[email protected]
Dornsko sunce, reče Tyrion u sebi, ali Gregor Clegane bijaše prvi koji se pomaknuo da stavi
sunce sebi iza leña. To je tup i surov čovjek, ali ima nagon ratnika.
Crvena Guja čučne, škiljeći, i ponovno pokuša ubosti kopljem. Ser Gregor zamahne na nj, ali
udarac je bio hinjen. Izgubivši ravnotežu, on posrne korak naprijed.
Princ Obervn nakrivi svoj ulupljeni metalni štit. Zraka sunca zasljep-Ijujuće zasvijetli
s ulaštenog zlata i bakra, u uski prorez na kacigi njegova protivnika. Clegane podigne
vlastiti štit da se obrani od blještavi-la. Koplje princa Obervna sune poput munje i
pronañe otvor u teškom oklopu, zglob ispod pazuha. Vršak probije žičanu košulju i
uškrobljenu kožu. Gregor ispusti mukli jauk dok je Dornijac izvijao koplje i čupao ga
van. "Elia. Reci! Elia od Dornea!" Kružio je, koplja spremnog na drugi udar. "Reci!"
Tyrion je imao vlastitu molitvu. Podni i umri, tako je glasila. Proklet bio, padni i
umri! Krv koja je curila iz Gorostasova pazuha sada je bila njegova, ali on je sigurno
krvario još teže ispod prsne ploče. Kad je pokušao zakoračiti, jedno se koljeno svine.
Tyrion pomisli da će pasti.
Princ Obervn je kružeći dospio iza njega. "ELIA OD DORNEA!"vik-' ne. Ser Gregor
se stane okretati, ali presporo i prekasno. Glava koplja ovaj put proñe kroz stražnju
stranu koljena, kroz slojeve karika i kože izmeñu ploča na bedru i listu. Gorostas
posrne, zanjiše se, a onda se sruši potrbuške na tlo. Njegov golemi mač odleti mu iz
ruke. Polako, nezgrapno, prevali se na leña.
Dornijac odbaci svoj uništeni štit, ščepa koplje objema rukama i udalji se. Iza njega
Gorostas ispusti uzdah i podigne se na lakat. Obervn se zavrti brzinom mačke i potrči
na svog srušenog protivnika. "EEEEEL-LLLLLIHIIAAAAA!" vrisne, dok je zabijao
koplje svom težinom svog tijela. Prasak puknuća štapa od jasenovine bio je gotovo
jednako sladak kao zvuk Cerseina bijesnog jauka, i na trenutak princ Obervn je imao
krila. Zmija se popela na Gorostasa. Četiri stope slomljenog koplja stršile su iz
Cleganeova trbuha kad se princ Obervn otkotrljao, podigao i otresao sa sebe prašinu.
Odbacio je u stranu slomljeno koplje i prisvojio veliki mač svog protivnika. "Umreš li
prije nego što joj izustiš ime, ser, proganjat ću te kroz sedam pakala", obeća.
Ser Gregor pokuša ustati. Slomljeno koplje prodrlo je kroz njega i pribijalo ga o
zemlju. Ovio je obje ruke oko drška, stenjući, ali nije ga mogao izvući. Iza njega širila
se lokva rumenila. "Svakim trenutkom osjećam se neviniji", reče Tyrion Ellariji Sand
pokraj sebe.
Princ Obervn se primakne bliže. "Izusti ime!" Položi nogu na Gorostasove grudi i
podigne veliki mač objema rukama. Je li kanio odsjeći Gregorovu glavu ili zariti vrh u
njegovu očnu duplju bilo je nešto što Tyrion nikad nije saznao.
Cleganeova ruka sune uvis i ščepa Dornijca iznad koljena. Crvena Guja spusti mač u
divljem zamahu, ali bio je izbačen iz ravnoteže, te rub nije učinio ništa drugo nego
napravio još jednu udubinu u Gorostasovi! štitniku za podlakticu. Tada je mač bio
zaboravljen dok se Gregorova ruka stiskala i izvijala, povlačeći Dornijca povrh njega.
Hrvali su se u prašini i krvi, a slomljeno je koplje klimalo naprijed i natrag. Tyrion je s
užasom gledao kako je Gorostas ovio jednu golemu ruku oko princa, privlačeći ga čvrsto
na svoje grudi, poput ljubavnika.
"Elia od Dornea", svi su čuli Ser Gregora kako govori, kad su već bili dovoljno blizu da
se poljube. Njegov dubok glas ječao je unutar kacige. "Ubio sam njezinu drečavu štenad."
Gurnuo je slobodnu ruku u Obervnovo nezaštićeno lice, turajući čelične prste u njegove
oči. "Onda sam je silovao." Clegane zabije svoju šaku u Dornijčeva usta, načinivši
krhotine od njegovih zubi. "Onda sam joj razbio jebenu glavu. Ovako." Dok je povlačio
svoju golemu šaku unatrag, činilo se da se krv na njegovoj čeličnoj rukavici puši na
hladnom jutarnjem zraku. Začulo se jezivo hrskanje. Ellaria Sand zakuka od užasa, a
Tyrionov doručak nahrupi natrag. Našao se na koljenima kako bljuje slaninu, kobasicu i
- 551 -
[email protected]
kolače od jabuka, i onu dvostruku porciju pečenih jaja s lukom i vatrenim dor-nskim
papričicama.
Nije čuo svog oca da govori riječi koje su ga osuñivale. Možda riječi nisu bile ni
potrebne. Stavio sam svoj život u ruke Crvene Guje, a on gb je ispustio. Kad se sjetio,
prekasno, da zmije nemaju ruke, Tyrion se stao histerično smijati.
Prešao je pola puta niz zmijolike stube kad je shvatio da ga zlatni plaštevi nisu vodili
natrag u njegovu odaju u kuli. "Poslali su me u crne ćelije", reče. Oni se nisu trudili
odgovoriti. Zašto trošiti dah na mrtve?
- 552 -
[email protected]
Dany je prekinula svoj post pod lotos-drvetom koje je raslo u vrtu terase, gledajući kako
se njezini zmajevi natjeravaju oko vrha Velike piramide gdje je nekoć stajala golema
brončana harpija. Mereen je imao dvadesetak manjih piramida, ali nijedna nije bila ni
upola tako visoka. Odavde je mogla vidjeti cijeli grad: uske zavojite prolaze i široke
ciglene ulice, hramove i žitnice, kolibe i palače, javne kuće i kupelji, vrtove i vodoskoke,
velike crvene krugove borbenih jama. A iza zidina bilo je kositreno more, zavojiti
Skahazadhan, suha smeña brda, izgorjeli voćnjaci i pocrnjela polja. Tu gore u svom vrtu
Dany se ponekad osjećala poput boga, koji živi na vrhu najviše planine na svijetu.
Osjećaju li se svi bogovi tako osamljeno? Neki moraju, sigurno. Mis-sandei joj je pričala
o Gospodaru sklada, kojeg je štovao Miroljubiv narod iz Naatha; on je bio jedini pravi
bog, rekla je njezina mala pisarica, bog koji je uvijek bio i uvijek će biti, koji je stvorio
mjesec, zvijezde i zemlju, i sva stvorenja koja na njima obitavaju. Siroti Gospodar
Sklada, žalila ga je Dany. Sigurno je strašno biti sam cijelo vrijeme, dvoren rojevima žena
leptira koje ste mogli stvoriti ili uništiti jednom riječju. Zapadne zemlje su barem imale
Sedam bogova, iako joj je Viservs rekao da su neki septoni govorili kako su sedmorica
bili samo obličja jednog boga, sedam stranica jednog kristala. To je bilo zbunjujuće.
Crveni svećenici vjerovali su u dva boga, čula je,- ali dva koja su bila vječito u ratu.
Dany se to još manje sviñalo. Ona ne bi htjela vječno ratovati.
Missandei joj posluži pačja jaja i pseću kobasicu, te pola kaleža zaslañenog vina
pomiješanog sa sokom limuna. Med je privukao muhe, ali mirisna svijeća ih je
otjerala. Muhe nisu bile tako neugodne tu gore kao u ostatku njezina grada, otkrila je,
još nešto što je voljela u vezi s piramidom. "Moram se sjetiti da nešto poduzmem s
muhama", reče Dany. "Ima li mnogo muha na Naathu, Missandei?"
"Na Naathu ima leptira", odvrati pisarica Zajedničkim jezikom. "Još vina?"
"Ne. Moram uskoro presjedati dvorom." Dany je vrlo zavoljela Missandei. Mala
pisarica s krupnim zlatnim očima bila je mudra iznad svojih godina. Usto je i hrabra.
Morala je biti, da preživi život koji je živjela. Jednog dana nadala se da će vidjeti taj
legendarni otok Naath. Missandei je rekla da je Miroljubiv narod stvarao glazbu
umjesto rata. Nisu ubijali, čak ni životinje; jeli su samo voće, nikad meso. Duhovi
leptira tako sveti njihovu Gospodaru Sklada štitili su njihov otok od svih koji su im
htjeli nauditi. Mnogi osvajači doplovili su na Naath da zakrvave mačeve, samo kako
bi oboljeli i umrli. No, leptiri im ne pomažu kad robovlasnički brodovi doñu otimati.
"Jednog ću te dana odvesti kuei, Missandei", obećala je Dany. Da sam isto obećanje
dala Jorahu, bi li me ipak prodao? "Kunem se."
"Ova je zadovoljna što boravi s vama, Vaša Milosti. Naath će biti tamo, uvijek. Dobri
ste prema ovoj - prema meni."
"I ti prema meni." Dany uzme djevojku za ruku. "Pomozi mi da se odjenem."
Jhiqui pomogne Missandei daje okupaju dok je Irri prostirala njezinu odjeću. Danas je
nosila haljinu od purpurnog brokata i srebrni pojas, a na glavi troglavu zmajsku krunu
koje joj je Turmalinsko bratstvo darovalo u Qarthu. Njezine su papuče takoñer bile
- 553 -
[email protected]
srebrne, s potpeticama tako visokim da se uvijek napola bojala da će se strmoglaviti.
Kad je bila odjevena, Missandei joj donese ulašteno srebrno zrcalo da može vidjeti
kako izgleda. Dany je nijemo zurila u sebe. Je li to lice osvajača? Koliko je ona
mogla suditi, još je izgledala poput djevojčice.
Nitko ju još nije zvao Daenerys Osvajačica, ali možda hoće. Aegon Osvajač pokorio
je Zapadne zemlje s tri zmaja, ali ona je zauzela Mee-reen sa štakorima iz odvodnih
kanala i drvenim muškim udom, za manje od dana. Siroti Groleo. Još je tugovao za
svojim brodim, znala je.
Ako je ratna galija mogla probiti drugi brod, zašto ne i dveri? To je bila njezina
zamisao kad je zapovjedila kapetanima da navuku svoje brodove na obalu. Njihovi
jarboli postali su ovnovi za probijanje, a rojevi slobodnjaka rastrgali su im trupove da
sagrade štitove, kornjače, katapulte i ljestve. Plaćenici su svakom ovnu nadjenuli
prostačko ime, a glavni jarbol Merazesa - bivše Josove šale - probio je istočna vrata.
Josov ud, sada su ga zvali. Borba je bjesnjela žestoko i krvavo većinu dana i duboko u
noć prije nego što se drvo počelo slamati, a Meraxesova se željezni gubac, nasmijano
lice lude, probio kroz dveri.
Dany je željela sama voditi napad, ali do jednog njezini su kapetani rekli da bi to bila
ludost, a njezini se kapetani nikad ni u čemu nisu slagali. Umjesto toga ona je ostala u
zaleñu, sjedeći na svojoj srebrenki u dugoj košulji od veriga. Meñutim, čula je kako
grad pada na milju daleko, kada su se povici prkosa pretvorili u krikove straha.
Njezini zmajevi u tom su času riknuli kao jedan, ispunivši noć plamenom. Robovi su
ustali, smjesta je znala. Moji štakori iz odvodnih kanala pregrizli su im lance.
Kad su Neokaljani slomili posljednji otpor, a razaranje grada došlo do kraja, Dany je
ušla u svoj grad. Mrtvi su bili naslagani tako visoko pred slomljenim dverima da je
njezinim slobodnjacima trebalo gotovo sat vremena da načine prolaz za njezinu
srebrenku. Josov ud i velebna drvena kornjača koja ga je štitila, prekrivena konjskom
kožom, ležali su napušteni unutra. Projahala je pokraj zapaljenih zgrada i razbijenih
prozora, kroz ciglene ulice gdje su slivnici bili začepljeni ukočenim i pod-buhlim
mrtvacima. Kličući robovi su podizali krvave ruke prema njoj dok je prolazila i zvali
je "Majko".
Na trgu pred Velikom piramidom, Meereenci su se bespomoćno šćućurili.
Veličanstveni gospodari mogli bi se nazvati bilo kojim drugim imenom, samo ne
veličanstvenim na jutarnjem svjetlu. Lišeni svojih dragulja i tokara s resicama, bili su
vrijedni prezira; stado staraca smežura-nih mošnji i pjegave kose i mladića smiješne
kose. Njihove su žene bile ili meke i mesnate ili suhe poput starog pruća, boja na
njihovim licima isprugana suzama. "Želim vaše voñe", reče im Dany. "Predajte ih i
ostali će biti pošteñeni."
"Koliko njih?" upita jedna starica, jecajući. "Koliko ih morate imati da nas poštedite?"
"Stotinu šezdeset tri", odvrati ona.
Pribila ih je na drvene stupove oko trga, a svaki je čovjek upirao prstom u idućeg.
Ljutnja je bila divlja i vruća u njoj kad je izdala zapovijed; osjećala se poput
osvetničkog zmaja. Ali kasnije, kad je prolazila pokraj ljudi koji su umirali na
stupovima, kad je čula njihove jauke i nanjušila njihova crijeva i krv...
Dany odloži zrcalo u stranu, mršteći se. Bilo je pravedno. Bilo je. Učinila sam to zbog
djece.
Njezina odaja za primanje bila je na katu ispod, soba puna odjeka s visokim svodom i
zidovima od purpurnog mramora. Bilo je to prohladno mjesto unatoč svom sjaju.
Ondje se nalazilo prijestolje, fantastičan predmet od izrezbarenog i pozlaćenog drveta
u obliku divlje harpije. Bacila je jedan dug pogled i naredila da ga se sasiječe za
ogrjevno drvo. "Neću sjediti u harpijinu krilu", rekla im je. Umjesto toga sjedila je na
- 554 -
[email protected]
jednostavnoj klupici od ebanovine. Služila je svrsi, iako je čula Meereen-ce kako
zagore da nije dolikovala kraljici.
Njezini su je jahači-pobratimi čekali. Srebrna zvona zveckala su na njihovim
nauljenim pletenicama, a oni su nosili zlato i dragulje mrtvih ljudi. Meereen je bio
bogatiji nego što su zamišljali. Čak su se i njezini plaćenici doimali zasićeni
opljačkanim, barem za sada. Na suprotnoj strani odaje, Sivi Crv je nosio jednostavnu
uniformu Neokaljanih, sa šiljastom brončanom kapom ispod ruke. Na njih se barem
mogla osloniti, ili se barem tako nadala... na Smeñeg Bena Plumma takoñer, pos-
tojanog Bena s njegovom sivo-bijelom kosom i ogrubjelim licem, tako dragim
njezinim' zmajevima. I Daario uz njega, blistav u zlatu. Daario i Ben Plumm, Sivi
Crv, Irri, Jhiqui, Missandei... dok ih je promatrala,, Dany se zatekla kako se pita koji
će je od njih prvi izdati.
Zmaj ima tri glave. Postoje dva čovjeka na svijetu kojima mogu vjerovati, ako ih
uspijem pronaći. Tada neću biti sama. Bit ćemo troje protiv svijeta, kao Aegon i
njegove sestre.
"Je li noć bila tiha kao što se činila?" upita Dany.
"Čini se da je bila, Vaša Milosti", reče Smeñi Ben Plumm.
Bila je zadovoljna. Meereen je divljački razoren, kao što su netom pokoreni gradovi
često bivali, ali Dany je odlučila stati tomu na kraj sada kad je grad bio njezin.
Odredila je da će ubojice objesiti, pljačkaši će ostati bez ruke, a silovatelji bez
muškosti. Osam ubojica visjelo je sa zidina, a Neokaljani su napunili košaru od bušela
krvavim rukama i mekim crvenim crvima, ali Meereen je ponovno bio miran. Ali kako
dugo?
Muha je zujala oko njezine glave. Dany je otjera rukom, ali ona se gotovo odmah
vrati. "Previše je muha u ovom gradu."
Ben Plumm ispusti lavež smijeha. "Meni su muhe jutros bile u pivu. Jednu sam
progutao."
"Muhe su osveta mrtvaca." Daario se nasmiješi i pomiluje središnji šiljak svoje brade.
"Trupla stvaraju ličinke, a ličinke stvaraju muhe."
"Onda ćemo se riješiti trupala. Počevši s onima dolje u trgu. Sivi Crve, hoćeš li se
pobrinuti za to?"
"Kraljica zapovijeda, ovi slušaju."
"Radije ponesi i vreće i lopate, Crve", posavjetuje ga Smeñi Ben. "Prezreli su, oni
dolje. Padaju sa stupova u komadima i vrve..."
"Zna on. A znam i ja." Dany se sjećala užasa koji je osjetila kad je vidjela Trg kazne u
Astaporu. Stvorila sam jednako velik užas, ali ovi su ga zasigurno zaslužili. Oštra pravda
je ipak pravda.
"Vaša Milosti," reče Missandei, "Ghisenci polažu časne mrtvace u kripte pod svojim
vilama. Ako im skuhate kosti i vratite ih njihovoj rodbini, to će se smatrati
dobročinstvom."
Udovice će me svejedno proklinjati. "Neka se tako učini." Dany mahne rukom
Daariju. "Koliko ih jutros traži primanje?"
"Dva su se predstavila da se okupaju u vašem sjaju."
Daario je za sebe opljačkao cijelu novu garderobu u Meereenu, a da je uskladi,
prebojio je svoju trozubastu bradu i kovrčavu kosu u duboku zasićenu purpurnu. Od
nje su mu i oči izgledale gotovo purpurne, kao da je bio kakav izgubljeni Valvrijac.
"Stigli su noću na Indigo zvijezdi, trgovačkoj galiji iz Qartha."
Trgovcu robovima, želiš reći. Dany se namršti. "Tko su oni?" "Kapetan Zvijezde i onaj
koji tvrdi da govori u ime Astapora." "Najprije ću primiti poslanika."
- 555 -
[email protected]
Pokazalo se da je to blijedi čovjek lasičjeg lica s niskama perli i satkanim zlatom
obješenim oko vrata. "Vaša Visosti!" vikne. "Moje ime je Ghael. Donosim pozdrave
Majci zmajeva od kralja Cleona od Astapora, Cleona Velikog."
Dany se ukoči. "Astapor sam ostavila u vlasti vijeća. Vidara, učenjaka i svećenika."
"Vaša Visosti, ti lukavi nitkovi izdali su vaše povjerenje. Otkrilo se da su spletkarili
da vrate Dobre gospodare na vlast, a narod u lance. Veliki Cleon je razotkrio njihovu
zavjeru i odsjekao im glave mesarskom sjekiricom, a zahvalni puk Astapora okrunio
gaje za njegovu hrabrost."
"Plemeniti Ghaelu," reče Missandei na narječju Astapora, '*je li to isti Cleon kojeg je
nekoć posjedovao Grazdan Mo Ullhor?"
Njezin glas bio je bezazlen, ali pitanje je očevidno uznemirilo poslanika. "Isti", prizna
on. "Velik čovjek."
Missandei se nagne bliže Dany. "Bio je mesar u Grazdanovoj kuhinji", šapne joj
djevojka na uho. "Govorilo se da može preklati svinju brže od ikoga u Astaporu."
Dala sam Astaporu kralja mesara. Dany osjeti mučninu, ali znala je da ne smije
dopustiti poslaniku da je uoči. "Molit ću se da kralj Cleon vlada dobro i mudro. Što
želi od mene?"
Ghael protrlja usta. "Možda bismo mogli razgovarati povjerljivije, Vaša Milosti?"
"Nemam tajni pred mojim kapetanima i zapovjednicima."
"Kako želite. Veliki Cleon me moli da izrazim njegovu odanost Majci zmajeva. Vaši
neprijatelji su i njegovi neprijatelji, rekao je, a glavni meñu njima su Mudri gospodari
Yunkaija. On predlaže savez izmeñu Astapora i Meereena, protiv Yunkajaca."
"Zaklela sam se da se nikakvo zlo neće dogoditi Yunkaiju ako oslobode svoje
robove", reče Dany.
"Tim vunkajskim psima ne da se vjerovati, Vaša Visosti. Čak i sada oni spletkare
protiv vas. Podigli su novu vojsku i može ih se vidjeti kako vježbaju pred gradskim
zidinama, grade se ratni brodovi, poslanici' se šalju u Novi Ghis i Volantis na zapadu,
da sklope saveze i unajme plaćenike. Poslali su jahače čak i u Vaes Dothrak da
dovedu na vas kha-lasaru. Veliki Cleon me moli da vam kažem da se ne bojite.
Astapor pamti. Astapor vas neće ostaviti. Da dokaže svoju vjeru, Veliki Cleon nudi da
zapečati taj savez brakom."
"Brakom? Sa mnom?"
Ghael se nasmiješi. Njegovi su zubi bili smeñi i truli. "Veliki Cleon će vam dati
mnogo snažnih sinova."
Dany se zatekne u pomanjkanju riječi, ali mala Missandei pritekne joj u pomoć. "Je li
mu prva žena podarila sinove?"
Poslanik je pogleda nesretno. "Veliki Cleon ima tri kćeri sa svojom prvom ženom.
Dvije njegove novije žene su trudne. Ali on ih kani sve odbaciti ako se Majka
zmajeva pristane udati za nj."
"Kako plemenito od njega", reče Dany. "Razmislit ću o svemu što ste rekli, moj
gospodaru." Izdala je zapovijedi da Ghaelu dadu odaju za noć, negdje niže u piramidi.
Sve moje pobjede pretvaraju se u šljaku u mojim rukama, pomisli ona. Što god da
učinim, stvaram jedino smrt i užas. Kad vijest o onome što se dogodilo Astaporu
stigne na ulice, kao što sigurno hoće, deseci tisuća netom osloboñenih meereenskih
robova nedvojbeno će odlučiti da je slijede kad krene na zapad, iz straha od onoga što
ih očekuje ako ostanu... ali lako je moguće da će ih gore stvari očekivati na maršu.
Čak i kad bi ispraznila svaku žitnicu u gradu i ostavila Meereen da gladuje, kako je
mogla nahraniti toliko mnoštvo? Put pred njom bio je krcat tegobama, krvoprolićem i
opasnošću. Ser Jorah ju je upozorio na to. Upozorio ju je na toliko mnogo toga., on
- 556 -
[email protected]
je... Ne, neću razmišljati o Jo-rahu Mormontu. Neka još malko odstoji. "Primit ću tog
trgovačkog kapetana", najavi. Možda će on imati bolje vijesti.
To se pokazalo jalovom nadom. Kapetan Indigo zvijezde bio je Qar-thijac, te je obilno
plakao kad su ga pitali za Astapor. "Grad krvari. Mrtvaci trunu nepokopani na
ulicama, svaka piramida je naoružani tabor, a na tržnicama nema ni hrane ni robova
na prodaju. A sirota djeca! Gru-bijani kralja Sjekača zarobili su svakog plemenitog
dječaka u Astaporu da od njih stvore nove Neokaljane za trgovinu, iako će proći
godine prije nego što budu uvježbani."
Ono što je najviše iznenadilo Dany bilo je koliko je malo bila iznenañena. Zatekla se
kako se prisjeća Eroeh, Ihazarenske djevojke koju je jednom pokušala zaštititi i onoga
što joj se dogodilo. Isto će biti u Mee-reenu kad jednom krenem na pohod, pomisli
ona. Robovi iz borilačkih arena, uzgojeni i uvježbani za pokolj, već su se pokazali
samovoljnima i prgavima. Činilo se kako smatraju da sada posjeduju grad, i svakog
muškarca i ženu u njemu. Dvojica su bila meñu osmoricom koju je objesila. Više ništa
ne mogu učiniti, rekla je samoj sebi. "Što želite od mene, kapetane?"
"Robove", reče on. "Moja spremišta do vrha su puna bjelokosti, am-brom, zebrinim
kožama i drugom finom robom. Zamijenio bih ih tu za robove, koje bih prodao u
Lysu i Volantisu."
"Nemamo robova na prodaju", reče Dany.
"Moja kraljice?" Daario stupi naprijed. "Riječna obala puna je Mee-reenaca, koji mole
za dopuštenje da ih se proda ovom Qarthijcu. Ima ih više od muha."
Dany je bila zaprepaštena. "Žele postati robovi?"
"Oni koji dolaze su blagoglagoljivi i dobrog roda, mila kraljice. Takvi robovi su vrlo
cijenjeni. U Slobodnim gradovima bit će učitelji, pisari, robovi za ložnicu, čak i vidari i
svećenici. Spavat će u mekim posteljama, jesti bogatu hranu i obitavati u vilama. Tu su
sve izgubili, te žive u strahu i prljavštini."
"Shvaćam." Možda nije bilo tako zaprepašćujuće, ako su te priče o Astaporu bile istinite.
Dany razmisli na trenutak. "Svaki čovjek koji želi sebe prodati u ropstvo može to učiniti,
ili žena." Ona podigne ruku. "Ali ne mogu prodati svoju djecu, ni muž svoju ženu."
"U Astaporu grad je uzimao desetinu cijene, svaki put kad je rob promijenio vlasnika",
reče joj Missandei.
"I mi ćemo", odluči Dany. Ratovi su se dobivali zlatom jednako kao i mačevima.
"Desetinu. U zlatu, srebrnom novcu ili bjelokosti. Meeree-nu ne treba šafran, klinčići ni
zebrina koža."
"Bit će kako zapovijedate, uzvišena kraljice", reče Daario. "Moje Olujne vrane prikupit će
vašu desetinu."
