Tom je opet plakao. Gospodin Jonas izvadi svoj šareni džepni rupčić i dade ga Tomu. Tom obriše rupčićem nos i oči. »Ljeto je bilo teško«, reče Tom. »Strašno se mnogo stvari dogodilo Dougu.« »Pričaj mi o tom«, reče staretinar. »Dobro«, reče Tom teško dišući i jošuvijek plačući. »Prvo je izgubio svoga najboljeg vršnjaka, bio je zaista divan. A kruna svega je da mu je netko ukrao lovačke rukavice, koje stoje dolar i pedeset i pet. A onda lošposao kad je Charlieju Woodmanu prodao svoju zbirku fosilnih kamenja i školjki za glineni kip Tarzana, koji se mogao dobiti za sakupljene poklopce kutija od makarona. Drugi je dan razbio Tarzanov kip na pločniku.« »To je sramota«, reče staretinar, i zbilja primijeti komadiće na cementu. »Onda nije dobio knjigu o čarolijama, koju je želio za svoj rođendan, nego je mjesto toga dobio hlače i košulju. Već je samo to dovoljno da mu uništi ljeto.« »Ponekad roditelji zaborave kako je to«, reče gospodin Jonas. »Sigurno«, nastavi Tom tiho, »pa su onda Dougovi genijalni okovi iz londonskog Towera [23] ostali cijelu noć vani i zarđali. A najgore je od svega što sam ja narastao za čitav inč i već se izravnavam s njim.« »Je li to sve?« upita staretinar mirno. »Bilo bi jošdesetak drugih stvari, isto tako loših ili jošgorih. Ima ljeta koja donose isto tako dugi niz sretnih događaja. To je kao da jedne godine nađešsrebrnu ribicu u svojoj humorističkoj zbirci, a druge plijesan u novim teniskama. Tako je bilo Dougu otkad je prestala škola.« »Sjećam se takvih godina«, reče staretinar. On pogleda na nebo, gdje su bile sve te godine. »Eto to vam je, gospodine Jonas. To je. Zato on umire ...« Tom zastane i zagleda se u daljinu. »Pusti me da razmislim«, reče gospodin Jonas. »Možete li pomoći, gospodine Jonas? Možete li?« Gospodin Jonas duboko pogleda u golema stara kola i strese glavom. Sada mu je, na suncu, lice izgledalo umorno i počeo se znojiti. Onda je pogledao kroz otvore vaza, i u stare zaslone za svjetiljke, i mramorne nimfe, i satire od bakra, koji je većpozelenio. Uzdahne. Okrene se, prihvati za uzde i lagano ih strese. »Tom«, reče gledajući u leđa konja, »doći ću kasnije. Moram razmisliti. Moram pogledati okolo i doći ću opet poslije večere. Pa i onda, tko zna? Do tada«, maši se i izvadi mali niz japanskih stakala. »Objesi mu to na prozor nad stubištem. To je ugodna, hladna glazba.« Dok su se kola udaljivala, stajao je Tom s japanskim staklima u ruci. Digne ih u zrak, ali nije bilo vjetra, nisu se ni pomakla. Nisu mogla proizvesti zvuk. Sedam je sati. Grad je bio nalik na veliko ognjište iznad kojega je sa zapada pristizala u drhtavim valovima vrućina. Sjene u boji pougljenog drveta titrale su pred svakom kućom, pod svakim stablom. Ulicom je prolazio neki crvenokosi čovjek. Videći ga onako osvijetljena okrutnim suncem na zapadu, Tomu se činilo da gleda baklju koja ponosno sama sebe nosi, da gleda neku plamenu lisicu, da gleda vraga koji šeta po svom carstvu. U pola osam je izišla kroz stražnja vrata kuće gospođa Spaulding da u posudu za smeće istrese kore od lubenice i vidje gospodina Jonasa, gdje tamo stoji. »Kako je dječaku?« upita gospodin Jonas. Gospođa Spaulding je jedan čas stajala a odgovor joj je titrao na usnama. »Mogu li ga pogledati?« reče gospodin Jonas. Još uvijek nije mogla ništa reći. »Ja dobro poznam dječaka«, reče on. »Vidio sam ga skoro svaki dan otkad je prohodao i počeo
lunjati naokolo. Imam nešto za njega u kolima.« »Nije...«, htjela je reći »pri svijesti«, ali je rekla, »budan. Nije budan, gospodine Jonas. Liječnik je rekao neka ga ne diramo. Oo, ne znamo što mu je!« »Iako nije budan«, reče gospodin Jonas, »htio bih s njim govoriti. Nekad su stvari koje čujete u snu važnije, bolje ih slušate, to prodire.« »Zƽalim gospodine Jonas, ne mogu pristati na to.« Gospoda Spaulding prihvati za kvaku vanjskih vrata. »Hvala. Hvala vam ipak što ste došli.« »Dobro, gospođo«, reče gospodin Jonas. Nije se micao. Stajao je i gledao gore u prozor. Gospođa Spaulding uđe u kuću i zatvori vanjska vrata. Gore je Douglas na svom krevetu disao. Bio je to zvuk kao kad se oštar nož uvlači u korice, izvlači, uvlači, izvlači. U osam sati je opet došao liječnik i opet otišao tresući glavom, otkopčana kaputa, razvezane kravate, a izgledao je kao da je taj dan izgubio trideset funti. U devet sati dođoše Tom, majka i otac i iznesoše jednu viseću postelju i donesoše dolje Douglasa da spava u dvorištu, pod jabukom, da do njega lakše dopre vjetar, ako ga bude, nego u onim strašnim sobama na katu. Onda se vrate i ostali su kod njega do jedanaest sati, a onda su navili sat da ih probudi u tri da bi opet isitnili led i ponovno napunili kesice. U kući se konačno zamračilo i stišalo, spavali su. U dvanaest i trideset i pet Douglas trepne očima. Mjesec se počeo penjati na nebo. Daleko je negdje počeo neki glas pjevati. Bio je to visok, tužan glas, koji se sad dizao sad padao. Glas je bio jasan i pjevao je neku melodiju. Riječi se nisu razabirale. Mjesec je prešao rub jezera