožju brijega na mjesečini vidi gdje se miče njena bijela ruka. To je lepršao komad bijelog papira. Ipak je pošao tamo. Gradski je sat odbijao ponoć. Svjetla su u okolnim kućama skoro sva bila ugašena. U spremištu radionice stajala su kraj vještice oba dječaka i jedan muškarac, a ona je sad bila opet uređena i mirna i sjedila je na jednoj staroj pletenoj stolici za stolom za karte, koji je bio pokriven voštanim platnom, a na njemu su bile razastrte tarot karte u fantastičnim lepezama od popova, i klauna, i kardinala, i smrti, i sunaca, i kometa, a dodirivala ih je voštana ruka. Otac je govorio. » ... Ja znam, kako je to. Kad sam ja bio dječak, kad bi cirkus napustio grad, trčao sam naokolo i sakupljao na tisuće oglasa. Kasnije sam hranio kuniće pa sam se onda bavio magijom. Stvarao sam sebi iluzije i nisam ih mogao ostvariti.« On kimne vještici. »O, sjećam se, jednom mi je prorekla sreću, ima tomu trideset godina. Dobro, očistite je temeljito pa onda dođite u krevet. U subotu ćemo joj napraviti posebnu izbu.« Htio je izići iz spremišta kad Douglas tiho progovori: »Tata. Hvala. Hvala što si s nama išao kući. Hvala.« »Budalaština!« reče otac i iziđe. Kad su ostali sami s vješticom, oba se dječaka pogledaše.

»Borati, ravno glavnom ulicom nas četvoro, ti, ja, tata i vještica! Ovakvih tata nema niti jedan na tisuću.« »Sutra ću«, reče Douglas, »ići da kupim od gospodina Blacka za deset dolara ostale dijelove mašine, inače će ih on baciti.« »Dobro.« Tom pogleda staru ženu tamo na pletenoj stolici. »Dječače. Zaista izgleda kao živa. Zanima me što ima iznutra.« »Male, sitne, ptičje kosti. Sve što je ostalo od gospođe Tarot kad je Napoleon ...« »Nikakva mašinerija? Zašto to ne bismo jednostavno prorezali da vidimo?« »Imamo još mnogo vremena za to, Tom.« »Kada« »Pa za godinudvije, kad meni bude četrnaest ili petnaest godina, onda će biti vrijeme da se to učini. Sad neću da znam ništa drugo nego da je ona tu. A sutra ću se dati na posao oko čarolija da joj pomognem da se zauvijek oslobodi. Jedne ćeš noći čuti kako su vidjeli u gradu neku stranu, lijepu, mladu Talijanku u ljetnoj odjeći, koja je kupila kartu za Istok, i svatko će reći da je to najljepša djevojka koju su ikad vidjeli, i kad to budeš čuo, Tom, — a vjeruj mi, novosti se brzo raznose! — a nitko neće znati ni otkud je došla ni kuda ide — tada znaj da sam ja razbio čaroliju i oslobodio je. A onda, kako sam rekao, za godinu dana, dvije godine, one noći kad onaj vlak ode, bit će vrijeme da prorežemo vosak. Kad ona ode, ne možešviše u njoj naći drugo do malih zubaca i kotača i sličnog. Tako ti je to.« Douglas podigne vještičinu ruku i počne je pokretati kao da je živa, ples bijelog kostura, datumi i osude, udesi i ludo sti, kvrcanje, dodirivanje, šuštanje njenih trošnih noktiju. Glava joj se na neki tajni način pravilno uspravljala te je gledala u dječake, kod čega su joj oči sijevale oštrim električnim svjetlom, bez treperenja. »Da ti kaže sudbinu, Tom?« upita Douglas mirno. »Da.« Jedna karta pade iz vještičina širokog rukava. »Jesi li vidio, Tom? Sakrila je kartu i sad nam je izbacuje!« Douglas digne kartu na svjetlo. »Prazna je. Metnut ću je preko noći u jednu kutiju od šibica, punu kemikalija. Sutra ćemo otvoriti kutiju i tamo će biti poruka.« »A što kaže?« Douglas zažmiri da bi bolje vidio riječi. »Hoće da kaže: .Zahvaljuje vam vaša ponizna službenica i nježna prijateljica, gospođa Floristan Mariani Tarot, hiromantkinja, liječnik duša i mudra proročica sudbina i furija.« Tom se nasmije i prodrma bratovu ruku. »Na stavi, Doug, što još, što još?