Teri Pračet 101 „I opet je na meni da istaknem koliko je to u osnovi nepravedno", reče dekan. „Obično mahanje palminim lišćem posao je za služinčad, u poređenju sa odstranjivanjem kore sa grožđa, a ja sam slučajno na višem položaju nego ti, stariji docente." „Zaista, dekane? A kako si to zaključio?" „Nije to moje mišljenje, momče, tako je pisano u ustrojstvu profesorskog kolektiva!" „Čega tačno?" „Jesi li ti totalno poblagajnio? Nevidljivog univerziteta, naravno!" „A gde je to tačno?", reče stariji docent dok je pažljivo raspoređivao ljiljane u neku prijatnu mustru. „Zabogova, čoveče, to je... to je..." Dekan mahnu rukom u pravcu horizonta, a glas mu zamre kada mu postadoše jasne izvesne vremenske i prostorne činjenice. „Ostaviću te da razjasniš to sebi, važi?", reče stariji docent, ustade s kolena i sa strahopoštovanjem podiže poslužavnik. „Pomoći ću ti!", viknu dekan i uskobelja se na noge. „Veoma je lagan, uveravam te..." „Ne, ne, ne mogu da dopustim da radiš to sasvim sam!" Svaki je držao poslužavnik jednom rukom, a slobodnom je pokušavao da odgurne onog drugog, i tako su posrtali napred, a za njima je ostajao trag prosutog kokosovog mleka i latica. Ridkali prevrnu očima. Mora da je zbog vrućine, pomisli. Okrenu se šefu katedre za neodređena istraživanja, koji je pokušavao komadom lijane da priveže kratku cepanicu za dugačak štap. „Baš pomislih", reče, „kako su svi malkice poludeli osim mene i tebe... Ovaj, a šta ti to tamo radiš?" „Baš sam se pitao da li bi gospođa Vitlou volela da odigramo partiju kroketa", reče šef katedre. Zaverenički promeškolji obrve. Arhirektor je uzdahnuo i odlunjao palubom. Bibliotekar je ponovo izgledao kao ligeštul, što je bio prigodan oblik za život na brodu, a blagajnik je zaspao na njemu. Veliki list se malčice pomerio. Ridkali je imao osećaj da zelene trubice na katarci njuše. Čarobnjaci su se već nalazili malo podalje od obale, ali spazi kako stazom dolazi stub prašine. Stao je na plaži i pretvorio se u tačku, a ona zaroni u more. Jedro ponovo zaškripa, potom zalepeta kako je vetar jačao. „Ehej, ti!", povika Ridkali. Daleka prilika je mahala načas, a onda nastavila da pliva. Ridkali je napunio lulu i sa zanimanjem posmatrao Pondera Stibonsa kako sustiže brod. „Odlično si doplivao, moram ti reći", reče. „Imam li dozvolu da se ukrcam, gospodine?", reče Ponder, plivajući kučeći. „Je l' biste mogli da mi dobacite lijanu?" „Ma, naravno." Arhirektor je pućkao lulu dok se čarobnjak verao na palubu. „Moguće da ste postavili rekord za ovu razdaljinu, gospodine Stibonse." „Hvala, gospodine", reče Ponder dok se cedio na palubu. „I čestitao bih vam na doličnoj odeći. Imate na sebi svoj špicasti šešir a to je sine qua non čarobnjaka u javnosti." „Hvala, gospodine" „Dobar je to šešir." „Hvala, gospodine." „Kažu da je čarobnjak bez šešira neodeven, gospodine Stibonse." „Čuo sam, gospodine." „Ali u vašem slučaju, moram da naglasim kako imate šešir, ali ste svejedno, u veoma istinskom smislu te reči, neodeveni." „Mislio sam da bi me odora usporila, gospodine."
Terry Pratchet 102 „I, mada mi je drago što vas vidim, Stibonse, doduše mnogo veći deo vas nego što bih inače rado bistrio, osećam poriv da priupitam zašto ste, zapravo, ovde." „Iznenada sam pomislio kako bi bilo nepošteno da lišim Univerzitet svojih usluga, gospodine." „Zaista? Iznenadan nalet čežnje za matičnom ustanovom, a?" „Moglo bi se reći, gospodine." Ridkalijeve oči zasvetlucaše kroz dim i, ne prvi put, Ponder posumnja da je ovaj čovek ponekad znatno pametniji nego što izgleda. Ne bi bilo teško. Arhirektor slegnu ramenima, izvadi lulu iz usta, i poče da čeprka po njoj kako bi izvadio krupan komad duvana koji se baš zaglavio. „Tu je negde kupaći kostim starijeg docenta", reče. „Ja bih ga obukao da sam na tvom mestu. Čini mi se da bi te obesili ako u ovom trenutku uvrediš gospođu Vitlou. Važi? A ako ti se o nečemu bude pričalo, moja vrata su uvek otvorena." „Hvala, gospodine." „Ovog časa, naravno, nemam vrata." „Hvala, gospodine." „Zamisli da su otvorena, svejedno." „Hvala, gospodine." Na kraju krajeva, pomislio je Ponder kada je zahvalno šmugnuo odatle, čarobnjaci sa NU samo su ćaknuti. Čak ni blagajnik nije lud. I sada je, ako zažmuri, mogao da vidi boga evolucije, srećnog i ozarenog kada se bubašvaba promeškoljila. * * * Rinsvind zatrese rešetke. „Zar neće biti suđenja?", povika. Posle nekog vremena zatvorski čuvar dolunja hodnikom. „A šta će tebi suđenje, gospo'n?" „Molim? Pa, možda sam ja i blesav, ali šta ako bi se slučajno tako dokazalo da nisam pokušavao da ukradem tu poganu ovcu, a?", reče Rinsvind. „Zapravo sam je spasavao. Samo kad biste uhvatili lopova, on bi vam rekao!" Čuvar se nasloni na zid i zadenu šake za pojas. „Jašta, vidiš, čudnovato ti je to", reče, „al", znaš šta, tragali smo i tragali, i obaveštenja smo povešali i svašta, al', čudnovato, da ne poveruje čovek, ta zamlata nema ni tol'ko poštenja da se javi. Skroz te baci u očaj, ta ljudska narav, a?" „I šta će biti sa mnom?" Stražar se počeša po nosu. „Ima da te obese kô sliku, brale, ima da visiš dok ne mandrkneš. Sutra ujutru." „Ne biste li možda mogli da me obesite kô sliku, pa da visim dok se ne pokajem?" „Jok, brale. Mora da mandrkneš." „Baš vickasto. Kad se sve sabere, to je samo jedna ovca!" Čuvar se široko isceri. „A, pa mnogi su već otišli na vešala s tim rečima", reče, „da ti pravo velim, ti si nam prvi ovcokradica za mnogo godina. Svi naši veliki junaci bili su ovcokradice. Ima da ti se okupi velika gomila." „Bee!" „Možda i krdo", reče čuvar. „Još jedna stvar", reče Rinsvind. „Šta će ova ovca u mojoj ćeliji?" „Dokazni materijal, brale." Rinsvind pogleda naniže u ovcu. „A. Dobro, da ne berem brigu, onda." Čuvar odlunja odatle. Rinsvind sede na ležaj. Pa, mogao bi da gleda na sve to s vedrije strane, je l' da? Ovo je civilizacija. Nije video baš mnogo, a i kako bi, onako privezan preko konjskih leđa i sve to, ali ono što je uspeo da vidi bilo je puno kolskih tragova i otisaka kopita, a i prilično je smrdelo, kao što je često slučaj sa
Teri Pračet 103 civilizacijom. Obesiće ga ujutru. Zgrada je bila prva kamena građevina koju je video u ovoj zemlji. Imali su čak i stražu. Obesiće ga ujutru. Kroz visoki prozor dopirali su zvuci kola i ljudi. Obesiće ga ujutru. Zurio je po ćeliji. Činilo se da je, ko god da ju je gradio, zaboravio da doda bilo kakva korisna vrata u podu. Vrata u podu... Eto reči o kojima ne treba da razmišlja. Bivao je on i na gadnijim mestima od ovoga. Mnogo, mnogo gadnijim. I zbog toga je sve bilo još gore, jer svojevremeno se hvatao u koštac s gadnim, uvrnutim i čarobnim stvarima, a sada je iznenada bilo lakše razmatrati to nego činjenicu kako ga drže u kamenom sanduku, a ujutru će ga neki savršeno fini ljudi, koji bi mu se možda prilično dopali da ih je upoznao u kafani, naterati da izmaršira napolje i da stane na zaista nestabilan podijum sa omčom veoma čvrsto stegnutom oko vrata. „Bee!" „Umukni." „Bee?" „Zar nisi mogla da se okupaš ili da se zapereš ili tako nešto? Počinje da bazdi na poljoprivredu." Sada kad su mu se oči privikle na pomrčinu, uočio je zid prekriven škrabotinama, posebno onim plotovima od pruća kakve crtaju zatvorenici kad broje dane. Obesiće ga ujutru, tako da bar tu muku neće morati da... Umukni, umukni. Sad kad se zagledao pobliže, većina zbrajanja završavala se sa „jedan". Zavalio se i zažmurio. Naravno da će ga spasti, uvek ga spasu. Mada, kad malo bolje razmisli, uvek pod okolnostima koje ga dovedu u mnogo veću opasnost nego što zatvorska ćelija obično predstavlja. Pa, bio je u dovoljno ćelija. Postoje načini da izađeš na kraj s ovako nečim. Važno je ne vrdati. Ustao je i lupao o rešetke dok se čuvar nije došetkao hodnikom. „Kaži, brale?" „Samo hoću ovo da raščistimo", reče Rinsvind. „Nije kao da imam vremena za bacanje, je l' tako?" „Jašta?" „Ima li neke šanse da ćeš zaspati u stolici preko puta ove ćelije, a ključeve ostaviti na vidnom mestu, na stolu ispred sebe?" Pogledali su u prazan hodnik. „Morô bi' da nađem nekoga da mi pomogne da snesemo sto 'vamo dole", reče čuvar snebivljivo. „Ne bi' rekô da će biti šta od toga, gospo'n. Izvini." „Dobro. Fino." Rinsvind je razmišljao načas. „Dobro... je l' verovatno da će mi ručak doneti mlada gospa koja će nositi, a ovo je važno, nositi poslužavnik prekriven krpom?" „Ne, pošto ja kuvam." „Dobro." „'Leb i voda mi dobro leže." „Važi, samo proveravam." „E, ono lepljivo smeđe što su doneli s tobom begovski je dobro s lebom." „Samo se ti posluži." „Osećam kako mi vitamini i minerali dobrodolaze." „Ne beri brigu. Beše... a, da. Veš. Ima li tu negde velikih korpi za veš, koje će neko veselo istresti niz cev u spoljašnji svet?" „Izvini, gospo'n. Ima jedna matora pralja što dolazi da ga pokupi." „Stvarno?" Rinsvind se razvedri. „Aha, pralja. Krupna dama, vrećasta haljina, možda nosi kapuljaču koja može da se navuče tako da joj pokrije dobar deo lica?" „Otprilike, jašta." „Dobro onda, treba da dođe u...?" „To mi je mama", reče čuvar.
Terry Pratchet 104 „Aha, lepo..." Zgledaše se. „Pretpostavljam da je to onda to", reče Rinsvind. „Nadam se da ti ne smeta što sam pitao." „Ma kak'i, ne! Ne beri brigu! Volim ja da pomognem. 'Si smislio šta ćeš da kažeš na gubilištu, a? Nekol'ko onih pisaca balada 'teli bi da znaju, ako nemaš ništa protiv, samo to." „Balada?" „Ma, jašta. Ima i' tri dosad, a računam da će i' do sutra biti desetak." Rinsvind zakoluta očima. „Koliko njih je stavilo 'tra-la-la, tra-la-li-la' u refren?", upita. „Svi." „O bogovi..." „Je l' da ne bi imô ništa protiv da promeniš ime, a? Jer kažu, malko je nezgodno ime 'Rinsvind' uklopiti u stih. 'Znate l' priču o žbundžiji Rinsvindu, i ja sam je tek onomad čuo...' ne zvuči kako valja..." „Žao mi je, ne. Je l' možeš onda da me pustiš?" „Ha, ta ti je dobra. E sad, ako o'š moj savet, nemoj da odugovlačiš na gubilištu", reče čuvar, „najbolje Čuvene Oproštajne Reči su one najkraće. Nešto jednostavno mahom najbolje šljaka. I o'ladi s psovanjem." „Vidi, ja sam samo ukrao ovcu i to je sve! A nisam uradio čak ni to! Što su se svi tako uzbudili?", reče Rinsvind očajnički. „O, to ti je baš čuven zločin, krađa ovaca", reče čuvar veselo. „Okine neku žicu u tebi. Mali čovek što se bije protiv svirepog autoriteta. Voli to narod. Pamtiće te u pesmama i pričama, posebno ako smisliš neke dobre oproštajne reči, kô što reko'." Čuvar navuče opasač malo više. „Pravo da ti velim, većina današnji' ljudi nije ni vid'la nijednu poganu ovcu, al' kad čuju da je neko ukrô ovcu, osećaju se kô pravi pravcati Iksijanci. Čak i meni odgovara da imam pravog zločinca u ćeliji jednom u životu, umesto svih onih poganih političara." Rinsvind ponovo sede na ležaj i zagnjuri glavu u ruke. „Narafski, slavno bekstvo je skoro isto tako dobro kao i vešanje", reče čuvar, tonom nekoga ko pokušava nekoga drugog da obodri. „Kako da ne", reče Rinsvind. „Nisi ni pitô da l' onaj malešni odvod s rešetkama vodi u kanalizaciju", hrabrio ga je čuvar. Rinsvind proviri između prstiju. „Je l' vodi?" „Nemamo kanalizaciju." „Hvala ti. Mnogo si mi pomogao." Čuvar se opet odšetka, zviždućući. Rinsvind se ponovo izvali na ležaj i sklopi oči. „Bee!" „Umukni." „Izvin'te, gospo'n..." Rinsvind zaječa i ponovo se uspravi u sedeći položaj. Ovog puta je glas dopirao kroz mali, zabarikadirani prozor visoko gore. „Da, šta je?" „'Naš kad su te u'vatili?" „I? Šta s tim?" „Ovaj... pod kojim si drvetom bio?" Rinsvind pogleda uvis prema uzanom kvadratu plavetnila koji zatvorenik naziva nebom. „Kakvo ti je to pitanje?" „Za baladu, znaš. Al' eto, valjalo bi ako bi imalo tri sloga..." „Otkud znam? Nisam zastao da se malo bavim botanikom!"