i gledao Green Town u Illinoisu, i vidio ga cijela, i gledao ga cijela, svaku kuću, svako drvo, svakog psa, u kojem su se budila prethistorijska sjećanja i koji se trzao u svojim priprostim snima. I činilo se da je glas koji je pjevao postajao sve jasniji i sve bliži što se mjesec više penjao. Douglas se u svojoj groznici okrene i uzdahne. Bilo je to možda sat prije nego što je mjesec čitavo svoje svjetlo prosuo na svijet, možda i nešto manje. Ali glas se približio, a i neki zvukovi slični kucanju srca. To su zapravo bili udarci kopita po ulici, popločenoj opekom, prigušeni vrućim, gustim lišćem drveća. I jošjedan zvuk, kao da su se polako otvorila neka vrata, ili zatvorila, škripnula, od vremena do vremena blago zacviljela. Ćula su se kola. Sa dna ulice, na mjesečini, dolazio je konj, koji je vukao kola, a na njima vitko tijelo gospodina Jonasa, koii je sjedio udobno i neusiljeno. Nosio je šešir kao da je jošuvijek na ljetnom suncu i" povremeno je micao rukama, a na leđima konja zalelujale bi se uzde kao struja vode. Kola su se vrlo polagano kretala ulicom, gospodin Jonas je pjevao, a Douglas u svom snu kao da je načas prestao disati i slušao je. »Zrak, zrak ... tko će kupiti ovaj zrak ... Zrak kao voda i zrak kao led... ako ga kupite jednom, kupit ćete ga dvaput ... evo travanjskog zraka ... evo papajskog [24] vjetra s Antila . . . Zrak, zrak, slatki, kiseli zrak... lijep... rijedak... odasvud .. . spremljen u bocu, zatvoren i zamirisan metvicom, kakav god zrak želite za novčić!« Do kraju pjesme bila su veći kola stigla. I netko je stajao u dvorištu, u svojoj sjeni, s dvije boce li rukama, zelene kao skarabeje, blistave kao mačje oči. Gospodin Jonas pogleda viseći krevet i tiho zovne dječaka imenom, jednom, dvaput, triput. Gospodin Jonas je kolebao, gledao boce što ih
je nosio, odlučio, krenuo naprijed na prstima, sjeo na travu i upro pogled u tog dječaka, kojega je težina ljeta smrvila. »Doug«, reče mu, »samo mirno leži. Ne treba ništa da mi kažeš ni da otvoriš oči. Ne moraš nastojati ni slušati. A ja znam da me ipak u svojoj nutrini čuješ. To je stari Jonas, tvoj prijatelj«^ ponovi i kimne. Posegne do drveta i uskine jednu jabuku, okrene je, zagrize, sažvače, pa nastavi: »Ima ljudi koji vrlo mladi postanu sumorni«, reče. »Cƽini se da nema nikakva posebnog razloga, nego kao da su se jednostavno takvi rodili. Lakše se udare, brže umore, lakše zaplaču, sjećaju se duže i, kako sam rekao, ranije postanu sumorni nego itko drugi na svijetu. Ja to znam jer i ja spadam među takve.« Ponovno zagrize jabuku i sažvače. »Dobro, pa gdje smo?« upita. »Vruća noć, niti daška, kolovoz je«, odgovori on sam. »Takva vrućina ubija. A ljeto je dugo trajalo i svašta se dogodilo, zar ne? Previše toga. Približava se jedan sat, a ni traga ni vjetru ni kiši. Za jedan čas ću ja ustati i otići. Ali kad pođem, zapamti to jasno, ostavit ću ove dvije boce ovdje na tvom krevetu. I kad ja odem, želim da onda malo pričekaša zatim polako otvorišoči i sjedneši dohvatišboce i ispiješ. Ne ustima, ne. Pij nosom. Nagni boce, otčepi ih i pusti da ono što je u njima ide ravno u tvoju glavu. Svakako najprije pročitaj naljepnice. Ali dopusti da ti ih sad ja pročitam.« Podigne jednu bocu na svjetlo. »Zeleni sumrak za sanjanje, svježi i čisti sjeverni zrak«, čitao je. »Potječe iz atmosfere bijelog Arktika u proljeće 1900, pomiješan je s vjetrom iz gornjeg Hudsonova zaljeva u mjesecu travnju 1910, sadrži čestice prašine koja se vidjela jednog dana kod zapada sunca na livadama oko Grinnela u Iowi, kad se podigao svježi zrak koji je izišao iz jednog jezera iz jednog potočića i jednog prirodnog vrela.« »A sad što je sitno pisano«, reče. Zmirne. »Sadrži također molekule pare od metvice, limuna, papaje, lubenice i svih drugih plodova i drveća koji mirišu po vodi, imaju okus svježine, kao što je kamfor i trave kao zimzelen, i dah po vjetarca sa samih Des Plaines River. Garantirano jako sredstvo za osvježenje i hlađenje. Neka se uzima za ljetnih noći kad vrućina prijeđe 90.« Uzme drugu bocu. »Ovo je isto. Samo što sam sabrao vjetar s otoka Arana i iz Dublin Baya te sadrži soli i jednu traku meke magle s obala Islanda.« Položi obje boce na krevet. »Jošsamo jedna uputa.« Stajao je pokraj postelje, nagnuo se i govorio mirno. »Kad budešpio, misli na ovo: Spremio je to jedan tvoj prijatelj, S. J. Jonas Bottling Company, Green Town, Illinois, u kolovozu 1928. Ljetina te godine, dječače... kakva ljetina!« Čas poslije toga se čulo kako su uzde udarile o leđa konja na mjesečini i drndanje kola niz ulicu. Trenutak kasnije trepne Douglas očima i polako ih otvori. »Majko«, šapne Tom. »Djede! Doug, Doug! Bolje mu je. Upravo sam bio dolje da pogledam i... dođite!« Tom istrči iz kuće. Roditelji pođu za njim. Douglas je spavao kad su se približili. Tom je roditeljima davao znakove oduševljeno se smijući. Oni se nagnuše nad postelju. Jedan dah, zastoj, jedan dah, zastoj, dok su sve troje bili nagnuti. Douglas je malko rastvorio usta, a s laganim strujanjem zraka između usana i iz nozdrva uzdizao se miris hladne noći i hladne vode, i svježeg, bijelog snijega, i svježe, zelene mahovine, i svježe mjesečine na srebrnom pijesku na dnu mirne rijeke, i svježe bistre vode na dnu malog, bijelog, kamenog zdenca. Cƽinilo im se da su se načas nagnuli nad zdenac zamirisan jabukama, koji onako svježteče gore