« »Cƽekaj ... I hoće da kaže: ,Hej, nikako, ne! .. . zar nije lijepo plesati i pjevati... kad zvone mrtvačka zvona... i vrtjeti se na nožnom palcu... i pjevati... Hej, nikako, ne!' I hoće da kaže: ,Tom i Douglas Spaulding, što god budete željeli kroz cijeli život, dobit ćete..." I hoće da kaže da ćemo ti i ja, Tom, živjeti vječno, živjet ćemo vječno ...« »I to sve na toj jednoj jedinoj karti?« »To sve, sve od riječi do riječi, Tom.« Obojica se dječaka sagnuše u svjetlu električne žarulje i pognuše glave, a pognu glavu i vještica, i gledali su i gledali u lijepu bijelu kartu, koja je toliko obećavala, a svijetle su im oči tražile sve te nevjerojatne riječi, koje naskoro imaju uskrsnuti iz zaboravi. »Hej«, reče Tom što je tiše mogao, a Douglas slavodobitnim šapatom ponovi: »Hej...« Tiho je i otegnuto zvučio glas pod žarkim zelenim drvećem o podne. » ... devet, deset, jedanaest, dvanaest...« Douglas je polako išao preko ledine. »Tom, što ti to brojiš?«

» ... trinaest, četrnaest, šuti, šesnaest, sedamnaest, cvrčci, osamnaest, devetnaest...« »Cvrčci?« »Grom i pakao!« razrogači Tom oči. »Pakao, pakao, pakao!« »Bolje bi bilo da te nitko ne čuje kako kuneš.« »Pakao, pakao, pakao je jedno mjesto!« poviče Tom. »Sada moram početi ponovno. Brojio sam koliko puta cvrčci skoknu u svakih petnaest sekundi«. Držao je u ruci svoj sat od dva dolara. »Odredišto, onda dodaštrideset i devet, i dobiještemperaturu toga časa.« Pogleda na sat žmireći na jedno oko, uspravi glavu i počne opet šaptati: »Jedan, dva, tri...!« Douglas polako okrene glavu i osluhne. Negdje na nebu, koje je bilo boje kosti, zadrhtala je i zabrenčala neka velika bakrena žica. Sa zamrlog su drveća od vremena do vremena, u udarcima koji su paralizirali, dolazili prodorni metalni titraji kao da je prirodno nabijena strujom. »Sedam!« brojio je Tom. »Osam.« Douglas se polako uspinjao uza stepenice verande. S mukom pogleda u predsoblje. Stane tamo jedan časak, a onda polako iziđe opet na verandu i jedva čujno pozove Toma. »Tačno je osamdeset i sedam stupnjeva Fahrenheita.« «... dvadeset i sedam, dvadeset i osam ...« »Hej, Tom, čuješ li me?« »Čujem te — trideset, trideset i jedan! Pusti me! Dva, tri, trideset i četiri!« »Možešsada prestati računati, sad je unutra na onom starom termometru osamdeset i sedam i još se penje, bez pomoći ikakvih katidida.« »Cikada! Trideset i devet, četrdeset! Ne katidida! Četrdeset i dva!« »Osamdeset i sedam stupnjeva, mislio sam da bi htio znati.« »Cƽetrdeset i pet, to je unutra, ne vani! Cƽetrdeset i devet, pedeset, pedeset i jedan! Pedeset i dva, pedeset i tri! Pedeset i tri plus trideset i devet je... devedeset i dva stupnja!« »Tko kaže?« »Ja kažem! Ne osamdeset i sedam stupnjeva Fahrenheita nego devedeset i dva stupnja Spauldinga!« »Tvojih i čijih još?« Tom se sav crven u licu naglo uspravi i pogleda u sunce. »Mojih i cvrčkovih, eto čijih! Mojih i cvrčkovih! Ti si izvan računa! Devedeset i devet, devedeset i devet, devedeset i devet stupnjeva Spauldinga, borami!« Obojica su stajala promatrajući nemilosrdno nebo bez oblaka, poput raspukle kamere, koja zjapi odgrnuta zastora na nepokretni i usupnuti grad što umire u žarkom znoju. Douglas zatvori očne kapke i vidje dva idiotska sunca gdje plešu s unutarnje strane ružičasto prozirnih kapaka. »Jedan ... dva ... tri...« Douglas je osjećao kako mu se miču usne. »Četiri... pet... šest...« Cvrčci su još jače zapjevali. Od podne pa sve do zalaza sunca, od ponoći pa do izlaska sunca poznavalo je jednog čovjeka, jednog konja i jedna kola svih dvadeset i šest tisuća trista četrdeset i devet stanovnika Green Towna u Illionoisu. Usred dana bi djeca bez ikakva vidnog razloga ušutjela i rekla: »Dolazi gospodin Jonas!« »Dolazi Ned!« »Dolaze kola!« Stariji su ljudi mogli, koliko im volja, gledati i na sjever i na jug, i na istok i na zapad, ni traga nije bilo čovjeku zvanom Jonas, konju zvanom Ned ili kolima tipa Conestoga [20] od onih što su