Ako se Olujne vrane pobrinu za sabiranje barem polovica zlata će se nekako zagubiti,
znala je Dany. Ali Drugi sinovi bili su jednako loši, dok su Neokaljani bili nepismeni
koliko i nepodmitljivi. "Mora se voditi zapisnik", reče ona. "Potražite meñu
slobodnjacima ljude koji znaju čitati, pisati i zbrajati."
Kako je njegov posao završio, kapetan Indigo zvijezde nakloni se i oprosti. Dany se
nelagodno promeškolji na klupici od ebanovine. Užasavala se onoga što je moralo
slijediti, ali znala je da je već predugo odgañala. Yunkai i Astapor, prijetnje rata, bračne
ponude, marš na zapad koji je visio nad svim tim... Trebam svoje vitezove. Trebam
njihove mačeve i trebam njihov savjet. Ali od pomisli da će ponovno vidjeti Jo-raha
Mormonta osjećala se kao da je progutala žlicu muha; gnjevno, uzrujano, mučno. Mogla
ih je gotovo osjetiti kako joj zuje u želucu. Ja sam krv zmaja. Moram biti jaka. Moram
imati vatru u očima kad se suočim s njima, ne suze. "Reci Behvasu da dovede moje
vitezove", zapovjedi Dany, prije nego što je mogla promijeniti mišljenje. "Moje dobre
vitezove."
- 557 -
[email protected]
Snažni Belwas je dahtao od uspona kad ih je uveo kroz vrata, s jednom mesnatom rukom
čvrsto ovijenom oko mišice svakog čovjeka. Ser Barristan je hodao visoko uzdignute
glave, ali Ser Jorah je zurio u mramorni pod dok je prilazio. Jedan je ponosan, drugi je
kriv.
Starac je obrijao svoju bijelu bradu. Bez nje je izgledao deset godina mlañi. Ali njezin
proćelavi medvjed izgledao je starije nego prije. Zastali su pred klupicom. Snažni Behvas
korakne natrag i uspravi se s rukama prekriženim na svojim ožiljcima prekrivenim
grudima. Ser Jorah pročisti grlo. "Khaleesi... "
Toliko joj je nedostajao njegov glas, ali morala je biti stroga. "Šutite. Reći ću vam kada
ćete govoriti." Ustala je. "Kad sam vas poslala u odvodne kanale, dio mene nadao se da
vas više neću vidjeti. Činio se to prikladnim krajem za lažljivce, da se utope u izmetu
robovlasnika. Mislila sam da će se bogovi obračunati s vama, ali umjesto toga vi ste mi se
vratili. Moji časni vitezovi Zapadne zemlje, doušnik i prebjeg. Moj brat bi vas obojicu
objesio." Viservs bi. Nije znala što bi Rhaegar učinio. "Priznajem da ste mi pomogli
osvojiti ovaj grad..."
Ser Jorahova usta se zategnu. "Mi smo vam osvojili ovaj grad. Mi, štakori iz odvodnih
kanala."
"Šutite", ona ponovi... iako je bilo istine u onom što je rekao. Dok su Josov ud i ostali
ovnovi probijali gradske dveri, a njezini strijelci ispaljivali jata plamtećih strijela preko
zidina, Dany je poslala dvije stotine ljudi duž rijeke pod okriljem tame da zapale
raspremljene brodove u luci. Ali to je trebalo samo sakriti njihovu pravu namjeru. Dok su
plamteći brodovi privlačili poglede branitelja na zidinama, nekoliko po-luludih plivača
pronašlo je kanalizacijske otvore i maknulo zahrñale željezne rešetke. Ser Jorah, Ser
Barristan, Snažni Behvas i dvadeset hrabrih budala kliznulo je pod smeñu vodu i uz
cigleni tunel, mješovita četa plaćenika, Neokaljanih i slobodnjaka. Dany im je rekla da
izaberu samo ljude bez obitelji... i po mogućnosti bez osjetila njuha.
Imali su sreće jednako koliko i hrabrosti. Prošlo je mnogo mjeseci od posljednje dobre
kiše, te je voda u odvodima dopirala samo do bedara. Voštano su platno omotali oko
svojih baklji da ih drže na suhom, te su imali svjetla. Nekolicinu slobodnjaka prepali su
golemi štakori sve dok Snažni Behvas nije uhvatio jednog i pregrizao ga napola. Jednog
je čovjeka ubio golemi blijedi gušter koji se prikrao iz tamne vode i odvukao ga za nogu,
ali kad su sljedeći put opazili mjehuriće, Ser Jorah je zaklao zvijer svojom oštricom.
Nekoliko su puta pogrešno skrenuli, ali kad su pronašli površinu, Snažni Behvas ih je
odveo do najbliže podzemne arene, gdje su iznenadili nekoliko stražara i razbili robovima
okove. Unutar sat vremena, ustala je polovica robova-boraca u Meereenu.
"Pomogli ste osvojiti ovaj grad", ona tvrdoglavo ponovi. "I dobro ste mi služili u
prošlosti. Ser Barristan me spasio od Titanova kopilana, i od Žalosnika u Qarthu. Ser
Jorah me spasio od trovača u Vaes Dothraku, te opet od Drogovih jahača-pobratima kad
je moje sunce-i-zvijezde umrlo." Toliko ljudi željelo je njezinu smrt da im je ponekad
zaboravljala broj.
"A ipak ste lagali, prevarili me, izdali me." Okrenula se Ser Barristanu. "Vi ste
godinama štitili mog oca, borili se uz mog brata na Trozupcu, ali napustili ste
Viserysa u njegovu progonstvu i umjesto toga savili koljeno Uzurpatoru. Zašto? I
recite istinu."
"Neke je istine teško čuti. Robert je bio... dobar vitez... častan, hrabar. .. poštedio mi
je život, i živote mnogih drugih... Princ Viservs je bio samo dječak, godine su morale
proći prije nego što je bio spreman vladati i... oprostite mi, moja kraljice, ali tražili ste
istinu... još kao dijete, vaš brat Viservs često se činio sinom svog oca, onako kako
Rhaegar nikad nije."
"Sinom svog oca?" Dany se namršti. "Što to znači?"
Stari vitez nije ni trepnuo. "Vašeg oca zovu 'Ludi kralj' u Zapadnim zemljama. Zar
vam to nitko nije rekao?"
- 558 -
[email protected]
"Viservs mi je rekao." Ludi kralj. "Uzurpator ga je tako zvao, Uzurpator i njegovi
psi." Ludi kralj. "To je bila laž."
"Zašto tražiti istinu", tiho će Ser Barristan, "kad pred njom začep-Ijujete uši?"
Oklijevao je, a potom nastavio. "Rekao sam vam da sam koristio lažno ime kako
Lannisteri ne bi saznali da sam vam se pridružio. To nije ni polovica toga, Vaša
Milosti. Istina je, želio sam vas promatrati neko vrijeme prije nego što vam založim
svoj mač. Da se uvjerim kako niste..."
"... kći svog oca?" Ako nije bila kći svog oca, tko je bila? "... luda", završi on. "Ali na
vama nema ljage." "Ljage?" Dany se naroguši.
"Nisam meštar da vam citiram povijest, Vaša Milosti. Mačevi su bili moj život, ne
knjige. Ali svako dijete zna da su Targaryeni uvijek plesali preblizu ludilu. Vaš otac
nije bio prvi. Kralj Jaehaervs mi je jednom rekao da su ludilo i veličina dvije strane
istog novčića. Svaki put kad se novi TARGARYEN raña, rekao je, bogovi bace
novčić u zrak, a cijeli svijet zaustavi dah da vidi kako će pasti."
Jaehaerys. Ovaj je starac znao mog djeda. Ta je pomisao natjera da se zamisli.
Većina onoga stoje znala o Zapadnim zemljama potjecala je od njezina brata, a
ostatak od Ser Joraha. Ser Barristan je zaboravio više nego što su njih dvojica ikad
znali. Ovaj mi čovjek može reći odakle dolazim. "Dakle, ja sam novčić u ruci nekog
boga, to govorite, ser?"
"Ne", odvrati Ser Barristan. "Vi ste zakonita nasljednica Zapadnih zemalja. Do kraja
mog života ostat ću vaš odani vitez, ako me budete smatrali vrijednim da ponovno
nosim mač. Ako ne, zadovoljan sam služiti Snažnog Belwasa kao njegov štitonoša."
"Što ako odlučim da ste vrijedni samo da mi budete luda?" upita Dany prezirno. "Ili
možda kuhar?"
"Bio bih počašćen, Vaša Milosti", reče Selmy s tihim dostojanstvom. "Umijem peći
jabuke i kuhati govedinu kao svatko drugi, a ispekao sam mnogo pataka na logorskoj
vatri. Nadam se da ih volite masne, s pougljenjenom kožom i krvavim kostima."
To je nagna na osmijeh. "Morala bih biti luda kad bih jela takvu hranu. Bene Plumme,
dajte Ser Barristanu svoj dugi mač."
Ali Bjelobradi ga ne htjede uzeti. "Bacio sam svoj mač pred Jof-frevjeve noge i otad
nisam nijednog dotaknuo. Samo iz ruke svoje kraljice ponovno ću primiti mač."
"Kako želite." Dany uzme mač od Smeñeg Bena i ponudi ga s bal-* cakom naprijed.
Starac ga prihvati s poštovanjem. "Sad kleknite", reče mu ona, "i prisegnite ga u moju
službu."
On se spusti na koljeno i položi oštricu pred nju dok je izgovarao riječi. Dany ih je
jedva čula. S ovim je išlo lako, pomisli. S drugim će ići teže. Kad je Ser Barristan
završio, ona se obrati Jorahu Mormontu. "A sada vi, ser. Recite mi istinu."
Vrat krupnog muškarca bio je crven; je li to bilo od gnjeva ili stida, nije znala.
"Pokušao sam vam reći istinu, pola stotine puta. Rekao sam vam da je Arstan više
nego što se čini. Upozorio sam vas da se Xaru i Pyatu Preeu ne može vjerovati.
Upozorio sam vas—"
"Upozorili ste me na svakog osim na samog sebe." Njegova drskost ju je razgnjevila.
Morao bi biti ponizniji. Morao bi moliti za moj oprost. "Ne vjerujte nikom osim
Jorahu Mormontu, rekli ste... a cijelo vrijeme bili ste Paukov stvor!"
"Nisam ničiji stvor. Uzeo sam uškopljenikovo zlato, da. Naučio sam neke šifre i
napisao neka pisma, ali to je bilo sve—"
"Sve? Uhodili ste me i prodali mojim neprijateljima!" "Neko vrijeme." Rekao je to
protiv volje. "Prestao sam." "Kada? Kad ste prestali?" "Poslao sam jedno izvješće iz
Oartha, ali—"
- 559 -
[email protected]
"Iz Qartha?" Dany se nadala daje prestalo mnogo ranije. "O čemu ste pisali iz
Oartha? Da ste sada moj čovjek, da više ne želite udjela u njihovim spletkama?" Ser
Jorah nije mogao susresti njezine oči. "Kad je Khal Drogo umro, zamolili ste me da
odem s vama u Yi Ti i Nefrit-sko more. Je li to bila vaša želja ili Robertova?"
"To je bilo da vas zaštitim", ustraje on. "Da vas zadržim dalje od njih. Znao sam kakve su
zmije bile..."
"Zmije? A što ste vi, ser?" Nešto neizrecivo joj padne na um. "Rekli ste im da nosim
Drogovo dijete..."
"Khaleesi..."
"Nemojte ni pomisliti da to poreknete, ser", oštro će Ser Barristan. "Bio sam ondje kada je
uškopljenik obavijestio vijeće, a Robert izjavio da Njezina Milost i njezino dijete moraju
umrijeti. Vi ste bili izvor, ser. Čak se govorilo da biste mogli izvesti to djelo, za
pomilovanje."
"Laž." Ser Jorahovo lice potamni. "Nikad ne bih... Daenervs, ja sam vas spriječio da
popijete vino."
"Da. A kako ste znali da je vino otrovano?"
"Ja... samo sam sumnjao... karavana je donijela pismo od Varysa, upozorio me da će biti
pokušaja. Želio je da vas se promatra, da, ali ne i da vam se naudi." Spustio se na koljena.
"Da im nisam ja rekao, netko drugi bi. Znate to."
"Znam da ste me izdali." Dotakla je svoj trbuh, gdje je njezin sin Rhaego izdahnuo.
"Znam daje trovač pokušao ubiti mog sina, zbog vas. To je ono što znam."
"Ne... ne." On zatrese glavom. "Nikad nisam htio... oprostite mi. Morate mi oprostiti."
"Moram?" Bilo je prekasno. Trebao je početi moleći za oprost. Nije ga mogla pomilovati
kako je kanila. Vukla je prodavača vina za svojim konjem dok od njega ništa nije
preostalo. Nije li čovjek koji ga je doveo zasluživao isto? To je Jorah, moj neustrašivi
medvjed, desna ruka koja me nikad nije iznevjerila. Bila bih mrtva bez njega, ali... "Ne
mogu vam oprostiti", reče ona. "Ne mogu."
"Oprostili ste starcu..."
"Lagao mi je za svoje ime. Vi ste prodavali moje tajne ljudima koji su ubili mog oca i
oteli prijestolje mog brata."
"Štitio sam vas. Borio se za vas. Ubijao za vas."
Poljubio me, pomisli ona, izdao me.
"Spustio sam se u odvodne kanale poput štakora. Za vas."
Bilo bi ljubaznije da ste ondje umrli. Dany ništa ne reče. Nije se imalo što reći.
"Daenervs," izusti on, "volio sam vas."
I to bijaše to. Tri izdaje ćeš spoznati. Jednom zbog krvi, jednom zbog zlata i jednom zbog
ljubavi. "Bogovi ništa ne rade bez svrhe, vele ljudi. Niste umrli u bitki, stoga mora biti da
oni od vas još imaju neke koristi. Alija nemam. Ne želim vas blizu sebe. Prognani ste, ser.
Vratite se svojim gospodarima u Kraljev grudobran i primite svoje pomilovanje, ako
možete. Ili idite u Astapor. Kralj mesar nedvojbeno treba vitezove."
"Ne." On posegne prema njoj. "Daenervs, molim vas, počujte me..."
Ona pljesne njegovu ruku. "Nemojte se više nikad drznuti da me do-taknete ili da mi
izustite ime. Imate vremena do zore da pokupite stvari i ostavite ovaj grad. Ako vas
pronañu u Meereenu nakon što svane dan, naredit ću Snažnom Belwasu da vam iščupa
glavu. Hoću. Vjerujte mi." Okrenula mu je leña, zavrtjevši suknjama. Ne mogu podnijeti
da mu gledam lice. "Maknite mi tog lažljivca s očiju", zapovjedi ona. Ne smijem plakati.
Ne smijem. Ako zaplačem, oprostit ću mu. Snažni Behvas ščepa Ser Joraha za ruku i
odvuče ga van. Kad se Dany osvrnula, vitez je hodao kao da je pijan, posrćući i polako.
Odvratila je pogled sve dok nije čula kako se vrata otvaraju i zatvaraju. Tada se spustila
na klupicu od ebanovine. Otišao je, dakle. Moj otac, moja majka, moja braća, Ser Wil-
lem Darry, Drogo koji je bio moje sunce-i-zvijezde, njegov sin koji je umro u meni, a sada
Ser Jorah...
- 560 -
[email protected]
"Kraljica ima dobro srce," zaprede Daario kroz svoje tamnopurpur-ne zaliske, "ali onaj
ondje je opasniji od svih Oznaka i Meroa spojenih u jednog." Njegove snažne ruke
milovale su balčake njegovih jednakih oštrica, one raskalašene zlatne žene. "Ne morate ni
izustiti riječ, moj sjaju. Samo kimnite glavom i vaš Daario će vam donijeti njegovu ružnu
glavu."
"Pustite ga. Vaga je sada uravnotežena. Neka ide kući." Dany zamisli Joraha kako hoda
izmeñu starih čvornatih hrastova i visokih borova, pokraj rascvjetanog trnovitog grmlja,
sivog kamenja obraslog mahovinom i malih potočića koji su se ledeni slijevali strmim
obroncima. Vidjela ga je kako ulazi u dvore izgrañene od golemih trupaca, gdje su psi
spavali uz ognjišta, a miris meda i medovine visio jak u zadimljenom zraku. "S njim smo
za sada završili", reče svojim kapetanima.
Jedva se prisilila da ne potrči uz široke mramorne stube. Irri joj je pomogla da svuče
svoju dvorsku odoru i odjene udobnije ruho; vrećaste vunene hlače, široku pustenu
tuniku, obojeni dothrakijski prsluk. "Vi drhtite, khaleesi", reče djevojka kad je kleknula
da zaveže Danvne sandale.
"Hladno mije", slaže Dany. "Donesi mi knjigu koju sam sinoć čitala." Željela se izgubiti u
riječima, u drugim vremenima i drugim mjestima. Debeo, u kožu uvezen svezak bio je
pun pjesama i priča iz Sedam kraljevina. Dječjih priča, istinu govoreći; previše
jednostavnih i čudnovatih da bi bile prava povijest. Svi junaci su bili visoki i naočiti, a
mogli ste prepoznati izdajnike po njihovim lukavim očima. Ali ona ih je svejedno voljela.
Sinoć je čitala o tri princeze u crvenoj kuli, koje je neki kralj zaključao jer su počinile
zločin time što su bile lijepe.
Kad joj je služavka donijela knjigu, Dany nije imala teškoća pronaći stranicu gdje je
prestala čitati, ali nije koristilo. Zatekla se kako čita isti odlomak deset puta. Ser Jorah mi
je dao tu knjigu kao nevjestin dar, onog dana kad sam se udala za KhalDroga. Ali
Daarioje upravu, nisam ga smjela otjerati. Trebala sam ga zadržati ili sam ga trebala
ubiti. Izigravala je kraljicu, ali ponekad se još osjećala poput preplašene male djevojčice.
Viserysje uvijek govorio da sam glupača. Je li zaista bio lud? Sklopila je knjigu. Još je
mogla pozvati natrag Ser Joraha, ako je htjela. Ili poslati Daarija da ga ubije.
Dany pobjegne od izbora, na terasu. Zatekla je Rhaegala kako spava pokraj jezerca, zelen
i brončan smotak koji se grijao na suncu. Dro-gon je sjedio na vrhu piramide, na mjestu
gdje je golema brončana har-pija stajala prije nego što je ona naredila da je sruše. Raširio
je krila i riknuo kad ju je opazio. Viserionu nije bilo traga, ali kad je došla do ograde i
promotrila obzor ugledala je blijeda krila u daljini, kako krstare iznad rijeke. Lovi.
Postaju smioniji svakog dana. Ali ona se svejedno brinula kad bi odletjeli predaleko.
Jednog se dana jedan od njih možda neće vratiti, pomisli.
"Vaša Milosti?"
Okrenula se kako bi zatekla Ser Barristana iza sebe. "Što još hoćete od mene, ser?
Poštedjela sam vas, primila vas u svoju službu, sada mi dajte malo mira."
"Oprostite mi, Vaša Milosti. Samo što... sada kad znate tko sam..." Starac je oklijevao.
"Vitez Kraljevske garde je u kraljevoj blizini danju i noću. Zbog tog razloga, naša
zakletva od nas zahtijeva da štitimo njegove tajne kao što bismo štitili njegov život. Ali
tajne vašeg oca sada s pravom pripadaju vama, zajedno s njegovim prijestoljem i...
Pomislio sam da možda imate pitanja za mene."
Pitanja? Imala je stotine pitanja, tisuće, desetke tisuća. Zašto se nije mogla sjetiti
jednog? "Je li moj otac zaista bio lud?" izlane ona. Zašto to pitam? "Viservs je
govorio da je sva ta priča o ludilu bila Uzurpatorova varka..."
" Viservs je bio dijete, a kraljica ga je štitila koliko je mogla. Vaš otac je uvijek imao
malo ludila u sebi, vjerujem sada. No bio je takoñer neodoljiv i darežljiv, te su mu se
njegovi propusti opraštali. Njegovo kralje-vanje počelo je s tolikim obećanjem... ali
kako su godine prolazile, propusti su postajali sve češći, dok..."
Dany ga zaustavi. "Želim li o tome slušati sada?"
- 561 -
[email protected]
Ser Barristan zastane na trenutak. "Možda ne. Ne sada."
"Ne sada", složi se ona. "Jednog dana. Jednog dana mi morate reći sve. I dobro i loše.
Može se nešto dobro reći za mog oca, zasigurno?"
"Može, Vaša Milosti. Za njega i za one koji su bili prije njega. Vašeg djeda
Jaehaervsa i njegova brata, njihova oca Aegona, vašu majku... i Rhaegara. Za njega
najviše od svih."
"Željela bih da sam ga poznavala." Glas joj bijaše čeznutljiv.
"Želio bih da je on poznavao vas", reče stari vitez. "Kad budete spremni, reći ću vam
sve."
Dany ga poljubi u obraz i pošalje ga njegovim putem.
Te noći njezine služavke joj doniješe janjetinu, sa salatom od grožñica i mrkvi
natopljenom u vinu, te vruć hrskavi kruh s kojeg je kapao med. Ništa od toga nije
mogla pojesti. Je li Rhaegar ikad bio ovako umoran? pitala se. Je UAegon, nakon
svog osvajačkog pohoda?
Poslije, kad je došlo vrijeme za spavanje, Dany povede Irri sa sobom u postelju, prvi
put nakon broda. Ali čak i dok je drhtala u prepuštanju i provlačila prste kroz gustu
crnu kosu svoje služavke, pretvarala se da ju je to Drogo držao... samo što se nekako
njegovo lice neprestano pretvaralo u Daarijovo. Ako hoću Daarija moram samo reći.
Ležala je s Ir-rinim nogama isprepletenim s njezinima. Njegove su oči danas izgledale
gotovo purpurne...
Danvni su snovi te noći bili mračni, probudila se tri puta od napola zapamćenih mora.
Nakon trećeg puta bila je previše uznemirena da se vrati u san. Mjesečina je prodirala
kroz kose prozore, posrebrivši mramorni pod. Svježi povjetarac puhao je kroz
otvorena vrata terase. Irri je čvrsto spavala pokraj nje, usana lako razdvojenih, dok joj
je jedna tamno smeña bradavica izvirivala iz svilene spavaćice. Na trenutak Dany
zapadne u iskušenje, ali Drogo bijaše taj kojeg je željela, ili možda Daa-rio. Ne Irri.
Služavka je bila mila i vješta, ali njezini su poljupci imali okus dužnosti.
Ustala je, ostavivši Irri da spava na mjesečini. Jhiqui i Missandei spavale su u
vlastitim posteljama. Dany navuče halju i otapka bosonoga preko mramornog poda,
van na terasu. Zrak je bio prohladan, ali njoj se sviñao osjećaj trave meñu nožnim
prstima i zvuk lišća koje je meñusobno šaptalo. Valići vjetra vidjeli su se po površini
malog jezerca za kupanje i činili da mjesečev odraz pleše i treperi.
Naslonila se na nisku ciglenu ogradu kako bi se zagledala u grad. I Meereen je
spavao. Izgubljen u snovima o boljim danima, možda. Noć je prekrila ulice poput
crnog gunja, sakrivši trupla i sive štakore koji su izlazili iz odvodnih kanala da se
goste na njima, jata muha koje grizu. Baklje u daljini svjetlucale su crveno i žuto gdje
su stražari obavljali ophodnju, a ovdje i ondje vidjela je slab žar fenjera koji su se
klatili uličicama. Možda je jedna od njih bio Ser Jorah, koji je vodio svog konja
polako prema dverima. Zbogom, stari medvjedu. Zbogom, izdajnice.
Ona je bila Daenervs U oluji roñena, Neopržena, khaleesi i kraljica, Majka zmajeva,
Ubojica vještaca, Lomiteljica lanaca, i nije bilo nikoga na svijetu kome je mogla
vjerovati.
"Vaša Milosti?" Missandei je stajala uz lakat umotana u kućnu haljinu, s drvenim
sandalama na nogama. "Probudila sam se i vidjela da vas nema. Jeste li dobro
spavali? Što gledate?"
"Moj grad", reče Dany. "Tražila sam kuću s crvenim vratima, ali noću su sva vrata
crna."
"Crvena vrata?" Missandei bijaše zbunjena. "Kakva je to kuća?"
"Nikakva kuća. Nije važno." Dany primi mladu djevojku za ruku. "Nikad mi nemoj
lagati, Missandei. Nikad me nemoj izdati."
- 562 -
[email protected]
"Neću nikad", obeća Missandei. "Pogledajte, sviće zora."
Nebo je zadobilo kobaltno modru boju od obzora do zenita, a iza linije niskih bregova
na istoku mogao se vidjeti sjaj, blijedo zlato i ružičasta boja ostrige. Dany je držala
Missandeinu ruku dok su promatrale kako sunce izlazi. Sve sive cigle postale su
crvene, žute, modre, zelene i narančaste. Skrletni pijesak borilačkih jama pretvorio ih
je u krvave rane pred njezinim očima. Na drugom mjestu zlatna je kupola Hrama mi-
losti blistavo plamtjela, a brončane zvijezde treperile duž zidina gdje je svjetlo
izlazećeg sunca doticalo šiljke kaciga Neokaljanih. Na terasi, nekoliko muha tromo se
uskomeša. Ptica stane cvrkutati na lotos-drvetu, a za njom još dvije. Dany naheri
glavu da im počuje pjesmu, ali nije dugo trajalo prije nego što su je zvuči probuñenog
grada zaglušili.
Zvuči mog grada.
Tog jutra pozvala je svoje kapetane i zapovjednike u vrt, radije nego u odaju za
primanje. "Aegon Osvajač je donio vatru i krv u Zapadne zemlje, ali kasnije im je
podario mir, napredak i pravdu. Ali sve što sam ja donijela Zaljevu trgovaca robovima
su smrt i propast. Bila sam više khal nego kraljica, razbijajući i pljačkajući, a zatim
idući dalje."
"Nemamo se zbog čega zadržavati", reče Smeñi Ben Plumm.