Teri Pračet 105 „Dobro, dobro, nema veze", reče skriveni govornik. „Al' da l' bi imô nešto protiv da mi kažeš šta si radio pre nego što si ukrô ovcu?" „Nisam ukrao ovcu!" „Dobro, dobro, fino... Šta si radio pre nego što nisi ukrô ovcu...?" „Ne znam, ne mogu da se setim!" „Da nisi nekim slučajem krčkô krndžu?" „To neću da priznam! Kako vi ovde pričate, to bi moglo da znači bilo šta!" „Znači da si kuvô neš' u konzervi." „A. Pa, jesam, radio sam to, zapravo." „Svaka tebi čas'!" Rinsvindu se učinilo da čuje zvuk piskaranja. „Šteta što nisi umro na kraju, ali obesiće te, tako da je u redu. Imam bombonče od melodije za ovu, ma zviždućeš je, ne moš' da prestaneš... Mada, naravno, ti ćeš prestati, ne beri brigu." „Hvala ti na tome." „Cenim da bi mogô da se proslaviš kô i Mita Bekrija, brale." „Ma je li." Rinsvind se vrati na krevet. „Jašta. Zaključavali su ga u tu istu ćeliju u kojoj si ti sade, zapravo. I uvek bi pobegô. Niko ne zna kako, jer to tu je dobar katanac, 'lebac mu njegov, a nije iskrivio nikake rešetke. Vele da nikad nisu izgradili zatvor koji bi njega mogô da zadrži." „Mršav momak, a?" „Jok." „Znači, imao je ključ ili tako nešto." „Jok. Moram sad d' idem, brale. O, jašta, sad se seti'. Ovaj, a je l' misliš da će ljudi čuti tvog duha ako budu prolazili pored mrtvaje, ili ne?" „Molim?" „Valjalo bi ako bi ga čuli. Bio bi to fini poslednji stih. Bombonče." „Ne znam!" „Do-bro, da kažem da 'oče, važi? Niko se neće vraćati da proveri." „Nemoj se ustručavati zbog mene, onda." „Bajno. Odštampaću stihove na vreme za vešanje, ništa ti ne brini." „Neću." Rinsvind se opruži. Opet Mita Bekrija. To je samo šala, toliko je jasno. To je neka vrsta mučenja, to što mu govore da je neko nekad pobegao iz ovakve ćelije. Želeli su da trči naokolo, trese rešetke i tako to, ali čak i on je video da su dobro uglavljene i veoma teške, a da je katanac veći od njegove glave. Upravo se ponovo opružao po ležaju kada se pojavi čuvar. S njim su bila neka dvojica. Rinsvind je bio prilično siguran da ovde nema trolova, verovatno je pretoplo za njih i, svejedno, ne bi bilo dovoljno mesta na plutajućem drvetu, pored svih onih kamila, ali ovi muškarci su svakako posedovali kabasti izgled ljudi zaposlenih na mestu za koje se intervju sastoji od pitanja: „Kako se zoveš?" a oni se nekako provuku iz treće. Čuvar je imao veliki osmeh i nosio je poslužavnik. „Ručkić za tebe", reče. „Ništa vam neću reći, ma koliko me hranili", upozori ih Rinsvind. „Dopašće ti se ovo", navaljivao je čuvar dok je gurao poslužavnik napred. Na njemu je stajala poklopljena činija. „Posebno za tebe sam sprčkô. To ti je mesni specijalitet, brale." „Mislio sam da si rekao kako si dobar s hlebom i vodom." „Pa, jeste... al' reko' daj da probam i ovo, bez obzira..." Rinsvind je tmurno posmatrao dok je čuvar podizao poklopac.19 Izgledalo je prilično neagresivno, ali to je često tako. Zapravo je ličilo na... „Čorba od graška?", reče. „Jašta." 19 Svaki prekaljeni putnik uskoro nauči da izbegava sve što mu naturaju kao 'mesni specijalitet', jer ovaj izraz znači samo da je jelo toliko neprijatno da će ljudi koji žive bilo gde drugde pre odgristi sopstvene noge nego ga pojesti. Ali domaćini ga svejedno nameću gostima izdaleka: „Hajde, uzmi pseću glavu punjeni močenim kupusom i svinjskim nosevima - to je mesni specijalitet."
Terry Pratchet 106 „Mahunasto povrće? Zrnasta mahunarka?" „Jašta?" „Pomislio sam da je bolje da proverim." „Ne beri brigu." Rinsvind pogleda dole, u uzburkanu zelenu površinu. Da li je moguće da je neko izumeo mesni specijalitet koji se može jesti? A onda se nešto izdiže iz dubina. Načas je Rinsvind pomislio da je u pitanju veoma mala ajkula. Isplutala je na površinu, a onda ponovo utonula unutra, i supa je preklopi. „Šta to bi?" „Pita s mesom", reče čuvar. „Pita od mesa koja pluta u čorbi od graška. 'Lebac mu njegov, brale, to ti je najbolja večera na svetu." „Ah, večera", reče Rinsvind, kome je upravo svanulo o čemu se radi. „Ovo je opet neko kasnonoćno jelo koje jedeš kad završiš s kafanom, je li? A kakvo meso je unutra? Ne, zaboravi da sam pitao, to je glupo pitanje. Znam ja takvu hranu. Ako moraš da pitaš: 'Kakvo meso je unutra?', suviše si trezan. Jesi li probao nekad špagete s pudingom?" „Je l' mogu da se pospu pahuljicama od kokosa?" „Verovatno." „Fala, brale, baš ću da probam", reče čuvar. „Imam još dobrih vesti za tebe." „Puštate me?" „A, ma ne bi ti to 'teo, prekaljena zamlata kô ti. Joks, Greg i Vins, ovi ovde, ima da se vrate kasnije da te bace u okove." Koraknu u stranu. Muškarci u obliku zida držali su poduži lanac, nekoliko okova i jedno malo ali, po izgledu sudeći, veoma, veoma teško đule. Rinsvind uzdahnu. Jedna vrata se zatvore, pomisli, a onda se druga vrata zalupe. „To je dobro, je li?", reče. „A, pa za to ćeš dobiti dodatni stih, sto posto", reče čuvar. „Nikog nisu obesili u lancima još od Mite Bekrije." „Mislio sam da njega nijedna zatvorska ćelija nije mogla da zadrži", reče Rinsvind. „O, mogô je on da izlazi iz njih", reče čuvar. „Samo nije mogô mnogo daleko da pobegne." Rinsvind je motrio metalnu kuglu. „O bogovi..." „Vins pita kol'ko si težak, pošto mora da sabere lance s tvojom težinom da bi potrefio pad", reče čuvar. „Je l' to ima neke veze?", reče Rinsvind šupljim glasom. „Hoću da kažem, svejedno umirem, je l' tako?" „Jašta, ne beri brigu što se toga tiče, al' ako ne potrefi, vidiš, ili završiš s vratom dugačkim dva metra ili, a ovo ima da te nasmeje, glava ti odleti kô čep, nigde je nema!" „O, sjajno." „Kod Lerija Landare morali smo da pretražujemo krov celo celcato popodne!" „Izvanredno. Celo celcato, a?", reče Rinsvind. „Pa, sa mnom nećete imati tih problema. Ja ću biti negde drugde kad me budete vešali." „E, tako te volimo!", reče čuvar i šaljivo ga udari pesnicom u lakat. „Borac do kraja, a?" Iz planine zvane Vins začu se potmula grmljavina. „A Vins kaže da bi bio vrlo počastvovan ako ga opljuneš u oko kade ti namakne kanap oko vrata", nastavi čuvar. „To bi mogao da pokazuje unucima..." „Molim vas, odlazite!", povika Rinsvind. „A, treba ti vremena da osmisliš bekstvo", reče čuvar znalački. „Ne beri brigu. Ostavićemo te na miru, ondak." „Hvala." „Do oko pet ujutru." „Odlično", kaza Rinsvind tmurno. „Imaš neku želju za poslednji doručak?"
Teri Pračet 107 „Nešto što se vrlo, vrlo dugo sprema?", reče Rinsvind. „E, tako te volim!" „Odlazi!" „Ne beri brigu." Ljudi su otišli, ali čuvar se došetkao natrag posle nekog vremena, kao da ima nešto na umu. „Doduše, ima nešto što bi trebalo da znaš u vezi s vešanjem", reče. „Možda te malko razvedri za noćas." „Da?" „Imamo jedan poseban, čovečan običaj ako se pomična ploča u podu zaglavi tri puta." „Da?" „Zvuči malko čudno, ali desilo se dva ili tri puta." S pocrnelih grana nade izdiže se mali zeleni izdanak. „A kakav je običaj?", reče Rinsvind. „To je radi toga što je nečovečno da pustiš čoveka da stoji tamo duže nego triput, a da zna da će svakog časka..." „Da, da..." „A onda sve to..." „Da..." „A, po mom mišljenju, najgore je ono kad..." „Da, razumem! Dakle... posle trećeg puta...?" „Puste ga nazad u ćeliju dok pozovemo stolara da popravi pomičnu ploču", reče čuvar. „Damo mu čak i ručak, ako traje dugo." „I?" „Pa, kad je stolar dobro isproverava, onda ga opet izvedemo i obesimo ga." Opazi Rinsvindov izraz lica. „Nemaš razloga, tako da izgledaš, bolje i to nego da stojiš napolju na 'ladnoći celo jutro, pa zar nije? To ne bi bilo lepo." Kada je otišao, Rinsvind je seo i zurio u zid. „Bee!" „Umukni." Znači, to je to. Ostala mu je još jedna kratka noć, a onda, ako se ovi lakrdijaši pitaju, veseli ljudi lutaće ulicama da vide gde mu se prizemljila glava. Nema pravde! U ZDRAVLJE, BRALE. „O, ne. Molim te." SAMO SAM POMISLIO DA TREBA MALO DA SE UŽIVIM U DUH SVEGA OVOGA. VEOMA SVEČARSKI NAROD, ZAR TI SE NE ČINI?, reče Smrt. Sedeo je pored Rinsvinda. „Ti baš ne možeš da sačekaš, je li?", reče Rinsvind gorko. NE BERI BRIGU. „Dakle, to je stvarno to, znači. Trebalo bi da sam spasao ovu zemlju, znaš. A zaista ću umreti." O DA. TO JE SIGURNO, BOJIM SE. „Nervira me što je sve tako glupavo. Hoću da kažem, pomisli koliko puta sam skoro poginuo, ranije. Mogli su da me sprže zmajevi, je l' tako? Ili da me pojedu one ogromne stvari s pipcima. Ili čak da svaka živa čestica mog tela odleti u drugom pravcu." SVAKAKO SI IMAO ZANIMLJIV ŽIVOT. „Je l' istina da ti život proleti pred očima pre nego što umreš?" JESTE. „Jeziva pomisao, zapravo." Rinsvind se strese. „O bogovi, upravo mi još jedna pade na pamet. Pretpostavimo da upravo treba da umrem i da je ovo čitav moj život koji mi proleće pred očima?" MISLIM DA MOŽDA NE RAZUMEŠ. ČOVEKU ČITAV ŽIVOT PROLETI PRED OČIMA PRE NEGO ŠTO UMRE. TAJ PROCES SE ZOVE „ŽIVLJENJE". HOĆEŠ KOJI ŠKAMP?
Terry Pratchet 108 Rinsvind pogleda dole, u kofu koju je Smrt držao na krilu. „Ne, hvala ti. Stvarno mislim da ne. Mogu da budu prilično smrtonosni. I moram ti reći da je malo previše da tako dođeš ovamo i likuješ i jedeš škampe meni u inat." IZVINI, MOLIM TE? „Samo zato što će me obesiti ujutru, hoću da kažem." HOĆE LI? ONDA JEDVA ČEKAM DA ČUJEM KAKO SI POBEGAO. TREBA DA SE NAĐEM S JEDNIM ČOVEKOM U... U... Očne duplje Smrti sjajile su se dok je preispitivao pamćenje. AH, DA... UNUTAR KROKODILA. NEKOLIKO STOTINA MILJA ODAVDE, REKAO BIH. „Molim? Šta ćeš onda ovde?" OH, POMISLIO SAM DA BI ŽELEO DA VIDIŠ NEKO PRIJATELJSKO LICE, ALI MISLIM DA JE SAD BOLJE DA KRENEM. Smrt ustade. VEOMA PRIJATAN GRAD, PO MNOGIM MERILIMA. POKUŠAJ DA OBIĐEŠ ZGRADU OPERE DOK SI OVDE. „Sačekaj malo uže... Duže, hoću reći. Rekao si mi da ću sigurno umreti!" SVI ĆE. NA KRAJU. Zid se otvori i sklopi oko Smrti kao da ga nije ni bilo, što je, dugoročno gledano, i bila istina. „Ali kako? Ja ne mogu da prolazim kroz...", poče Rinsvind. Ponovo sede. Ovca se beše šćućurila u uglu. Rinsvind pogleda u netaknutu čorbu s pitom od mesa i džarnu pitu. Ona polako potonu u jarkozelenu čorbu. Spolja su dopirali šumovi grada. Posle nekog vremena pita se ponovo izdiže poput zaboravljenog kontinenta, zbog čega veoma mali talas zapljusnu rub činije. Rinsvind je ležao na tankom ćebetu i zurio u tavanicu. Neko je pisao i po njoj. Zapravo... Uzdruvlje brle. Pogle šarke. Mita. Polako, kao da ga vuku neki nevidljivi konci, Rinsvind se okrenu i pogleda u vrata. Šarke su bile goleme. Nisu bile zašrafljene za dovratak, da ih neki pametan zatvorenik ne bi odšrafio. Bile su to ogromne gvozdene kuke, zakucane u sam kamen, tako da su dve teške alke zakovane za vrata mogle da se spuste pravo na njih. O čemu govori taj čovek? Prišao je i pobliže ispitao ključaonicu. Veliki metalni šip uvlačio se u dovratak sa strane i činilo se da je bravu nemoguće obiti. Rinsvind je zurio u vrata neko vreme. Onda je protrljao ruke, zaškrgutao zubima i pokušao da podigne vrata sa one strane gde su bile šarke. Da, bilo je taman toliko fore... Bilo je moguće podići alke s klinova. Potom, ako malko povučete i klecavih kolena stupite ovamo, mogli ste da iščupate šip iz rupe i uvučete čitava vrata u ćeliju. A onda bi čovek mogao da prođe, pažljivo opet okači vrata i tiho odlunja odatle. A upravo to bi, mislio je Rinsvind dok je pažljivo smeštao vrata natrag na šarke, glupa osoba učinila. U ovakvim trenucima kukavičluk je bio egzaktna nauka. Nekim situacijama pogodovala je bezumna, užasom ispunjena panika, a nekim situacijama pogodovala je odmerena, proračunata, smotrena panika. U ovom času bio je na bezbednom. Činjenica, bila je to ćelija za osuđenike na smrt, ali reč je bila o tome što se možda samo na tom mestu u čitavoj zemlji neko vreme neće dogoditi ništa loše. Iksijanci nisu ličili na narod koji bi se bavio mučenjem, mada je uvek bilo moguće da će ga naterati da pojede još malo njihove hrane. Tako da, za sada, ima vremena. Vremena da planira, da razmotri sledeći potez, da upotrebi intelekt za rešavanje problema pred sobom. Zurio je u zid načas, a onda je ustao i zgrabio rešetke. Dobro. Izgleda da je prošlo dovoljno dugo. Sada treba trčati kao lud.