plovila prerijama, pristajala u divljini. No kad bi posudili uho od psa i visoko ga uspravili i naćulili mogli bi u daljini čuti neko pjevanje poput pjevanja nekog rabina u izgubljenim zemljama ili muslimana na minaretu. Uvijek je gospodinu Jonasu prethodio njegov glas, tako da su se ljudi sat i pol unaprijed mogli pripremiti za njegov dolazak. I čim bi se njegova kola pojavila, stajala su uz rubove ulica djeca kao za svečani doček. Tako su stigla kola, a na visokom sjedalu pod suncobranom boje persimone [21] sjedio je gospodin Jonas pjevajući, a uzde su u njegovim nježnim rukama izgledale kao struja vode: »Otpaci! Otpaci!« Ne, gospodine, nikakvi otpaci! Otpaci! Otpaci! Ne, gospođo, nikakvi otpaci! Tričarije, trice! Pletače igle, igračke! Sitni ukrasi! Zanimljivo! Košuljice! Košulje! Ali... stare stvari Stare stvari, Ne, gospodine, nikakvi otpaci!« Tko god je na prolazu slušao pjesmu gospodina Jonasa, može reći da on nije obični sakupljač starih stvari. Po vanjskim znacima da, po načinu kako se oblačio u prnje od prugastog baršuna boje mahovine, s pustenom kapom na glavi, sa starim pucetima iz doba predsjedničke kampanje prije Manila Baya. [22] Ali je u ovome bio neobičan; ne samo da je po suncu hodao, nego ste ga često mogli vidjeti s njegovim konjem gdje pliva ulicama na mjesečini, obilazeći i obilazeći noću otoke, blokove zgrada gdje su živjeli svi oni ljudi koje je on ikad u svom životu upoznao. A u onim je kolima vukao stvari što bi ih svuda pomalo sakupio, i vukao ih dan, mjesec dana, godinu dana, dok ih netko nije zaželio ili ustrebao. I samo je trebalo reći: »Ja bih taj sat«, ili: Mogu li uzeti ovu strunjaču?« I Jonas bi im to dao, nije tražio novaca i otišao bi izmišljajući riječi za novi. napjev. Tako je on katkad u tri sata izjutra bio jedini živi čovjek u čitavom Green Townu, i često se događalo da bi ljudi koje bi zaboljela glava, kad su ga vidjeli kako polako prolazi sa svojim konjem, srebrnastim kao mjesečina, istrčali i upijali ga da li kojom srećom ima aspirina, a on je to imao. Ne jedanput je u četiri ujutro pomogao kod porođaja i tek su onda ljudi primjećivali kako ima nevjerojatno čiste ruke i nokte — ruke bogata čovjeka koji je živio nekim drugim životom, a gdje, to nisu ni naslućivali. Nekad je vozio ljude na posao u grad, a ponekad, kad ljudi nisu mogli spavati, izlazili su na verande s cigarama i pušili s njim i razgovarali do zore. Tko god i što god bio i koliko god se naoko razlikovao od drugih ljudi, i koliko se god činio lud, ipak nije bio lud. Sam je često lijepo objašnjavao kako mu je prije mnogo godina dosadio posao u Chicagu, pa je potražio jedan drugi način kako će provesti ostatak života. Nije trpio crkve, premda je njihove ideje cijenio, i kako je naginjao propovijedanju i širenju znanja, kupio je konja i kola i pošao da ostatak svog života provede u nastojanju da jedan dio grada ima prilike preuzeti ono što drugi dio grada odbaci. U sebi je gledao kao neki proces poput osmoze, pomoću kojega su svi unutar grada mogli doći do svega. Nije trpio rasipnost jer je znao da ono što je za jednoga otpadak za drugog znači raskoš. Zato bi se penjali i odrasli, a osobito djeca, da zavire u unutrašnjost kola, gdje je bila hrpa toga blaga. »Razumijete«, govorio je gospodin Jonas, »možete uzeti što hoćete, ako vam zbilja treba.