"Vaša Milosti, robovlasnici su sami na sebe navukli svoju kob", reče Daario Nagaris.
"Vi ste donijeli i slobodu", istakne Missandei.
"Slobodu da gladuju?" oštro upita Dany. "Slobodu da umru? Jesam li ja zmaj ili
harpija?" Jesam li luda? Imam li u sebi ljagu?
"Zmaj", reče Ser Barristan sa sigurnošću. "Meereen nije Zapadne zemlje, Vaša
Milosti."
"Ali kako mogu vladati sa Sedam kraljevina kad ne mogu upravljati jednim gradom?"
Nije imao odgovora na to. Dany se okrene od njih, kako bi se ponovno zagledala
iznad grada. "Mojoj djeci treba vremena da zacijele i uče. Mojim zmajevima treba
vremena da porastu i iskušaju svoja krila. I meni treba isto. Neću dopustiti da ovaj
grad poñe putem Astapora. Neću dopustiti da harpija Yunkaija ponovno baci u lance
one koje sam oslobodila." Okrenula se natrag da im promotri lica. "Neću krenuti u
marš."
"Što ćete onda učiniti, khaleesi?" upita Rakharo. "Ostat ću", reče ona. "Vladat ću. I bit
ću kraljica."
- 563 -
[email protected]
Kralj je sjedio na čelu stola, s hrpom jastuka pod stražnjicom, potpisujući svaki spis koji
mu je bio predan.
"Samo još nekoliko, Vaša Milosti," uvjeravao ga je Ser Kevan Lan-nister. "Ovo je
priznanica gubitka imovine za kneza Edmurea Tullvja, kojom mu se oduzima Rijekotok i
svi njegovi posjedi i prihodi, jer se bunio protiv svog zakonitog kralja. Ovo je slična
priznanica, proziv njegova strica Ser Brvndena Tullvja, Crne Ribe." Tommen ih potpiše
jednu za drugom, pažljivo umačući pero i ispisujući svoje ime širokim dječjim
rukopisom.
Jaime je promatrao s dna stola, razmišljajući o svim onim knezovima koji su težili za
mjestom u kraljevom malom vijeću. Mogu slobodno dobiti moje. Ako je to bila moć,
zašto je onda imalo okus gnjavaže? Nije se osjećao iznimno moćnim, promatrajući
Tommena kako ponovno uranja svoje pero u tintaricu. Osjećao je dosadu.
/ bol. Svaki mišić u tijelu ga je mučio, a rebra i ramena bila su nag-nječena od
zadobivenih bubotaka, zahvaljujući Ser Addamu Marbran-du. Od same pomisli lice mu se
trzalo. Mogao se samo nadati da će čovjek držati usta začepljena. Jaime je poznavao
Marbranda otkad je bio dječak, služeći kao paž u Bacačevoj hridi; vjerovao mu je koliko
je vjerovao bilo kome. Dovoljno da ga zamoli da se primi štitova i turnirskih mačeva.
Htio je znati može li se boriti lijevom rukom.
A sada znam. Spoznaja je bila bolnija od batina koje mu je Ser Addam dao, a batine
su bile tako strašne da se jutros jedva mogao odjenuti. Da su se zaista borili, Jaime bi
poginuo nekoliko puta. Činilo se tako jednostavnim, promijeniti ruku. E pa nije. Svaki
nagon koji je imao bio je pogrešan. Morao je misliti o svemu, dok se prije samo
kretao. A dok je razmišljao, Marbrand ga je mlatio. Njegova ljevica nije čak ni mogla
ispravno držati mač; Ser Addam ga je triput razoružao, zavijorivši mu oštricu u zrak.
"Ovim se posjedi, prihodi i zamak ustupaju Ser Emmonu Freyu i njegovoj gospi ženi,
kneginji Genni." Ser Kevan donese novi list pergamenta kralju. Tommen uroni i
potpiše. "Ovo je odredba zakonitosti za izvanbračnog sina kneza Roosea Boltona od
Strahotvrñe. A ovim se knez Bolton imenuje vašim Guvernerom na Sjeveru."
Tommen uroni, potpiše, uroni, potpiše. "Ovim se odobrava Ser Rolphu Spiceru pravo
na zamak Castamere i podiže ga se do naslova kneza." Tommen nažvrlja svoje ime.
Trebao sam otići Ser Ilynu Payneu, pomisli Jaime. Kraljeva pravda nije bio prijatelj
poput Marbranda i vjerojatno bi ga prebio do krvi... ali bez jezika, neće se kasnije
hvaliti s tim. Sve stoje trebalo bila je slučajna prinv jedba Ser Addama uz pokal vina i
cijeli svijet bi uskoro saznao kako je beskoristan postao. Vrhovni zapovjednik
Kraljevske garde. To je bila okrutna šala... iako ne tako okrutna kao dar koji mu je
otac poslao.
"Ovo je kraljevski oprost za kneza Gawena Westerlinga, njegovu gospu ženu i kćer
Jeyne, kojim ih se prihvaća natrag u kraljev mir", reče Ser Kevan. "Ovo je
pomilovanje za kneza Jonosa Brackena od Kamene živice. Ovo je oprost za kneza
Vancea. Ovo za kneza Goodbrooka. Ovo za kneza Mootona od Djevičanskog
jezerca."
- 564 -
[email protected]
Jaime se osovi na noge. "Čini se da imate sva ova pitanja u rukama, striče. Prepustit
ću vam Njegovu Milost."
"Kako želiš." I Ser Kevan ustane. "Jaime, trebaš poći svom ocu. Taj razdor meñu
vama—"
"—njegovo je djelo. A neće ga popraviti šaljući mi podrugljive darove. Recite mu to,
ako ga uspijete dovoljno dugo odvući od Tyrellovih."
Njegov je stric izgledao nesretno. "Dar je bio od srca. Mislili smo da će te ohrabriti—
"—da mi naraste nova ruka?" Jaime se okrene Tommenu. Iako je imao Joffreyjeve
zlatne kovrče i zelene oči, novi kralj je malo toga dijelio sa svojim pokojnim bratom.
Naginjao je punašnosti, lice mu je bilo ružičasto i okruglo, a čak je volio i čitati. Još
mu nije devet godina, ovom mom sinu. Dječak nije muškarac. Sedam će godina proći
prije nego što Tommen bude vladao u svoje ime. Dotad će kraljevstvo ostati čvrsto u
rukama njegova djeda kneza. "Gospodaru," upita on, "imam li vaše dopuštenje da
odem?"
"Kako želite, ser ujače." Tommen pogleda Ser Kevana. "Smijem li ih sada zapečatiti,
prastriče?" Utiskivanje kraljevskog pečata u vrući vosak bio je dosad njegov
najomiljeniji dio kraljevanja.
Jaime izañe iz vijećničke odaje. Pred vratima pronañe Ser Mervna Tranta kako
ukočeno stoji na straži u bijelom oklopu od krljušti i snježnom plastu. Kad bi ovaj
doznao kako sam slab, ili kad bi Kotlocrn ili Blount čuli za to... "Ostanite tu dok
Njegova Milost ne završi," reče, "a onda ga otpratite u Maegorovu."
Trant nagne glavu. "Kako velite, moj gospodaru."
Vanjsko dvorište bilo je krcato i bučno tog jutra. Jaime se zaputi prema stajama, gdje
je velika grupa ljudi sedlala konje. "Čeličnonogi!" zov-ne on. "Odlaziš, dakle?"
"Čim moja gospoja uzjaše", reče Čeličnonogi Walton. "Moj knez Bolton nas očekuje.
Evo je sada."
Konjušar izvede lijepu sivu kobilu kroz stajska vrata. Na njezinim leñima jahala je
mršava djevojka upalih očiju u teškom plastu. Bio je siv, poput haljine pod njim, i
obrubljen bijelim satenom. Kopča koja ga je pričvršćivala za njezine grudi bila je
izrañena u obliku vučje glave s uskim očima od opala. Djevojčina smeña kosa divlje
se vijorila na vjetru. Imala je ljupko lice, smatrao je on, ali oči joj bijahu tužne i
oprezne.
Kad ga je opazila, nakloni glavu. "Ser Jaime", reče tankim uznemirenim glasom.
"Vrlo ste ljubazni što ste me došli ispratiti."
Jaime je pomnije promotri. "Vi me dakle poznajete?"
Ona se ujede za usnicu. "Možda se ne sjećate, moj gospodaru, tada sam bila manja...
ali imala sam čast upoznati vas u Oštrozimlju kad je kralj Robert došao posjetiti mog
oca, kneza Eddarda." Spustila je svoje krupne smeñe oči i promrmljala: "Ja sam Arya
Stark."
Jaime nikad nije obratio veliku pozornost Aryji Stark, alf činilo mu se daje ova
djevojka starija. "Čujem da se udajete."
"Udajem se za sina kneza Boltona, Ramseyja. Nekoć je bio Snow, ali Njegova Milost
učinila gaje Boltonom. Vele daje vrlo hrabar. Jako sam sretna."
Zašto onda zvučiš tako preplašeno? "Želim vam sreću, moja gospo." Jaime se okrene
Čelićnonogom. "Jesi li dobio novac koji ti je obećan?"
"Da, i razdijelili smo ga. Imate moju zahvalnost." Sjevernjak se naceri. "Lannister
uvijek plaća svoje dugove."
"Uvijek", reče Jaime, s posljednjim pogledom na djevojku. Pitao se je li bilo mnogo
sličnosti. To i nije bilo važno. Prava Arya Stark bila je po svoj prilici pokopana u
nekom neoznačenom grobu u Buvljaku. Kako su joj braća bila mrtva, i oba roditelja,
- 565 -
[email protected]
tko bi se usudio proglasiti ovu varalicom? "Sretan put", reče Čeličnonogom. Nage
podigne svoj stijeg mira, a Sjevernjaci načine kolonu nepravilnu poput svojih
krznenih plašteva i otkasaju kroz dveri zamka. Tanka djevojka na sivoj kobili iz-
gledala je maleno i napušteno meñu njima.
Nekoliko konja još se klonilo tamne mrlje na tvrdo utabanom tlu gdje je zemlja upila
krv konjušara kojeg je Gregor Clegane onako nespretno ubio. Pogled na nju ponovno
razgnjevi Jaimea. Rekao je svojoj Kraljevskoj gardi da drže gomilu s puta, ali onaj
klipan Ser Boros je dopustio da mu dvoboj skrene pozornost. Sam budalasti momak
dijelio je nešto krivnje, dakako; i mrtvi Dornijac takoñer. A Clegane najviše od svih.
Udarac koji je otkinuo dječakovu ruku bio je nezgoda, ali onaj drugi zamah...
Pa, Gregor sada za to plaća. Veliki meštar Pvcelle njegovao je čovjekove rane, ali
urlici koji su odzvanjali iz meštrovih odaja nagovještavali su da liječenje ne ide tako
dobro kao što je moglo. "Meso obamire, a iz rana curi gnoj", rekao je Pvcelle vijeću.
"Čak i crvi odbijaju dotaknuti takav gnus. Njegovi grčevi tako su siloviti da sam mu
morao svezati usta kako bih ga spriječio da si ne odgrize jezik. Odrezao sam onoliko
tkiva koliko sam se usuñivao i liječio trulež kuhanim vinom i krušnom plijesni, bez
uspjeha. Žile na njegovoj ruci postaju crne. Kad sam ga liječio pijavicama, sve su
pijavice pomrle. Moja gospodo, moram znati koju je zloćudnu tvar princ Obervn
upotrijebio na svom koplju. Zadržimo ove Dornijce dok ne budu odlučniji surañivati."
Knez Tywin ga je odbio. "Bit će dovoljno nevolje sa Sunčevim kopljem u vezi sa
smrću princa Obervna. Ne kanim pogoršati stvari držeći njegove suputnike u
zarobljeništvu."
"Tada se bojim da će Ser Gregor umrijeti."
"Nedvojbeno. Zakleo sam se u to u pismu koje sam poslao princu Doranu zajedno s
tijelom njegova brata. Ali moramo se pobrinuti da ga ubije mač Kraljeve pravde, ne
otrovano koplje. Izliječite ga."
Veliki meštar Pvcelle zbunjeno trepne. "Moj gospodaru—"
"Izliječite ga", ponovi knez Tywin rasrñen. "Svjesni ste daje knez Va-rys poslao ribare u
vode oko Zmajeva kamena. Izvještavaju da je samo osnovna sila ostala da brani otok.
Lvsenci su otišli iz zaljeva, a s njima i velik dio snaga kneza Stannisa."
"Sve bolje od boljeg", izjavi Pvcelle. "Neka Stannis trune u Lysu, kažem ja. Dobro je da
smo se riješili i čovjeka i njegovih ambicija."
"Zar ste se pretvorili u potpunu budalu kad vam je Tyrion obrijao bradu? Tu je riječ o
Stannisu Baratheonu. Taj čovjek će se boriti do samog kraja i još kasnije. Ako je otišao,
to može samo značiti da kani nastaviti rat. Vjerojatno če pristati u Krajoluji i pokušati
podiči knezove oluje. Ako je tako, s njim je svršeno. Ali smioniji čovjek mogao bi baciti
kocku za Dorne. Ako pridobije Sunčevo koplje za sebe, mogao bi produžiti ovaj rat
godinama. Stoga nećemo dulje vrijeñati Martelle, ni zbog kakvog razloga. Dornijci su
slobodni otići, a vi ćete izliječiti Ser Gregora."
I tako je Gorostas vrištao, danju i noću. Činilo se da je knez Tywin Lannister mogao
zaplašiti čak i Neznanca.
Dok se Jaime uspinjao zavojitim stubama Kule bijelog mača, mogao je čuti Ser Borosa
kako hrče u svojoj ćeliji. Ser Balonova vrata takoñer bijahu zatvorena; noćas je bio na
dužnosti kod kralja, te će spavati cijeli dan. Osim Blountova hrkanja, kula je bila vrlo
tiha. To je odgovaralo Jaimeu. I sam se moram odmoriti. Sinoć, nakon plesa sa Ser
Addamom, previše ga je boljelo da bi mogao spavati.
Ali kad je stupio u svoju ložnicu, zatekao je svoju sestru kako ga čeka.
Stajala je pokraj otvorenog prozora, gledajući preko obrambenih zidina van na more.
Vjetar iz zaljeva kovitlao se oko nje, pripijajući joj haljinu uz tijelo na način koji je
ubrzao Jaimeov puls. Bila je bijela, ta haljina, poput draperija na zidu i zastora na
njegovoj postelji. Vrtlozi sitnih smaragda razvedravali su krajeve njezinih širokih rukava i
- 566 -
[email protected]
vijugali niz njezin prsluk. Krupniji smaragdi bili su umetnuti u zlatnu paukovu mrežu
koja joj je sputavala zlatnu kosu. Haljina je bila duboko rezana, kako bi joj razgolitila
ramena i vrhove grudi. Tako je lijepa. Ništa nije toliko želio kao da je uzme u naručje.
"Cersei." Tiho je zatvorio vrata. "Zašto si ovdje?"
"Gdje bih drugdje mogla biti?" Kad se okrenula k njemu bilo je suza u njezinim
očima. "Otac je jasno pokazao da nisam više poželjna u vijeću. Jaime, hoćeš li
govoriti s njim?"
Jaime svuče svoj plašt i objesi ga na kuku na zidu. "Govorim s knezom Tywinom
svakog dana."
"Moraš li biti tako tvrdoglav? Sve što on želi..."
"... jest da me istjera iz Kraljevske garde i pošalje natrag u Bacačevu hrid."
"To ne mora biti tako strašno. I mene šalje u Bacačevu hrid. Želi me daleko, kako bi
imao slobodnu ruku s Tommenom. Tommen je moj sin, ne njegov!"
"Tommen je kralj."
"On je dječak! Preplašen mali dječak koji je vidio svog brata umorenog na vlastitom
vjenčanju. A sada mu govore da se sam mora ženiti. Djevojkom dvaput starijom i
dvaput obudovjelom!"
Spustio se na stolac, pokušavajući zanemariti bol natučenih mišića. "Tyrellovi su
uporni. Ne vidim zla u tom. Tommen je bio osamljen otkad je Mvrcella otišla u
Dome. Sviña mu se imati Margaerv i njezine gospe u blizini. Neka se vjenčaju."
"On je tvoj sin..."
"On je moje sjeme. Nikad me nije nazvao ocem. Kao ni Joffrey. Upozorila si me
tisuću puta da nikad ne pokazujem prekomjerno zanimanje za njih."
"Kako bih ih zaštitila! Tebe takoñer. Kako bi izgledalo da moj brat glumi oca
kraljevoj djeci? Čak je i Robert mogao postati sumnjičav."
"Pa, sada je daleko od sumnji." Robertova smrt još je ostavljala gorak okus u
Jaimeovim ustima. Ja sam ga trebao ubiti, ne Cersei. "Samo bih htio da je umro od
moje ruke." Kad sam se njome još mogao boriti. "Da sam dopustio da ubijanje
kraljeva postane navika, kako je on volio reći, mogao sam se tobom oženiti pred
cijelim svijetom. Ne stidim se što te volim, samo stvari koje sam počinio da to
sakrijem. Onaj dječak u Oštrozimlju..."
"Jesam li ti ja rekla da ga baciš kroz prozor? Da si otišao loviti kako sam te molila,
ništa se ne bi dogodilo. Ali ne, morao si me imati, nisi mogao čekati dok se ne
vratimo u grad."
"Čekao sam dovoljno dugo. Mrzio sam gledati Roberta kako posrče u tvoju postelju
svake noći, uvijek se pitajući hoće li možda te noći odlučiti prisvojiti svoje pravo kao
muž." Jaime se odjednom sjeti nečeg drugog što ga je mučilo u vezi s Oštrozimljem.
"U Rijekotoku, Catelyn Stark se činila uvjerenom da sam poslao nekog razbojnika da
prereze njezinu sinu vrat. Da sam mu ja dao bodež."
"Ah", ona će prezirno. "Tyrion me pitao za to."
"Postojao je bodež. Ožiljci na rukama kneginje Catelyn bili su dovoljno stvarni,
pokazala mi ih je. Jesi li ti...?"
"O, ne budi smiješan." Cersei zatvori prozor. "Da, nadala sam se da će dječak
umrijeti. I ti si. Čak je i Robert držao da bi tako bilo najbolje. 'Ubijamo konje kad
slome nogu i pse kad oslijepe, ali preslabi smo da ukažemo istu milost djetetu
bogalju', rekao mi je. I sam je bio slijep u to vrijeme, od pića."
Robert? Jaime je dovoljno dugo čuvao kralja da zna kako je Robert Baratheon dok je
pio govorio stvari koje bi gnjevno nijekao idućeg dana. "Jesi li bila sama kad je
Robert to rekao?"
- 567 -
[email protected]
"Ne misliš valjda daje to kazao Nedu Starku, nadam se? Naravno da smo bili sami. Mi
i djeca." Cersei makne svoju mrežicu za kosu i omota je oko stupa postelje, a potom
rastrese svoje zlatne uvojke. "Možda je Mvrcella poslala čovjeka s bodežom, što
misliš?"
Bilo je to namijenjeno kao poruga, ali ona je zasjekla ravno u srce problema, smjesta
shvati Jaime. "Ne Mvrcella. Joffrey."
Cersei se namršti. "Joffrey nije volio Robba Starka, ali mlañi mu dječak ništa nije
značio. I sam je bio tek dijete."
"Dijete gladno da ga po glavi potapša onaj pijanac za kojeg si ga uvjerila da mu je
otac." Imao je neugodnu misao. "Tyrion je gotovo poginuo zbog tog prokletog
bodeža. Ako je znao da je cijela stvar bila Jo-ffrevjevo maslo, to bi mogao biti razlog
zašto..."
"Nije me briga zašto", reče Cersei. "On može svoje razloge ponijeti sa sobom u
pakao. Da si vidio kako je Joff umro... borio se, Jaime, borio se za svaki dah, ali bilo
je kao da mu je nekakav zloćudan duh omotao ruke oko vrata. Imao je takav užas u
očima... kad je bio malen, trčao je k meni kad je bio preplašen ili ozlijeñen i ja bih ga
zaštitila. Ali te noći ništa nisam mogla učiniti. Tyrion ga je umorio preda mnom, a ja
ništa nisam mogla učiniti." Cersei se spusti na koljena pred njegovim stolcem i uzme
Jaimeovu zdravu ruku meñu obje svoje. "Joff je mrtav, a Mvrcella je u Dorneu.
Tommen je sve što mi je preostalo. Ne smiješ dopustiti ocu da mi ga oduzme. Jaime,
molim te."
"Knez Tywin nije zatražio moje dopuštenje. Mogu govoriti s njim, ali on neće
slušati..."
"Hoće, ako pristaneš otići iz Kraljevske garde." "Neću otići iz Kraljevske garde."
Njegova se sestra borila da zaustavi suze. "Jaime, ti si moj blistavi vitez. Ne možeš
me ostaviti kad te najviše trebam! On mi otima sina, šalje me odavde... a ako ga ti ne
zaustaviš, otac će me prisiliti da se ponovno udam!"
Jaime nije trebao biti iznenañen, ali je bio. Riječi su bile udarac u trbuh jači od onih
koje mu je zadao Ser Addam Marbrand. "Za koga?"
"Zar je važno? Nekog kneza ili slično. Nekog za koga otac misli da mu je potreban.
Nije me briga. Ne želim još jednog muža. Ti si jedini čovjek kojeg želim u svojoj
postelji, ikad više."
"Onda mu to reci!"
Ona povuče ruke. "Ponovno zboriš ludosti. Zar nas želiš razdvojiti, kao majka kad nas
je uhvatila u igri? Tommen bi izgubio prijestolje, Mvrcella svoj brak... Želim biti tvoja
žena, pripadamo jedno drugom, ali to nikad ne može biti, Jaime. Mi smo brat i sestra."
"TARGARYENi..."
"Mi nismo Targaryeni!"
"Tiho", on će prijekorno. "Tako glasna, probudit ćeš moju Zakletu braću. Ne smijemo
to dopustiti, zar ne? Ljudi bi mogli doznati da si me došla vidjeti."
"Jaime," zajeca ona, "zar misliš da;'« to ne želim jednako kao ti? Nije važno za koga
me udaju, želim te pokraj sebe, želim te u svojoj postelji, želim te u sebi. Ništa se nije
promijenilo izmeñu nas. Daj da ti do-kažem." Ona podigne njegovu tuniku i stane
petljati oko vezica na njegovim hlačama.
Jaime osjeti kako joj se odaziva. "Ne," izusti, "ne ovdje." Nikad to nisu učinili u Kuli
bijelog mača, a još manje u odajama Vrhovnog zapovjednika. "Cersei, ovo nije
mjesto."
"Uzeo si me u septi. Ovo nije ništa drugačije." Izvukla je njegov ud i nagnula glavu
nad njim.
- 568 -
[email protected]
Jaime je odgurne batrljkom svoje desne ruke. "Ne. Ne ovdje, rekao sam." Prisilio se
da ustane.
Na trenutak je mogao vidjeti zbunjenost u njezinim svijetlozelenim očima, i strah. Tada ih
zamijeni bijes. Cersei se pribere, osovi na noge, izravna suknje. "Jesu li ti u Harrenhalu
odsjekli ruku ili muškost?" Dok je tresla glavom, kosa joj je padala po golim bijelim
ramenima. "Luda sam što sam došla. Nedostajalo ti je hrabrosti da osvetiš Joffreyja, kako
sam mogla pomisliti da ćeš zaštititi Tommena? Reci mi, da je Vražićak ubio sve troje
tvoje djece, bi li ti to razbuktalo krv?"
"Tyrion neće nauditi ni Tommenu ni Mvrcelli. Još nisam siguran da je ubio Joffreyja."
Njezina se usta iskrive od gnjeva. "Kako možeš to reći? Nakon svih njegovih prijetnji—"
"Prijetnje ništa ne znače. On se kune da to nije učinio." "O, on se kune, je li? A patuljci ne
lažu, to misliš?" "Ne meni. Ništa više od tebe."
"Ti velika zlatna budalo. Lagao ti je tisuću puta, a i ja sam." Ponovno je svezala kosu i
pokupila mrežicu sa stupa postelje gdje ju je ostavila. "Misli što hoćeš. Malo čudovište je
u crnoj ćeliji i uskoro će mu Ser Ilyn odrubiti glavu. Možda ćeš je htjeti zadržati za
uspomenu." Zirnula je prema jastuku. "Može paziti na tebe dok budeš spavao sam u ovoj
hladnoj bijeloj postelji. To jest, dok mu oči ne istrunu."
"Radije idi, Cersei. Činiš me gnjevnim."
"O, gnjevan bogalj. Kako zastrašujuće." Nasmijala se. "Šteta što knez Tywin Lannister
nikad nije imao sina. Ja sam mogla biti nasljednik kojeg je htio, ali nedostajao mi je
muški ud. A govoreći o tome, radije svoga spremi, brate. Izgleda prilično žalosno i malo,
dok ti tako visi iz hlača."
Kad je otišla Jaime prihvati njezin savjet, petljajući jednoruk s vezicama. Osjećao je do
kostiju duboku bol u svojim nevidljivim prstima. Izgubio sam ruku, oca, sina, sestru i
ljubavnicu, a uskoro ću izgubiti i brata. A oni mi ipak govore da je kuća Lannister dobila
ovaj rat.
Jaime ogrne svoj plašt i poñe dolje, gdje je pronašao Ser Borosa Blounta kako pije kalež
vina u zajedničkoj odaji. "Kad završite s pićem, recite Ser Lorasu da sam je spreman
vidjeti."
Ser Boros je bio prevelika kukavica da učini više od prijetećeg pogleda. "Spremni ste
vidjeti koga?"
"Samo recite Lorasu."
"Da." Ser Boros iskapi kalež. "Da, vrhovni zapovjednice."
Meñutim, nije se žurio s tim, ili je Viteza Cvijeća bilo teško pronaći. Nekoliko sati je
prošlo prije nego što su došli, vitak naočit mladić i krupna ružna djevica. Jaime je sjedio
sam u okrugloj odaji, lijeno listajući Bijelu knjigu. "Vrhovni zapovjednice," reče Ser
Loras, "željeli ste vidjeti Djevicu od Tartha?"