u zrak i pere im lica. Dugo se nisu mogli pomaknuti. Slijedeće jutro nije bilo gusjenica. Svijet koji je bio prepun sitnih svitaka od crnog i smeđeg krzna, koji su bili na putu prema zelenom lišću i drhtavim travkama, bijaše najednom prazan. Zamro je zvuk, koji nije bio zvuk, nego bilijun doticaja nogu gusjenica, što su tapale kroz svoj svemir. Tom, koji je rekao da može čuti taj glas kako god bio neprimjetljiv, gledao je začuđeno grad, gdje se niti jedan takav ptičji zalogaj nije kretao. Drugo, nije bilo cvrčaka. I u toj tišini poče veliki šum, kao uzdisanje; i onda su znali zašto nije bilo gusjenica i zašto su odjednom ušutjeli cvrčci. Ljetna kiša. Kiša je počela polagano, po koja sitna kap. Tada je postajala sve gušća i počela jako padati. Svirala je po pločnicima i krovovima kao po velikim glasovirima. A na katu Douglas, opet u krevetu, bijelom kao svježi snijeg, okrene glavu i otvori oči da vidi kako pada i prsti mu se polako, polako ispružiše prema žutoj niklenoj bilježnici i žutoj Ticonderogaolovci... Velika uzbuđenost zbog dolaska. Negdje su bučile trube. Negdje su sobe bile pune stanara i susjeda uz popodnevni čaj. Došla je tetka, imenom Roza, i možete joj čuti glas iznad svih ostalih jer je jasan i prodoran i možete zamisliti njenu toplinu i veličinu kao ruža iz staklenika; tačno kao i cvijet istog imena ispunjala je svaku sobu u kojoj je sjedila. Ali sada upravo Douglasu taj zvuk i komešanje nisu ništa značili. On je došao iz svoje kuće i stajao sada pred vratima bakine kuhinje, baškada se baka ispričala i oslobodila kokodakanja u primaćoj sobi, umakla u svoje carstvo i dala se na pripremanje večere. Vidjela ga je da tamo stoji, otvorila mu vanjska vrata, poljubila ga u čelo, odgurnula mu plavu kosu s očiju, dobro mu pogledala u lice da vidi je li groznica iščezla i videći da jest, vratila se pjevajući k svom poslu. »Bako«, želio je često da joj kaže, »zar ovdje počinje svijet?« Mjesto gdje je počeo sigurno je moralo izgledati upravo tako. Kuhinja je bez sumnje bila centar stvaranja, sve su se stvari oko nje kretale; to je temelj na kojem počiva hram. Zažmirio je i nosom istraživao, udisao duboko. Ušao je u paru paklene vatre i snježnu mećavu praha za pečenje u toj čudotvornoj klimi, gdje je baka s pogledom iz Indija u očima, s tijelom dviju čvrstih, toplih kvočaka u stezniku, baka s tisuću ruku, tresla, vezala, udarala, tukla, sjeckala, rezala na kocke, gulila, čupala, solila, miješala. Zƽmireći je dotapao do vrata smočnice. Cika od smijeha je dopirala iz primaće sobe, šalice s čajem su zveckale. Ali on je pošao u svježe podvodno zelenilo i u zemlju divlje persimone, gdje je tiho sazrijevao i punio mu glavu miris sočnih banana, koji se vijao i lebdio u zraku. Mušice su bijesno šištale oko staklenki s octom i njegovih ušiju. Otvori oči. Vidio je kruh, koji je čekao da bude izrezan u kriške toplog ljetnog oblaka, uštipke posute kao klaunski šeširi od neke jestive divljači. Na njegovu su se licu slavine sad otvarale, sad zatvarale. Na onoj strani kuće, u sjeni krošanja šljiva i tamo gdje javorovo lišće s toplim vjetrom šalje u prozor struju potočića, čitao je imena u spremištu za mirodije. Kako da zahvalim gospodinu Jonasu, pitao se, za ono što je učinio za me? Kako da mu zahvalim, kako da mu platim? Ne znam, uopće ne znam. Dakle, što da činim? Sƽto? Da to nekako predam dalje, mislio je, prenesern na nekoga drugog? Lančanim sistemom. Pogledati uokolo, pronaći nekoga i to prenijeti. To je jedini način ... »Crvena paprika, mažuran, cimet.« Imena propalih basnoslovnih gradova, koji su u oluji mirodija procvali i srušili se u prah ... On potrese klinčace, koji su doputovali s nekog crnog kontinenta, gdje su se prosipali po
mliječnobijelom mramoru i služili kao plamečci za igranje djeci, ruku smeđih kao prženi slatkiši. Tada pogleda naljepnicu na jednoj staklenci i osjeti kako kalendarske listove premeće natrag na onaj dan ljeta kad je pogledao svijet koji ga okružuje i osjetio se njegovim središtem. Riječ napisana na staklenki bijaše: UŽITAK. I sretan je bio sada što je odlučio živjeti. UZƽITAK! Kakvo neobično ime za usitnjeno i ukiseljeno povrće, nježno stisnuto i zatvoreno u staklenku. Kakav čovjek, koji je dao to ime! Taj je divljao, taptao po svijetu, i prevario radosti, i spremio ih u tu staklenku, i napisao poklik: UZƽITAK! Veći sam taj zvuk izaziva predodžbu lutanja po divnim poljima s bučnim, kestenjastim kobilama, kojima iz usta visi trava, i kao da si zaronio svoje misli u vodu, tako da ti more struji kroz glavu kao kroz spilju. UŽITAK! On ispruži ruku. A ovo je — ČUBAR. »Sƽto baka kuha za večeru danas?