Upitajte sami sebe da li to zaista želite od sveg srca. Možete li živjeti bez toga? Ako mislite da biste do zalaska sunca umrli, zgrabite taj nesretni predmet i bježite. Mene veseli kad vam mogu dati ono što hoćete.« I djeca su pretraživala velike hrpe pergamenta, i brokata, tapeta, i mramornih pepeljara, i prsluka, i koturaljki, i velikih, prljavih, presvučenih stolica, i stolića, i staklenih svijećnjaka. Jedan časak ste samo čuli šapat, kvrcanje, zveckanje. Gospodin Jonas je promatrao, s užitkom otpuhujući iz svoje lule, a djeca su znala da ih on gleda. Katkad bi im ruke posegle za kakvim šahom, za nizom boba ili kakvom starom stolicom i baš kad bi to dotakla, pogledala bi gore i vidjela kako ih oči gospodina Jonasa nešto blago pitaju, i povukla bi ruke i oborila oči. Na kraju bi svako od njih položilo ruke samo na jednu stvar i ostalo je kod toga. Podigli bi glavu i lica su im tako sjala da se gospodin Jonas morao smijati. Digao bi ruke kao da hoće da zaštiti oči od tog sjaja. Načas bi pokrio oči. U taj čas bi se djeca glasno zahvalila, zgrabila svoje koturaljke, ili glinene lonce, ili lopte za tenis i poskakala s kola i odjurila. Za kratko bi se vrijeme djeca vratila s nečim svojim u ruci, s lutkom ili nekom igrom, kojih su se zasitila, nešto iz čega je čarobnost iscrpljena kao miris iz gume za žvakanje, pa je bilo vrijeme da prijeđe na drugi kraj grada, gdje će se pojaviti prvi put, pa će opet i samo oživjeti i oživljavati druge. Ove su predmete za zamjenu plašljivo bacali preko ograde kola dolje među neviđeno bogatstvo i tada bi kola otandrkala dalje, njihovi bi se veliki kotači u obliku suncokreta svjetlucali, a gospodin Jonas je opet pjevao ... »Otpaci! Otpaci! Ne, gospodine, ne otpaci! Ne, gospođo, ne otpaci!« dok ne bi umaknuo s vidika i samo bi još psi u dubokom hladu pod drvećem čuli rabina u pustinji i mahali repom ... »Stare stvari...« Glas se' polagano gubio. «... stare stvari...« Šapat. » ... stare stvari...« I otišao je. I psi bi pozaspali. Pločnike bi čitavu noćposjećivali dusi prašine, vatreni vjetar ih je sazivao, vitlao njima i blago ih spuštao u topli miris na ledinama. Drveće, koje su potresali koraci kasnih lutalica, zbacivalo je sa sebe lavine prašine. Od ponoći se činilo da izvan grada neki vulkan razasipa posvuda užasni pepeo, ovijajući besnene noćne čuvare i razjarene pse. U tri ujutro je svaka kuća imala žuti krov, koji se žario kao da se sam od sebe zapalio. U zoru se sve mijenjalo, stvar po stvar. Zrak je tekao kao voda iz vrućeg izvora, nečujno. Jezero je bilo masa pare, mirne i duboke, iznad dolina, a ribe su se na pijesku pekle pod bistrim parama. Katran je bio kao slatki sirup proliven po ulici, crvene su cigle bile mjed i zlato, vrh krovova popločen broncom. Zƽice visoke napetosti bile su kao vječna munja, žarile se kao prijetnja nad besnenim kućama. Cvrčci su sve glasnije pjevali. Sunce se nije na nebo penjalo nego se po njemu razlijevalo. Douglas se u svojoj sobi u krevetu otapao, uznojeno mu je lice bilo nalik masi mjehurića. »Sjajno«, reče Tom ulazeći. »Hodi, Doug. Cijeli ćemo dan gnjuriti u rijeci.«