Teri Pračet 109 * * * Zelenu palubu bostanskog broda podelili su na muški i ženski odeljak, radi pristojnosti. Ovo je značilo da je najveći deo palube zauzimala gospođa Vitlou, koja je mnogo vremena provodila u sunčanju iza paravana. Za njenu privatnost starali su se sami čarobnjaci, pošto bi barem trojica verovatno ubila bilo koga drugog ko bi se usudio da priđe palminom lišću na tri metra. Bez sumnje je postojalo ono što bi Ponderova tetka, koja ga je odgajila, nazvala Atmosferom. „I dalje mislim da bi trebalo da se popnem na katarku", bunio se. „A! Ti bi da viriš, je li?", zareža stariji docent. „Ne, samo mislim da bi bila dobra zamisao gledati kuda brod ide", reče Ponder. „Napred su nekakvi veliki, crni oblaci." „Odlično, kiša bi nam dobro došla", obrecnu se šef katedre za neodređena istraživanja. „U kom slučaju bi mi bila čast da napravim gospođi Vitlou prigodan zaklon", reče dekan. Ponder ode natrag do krme, gde je arhirektor tmurno pecao. „Pa stvarno, pomislio bi čovek da je gospođa Vitlou jedina žena na svetu", reče. „Misliš li da možda jeste?", reče Ridkali. Ponderov um je bio u punoj brzini i naleteo je na neke užasne ležeće policajce mašte. „Ma, sigurno nije, gospodine!", reče. „Ne znamo, Ponderu. Ipak, gledaj to s vedrije strane. Možda se svi podavimo." „Ovaj... gospodine? Jeste li pogledali prema horizontu?" * * * Večita oluja bila je dugačka jedanaest hiljada kilometara, ali široka samo kilometar i po; bila je to ogromna, uskovitlana, uzavrela masa razjarenog vazduha i kružila je oko poslednjeg kontinenta kao lisičja porodica kad obigrava oko kokošinjca. Oblaci su se gomilali uvis sve do ivice atmosfere - a sada su to bili drevni oblaci, oblaci koji su se valjali svojom izmučenom kružnom putanjom godinama, izgrađivali ličnost, taložili mržnju i, iznad svega, napon u voltima. Nije to bila bura, bila je to bitka. Obične oluje, dugačke po nekoliko stotina kilometara, borile su se međusobno unutar zida od oblaka. Munje su se cepale i skakutale od jednog do drugog kumulonimbusa, kiša je padala i munjevito se pretvarala u paru na sedamsto metara od zemlje. Vazduh je svetlucao. A ispod svega, iz okeana mogućnosti, na pljusku tako gromovitom da nije bio ništa više od mora koje pada odozgo, izdizao se poslednji kontinent. * * * Na zidu puste ćelije u Ubožjumaterskom zatvoru, među škrabotinama i čiča-glišama i zbrajanjem poslednjih dana nekog čoveka, crtež ovce postao je crtež kengura, a onda se potpuno utopio u kamen. * * * „I?", reče dekan. „Biće malo promaje?" Siva linija oblaka ispunjavala je najbliskiju budućnost kao zakazan termin kod zubara. „Mislim da će možda biti mnogo gore", reče Ponder. „Pa, ajde da otkormilarimo negde drugde, onda." „Nema kormila, gospodine. A ne znamo ni gde je negde drugde. A ponestalo nam je i vode." „Zar ne kažu da velika masa oblaka znači da je napred neko kopno?", reče dekan. „Baš velika zemlja, onda, sunce li joj. Misliš da je Iksiksiksiks?" „Nadam se da jeste, gospodine." Iznad Pondera, jedro je lepršalo i vijorilo se. „Vetar je sve svežiji, gospodine. Mislim da oluja usisava okolni vazduh u sebe. I... ima još nešto, mislim.
Terry Pratchet 110 Voleo bih da nisam ostavio taumometar na plaži, gospodine, zato što mislim da je nivo pozadinske magije u ovom području veoma visok." „Zašto to kažeš, mali?" „Pa, pod jedan, svi kao da su nešto napeti, a čarobnjaci imaju sklonost da postanu prga... da postanu osetljivi u prisustvu velikih količina magije", reče Ponder. „Ali moje sumnje su počele da se javljaju kad su blagajnika zadesile planete." Bilo ih je dve i orbitirale su mu oko glave na visini od desetak centimentara. Kao što je to često slučaj s magijskim pojavama, posedovale su virtuelnu nestvarnost i prolazile su bez oštećenja kroz njega i jedna kroz drugu. Bile su delimično providne. „O, pobogu, Magrupov sindrom", reče Ridkali. „Cerebralno se manifestuje. Bolji pokazatelj od kanarinca u rudniku uglja." Malena programska funkcija u Ponderovom mozgu započe kratko odbrojavanje. „Sećaš se starog 'Dikija' Berda?", reče šef katedre za neodređena istraživanja. „On..." „Tri! Ne, ne sećam se, zapravo. Obavezno ispričajte!" Ponder je začuo sebe kako laje, glasnije čak i nego da je želeo naglas da iskaže misli. „Zaista hoću, gospodine Stibonse", reče šef katedre za neodređena istraživanja. „Bio je veoma osetljiv na snažna magijska polja, a ako bi mu misli odlutale, kao što se dešavalo dok drema, ponekad bi oko glave imao, hehehe, imao bi neke male..." „Da, svakako", reče Ponder hitro. „Moraćemo veoma pažljivo da motrimo na znake neuobičajenog ponašanja." „Među čarobnjacima?", reče Ridkali. „Gospodine Stibonse, neuobičajeno ponašanje savršeno je prirodno za čarobnjake." „Da motrimo da li se neko ponaša nesvojstveno, onda!", viknu Ponder. „Da li možda razumno govore cela dva minuta! Da li se ponašaju kao normalne, civilizovane osobe umesto kao krdo samoživih seoskih luda!" „Stibonse, ne liči na tebe da govoriš tim tonom", reče Ridkali. „Na to sam i mislio!" „Dobro, dobro, Mastrume, samo lagano s njim, svi smo pod velikim stresom", reče dekan. „Sad on to radi!", prodra se Ponder i pokaza drhtavim prstom. „Dekan u normalnim okolnostima nikad nije fini! Sad se ponaša napadno razumno!" Istoričari ukazuju na to da se u doba obilja ljudima ide u rat. U doba gladi jednostavno pokušavaju da pronađu dovoljno za jelo. Kada imaju taman dovoljno za sve, naginju učtivosti. Ali kada je pred njima rasprostrta gozba, vreme je da se prepirete gde će ko da sedne.20 A Nevidljivi univerzitet, kao što je bilo jasno čak i čarobnjacima, tu negde, odmah ispod najvišeg nivoa njihovog uma, postojao je ne da bi se magija unapređivala, već da bi se, na veoma kreativan način, potisnula. Svet je video šta se događa kad čarobnjacima padnu šaka nenormalne količine magijske moći. To se desilo pre mnogo vremena i još su postojala neka područja gde ne biste zalazili ako biste želeli da izađete na istim onakvim nogama na kakvim ste i ušli. Jednom davno, množina reči „čarobnjak" bila je „čarka". Ali velika, otvorena, vešto osmišljena svrha NU-a bila je da bude teg na ruci magije, da natera magiju da se njiše poput klatna, sa svečanom veličanstvenošću, pre nego da vitla kao buzdovan. Umesto da se gađaju vatrenim kuglama iz dobro utvrđenih kula, čarobnjaci su naučili da se brecaju na kolege zbog tumačenja zapisnika sa sastanka kolektiva, i još odavno su zapanjeno otkrili da im je to, na neki zloban način, podjednako zabavno. Unosili su u sebe ogromne večere, a posle zaista dobrog obroka i fine cigare, čak i najmahnitiji Mračni gospodar oseća sklonost da podigne noge i oseti se prijateljski nastrojen prema svetu, posebno ako mu svet 20 Zapravo, promišljeniji istoričari, posebno oni koji provode vreme u istom baru kao teorijski fizičari, smatraju da se čitava čovekova istorija može posmatrati otprilike kao niz scena isečenih iz filma. Svi ti ratovi, sve te gladi kao posledica nečije zlonamerne gluposti, sva ta odlučna, bezumna ponavljanja starih grešaka, sve je to, u velikoj kosmičkoj shemi, prosto jednako odbačenoj sceni u kojoj g. Spoku otpadnu uši.
Teri Pračet 111 ponudi još jedan brendi. I polako, postepeno, upijali su u sebe najvažniju magijsku moć od svih, a to je ona koja te ubedi da prestaneš da koristiš sve ostale. Nevolja je u tome što je lako odoleti slatkišima kad ne stojiš do kolena u melasi, a šećer ne pada kao kiša. „Zaista se čini da u vazduhu postoji neka... primesa", reče predavač savremenih runa. „Magija ima ukus na lim." „Čekajte časak", reče Ridkali. Posegnuo je uvis, otvorio jednu od mnogih pregrada u svom čarobnjačkom šeširu i izvadio kocku od zelenog stakla. „Eto nas", reče i pruži je Ponderu. Ponder uze taumometar i zagleda se u njega. „Nikad ga sam nisam koristio", reče Ridkali. „Meni je uvek bilo sasvim dosta da navlažim prst i podignem ga." „Ne radi!", reče Ponder, kuckajući taumometar dok se brod njihao pod njima. „Igla je... Jooj!" Ispusti kocku, koja se rastopila pre nego što je stigla da padne na palubu. „To je nemoguće!", reče. „Oni rade sve do vrednosti od milion tauma!" Ridkali liznu prst i podiže ga. Iz njega izniče purpurno-oktarinski oreol. „Jest', to je otprilike to", reče. „Nigde više nema toliko magije!", povika Ponder. Iza broda sada je duvala oluja. Ispred njega, zid od nevremena širio se i izgledao je mnogo crnji. „Koliko magije ti treba da stvoriš kontinent?", reče Ridkali. Pogledaše uvis u oblake. I još više. „Trebalo bi da učvrstimo poklopce za grotla", reče dekan. „Nemamo grotla." „Bar da učvrstimo gospođu Vitlou. Da sklonimo blagajnika i bibliotekara negde na sigurno..." Uleteli su u oluju. * * * Rinsvind se dočekao na noge u nekom sokačetu i razmišljao kako je bio i u daleko gorim zatvorima. Iksijanci su prijateljski nastrojen narod kad nisu pijani ili ne pokušavaju da vas ubiju ili oboje. Rinsvind je od dobrog zatvora očekivao da se stražari, umesto da svima pokvare noć tako što će se šunjati hodnicima, okupe u jednoj sobi s nekoliko limenki i špilom karata i opuste se. Tako bude mnogo... prijatnije. I naravno, lakše je proći pored njih. Okrenuo se - i tu je zaista bio kengur, ogroman i blistav, i ocrtavao se naspram noćnog neba. Rinsvind je ustuknuo načas, a onda je shvatio da to nije ništa do reklamni znak na krovu neke zgrade malo dalje i niže na padini brda. Neko je prikačio lampe i ogledala ispod njega. Imao je šešir s nekim glupim rupama kroz koje su mu virile uši, a nosio je i prsluk, ali svakako je to bio onaj kengur. Nijedan drugi kengur nikako ne bi mogao da se osmehuje tako sarkastično. A držao je i limenku piva. „Oklen se ti stvori, vetrogonjo?", reče jedan glas iza njega. Bio je to veoma poznat glas. U njemu je bilo nekog zvocavog ulagivanja. Bio je to glas koji je stalno gledao ispod oka i uvek bio spreman da šmugne. Pomoću takvog glasa mogli biste da otvorite bocu vina. Okrenuo se. A prilika ispred njega, osim nekoliko pojedinosti, bila je poznata koliko i glas. „Nemoguće da se zoveš Dibler", reče Rinsvind. „Što da ne?" „Zato što... Ama, kako si dospeo ovamo?" „Šta? Baš sad sam došô uz Dudučku ulicu", reče prilika. Imala je veliki šešir i veliki šorts i velike čizme, ali po svim drugim merilima, bio je to dvojnik čoveka koji bi se u Ank-Morporku
Terry Pratchet 112 uvek našao tu negde kad se krčme zatvore kako bi vam prodao veoma posebnu pitu s mesom. Rinsvind je imao teoriju da svuda postoji po Dibler. Oko vrata ovog ovde visio je poslužavnik. Na prednjem delu poslužavnika pisalo je „Diblerov kafe de pešaka". „Reko', da dođem ranije do zatvora da valjnem nešto", reče Dibler. „Gomili uvek proradi apetit od dobrog vešanja. Je l' te zanima nešto od ovoga, brale?" Rinsvind pogleda prema kraju sokaka. Ulice su bile prilično užurbane. Dok je posmatrao, dva stražara prošetala su pored njih. „Šta na primer?", reče sumnjičavo i povuče se natrag u senke. „Imam dobre balade na velikom formatu, o ozloglašenom odmetniku koga će da smaknu...?" „Ne, hvala." „Parče kanapa o koji će da ga obese, kao suvenir? Original!" Rinsvind pogleda u kratak komad debelog užeta koji je Dibler s nadom klatio pred njim. „Neki bi možda rekli da neodređeno podseća na sušenje veša", reče. Dibler s krajnjim zanimanjem osmotri kanap. „Očigledno smo morali malo da ga raspletemo, brale", reče. „A neko bi mogao da se zapita kako to, filozofski gledano, možeš da prodaješ konopac pre vešanja?" Dibler zastade, nepomičnog osmeha. Potom reče: „Ovo je konopac, je l' da? Dvocentimetarski kanap, običan. Original. Verovatno čak i od istog užara. Daj, ajde, nema kod mene na mufte. Verovatno je čist maler što ovo nije baš taj komad što će mu se naći oko vrata..." „To je debelo samo centimetar i nešto. Pazi, vidim nalepnicu, piše 'Hilovi konopci za veš'." „Je li?" Ponovo se učinilo kao da Dibler prvi put vidi svoju robu. Ali običaji klana Diblera nikad ne bi dopustili da se obična pogubna činjenica ispreči između njih i podvale. „Svejedno je konopac", izjavi. „Originalni konopac. Ne? Me beri brigu. Šta kažeš na malo autentične domorodačke umetnosti?" Poče da pretura po pretrpanom poslužavniku i podiže četvrtasto parče kartona. Rinsvind ga pogleda procenjivački. Video je nešto nalik ovome tamo u crvenoj zemlji, mada nije bio siguran da je u pitanju ono što se u Ank-Morporku podrazumeva pod umetnošću. Više je ličilo na mapu, istorijsku knjigu i jelovnik, sve smotano u jedno. Kod kuće bi ljudi vezali čvor na maramici da bi se nečega setili. Tamo, u vrelim krajevima, nije bilo maramica, pa su vezivali čvorove na mislima. Nisu baš mnogo crtali nizove kobasica. „Zove se Snoviđenje o kobasici i prženim krompirićima", reče Dibler. „Mislim da nisam video nijedan takav", reče Rinsvind. „Ne s bočicom sosa." „Pa šta?", reče Dibler. „Svejedno je domorodački. Original slika tradicionalnog gradskog mezetluka, crtô ju je domorodac. Nema kod mene na mufte, samo da znaš." „Aha, iznenada mislim da razumem. Domorodac si u ovom slučaju, možda, ti?", reče Rinsvind. „Jašta. Original. Ne veruješ?" „Ma daj." „Šta je? Rođen sam tamo, u Ulici melase, u Badavadžiji, i moj taja isto. I deka. I njegov taja. Nisam samo sišô s drveta koje je voda izbacila, kô neki koje bi' mogô da pomenem." Malo, pacoliko lice mu se smrači. „Dolaze 'vamo, uzimaju nam radna mesta... A šta je s čovekom iz naroda, a? Ja bi' samo da nema ništa na mufte, i to je to." Rinsvind je na trenutak razmišljao da se preda straži. „Lepo je čuti da neko drži stranu urođeničkom stanovništvu", promrmlja i ponovo osmotri ulicu.