« upita glas tetke Roze iz stvarnog svijeta popodneva u primaćoj sobi. »Nitko ne zna što baka kuha«, reče djed, koji je rano došao iz ureda da se vrti oko toga ogromnog cvijeta, »dok ne sjednemo za stol. Uvijek tajna, uvijek napetost.« »Ali ja uvijek volim znati što ću jesti«, poviče sestrična Roza smijući se. Stakalca na lusteru primaće sobe mučno zveknuše. Douglas zaroni još dublje u mrak smočnice. »Cƽubar. .. otmjena riječ. I Basil, i Betel. Paprika. Curry [25] . Sve je veliko. Ali užitak, da, užitak s velikim slovima. To je najbolje, bez prigovora.« Vukući vela pare dolazila je baka i odlazila, donosila iz kuhinje zaklopljene zdjele i polagala ih na stol dok je sakupljeno društvo šuteći čekalo. Nitko nije ni vjeđe podigao da pogleda prema skrivenim jelima. Na kraju baka sjedne, djed izgovori molitvu, a odmah poslije toga uzletje srebrnina kao skakavci koji su prešli u napad. Kad su sva usta bila potpuno natrpana tim čudesima, zavali se baka na naslonjačstolice i reče: »Dakle, kako vam se sviđa?« . A rođaci su, uključujući tetku Rozu i podstanare, u taj čas imali zažbukane zube i našli su se u strašnoj neprilici. Progovoriti i razbiti čaroliju ili pustiti da se ova božanska hrana, koja je bila kao sirup od meda, rastopi u ustima i pretvori u slavlje? Cƽinilo se kao da ne znaju bi li se smijali ili plakali zbog ovog škripca u kojem su se našli... Činilo se kao da bi htjeli ostati vječno onako sjedeći, da ih ne bi pomakao ni požar, ni potres, niti bi ih smela pucnjava na ulici ili pokolj nevinih u dvorištu, pod takvim su utjecajem zračenja i obećanja vječnosti bili u taj čas. Svi su zločinci bili nevini u ovom času nježnih trava, slatkog celera, sočnog korijenja. Oko je letjelo snježnim poljem preko mesa u umaku, salate od mesa, pileće juhe s korijenom od okre [26] sunccotashesima [27] , koje je nedavno izmislila, ribljeg i drugih umaka. Cƽulo se samo iskonsko vrenje iz kuhinje i kuckanje viljušaka o tanjur, kao otkucavanje koje naviješta minute a ne sate. A tada tetka Roza dubokim uzdahom sabere svoje neukrotivo rumenilo i zdravlje i snagu te držeći viljušku u zraku i gledajući tu naslagu tajne reče malo preglasno: »To je lijepo jelo, svakako. Ali što mi to jedemo?« Prestade cilikanje čaša s ledenom limunadom,viljuške se više nisu bjelasale u zraku, nego se smiriše na stolu. Douglas pogleda tetku Rozu kao što ranjeni jelen pogleda lovca prije no što izdahne. Na svim licima uzduž stola pojavi se iznenađenje i povrijeđenost. Hrana sama sebe objašnjava, zar nije tako? Ona je svoja vlastita filozofija, ona ima svoja vlastita pitanja i odgovore. Zar nije dovoljno što ti krv i tijelo traže samo taj obredni čas s takvim neobičnim uzbuđenjem? »Ja stvarno mislim«, reče tetka Roza, »da moje pitanje nije nitko čuo.«
Na kraju baka malko rastvori usne da bi propustila odgovor. »Ja to zovem našim specijalitetom četvrtka. To je redovno.« Bila je to laž. Iz godine u godinu nikad niti jedno jelo nije sličilo drugom. Je li ovo potjecalo iz dubokog, zelenog jezera? Da li je to bilo jelo što pliva ili jelo što leti, da li je sisalo krv ili kloroϐil, je li poslije zalaza sunca hodalo ili ležalo? Nitko to nije znao. Nitko nije ni pitao. Nikoga to nije zanimalo. Jedino što bi tu i tamo učinili bilo je da bi stali na kuhinjska vrata i promatrali kako se raspršuje prašak za pečenje, uživali bi u odzvanjanju, i drndanju, i udaranju, Sƽto je bilo nalik na tvornicu u divljem pogonu, gdje je baka napola naslijepo tražila uokolo, tako da su njeni prsti sami pronalazili svoj put između limenki i zdjela. Da li je ona znala za svoju nadarenost? Teško da jest. Kad bi je netko nešto upitao o kuhinji, spustila bi pogled na svoje ruke, koje je neki izvanredni instinkt slao na putovanja: ili da uvaljaju u brašno ili da mjere očišćene purane, uvlačeći duboko šaku tražeći njihovu životinjsku dušu. Iz naočari su žmirkale njene sive oči, koje su se četrdeset godina oštećivale uz užarenu peć i oslijepjele od papra i žalϐije, tako da bi ponekad škrobom posula odreske, one čudesno meke, sočne odreske! Drugi put bi kajsije ubacila u kosane odreske, miješala mesa, trave, voće, povrće, bez predrasuda, ne trpeći propise ili formule, ali su se ipak u času isporuke usta punila slinom, a krv je odgovarala tutnjavom. Bakine su ruke, dakle, kao i prababine ruke prije nje bile njena tajna, radost i život! Gledala ih je s iznenađenjem, ali im je dopuštala da žive svojim životom, na način na koji su apsolutno morale živjeti. No sad je prvi put poslije beskrajnih godina nekakav skorojević, ispitivač, skoro laboratorijski naučenjak progovorio tamo gdje bi šutnja bila vrlina. »Da, da, ali što ste stavili u taj specijalitet četvrtka?« »Pa«, reče baka izbjegavajući odgovor, »kakav ukus vama ima?« Tetka Roza pomiriše komadić na viljuški. »Govedina ili možda teletina? Dumbir ili cimet? Umak od šunke? Borovnice? Ili ste ubacili neki biskvit? Vlasac? Mandule?« »Upravo to«, reče baka. »Tko želi još?