Douglas ispusti dah. Douglas udahne. Znoj mu se runio niz vrat. »Doug, jesi li budan?« Jedva je vidljivo kimnuo glavom. »Ne osjećašse dobro, a? Dječače, danas će ova kuća izgorjeti.« Položi ruku na Douglasovo čelo. Kao da se dotakao užarene peći. Preneraženo trgne prste natrag Okrene se i siđe niza stepenice. »Mama«, reče, »Doug je zaista bolestan.« Majka, koja je upravo vadila iz hladionika jaja, zastane, licem joj preleti zabrinutost, vrati jaja i pođe za Tomom uza stepenice. Douglas se u međuvremenu nije ni pomakao. Cvrčci su sad kričali. U podne je liječnik dotrčao do verande kao da ga sunce progoni da bi ga smrvilo, bio je zadihan, umornih očiju. Preda Tomu svoju torbu. U jedan sat je liječnik izišao tresući glavom. Tom i majka stajali su iza rešetkastih vrata i doktor im je tiho govorio ponavljajući i ponavljajući da ne zna, da ne zna. nataknuo je na glavu svoj panama-šešir, pogledao sunčevo svjetlo, koje se blistalo i od kojeg je drveće sahnulo, oklijevao je kao da treba prekoračiti vanjski rub pakla, pa onda opet potrčao do svojih kola. U zraku je još poslije njegova odlaska lebdio oblak plavog dima. Tom uzme jednu funtu leda iz aparata za pravljenje leda, rasiječe ga na prizme i donese gore. Majka je sjedila na krevetu i u sobi se čulo samo kako Douglas udiše paru a izdiše vatru. Led su pozamatali u maramice i metnuli mu ga na glavu i po tijelu. Zatvorili su kapke, i soba je bila kao podrum. Sjedili su tu do dva sata i donosili jošleda. Uvijek su ponovno opipavali Douglasovo čelo, i bilo je kao svjetiljka koja je cijelu noćgorjela. Kad bi ga dotakli, pogledali bi svoje prste da možda nisu spaljeni do kosti. Majka je otvorila usta da nešto kaže, ali su cvrčci sada bili tako bučni da su stresali prašinu sa stropa. U vatri i mraku ležao je Douglas osluškujući muklu pištaljku svog srca i mutnu plimu i oseku krvi u svojim rukama i nogama. Usne su mu bile teške i nisu se htjele pomicati. Misli mu bijahu trome i samo su se otkidale kao zrna sjemena što padaju ispod stakla na satu, polagano, jedna po jedna. Tik! Oko jednog ugla sa svijetlim čeličnim tračnicama klizio je trolejbus, bacajući val iskričavih mrvica, koje su cvrčale, a njegovo je bučno zvono zazvečalo deset tisuća puta, dok se nije stopilo sa cvrčcima. Gospodin Tridden je mahao. Trolejbus je prohujao oko ugla poput topa i rasplinuo se. Gospodin Tridden! Tik. Jedno je zrnce palo. Tik. »Čagečagding! Vuuuuuuuuu!« Na vrhu krova se kretao neki dječak i vukao neku nevidljivu stranu, a onda se sledio u kip. »John! John Huff, ti! Mrzim te, John! John mi smo drugovi! Ne mrzim te, ne!« John je padao niz prolaz između brijestova kao da pada u bezdan ljetnog zdenca i lebdeći je iščeznuo. Tik. John Huff. Palo je zrno pijeska. Tik. John... Douglas pomakne glavu, koja se stropošta na bijeli, bijeli, strahovito bijeli jastuk. Provezle su se gospođe u Zelenoj mašinj, uz zvuk, koji je sličio lavežu crnog tuljana, a podigle su ruke, bijele poput golubica. Utonule su u duboku vodu ledine, a rukavicama su mu jošuvijek mahale kad se trava sklopila nad njima ... Gospođa Fern! Gospođa Roberta! Tik... Tik... I odmah se poslije toga nagnuo na jedan prozor na suprotnoj strani pukovnik Freeleigh, lica kao sat, i na ulici se diže prašina od krda bufala. Pukovnik Freeleigh je lupao, zveckao, desni mu se rastvoriše, a iz usta mu mjesto jezika iskoči opruga, koja se poče njihati u zraku. On poput lutke