Teri Pračet 113 „Urođenici? Šta oni znaju o poštenom radu? Joks, i oni mogu da se vrate odakle su došli", reče Dibler. „Oni ne žele da rade." „To tebi odgovara, doduše, koliko ja vidim", reče Rinsvind. „Inače bi ti oduzeli radno mesto, je l' tako?" „Kako ja na to gledam, ja sam urođeniji od nji"', reče Nema Na Mufte, i uvređenim palcem pokaza na sebe. „Ja sam svoje urođeništvo zaslužio, samo da znaš." Rinsvind uzdahnu. Logika može da vas dovede donekle, ali onda morate da izađete i iskočite. „Nema kod tebe ništa na mufte", reče. „Jesam li u pravu?" „Jašta!" „I... je l' postoji neko za koga ne želiš da se vrati tamo odakle je i došao?" Nema Na Mufte Dibler duboko razmisli o ovome. „Pa, ja, očigledno", reče. „I moj ortak Dankan, jer mi je Dankan ortak. I gospođa Dibler, naravno. I nekol'ko momaka, dole u dućanu gde prodaju ribu i pržene krompiriće. Mnogo ljudi, zapravo." „E pa, da ti kažem nešto", reče Rinsvind. „Ja sigurno želim da se vratim tamo odakle sam i došao." „Svaka tebi čas'!" „Tvoja socijalno-politička analiza na mene svakako deluje." „Bombonče!" „A možda možeš i da mi pokažeš kako? Recimo, gde su dokovi?" „Pa, bi' ja", reče Dibler, očigledno rastrzan. „Samo, biće to vešanje za nekol'ko sati i 'oću da podgrejem pitu s mesom." „Zapravo, čujem da su otkazali vešanje", reče Rinsvind zaverenički. „Tip je pobegao." „Nema šanse!" „Jeste, i te kako!", reče Rinsvind. „Ne vučem te žednog preko vode." „Je l' rekao nešto čuveno za oproštaj?" „'Do viđenja', mislim." „Hoćeš da kažeš, da nije imao legendarni poslednji obračun sa stražom?" „Izgleda da ne." „Kakvo ti je to bekstvo?", reče Nema Na Mufte. „Ne možeš tako da se ponašaš. Nisam morao da dolazim ovamo, napustio sam dobro mesto na Fešti zbog ovoga, nema dobrog vešanja bez pite s mesom." Nagnuo se bliže i kradomice se osvrnuo na obe strane pre nego što je nastavio. „Pričaj ti šta hoćeš, ali Fešta je dobra za posao. Njihov novac je isti kao i svačiji, velim ja." „Pa... da. Očigledno. Inače bi to bio... drugačiji novac", reče Rinsvind. „Dakle, pošto ti je noć propala, što mi ne bi pokazao gde su dokovi?" Još je bilo nekakve nesigurnosti u Diblerovom stavu. Rinsvind proguta knedlu. Hvatao se u koštac s paucima, ljutitim ljudima s kopljima i medvedima koji padaju na vas s drveća, ali sada mu je kontinent nametao najopasniji izazov. „Znaš šta", reče. „Čak ću... čak ću i... kupiti... nešto od tebe?" „Konopac?" „Ne konopac. Ne konopac. Ovaj, znam da ovo pitanje možda zvuči malo ezoterično, ali šta je u pitama s mesom?" „Meso." „A kakvo meso?" „Aha, znači hoćeš gurmansku pitu s mesom?" „A, shvatam. Znači, tad kažeš šta je u njima." „Jašta." „Pre ili pošto mušterije uzmu griz?" „Je l' ti to 'oćeš da kažeš kako moje pite ne valjaju?" „Da kažemo da se veoma postepeno približavam mogućnosti da možda i valjaju, je l' važi? Dobro, probaću gurmansku pitu." „Svaka tebi čas'." Dibler ukloni pitu s malog podgrejanog dela poslužavnika.
Terry Pratchet 114 „I... koje je meso? Mačetina?" „Ma nemoj. Ovčetina je jeftinija od mačetine", reče Dibler i istrese pitu u tanjir. „Pa, to je..." Rinsvind iskrivi lice. „O, ne, i ti sipaš čorbu od graška skroz preko nje. Zašto svi uvek sipaju preko nje čorbu od graška!" „Brale, ne beri brigu. Oblaže želudac", reče Dibler i izvuče crvenu flašu. „A šta je to?" „Garnirerung, brale." „Sručiš pitu s mesom u tanjir čorbe od graška i sad hoćeš da je jedem sa... sa sosom od paradajza odozgo?" „Je l' da su lepe boje?", reče Nema Na Mufte i dade Rinsvindu kašiku. Rinsvind bocnu pitu. Ona se nežno odbi od ivice tanjira. Pa, dobro... Jeo je kobasice u zemički Još Malo Pa Džabe Diblera i stogodišnja jaja čudnih boja Takoreći Besplatno Dibale. I preživeo je, iako se nekoliko minuta nadao da neće. Jeo je El Džiblin kuskus krajnje sumnjive prirode, pio užasni čaj s jakovim puterom koji je napravio Majke Mi Budzašto Diblang, na silu progutao neopisive, nedokučive puter-kifle Diba Diblosonsona i pokušao da sažvaće gromuljice neizrecive kitove masti kojim ga je opskrbio Dabogda Me Šutnuli U Ledenicu Ako Nije Bambadava Dibuki (stomak mu se prevrnu od tog sećanja - na kraju krajeva, jedno je iskasapiti mrtve kitove koji se nasuču na plažu, a sasvim drugo samo ih ostaviti tamo dok se sami od sebe ne rasprsnu na komadiće veličine zalogaja). A što se tiče zelenog piva koje je pravio Bagatela Moje Mi Duvaljke Dlang Dlang... Pio je i jeo sve to. Svuda na svetu, neko bi se pojavio odnekud iz čudne, prvobitne plesni da bi mu prodao zaista odvratnu lokalnu poslasticu. A ovo je, na kraju krajeva, samo pita. Koliko gadno može da bude? Ne, bolje reći... Koliko još gadnije može da bude? Progutao je zalogaj. „Dobra je, a?", reče Nema Na Mufte. „O bogovi", reče Rinsvind. „Nije to tamo neki pasirani grašak", reče Nema Na Mufte, pomalo uznemiren zbog činjenice da Rinsvind stoji i sumanuto zuri ni u šta. „Pasirao ga je prvak u pasiranju graška." „Ne mogu da verujem...", reče Rinsvind. „Gospo'n, je l' ti dobro?" „Pita je... sve ono čemu sam se i nadao...", reče Rinsvind. „E sad, gospo'n, nije tol'ko loša..." „Pravi si Dibler." „Šta sad pa to znači?" „Stavljaš pitu naopačke u čorbasti grašak, a onda je pospeš sosom. Neko je zapravo seo jednog dana, posle ponoći ako se grdno ne varam, i pomislio da je to dobra zamisao. E, ovo mi niko nikad neće verovati." Rinsvind pogleda u potonulu pitu. „Posle ovoga će priča o zemlji s divovskim, hodajućim knedlama sa šljivama izgledati veoma pitomo, tek da znaš. Nije ni čudo što vi ovde pijete toliko piva..."21 Istupio je na treperavu svetlost ulice odmahujući glavom. „Vi ovde zapravo jedete pite", rekao je žalostivo i pogledao uvis, u čuvarevo lice. Iza njega je bilo nekoliko stražara. „To je on!" Rinsvind veselo klimnu glavom. „U zdravlje!", reče. 21 Ne postoji ništa ni nalik jestivoj, ne, slasnoj piti s mesom u šupi, gde je pasirani grašak baš one prave gustine, sos od paradajza pikantan u svojoj drskosti, a ni pite čak naginje delovima životinje koji se mogu imenovati. Postoje teoretski hamburgeri od govedine umesto od kravljih usana i papaka. Postoji riba s prženim krompirićima gde je riba nešto više od bele, ljigave mase pritajene na dnu ulubljene posude, a krompiriće ne možeš upotrebiti za brijanje. Postoji viršla u hotdogu koja ima više toga zajedničkog s mesom nego puku ružičastu boju, čiji srećni kupci ne stavljaju senf da ne bi pokvarili ukus. Reč je jednostavno o tome da ljude možeš obučiti da više vole onu drugu vrstu i da je traže. To je kao da je Makijaveli napisao kuvar. Pa ipak, nema opravdanja za ananas na pici.
Teri Pračet 115 Začula su se dva tiha udarca kada njegove ručno pravljene sandale poskočiše po ulici. * * * More se pušilo, a pucketave loptaste munje fijukale su površinom kao kapi vode na ringli. Talasi su bili preveliki da bi bili talasi, ali otprilike prave veličine za planine. Ponder je podigao pogled sa palube samo jednom, baš kad je brod kretao naniže u jaz koji je zjapio kao kanjon. Pored njega, dekan mu je stiskao nogu i stenjao. „Ti znaš ovakve stvari, Ponderu", zarežao je kada su stigli do dna jaza između talasa i otpočeli uspon prema sledećem vrhu od koga se uvrtao stomak. „Hoćemo li izginuti?" „Mislim... da nećemo, dekane..." „Šteta." * * * Rinsvind je čuo pištaljke iza sebe dok još ne beše stigao do ugla, ali se nikad nije zabrinjavao oko nečeg sličnog. Ovo je grad! U gradovima je mnogo lakše. On je gradsko stvorenje. Bilo je toliko mesta gde... Pištaljka se začu i spreda. Ovde je gužva bila veća, a svi ljudi išli su u istom pravcu. Ali Rinsvind je voleo da trči kroz gužvu. Kao progonjeni, imao je novitet na svojoj strani i mogao je da se progura kroz ljude koji dotad ništa nisu slutili, a onda bi se okrenuli i vrzmali se i žalili se i svakako nisu bili u pravom raspoloženju da pozdrave njegove progonitelje. Rinsvind je umeo da trči kroz gužvu kao loptica u fliperu, i uvek bi dobio još jedan život. Nizbrdo je bilo najbolje. Obično su tamo držali dokove, kako bi bili blizu vode. Vrdanje i izmicanje ulicama dovelo ga je, iznenada, do pristaništa. Bilo je tu nekoliko čamaca. Bili su omanji za slepe putnike, ali... Čuo se trk nogu u tami! Stražari su bili previše vešti! Nije trebalo da bude tako! Nije trebalo da mu preseku put. Nije trebalo da razmišljaju. Trčao je u jedinom preostalom pravcu, duž pristaništa. Bila je tu jedna zgrada. Barem je... pa, mora da je bila zgrada. Niko nije mogao da ostavi otvorenu toliku kutiju maramica. Po Rinsvindovom mišljenju, zgrada je trebalo da bude kutija sa šiljatim poklopcem, u osnovi, i trebalo bi da bude otprilike iste boje kao lokalno blato. S druge strane, kao što je filozof Li Tin Kamči jednom primetio, nikad nije mudro prigovarati načinu na koji je neko uredio skrovište. Jurnuo je uz stepenice i zaokrenuo oko čudne bele zgrade. Činilo se da je u pitanju nekakva koncertna dvorana. Opera, po zvuku sudeći, mada je ovo bilo krajnje smešno mesto da se peva opera. Kako da zamisliš gospe s rogovima u zgradi koja izgleda kao da će svakog časa da razapne jedra? Ali nije bilo vremena da se pita u vezi s tim, bila su tu vrata s nekim kantama za đubre ispred, a evo i otvorenih vrata... „Brale, jes' ti iz agencije?" Rinsvind se zagleda u vodenu paru. „I nadam se da umeš da praviš puding, pošto kuvarčić bije glavom o zid", reče prilika koja se pojavila iz pramenova pare. Imala je visok beli šešir. „Ne beri brigu", reče Rinsvind s nadom. „A, ovo je kuhinja, je l' tako?" „Ti to mene zekiš?" „Samo sam mislio da je ovo nekakva zgrada opere ili tako nešto..." „'Lebac ti tvoj, brale, ovo je najbolja zgrada opere na svetu. Dođi, ovuda..."