"Jesam." Jaime im mahne lijevom rukom da se približe. "Razgovarali ste s njom,
predmnijevam?"
"Kako ste zapovjedili, moj gospodaru." "I?"
Momak se ukoči. "Ja... možda je bilo onako kako ona kaže, ser. Da se radilo o Stannisu.
Ne mogu biti siguran."
"Varys mi veli da je kaštelan Krajoluje takoñer izdahnuo na čudan način", reče Jaime.
"Ser Cortnav Penrose", žalosno će Brienne. "Dobar čovjek."
"Tvrdoglav čovjek. Jednog dana stajao je čvrsto na putu kralju od Zmajeva kamena.
Idućeg je skočio s kule." Jaime ustane. "Ser Loras, razgovarat ćemo više o tome kasnije.
Možete ostaviti Brienne sa mnom."
Djevojčura je izgledala ružno i nezgrapno kao i uvijek, zaključio ja kad ih je Tyrell
ostavio. Netko ju je opet odjenuo u žensko ruho, ali sadašnja joj je haljina pristajala
mnogo bolje od one užasne ružičaste krpe koju ju je Jarac natjerao odjenuti. "Modra je
lijepa boja na tebi, moja gospo", primijeti Jaime. "Dobro se slaže s tvojim očima." Zaista
ima čudesne oči.
- 569 -
[email protected]
Brienne spusti pogled na sebe, smetena. "Septa Donvse je podstavila prsluk, da mu dade
ovakav oblik. Rekla je da si mi je ti poslao." Zadržala se pokraj vrata, kao daje svakog
trena kanila pobjeći. "Izgledaš..."
"Drugačije?" Uspio je izviti usne u poluosmijeh. "Više mesa na rebrima i manje ušiju u
kosi, to je sve. Batrljak je isti. Zatvori vrata i doñi ovamo."
Učinila je kako je tražio. "Bijeli plašt.
"...je nov, ali siguran sam da ću ga uskoro uprljati."
"Nisam to... htjela sam reći da ti pristaje."
Prišla je bliže, oklijevajući. "Jaime, jesi li mislio ono što si rekao Lo-rasu? O... o
kralju Renlvju i sjeni?"
Jaime slegne ramenima. "I sam bih ubio Renlvja da smo se sreli u bitki, što me briga
tko mu je prerezao vrat?"
"Rekao si da imam časti..."
"Ja sam prokleti Kraljosjek, sjećaš se? Kad kažem da imaš časti, to je kao da kurva
jamči za tvoju nevinost." Nagnuo se natrag i podigao pogled prema njoj. "Čeličnonogi
se vraća na sjever, da preda Aryju Stark Rooseu Boltonu."
"Dao si je njemu?" vikne ona očajno. "Zakleo si se kneginji Catelyn..."
"S mačem za vratom, ali nema veze. Kneginja Catelyn je mrtva. Ne mogu joj vratiti
kćeri čak i da ih imam. A djevojka koju je moj otac poslao s Čeličnonogim nije Arya
Stark."
"Nije Arya Stark?"
"Čula si me. Moj otac knez pronašao je neku mršavu Sjevernjakinju više-manje iste
dobi s više-manje istom puti. Odjenuo ju je u bijelo i sivo, dao joj srebrnog
strahovuka da prikopča plašt i poslao je da se uda za Boltonovo kopile." Podigao je
batrljak kako bi ga uperio u nju. "Htio sam ti to reći prije nego što odjuriš da je spasiš
i daš se ubiti bez ikakva razloga. Nisi nimalo loša s mačem, ali nisi dovoljno dobra da
se sama tučeš protiv dvije stotine ljudi."
Brienne zatrese glavom. "Kad knez Botlon dozna da mu je tvoj otac platio lažnim
novčićem..."
"O, zna on. Lannisteri lažu, sjećaš se? Nije važno, ta djevojka ionako služi njegovoj
svrsi. Tko će reći da ona nije Arya Stark? Svi s kojima je djevojčica bila bliska su
pomrli, osim njezine sestre koja je nestala."
"Zašto mi sve to govoriš, ako je istina? Izdaješ očeve tajne."
Namjesnikove tajne, pomisli on. Više nemam oca. "Plaćam svoje dugove poput
svakog dobrog malog lava. Obećao sam kneginji Stark njezine kćeri... a jedna od njih
je još živa. Moj brat možda zna gdje se nalazi, ali ništa ne kazuje. Cersei je uvjerena
da mu je Sansa pomogla ubiti Joffreyja."
Djevojčurina usta postanu napeta. "Odbijam vjerovati daje ta nježna djevojčica
trovačica. Kneginja Catelyn je rekla da ima blago srce. Bio je to tvoj brat. Bilo je
neko suñenje, rekao je Ser Loras."
"Dva suñenja, zapravo. I riječi i mačevi su ga iznevjerili. Krvava svinjarija. Jesi li
gledala s prozora?"
"Moja ćelija gleda na more. No, čula sam vikanje."
"Princ Obervn od Dornea je mrtav, Ser Gregor Clegane leži na samrti, a Tyrion stoji
osuñen pred očima bogova i ljudi. Drže ga u crnoj ćeliji dok ga ne pogube."
Brienne ga pogleda. "Ne vjeruješ da je kriv."
Jaime joj uputi grub osmijeh. "Vidiš, djevojčuro? Predobro se poznajemo. Tyrion je
želio biti ja otkad je načinio prvi korak, ali nikad me ne bi slijedio u ubijanju kraljeva.
Sansa Stark je umorila Joffreyja. Moj brat šuti da je zaštiti. Uhvate ga napadaji
viteštva s vremena na vrijeme. Posljednji gaje stajao nosa. Sada mu rade o glavi."
- 570 -
[email protected]
"Ne", reče Brienne. "Nije to bila kći moje gospe. Nije mogla biti
ona."
"To je tvrdoglava glupa djevojčura koje se sjećam." Ona porumeni. "Moje ime je..."
"Brienne od Tartha." Jaime uzdahne. "Imam dar za tebe." On posegne pod stolac
Vrhovnog zapovjednika i izvuče ga, umotanog u nabo-re grimiznog baršuna.
Brienne pristupi kao da će je zavežljaj ujesti, ispruži veliku pjegavu ruku i razgrne
nabor tkanine. Rubini zasvjetlucaju na svjetlu. Podigne blago oprezno, ovije prste oko
kožnog drška, i polako izvuče mač iz korica. Krvavi i crni valovi zasjaje. Prst
odražene svjetlosti poteče crven niz rub. "Je li to valvrijski čelik? Nikad nisam vidjela
takve boje."
"Ni ja. Postojalo je vrijeme kad bih dao desnu ruku da mogu vitlati mačem kao što je
ovaj. Sada se čini da sam je dao, te je oštrica na mene potraćena. Uzmi je." Prije nego
što je mogla pomisliti da odbije, on nastavi. "Tako lijep mač mora nositi ime. Bilo bi
mi drago kad bi ovog nazvala Držatelj zakletve. Još jedna stvar. Oštrica dolazi uz
cijenu."
Njezino lice potamni. "Rekla sam ti, nikad neću služiti..."
"... tako ogavna stvorenja kao nas. Da, sjećam se. Počuj me do kraja, Brienne. Oboje smo
položili zakletve što se tiče Šanse Stark. Cersei se kani pobrinuti da djevojku pronañu i
ubiju, gdje god se zavukla..."
Briennino neugledno lice izobliči se od bijesa. "Ako vjeruješ da bih naudila kćeri moje
gospe zbog mača, ti—"
"Samo slušaj", prasne on, razgnjevljen njezinom pretpostavkom. "Želim da ti prva
pronañeš Šansu i skloniš je negdje na sigurno. Kako ćemo inače nas dvoje ispuniti naša
glupa obećanja dana tvojoj ljubljenoj mrtvoj kneginji Catelyn?"
Djevojčura zatrepće. "Ja... mislila sam..."
"Znam što si mislila." Odjednom je Jaimeu bilo zlo od samog pogleda na nju. Bleji poput
proklete ovce. "Kad je Ned Stark umro, njegov velebni mač predan je Kraljevoj pravdi",
reče joj on. "Ali moj otac je smatrao da je tako lijepa oštrica potraćena na običnog
glavosjeka. Darovao je Ser Ilynu novi mač, a Led je dao rastaliti i prekovati. Bilo je
dovoljno metala za dvije nove oštrice. Ti držiš jednu. Stoga ćeš braniti kćer Ne-da Starka
osobnim čelikom Neda Starka, ako ti to išta znači."
"Ser, ja... Dugujem ti ispri..."
On je presiječe. "Uzmi prokleti mač i idi, prije nego što promijenim mišljenje. U stajama
je riña kobila, neugledna poput tebe, ali malko bolje odgojena. Pohitaj za Celičnonogim,
traži Šansu ili jaši doma na svoj otok od safira, meni je svejedno. Ne želim te više
gledati."
"Jaime..."
"Kraljosječina", podsjeti je on. "Radije upotrijebi taj mač da očistiš vosak iz ušiju,
djevojčuro. Završili smo."
Tvrdoglavo, ona ustraje. "Joffrey je bio tvoj..."
"Moj kralj. Ostanimo na tome."
"Rekao si da ga je Sansa ubila. Zašto je želiš zaštititi?"
Jer mi Joffnije bio ništa više od mlaza sjemena u Cerseinoj maternici. I jer je zaslužio
umrijeti. "Stvarao sam kraljeve i svrgavao ih. Sansa Stark je moja posljednja prilika da
učinim nešto časno." Jaime se slabašno nasmiješi. "Osim toga, ubojice kraljeva se trebaju
držati zajedno. Hoćeš li ikad otići?"
Njezina krupna ruka čvrsto se stisne oko Držatelja zakletve. "Hoću. I pronaći ću djevojku
i čuvati je. Zbog njezine majke kneginje. I zbog tebe." Ona se ukočeno nakloni, okrene i
ode.
Jaime je sjedio sam za stolom dok su se sjene šuljale odajom. Kad se počeo spuštati
sumrak, on upali svijeću i otvori Bijelu knjigu na svojoj stranici. Pero i crnilo pronašao je
- 571 -
[email protected]
u ladici. Ispod posljednjeg retka koji je Ser Barristan ubilježio, on ispiše nezgrapnim
rukopisom koji bi možda služio na čast šestogodišnjaku kojeg meštar uči prva slova:
Poražen u Šaputavoj šumi od Mladog Strahovuka Robba Starka tijekom Rata petorice
kraljeva. Držan u zatočeništvu u Rijekotoku i otkupljen za neispunjeno obećanje.
Ponovno uhvaćen od Hrabrih suputnika i osakaćen na zapovijed Varga Hoata, njihova
kapetana, izgubivši ruku od mača pod oštricom Tolloa Debelog. Vraćen živ u Kraljev
grudobran zahvaljujući Brienne, Djevici od Tartha.
Kad je završio, više od tri četvrtine njegove stranice još je preostalo da se ispuni izmeñu
zlatnog lava na grimiznom štitu na vrhu i praznog bijelog štita na dnu. Ser Gerold
Hightovver je započeo njegovu priču, Ser Barristan Selmy ju je nastavio, ali ostatak će
Jaime Lannister morati ispisati sam. Moći će pisati što god bude htio, odsada.
Što god bude htio...
- 572 -
[email protected]
jon
Vjetar je divlje puhao s istoka, tako snažno da bi se težak kavez za-njihao kad god bi ga
nalet ščepao u zube. Piskutao je duž Zida, drhteći uz led, podižući Jonov plašt koji je
lepršao po rešetkama. Nebo je bilo sive boje škriljevca, sunce tek neznatna mrlja
svjetlosti iza oblaka. Na drugoj strani bojišta, mogao je vidjeti žar tisuća logorskih vatri,
ali njihova su se svjetla činila sitna i nemoćna protiv takve tame i hladnoće.
Sumoran dan. Jon Snow je ovio ruke u rukavicama oko rešetki i čvrsto se držao dok je
vjetar ponovno udarao o kavez. Kad je pogledao ravno pokraj nogu, tlo bijaše izgubljeno
u sjeni, kao da se spuštao u neku jamu bez dna. Pa smrt je neka vrsta jame bez dna,
pomisli, a kad današnji posao završi, moje ime će zauvijek biti zasjenjeno.
Kopilad je bila roñena u pohoti i lažima, govorili su ljudi; njihova priroda bila je obijesna
i varljiva. Jednom im je Jon htio dokazati da su u krivu, pokazati svom ocu knezu da je
mogao biti dobar i pouzdan sin poput Robba. Načinio sam smijuriju od toga. Robb je
postao junački kralj; ako se Jona uopće budu sjećali, sjećat će ga se kao prebjega,
vjerolom-nika i ubojice. Bio je sretan što knez Eddard nije živ da vidi njegovu sramotu.
Trebao sam ostati u onoj pećini s Vgritte. Ako je postojao život poslije ovog, nadao se da
će joj to reći. Izgrepst će mi lice kao onaj orao i nazvati me kukavicom, ali ja ću joj to
svejedno reći. Istezao je svoju ruku od mača, onako kako ga je meštar Aemon naučio.
Navika je postala dio njega, a prsti će mu morati biti gipki ako želi imati barem
polovičnu priliku da ubije Mancea Raydera.
Izvukli su ga van ovog jutra, nakon četiri dana u ledu, zaključanog u ćeliji pet sa pet
sa pet, prenisku da stoji, preusku da se ispruži na leñima. Upravitelji su odavna otkrili
da su hrana i meso trajali dulje u ledenim spremištima isklesanim u podnožju zida...
ali zatvorenici nisu. "Umrijet ćeš tu, kneže Snow", rekao je Ser Alliser trenutak prije
nego što je zatvorio teška drvena vrata, a Jon mu je povjerovao. Ali jutros su došli i
opet ga izvukli van, te odmarširali s njime ukočenim i drhtavim natrag u Kraljevu
kulu, da još jednom stane pred podbratke Janosa Slvnta.
"Onaj stari meštar veli da te ne mogu objesiti", izjavi Slynt. "Pisao je Cotteru Pykeu, i
čak imao prokletog obraza pokazati mi pismo. Veli da nisi prebjeg."
"Aemon je predugo živio, moj kneže", uvjeri ga Ser Alliser. "Razum mu se pomutio
kao i oči."
"Da," reče Slynt. "Slijepac s lancem oko vrata, što on misli tko je on?"
Aemon Targarjen, pomisli Jon, kraljev sin i kraljev brat i kralj koji je mogao vladati.
Ali ne reče ništa.
"Ipak," reče Slynt, "neću da se govori kako je Janos Slynt nepravedno objesio
čovjeka. Neću. Odlučio sam ti dati posljednju priliku da se , dokažeš vjernim kao što
tvrdiš da jesi, kneže Snow. Posljednju priliku da izvršiš svoju dužnost, da!" On
ustane. "Mance Rayder želi pregovarati s nama. Zna da nema šanse sada kad je Janos
Slynt došao, pa želi razgovarati, ovaj Kralj-s-one-strane-Zida. Ali taj čovjek je
kukavica i ne želi doći k nama. Nedvojbeno zna da bih ga objesio. Objesio za noge s
- 573 -
[email protected]
vrha Zida, na užetu dvjesto stopa dugačkom! Ali on odbija doći. Traži da mu
pošaljemo poslanika."
"Šaljemo tebe, kneže Snow." Ser Alliser se nasmiješi. x "Mene." Jonov glas bio je
bezizražajan. "Zašto mene?"
"Ti si jahao s ovim divljacima", reče Thorne. "Mance Rayder te poznaje. Bit će
naklonjeniji da ti vjeruje."
Sve je to bilo tako pogrešno da se Jon mogao nasmijati. "Krivo ste shvatili. Mance je
sumnjao u mene od početka. Ako se pojavim u njegovu taboru, ponovno noseći crni
plašt i govoreći za Noćnu stražu, znat će da sam ga izdao."
"Tražio je pregovarača, a mi mu ga šaljemo", reče Slynt. "Ako si prevelika kukavica da se
suočiš s tim kraljem prebjegom, možemo te vratiti u tvoju ledenu ćeliju. Ovaj put bez
krzna, mislim. Da."
"Nema potrebe za tim, moj kneže", reče Ser Alliser. "Knez Snow će učiniti što tražimo.
Želi nam pokazati da nije prebjeg. Želi se dokazati kao odani muž Noćne straže."
Thorne je bio pametniji od dvojice, shvati Jon; to je smrdjelo na njega. Bio je u zamci.
"Otići ću", reče oštrim, odsječnim glasom.
"Mojgospodaru", podsjeti ga Janos Slynt. "Oslovljavat ćeš me—"
"Otići ću, moj gospodaru. Ali griješite, moj gospodaru. Šaljete pogrešnog čovjeka, moj
gospodaru. Sam pogled na mene razgnjevit će Man-cea. Moj gospodar bi imao bolju
mogućnost da dogovori uvjete kad bi poslao—"
"Uvjete?" Ser Alliser se zahihoće.
"Janos Slynt ne dogovara uvjete sa svojevoljnim divljacima, kneže Snow. Ne, on to ne
radi."
"Ne šaljemo te da govoriš s Manceom Rayderom", reče Ser Alliser. "Šaljemo te da ga
ubiješ."
Vjetar zazviždi kroz rešetke, a Jon Snow zadrhti. Noga mu je bridje-la, a u glavi mu je
bubnjalo. Nije bio sposoban ubiti ni mače, ali tu je bio. Zamka je imala zube. Kako je
meštar Aemon inzistirao na Jonovoj nevinosti, knez Janos se nije usuñivao ostaviti ga u
ledu da umre. Ovako je bilo bolje. "Naša čast ne znači više od naših života, dokle god je
kraljevstvo sigurno", rekao je Ohorin Poluruki u Mrazočnjacim. Mora to upamtiti. Ubije
li Mancea ili samo pokuša i ne uspije, slobodni narod će ga ubiti. Čak je i dezerterstvo
bilo nemoguće, daje naginjao tome; za Mancea je bio dokazani lažac i izdajica.
Kad se kavez uz trzaj zaustavio, Jon zamahom skoči na tlo i rastrese balčak Duge pandže
kako bi olabavio Mač kopiladi u njezinim koricama. Dveri mu bijahu nekoliko lakata
slijeva, još zakrčene skrhanim ruševinama kornjače, kosturom mamuta koji je trunuo
unutra. Bilo je i drugih leševa, razasutih meñu razbijenim bačvama, otvrdnutim katranom
i krpicama spaljene trave, sve zasjenjeno Zidom. Jon se nije želio tu zadržavati. Počeo je
hodati prema divljačkom taboru, pokraj tijela mrtvog orijaša čiju je glavu zdrobio kamen.
Gavran je izvlačio komadiće mozga iz orijaševe skrhane lubanje. Podigao je pogled dok
je prolazio. "Snow", zakrešti na njega. "Snow, snow." Tada raširi krila i odleti.
Netom što je krenuo, osamljeni se jahač pojavi iz divljačkog logora i poñe prema njemu.
Pitao se je li to Mance dolazio pregovarati na ničijoj zemlji. To bi moglo olakšati stvari,
iako ih ništa ne može olakšati. Ali dok se udaljenost meñu njima smanjivala, Jon uvidje
da je jahač bio nizak i širok, sa zlatnim prstenjem koje se svjetlucalo na njegovim debelim
rukama i bijelom bradom koja mu se širila na širokim grudima.
"Ha!" Tormund zagrmi kad su se susreli. "Jon Snow, Vrana. Bojao sam se da te više neću
vidjet."
"Nisam znao da si se ikad nečeg bojao, Tormunde."
To natjera divljaka na osmijeh. "Dobro rečeno, momče. Vidim da je tvoj plašt crn.
Manceu se to neće svidjet. Ako si opet došo mijenjat strane, radije se opet popni na onaj
svoj Zid."
"Poslali su me da pregovaram s Kraljem-s-one-strane-Zida."
- 574 -
[email protected]
"Pregovaraš?" Tormund se nasmije. "E to je prava riječ. Ha! Mance želi razgovarat, to je
istina. No, ne mogu reć da želi razgovarat s tobom."
"Ja sam onaj kojeg su poslali."
"To vidim. Onda, radije doñi. Želiš jahat?" "Mogu hodati."
"Pošteno ste nas potukli ovdje." Tormund okrene svog brdskog konja natrag prema
divljačkom taboru. "Ti i tvoja braća. To ti priznajem. Dvije stotine mrtvih i tucet orijaša.
Sam Mag je ušo kroz one vaše dveri i više nije izašo."
"Izdahnuo je na maču hrabrog čovjeka zvanog Donal Noye."
"Da? A bio je nekakav slavni knez, taj Donal Noye? Jedan od vaših blistavih vitezova u
čeličnom rublju?"
"Kovač. Imao je samo jednu ruku."
"Jednoruki kovač da je ubio Maga Moćnog? Ha! To je sigurno bila borba koju je vrijedilo
vidjet. Mance bi mogo složit pjesmu od toga, samo gledaj ako neće." Tormund skine
mješinu za vodom sa svog sedla i izvuče čep. "Ovo će nas ugrijat. Za Donala Noyea i
Maga Moćnog." Uzme gutljaj i pruži Jonu.
"Za Donala Noyea i Maga Moćnog." Mješina bijaše puna medovine, ali medovine
tako jake da su Jonu zasuzile oči, a pipci vatre zagmi-zali prsima. Nakon ledene ćelije
i hladne vožnje u kavezu, toplina je bila dobrodošla.
Tormund uzme mješinu natrag i strusi još jedan gutljaj, a potom ota-re usta. "Magnar
od Thenna nam se zakleo da će širom otvorit dveri, te samo moramo proć kroz njih
pjevajući. Kanio je srušit čitav Zid."
"Srušio je dio", reče Jon. "Sebi na glavu."
"Ha!" reče Tormund. "Pa, od Styra nikad nije bilo velike koristi. Kad čovjek nema
brade, kose ni ušiju, ne moš ga dobro ščepat kad se borite." Držao je konja u
polaganom hodu kako bi Jon mogao šepati uz njega. "Što ti se dogodilo toj nozi?"
"Strijela. Ygrittina, mislim."
"To ti je žena. Jednog dana te ljubi, idućeg te puni strijelama."
"Mrtva je."
"Da?" Tormund žalosno zatrese glavom. "Šteta. Da sam bio deset ljeta mlañi, sam bih
je ukrao. Koju je kosu imala. Pa, najvrelije vatre najbrže izgore." On podigne kožuh
medovine. "Za Vgritte, vatrom po-Ijubljenu!" Ispije duboko.
"Za Ygritte, vatrom poljubljenu", ponovi Jon kad mu je Tormund dodao mješinu. On
ispije još dublje.
"Jesi li je ti ubio?"
"Moj brat." Jon nikad nije saznao koji, i nadao se da nikad i neće.
"Vi proklete Vrane." Tormundov glas bio je hrapav, no neobično nježan.
"Dugo Koplje mi je oteo kćer. Mundu, moju malu jesensku jabuku. Uzeo ju je ravno
iz mog šatora dok su sva njezina četiri brata bila prisutna. Torreg je prespavao cijelu
stvar, veliki klipan, a Torwynd... pa, Torwynd Krotki, to kazuje sve što treba, zar ne?
No, mlañi su se momku suprotstavili."
"A Munda?" upita Jon.
"Ona je moja krv", ponosno reče Tormund. "Razbila mu je usnicu i odgrizla pola uha,
a čuo sam da je zaradio toliko ogrebotina na leñima da ne može nosit plašt. Ali, on joj
se prilično sviña. A zašto i ne bi? Ne bori se kopljem, znaš. Nikad se nije borio. Dakle,
što misliš odakle je dobio ime? Ha!"
Jon se morao nasmijati. Čak i sada, čak i ovdje. Vgritte je voljela Ryka Dugo Koplje.
Nadao se da će pronaći sreću s Tormundovom Mun-dom. Netko je trebao negdje pronaći
sreću.
"Ti ništa ne znaš, Jone Snow", govorila bi mu Ygritte. Znam da ću umrijeti, pomisli.
Barem toliko znam. "Svi ljudi umiru," mogao ju je gotovo čuti kako govori, "žene
takoñer, i sve zvijeri koje lete, plivaju ili trče. Kod umiranja nije važno kada, važno je
- 575 -
[email protected]
kako, Jone Snow." Lako je tebi reći, pomisli on. Poginula si hrabro u bitki, napadajući
neprijateljski zamak. Ja ću umrijeti kao prebjeg i ubojica. A smrt mu neće biti brza, osim
ako ne doñe s kraja Manceova mača.
Uskoro su bili meñu šatorima. Bio je to uobičajen divljački tabor; raštrkan metež
logorskih vatri i zahodskih jama, djeca i koza koje su slobodno lutale, ovce koje su blejale
meñu drvećem, konjske kože obješene da se suše. Nije imao osnove, reda ni obrane. Ali
muškarci, žene i životinje bijahu posvuda.
Mnogi se nisu obazirali na nj, ali na svakog tko je išao za svojim poslom bilo ih je
desetero koji su se zaustavili da bulje; djeca koja su čučala oko vatri, starica u kolima
koja su vukli psi, stanovnici špilja naličenih lica, otimači s pandžama, zmijama i
odrubljenim glavama naslikanim na njihovim štitovima, svi su se okrenuli da pogledaju.
Jon je ugledao i kop-Ijanice, čije su se duge kose vijorile na borovitom vjetru koji je
uzdisao meñu drvećem.
Tu nije bilo pravih brežuljaka, ali bijeli krzneni šator Mancea Rayde-ra bio je podignut na
mjestu visokog kamenog tla točno na rubu šume. Kralj-s-one-strane-Zida čekao je vani, a
njegov pohabani crveno-crni plašt lepršao je na vjetru. Harma Psoglava bila je s njim,
opazi Jon, vratila se iz svojih osvajačkih pohoda i prividnih napada duž Zida, Vara-myr
Šestokožac takoñer, u pratnji svog sjenovitog risa i dva mršava siva vuka.