klonu na dasku prozora, dok je jednom rukom još uvijek mahao... Gospodin Auffmann je prošao u nečem što se blistalo i sličilo trolejbusu i zelenoj električnoj mašini za šetnje i to je za sobom ostavljalo svijetle oblake i zasljepljivalo oči kao sunce. »Gospodine Auffmann, jeste li vi to izumili!« — poviče on. »Jeste li naposljetku napravili stroj radosti?« Ali onda vidje da stroj nema poda. Gospodin Auffmann je trčao po tlu noseći čitav taj čudnovati okvir na svojim leđima. »Radost, Doug, evo dolazi radost!« I njega je nestalo kao u trolejbusa, Johna Huffa i gospođe s golubljim prstima. Gore se na krovu čulo tuckanje. Taprapbang! Zastoj. Taprapbang! Cƽavao i čekić. Cƽekići čavao. Ptičji zbor. I neka starica koja je pjevala slabim glasom, ali od srca.. . »Da, skupit ćemo se kraj rijeke... rijeke ... rijeke Da, skupit ćemo se kraj rijeke... koja teče pokraj prijestolja božjeg...« »Bako, prababo!« Kuc, tiho, kuc, tiho, kuc, tiho, kuc. » .. . rijeka ... rijeka . . .« I sad su samo još ptice dizale i spuštale na krov svoje sitne nožice. Tuctuc. Grebanje. Pi. Pi. Tiho. Tiho. » ... rijeka ...« Douglas udahne i odjednom sve izdahne jauknuvši. Nije čuo kako je majka utrčala u sobu. Na ruku mu pade neka muha kao gorući pepeo cigarete, zacvrči i odletje. Cƽetiri sata poslije podne. Mrtve muhe leže po pločniku. Psi vlaže prostirače u kućicama. Sjene su se sjatile pod drveće. U gradu su trgovine zatvorene i zaključane. Obala jezera prazna. U jezeru tisuće ljudi, do vrata uronjeni u vodu, koja je topla ali ipak razblažuje. četiri i petnaest. Gradskim ulicama, popločenim opekom, kretala su se kola sa starim stvarima, a na njima je pjevao gospodin Jonas. Blijedi je Douglasov pogled istjerao Toma na ulicu i sad je polako išao rubom pločnika kad su se kola zaustavila. »Hej, gospodine Jonas!« »Zdravo, Tom.« Tom i gospodin Jonas bili su sami na ulici sa svim tim lijepim stvarima u kolima, ali ih ni jedan ni drugi nije gledao. Gospodin Jonas nije odmah progovorio. Zapalio je lulu i otpuhnuo kimnuvši glavom kao da i prije nego što će upitali zna da nešto nije u redu. »Tom?« reče. »Moj brat«, reče Tom. »Doug.« Gospodin Jonas pogleda gore prema kući. »Bolestan je«, reče Tom. »Umire!« »Oo, pa to ne može biti tako«, reče gospodin Jonas mrko gledajući oko sebe na stvarni svijet, gdje tog mirnog dana nije bilo ničega što bi i najmanje bilo nalik smrti. »Umire«, reče Tom. »I liječnik ne zna što mu je. Vrućina, kaže, samo vrućina. Može li to biti, gospodine Jonas? Može li vrućina ubiti čovjeka čak i u zasjenjenoj sobi?« »Dobro«, reče gospodin Jonas i zastane. Tom je plakao. »Uvijek sam mislio da ga mrzim . .. tako sam mislio... skoro se uvijek svađamo... ja mislim da sam ga mrzio... katkad... ali sada... sada. O, gospodine Jonas, kad biste samo...« »Što kad biste samo, dječače!« »Kad biste samo imali nešto u tim kolima što bi pomoglo. Nešto što bih ja mogao izabrati i odnijeti gore i da mu bude dobro.«