Terry Pratchet 116 Kuhinja je bila veoma velika i, kao i većina onih u kojima je Rinsvind bio, bila je puna ljudi koji su se mukotrpno trudili da jedan drugog ometaju. „Šef tamo gore upravo je odlučio da priredi veliku večeru za primadonu", reče kuvar, probijajući se kroz gungulu. „A onda skroz iznenada Čarli spazi da ga puding gleda u oči." „A, dobro", reče Rinsvind, s nadom da će pre ili kasnije pohvatati niti. „Šef kaže, možeš ti da joj napraviš puding, Čarli." „Tek tako, a?" „Veli, ima da bude najbolji dosad, Čarli." „Ne beri brigu?" „Veli, veliki Nunko je izumeo sekvil od jagode za gospu Vendi Sekvil, a čuveni kuvar Impozo stvorio je glazir od jabuke za gospu Mardžirin Glazir, a tvoj sopstveni otac, Čarli, počastvovao je gospu Dženin Ormulu ormuluom od narandže, a večeras je, Čarli, tvoja velika prilika." Kuvar je odmahivao glavom dok je prilazio stolu gde je čovečuljak u beloj uniformi nezaustavljivo jecao glave zagnjurene u ruke. Ispred njega je stajala gomila praznih pivskih limenki. „Jadničko je na pivu otada, pa smo pomislili, bolje da zovnemo nekoga. Što se mene tiče, ja sam ti više za šnicle i škampe." „Dakle, hoćete da napravim puding? Koji će se zvati po operskoj pevačici?", reče Rinsvind. „Takav je običaj, je li?" „Jašta, i bolje ti je da ne izneveriš Čarlija, brale. Nije on kriv." „Pa, dobro..." Rinsvind je razmišljao o pudinzima. U osnovi, to je samo voće i šlag i, pa, puding, zar ne? I kolači i tako to. Nje video gde je tu problem. „Ne beri brigu", reče. „Mislim da mogu da smutim nešto istog časa." Kuhinja utihnu kada užurbani kuvari zastadoše da ga posmatraju. „Prvo", reče Rinsvind, „koje voće imamo?" „Samo smo breskve uspeli da nađemo u ovo doba noći." „Ne beri brigu. Je l' imamo malo šlaga?" „Jašta. Naravno." „Lepo, lepo. Onda me samo zanima ime dame koja je u pitanju..." Osećao je kako se tišina otvara pred njim. „Krasno peva, samo da znaš", reče kuvar, glasom kao da se od nečega brani. „Fino. A kako se zove?" „Ovaj... u tome i jeste zvrčka, znaš", reče drugi kuvar. „Zašto?" * * * Ponder otvori oči. Voda je bila mirna, ili barem mirnija nego ranije. Iznad su se videli čak i komadi plavog neba, mada mase oblaka behu izbrazdale nebo kao da svaka ima svoju vreću vetrova. U ustima je osećao ukus kao da je sisao limenu kašiku. Oko njega, neki čarobnjaci uspeli su da se uskobeljaju na kolena. Dekan se namrštio, skinuo šešir i izvukao malu krabu. „Dobar brod", promrmlja. Stabljika zelene katarke još je stajala, iako je lisnato jedro izgledalo ofucano. Svejedno, brod je lepo plovio u cikcak nasuprot vetru koji je duvao sa... ...kontinenta. Bio je to crveni zid i sjajio se pod svetlošću munja. Ridkali je nesigurno ustao i pokazao na njega. „Sad nije daleko!", reče. Dekan zapravo zareža. „E sad mi je stvarno pun kufer tog tvog nepodnošljivog dobrog raspoloženja", reče. „Tako da, umukni, može?" „Prekini. Ja sam ti arhirektor, dekane", reče Ridkali. „E pa, a da popričamo mi malo o tome?", reče dekan, a Ponder mu ugleda nezgodan sjaj u očima. „Ovo teško da je trenutak za to, dekane!"
Teri Pračet 117 „Na čemu tačno zasnivaš svoje pravo da izdaješ naređenja, Ridkali? Čega si ti to arhirektor, tačno? Nevidljivi univerzitet čak i ne postoji! Reci mu, stariji docente!" „Ne moram ako neću", šmrcao je stariji docent. „Šta? Šta?", obrecnu se dekan. „Ne bih rekao da moram da slušam tvoja naređenja, dekane!" Kada se blagajnik popeo na palubu koji minut kasnije, brod se već ljuljao. Bilo je teško reći koliko ima zaraćenih strana, pošto je čarobnjak sposoban da sasvim sam bude zaraćena strana, ali, široko gledano, postojale su dve grupe, a oba savezništva bila su stabilna koliko i jaje na klackalici. Ono što je zapanjivalo Pondera Stibonsa kada je kasnije razmišljao o tome jeste da još niko ne beše pribegao magiji. Čarobnjaci su proveli mnogo vremena u okruženju gde zlobna primedba nanosi više štete nego čarobni mač, a, iz čistog pakosnog zadovoljstva, dobro sastavljen dopis uvek može nekome više odistinski da naškodi nego vatrena kugla. Osim toga, niko ne beše poneo palicu i niko nije imao zgodne čini pri ruci, a u takvim okolnostima lakše je nekoga udariti, mada, u slučaju čarobnjaka, nemagijska borba obično znači da mlatiš uprazno u pravcu protivnika dok pokušavaš da mu se skloniš s puta. Blagajnikov ukočeni osmeh malo izblede. „Imao sam tri boda više od tebe na diplomskom!" „Je l', a otkud ti to znaš, dekane?" „Pogledao sam ti rad kad su te proglasili za arhirektora!" „Šta? Posle četrdeset godina?" „Ispit je ispit!" „Ovaj...", poče blagajnik. „Zabogova, kako nisko! Baš to bi čovek i očekivao od studenta koji je imao čak i posebno penkalo za crveno mastilo!" „Ha! Bar nisam provodio sve vreme u piću i klađenju i ostajao napolju do sitnih sati!" „Ha! E pa, ja bogami jesam, da, i naučio sam svašta o svetu i opet sam dobijao skoro isto toliko dobre ocene kao ti, uprkos mamurluku koji je bio za medalju, ti naduveno bure sala!" „O? O? A sad prelazimo na lične opaske, je li?" „Naravno, some debeli! Da čujemo malo ličnih opaski! Uvek smo govorili kako čovek dobije morsku bolest ako ide iza tebe!" „Pitam se da li u ovom trenutku...", reče blagajnik. Vazduh je pucketao oko čarobnjaka. Razljućeni čarobnjak privlači magiju kao što prezrelo voće privlači muve. „Ti misliš da bih ja bio bolji arhirektor, je l' tako, blagajniče?", reče dekan. Blagajnik trepnu vodenastim očima. „Ja, ovaj, vas dvojica... ovaj... mnoge dobre strane... ovaj... možda je sad trenutak da se ujedinimo radi zajedničkog cilja..." Razmatrali su ovo načas. „Lepo rečeno", reče dekan. „Ima smisla", reče Ridkali. „Zato što, znaš šta, nikad mi se nije preterano sviđao predavač savremenih runa..." „Stalno se podrugljivo smeška", složi se Ridkali. „Nije deo tima." „Ma nemoj mi reći." Predavač savremenih runa osmehnu se posebno zlobno. „Bar sam imao bolje ocene od tebe i primetno sam mršaviji od dekana! Doduše, mnogo toga je mršavije od njega! Stibonse, reci im!" „Ja sam gospodin Stibons, debeli!" Ponder je čuo glas. Znao je da je njegov. Osećao se kao pod hipnozom. Mogao je da prestane kad god mu se prohte, ali prosto mu se nije prestajalo. „Da li bih mogao samo da, ovaj, kažem...", pokuša blagajnik. „Umukni, blagajniče!", riknu Ridkali. „Izvinite, izvinite. Izvinite..." Ridkali je prstom pretio dekanu. „Da ja tebi kažem..."
Terry Pratchet 118 Grimizna varnica mu polete iz šake, ostavi trag dima pored dekanovog uva i pogodi katarku, koja se rasprsnu. Dekan udahnu duboko, a kada dekan duboko udahne, osetno manje vazduha ostane u atmosferi. Ispustio ga je uz riku. „Usuđuješ se na mene da ispališ magiju?" Ridkali je zurio u šaku. „Ali ja... ja..." Ponder je konačno uspeo da istisne reči kroza zube koji su se trudili da se čvrsto stisnu. „Uh, agija ugiče na nag!" „Šta? O čemu ti to grgoljiš, čoveče?", reče predavač savremenih runa. „Pokazaću ja tebi magiju, ti naduveni klovne!", vrisnu dekan i podiže obe ruke. „To magija govori iz vas!", procedi Ponder i dograbi jednu ruku. „Ne želite da raznesete arhirektora na sitne komadiće, dekane!" „Vala želim, još kako!" „Oprostite, ne bih da se mešam..." Na izlazu iz potpalublja pojavila se gospoda Vitlou. „Šta je bilo, gospođo Vitlou?", povika Ponder, a prasak iz dekanove šake prošišta mu iznad glave. „Znam da ste zauzeti univerzitetskim poslovima, ali je l' sve ove pukotine treba da postoje? Voda prodire unutra." Ponder pogleda dole. Paluba mu je škripala pod nogama. „Tonemo...", reče. „Vi glupi motori...", proguta reči. „Brod puca brzo koliko i mi! Gledajte, već žuti!" Zelenilo je curilo s palube kao sunčeva svetlost sa olujnog neba. „On je kriv!", zavrišta dekan. Ponder otrča do ograde. Svuda oko njega čulo se pucketanje. Važno je da pribere misli i bude smiren i, možda, razmišlja o nečemu lepom, poput plavog neba i mačića. Po mogućstvu onih koji se neće udaviti svakog časa. „Slušajte", reče, „ako ne ugušimo razmirice ugušiće one nas, razumete? Brod... sazreva ili tako nešto. A daleko smo od kopna, razumete li? A tamo dole možda ima ajkula." Pogleda dole. Pogleda gore. „Tamo dole ima ajkula!", povika. Brod se nakrivio kada su mu čarobnjaci prišli. „Misliš da su ajkule?", reče Ridkali. „Možda je tuna", reče dekan. Iza njih, ostaci jedra otpadoše. „Kako možeš pouzdano da ih razlikuješ?", reče stariji docent. „Možete da im prebrojite zube dok budete tonuli", uzdahnu Ponder. Ali barem se niko više nije gađao magijom. Možeš da odvojiš čarobnjake od Nevidljivog univerziteta, ali ne možeš da iščupaš duh Nevidljivog univerziteta iz čarobnjaka. Brod se nagnuo još više kad je gospođa Vitlou pogledala preko ograde. „Šta će biti ako padnemo u vodu?" „Moramo da osmislimo plan", reče Ridkali. „Dekane, oformi radnu grupu i razmotrite naš opstanak u nepoznatim vodama punim ajkula, važi?" „Treba li da otplivamo do obale?", reče gospođa Vitlou. „Dobro sam plivala kad sam bila cura." Ridkali joj uputi srdačan osmeh. „Sve u svoje vreme, gospođo Vitlou", reče. „Ali nemojte misliti da su nam sve lađe potonule." „Uskoro će", reče Ponder. „A šta će tačno biti tvoja uloga, arhirektore?", zareža dekan. „Ja sam vam odredio ciljeve", reče Ridkali. „Na vama je da razmotrite mogućnosti." „U tom slučaju", reče dekan, „predlažem da napustimo brod." „U korist čega?", reče šef katedre za neodređena istraživanja. „Ajkula?" „To je sporedno", reče dekan. „Tako je", reče Ponder, „uvek možemo da izglasamo da napustimo ajkule."