« Nastala je velika uzbuna. Zvečili su tanjuri, ispreplitale se ruke, brujali glasovi, u nadi da će zauvijek ugušiti bezbožno ispitivanje. Douglas je govorio glasnije i s više pokreta nego ostali. Ali na njihovim ste licima mogli vidjeti da se njihov svijet uzdrmao, da je njihova radost u opasnosti. Jer oni su bili privilegirani članovi jednog kućanstva, koji su se žurili s posla ili s igre čim bi zvono za ručak zazvonilo u predsoblju. Nebrojene je godine njihov ulazak u blagovaonicu bio neka vrsta živahne glazbene priredbe sa stolicama dok su rastresali ubruse, razmotavali ih i prihvaćali pribor kao da su do tog časa gladovali u zatvoru i čekali poziv, da jurnu niza stepenice u masi koja se gurala laktima, i bace se za stol. Sada su nervozno galamili, zbijali prozirne šale strijeljajući pogledom tetku Rozu kao da ona u svojim prostranim njedrima sakriva bombu koja je stalno kucala i nosila im propast. Tetka Roza se sjetila da je šutnja zaista zlato, napunila tanjur ponovno s tri jela koja su bila na stolu i uspela se uza stepenice da odveže steznik. »Bako«, reče tetka Roza kad je opet sišla dolje, »kakva je to kuhinja? Morate priznati da je sada zbilja veliki nered. Boce i zdjele i kutije, sve jedno preko drugog, s većine otpale naljepnice, pa kako onda i možete reći što upotrijebite? Ja bih se osjećala krivom kad mi ne biste dopustili da vam pomognem srediti dok sam ovdje u posjetu. Dopustite da zasučem rukave.« »Ne, hvala vam«, reče baka. Douglas je čuo njihov razgovor kroz zid knjižnice i srce mu je udaralo. »Izgleda ovdje kao u turskom kupalištu«, reče tetka Roza. »Dajte da otvorimo koji prozor i
dignemo zaslone da vidimo što radimo.« »Smeta mi svjetlo očima, reče baka. »Uzela sam metlu. Oprat ću stolove i ukloniti ih uredno u stranu. Moram vam pomoći, nemojte mi reći ni riječi.« »Dajte sjednite!« reče baka. »Zašto, bako, pomislite kako će vam to biti od pomoći kod kuhanja. Istina je da ste vi izvrsna kuharica, ali ako ste dobri u ovom kaosu — pravom kaosu — zamislite kakvi ćete biti kad jednom stvari budu na svom mjestu, gdje ćete ih moći rukom dosegnuti.« »Nikad na to nisam mislila«, reče baka. »Onda mislite na to. Vama bi, na primjer, moderne kuhinjske metode pomogle da kuhanje popravite za deset do petnaest od sto. Muškarci su vam za stolom većprave životinje. Ali će ovako slijedeći tjedan umirati za stolom kao muhe od sitosti. Hrana će biti tako ukusna i dobra da neće više moći zaustaviti viljušku i nož.« »Zaista tako mislite?« reče baka, koju je to počelo zanimati. »Bako, nemojte popustiti!« šaptao je Douglas uza zid knjižnice. No na svoje je zaprepaštenje čuo kako metu, praše i istresaju poluprazne vreće, lijepe nove naljepnice na limenke, spremaju zdjele i lonce i košare u ladice, koje su godinama stajale prazne. U kutije su poslagali čak i noževe, koji su ležali po kuhinjskim stolovima kao ulov srebrne ribe. Djed je za Douglasovim leđima slušao čitavih pet minuta. Cƽešao se po bradi, malo u neprilici. »Kad pomislim, kuhinja je uvijek bila neuredna. Bez sumnje se stvari moraju malo srediti. I ako je istina ono što tvrdi tetka Roza, Doug, dječače, doživjet ćemo nešto izvanredno kod sutrašnje večere.« »Da, gospodine«, reče Douglas. »Nešto izvanredno.« »Što je to?« upita baka. Tetka Roza je iza leda držala neki zamotani dar i sad ga pružila baki. Baka ga otvori. »Kuharica!« poviče. Ispusti je i knjiga pade na stol. »Tako nešto ja ne trebam! Sƽaku ovoga, na vrhu noža onoga, naprstak trećega, to jedino upotrebljavam ...« »Ja ću vam pomoći kupovati«, reče tetka Roza. »I kad smo već kod toga, primijetila sam vaše nočari, bako. Hoćete li da kažete da ste sve ove godine hodali okolo gledajući kroz te naočari sa staklima s okrnjenim rubom, sve nekako iskrivljene? Kako vidite hodati kako da se ne opružite po podu? Odmah ćemo u grad po nove naočari.« I otišle su van u ljetno popodne, baka sva izvan sebe, vješajući se o Rozinu ruku. Vratile su se s namirnicama, novim naočarima i kapom za baku. Baka je izgledala kao da ju je netko ganjao po gradu. Dahtala je kad je uz Rozinu pomoć ušla u kuću. »Eto, bako. Sad vam je svaka stvar tamo gdje je možete naći. Gdje je možete vidjeti!« »Hodi, Doug«, reče djed. »Prošetat ćemo malo oko kuće da dobijemo apetit. Ovo će biti povijesna noć. Ili će to biti jedan od najboljih objeda što su ikada bili izneseni na stol ili ću ja pojesti svoju bluzu.« Vrijeme je večere. Nasmiješeni se ljudi prestadoše smijati. Douglas je jedan zalogaj žvakao tri minute, a onda ga, glumeći da će obrisati usta, izbacio iz usta u ubrus. Vidio je kako su Tom i tata učinili isto. Ljudi su hranu miješali, crtali pruge i šare, pravili slike u umaku od mesa, slagali dvorce od krumpira, komadiće mesa kradomice bacali psu. Djed je brzo ustao. »Pun sam«, reče. No drugi su razmišljali o tome kako ponedjeljak dolazi iza nedjelje, iza ponedjeljka utorak i tako dalje, čitav tjedan žalosnih zajutraka, tužnih doručaka i sumornih ručaka. U nekoliko se minuta blagovaonica ispraznila. Stanari su se gore u svojim sobama odali teškim mislima.