Kad su vidjeli koga je Straža poslala, Harma okrene glavu i pljune, a jedan od
Varamvrovih vukova ogoli zube i zareži. "Sigurno si vrlo hrabar ili vrlo glup, Jone
Snow," reče Mance Rayder, "kad nam se vraćaš noseći crni plašt."
"Što bi drugo nosio muž Noćne straže?"
"Ubij ga", ponuka Harma. "Vrati mu tijelo u onom njihovom kavezu i reci im da nam
pošalju nekog drugog. Zadržat ću njegovu glavu za svoj stijeg. Prebjeg je gori od psa."
"Upozorio sam te da je lažac." Varamvrov glas bio je blag, ali njegov sjenoviti ris zurio je
u Jona gladno kroz uske sive oči. "Nikad mi se nije sviñao njegov miris."
"Uvuci pandže, beštijo." Tormund Orijaška Kob zamahom skoči s konja. "Momak je
ovdje da sluša. Položi šapu na nj i možda ću si uzet onaj plašt od sjenovitog risa koji
odavna priželjkujem."
"Tormund Ljubitelj Vrana", iskesi se Harma. "Ti si velika vreća vjetra, starce."
Mjenjač kože imao je sivo lice, obla ramena i bio ćelav miš od čovjeka s očima mladog
strahovuka. "Kad jednom konja naviknu na sedlo, svaki ga čovjek može zajahat", reče on
tihim glasom. "Kad jednom zvijer spoje s čovjekom, svaki mjenjač kože može se uvuć u
nju i jahat je. Orell je uveo u svom perju, pa sam ja prisvojio njegova orla. Ali spajanje
djeluje obostrano, varže. Orell sada živi u meni, šapuće mi koliko te mrzi. A ja se mogu
vinut ponad Zida i vidjet orlovskim očima."
"Znamo to", reče Mance. "Znamo koliko vas malo ima, kad ste zaustavili kornjaču.
Znamo koliko ih je stiglo iz Istočne stražarnice. Znamo kako su vam se zalihe smanjile.
Katran, ulje, strijele, koplja. Čak su i tvoje stube nestale, a onaj kavez može podić samo
odreñen broj ljudi. Znamo. A sad znaš da znamo." On rastvori skut šatora. "Doñi unutra.
Vi ostali, čekajte ovdje."
"Što, čak i ja?" upita Tormund. "Pogotovo ti. Uvijek."
Unutra bijaše toplo. Mala je vatra plamtjela pod dimnim otvorima, a žeravnik tinjao blizu
hrpe krzna gdje je ležala Dalla, blijeda i znojna. Njezina sestra ju je držala za ruku. Val,
sjeti se Jon. "Bilo mi je žao kad je Jari pao", reče joj on.
Val ga pogleda svijetlosivim očima. "Uvijek se prebrzo penjao." Bila je lijepa kao što se
sjećao, vitka, punih grudi, otmjena čak i kad je bila opuštena, s visokim oštrim
jagodicama i debelom pletenicom kose boje meda koja joj je padala do struka.
"Dallino vrijeme se bliži", objasni Mance. "Ona i Val će ostat. Znaju što kanim reć."
Jon je zadržao svoje lice nepomičnim poput leda. Dovoljno je ogavno ubiti čovjeka u njegovu
šatoru pod primirjem. Zar ga moram ubiti pred njegovom ženom dok im se raña dijete?
Sklopio je prste svoje ruke od mača. Mance nije nosio oklop, ali mač mu je ležao u koricama
- 576 -
[email protected]
o lijevom boku. A bilo je i drugog oružja u šatoru, bodeža i noževa, luk i tobolac strijela,
koplje brončane glave koje je ležalo pokraj onog velikog crnog.roga.
Jon uvuče dah.
Ratni rog, prokleto velik ratni rog.
"Da", reče Mance. "Rog Zime, u koji je Joramun jednoć puhnuo da probudi orijaše iz zemlje."
Rog bijaše golem, osam stopa po krivulji i tako širok na otvoru da je mogao uvući ruku u
njega do lakta. Ako je potekao od tura, taj je bio najveći koji je ikad živio. Isprva je pomislio
da su obruči oko njega bili brončani, ali kad se primakao bliže, shvati da su od zlata. Starog
zlata, više smeñeg nego žutog, i izrezbarenog runama.
"Vgritte je rekla da niste pronašli rog."
"Zar si mislio da samo Vrane lažu? Prilično si mi se sviñao, za jedno kopile... ali nikad ti
nisam vjerovao. Čovjek mora zaradit moje povjerenje."
Jon stane pred njega. "Ako ste cijelo vrijeme imali Joramunov rog, zašto ga niste upotrijebili?
Zašto ste se trudili izgraditi kornjače i poslati Thennijce da nas ubiju u posteljama? Ako je to
rog o kojem govore sve pjesme, zašto onda u nj ne puhnuti i završiti s tim?"
Dalla je bila ta koja mu je odgovorila, Dalla koja je bila trudna, ležeći na hrpi krzna pokraj
žeravnika. "Mi, slobodan narod, znamo stvari koje ste vi koji klečite zaboravili. Ponekad
kraći put nije najsigurniji, Jone Snow. Rogati knez jednom je rekao da je čarolija mač bez
drška. Nema sigurnog načina da ga se uhvati."
Mance prijeñe rukom po krivulji velebnog roga. "Nitko ne ide u lov sa samo jednom strijelom
u tobolcu", reče on. "Nadao sam se da će Styr i Jari uloviti tvoju braću na prepad i otvoriti
nam dveri. Odvukao sam tvoj garnizon odavde prividima, pljačkom i drugorazrednim
napadima. Bowen Marsh je progutao mamac kao što sam znao da hoće, ali tvoja četa bogalja i
siročadi pokazala se tvrdoglavijom nego što sam očekivao. Ali, nemoj mislit da si nas
zaustavio. Istina je, vas je premalo a nas previše. Mogao bih nastavit s napadom ovdje i
opet poslat deset tisuća ljudi preko Zaljeva tuljana na splavima i napast Istočnu
stražarnicu sleña. Mogao bih jurišat i na Sjenovitu kulu, znam prilaze jednako dobro
kao svatko živ. Mogao bih poslat ljude i mamute da iskopaju dveri u zamci-ma koje
ste napustili, sve odjednom."
"Zašto onda to ne učinite?" Jon je mogao isukati Dugu pandžu u tom času, ali želio je
čuti što će divljak reći.
"Krv", reče Mance Rayder. "Na koncu bih pobijedio, da, ali vi ste mi pustili krv, a
moj je narod dovoljno dugo krvario."
"Vaši gubici nisu bili tako teški."
"Ne od vaših ruku." Mance je proučavao Jonovo lice. "Vidio si Šaku Prvih ljudi. Znaš
što se ondje dogodilo. Znaš s kim smo suočeni."
"Drugi..."
"Bivaju snažniji kako dani postaju kraći, a noći hladnije. Najprije te ubiju, a onda
pošalju tvoje mrtve na tebe. Orijašu im se nisu uspjeli oduprijeti, kao ni Thennijci,
klanovi ledene rijeke, Kožnate noge."
"Ni vi?"
"Ni ja." Bilo je gnjeva u toj potvrdi i gorčine preduboke za riječi. "Ravmun
Crvenobradi, Bael Bard, Gendel i Gorne, Rogati Knez, svi su došli na jug da pokore,
ali ja sam došao s repom meñu nogama da se sakrijem iza vašeg Zida." On ponovno
dotakne rog. "Puhnem li u Rog Zime, Zid će pasti. Ili me u to pjesme žele uvjeriti.
Ima onih meñu mojim narodom koji ne žele ništa drugo..."
"Ali kad Zid jednom padne," reče Dalla, "što će zaustaviti Druge?"
Mance joj uputi nježan pogled. "Mudru sam ženu pronašao. Pravu kraljicu." On se
ponovno okrene Jonu. "Vrati se i reci im da otvore dveri i propuste nas. Ako to učine,
dat ću im rog i Zid će stajati do kraja
svijeta."
- 577 -
[email protected]
Otvoriti dveri i propustiti ih. Bilo je to lako reći, ali što će uslijediti? Orijaši koji će se
utaboriti u ruševinama Oštrozimlja? Ljudožderi u vučjoj šumi, bojna kola koja
jurišaju zemljom grobnih humaka, slobodan narod koji otima kćeri brodograditelja i
kovača srebra iz Bijele luke i ribarske žene na Kamenoj obali? "Jeste li pravi kralj?"
Jon iznenada upita.
"Nikad nisam imao krunu na glavi ni smjestio dupe na kakvo prokleto prijestolje, ako
to pitaš", odvrati Mance. "Moje porijeklo nisko je koliko uopće može bit, nijedan
septon nikad nije pomazao moju glavu ulji-ma, ne posjedujem nijedan zamak, a moja
kraljica nosi krzno i jantar, ne svilu i safire. A svoj sam vlastiti junak, vlastita luda i
svoj vlastiti harfist. Ne postaje se Kraljem-s-one-strane-Zida zato stoje to bio tvoj
otac. Slobodan narod neće slijedit ime i nije ih briga koji se brat rodio prvi. Oni
slijede borce. Kad sam ostavio Sjenovitu kulu, petorica ljudi bučali su o tome kako bi
mogli biti materijal za kraljeve. Tormund je bio jedan, Magnar drugi. Ostalu trojicu
sam ubio, kad je postalo očito da će se prije borit nego me slijedit."
"Možete ubijati svoje neprijatelje," Jon će otvoreno, "ali možete li vladati svojim
prijateljima? Ako propustimo vaš narod, jeste li dovoljno jaki da ih prisilite da
održavaju kraljev mir i pokoravaju se zakonima?"
"Čijim zakonima? Zakonima Oštrozimlja i Kraljeva grudobrana?" Mance se nasmije.
"Kad hoćemo zakone, stvaramo ih sami. Možete zadržat i svoju Kraljevsku pravdu i
svoje Kraljevske daće. Ja vam nudim rog, ne našu slobodu. Nećemo klečati pred
vama."
"Što ako odbijemo ponudu?" Jon nije ni sumnjao da hoće. Stari Medvjed bi možda i
poslušao, iako bi ustuknuo pred idejom puštanja trideset ili četrdeset tisuća divljaka
na slobodu u Sedam kraljevina. Ali Al-liser Thorne i Janos Slynt smjesta će odbaciti
zamisao.
"Ako odbijete," reče Mance Rayder, "Tormund Orijaška Kob puh-nut će u Rog zime
za tri dana, u zoru."
Mogao je prenijeti poruku u Crni zamak i reći im za rog, ali ako ostavi Mancea živa,
knez Janos i Ser Alliser uhvatit će se toga kao dokaza da je prebjeg. Tisuću misli
preleti Jonovom glavom. Kad bih mogao uništiti rog, razbiti ga ovdje i sada... ali prije
nego što je mogao završiti misao, začuo je dubok jecaj nekog drugog roga, prigušen
kožnim zidovima šatora. I Mance ga je čuo. Mršteći se, on poñe k vratima. Jon ga je
slijedio.
Ratni rog bio je glasniji vani. Njegov zov uzbudio je divljački logor. Tri Rožnate noge
protrčale su mimo, noseći dugačka koplja. Konji su njištali i frktali, orijaši urlali na
Starom jeziku, a čak su i mamuti bili nemirni.
"Rog vanjskog jahača", Tormund reče Manceu.
"Nešto stiže." Varamvr je sjedio prekriženih nogu na polusmrznu-tom tlu, dok su
njegovi strahovukovi nemirno kružili oko njega. Sjena preleti nad njim, a Jon podigne
pogled kako bi vidio orlova modrosiva krila. "Stiže, s istoka."
Kad mrtvi hodaju, zidovi, kolci i mačevi ne znače ništa, sjeti se on. 5 mrtvima se ne možeš
borit, Jone Snow. Nitko to ne zna bolje od mene.
Harma se namršti. "S istoka? Stvorovi bi trebali bit iza nas." "S istoka," ponovi
mjenjač kože. "Nešto dolazi." "Drugi?" upita Jon.
Mance zatrese glavom. "Drugi nikad ne dolaze dok je sunce visoko." Bojna kola
tandrkala su po poprištu bitke, natrpana vozačima koji su mahali kopljima od
naoštrenih kostiju. Kralj zastenje. "Kamo do vraga misle da idu? Ohenne, vrati one
budale gdje im je mjesto. Neka mi netko dovede konja. Kobilu, ne pastuha. Trebat će
mi i oklop." Mance sumnjičavo zirne prema Zidu. Iznad ledenog kruništa, slamnati
vojnici stajali su skupljajući strijele, ali nije bilo znaka nikakve druge aktivnosti.
- 578 -
[email protected]
"Harma, naredi svojim otimačima da uzjašu. Tormunde, pronañi svoje sinove i stvori
mi trostruki red kopalja."
"Da", reče Tormund, udaljavajući se.
Mišoliki mali mjenjač kože sklopi oči i reče: "Vidim ih. Dolaze niz potoke i staze za
divljač..."
"Tko?"
"Ljudi. Ljudi na konjima. Ljudi u čeliku i ljudi u crnom."
"Vrane." Mance od te riječi načini psovku. Okrene se Jonu. "Zar su me moja stara
braća mislila ulovit spuštenih hlača ako napadnu dok razgovaramo?"
"Ako su planirali napad, nisu mi o tome ništa rekli." Jon nije vjerovao ovome. Knezu
Janosu nedostajalo je ljudi da napadne divljački tabor. Osim toga, bio je na pogrešnoj
strani Zida, a dveri bijahu zatrpane kršem. Imao je drugačiju vrstu izdaje na pameti,
to ne može biti njegovo djelo.
"Ako mi opet lažeš, nećeš odavde otić živ," upozori Mance. Njegovi mu stražari
dovedu konja i oklop. Drugdje po taboru, Jon opazi ljude kako trče u raznim
smjerovima, neke kako se postrojavaju kao da će jurišati na Zid dok su drugi bježali u
šumu, žene su vozile kola sa psećom zapregom na istok, mamuti lutali na zapad.
Posegnuo je preko ramena i izvukao Dugu pandžu upravo kad je tanka linija izvidnika
iskrsnula iza ruba šume tri stotine lakata daleko. Nosili su crni oklop, crne polukacige
i crne plašteve. Napola oklopljen, Mance isuče svoj mač. "Ništa nisi znao o ovom, je
li?" reče Jonu hladno.
Polako kao med u hladno jutro, izvidnici se sjuriše na divljački tabor, utirući sebi put
izmeñu šumaraka kleka i raštrkanog drveća, preko korijenja i kamenja. Divljaci
poletješe da ih presretnu, izvikujući ratničke poklike i mašući toljagama, brončanim
mačevima i sjekirama načinjenim od kremena, galopirajući bezglavo prema svojim
drevnim neprijateljima. Povik, zamah i fina hrabra smrt, čuo je Jon kako braća
opisuju način borbe slobodnog naroda.
"Vjerujte čemu hoćete," Jon reče Kralju-s-one-strane-Zida, "ali ja ništa nisam znao o
ikakvom napadu."
Harma protutnji mimo prije nego što je Mance uspio odgovoriti, jašući na čelu trideset
konjanika. Njezin stijeg išao je pred njom; mrtav pas nataknut na koplje, s kojeg je sa
svakim korakom kišila krv. Mance je gledao kako se zarila u izvidnike. "Možda
govoriš istinu", reče. "Ovi mi izgledaju kao ljudi iz Istočne stražarnice. Moreplovci na
konjima. Cotter Pyke je uvijek imao više petlje nego razuma. Zarobio je Kneza Od
Kostiju kod Dugog humka, možda je pomislio da će isto učiniti meni. Ako je tako,
onda je budala. Nema ljude, on—"
"Mance!" stigne povik. Bio je to izviñač, koji je izletio iz drveća na zapjenjenom
konju. "Mance, ima ih još, svuda oko nas, željezni ljudi, željezni, vojska željeznih."
Psujući, Mance se zamahom uspne na sedlo. "Varamvre, ostani i' pobrini se da se
Dalli ne dogodi nikakvo zlo." Kralj-s-one-strane-Zida uperi svoj mač u Jona. "I drži
ovu Vranu na svakom oku kojeg imaš viška. Ako pokuša uteć, istrgni mu gušu."
"Učinit ću to." Mjenjač kože bio je za glavu niži od Jona, pogrbljen i mekan, ali onaj
sjenoviti ris mogao mu je iščupati crijeva jednom šapom. "Stižu i sa sjevera",
Varamvr reče Manceu. "Radije idi."
Mance natakne svoju kacigu s gavranovim krilima. I njegovi su ljudi već bili na
konjima. "Glava strijele," prasne Mance, "k meni, formirajte klin." Ali kad je zabio
pete u svoju kobilu i poletio poljem prema izvidnicima, ljudi koji su hitali da ga
sustignu izgubili su svaki privid poretka.
Jon načini korak prema šatoru, misleći na Rog zime, ali sjenoviti ris mu prepriječi put,
šibajući repom. Nozdrve zvijeri se rašire, a slina procuri s njegovih zakrivljenih
- 579 -
[email protected]
prednjih zubi. Njuši moj strah. U tom mu je času Duh nedostajao više nego ikad. Dva
vuka bijahu iza njega, režeći.
"Stjegovi," čuo je Varamvra kako mrmlja, "vidim zlatne stjegove, o..." Mamut
protutnji pokraj, trubeći, pola tuceta strijelaca u drvenoj kuli na njegovim leñima.
"Kralj... ne..."
Tada mjenjač kože zabaci glavu i krikne.
Zvuk je bio zapanjujuć, prodoran, prepun patnje. Varamvr padne, previjajući se, a i ris
je vrištao... a visoko, visoko na istočnom nebu, naspram zida oblaka, Jon ugleda orla
kako gori. Na trenutak je plamtio blistavije od zvijezde, ovjenčan crvenim, zlatnim i
narančastim, krilima divlje udarajući zrak kao da je mogao odletjeti od boli. Letio je
sve više, i više, i više.
Krik izvuče Val iz šatora, blijeda lica. "Što je, što se dogodilo?" Va-ramvrovi vukovi
meñusobno su se borili, a sjenoviti je ris pobjegao meñu drveće, ali čovjek se još
previjao na tlu. "Sto mu je?" upita Val užasnuta. "Gdje je Mance?"
"Ondje." Jon pokaže prstom. "Otišao se boriti." Kralj je vodio svoj nepravilni klin
prema čvoru izvidnika, bljeskajući mačem.
"Otišao je? Ne može otić, ne sada. Počelo je."
"Bitka?" promatrao je izvidnike kako su se razbježali pred Harmi-nom krvavom
psećom glavom. Otimači su vrištali i sjekli i proganjali ljude u crnom natrag prema
drveću. Ali još je više ljudi pristizalo iz šume, kolona konjanika. Vitezovi u teškom
oklopu, uvidje Jon. Harma se morala prestrojiti i okrenuti da ih presretne, ali polovica
njezinih ljudi odjurila je predaleko naprijed.
"Porod!" vikala je Val na njega.
Trublje su odzvanjale posvuda, glasno i limeno. Divljaci nemaju trublje, samo ratne
rogove. Znali su to jednako dobro kao on; zvuk natjera slobodni narod u bijeg
pomutnje, neke prema borbi, neke odatle. Mamut je stupao kroz stado ovaca koje su
trojica ljudi pokušavala odvesti na zapad. Bubnjevi su udarali dok su divljaci trčali
kako bi formirali četverokute i linije, ali previše su zakasnili, bili previše
neorganizirani, pres-pori. Neprijatelj je izranjao iz šume, s istoka, sjeveroistoka,
sjevera; tri velebne kolone teških konjanika, svi u tamnom blistavom čeliku i svijetlim
vunenim surkama. Nisu to bili ljudi Istočne stražarnice, oni nisu bili više od linije
izviñača. Vojska. Kralj? Jon je bio jednako zbunjen kao divljaci. Zar se Robb vratio?
Zar se dječak na Željeznom prijestolju napokon pokrenuo? "Radije se vrati u šator",
on reče Val.
Na suprotnoj strani polja jedna kolona preplavila je Harmu Psogla-vu. Druga se zarila
u bok Tormundovih kopljanika dok su ih on i njegovi sinovi očajnički pokušavali
napasti. Meñutim, orijaši su se penjali na svoje mamute, a vitezovima na njihovim
oklopljenim konjima to se nimalo nije svidjelo; mogao je vidjeti kako su trkaći i ratni
atovi vrisnuh i raz-bježali se kad su ugledali one trome planine. Ali bilo je straha i na
divljačkoj strani, stotine žena i djece bježale su dalje od bitke, a neki od njih zalijetali
su se ravno pod kopita brdskih konja. Vidio je kola s psećom zapregom neke starice
kako skreću na put triju bojnih kola i meñusobno se sudaraju.
"Bogovi," šapne Val, "bogovi, zašto to rade?"
"Idi u šator i ostani s Dallom. Tu nije sigurno." Neće biti mnogo sigurnije ni unutra,
ali ona to nije morala čuti.
"Moram pronać babicu," reče Val.
"Ti si babica. Ostat ću tu dok se Mance ne vrati." Izgubio je Mancea iz vida, ali sada
ga je ponovno pronašao, kako siječe sebi put kroz čvor ljudi na konjima. Mamuti su
razbili središnju kolonu, ali druge dvije zat-varale su se poput kliješta. Na istočnom
rubu tabora, neki su strijelci odapinjali vatrene strijele na šatore. Vidio je mamuta
- 580 -
[email protected]
kako je iščupao viteza s njegova sedla i odbacio ga četrdeset stopa trzajem svoje surle.
Divljaci prohujaše mimo, žene i djeca koji su bježali od bitke, dok su ih neki muškarci
požurivali. Nekolicina njih dobaci Jonu prijeteće poglede, ali Duga Pandža bila je u
njegovoj ruci i nitko ga nije uznemirivao. Čak je i Varamvr pobjegao, puzeći na
rukama i koljenima.
Sve više i više ljudi izviralo je iz drveća, ne samo vitezova nego i slobodnih jahača,
strijelaca na konjima i oklopnika u tunikama bez rukava i kacigama nalik na kotlove;
tuceti ljudi, stotine ljudi. Buktinja stje-gova lebdjela je iznad njih. Vjetar ih je odveć
divlje šibao da bi Jon vidio grbove, ali nazreo je morskog konjica, polje ptica, prsten
cvijeća. I žuto, toliko žutog, žute barjake s crvenim znakom, čiji je to bio grb?
Na istoku, sjeveru i sjeveroistoku, vidio je čete divljaka kako pokušavaju ostati i boriti
se, ali napadači su ih pregazili. Slobodni narod je još bio brojniji, ali napadači su imali
čelične oklope i teške konje. U najgušćem dijelu sukoba, Jon ugleda Mancea kako
stoji visoko u svojim stremenima. Njegov crveno-crni plašt i kaciga s krilima gavrana
činili su ga lako zamjetljivim. Imao je uzdignut mač, a ljudi su se okupljali oko njega
kad se klin vitezova zario u njih kopljima, mačevima i dugim sjekirama. Manceova
kobila podigla se na stražnje noge, ritajući se, a koplje ju je pogodilo u grudi. Tada ga
je preplavila plima čelika.
Svršeno je, pomisli Jon, slamaju se. Divljaci su bježali, bacajući oružje. Rožnate noge,
stanovnici pećina Thennijci u brončanim ljuskama, svi su trčali. Mance je iščeznuo,
netko je mahao Harminom glavom na štapu, Tormundovi redovi su se razbili. Jedino
su se još držali orijaši na svojim mamutima, dlakavi otoci u crvenom čeličnom moru.
Vatre su skakale od šatora do šatora, a neke od visokih borova takoñer je zahvatio pla-
men. A kroz dim stigao je drugi klin naoružanih jahača, na oklopljenim konjima.
Lepršajući iznad njih bili su najveći stjegovi do sada, kraljevski stjegovi veliki poput
plahti; jedan žut s dugim šiljatim jezicima koji je pokazivao plamteće srce, i drugi
poput ploče prekaljenog zlata, s crnim jelenom koji se propinjao i mreškao na vjetru.
Robert, pomisli Jon u jednom mahnitom trenutku, sjetivši se sirotog Owena, ali tada
se trublje ponovno oglase i vitezovi nasrnu, a ime koje su klicali bilo je "Stannis!
Stannis! STANNIS!"
Jon se okrene i uñe u šator.
- 581 -
[email protected]
Pred svratištem na trošnim vješalima, ženski kostur se izvijao i kle-petao sa svakim
udarom vjetra.
Znam tu krčmu. No pred vratima nije bilo vješala kad je tu spavala | sa svojom sestrom
Šansom pod budnim okom septe Mordane. "Ne smi-| jemo ući," odjednom odluči Arya,
"možda ima duhova."
"Znaš koliko je vremena prošlo otkad sam popio kalež vina?" San-dor zamahom skoči sa
sedla. "Osim toga, moramo doznati tko drži Gaz rubina. Ostani s konjima ako želiš, boli
me za to dupe."
"Što ako te prepoznaju?" Sandor se više nije trudio sakriti lice. Činilo se da više ne mari
tko će ga prepoznati. "Mogli bi te zarobiti."
"Neka pokušaju." Olabavio je mač u svojim koricama i progurao se kroz vrata.
Arya nikad nije imala bolju priliku za bijeg. Mogla je odjahati na Kukavici i povesti
Neznanca sa sobom. Žvakala je usnicu. A tada je odvela konje u staju i pošla za njim.
Prepoznali su ga. Tišina joj je to rekla. Ali to nije bilo ono najgore. Ona je prepoznala
njih. Ne mršavog krčmara, ni žene, ni seljake uz ognjište. Ali ostale. Vojnike. Poznavala
je vojnike.
"Tražiš brata, Sandore?" Polliverova ruka nalazila se u prsluku djevojke koja mu je
sjedila u krilu, ali sad ju je izvukao.
"Tražim kalež vina. Krčmaru, vrč crvenoga." Clegane baci šaku bak-renjaka na pod.
"Ne želim nevolju, ser", reče krčmar.
"Onda me ne zovi ser." Njegova se usta zgrče. "Jesi li gluh, budalo? Naručio sam vino."
Dok se čovjek trkom udaljavao, Clegane vikne za njim: "Dva kaleža! I djevojčica je
žedna!"