Teri Pračet 119 Brod se iznenada zanese. Stariji docent ponese se junački. „Ja ću vas spasti, gospođo Vitlou!", povika i podiže je u naručje. Ili se, barem, potrudi. Ali stariji docent bio je vitak za čarobnjaka, a gospođa Vitlou bila je zamašna žena, a pri tom je čarobnjakov zahvat bio ograničen, jer bilo je veoma malo predela gospođe Vitlou koje se usuđivao da zapravo dodirne. Uradio je ovo što je bolje mogao u nekim pograničnim oblastima i uspeo da je malčice podigne. Sve što je postigao time bilo je da prenese čitavu težinu čarobnjaka i domaćice na prilično mala stopala starijeg docenta, te ova propadoše kroz palubu kao čelične šipke. Brod, sada suv kao ugarak, mek kao natrulo drvo, raspade se veoma lagano. Voda je bila strahovito hladna. Vazduh je bio pun kapljica dok su se koprcali. Parče broda udari Pondera po glavi i gurnu ga pod vodu, u plavi svet gde mu se u ušima čulo gloinggloing. Kada se ponovo iskobeljao na površinu, ispostavilo se da je to zvuk prepirke. Još jednom je čista magija Nevidljivog univerziteta odnela pobedu. Kada pliva kučeći opkoljen ajkulama, čarobnjak će uvek smatrati da mu najbliža opasnost preti od drugih čarobnjaka. „Nemoj mene da kriviš! On je... pa, mislim da je spavao!" „Misliš?" „Bio je dušek. I to crven!" „To nam je jedini bibliotekar! Kako si mogao da budeš tako neuviđavan!", povika Ridkali. Duboko udahnu i zaroni. „Napuštajte more!", povika blagajnik razdragano. Ponder uzdrhta kad se nešto krupno, crno i aerodinamično izdiže iz vode ispred njega. To utonu natrag u penu i prevrnu se na leđa. I druga obličja isplutavala su na površinu, svud oko čarobnjaka, koji su očajnički radili nogama. Dekan kucnu jedno. „Pa, ove ajkule ne deluju ni blizu onako opasno kako sam očekivao", reče. „To je semenje iz broda!", reče Ponder. „Penjite se na njega, brzo!" Bio je siguran da mu se nešto očešalo o nogu. U takvim prilikama čovek pronađe u sebi neočekivanu spretnost. Čak je i dekan uspeo da se popne na dasku, posle uskovitlanog, penušavog vremenskog raspona kada su se čovek i seme borili za premoć. Ridkali je izbio na površinu u oblaku kapljica. „Nije dobro!", reče pijuckajući. „Otišao sam što sam mogao dublje. Od njega ni traga!" „Arhirektore, probaj da se popneš na seme, molim te", reče stariji docent. Ridkali zamahnu na ajkulu u prolazu. „Ne napadaju te ako si mnogo bučan i pljuskaš", reče. „Mislio sam da te tad baš napadaju, gospodine", doviknu Ponder. „O, zanimljiv praktičan ogled", reče dekan i iskrenu vrat da posmatra. Ridkali se uspentra na jedno seme. „Kakav džumbus. Pretpostavljam da možemo da otplutamo do kopna, doduše", reče. „Ovaj... gde je gospođa Vitlou, gospodo?" Osvrnuše se. „O, ne", zavapi stariji docent. „Pliva prema obali..." Propratili su njegov pogled i jedva opazili frizuru kako se u trzajima, ali ipak odlučno, kreće prema obali nečim što bi Ridkali verovatno nazvao prsno plivanje. „Ja ono ne bih nazvao mnogo praktičnim", reče dekan. „A ajkule?" „Pa, one plivaju ukrug ispod nas, zapravo", reče stariji docent dok se semenje ljuljalo. Ponder pogleda dole. „Izgleda da odlaze, sad kad ne mašemo nogama po vodi", reče. „Krenule su... i one su krenule prema obali." „Pa, znala je za opasnosti kad se zapošljavala", reče dekan. „Kako molim?", reče stariji docent. „Kažeš da, pre nego što se prijaviš za mesto domaćice na Univerzitetu, treba ozbiljno da razmotriš kako će te ajkule možda pojesti na obalama nekog tajanstvenog kontinenta više hiljada godina pre nego što si se rodila?"
Terry Pratchet 120 „Nije mnogo pitala tokom intervjua, toliko znam." „Zapravo, brinemo bez preke potrebe", reče šef katedre za neodređena istraživanja. „Ajkule su sasvim nezasluženo poznate kao ljudožderi. Ne postoji ni jedan jedini potvrđen slučaj da je ajkula nekog napala, ma šta da ste možda čuli. To su prefinjena i miroljubiva stvorenja s bujnim porodičnim životom i daleko od toga da su kobni vesnici zle sudbe, naprotiv, priča se da se čak i sprijatelje s ponekim zalutalim putnikom. Kao lovci su, naravno, veoma uspešne, i sasvim odrasla ajkula može da obori čak i losa sa... ovaj..." Pogleda u njihova lica. „Ovaj... mislim da sam ih možda pomešao s vukovima", promumla. „Pomešao sam ih, je l' da?" Svi zajedno zaklimaše glavama. „Ovaj... ajkule su ono drugo, je l' tako?", nastavi on. „Opake morske ubice bez milosti, koje ne zastanu čak ni da sažvaću?" Ponovo zaklimaše glavama. „O, pobogu. Živ me sram pojede..." „Bolje sram nego ajkula", reče Ridkali žustro. „Hodite, gospodo. Ono je naša domaćica! Zar želite da ubuduće sami nameštate krevete? Opet vatrene kugle, mislim." „Previše je daleko odmakla da bismo..." Jedno crveno obličje izlete iz mora pored Ridkalija, načini luk kroz vazduh i ponovo kliznu pod površinu kao kad žilet zaseca svilu. „Šta to bi? Ko od vas je to uradio?", reče. Pramčani talas dovalja se među jato trouglastih peraja kao kugla za kuglanje koja je krenula niz stazu. Potom voda polete uvis. „Zabogova, gledajte kako se bacilo na ajkule!" „Je l' čudovište?" „Delfin, sigurno..." „Crvenodlaki?" „Sigurno nije..." Jedna zgranuta ajkula sunu pored starijeg docenta. Iza nje, voda se ponovo raspršta i razotkri veliki crveni kez jedinog delfina na svetu s kožastim licem i crvenom dlakom svud po telu. „Iik?", reče bibliotekar. „Alal ti vera, druže stari", doviknu Ridkali preko vode. „Rekoh ja da nećeš ti nas izneveriti!" „Ne, zapravo niste to rekli, gospodine, rekli ste da mislite...", poče Ponder. „I dobro si odabrao oblik", nastavi Ridkali glasno. „E sad, kad bi mogao nekako da nas doćuškaš jedne do drugih, onda bi možda mogao da nas odguraš do obale? Gde je blagajnik?" Blagajnik je bio malena tačka daleko zdesna i sneno je veslao. „Dobro, stići će on do tamo", reče Ridkali. „Hodite, hajmo na suvu zemlju." „To more", reče stariji docent bojažljivo, zureći napred dok je bibliotekar sprovodio semenje prema obali kao niz pretovarenih dereglija, „to more... je l' vam se čini kao da je opervazilo obalu?" „Svakako je veoma veliko", reče predavač savremenih runa. „Znaš, mislim da ova rika nije samo od kiše. Možda se tamo lome talasi." „Neće nam škoditi nekoliko talasa", reče Ridkali. „Voda je bar mekana." Ponder je osećao kako se daska pod njim izdiže i spušta dok je jedan dugačak talas prolazio. Čudan oblik za seme, morao je da prizna. Naravno, priroda je mnogo pažnje posvećivala semenju, snabdevala ih krilcima i jedrima i mešinama za plutanje i ostalim sredstvima neophodnim da im daju prednost u odnosu na sve ostalo semenje. Ovo je samo pljosnatija verzija bibliotekarovog trenutnog oblika, čija je namena očigledno bila da se veoma brzo kreće kroz vodu.
Teri Pračet 121 „Ovaj...", reče uopšteno, univerzumu. Značilo je: pitam se jesmo li zaista razmislili o ovome. „Ne vidim nikakvo stenje napred", primeti dekan. „Opervaziti", mozgao je stariji docent, kao da mu reč ne da mira. „To je veoma određena reč, pa zar nije? Ima nekakav borilački prizvuk." Ponderu je palo na pamet da voda nije baš stvarno mekana. Nikad nije preterano voleo sport kad je bio dečak, ali sećao se kako se igrao sa ostalim lokalnim klincima i učestvovao u svim njihovim igrama, kao što su „gurni Šmoklju Stibonsa u koprive" ili „veži Stiboja i idi kući na čaj", a onda jednom, na starom kupalištu, bacili su ga s vrha litice. I bolelo je. Flotila je postepeno sustigla gospođu Vitlou, koja se držala za plutajuće drvo i radila nogama. Drvo je već imalo više nego dovoljno stanovnika - ptica, guštera i, iz nekog razloga, malu kamilu koja je pokušavala da se smesti u krošnji. Sada su talasi bili jači. Čulo se potmulo, neprestano bučanje, negde ispod šuma kiše. „O, gospođo Vitlou", reče stariji docent. „I kakvo lepo drvo. Ima čak i lišće, gle." „Došli smo da vas spasemo", reče dekan uprkos očiglednim dokazima. „Mislim da bi možda bilo dobro da se gospođa Vitlou uhvati za seme", reče Ponder. „Stvarno mislim da bi to stvarno možda bilo dobro. Mislim da su talasi postali... malčice veliki..." „Opervažavaju", reče stariji docent žalostivo. Pogledao je prema plaži i više se nije nalazila ispred njih. Bila je tamo dole. Bila je u podnožju zelenog brda. A zelenilo se sastojalo od vode. I, iz nekog razloga, sve više je narastalo. * * * „Čekajte", reče Rinsvind. „Zašto ne možete da mi kažete njeno ime? Pretpostavljam da ga zna mnogo ljudi. Hoću da kažem, sigurno ga stavljaju na plakate i tako to. Pa, to je samo ime. Ne vidim u čemu je problem." Kuvari se zgledaše. Jedan se nakašlja i reče: „Ona je... zove se... gospa Neli... Bulja." „Buljava?" „Ne. Samo Bulja." Rinsvindove usne malko su se pokretale. „O", reče. Kuvari zaklimaše glavama. „Je l' Čarli popio sve pivo, šta mislite?", upita Rinsvind i sede. „Možda možemo da nađemo malo banana, Rone", reče drugi kuvar. Rinsvindu se oči zamutiše i usne mu se ponovo pokrenuše. „Jeste li rekli to Čarliju?", reče naposletku. „Jašta. Baš pre nego što je dobio nervni slom." Spolja se začuše tabani u trku. Jedan kuvar pogleda kroz prozor. „Samo straža. Kanda jure nekog nesrećnika..." Rinsvind se pomeri malo unazad, tako da se ne vidi kroz prozor. Ron se prebacivao s noge na nogu. „Rekô bi', ako odemo do Ahmeda Dembelaća i nagovorimo ga da otvori radnju, možda bismo mogli da kupimo..." „Jagoda?", reče Rinsvind. Kuvari se stresoše. Čarli opet zajeca. „Celog života je ovo čekao", reče kuvar. „'Lebac ti, baš nije fer, samo da znaš. Sećaš se kad je ona mala što je pevala sopran otišla da se uda za onog goniča stoke? Bio je na tri ćoška cele nedelje." „Jašta. Liza Uslast", reče Ron. „Malo dežmekasta po sredini, ali svakako je obećavala." „Stvarno je polagao nade u nju. Rekao je da bi takvo prezime imalo smisla čak i s rabarbarom." Čarli zavapi. „Mislim...", reče Rinsvind, polako i zamišljeno. „Da?"
Terry Pratchet 122 „Mislim da sam smislio način." „Je l'?" Čak i Čarli podiže glavu. „Pa, znaš kako je, kad posmatraš sa strane, vidiš celu partiju jasnije... Da probamo s breskvama, šlagom, malo sladoleda, ako možete da ga napravite, možda sunemo i malo brendija... Da vidimo sad..." „Pahulje od kokosa?", reče Čarli dignute glave. „Da, što da ne?" „Ovaj... malo sosa od paradajza, možda?" „Ne bih rekao." „Bolje ti je da počneš, sad su na pola poslednjeg čina", reče Ron. „Samo da smo mi živi i zdravi", reče Rinsvind. „Dobro... isecite breskve na polutke, stavite ih u neku činiju s tim drugim stvarima, a onda dodajte brendi, i voilà." „Je l' to neki stranski sastojak?", reče Čarli. „Mislim da nemamo nimalo te voale." „Stavite dvaput više brendija, onda", reče Rinsvind. „I eto nas." „Jašta, al' kako se zove?", reče Ron. „Dolazim na to", reče Rinsvind. „Činiju, molim te, Čarli. Hvala ti." Podiže je. „Gospodo... predstavljam vam... neli od breskve." Tiganj je krčkao na šporetu. Osim ovog tvrdoglavog, tihog šuma i dalekih operskih napora, soba je utihnula. „Šta mislite?", reče Rinsvind vedro. „To je... originalno...", reče Čarli. „Mora se priznati." „Ali nije baš zapamtljivo, a?", reče Ron. „Svet je pun žena po imenu Neli." „S druge strane, da li biste radije da se svi sećaju ovog drugog imena?", reče Rinsvind. „Želite li da imate ikakve veze s buljom od bresk..." Začu se vapaj i Čarli ponovo briznu u plač. „Kad tako kažeš, i ne zvuči toliko loše", reče Ron. „Neli od breskve... jašta." „Možeš i banane da upotrebiš", reče Rinsvind. Ronove usne nečujno su se micale. „Jok", reče. „Da se držimo mi bresaka." Rinsvind otrese odeću. „Drago mi je što sam pomogao", reče. „Recite mi. Koliko ima izlaza odavde?" „Ima noćas dosta posla za sve, oko Fešte i tako toga", reče Ron. „Nije to po mom ukusu, naravno, al' stvarno privlači posetioce." „Jašta, a i vešanje izjutra", reče Čarli. „To sam planirao da propustim", reče Rinsvind. „Ako biste mi sad samo..." „Što se mene tiče, nadam se da će pobeći", reče Čarli. „Slažem se", reče Rinsvind. Teške čizme prošle su pored vrata i stale. Čuo je udaljene glasove. „Vele da se borio s dvanes' milicajaca", reče Ron. „Tri", reče Rinsvind. „Bilo ih je trojica. Kako čujem. Neko mi reče. Nije dvanaest. Tri." „Ma, mora da je bilo više od tri, mora da je bilo dosta više od tri protiv tako smelog žbundžije kô što je on. Rinsoje ga zovu." „Ja čuo da je taj neki tip stigô iz Jestelponelipiva i rekô da je Rinsoje ostrigô sto ovaca za pet minuta." „Ne verujem ja u to", reče Rinsvind. „Vele da je čarobnjak, al' to ne mož' biti, pošto niko nikad nije vidô nekog od njih da radi pošten posô kô što valja." „Pa, zapravo..." „Dobro, al' onaj tip što radi gore u 'apsani veli da on ima neku čudnu smeđu tvar od koje dobija ogromnu snagu!" „To je bila samo supa od piva!", povika Rinsvind. „Hoću da kažem", dodade, „kako čujem."