Zabezeknuta se baka polako odšuljala u svoju kuhinju. »To je«, reče djed, »otišlo predaleko!« Stane podno stepenica i zovne kroz prašno sunčano svjetlo: »Dođite dolje svi!« Nastao je žamor kad su se svi stanari sakupili i zatvorili u polusvijetlu, udobnu knjižnicu. Djed mirno pošalje naokolo svoj derbi-šešir. »Sabiranje priloga«, reče. Tada teško položi ruku Douglasu na rame. »Douglase, sine, imamo za te veliku zadaću. Sada slušaj...«. I svojim je toplim, Ijubeznim dahom šaptao dječaku u uho. Douglas je poslijepodne našao tetku Rozu samu u bašči, gdje je rezala cvijeće. »Tetka Roza«, reče ozbiljno, »zašto mi ne bismo sada malo prošetali? Pokazat ću vam klanac leptira, upravo ovdje niz ovaj put.« Obišli su zajedno čitav grad. Douglas je govorio brzo, nervozno, ne gledajući je, slušajući samo otkucavanje popodnevnih sati na sudnici. Kad su se vratili kući, pod toplim ljetnim brijestovima tetki Rozi odjednom zastane dah, uhvati se za vrat. Na dnu stepenica verande bila je njena prtljaga, uredno spakovana. Na jednom je kovčegu ležala crvena putna karta za željeznicu, lepršala je na ljetnom povjetarcu. Sva desetorica stanara sjedili su ukočeno na verandi. Djed kao vozač vlaka, major, dobar prijatelj siđe svečano niz stepenice. »Roza«, reče joj uzevši je za ruku, koju strese, »imao bih vam nešto reći.« »A što?« upita tetka Roza. »Tetka Roza«, reče, »zbogom.« Cƽuli su kad je vlak zazviždao na polazak u kasnim popodnevnim satima. Veranda je bila prazna, prtljage više nije bilo, soba tetke Roze bila je prazna. Djed je u knjižnici čučnuo da iza E. A. Poea izvuče jednu malu bočicu lijeka i smiješio se. Baka se vratila kući iz grada, gdje je sama nešto kupovala. »Gdje je tetka Roza?« »Oprostili smo se s njom na stanici«, reče djed. »Svi smo plakali. Nije joj bilo drago otići, ali te je srdačno pozdravila i rekla da će se vratiti za dvanaest godina.« Djed izvadi svoj vrijedni zlatni sat. »A sad bih predložio da svi zajedno pođemo u knjižnicu na čašicu sherryja dok čekamo da nas baka pozove na jedan od svojih čudesnih banketa.« Baka ode u stražnji dio kuće. Svi su razgovarali i smijali se i osluškivali — stanari, djed i Douglas — i čuli su mirne zvukove u kuhinji. Kad je baka zazvonila, sjatili su se u blagovaonici gurajući se. Svi su obilno nagrabili. Baka je promatrala lica svojih stanara. Tiho su se zagledali u svoje tanjure, s rukama u krilu, dok im se neprožvakana hrana hladila u ustima. »Izgubila sam!« reče baka. »Izgubila sam osjećaj ...« I zaplače. Ustane i iziđe u svoju kuhinju, koja je sada bila čista i uredna, sa svim potrebnim naljepnicama, a ruke su joj se besciljno micale. Stanari su gladni otišli u krevet. Douglas je čuo kad je sat na sudnici odbio pola jedanaest, jedanaest, onda ponoć, čuo je kako se stanari vrte u krevetima kao plima pod krovom velike kuće, obasjane mjesečinom. Znao je da su svi budni, zamišljeni i tužni. Poslije dugog vremena sjedne u krevetu. Nasmiješi se zidu i ogledalu. Vidio je sama sebe nasmijanog kad je otvorio vrata i odšuljao se niza stepenice. Primaća je soba bila mračna i mirisala po starosti i samoći. Njemu zastane dah. Tapajući uđe u kuhinju i na čas se zaustavi. Onda se počne kretati.
Izvadi prašak za pecivo iz ϐine nove limenke i metne ga u staru vreću od brašna, gdje je oduvijek stajao. Bijelo brašno istrese u stari ćup za kolače. Izvadi šećer iz metalne posude, na kojoj je stajalo ,šećer' i istrese ga u nekoliko manjih posuda s oznakama: mirodije, nožarska roba, konopac. Klinčac metne tamo gdje je bio godinama, razbacan po pola tuceta ladica. Donese zdjele, noževe, viljuške i žlice i stavi ih natrag na stolove. Nađe bakine nove naočari na kaminu u primaćoj sobi i sakrije ih u podrum. Zapali veliku vatru u staroj peći na drva ložeći papirom od nove kuharice. U tišini oko jedan sat, poslije ponoći zatutnjilo je kroz crni dimnjak kuhinjske peći i tutnjilo je tako divlje da se cijela kuća probudila, ukoliko je uopće spavala. Cƽuo je sušanj bakinih papuča niza stepenice. Stajala je u kuhinji žmirkajući u taj kaos. Douglas se sakrio iza vrata smočnice. U pola dva, u dubokoj, tamnoj ljetnoj noći uzdigli su se plavi kuhinjski mirisi kroz prostrane kućne hodnike. Jedno po jedno silazili su niza stepenice: žene s navijačima u kosi, muškarci u kupaćim ogrtačima — idući na prstima nadvirivali su se u kuhinju, koju su obasjavali samo crveni jezičci vatre iz užarene peći. I u toj crnoj kuhinji, u dva sata tople ljetne noći lebdjela je baka kao prikaza, klapala i zveckala, opet napola slijepa, a prsti su joj instinktivno posizali u nepoznato i istresali oblake mirodija u lonce, u kojima je vrelo, i kotlove, u kojima je strujalo. Lice joj je na svjetlu vatre bilo crveno, magično i začarano dok je dohvatala i miješala i posipala uzvišena jela. Mirno, mirno su stanari prostrli najbolje stolnjake i blještavo srebro i zapalili svijeće radije nego da zapale električno svjetlo i tako pokvare čar. Kad je stigao kući djed, koji je tu noć radio u tiskari, bio je iznenađen kad je čuo molitvu u blogovaonici, koja je bila osvijetljena svijećama. A hrana? Mesa su bila zapaprena, umaci začinjeni mirodijama, zelenje pomiješano sa slatkim maslacem, kolači namazani zlatnožutim medom; sve slasno, tečno i tako čudesno osvježujuće da se čulo odjednom neko tiho mukanje kao od stoke na paši, koja s divljim tekom pase djetelinu. Svi su do jednoga bili sretni što na sebi imaju široku noćnu odjeću. U pola četiri u nedjelju ujutro, dok je još kuća bila topla od pojedene hrane i prijateljski raspoloženih duhova, gurnuo je djed svoju stolicu natrag i veličanstveno gestikulirao. Iz knjižnice donese jedan primjerak Shakespearea. Metne ga na jedan tanjur i pruži svojoj ženi. »Bako«, reče, »samo te molim da nam sutra za večeru skuhašovaj osobito ϐini svezak. Uvjeren sam da se svi u tom slažemo da će kad sutra u sumrak stigne na stol biti izvrstan, svečan, smeđ i mek kao prsa jesenskog fazana.