Samo su trojica, pomisli Arya. Polliver joj dobaci letimičan pogled, a momak pokraj
njega nije ju ni pogledao, ali treći je zurio dugo i prodorno. Bio je čovjek srednje visine i
stasa, s licem tako običnim da je bilo teško reći koliko je star. Škakljač. Škakljao i
Polliver zajedno. Momak je bio štitonoša, sudeći po njegovim godinama i odjeći. Imao je
velik bijeli prištić na jednoj strani nosa i nekoliko crvenih na čelu. "Je li to izgubljeno
štene o kojem je govorio Ser Gregor?" upita on Škakljača. "Onaj koji se popiškio u rogoz
i pobjegao?"
Škakljač položi ruku upozorenja na momkovo rame i oštro zatrese glavom. Arya je to
jasno pročitala.
Štitonoša nije, ili nije mario. "Ser je rekao da je njegovo malo štene od brata podvilo rep
kad je bitka u Kraljevu grudobranu postala prev-ruća. Rekao je da je pobjegao cvileći."
Uputio je Psu glup, podrugljiv osmijeh.
Clegane je proučavao momka i nije izustio ni riječi. Polliver odgurne djevojku s krila i
osovi se na noge. "Momak je pijan", reče. Oklopnik je bio gotovo jednako visok kao Pas,
iako ne tako mišićav. Brada u obliku lopate pokrivala mu je čeljust i podbradak, gusta,
crna i uredno podreza-na, ali glava mu je bila ćelava. "Ne može podnijet vino, to je sve."
"Onda ne bi smio piti."
"Ne plašim se šteneta..." počne dječak, sve dok mu Škakljač nije onako kao usput
povukao uho palcem i kažiprstom. Riječi postadoše bolno skvičanje.
- 582 -
[email protected]
Krčmar se hitajući vrati s dva kamena kaleža i vrčem na kositrenom pladnju. Sandor
podigne vrč k ustima. Arya je mogla vidjeti mišiće na njegovu vratu kako se pomiču dok
je gutao. Kad je tresnuo njime o stol, pola vina je nestalo. "Sad možeš lijevati. Radije
pokupi one bakrenja-ke, to je vjerojatno jedini novac koji ćeš danas vidjeti."
"Platit ćemo kad popijemo", reče Polliyer.
"Kad popijete, poškakljat ćete krčmara da vidite gdje čuva zlato. Kao što uvijek
radite."
Krčmar se odjednom sjeti nečega u kuhinji. Mještani su takoñer odlazili, a djevojke su
nestale. Jedini zvuk u zajedničkoj odaji bilo je tiho pucketanje vatre na ognjištu. / mi
bismo trebali ići, znala je Arya.
"Ako tražiš Sera, došao si prekasno", reče Polliver. "Bio je u Har-renhalu, ali više
nije. Kraljica je poslala po njega." Nosio je tri oštrice za pojasom, opazi Arya; dugi
mač na lijevom boku, a na desnom bodež i tanju oštricu, predugu da bi bila bodež i
prekratku da bi bila mač. "Kralj Joffrey je mrtav, znaš", doda. "Otrovali su ga na
njegovoj svadbenoj gozbi."
Arya se prikrade dublje u sobu. Joffrey je mrtav. Mogla ga je gotovo vidjeti, s
njegovim plavim kovrčama, zlim osmijehom i debelim mekim usnama. Joffrey je
mrtav! Znala je da ju je to trebalo razveseliti, ali nekako je u sebi još osjećala
prazninu. Joffrey je bio mrtav, ali ako je mrtav bio i Robb, zašto je to bilo važno?
"Toliko o mojoj hrabroj braći iz Kraljevske garde." Pas prezirno otpuhne. "Tko ga je
ubio?"
"Vražićak, misli se. On i njegova mala žena." "Koja žena?"
"Zaboravio sam, skrivao si se pod kamenom. Sjevernjakinja. Kći Oštrozimlja. Čuli
smo da je ubila kralja čarolijom, a onda se pretvorila u strahovuka s velikim kožnim
krilima poput šišmiša i odletjela kroz prozor kule. Ali ostavila je patuljka za sobom i
Cersei mu kani odrubiti glavu."
Glupost, pomisli Arya. Sansa zna jedino pjesme, a ne čarolije, i nikad se ne bi udala
za Vražićka.
Pas je sjedio na klupi najbližoj vratima. Usta su mu se trzala, ali samo s opečene
strane. "Trebala ga je uroniti u divlju vatru i skuhati ga. Ili ga škakljati dok mjesec ne
pocrni." Podigne svoj vinski kalež i smjesta ga iskapi.
On je jedan od njih, pomisli Arya kad je to vidjela. Zagrizla je usnicu tako jako da je
okusila krv. On je isti kao oni. Trebala sam ga ubiti dok je spavao.
"Dakle, Gregor je zauzeo Harrenhal?" reče Sandor.
"Nije ga gotovo ni trebalo zauzimati", reče Polliver. "Plaćenici su pobjegli čim su
saznali da dolazimo, svi osim nekolicine. Jedan od kuhara otvorio nam je bočna vrata,
da se osveti Jarcu što mu je odsjekao stopalo." Zahihoće se. "Zadržali smo ga da nam
kuha, nekoliko djevojčura da nam griju postelje, a sve ostale poklali."
"Sve ostale?" izlane Arya.
"Pa, Ser je zadržao Jarca da mu proñe vrijeme."
Sandor reče: "Je li Crna Riba još u Rijekotoku?"
"Ne zadugo", reče Polliver. "Pod opsadom je. Stari Frey će objesit Edmurea Tullvja
ako on ne preda zamak. Jedine prave borbe vode se oko Gavran-drva. Blackwoodi i
Brackeni. Brackeni su sada naši."
Pas nalije kalež vina za Aryju i još jedan za sebe, i ispije ga zureći u vatru na ognjištu.
"Ptičica je odletjela, dakle? Pa, to bolje za nju. Pos-rala se na Vražićkovu glavu i
odlepršala."
"Pronaći će je", reče Polliver. "Makar to bude stajalo polovicu zlata u Bacačevoj
hridi."
- 583 -
[email protected]
"Ljepušna djevojka, čujem", reče Škakljač. "Slatka ko med." On cmokne usnama i
osmjehne se.
"I pristojna", složi se Pas. "Prava mala gospa. Ne kao njezina prokleta sestra."
"I nju su pronašli", reče Polliver. "Sestru. Čujem da su je obećali Bol-tonovu
kopiletu."
Arya je pijuckala vino pa joj nisu mogli vidjeti usta. Nije razumjela 6 čemu Polliver
govori. Sansa nema drugu sestru. Sandor Clegane se glasno nasmije.
"Stoje tako prokleto smiješno?" upita Polliver.
Pas nijednom ne dobaci pogled Aryji. "Da sam htio da to znaš, bio bih ti rekao. Ima li
brodova u Soljenicama?"
"Soljenicama? Kako bih ja to znao? Čujem da su se trgovci vratili u Djevičino
jezerce. Randvll Tarly je osvojio zamak i zaključao Mootona u ćeliju u kuli. Nisam
čuo ništa o Soljenicama."
Škakljač se nagne naprijed. "Zar bi se otisnuo na more da se ne pozdraviš s bratom?"
Arya se naježi kad gaje čula da postavlja pitanje. "Ser bi radije da se vratiš s nama u
Harrenhal, Sandore. Kladim se da bi. Ili u Kraljev grudobran..."
"Jebeš to. Jebeš njega. Jebeš vas."
Škakljač slegne ramenima, ispravi se i posegne rukom iza glave da protrlja zatiljak.
Tada se naizgled sve dogodilo odjednom; Sandor posrne na noge, Polliver isuče svoj
dugi mač, a Škakljačeva ruka švigne natrag zamagljena od brzine poslavši nešto
srebrno bljeskavo preko zajedničke odaje. Da se Pas nije kretao, nož bi mu ogulio
jabučicu vrata; umjesto toga samo mu je okrznuo rebra i završio drhteći na zidu blizu
vrata. Tada se nasmijao, smijehom hladnim i šupljim kao da dolazi s dna duboka
bunara. "Nadao sam se da ćeš učiniti nešto glupo." Njegov mač isklizne iz korica
upravo na vrijeme da odbije Polliverov prvi zamah.
Arya načini korak natrag dok je započinjala duga čelična pjesma. Škakljač siñe s
klupe s kratkim mačem u jednoj ruci i bodežom u drugoj. Čak je i zdepasti smeñokosi
štitonoša bio na nogama, petljajući oko svog balčaka. Zgrabila je svoj vinski kalež sa
stola i bacila mu ga u lice. Gañala je bolje nego u Blizancima. Kalež ga je pogodio
ravno u njegov t veliki bijeli prišt te se tvrdo srušio na stražnjicu.
Polliver je bio mrk, metodičan borac i pritiskao je Sandora nepoko-Ilebljivo prema
natrag, a njegov se težak dugi mač pomicao divljačkom f preciznošću. Psetovi zamasi
bijahu nemarniji, njegovo pariranje prenagljeno, njegove noge spore i nespretne.
Pijan je, shvati Arya u očaju. Popio je prebrzo, bez hrane u želucu. A Škakljač se
šuljao oko zida da doñe iza njega. Zgrabila je drugi vinski kalež i bacila ga na njega,
ali on je bio brži od štitonoše te je sagnuo glavu na vrijeme. Pogled koji joj je tada
dobacio bio je hladan od obećanja. Ima li u selu skrivenog zlata? mogla ga je čuti
kako pita. Glupi štitonoša je stezao rub stola i podizao se na koljena. Arya je mogla
okusiti začetke panike u dnu svog grla. Strah siječe dublje od mačeva. Strah siječe
dublje...
Sandor ispusti uzdah boli. Opečena strana njegova lica krvarila je od sljepoočnice do
obraza, a komad njegova uha je nestao. Činilo se da ga je to razgnjevilo. Potjerao je
Pollivera natrag divljim napadom, udarajući po njemu starim zarezanim mačem koji
je zamijenio u brdima. Bradati čovjek je ustuknuo, ali nijedan od zamaha nije ga ni
dotaknuo. A tada Škakljač preskoči klupu brzo poput zmije i zasiječe u Psetov zatiljak
rubom svog kratkog mača.
Ubijaju ga. Arya više nije imala kaleže, ali postojalo je nešto bolje što je mogla baciti.
Izvukla je bodež koji su oteli umirućem strijelcu i pokušala ga hitnuti na Škakljača
onako kako je on to učinio. No, nije bilo isto kao bacati kamen ili divlju jabuku. Nož
- 584 -
[email protected]
se pokoleba i pogodi ga drškom u ruku. Nije ga ni osjetio. Bio je previše usredotočen
na Cleganea.
Clegane pokuša ubod vrhom mača i pritom se divlje izvije u stranu, dobivši trenutak
odmora. Krv mu je curila niz lice i iz posjekotine na vratu. Oba Gorostasova čovjeka
žestoko ga napadoše, Polliver sijekući prema njegovoj glavi i ramenima dok je
Škakljač uskakivao da ga ubode u leña ili trbuh. Težak kameni vrč još je bio na stolu.
Arya ga ščepa objema rukama, ali dok ga je podizala nešto je uhvati za mišicu. Vrč joj
isklizne iz prstiju i razbije se o pod. Silom okrenuta, našla se nos uz nos sa
štitonošom. Glupačo, posve si zaboravila na njega. Njegov veliki bijeli prišt je pukao,
vidjela je.
"Jesi li ti štenčevo štene?" Imao je mač u desnici i njezinu mišicu u ljevici, ali njezine
su šake bile slobodne, te ona istrgne njegov nož iz korica i uvuče ga opet u njegov
trbuh, izvivši ga. Nije nosio žičanu košulju, čak ni uškrobljenu kožu, te je prošao
ravno kroz njega, poput Igle kad je ubila konjušara u Kraljevu grudobranu.
Štitonošine se oči rašire i on joj ispusti ruku. Arya se okrene prema vratima i iščupa
Škakljačev nož iz zida.
Polliver i Škakljač zatjerali su Psa u kut iza klupe, a jedan od njih zadao mu je gadnu
crvenu posjeklinu na gornjem rebru uz ostale njegove rane. Sandor se oslanjao na zid,
krvareči i glasno dišući. Izgledao je kao da jedva može stajati, a kamoli se boriti.
"Baci mač i odvest ćemo te u Harrenhal", reče mu Polliver.
"Da me Gregor može dokrajčiti sam?" Škakljač reče: "Možda te preda meni."
"Ako me želiš, doñi po mene." Sandor se odgurne od zida i stane u polučučanj iza
klupe, držeći mač poprijeko svog tijela.
"Misliš da nećemo?" reče Polliver. "Pijan si."
"Možda," reče Pas, "ali ti si mrtav." On zamahne nogom i dohvati klupu, zatjeravši je
snažno u Polliverove goljenice. Bradati nekako ostane na nogama, ali Pas se sagne
pod njegovim divljim zamahom i podigne vlastiti mač okrutnim zamahom nadlanice.
Krv poprska strop i zidove. Oštrica se zabila usred Polliverova lica, pa kad ju je Pas
izvukao, pola njegove glave otišlo je s njom.
Škakljač ustukne. Arya je mogla nanjušiti njegov strah. Kratki mač u njegovoj ruci
odjednom se činio gotovo igračkom naspram dugačke oštrice koju je držao Pas, a on
nije bio ni oklopljen. Kretao se brzo, lak na nogama, ne odvraćajući pogled sa
Sandora Cleganea. Bilo je najlakše na svijetu za Aryju da korakne iza njega i probode
ga.
"Ima li u selu skrivenog zlata?" viknula je dok je zabijala oštricu u njegova leda. "Ima
li srebra? Dragulja?" Ubode ga još dvaput. "Ima li hrane? Gdje je knez Beric?" Tada
je bila na njemu, još bodući. "Kamo je otišao? Koliko je ljudi bilo s njim? Koliko
vitezova? Koliko strijelaca? Koliko, koliko, koliko, koliko, koliko, koliko? Ima li
zlata u selu?"
Ruke su joj bile crvene i ljepljive kad ju je Sandor odvukao s njega. "Dosta", bilo je
sve što je rekao. I sam je krvario poput preklane svinje i vukao jednu nogu dok je
hodao.
"Ima još jedan", podsjeti ga Arya.
Štitonoša je izvukao nož iz svog trbuha i pokušavao zaustaviti krv rukama. Kad ga je
Pas povukao na noge, vrisnuo je i počeo cmizdriti poput djeteta. "Milost," plakao je,
"milost. Nemojte me ubiti. Majko, smi-luj se."
"Zar ja sličim tvojoj jebenoj materi?" Pas nije nalikovao na čovjeka. "I ovoga si
ubila", reče Aryji. "Bocnula ga u crijeva, to će ga dokrajčiti. Ali trebat će mu dugo da
umre."
- 585 -
[email protected]
Činilo se da ga momak ne čuje. "Došao sam zbog cura", jecao je. "... učinit od mene
muškarca, rekao je Polly... o bogovi, odvedite me u koji zamak... meštru, odvedite me
nekom meštru, moj otac ima zlata... bilo je to samo zbog cura... milost, ser."
Pas ga odalami po licu, što ga natjera da ponovno vrisne. "Ne zovi me ser." Okrene se
Aryji. "Ovaj je tvoj, vučice. Ti to obavi."
Znala je što je mislio. Arya poñe k Polliveru i klekne u njegovu krv dovoljno dugo da
mu otkopča pojas za mač. Viseći pokraj njegova bodeža bila je tanja oštrica, preduga
da bi bila bodež, prekratka da bi bila muški mač... ali ležala je upravo kako valja u
njezinoj ruci.
"Sjećaš se gdje je srce?" upita Pas.
Ona kimne. Štitonoša prevrne očima. "Milost."
Igla mu se zavuče meñu rebra i udijeli mu je.
"Dobro." Sandorov glas bio je mukao od boli. "Ako su se ova trojica tu kurvala,
Gregor sigurno drži i gaz i Harrenhal. Još njegovih ljubimaca moglo bi dojahati
svakog časa, a mi smo ubili dovoljno jebenih budala za jedan dan."
"Kamo ćemo poći?" upita ona.
"U Soljenice." On položi krupnu ruku na njezino rame da ne padne. "Ponesi malo
vina, vučice. I uzmi koliko god novca imaju, trebat će nam. Ako u Soljenicama ima
brodova, možemo stići u Dolinu preko mora." Njegova usta trzala su se prema njoj,
dok je još krvi teklo s mjesta gdje mu se nalazilo uho. "Možda će te kneginja Lysa
udati za svojega malog Roberta. To je brak koji bih volio vidjeti." Počeo se smijati, ali
je umjesto toga jauknuo.
Kad je došlo vrijeme da odu, trebala mu je Arvjina pomoć da se popne na Neznanca.
Svezao je trak tkanine oko vrata i drugi oko bedra, te skinuo štitonošin plašt s njegove
kuke na zidu. Plašt je bio zelen, sa zelenom strijelom na bijeloj kosoj pruzi, ali kad
gaje Pas smotao u svežanj i pritisnuo na uho, ubrzo je postao crven. Arya se bojala da
će se srušiti čim krenu, ali on je nekako ostao u sedlu.
Nisu mogli riskirati susret s bilo kim tko je držao Gaz rubina, pa su umjesto da slijede
Kraljevsku cestu skrenuli na jugoistok, kroz obrasla polja, šume i baruštine. Prošli su
sati prije nego što su stigli na obale Trozupca. Rijeka se krotko vratila u svoj
uobičajeni kanal, vidjela je Arya, a sav njezin mokri smeñi bijes nestao je s kišama. /
ona je umorna, pomisli.
Blizu ruba vode pronašli su neke vrbe kako se uzdižu iz hrpe istrošenih stijena.
Zajedno su stijene i drveće tvorili neku vrstu prirodne utvrde gdje su se mogli sakriti i
od rijeke i od staze. "To će odgovarati", reče Pas. "Napoji konje i skupi štogod pruća
za vatru." Kad je sjahao, morao se uhvatiti za granu stabla da ne padne.
"Zar se dim neće primjećivati?"
"Ako nas itko želi pronaći, moraju samo slijediti moju krv. Vodu i pruće. Ali najprije
mi donesi onu vinsku mješinu."
Kad je zapalio vatru, Sandor namjesti svoju kacigu meñu plamenove, isprazni pola
mješine s vinom u nju i sruši se uz izbočinu mahovinom prekrivene stijene kao da
više ne kani ustati. Zapovjedio je Aryji da ispere štitonošin plašt i rasiječe ga na trake.
I one su završile u njegovoj kacigi. "Da imam više vina, popio bih ga sve dok ne
budem mrtav za svijet. Možda bih te trebao poslati u onu prokletu krčmu po još jednu
mješinu ili tri."
"Ne", reče Arya. Neće valjda, zar ne? Ako to učini, samo ću ga ostaviti i odjahati.
Sandor se nasmije strahu na njezinu licu. "Šala, vučja djevojčice. Prokleta šala.
Pronañi mi štap, otprilike ovako dugačak i ne previše debeo. I isperi s njega blato.
Mrzim okus blata."
- 586 -
[email protected]
Nisu mu se svidjela prva dva štapa koja mu je donijela. U času kad je pronašla jedan
koji mu je odgovarao, plamenovi su zacrnjeli njegovu pseću njušku sve do očiju.
Unutra je vino divlje ključalo. "Uzmi kalež iz mog noćnog zavežljaja i napuni ga do
pola", reče joj. "Budi oprezna. Prevrneš li tu prokletinju, zaista ću te poslati natrag po
još. Uzmi vino i izlij mi ga na rane. Misliš da ćeš to moći učiniti?" Arya kimne.
"Onda, što čekaš?" zareži on.
Zglobovi njezinih prstiju okrznuli su čelik kad je prvi put napunila kalež, opekavši je
tako jako da je zaradila mjehure. Arya se morala ugristi za usnicu da ne krikne. Pas je
upotrijebio štap u istu svrhu, ukli-ještivši ga izmeñu zubi dok je lijevala. Najprije je
obradila posjekotinu na njegovu bedru, potom plići zarez na zatiljku. Sandor je savio
desnicu u šaku i udarao njome o tlo dok je radila na njegovoj nozi. Kad je došao red
na vrat, zagrizao je štap tako snažno da se prelomio, a ona mu je morala pronaći novi.
Mogla je vidjeti užas u njegovim očima. "Okreni glavu." Prolila je vino po otvorenom
crvenom mesu gdje mu se ranije nalazilo uho, a prsti smeñe krvi i crvenog vina
potekli su mu niz čeljust. Tada je zaista kriknuo, unatoč štapu. Onda se onesvijestio
od bola.
Arya se ostalog domislila sama. Izvukla je trake koje su načinili od šti-tonošina plašta
s dna kacige i upotrijebila ih da poveže rane. Kad je došla do njegova uha, morala je
zamotati polovicu njegove glave da zaustavi krvarenje. Dotad se već sumrak spuštao
na Trozubac. Pustila je konje da pasu, a potom im svezala noge za noć i smjestila se
što je udobnije mogla u nišu izmeñu dviju stijena. Vatra je neko vrijeme gorjela, a
onda se utrnula. Arya je promatrala mjesec kroz granje nad glavom.
"Ser Gregor Gorostas", reče tiho. "Dunsen, Raff Medeni, Ser Ilyn, Ser Meryn, kraljica
Cersei." Čudno se osjećala što je morala izostaviti Pollivera i Škakljača. I Joffreyja.
Bilo joj je drago što je mrtav, ali željela je daje mogla biti ondje da mu vidi smrt ili da
ga možda ubije sama. Pol-liverje rekao da ga je Sansa ubila, i Vrazićak. Je li to
mogla biti istina? Vražićak je bio Lannister, a Sansa... Htjela bih da se mogu
pretvoriti, u stra-hovuka, da mi narastu krila i da odletim odavde.
Ako je i Sansa otišla, više nije bilo drugih Starkovih osim nje. Jon je bio na Zidu
tisuću liga daleko, ali on je bio Snow, a sve te tetke i ujaci kojima ju je Pas htio
prodati, ni oni nisu bili Starkovi. Nisu bili straho-vukovi.
Sandor zastenje, a ona se prevrne na bok da ga pogleda. Izostavila je i njegovo ime,
shvati. Zastoje to učinila? Pokušala je misliti na Myca-ha, ali bilo je teško sjetiti se
kako je izgledao. Nije ga dugo poznavala. Sve stoje ikad činio bilo je da se igrao
mačevanja sa mnom. "Pas", šapne i: "Valar morghulis." Možda će biti mrtav do
jutra...
Ali kad je blijedo svjetlo zore prodrlo kroz drveće, on je bio taj koji ju je probudio
vrškom svoje čizme. Sanjala je da je opet bila strahovuk, proganjajući konja bez
jahača uzbrdo s čoporom iza sebe, ali njegova noga ju je vratila iz snova upravo kad
su se približili da ga ubiju.
Pas je još bio slab, svaki njegov pokret bio je spor i nespretan. Zgu-rio se u sedlu i
znojio, a uho mu je počelo krvariti kroz zavoj. Trebala mu je sva snaga da ne padne s
Neznanca. Da su ih Gorostasovi ljudi došli loviti, sumnjala je da bi mogao uopće
podići mač. Arya se obazre preko ramena, ali iza njih nije bilo ničeg osim vrane koja
je lepršala s drveta na drvo. Jedini zvuk bila je rijeka.
Davno prije podneva, Sandor Clegane se počeo klatiti. Još su preos-tajali sati danjeg
svjetla kad je zapovjedio da se zaustave. "Moram ot-počinuti", bilo je sve što je rekao.
Ovaj put kad je sjahao uistinu je pao. Umjesto da pokuša ustati, slabašno je otpuzao
pod jedno drvo i naslonio se na deblo. "Prokletstvo", opsovao je. "Prokletstvo." Kad
je vidio da Arya bulji u njega, reče: "Oderao bih te živu za kalež vina, djevojčice."
- 587 -
[email protected]
Ona mu umjesto toga donese vode. On popije malo, potuži se da je imala okus blata i
zapadne u nemiran grozničav san. Kad ga je dotakla, koža mu je gorjela. Arya onjuši
njegove zavoje kao što je meštar Luwin ponekad činio kad je liječio njezinu
posjeklinu ili ranu. Lice mu je najviše krvarilo, ali rana na njegovu bedru zaista je
čudno vonjala.
Pitala se koliko su daleko bile te Soljenice, i bi li ih mogla pronaći sama. Ne bih ga
morala ubiti. Ako samo odjašem i ostavim ga, umrijet će sam od sebe. Umrijet će od
groznice i ležati pod onim stablom do kraja svijeta. Ali možda bi bilo bolje da ga
ubije sama. Ubila je štitonošu u krčmi, a taj nije učinio ništa osim što ju je ščepao za
ruku. Pas je ubio Mycaha. Mycaha i druge. Kladim se daje ubio na stotine takvih kao
stoje Mycah. Vjerojatno bi ubio i nju da nije otkupnine.
Igla zasvjetluca kad ju je isukala. Polliver ju je održao lijepom i oštrom, barem to.
Okrenula je tijelo na bok u stav vodene plesačice a da na to nije ni pomislila. Suho
lišće zašuška joj pod nogama. Hitra poput zmije, pomisli ona. Glatka poput ljetne
svile.
Njegove se oči otvore. "Sjećaš se gdje je srce?" upita promuklim šap-tom.
Stajala je nepomično poput kamena. "Ja... ja sam samo..."
"Ne laži", zareži on. "Mrzim lašce. Varalice bez petlje mrzim još više. Hajde, obavi
to." Kad se Arya nije pomakla, on reče: "Ubio sam tvog malog mesara. Presjekao sam
ga gotovo napola i smijao se tomu kasnije." Ispustio je neobičan zvuk, trebao joj je
trenutak da shvati kako je jecao. "I ptičicu, tvoju lijepu sestru, stajao sam ondje u
svojem bijelom plastu i puštao ih da je tuku. Oteo sam prokletu pjesmu, ona ju nije
dala. Kanio sam oteti i nju. Trebao sam. Trebao sam je jebati do krvi i iščupati joj srce
prije nego što sam je ostavio onom patuljku." Grč bola iskrivi mu lice. "Želiš me
natjerati da molim, kučko? Učini to! Dar milosti... osveti svog malog Michaela..."