Teri Pračet 123 Ron ga osmotri postrance. „Izgledaš malko kô čarobnjak", reče. Neko snažno zalupa na vrata. „Imaš tu 'aljinu kô što oni nose", nastavi Ron, ne skrećući pogled s Rinsvinda. „Hajde, Side, otvori vrata." Rinsvind poče da se povlači, pruži ruku iza sebe, prema stolu prepunom noževa, i prsti mu se sklopiše oko drške. Da, mrzeo je pomisao na oružje. Uvek, uvek bi podiglo ulog u igri. Ali ostavlja utisak na ljude. Vrata se otvoriše. Nekoliko ljudi se zapilji unutra, a jedan od njih bio je zatvorski čuvar. „To je on!" „Upozoravam vas, ja sam očajnik", reče Rinsvind, i pruži ruku koju je držao iza leđa. Većina kuvara baci se u zaklon. „Brale, to ti je kutlača", reče stražar dobroćudno. „A1' baš si kočoperan, što jes' jes'. Svaka tebi čas'. Šta ti misliš, Čarli?" „Ja velim, neće se vala pričati da su tako odvažnu ništariju kô što je on smotali u mojoj kujni", reče Čarli. Jednom rukom uhvati sataru a drugom činiju neli od breskve. „Briši ti kroz druga vrata, Rinsoje, a mi ćemo da popričamo s ovim milicajcima." „Nama odgovara", reče stražar, „i nije pravi poslednji obračun ako se sve svede na malo tučnjave u kujni... Brojaćemo do deset, važi?" Još jednom se Rinsvind osećao kao da nije dobio isti scenario kao svi ostali. „Hoćeš da kažeš, saterali ste me u ćošak i nećete me uhapsiti?", reče. „Pa-a, ne bi lepo zvučalo u baladi, pa zar nije?", reče stražar. „Mora se misliti i o tome." Nasloni se na dovratak. „E sad, postoji stara pošta u Ulici Grurt. Reko bi' da bi neko mogô tamo da se brani dva, možda tri dana, ne beri brigu. Onda možeš da istrčiš, mi te napunimo strelama, ti izgovoriš neke čuvene oproštajne reči... kladim se da će klinci učiti o tebi po školama kroz sto godina. A vidi kaki si kilav." Koraknu napred, ne obraćajući pažnju na smrtonosnu kutlaču, i džarnu Rinsvindovu odoru. „Kol'ko strela ovo može da zaustavi, a?" „Vi ste svi ludi!" Čarli zavrte glavom. „Svi vole borce, gospo'n. Takav ti je iksijanski običaj. Pasti u borbi, to je prava stvar." „Čuli smo kako si sredio onu drumsku bandu", reče stražar. „Dobro si i' odradio, 'lebac ti. Čovek koji je to odradio sigurno ne želi da ga bese, sigurno 'oće legendaran poslednji obračun." Sada je čitavo ljudstvo bilo u kuhinji. Nije bilo nikoga na vratima. „Je l' neko nekad odradio legendarno poslednje bekstvo?", reče Rinsvind. „Ne. Šta ti je to?" „U zdravlje!" Dok je jurio pored tamnog pristaništa, čuo je povike iza sebe. „To je to! Brojimo do deset!" Bacio je pogled uvis dok je trčao i video kako je veliki znak iznad pivare naizgled u mraku. A onda je shvatio da nešto skakuće odmah iza njega. „O, ne! Ne ti!" „U zdravlje", reče Kenga i izjednači se s njim. „Vidi u kakvu si me frku uvalio!" „Frku? Hteli su da te obese! Sada uživaš u zdravom, svežem vazduhu u jednoj božanstvenoj zemlji!" „I napuniće me strelama!" „Pa šta? Možeš da izbegavaš strele. Ovom mestu treba junak. Prvak u striži, drumski ratnik, žbundžija, ovcokradica, konjanik... sad samo treba da budeš dobar u nekoj blesavoj igri s palicom i loptom koju još niko nije izumeo i možda da napraviš nekol'ko visokih zgrada pozajmljenim novcem i na konju si. Neće im se žuriti tebe da ubiju." „To nije mnogo utešno! Osim toga, nisam ja uradio ništa od toga... Dobro, hoću da kažem, jesam, ali..."
Terry Pratchet 124 „Bitno je šta ljudi misle. Sad misle da si klisnuo iz zaključane ćelije." „Samo sam..." „Nije bitno! Tol'ko stražara želi da ti prodrma ruku, pa, rekô bi' da do podne ne bi stigli da te obese!" „Slušaj ti, džinovski skakutavi pacove, stigao sam do dokova, okej? Mogu da im umaknem! Mogu da se pritajim! Umem da putujem kao slepi putnik, povraćam, da me otkriju, bace s broda, plutam dva dana držeći se za staro bure i jedući planktone koje prosejem kroz bradu, oprezno se uspentram uz nepredvidljiv koralni greben oko atola i preživim tako što ću jesti jam!" „To je vrlo izuzetan dar", reče kengur i preskoči palamar jednog broda. „Kol'ko iksijanskih brodova si ikada video u Ank-Morporku? To je najprometnija luka na svetu, zar ne?" Rinsvind uspori. „Pa..." „Brale, struje su u pitanju. Mrdneš više od petnes' kilometara od obale i nijedan kapetan u stotinu ne može da spreči da mu brod ne ode preko Ruba. Drže se veoma blizu kopna." Rinsvind stade. „Hoćeš da kažeš da je čitavo ovo mesto zatvor!" „Jašta. Al' Iksijanci kažu da je ovo najbolje mesto na svetu, 'lebac li mu njegov, tako da ionako nema smisla ići negde drugde." Iza njega čuli su se povici. Ovim stražarima nije trebalo onako dugo da izbroje do deset koliko treba većini stražara. „Šta ćeš sad da radiš?", reče Rinsvind. Kengur beše nestao. Šmugnuo je niz poprečnu ulicu i shvatio da mu je put potpuno preprečen. Kočije su ispunjavale ulicu od ivice do ivice. Cakano ukrašene kočije. Rinsvind zastade. Uvek je bio najveći privrženik bežanja od nečega pre nego ka nečemu. Mogao je da napiše „Kako bežati od". Ali samo s vremena na vreme, izvesno prefinjeno osećanje reklo bi mu da je ka važno. Pod jedan, mnogo ljudi koji su stajali oko kočija i ćaskali nosilo je kožu. Mnogo toga moglo bi se reći u korist kože. Dugotrajna je, praktična i izdržljiva. Ljudi poput Koena Varvarina zaključili su da je toliko izdržljiva i dugotrajna da je njihove nekadašnje pregače kovač morao da uklanja s njih. Ali ovi ljudi nisu izgledali kao da su u radnji tražili ta svojstva. Pitali su nešto u smislu: Koliko kopči ima? Koliko se sija? Ima li rupe isečene na čudnim mestima? Ipak, jedno od najosnovnijih pravila na svakoj planeti jeste da nikad ne iznerviraš nekoga u crnoj koži.22 Rinsvind se učtivo provukao pored njih, i prijateljski bi im klimnuo glavom ili mahnuo kad god bio opazio da neko gleda u njegovom pravcu. Iz nekog razloga, tako je privukao pažnju još većeg broja njih. Bilo je tu i grupa dama, i nije bilo sumnje da su na Iksiksiksiksu žene stasite i ponosite koliko i muškarci. Neke su svejedno bile veoma lepe, na neki prenaglašen način, iako su mestimični brci kvarili utisak, ali Rinsvind je putovao po inostranstvu i znao je kako u seoskim područjima ponešto može malko da nabuja. Bilo je više cirkona nego što se obično viđa. Više perja, takođe. Onda mu je svanulo, uz ogroman nalet olakšanja. „A, ovo je karneval, je l' da?", rekao je naglas. „To je ta Fešta o kojoj svi stalno pričaju." „Kako molim?", reče gospa u šljokičastoj plavoj haljini, koja je menjala točak na velikoj ljubičastoj kočiji. „Ovo je karnevalski dekor, je li?", reče Rinsvind. Žena zaškrguta zubima, nataknu novi točak na mesto, pa pusti osovinu. Kočija pade natrag na kaldrmu i odskoči. „'Lebac ti, biće da sam slomila nokat", reče ona. Letimično pogleda 22 Zbog ovoga oni koji protestuju protiv odeće od životinjskih koža neobjašnjivo uvek propuste da Anđele pakla poliju farbom.
Teri Pračet 125 Rinsvinda. „Da, ovo je taj karneval. Ta haljina je videla i bolje dane, a? Lepi brkovi, šteta zbog brade. Fino bi izgledala da se ofarba." Rinsvind se osvrnu niz ulicu. Dekor i ljudi koji su se tiskali zaklanjali su ga od pogleda, ali to neće dugo potrajati. „Ovaj... madam, da li biste mogli da mi pomognete?", reče. „Ovaj... straža me juri." „Umeju oni da budu dosadni." „Došlo je do nesporazuma oko jedne ovce." „E, brale, to se tako često dešava." Osmotri Rinsvinda od glave do pete. „Ne izgledaš kao dečko sa sela, moram ti reći." „Ja? Ja se sav spetljam kad vidim vlat trave, gospođice." Zurila je u njega. „Ti... nisi ovde već mnogo dugo, a, gospodine...? „Rinsvind, gospoja." „E pa, penji se u kočiju, gospodine Rinsvinde. Zovem se Leticija." Pruži mu prilično krupnu ruku. On je prodrma, pa onda pokuša neprimetno da izmasira šaku kako bi mu se krv vratila u prste dok se pentrao. Purpurna kočija bila je ukrašena ogromnim ružičastim i bledoljubičastim trakama i nečim što je ličilo na ruže od papira. Sanduci, takođe prekriveni tkaninama, bili su postavljeni u središtu poput kakvog podijuma. „Šta veliš?", reče Leticija. „Devojke su radile celo celcato popodne." Mustra je bila malo previše ženskasta za Rinsvindov ukus, ali vaspitali su ga da bude učtiv. Šćućurio se, što dalje od pogleda. „Baš lepo", reče. „Krasni peškirići!" „Drago mi je što ti se sviđa." Negde napred, bend je počeo sa svirkom. Nasta guranje dok su se ljudi peli na kola ili se pripremali da učestvuju u paradi. Dve žene popele su se u purpurnu kočiju, skroz u šljokicama i dugačkim rukavicama, i zagledale se u Rinsvinda. „Šta, koji...", poče jedna. „Darlin - treba da popričamo", reče Leticija iz prednjeg dela kočije. Rinsvind ih je posmatrao kako se sašaptavaju. Povremeno bi neka podigla glavu i čudno ga pogledala, kao da želi da se uveri da je on tu. Fine, kršne devojke. Pitao se gde nabavljaju cipele. Rinsvind nije bio preterano dobro upoznat sa ženama. Popriličan deo njegovog života koji nije proveo u velikoj brzini protekao je unutar zidova Nevidljivog univerziteta, gde su se žene stavljale u otprilike istu kategoriju kao tapete i muzički instrumenti - zanimljive na svoj način, i nesumnjivo mali ali bitan deo valjanog sklopa civilizacije, ali ne, kad se sve sabere, od suštinske važnosti. U onim prilikama kada bi proveo neko vreme u ženskom društvu, ona bi ili pokušala da mu odseče glavu ili da ga nagovori na neko delo zbog koga će mu neko drugi verovatno odseći glavu. Kad je o ženama reč, nije bio, takoreći, sposoban da prima preterano istančane signale. Nekoliko zapuštenih nagona govorilo mu je da nešto tu ne štima, ali nije mogao da dokuči o čemu se radi. Ona kojoj su se obraćale sa Darlin koračala je kočijom sa odlučnim i prilično nasrtljivim stavom. Rinsvind je s poštovanjem skinuo šešir. „Je l' bi ti to nas žedne preko vode da prevedeš?" „Ja? Nikako, gospođice. Ni preko kakve vode. Ako bih samo mogao da se pritajim ovde dok ne odmaknemo nekoliko ulica, to je sve što tražim..." „Znaš šta je ovo, zar ne?" „Da, gospođice. Karneval." Rinsvind proguta knedlu. „Ne berite brigu što se toga tiče. Svako voli da se preoblači, pa je l' tako?" „Al' je l' ti to meni kažeš kako stvarno misliš... hoću da kažem, mi... Što mi buljiš u kosu?" „Ovaj... pitao sam se kako vam je tako svetlucava. Je l' se bavite glumom?"