« Baka je u ruci držala knjigu i plakala od sreće. Nastavili su do zore sa slatkišima, vinom od divljeg cvijeća što je raslo u dvorištu pred kućom, a onda, kad su prve ptice namignule životu i sunce se zaprijetilo istočnom nebu, svi se odšuljaše uza stepenice. Douglas je osluškivao kako se pećhladi u dalekoj kuhinji. Cƽuo je kad je baka otišla u krevet. Staretinaru, pomisli, gospodine Jonas, gdje god se nalazili, ja sam vam zahvalio, plaćeno vam je. Predao sam dalje, sigurno jesam, ja mislim da sam prenio... Zaspao je i sanjao. U snu je zazvonilo zvono, i svi su kliknuli i potrčali dolje na doručak. I onda je odjednom ljeto prošlo. Vidio je to tek kad je pošao u grad. Tom ga zgrabi za ruku i zadihan pokaže na izlog jeftinoće. Zastali su, nemoćni da se pomaknu, zbog stvari s jednog drugog svijeta, koje su tu bile izložene tako uredno, tako nevino, tako zastrašujuće. »Olovke, Doug, deset tisuća olovaka!« »O, gle!« »Niklene pločice, pločice od deset centi, bilježnico, gumice, vodene boje, ravnala, šestila, na
tisuće!« »Ne gledaj. Možda je to samo fatamorgana.« »Ne«, jaukao je Tom sav očajan. »Sƽkola. Sƽkola je pred nama. Zašto izlozi jeftinoće izlažu takve stvari još prije nego što prođe ljeto. Unište nam pola praznika!« Polako se vrate kući i nađu djeda sama na suhoj, mjestimice već ogoljeloj livadi, gdje bere posljednje maslačke. Sƽutke su neko vrijeme s njim radili, a onda reče Douglas, sagnut nad svojom sjenom: »Tom, kad je ova godina prošla ovako, kakva će biti slijedeća, gora ili bolja?« »Ne pitaj me.« Tom je svirao na stapci jednog maslačka. »Nisam ja stvorio svijet.« Zamisli se. »Premda ima dana kad se osjećam kao da sam ga stvorio.« Veselo pljucne. »Imam grbu«, reče Douglas. »Sto imaš?« »Slijedeća će godina biti još veličanstveni ja, dani će biti vedriji, noći duže i tamnije, više će svijeta umrijeti, više će se djece roditi, a centar svega ću biti ja.« »I dva trilijuna drugih ljudi, Doug, misli na to.« »Na dan kao što je ovaj danas osjećam da ću to biti baš .. . ja!« »Ako ti ustreba pomoć«, reče Tom, »samo zovi.« »Sto bi mogao učiniti brat kojemu nema više od deset godina?« »Desetgodišnji će brat slijedeće ljeto imati jedanaest. Ja ću svako jutro odmotati svijet kao gumenu vrpcu lopte za golf i zamotati ga svaku noć. Pokazat ću ti kako, ako htjedneš.« »Ti si lud.« »To sam uvijek bio.« Tom zaškilji i isplazi jezik. »I uvijek ću biti.« Douglas se smijao. Sišli su s djedom u podrum i dok je ovaj otkidao cvijeću glavice, gledali su oni na police, gdje je bilo poredano čitavo ljeto, bliješteći u nepokretnim potocima — boce maslačkova vina. Boce za ukuhavanje, označene brojkama od jedan do dvadeset, bile su skoro sve pune i zrcalile su se u podrumskom svjetlu, za svaki proživljeni dan ljeta po jedna. »Dječače«, reče Tom, »kakav fantastičan način da se spremi lipanj, srpanj, kolovoz. Zaista praktičan.« Djed digne glavu i sa smijehom reče: »Bolje nego kad se stvari spreme na tavan pa se više nikad ne upotrijebe. Na ovaj način zimi ponovno tu i tamo proživljavate na čas dva ljeto, a kad se boce isprazne, ne smeta što je ljeto prošlo i nema nikakva žaljenja i nikakvih sentimenalnih trica, porazbacanih okolo, po kojima biste tapali još četrdeset godina. Cisto, bez dima, djelotvorno, takvo vam je maslačkovo vino.« Dječaci su jedan drugog upozoravali na boce po redu. »Eno prvog dana ljeta.« »Ono je dan novih teniski.« »Tako je! A ono tamo je Zelena mašina!« »Prašina od stada bufala i Chin Ling Soo!« »Tarotska vještica! Samotni!« »Nije to stvarno prošlo«, reče Tom. »Nikad neće proći. Ja ću se sjećati zauvijek što se događalo svaki dan ove godine.« »Prošlo je prije nego što je počelo«, reče djed otvarajući vinski tijesak. »Ja se ne sjećam ničega što se dogodilo, osim one nove vrste trave koja se ne može kositi.« »Vi se šalite!« »Ne, gospodine Douglas, Tom, kad budete stariji, vidjet ćete da su dani nekako mutni. .. jedan o drugom ne zna ništa . . . « »Ma ne«, reče Tom. »Ovaj sam se tjedan u ponedjeljak klizao na koturaljkama u Electric Parku, u utorak jeo čokoladne kekse, u srijedu sam imao grčeve, u četvrtak sam pao s jedne loze što je