"Mycaha." Arya korakne dalje od njega. "Ne zaslužuješ dar milosti."
Pas ju je gledao kako sedla Kukavicu očima sjajnim od groznice. Nijednom nije
pokušao ustati i spriječiti je. Ali kad je uzjahala, reče: "Pravi strahovuk dokrajči
ranjenu životinju."
Možda te neki pravi strahovukovi pronañu, pomisli Arya. Možda te nanjuše kad zañe
sunce. Onda če naučiti što strahovukovi rade psima. "Nisi me smio udariti onomad
sjekirom", reče ona. "Trebao si mi spasiti majku." Okrenula je konja i odjahala od
njega, nijednom se ne osvrnuvši.
1 Vedrog jutra šest dana kasnije stigla je do mjesta gdje se Trozubac počeo širiti, a
zrak mirisao više na sol nego na drveće. Zadržala se blizu vode, prolazeći pokraj polja
i farmi, a malo poslije podneva pred njom se ukaže grad. Soljenice, ponada se ona.
Mali zamak dominirao je gradom; ne veći od utvrde, zapravo, s jednom jedinom
visokom četvrtastom tvrñavom s dvorištem i obrambenim zidom. Većina trgovina,
krčmi i pivnica oko luke bila je opljačkana ili spaljena, iako su neke još uvijek
izgledale naseljene. Ali luka je bila ondje, a na istok se širio Zaljev rakova, čije su se
vode ljeskale modro i zeleno na suncu.
A bilo je i brodova.
Tri, pomisli Arya, ima ih tri. Dva su bila samo riječne galije, plitki teretni brodovi
načinjeni da plove vodama Trozupca. Treći bijaše veći, trgovački brod slanog mora s
dva reda vesala, pozlaćenim pramcem i tri visoka jarbola sa smotanim purpurnim
jedrima. I njegov je trup bio obojen purpurno. Arya odjaše na Kukavici niz dokove da
bolje pogleda. Neznanci nisu bili tako čudni u luci kao u malim selima i činilo se da
nitko ne mari tko je i zašto je tu.
Treba mi srebra. Spoznaja je natjera da se ugrize za usnicu. Pronašli su jelena i tuce
bakrenjaka kod Pollivera, osam srebrnjaka kod prišta-vog štitonoše kojeg je ubila i
- 588 -
[email protected]
samo par novčića u Škakljačevoj novčarki. Ali Pas joj je rekao da mu svuče čizme i
razreze krvlju natopljenu odjeću, te je otkrila po jelen u svakom nožnom prstu i tri
zlatna zmaja sašivena u podstavi njegova haljetka. Meñutim, Sandor je sve to prisvo-
jio. To nije bilo pošteno. Novac je bio moj jednako kao i njegov. Da mu je udijelila dar
milosti... ali, nije. Nije se mogla vratiti, kao što nije mogla ni moliti za pomoć. Moleći za
pomoć nikad je ne dobiješ. Trebat će prodati Kukavicu i nadati se da će za nju dobiti
dovoljno.
Staje bijahu spaljene, doznala je od dječaka na dokovima, ali žena koja ih je držala još je
trgovala iza septe. Arya ju je lako pronašla, krupna, čila žena s dobrim konjskim mirisom
na sebi. Kukavica joj se svidjela na prvi pogled, upitala je Aryju kako ju je dobila i
iscerila se na odgovor. "Ona je čistokrvan konj, to je očito, i ne dvojim da je pripadala
vitezu, mila", reče. "Ali vitez nije bio tvoj mrtvi brat. Poslujem s onim tamo zamkom
mnogo godina, pa znam kakvi su plemenitaši. Ova kobila je čistokrvna, ali ti nisi."
Bocnula je prstom Aryju u grudi. "Pronašla si je ili ukrala, nije važno što, ali tako je bilo.
Jedini način da prljavo malo stvorenje poput tebe jaše trkaćeg konja."
Arya se ujede za usnicu. "Znači li to da je nećete kupiti?"
Žena se zahihoće. "To znači da ćeš uzet što ti dam, mila. Inače ćemo poći u zamak i
možda ne dobiješ ništa. Ili te čak objese, jer si nekom dobrom vitezu ukrala konja."
Šestero drugih stanovnika Soljenica bijaše u blizini, idući za svojim poslom, te je Arya
znala da ne može ubiti ženu. Umjesto toga morala se ugristi za usnicu i dopustiti da je
prevari. Novčarka koju je dobila bila je žalosno plosnata, a kad je zatražila više za sedlo,
uzde i gunj, žena joj se samo nasmijala.
Nikad ne bi prevarila Psa, pomisli tijekom duge šetnje natrag na dokove. Činilo se da je
udaljenost porasla miljama otkad ju je projahala.
Purpurna galija još je bila ondje. Da je brod otplovio dok ju je žena doslovice pljačkala, to
bi bilo previše. Bačva medovine kotrljala se uz dasku kad je stigla. Kad ju je pokušala
slijediti, mornar na palubi joj dovikne nešto na jeziku koji nije znala. "Želim vidjeti
kapetana", reče mu Arya. On samo vikne još jače. Ali komešanje privuče pažnju
zdepastog sjedokosog čovjeka u plastu od purpurne vune, a on je govorio Zajedničkim
jezikom. "Ja sam ovdje kapetan", reče. "Što želiš? Budi brza, dijete, moramo uhvatiti
plimu."
"Želim ići na sjever, na Zid. Evo, mogu platiti." Dala mu je novčarku. "Noćna straža ima
zamak na moru."
"Istočnu stražarnicu." Kapetan prospe srebro na svoj dlan i namršti se. "Je li to sve što
imaš?"
Nije dovoljno, znala je Arya iako joj nije rekao. Mogla je to vidjeti na njegovu licu.
"Neće mi trebati kabina", reče. "Mogu spavati dolje u to-varnom prostoru ili..."
"Primi je kao kabinsku djevojku", reče veslač u prolazu, sa smotkom vune preko
ramena. "Može spavat sa mnom."
"Pazi na jezik", prasne kapetan.
"Mogla bih raditi", reče Arya. "Mogu ribati palubu. Nekoć sam ribala stube zamka. Ili
bih mogla veslati..."
"Ne," reče on, "ne bi." Vratio joj je njezin novac. "Ne bi bilo važno čak i da možeš,
dijete. Na sjeveru nema ništa za nas. Led, rat i gusari. Vidjeli smo desetak gusarskih
brodova kako plove na sjever dok smo obilazili Rt napukle pandže i ne želim ih
ponovno susresti. Odavde ćemo usmjeriti naša vesla prema kući, a predlažem da i ti
učiniš isto."
Nemam kuću, pomisli Arya. Nemam čopor. A sada nemam ni konja.
Kapetan je bio na odlasku kad je rekla: "Koji je ovo brod, moj gospodaru?"
On zastane dovoljno dugo da joj uputi umoran osmijeh. "Ovo je galija Titanova kći, iz
Slobodnog grada Braavosa."
- 589 -
[email protected]
"Čekajte", naglo će Arya. "Imam još nešto." Gurnula ga je u svoje rublje da ga čuva
na sigurnom, te je morala duboko kopati da ga pronañe, dok su se veslači smijali, a
kapetan čekao s očitim nestrpljenjem. "Još jedan srebrnjak neće ništa značiti, dijete",
reče na koncu.
"Nije srebrnjak." Njezini se prsti sklope oko njega. "Željezan je. Evo." Ona mu ga
utisne u ruku, mali crni željezni novčić koji joj je dao Jaqen H'ghar, tako istrošen da
muškarac čiju je glavu nosio nije imao crte lica. Vjerojatno je bezvrijedan, ali...
Kapetan ga prevrne i zatrepće na nj, a onda je ponovno pogleda. "Ovo... kako...?"
Jaqen je rekao da izgovorim i riječi. Arya prekriži ruke na grudima. "Valar
morghulis", reče, glasno kao daje znala što znači.
"Valar dohaeris", odvrati on, dotičući čelo s dva prsta. "Naravno da ćeš dobiti
kabinu."
- 590 -
[email protected]
samwell
Siše jače od moga." Gilly pomiluje djetetovu glavu dok ga je privijala na svoju bradavicu.
"Gladan je", reče plavokosa žena Val, ona koju su crna braća nazivala divljačkom
princezom. "Dosad je živio na kozjem mlijeku i napicima onog slijepog meštra."
Dječak još nije imao ime, kao ni Gillvn. To je bio divljački običaj. Činilo se da čak ni sin
Mancea Raydera neće dobiti ime do svoje treće godine, iako je Sam čuo da ga braća zovu
Mali princ i Roñen-u-bitki.
Gledao je kako dijete pije iz Gillvne dojke, a onda gledao Jona kako ga promatra. Jon se
smiješi. Tužan osmijeh, ipak, ali svakako neka vrsta osmijeha. Samu je bilo drago što ga
vidi. To je prvi put da sam ga vidio kako se smiješi otkad sam se vratio.
Hodali su od Noćne utvrde do Dubokog jezera, i od Dubokog jezera do Kraljičinih dveri,
slijedeći usku stazu od jednog zamka do drugog, nikad ne gubeći Zid iz vida. Dan i pol do
Crnog zamka, dok su klipsali na žuljevitim nogama, Gilly je čula konje iza njih i okrenula
se kako bi ugledala kolonu crnih jahača koja je stizala sa zapada. "Moja braća", uvjeravao
ju je Sam. "Nitko ne koristi ovu cestu osim Noćne straže." Ispostavilo se da je to bio Ser
Denys Mallister iz Sjenovite kule, zajedno s ranjenim Bowenom Marshem i preživjelima
iz bitke kod Mosta lubanja. Kad je Sam ugledao Dywena, Orijaša i Žalosnog Edda
Tolletta, pao je na koljena i zaplakao.
Od njih je doznao za bitku pod Zidom. "Stannis se iskrcao sa svojim vitezovima kod
Istočne stražarnice, a Cotter Pyke ga je poveo izvid-ničkim putovima da uhvate
divljake na prepad", rekao mu je Orijaš. "Smlavio ih je. Mance Rayder je zarobljen,
tisuću njegovih najboljih pobijeno, uključujući Harmu Psoglavu. Ostali su se raspršili
poput lišća pred olujom, čujemo." Bogovi su dobri, pomislio je Sam. Da se nije iz-
gubio dok je išao na jug iz Crasterove tvrñe, on i Gilly mogli su ušetati ravno u
bitku... ili u tabor Mancea Raydera, u najboljem slučaju. To bi moglo biti dobro za
Gilly i dječaka, ali ne za njega. Sam je čuo sve priče o tome što su divljaci činili
zarobljenim Vranama. Zadrhtao je.
Ništa što su mu njegova braća rekla nije ga meñutim pripremilo na ono što je zatekao
u Crnom zamku. Zajednička dvorana izgorjela je do temelja, a velebno drveno
stubište bilo je humak prelomljenog leda i sažeženog drvlja. Donal Noye je bio mrtav,
zajedno s Rastom, Gluhim Dickom, Crvenim Alvnom, i još mnogo njih, ali zamak je
bio krcatiji nego što ga je Sam ikad vidio; ne crnom braćom, već kraljevim vojnicima,
njih više od tisuću. Kralj je boravio u Kraljevoj kuli prvi put u živom pamćenju, a
stjegovi su lepršali s Koplja, Hardinove kule, Sive utvrde, Štit--dvorane i ostalih
zgrada koje su stajale prazne i napuštene mnogo godina. "Onaj veliki, zlatni s crnim
jelenom, to je kraljevski barjak kuće Baratheon", rekao je Gilly koja nikad prije nije
vidjela stjegove. "Lisisa--i-cvijeće je kuća Florent. Kornjača je Estermont, sabljarka je
Bar Emmon, ukrštene trublje su za Wensingtone."
"Svi su živih boja poput cvijeća." Gilly uperi prst. "Sviñaju mi se oni žuti, s vatrom.
Pogledaj, neki borci imaju isto to na bluzama."
"Vatreno srce. Ne znam čiji je to grb."
- 591 -
[email protected]
Otkrio je uskoro. "Kraljičini ljudi", rekao mu je Pyp, nakon što je ispustio poklik i
viknuo, "pohitajte i zabarikadirajte vrata, momci, Sam Ppkositelj vratio se iz groba",
dok je Grenn grlio Sama tako jako da je mislio da će mu rebra prepuknuti. "Ali radije
se .ne raspituj gdje je kraljica. Stannis ju je ostavio u Istočnoj stražarnici, s njihovom
kćerkom i flotom. Nije doveo nijednu ženu osim one crvene."
"One crvene?" rekao je Sam nesigurno.
"Melisandre od Asshaija", reče Grenn. "Kraljeva čarobnica. Vele da je spalila živog
čovjeka u Zmajevu kamenu kako bi Stannis imao povoljne vjetrove na svojem
putovanju na sjever. Jahala je uz njega i u bitki, te mu dala čarobni mač. Donositelj
svjetla, tako ga zovu. Čekaj da ga vidiš. Blista kao da je u njemu komadić sunca."
Ponovno je pogledao Sama i iskesio zube u velik bespomoćan glup osmijeh. "Još ne
mogu vjerovat da si tu."
I Jon Snow se nasmiješio kad ga je ugledao, ali bio je to umoran osmijeh, poput onog
koji je imao sada. "Ipak si se vratio", rekao je. "I izbavio Gilly. Obavio si dobar
posao, Same."
Jon je obavio više nego dobar posao, sudeći po Grennovoj priči. Ali čak i
zarobljavanje Roga zime i divljačkog princa nije bilo dovoljno za Ser Allisera
Thornea i njegove prijatelje, koji su ga još proglašavali prebjegom. Iako je meštar
Aemon govorio da njegova rana dobro zarasta, Jon je nosio druge ožiljke, dublje od
onih oko svojega oka. Tuguje za svojom divljom djevojkom i svojom braćom.
"Čudno", rekao je Samu. "Craster nije volio Mancea, ni Mance Cras-tera, ali sada
Crasterova kći hrani Manceova sina."
"Imam mlijeka", reče Gilly, glasom tihim i stidljivim. "Moj uzima tek malo. Nije
pohlepan poput ovoga."
Divljakinja Val okrene se prema njima. "Čula sam da kraljičini ljudi govore kako
crvena žena kani predat Mancea vatri, čim dovoljno ojača."
Jon joj uputi umoran pogled. "Mance je dezerter Noćne straže. Kazna za to je smrt.
Da ga je Straža zarobila, dosad bi ga već objesili, ali on je kraljev zarobljenik, a nitko
ne zna kraljev um osim crvene žene."
"Želim ga vidjet", reče Val. "Želim mu pokazat sina. Zaslužuje toliko, prije nego što
ga ubijete."
Sam pokuša objasniti. "Nikome nije dopušteno da ga vidi, osim meštru Aemonu, moja
gospo."
"Daje u mojoj moći, Mance bi mogao držati svog sina." Jonov osmijeh je iščeznuo.
"Žao mi je, Val." Okrenuo se da ode. "Sam i ja se moramo vratiti dužnostima. Sam
mora. Pitat ćemo možeš li vidjeti Mancea. To je sve što mogu obećati."
Sam se zadrži dovoljno dugo da stisne Gillvnu ruku i obeća da će se vratiti nakon
večere. Onda pohita za njim. Bilo je stražara pred vratima, kraljičinih ljudi s kopljima.
Jon je bio na pola puta niz stube, ali pričekao je kad je čuo Sama kako dašće za njim.
"Gilly ti se jako sviña, zar ne?"
Sam pocrveni. "Gilly je dobra. Dobra je i mila." Bio je sretan što je njegova duga
mora završila, sretan što se vratio svojoj braći u Crni za-mak... ali ponekih noći, sam u
svojoj ćeliji, sjećao se kako je Gilly bila topla kad bi se sklupčali pod krznima s
djetetom izmeñu sebe. "Ona... učinila me hrabrijim, Jone. Ne hrabrim, ali... hrabrijim."
"Znaš da je ne možeš zadržati," blago će Jon, "kao što ni ja nisam mogao ostati s Ygritte.
Položio si zakletvu, Same, kao i ja. Kao i svi mi."
"Znam. Gilly je rekla da bi mi bila žena, ali... rekao sam joj za zakletvu i što ona znači.
Ne znam je li ju to rastužilo ili razveselilo, ali rekao sam joj." Nervozno proguta pa izusti:
"Jone, može li biti časno lagati, ako se laže u... dobru svrhu?"
- 592 -
[email protected]
"To bi ovisilo o laži i svrsi, predmnijevam." Jon promotri Sama. "Ne bih to savjetovao. Ti
nisi stvoren za laži, Same. Rumeniš se, cičiš i mucaš."
"Tako je," reče Sam, "ali mogao bih lagati u pismu. Bolji sam s perom u ruci. Imam...
zamisao. Kad se stvari tu srede, mislio sam da bi za Gilly bilo najbolje... mislio sam je
poslati na Rogati brijeg. Mojoj majci, sestrama i mom... mom o-o-ocu. Kad bi Gilly rekla
da je dijete m--moje..." Ponovno se crvenio. "Moja majka bi ga htjela, znam. Pronašla bi
neko mjesto za Gilly, kakvu službu, ne bi bilo tako teško kao služiti Crasteru. A knez R-
Randyll, on... on nikad ne bi rekao, ali možda bi bio zadovoljan ako bi vjerovao da sam
nekoj divljakinji napravio kopile. To bi barem dokazalo da sam dovoljno muškarac da
legnem sa ženom i zač-nem sina. Rekao mi je jednom da ću sigurno umrijeti kao djevac,
da nijedna žena nikad ne bi... znaš... Jone, ako to učinim, napišem tu laž... bi li to bilo
dobro? Život koji bi dječak imao..."
"Odrastajući kao kopile u djedovu zamku?" Jon slegne ramenima. "To najvećim dijelom
ovisi o tvom ocu, i o tome kakav je ovo dječak. Ako bude na tebe..."
"Neće. Craster je njegov pravi otac. Vidio si ga, bio je tvrd poput starog panja, a Gilly je
jača nego što izgleda."
"Ako dječak pokaže ikakvu vještinu s mačem ili kopljem, trebao bi u najmanju ruku
dobiti mjesto u kućnoj straži tvog oca", reče Jon. "Nije nepoznato da se kopilad uvježbava
za štitonoše i pomazuje za vitezove. Ali uvjeri se da Gilly može uvjerljivo igrati tu igru.
Po onome što si mi ispripovjedio o knezu Randvllu, sumnjam da bi milostivo prihvatio da
ga prevare."
Još stražara bijaše postavljeno na stubama pred kulom. To meñutim bijahu kraljevi ljudi;
Sam je brzo naučio razliku. Kraljevi su ljudi bili zemaljski i bezbožni poput svih drugih
vojnika, ali kraljičini ljudi bijahu vatreno odani Melisandri od Asshaija i njezinu
Gospodaru svjetla. "Ideš li opet u dvorište za vježbu?" upita Sam dok su prelazili
dvorište. "Je li pametno vježbati tako naporno prije nego što ti noga posve zaraste?"
Jon slegne ramenima. "Što drugo mogu činiti? Marsh me maknuo s dužnosti, iz straha
da sam još uvijek prebjeg."
"Malo je onih koji u to vjeruju", uvjeri ga Sam. "Ser Alliser i njegovi prijatelji. Većina
braće zna bolje. Kralj Stannis takoñer zna, kladim se. Donio si mu Rog zime i zarobio
sina Mancea Raydera."
"Sve što sam učinio jest da sam zaštitio Val i djetešce od pljačkaša kad su divljaci
pobjegli i zadržao ih ondje dok nas izvidnici nisu pronašli. Nikog nisam zarobio.
Kralj Stannis drži svoje ljude na uzdi, to je očito. Pušta ih da malo pljačkaju, ali čuli
smo za samo tri silovane divljakinje, a ljudi koji su to počinili, svi su uškopljeni.
Predmnijevam da sam trebao ubijati slobodni narod dok je bježao. Ser Alliser širi
priču da sam ogolio mač samo kad sam branio naše protivnike. Propustio sam ubiti
Mancea Raydera jer sam bio u savezu s njim, veli on."
"To je samo Ser Alliser", reče Sam. "Svi znaju kakav je on čovjek." S njegovim
plemenitim porijeklom, viteškim naslovom i dugim godinama u Straži, Ser Alliser
Thorne mogao je biti jak pretendent na naslov Vrhovnog zapovjednika, ali gotovo svi
ljudi koji su vježbali pod njegovim zapovjedništvom tijekom godina kad je djelovao
kao glavni oružnik, prezirali su ga. Njegovo ime bilo je predloženo, naravno, ali
nakon što je završio na slabom šestom mjestu prvog dana, a drugog dana zapravo
izgubio glasove, Thorne se povukao da podrži kneza Janosa Slvnta.
"Ono što svi znaju jest da je Ser Alliser vitez plemenite loze i zakonitog roda, dok
sam ja kopile koje je ubilo Ohorina Polurukog i spavalo s kopljanicom. Varg, čuo sam
da me zovu. Kako mogu biti varg bez strahovuka, pitam ja tebe?" Usta mu se iskrive.
"Čak više i ne sanjam Duha. Svi su moji snovi o kriptama, o kamenim kraljevima na
njihovim prijestoljima. Ponekad čujem Robbov glas, i očev, kao da su na gozbi. Ali
izmeñu nas je zid, a ja znam da za mene nisu prostrli mjesto."
- 593 -
[email protected]
Živi nemaju mjesta na gozbama mrtvih. Samovo se srce paralo što je morao u tom
času šutjeti. Bran nije mrtav, Jone, htio je reći. Sa svojim je prijateljima i putuju na
sjeverna golemom losu da pronañu trooku vranu u dubinama Uklete šume. Zvučalo je
tako ludo da je ponekad Sam Tarly mislio da je sve samo sanjao, u duhu predočio od
groznice, straha i gladi... ali svejedno bi to izlanuo, da nije dao riječ.
Triput se zakleo da će čuvati tajnu; jednom samom Branu, jednom onom neobičnom
dječaku lojenu Reedu i posljednjem od svih, Hladno-rukom. "Svijet vjeruje da je
dječak mrtav", rekao je njegov spasitelj na rastanku. "Neka njegove kosti počivaju u
miru. Ne želimo da za nama dolaze tragači. Prisegni, Sairrvvelle od Noćne straže.
Prisegni na život koji mi duguješ."
Nesretan, Sam prebaci težinu s noge na nogu pa izusti: "Kneza Ja-nosa nikad neće
izabrati za Vrhovnog zapovjednika." Bila je to najbolja utjeha koju je mogao ponuditi
Jonu, jedina utjeha. "To se neće dogoditi."
"Same, ti si draga budala. Otvori oči. Dogaña se već danima." Jon makne kosu s očiju
i reče: "Možda ništa ne znam, ali znam to. Sad me, molim te, ispričaj, moram nekog
vrlo jako udariti mačem."
Sam nije mogao ništa učiniti nego ga promatrati kako gazi prema oružarnici i dvorištu
za vježbu. Ondje je Jon Snow provodio većinu svojih sati na javi. Kako je Ser
Endrevv bio mrtav, a Ser Alliser nezainteresiran, Crni zamak nije imao glavnog
oružnika, pa je Jon preuzeo na sebe da radi s nekim svježijim regrutima; Satenom,
Konjem, Skok-Robinom s njegovom šepavom nogom, Arronom i Emrickom. A kad
su imali dužnosti, vježbao bi sam satima mačem, štitom i kopljem ili se hvatao u
koštac sa svakim tko ga je htio izazvati.
Same, ti si draga budala, mogao je čuti Jona kako govori, cijelim putem do meštrove
utvrde. Otvori oči. Dogaña se već danima. Zar je bio u pravu? Čovjek je trebao dvije
trećine glasova Zaklete braće da postane Vrhovni zapovjednik Noćne straže, a nakon
devet dana i devet glasanja nitko se tome nije ni približio. Knez Janosjest odmaknuo
naprijed, pro-vukavši se najprije ispred Bowena Marsha, a zatim Othella Yarwycka,
ali još je bio dobrano iza Ser Denvsa Mallistera od Sjenovite kule i Cot-tera Pykea od
Istočne stražarnice pokraj Mora. Jedan od njih bit će novi Vrhovni zapovjednik,
zasigurno, reče Sam samom sebi.
Stannis je postavio stražu i pred meštrovim vratima. Unutra, odaje bijahu vruće i
nakrcane ranjenicima iz bitke; crnom braćom, kraljevim ljudima i kraljičinim ljudima.
Clvdas se vukao izmeñu njih s vrčevima kozjeg mlijeka i sanjiva vina, ali meštar
Aemon još se nije vratio s jutarnjeg posjeta Manceu Rayderu. Sam objesi svoj plašt na
kuku i namjeri se pomoći. Ali dok je nosio, lijevao i mijenjao zavoje, Jonove su ga ri-
ječi izjedale. Same, ti si draga budala. Otvori oči. Dogaña se već danima.
Prošao je dobar sat prije nego što se mogao ispričati i otići da nahrani gavrane. Na
putu do vranjeg gnijezda zastao je da provjeri popis koji je napravio od sinoćnjeg
zbrajanja. Na početku izbora, bilo je ponuñeno više od trideset imena, ali većina se
povukla kad je postalo jasno da ne mogu pobijediti. Sedam ih je ostalo od sinoć. Ser
Denys Mallister je prikupio dvjesto trinaest glasova, Cotter Pyke stotinu osamdeset
sedam, knez Slynt sedamdeset četiri, Othell Yarwyck šezdeset, Bowen Marsh
četrdeset devet, Troprsti Hobb pet i Žalosni Edd Tollet jedan. Pyp i njegove glupe
šale. Sam prelista prijašnje račune. Ser Denys, Cotter Pyke i Bowen Marsh svi su
padali od trećeg dana, Othell Yarwyck od četvrtog. Samo se knez Janos Slynt
uspinjao iz dana u dan.