visila, tjedan je bio pun! A današnjeg ću se dana sjećati, jer sve lišće počinje crvenjeti i žutjeti: neće više dugo potrajati i sve će biti posuto po livadi i skakat ćemo po hrpama i paliti ga. Nikad neću zaboraviti današnji dan! Uvijek ću se sjećati, znam to!« Djed pogleda kroz podrumski prozor kasno ljetno drveće, koje je titralo na svježem vjetru. »Ti ćeš se sjećati, Tom«, reče, »sigurno hoćeš.« Napustili su blago svjetlo maslačkova vina i popeli se opet uza stepenice da obave posljednje ljetne obrede jer su osjećali da je sad došao posljednji dan i posljednja noć. Pod večer su se sjetili da su posljednje dvije ili tri večeri ljudi rano napuštali verande. Zrak je imao neki drugi, suh miris, a baka je govorila o vrućoj kavi mjesto o ledenom čaju. Zatvoreni su bili prozori na velikim izbočinama s lepršavim, bijelim zastorima, a hladne je odreske zamjenila parena govedina. Komarči su napustili verandu, a kad su oni napustili borbu, onda je rat s vremenom sigurno gotov, i nije bilo druge nego da i ljudi napuste bojno polje. Sad su Tom, Dougias i djed stajali kao što su stajali prije tri mjeseca, ili možda prije tri stoljeća, na verandi na pročelju, koja je škripala kao lađa što noću drijema na talasima koji rastu, udisali su miris zraka. Dječaci su svoje kosti osjećali kao da su od krede ili bjelokosti, a ne kao stručke metvice ili bičeve od slatkog korijena kao što je to bilo ranijih mjeseci. Nova se hladnoća najprije dotakla djedova kostura, kao da neka gruba ruka udara po žutim tipkama basa na glasoviru u blagovaonici. Kako se okreće kompas, tako se i djed okrenuo prema sjeveru. »Meni se čini«, reče, »da više nećemo izlaziti ovamo.« I uza zveket skinuše njih trojica lance koji su se njihali obješeni o strop verande i odnesoše ljuljačku kao trošna nosila iza kuće u spremište, a pratio ih je vjetar noseći suho lišće. Iznutra su čuli kako baka potpaljuje vatru u knjižnici. Prozori se potresoše od iznenadnog udarca vjetra. Douglas je posljednju noć proveo na vrhu tornja iznad bake i djeda i napisao je u svoju bilježnicu: »Sve sada ide natrag. Kao katkad u popodnevnim ϐilmovima, gdje ljudi iskaču iz vode na strmu obalu. Kad dođe rujan, onda čovjek pritvara prozore koje je prije bio otvorio, skine teniske koje je prije bio obuo, izvuče čvrste cipele što ih je odbacio prošlog lipnja. Ljudi sad trče u kuću kao što natrag uskaču ptice na satovima. Jedan čas su verande pretrpane, svatko na dvanaestu riječ odgovori trinaestom. Slijedeći čas se vrata zalupe, razgovor zamukne, a lišće s drveća pada kao ludo.« Gledao je s visokog prozora na polja, po kojima su bili posuti cvrčci kao osušene smokve u koritu potoka, u nebo, kuda će ptice zaveslati prema jugu uz dreku jesenskih gnjuraca, gdje će se drveće uzdizati u boji plamena na olovnim oblacima. Vani u prirodi mirisalo je noćas po bundevama, koje su već zrele za rezanje u trokute, i po svijeći. Ovdje se u gradu izvilo iz dimnjaka nekoliko oblaka dima, a jedva čujni, daleki drhtaj željeza dolazio je od toka crnih, tvrdih rijeka ugljena niza žlijeb, koje su u podrumu stvarale visoke, crne bregove. No bilo je kasno i bivalo sve kasnije. Douglas, u visokoj kupoli iznad grada, dadne znak rukom. »Sad svi odložite odjeću!« Pričeka. Vjetar je puhao i zaleđivao stakla na prozorima. »Peri zube!« Opet pričeka. »A sada«, reče na kraju, »potrnite svjetla!« Zƽmirne. I grad je trnuo svjetla, pospano, ovdje, tamo, dok je sat na sudnici odbijao deset, pola jedanaest, jedanaest i dremovnu ponoć. »A sada posljednji... tamo ... tamo ... «
Legne u krevet. Grad je spavao oko njega, i klanac biješe mračan, i jezero se mirno gibalo uz svoju obalu, i svi, njegova obitelj, prijatelji, stari i mladi, spavali su u jednoj ili drugoj ulici, u jednoj ili drugoj kući, ili su spavali na groblju daleko izvan grada. On zažmiri. Lipanjske zore, srpanjska podneva, večeri u kolovozu, sve je gotovo, iščezlo i prošlo zauvijek, samo su se zadržali u njegovoj glavi. Sada dolazi cijela jesen, bijela zima i zeleno, svježe proljeće, i za to će vrijeme moći brojiti i zbrojiti prošlo ljeto. Ako bi on nešto i zaboravio, u podrumu je bilo maslačkovo vino, označeno velikim brojevima, za svaki dan. Cesto će ići tamo, gledati ravno u sunce, dokle god mogne, a onda zažmiriti i promatrati svijetle mrlje, nestalne tragove, koji će nastaviti da plešu na njegovim toplim vjeđama; sređivat će i opet sređivati svaku vatru i odsjev dok predmet ne bude jasan ... Tako razmišljajući zaspe. I spavajući je dočekao kraj ljeta 1923.
[1] Dajm — desetina dolara — op. prev. [2] Boomerang — indijansko oružje za bacanje, koje se poslije udarca u metu vraća ponovno u ruku ratnika — op. prev. [3] Vrsta breskve glatke kožice — op. prev. [4] 1 0,567 litre — op. prev. [5] Daughters of the Amenican Revolution — kćeri američke revolucije — op. prev. [6] Večere majke zlatne zvijezde. [7] Igračka, figura u kutiji, koja iskoči ako poklopac nije pričvršćen — op. prev. [8] Glazbeni instrument, koji se sastoji od parnih pištaljki — op. prev. [9] Imena dvaju indijanskih plemena — op. prev. [10] Cvijet op. prev. [11] Plod jedne malajske vrste palme. [12] Narodna lutrija za danas — op. prev. [13] Mjera za tekućinu — op. prev. [14] Mjera za tekućine, 0.567 litre — op. prev. [15] Sitni novac — op. prev. [16] Igra — op. prev [17] Stražar — op. prev. [18] Izumitelji zrakoplovci — op. prev. [19] Pomoć — op. prev. [20] Po selu Conestoga kod Lancastera, teška pokrivena kola za vožnju bez tračnica — op. prev. [21] Datuljna šljiva koja raste u Sjev. Americi — op. prev. [22] 1898. pomorska bitka između SAD i Španjolske — op. prev. [23] Zatvor — op. prev. [24] Vrsta tropskog drveta — op. prev. [25] Kari — vrsta umaka od mirodija — op. prev. [26] Biljka — op. prev.
[27] Sakoteš — jelo od kukuruza i graha — op. prev.