Mogao je čuti ptice kakograkću u gnijezdu, te je odložio papire i uspeo se stubama da
ih nahrani. Stigla su još tri gavrana, opazi sa zadovoljstvom. "Snow," zakreštali su na
njega. "Snow, snow, snow." On ih je to naučio. Čak i s novim pridošlicama,
- 594 -
[email protected]
gavranovo gnijezdo činilo se žalosno praznim. Nekoliko ptica koje je Aemon poslao
još se nisu vratile. Ali jedna je stigla do Stannisa. Jedna je pronašla Zmajev kamen i
kralja koji je još mario. Tisuću liga južnije, znao je Sam, njegov otac je pripojio kuću
Tarly savezu dječaka na Željeznom prijestolju, ali ni kralj Joffrey ni mali kralj
Tommen nisu djelovali kad je Straža pozvala u pomoć. Od kakve je koristi kralj koji
ne brani svoje kraljevstvo? pomislio je gnjevno, sjetivši se noći na Šaci Prvih ljudi i
strašnog puta do Crastero-ve tvrñe kroz tamu, strah i snijeg koji je padao. Kraljičini
ljudi budili su u njemu nelagodu, istina, ali barem su došli.
Te noći za večerom Sam je tražio Jona Snowa, ali nije ga nigdje vidio u špiljastom
kamenom podrumu gdje su braća sada objedovala. Konačno je zauzeo mjesto na klupi
blizu svojih drugih prijatelja. Pyp je pripovijedao Žalosnom Eddu o natjecanju koje su
održali da vide koji će slamnati vojnik skupiti najviše divljačkih strijela. "Ti si vodio
većinu puta, ali Watt od Dugog jezera dobio je tri posljednjeg dana i pretekao te."
"Nikad ne pobjeñujem ni u čemu", potuži se Žalosni Edd. "Ali, bogovi su se uvijek
smiješili Wattu. Kad su ga divljaci oborili s Mosta lubanja, nekako je uspio sletjeti u
lijepo duboko jezerce. Kakva je to bila sreća, izbjeći sve one stijene?"
"Je li pad bio dug?" htio je znati Grenn. "Je li mu to što je sletio u jezerce spasilo
život?"
"Nije", reče Žalosni Edd. "Već je bio mrtav, od one sjekire u glavu. Ipak, bilo je
prilično sretno, izbjeći stijene."
Troprsti Hobb je obećao braći pečeni mamutov but te noći, možda u nadi da iskamči
još par glasova. Ako mu je to bila zamisao, trebao je pronaći mlañeg mamuta, pomisli
Sam, dok je izvlačio komadić hrskavice izmeñu zubi. Uzdišući, odgurne jelo.
Uskoro će uslijediti još jedno glasanje, a napetost u zraku bila je gušća od dima.
Cotter Pyke sjedio je uz vatru, okružen izvidnicima iz Istočne stražarnice. Ser Denys
Mallister bijaše blizu vrata s manjom skupinom ljudi iz Sjenovite kule. Janos Slynt
ima najbolje mjesto, shvati Sam, na pola puta izmeñu plamenova i propuha.
Uznemirilo ga je što vidi Bowena Marsha uz njega, beskrvna lica i oronulog, glave još
umotane u platno, ali slušajući sve što je knez Janos imao reći. Kad je na to ukazao
prijateljima, Pyp reče: "A pogledaj dolje, tamo Ser Alliser šapće s Othellom
Yarwyckom."
Nakon jela meštar Aemon ustane da upita želi li ijedan od braće govoriti prije nego
što glasaju. Žalosni Edd ustane, kamena lica i mrk kao uvijek. "Samo želim reći
onome tko bude glasao za mene da bih sigurno bio grozan vrhovni zapovjednik. Ali
takvi bi bili i svi ostali." Slijedio ga je Bowen Marsh, koji je ustao s jednom rukom na
ramenu kneza Slvnta. "Braćo i prijatelji, tražim da se moje ime povuče iz ovog izbora.
Rana me još muči, a zadaća je prevelika za mene, bojim se... ali ne i za kneza Janosa,
koji je mnogo godina zapovijedao zlatnim plaštevima Kraljeva grudobrana. Dajmo
mu svi podršku."
Sam je čuo gnjevno mrmljanje s kraja odaje koje je pripadalo Cotteru Pykeu, a Ser
Denys je pogledao jednog od svojih drugova i zatresao glavom. Prekasno je, šteta je
učinjena. Pitao se gdje je Jon, i zašto je izostao.
Većina braće bila je nepismena, te je prema običaju izabiranje provodilo ubacivanjem
glasova u velik trbušasti željezni kotao koji su Troprsti Hobb i Owen Klipan dovukli
iz kuhinje. Bačve s glasovima bijahu u kutu iza teškog zastora, te su glasači mogli
obaviti svoj izbor nevidljivi. Bilo je dopušteno da prijatelj ubaci nečiji glas ako je taj
netko bio na dužnosti, te su neki ljudi uzimali dva glasa, tri ili četiri, a Ser Denys i
Cotter Pyke glasali su za garnizone koje su ostavili za sobom.
Kad je dvorana konačno bila prazna, osim njih, Sam i Clvdas iskre-nuše kotao pred
meštrom Aemonom. Slap školjki, kamenčića i bakrenih novčića prekrije stol.
- 595 -
[email protected]
Aemonove naborane ruke razvrstavale su iznenañujućom brzinom, pomičući školjke
ovamo, kamenje tamo, novčiće na jednu stranu, povremenu glavu strijele, čavao i žir
napose. Sam i Clydas su zbrajali hrpe, svaki od njih vodeći vlastiti popis.
Noćas je Sam bio na redu da prvi preda svoje rezultate. "Dvjesto tri za Ser Denvsa
Mallistera", reče. "Stotinu šezdeset devet za Cottera Pykea. Stotinu trideset sedam za
kneza Janosa Slvnta, sedamdeset dva za Othella Yarwycka, pet za Troprstog Hobba i
dva za Žalosnog Edda."
"Ja imam stotinu šezdeset osam za Pykea", reče Clvdas. "Manjkaju nam dva glasa po
mom računu, a jedan po Samovu."
"Samov zbroj je točan", reče meštar Aemon. "Jon Snow nije glasao. Nije važno. Nitko
nije blizu."
Sam je osjećao više olakšanje nego razočaranje. Čak i uz podršku Bowena Marsha,
knez Janos je svejedno bio treći. "Tko su ta petorica koja neprestano glasaju za
Troprstog Hobba?" pitao se.
"Braća koja ga žele izbaciti iz kuhinje?" reče Clvdas.
"Ser Denys je pao deset glasova od jučer", istakne Sam. "A Cotter Pyke je pao gotovo
dvadeset. To nije dobro."
"Nije dobro za njihove nade da postanu Vrhovni zapovjednici, dakako", reče meštar
Aemon. "Ali to bi moglo biti dobro za Noćnu stražu, na kraju. Nije na nama da
sudimo. Deset dana nije predugo. Jednom je izbor trajao gotovo dvije godine, nekih
sedam stotina glasanja. Braća će doći do odluke kad budu spremna."
Da, pomisli Sam, ali koje odluke?
Poslije, nad kaležima razvodnjena vina u privatnosti Pypove ćelije, Samov se jezik
razveže i on se zatekne kako razmišlja naglas. "Cotter Pyke i Ser Denys Mallister
gube podršku, ali izmeñu sebe još imaju gotovo dvije trećine", reče Pypu i Grennu.
"Svaki bi bio dobar kao Vrhovni zapovjednik. Netko mora uvjeriti jednog od njih da
se povuče i podrži onog drugog."
"Netko?" reče Grenn sumnjičavo. "Tko na primjer?"
"Grenn je tako glup da misli kako bi taj netko mogao bit on", reče Pyp. "Kad završi s
Pvkeom i Mallisterom, možda bi taj netko trebao uvjeriti kralja Stannisa da se oženi
kraljicom Cersei."
"Kralj Stannis je oženjen", prigovori Grenn. "Što da radim s njim, Same?" uzdahne
Pyp.
"Cotter Pyke i Ser Denys se baš ne vole", tvrdoglavo je umovao Grenn. "Prepiru se
oko svega."
"Da, ali samo zato što imaju različite zamisli o tome što je najbolje za Stražu", reče
Sam. "Kad bismo objasnili—"
"Mi?" reče Pyp. "Kako se netko pretvorio u mi? Ja sam glumčev majmun, sjećaš se?
A Grenn je, pa, Grenn." On se nasmiješi Samu i zastriže ušima. "Ti, na primjer... ti si
kneževski sin i meštrov upravitelj..."
"I Sam Pokositelj", reče Grenn. "Ubio si Drugog." "Ubilo ga je zmajsko staklo", reče
mu Sam stoti put.
"Kneževski sin, meštrov upravitelj i Sam Pokositelj", premišljao je Pyp. "Ti bi mogao
razgovarat s njima, možda..."
"Mogao bih," reče Sam zvučeći turobno poput Žalosnog Edda, "da nisam tolika
kukavica da se s njima suočim."
- 596 -
[email protected]
jon
Jon je vrebao na Satena u polaganom krugu, s mačem u ruci, prisiljavajući ga da se
okreće. "Podigni štit", reče.
"Pretežak je", prituži se momak iz Starigrada.
"Težak je koliko treba biti da zaustavi mač", reče Jon. "A sad ga po-digni." Koraknuo je
naprijed, zasjekavši. Saten trgne štit uvis na vrijeme da zahvati mač njegovim rubom i
zamahne vlastitom oštricom prema Jonovim rebrima. "Dobro", reče Jon kad je osjetio
udar na vlastitom štitu. "To je bilo dobro. Ali moraš se unijeti tijelom. Postavi se svom
težinom iza čelika i učinit ćeš više štete nego samo snagom jedne ruke. Hajde, pokušaj
opet, nasrni na mene, ali drži štit visoko ili ću ti zveknuti glavom poput zvona..."
Umjesto toga Saten korakne natrag i podigne vizir. "Jone", reče uznemirenim glasom.
Kad se okrenuo, ona stajaše iza njega, sa šestoricom kraljičinih ljudi oko sebe. Nije ni
čudo da je dvorište tako utihnulo. Nazreo je Melisan-dre kod njezinih noćnih vatri, te u
prolasku zamkom, ali nikad tako izbliza. Prelijepa je, pomisli on... ali bilo je nečeg više
nego uznemirujućeg u crvenim očima. "Moja gospo."
"Kralj bi htio govoriti s tobom, Jone Snow."
Jon zarije mač za vježbu u zemlju. "Može li mi biti dopušteno da se presvučem?
Nisam u prikladnom stanju da stanem pred kralja."
"Čekat ćemo te na vrh Zida", reče Melisandre. Čekat ćemo, čuo je Jon, ne čekat će.
Tako je kako vele. To je njegova prava kraljica, a ne ona koju je ostavio u Istočnoj
stražarnici.
Objesio je svoju žičanu košulju i oklop u oružarnici, vratio se u ćeliju, svukao znojem
umrljanu odjeću i odjenuo svježu crninu. Bit će hladno i vjetrovito u kavezu, znao je,
a još hladnije i vjetrovitije na vrhu leda, te je izabrao težak plašt s kukuljicom. Zadnje
je pokupio Dugu pandžu i prebacio Mač kopiladi preko leña.
Melisandre ga je pričekala u podnožju Zida. Otpustila je kraljičine ljude. "Što
Njegova Milost želi od mene?" upita je Jon kad su stupili u kavez.
"Sve što možeš dati, Jone Snow. On je kralj."
Zatvorio je vrata i povukao uže zvona. Vitlo se stane okretati. Podizali su se. Dan je
bio vedar a Zid je plakao, dugi prsti vode klizili su niz njegovo lice i blistali se na
suncu. U uskom prostoru željeznog kaveza bio je živo svjestan prisutnosti crvene
žene. Čak i miriše crveno. Miris ga je podsjetio na Mikkenovu kovačnicu, na miris
željeza dok je užareno; bijaše to miris dima i krvi. Vatrom poljubljena, pomisli,
sjetivši se Ygritte. Vjetar je ušao meñu Melisandrine duge crvene halje i poslao ih
lepršajući uz Jonove noge dok je stajao pokraj nje. "Zar vam nije hladno, moja
gospo?" upita je.
Ona se nasmije. "Nikad." Činilo se da rubin na njezinu vratu pulsira, u istom ritmu s
otkucajima njezina srca. "Gospodareva vatra živi u meni, Jone Snow. Osjeti." Položila
je dlan na njegov obraz i zadržala ga ondje dok nije osjetio kako je topla. "Takav bi
trebao biti osjećaj života", reče mu ona. "Samo je smrt hladna."
- 597 -
[email protected]
Pronašli su Stannisa Baratheona kako stoji sam na rubu Zida, zaokupljen mračnim
mislima nad poljem gdje je dobio svoju prvu bitku i velebnom zelenom šumom iza
sebe. Bio je odjeven u iste crne hlače, tuniku i čizme koje je mogao nositi brat Noćne
straže. Samo ga je njegov plašt odvajao; težak zlatni plašt obrubljen crnim krznom i
prikopčan brošem u obliku plamtećeg srca. "Dovela sam vam Kopile od Oštrozim-Ija,
Vaša Milosti", reče Melisandre.
Stannis se okrene da ga prouči. Ispod njegova teškog čela nalazile su se oči nalik na
modra jezerca bez dna. Njegovi upali obrazi i snažna čeljust bijahu prekriveni kratko
podrezanom modro-crnom bradom koja je malo skrivala ispijenost njegova lica, a
zubi mu bijahu stisnuti. Njegovi vrat i ramena bijahu stisnuti takoñer, i njegova
desnica. Jon se zatekne kako se sjeća nečeg što je Donal Nove jednom rekao o braći
Barat-heon. Robertje bio pravi čelik. Stannis je pravo željezo, crno, čvrsto i snažno,
da, ali lomljivo, k'o što željezo zna bit. Prije će se slomit nego savit. S nelagodom, on
klekne, pitajući se zašto ga je taj lomljivi kralj trebao.
"Ustani. Čuo sam mnogo o tebi, kneže Snow."
"Nisam ja knez, moj gospodaru." Jon ustane. "Znam što ste čuli. Da sam prebjeg i
kukavica. Da sam ubio svojeg brata Ohorina Polurukog kako bi mi divljaci poštedjeli
život. Da sam jahao s Manceom Ravde-rom i uzeo divljakinju za ženu."
"Da. Sve to, i mnogo više. Ti si i varg, vele, mjenjač kože koji noću hoda kao
strahovuk." Kralj Stannis je imao grub osmijeh. "Koliko je od toga istina?"
"Imao sam strahovuka, Duha. Ostavio sam ga kad sam se popeo na Zid blizu Sive
stražarnice i otad ga nisam vidio. Ohorin Poluruki mi je zapovjedio da se pridružim
divljacima. Znao je da će me natjerati da ga ubijem kako bih se dokazao i rekao mi da
radim sve što zatraže od mene. Žena se zvala Ygritte. Prekršio sam zakletvu s njom,
ali kunem vam se na očevo ime da nikad nisam promijenio stranu."
"Vjerujem ti", reče kralj. To ga iznenadi. "Zašto?"
Stannis frkne. "Znam Janosa Slvnta. A znao sam i Neda Starka. Tvoj otac mi nije bio
prijatelj, ali samo bi budala sumnjala u njegovu čast i poštenje. Imaš njegov izgled."
Krupan čovjek, Stannis Baratheon nadvisivao je Jona, ali bio je tako koštunjav da je
izgledao deset godina stariji nego što je bio. "Znam više nego što misliš, Jone Snow.
Znam da si ti pronašao bodež od zmajskog stakla koji je sin Randvlla Tarlvja upotri-
jebio da ubije Drugog."
"Duh ga je pronašao. Oštrica je bila umotana u izvidnički plašt i zakopana pod Šakom
Prvih ljudi. Bilo je ondje i drugih oštrica... vršaka kopalja, glavica strijela, sve od
zmajskog stakla."
"Znam da si ovdje obranio dveri", reče kralj Stannis. "Da nisi, bio bih došao
prekasno."
"Donal Noye je obranio dveri. Umro je ispod u tunelu, boreći se s kraljem orijaša."
Stannis načini grimasu. "Noye je načinio moj prvi mač, i Robertov ratni malj. Da su
bogovi držali pravednim da ga poštede, bio bi mnogo bolji Vrhovni zapovjednik tvog
reda od svih tih budala koje se sada natežu oko toga."
"Cotter Pyke i Ser Denys Mallister nisu budale, gospodaru", reče Jon. "Dobri su to
ljudi, i sposobni. Othell Yarwyck takoñer, na svoj način. Knez Mormont je vjerovao
svakom od njih."
"Tvoj knez Mormont je vjerovao olako. Inače ne bi onako umro kao što jest. Ali
govorili smo o tebi. Nisam zaboravio da si nam ti donio taj čarobni rog i zarobio ženu
i sina Mancea Raydera."
"Dalla je umrla." Jon je još bio žalostan zbog toga. "Val je njezina sestra. Nju i
djetešce nije bilo teško zarobiti, Vaša Milosti. Vi ste natjerali divljake u bijeg, a
- 598 -
[email protected]
mjenjač kože kojeg je Mance ostavio da čuva njegovu kraljicu pomahnitao je kad je
orao izgorio." Jon pogleda Melisan-dre. "Neki vele daje to bilo vaše djelo."
Ona se osmjehne, dok joj je duga bakrena kosa lepršala po licu. "Gospodar svjetla ima
vatrene čaporke, Jone Snow."
Jon kimne i okrene se natrag kralju. "Vaša Milosti, govorili ste o Val. Tražila je da
vidi Mancea Raydera, da mu donese njegova sina. Bilo bi to... dobročinstvo."
"Čovjek je dezerter iz tvog reda. Tvoja braca još uvijek zahtijevaju njegovu smrt.
Zašto bih mu učinio dobročinstvo?" «
Jon nije imao odgovora na to. "Ako ne za njega, onda za Val. Zbog njezine sestre,
djetetove majke."
"Draga ti je ta Val?" "Jedva je poznam." "Vele mi da je pristala." "Vrlo", prizna Jon.
"Ljepota zna biti varljiva. Moj brat je naučio tu lekciju od Cersei Lannister. Ona ga je
ubila, ne sumnjam u to. Tvog oca i Jona Arryna takoñer." Namrštio se. "Jahao si s tim
divljacima. Ima li u njima imalo časti, što misliš?"
"Ima," reče Jon, "ali to je njihova vrsta časti, gospodaru." "U Manceu Rayderu?" "Da.
Mislim da ima." "U Knezu Od Kostiju?"
Jon je oklijevao. "Čegrtaljka, tako smo ga zvali. Izdajnik i krvožed-nik. Ako u njemu ima
časti, skriva je pod svojim odijelom od kostiju."
"A taj drugi čovjek, taj Tormund od mnogo imena koji nam je umaknuo nakon bitke?
Odgovori mi iskreno."
"Tormund Orijaška Kob me se dojmio kao čovjek koji bi bio dobar prijatelj i loš
neprijatelj, Vaša Milosti."
Stannis otresito kimne glavom. "Tvoj je otac bio častan čovjek. Nije mi bio prijatelj, ali
vidio sam njegovu vrijednost. Tvoj brat je bio pobunjenik i izdajnik koji mi je kanio oteti
pola kraljevstva, ali nitko ne može dovoditi u pitanje njegovu hrabrost. Što je s tobom?"
Zar želi da mu kažem da ga volim? Jonov je glas bio ukočen i svečan dok je govorio: "Ja
sam muž Noćne straže."
"Riječi. Riječi su vjetar. Što misliš zašto sam napustio Zmajev kamen i odjedrio na Zid,
kneže Snow?"
"Nisam ja knez, moj gospodaru. Došli ste jer smo poslali po vas, nadam se. Iako ne mogu
reći zašto vam je trebalo toliko dugo."
Iznenañujuće, Stannis se na to osmjehne. "Dovoljno si smion za jednog Starka. Da, trebao
sam doći prije. Da nije bilo mojega Namjesnika, možda nikad ne bih došao. Knez
Seaworth je čovjek skromna roda, ali podsjetio me na moju dužnost, kad sam jedino
mogao razmišljati o svojim pravima. Stavio sam kola prije konja, rekao je Davos.
Pokušavao sam osvojiti prijestolje da spasim kraljevstvo, kad sam trebao spašavati kra-
ljevstvo da osvojim prijestolje." Stannis pokaže prema sjeveru. "Ondje ću pronaći
neprijatelja protiv kojeg sam roñen da se borim."
"Njegovo se ime ne smije izustiti", tiho doda Melisandre. "On je Bog Noći i Užasa, Jone
Snow, a ove spodobe u snijegu njegova su stvorenja."
"Kažu mi da si ubio jednog od tih hodajućih leševa da spasiš život kneza Mormonta",
reče Stannis. "Može bit da je ovo i tvoj rat, kneže Snovv. Ako mi hoćeš pružiti svoju
pomoć."
"Moj mačje obećan Noćnoj straži, Vaša Milosti," oprezno odgovori Jon Snow.
To nije zadovoljilo kralja. Stannis zaškripi zubima i reče: "Od tebe trebam više od mača."
Jon bijaše izgubljen. "Moj gospodaru?"
"Trebam Sjever."
Sjever. "Ja... moj brat Robb je bio Kralj na Sjeveru..."
"Tvoj brat je bio zakoniti knez Oštrozimlja. Da je ostao kod kuće i izvršio svoju
dužnost, umjesto što se okrunio i odjahao da pokori riječnu krajinu, danas je mogao
biti živ. Bilo kako mu drago. Ti nisi Robb, kao što ja nisam Robert."
- 599 -
[email protected]
Grube riječi otpuhale su bilo kakvu simpatiju koju je Jon mogao imati za Stannisa.
"Volio sam svog brata", reče on.
"I ja svog. Ali bili su što su bili, a i mi smo. Ja sam jedini zakoniti kralj u Zapadnim
zemljama, na sjeveru ili na jugu. A ti si kopile Neda Star-ka." Stannis ga je proučavao
onim tamnomodrim očima. "Tywin Lan-nister je imenovao Roosea Boltona
Guvernerom Sjevera, da ga nagradi za izdaju tvog brata. Željezni se bore meñu sobom
od smrti Balona Greyjoya, ali još drže Jarak Cailin, Dubokogajski humak, Torrhenovu
četvorinu i većinu Kamene obale. Zemlje tvog oca krvare, a ja nemam ni snage ni
vremena da zatvorim rane. Potreban mi je knez Oštrozimlja. Vjeran knez
Oštrozimlja."
On gleda u mene, pomisli Jon zapanjen. "Oštrozimlja više nema. Theon Greyjoy ga je
zapalio."
"Granit ne gori tako lako", reče Stannis. "Zamak se može ponovno izgraditi, s
vremenom. Zidovi ne čine kneza, već čovjek. Tvoji me Sjevernjaci ne znaju, nemaju
razloga da me ljube, ali trebat će mi njihova snaga u budućim bitkama. Treba mi sin
Eddarda Starka da ih pridobije za moj stijeg."
On me želi učiniti knezom Oštrozimlja. Vjetar je jačao, a Jon se osjećao tako
ošamuceno da se bojao da će ga otpuhati sa Zida. "Vaša Milosti," reče, "zaboravljate.
Ja sam Snow, ne Stark."
"Ti si taj koji zaboravlja", odvrati kralj Stannis.
Melisandre položi toplu ruku na Jonovu mišicu. "Kralj može ukloniti ljagu
nezakonitog roñenja jednim potezom, kneže Snow."
Knez Snow. Ser Alliser Thorne ga je tako nazvao, da se naruga njegovu izvanbračnom
roñenju. Mnogo njegove braće naviklo je rabiti to ime, neki s ljubavlju, neki da ga
povrijede. Ali odjednom je ono imalo drugačiji prizvuk u Jonovim ušima. Zvučalo
je... stvarno. "Da," on će oklijevajući, "kraljevi su i prije proglašavali kopilad
zakonitom djecom, ali... ja sam još uvijek brat Noćne straže. Kleknuo sam pred drvo
srca i prisegao da neću posjedovati zemlje ni začeti djecu."
"Jone." Melisandre je bila tako blizu daje mogao osjetiti toplinu njezina daha.
"R'hollor je jedini pravi bog. Zakletva položena pred drve-tom nema više sile od one
položene pred tvojim cipelama. Otvori srce i pusti svjetlo Gospodara unutra. Zapali
ovo usud-drveće i prihvati Oštro-zimlje kao dar Gospodara svjetla."
Kad je Jon bio vrlo mlad, premlad da shvati što je značilo biti kopile, sanjao je da bi
jednog dana Oštrozimlje moglo biti njegovo. Kasnije, kad je bio stariji, sramio se tih
snova. Oštrozimlje je imalo prijeći Rob-bu, a onda njegovim sinovima, ili Branu ili
Rickonu ako bi Robb umro bez djece. A nakon njih na red su dolazile Sansa i Arya.
Čak i sanjati drugačije činilo se nelojalnim, kao da ih je izdavao u svom srcu, priželj-
kujući njihovu smrt. Nikad nisam to htio, pomisli dok je stajao pred modrookim
kraljem i crvenom ženom. Volio sam Robba, volio sam ih sve... Nikad nisam poželio
da im se dogodi zlo, ali dogodilo se. A sada sam ostao samo ja. Morao je samo reći
riječ i bio bi Jon Stark, i nikad više Snow. Morao je samo obećati ovom kralju svoju
vjernost, i Oštrozimlje je bilo njegovo. Morao je samo...
... ponovno pogaziti svoju zakletvu.
A ovaj put to ne bi bila smicalica. Da prisvoji očev zamak, morao se okrenuti protiv
očevih bogova.
Kralj Stannis je ponovno zurio na sjever, a zlatni mu se plašt vijorio s ramena.
"Možda sam se prevario u tebi, Jone Snow. Obojica znamo što se govori o kopiladi.
Možda ti nedostaje očeva čast ili bratova vještina na oružju. Ali ti si oružje koje mi je
Gospodar dao. Pronašao sam te ovdje, kao što si ti pronašao spremište zmajskog
stakla pod šakom i kanim te iskoristiti. Čak ni Azor Ahai nije sam dobio svoj rat.
- 600 -