Terry Pratchet 126 „Devojke, krenule smo", doviknu Leticija. „Zapamtite... lepo se smeškajte. Ne diraj ga, Darlin, ne znaš kuda se sve vukao." Treća žena, ona koju su ostale zvale Nileta, radoznalo ga je posmatrala i Rinsvind je osećao kako kod nje nešto ne štima. Kosa joj nije bila bezbojna, ali svakako je tako izgledala u poređenju s kosom njenih koleginica. Kao da nije bila dovoljno našminkana. Izgledala je, ukratko, pomalo kao da joj tu nije mesto. Onda je opazio stražare negde napred i bacio se u zaklon ivice kočije. Dok su skretali za ugao, kroz rupu između dasaka posmatrao je prizor gomile u očekivanju. Bio je na već popriličnom broju karnevala, mada obično nenamerno. Učestvovao je čak i na Masnom ručku u Genui, koji se mahom smatra za najveći na svetu, iako se nejasno sećao da je visio naglavačke ispod jednih ukrašenih kola kako bi izbegao progonitelje, ali ovog trenutka nije mogao da se seti zašto su ga jurili, a nikad nije mudro da staneš i priupitaš. Iako je Rinsvind u životu prešao dobar deo Diska, većina njegovih uspomena bila je ovakva - zamućena. Ne zbog zaboravnosti, nego zbog brzine. Ovo je ličilo na uobičajenu publiku. Prava karnevalska povorka treba da se održi tek kad su krčme već zdravo dugo otvorene. To doprinosi opuštenom ponašanju. Čuli su se bodrenje, zvižduci, poruge i dobacivanje. Negde napred, ljudi su duvali u rogove. Plesači su se kovitlali pored Rinsvindove špijunke. Zavalio se i navukao traku od tafta preko glave. Ovakva dešavanja uvek oduzmu straži mnogo vremena, s džeparošima i svim tim. Sačekaće dok se ne nađe na nekoj od tih pustopoljina gde se ovakve stvari uvek završavaju, i krišom se udaljiti. Pogleda dole. Ove dame su svakako vrlo volele cipele. Imale su stotine. Stotine cipela, poredanih, virilo je ispod hrpe ženske odeće. Rinsvind skrenu pogled. Verovatno postoji nešto nemoralno u buljenju u žensku odeću kad žene nisu u njoj. Osvrnu se natrag i ponovo pogleda u cipele. Bio je siguran da se nekoliko njih pomerilo... Boca mu se razbi nedaleko od glave. Staklo se rasu oko njega. Negde gore, Darlin izusti reč kakvu nikad ne bi očekivao da čuje sa usana jedne dame. Rinsvind oprezno podiže glavu i još jedna boca odbi mu se o šešir. „Protuve se malko zabavljaju", reče Darlin kroz stisnute zube. „Uvek se nađe neki šaljivdžija - a, je li?" „Daš jedan poljubac, gospo'n?", reče mladić koji je skočio na rub kočije, i veselo je mahao limenkom piva. Rinsvind je viđao ozbiljne borce na delu, ali niko nikad nije zamahnuo pesnicom kao Darlin. Oči su joj se suzile, pesnica kao da joj je obrnula pun krug, sudarila se s čovekovom bradom otprilike na pola puta, a kada je ovaj nestao čarobnjaku iz vidokruga, još je leteo uvis. „Vidi ovo!", zahtevala je Darlin, mašući rukom prema Rinsvindu. „Pocepala se! Ove večernje rukavice koštaju čitavo bogatstvo, ništarija jedna!" Pivska limenka projedri mu pored uva. „Jesi vidô ko je to bacio? Jesi vidô? Vidim te, drkošu nijedan! Nabiću ti ruku niz grlo, pa ću ti izvučem pantalone napolje!" Gomila zaurla zadivljeno i prezrivo u isto vreme. Rinsvind opazi stražarske šlemove kako se odlučno kreću ka njima. „Ovaj...", reče. „Ej, eno ga! Ono je Rinsoje žbundžija!", viknu neko i pokaza prstom. „Nije bilo žbunje, samo ovca!" Rinsvind se pitao ko je to izgovorio i shvatio da je on. I nije bilo izlaza. I stražari su gledali naviše u njega. I stvarno nije bilo izlaza. Ulica je bila pretrpana. Videla se još jedna tuča malo ispred njih u povorci. Nije bilo obližnjih sokaka, prijatelja svakog begunca. A stražari su se probijali kroz gužvu s velikim poteškoćama. A svetina se provodila kao nikad u životu. A ogromni znak za kengursko pivo sjajio se iznad njih. Dakle, to je to. Vreme je za legendarni poslednji obračun. „Molim?", reče naglas. „Nikad nije vreme za legendarni poslednji obračun!"
Teri Pračet 127 Okrenu se Leticiji. „Samo bih da vam zahvalim što ste pokušale da mi pomognete", reče. „Kako je lepo kad jednom u životu upoznaš prave dame." One se zgledaše. „Hvala tebi najlepše", reče Leticija. „Lepo je kad za promenu upoznaš pravog džentlmena, je l' tako, devojke?" Darlin nogom u mrežastoj čarapi šutnu čoveka koji je pokušavao da se uzvere na kočiju, i tankom, visokom štiklom postiže ono za šta, kažu, treba nekoliko nedelja sipanja broma u čaj. „Vala, da znaš", reče. Rinsvind skoči s kočije, pade na nečija ramena, pa na tren doskoči na nečiju glavu. Uspevalo je. Pod uslovom da nastaviš da se krećeš, zaista je uspevalo. Nekoliko ruku posegnu za njim i polete limenka ili dve, ali bilo je i mnogo povika „Svaka tebi čas'!" i „Ne daj se!" Konačno se pojavi sokače. Skočio je s poslednjeg uslužnog ramena i promenio brzinu nogu, a onda je otkrio da bi se sokak najbolje mogao opisati rečju „ćor". Najgore bi bilo opisati ga kao sokak s dva ili tri stražara koji su šmugnuli da zapale pljugu. Pogledali su ga kao svi policajci svuda, kada ih uznemirite, pogledom koji kaže da ćete, kao neželjeni uljez na njihovu kratku puš-pauzu, svakako biti krivi za nešto. A onda na licu njihovog narednika osvanu prosvetljenje. „On je!" U glavnoj ulici ljudi su počeli da se deru i vrište. Nisu to bili pivski povici karnevala. Te ljude je nešto zaista bolelo. Takođe su se toliko gusto tiskali da nije bilo izlaza. „Sve mogu da objasnim", reče Rinsvind, napola svestan sve jače larme. „U stvari... većinu toga. Nekoliko stvari, sigurno. Ponešto. Gledajte, što se te ovce tiče..." Nešto sjaktavo prolete mu iznad glave i prizemlji se na kaldrmu između njega i stražara. Izgledalo je prilično kao astal u večernjoj haljini i imalo je stotinu nožica. Bile su na visokim štiklama. Rinsvind se sklupčao i prekrio glavu rukama, u pokušaju da začepi uši dok buka ne zamre. * * * Na samom rubu mora, valovi su krčkali i usisavali su pesak. Dok se talasić povlačio, tekao je oko rascepljenog debla. Tovar s plutajućeg drveta, koji se sastojao od kraba i peščanih mušica, sačekao je dobar trenutak, skliznuo je s njega i zagrabio uz obalu pre sledećeg talasa. Kiša se zarivala u plažu i tekla minijaturnim kanjonima od trošnog peska, na putu ka moru. Krabe su jurcale preko njih poput stampeda naseljenika koji žure da zauzmu teritoriju na beskrajnoj, nedirnutoj plaži. Pratile su slanu liniju plime sačinjenu od morske trave i školjki, pentrale se jedne preko drugih u potrazi za prostorom gde jedna kraba može ponosito da stane postrance, otpočne nov život i pojede opojni pesak slobode. Nekoliko njih je istraživalo siv, smočen špicasti šešir koji se zapetljao u morsku travu, a onda otrčalo na hrpu natopljene odeće koja je obećavala mnogo više i pružala još zanimljivije rupe i procepe. Jedna pokuša da se uspne u nos Pondera Stibonsa i bi išmrknuta napolje. Ponder otvori oko. Kada je pokrenuo glavu, voda mu zazvoni u ušima. Istorijat poslednjih nekoliko minuta bio je složen. Sećao se kako je jurnuo uz cev od zelene vode, ako je tako nešto moguće, i u nekoliko navrata, vazduh i more i sam Ponder bili su veoma blisko isprepleteni. Sada se osećao kako je neko, s velikom tačnošću, čekićem izudarao svaki deo njegovog tela. „Sklanjajte se s mene!" Ponder podiže ruku, izvuče krabu iz uva i shvati da je izgubio naočare. Verovatno se do sada već valjaju po dnu mora i plaše jastoge. Dakle, eto ga na tuđinskoj obali, i bio bi u stanju sve da vidi vrlo jasno, pod uslovom da sve treba da je magla.
Terry Pratchet 128 „Jesam li mrtav ovog puta?" Bio je to dekanov glas, malo dalje niz plažu. „Ne, još ste živi, gospodine", reče Ponder. „'Bem ti. Jesi li siguran?" Čulo se još stenjanja dok se ispostavljalo kako su komadi plimskog otpada zapravo čarobnjaci izmešani s morskom travom. „Jesmo li svi tu?", reče Ridkali, dok je pokušavao da stane na noge. „Siguran sam da ja nisam", zaječa dekan. „Ne vidim... gospođu Vitlou", reče Ridkali. „Ni blagajnika..." Ponder se uspravi u sedeći položaj. „Eno... o, pobogu... pa, eno blagajnika..." Dalje na moru dizao se ogroman talas. Narastao je sve više i više. A blagajnik je bio na njegovom vrhu. „Blagajniče!", zaurla Ridkali. Daleka prilika uspravi se na semenu i mahnu. „On stoji", reče Ridkali. „Je l' i treba da stoji na onim stvarčicama? Ne bi trebalo da stoji, je l' da? Siguran sam da ne bi trebalo da stoji. NE BI TREBALO DA STOJIŠ, BLAGAJNIČEEEE! Kako... To ne bi trebalo da se desi, pa je l' tako?" Talas se preklopio, ali blagajnik kao da je klizio niz jednu njegovu stranu, spuštao se niz ogromni zeleni mokri zid kao čovek na jednoj skiji. Ridkali se okrenu ostalim čarobnjacima. „Je l' tako da ne može to? Hoda gore-dole po njemu. Je l' može to? Onaj talas se lomi, a on samo nežno klizi duž... O, ne..." Penušavi vrh talasa preklopi čarobnjaka koji se kretao sve brže. „Dakle, to je to", reče Ridkali. „Ovaj... nije...", reče Ponder. Blagajnik se ponovo pojavi, dalje niz plažu, vodena cev ispalila ga je dok se obrušavala, kao strelu iz luka. Talas se razbio iza njega i udario obalu kao da ga je upravo uvredila. Seme je promenilo pravac, blago otkrstarilo preko vode u povlačenju i uz škriputanje se zaustavilo na pesku. Blagajnik siđe s njega. „Ura", reče. „Mokra su mi stopala. Kakva divna šuma. Vreme za čaj." Podiže seme i zabi ga vrhom u pesak. Potom odbaza plažom. „Kako mu je to pošlo za rukom?", reče Ridkali. „Hoću da kažem, taj čovek je lud kao lasica! Prokleto dobar blagajnik, naravno." „Možda nedostatak umne uravnoteženosti znači da nema šta da ometa fizičku stabilnost?", reče Ponder iscrpeno. „Misliš?" „Ne baš, gospodine. Rekao sam to tek da bih nešto rekao." Ponder je pokušavao da masažom povrati malo života u noge, i počeo je da broji u sebi. „Je l' ima ovde nešto za jelo?", reče šef katedre za neodređena istraživanja. „Četiri", reče Ponder. „Izvini, šta kažeš?" „Molim? Ma, samo sam nešto brojao, gospodine. Ne, gospodine. Verovatno ima ribe i jastoga u moru, ali kopno mi izgleda prilično golo." I jeste. Crvenkasti pesak protezao se kroz sivkastu kišicu prema plavičastim planinama. Jedino zelenkasto bilo je dekanovo lice i, iznenada, klice koje su se izvijale iz blagajnikovog semena za surf. Listovi su se razvijali na kiši, a maleni cvetovi otvarali se uz tiho plop. „Dobro, bar ćemo imati drugi brod", reče stariji docent. „Sumnjam, gospodine", reče Ponder. „Bog nije bio mnogo uspešan kad je ukrštanje u pitanju." I, zaista, nabrekli plod nije izgledao preterano brodoliko. „Znate šta, i dalje mislim da bi nam koristilo da o ovome razmišljamo kao o povoljnoj prilici", reče Ridkali.
Teri Pračet 129 „Istina", reče dekan i uspravi se u sedeći položaj. „Ne dobijaš baš često u životu priliku da umreš od gladi na nekom sumornom kontinentu na hiljade godina pre nego što si se rodio. Trebalo bi da iskoristimo to što bolje umemo." „Ako se uhvatimo u koštac s prirodom, smatram da će to probuditi ono najbolje u nama i preobraziti nas u preduzimljiv i žustar tim", reče Ridkali. Niko nije prigrlio ovaj pogled na svet. „Siguran sam da mora da ima nešto za jelo", promumla šef katedre za neodređena istraživanja i poče besciljno da se osvrće. „Obično ima." „Na kraju krajeva, nema ničega što ljudi poput nas ne mogu postići", reče Ridkali. „Istina", reče Ponder. „O bogovi, jeste. Istina." „Ako ništa, čarobnjak uvek može da zapali krštenu vatru." Ponder razrogači oči. Podiže se u jednom potezu usmerenom ka Ridkaliju, ali još je bio u vazduhu kada arhirektor baci malu vatrenu kuglu u hrpu naplavljenog drveta. Do trenutka kada je blistava lopta bila na pola puta do drveta, Ponder je pogodio Ridkalija u leđa, tako da su obojica ležala ničice na mokrom pesku kada je svet učinio bum. Kada su podigli pogled, hrpa naplavljenog drveta beše postala pocrneli krater. „Pa, hvala ti", reče dekan iza njih. „Sada se osećam krasno i suvo, a moje obrve mi se nikad i nisu preterano sviđale." „Snažno taumičko polje, gospodine", prodahta Ponder. „Rekao sam vam." Ridkali je piljio u šake. „Hteo sam da zapalim lulu jednim...", mrmljao je. Držao je šaku podalje od sebe. „Ono je bio tek broj deset..." Dekan ustade i otrese nekoliko pramenova spaljene brade. „Nisam siguran da verujem u ono što sam upravo video", reče i pokaza prstom na obližnji kamen. „Ne, gospodine, ne bih rekao da..." Veći deo kamena podiže se u vazduh i prizemlji se sto metara dalje. Ostatak zacvrča i pretvori se u crveno usijanu baricu. „Je l' smem ja da probam?", reče stariji docent. „Gospodine, stvarno mislim..." „A, bravo, stariji docente", reče dekan kada se još jedan kamen raspade na komade. „Zabogova, bio si u pravu, Stibonse", reče Ridkali. „Magijsko polje ovde je silno." „Da, gospodine, ali stvarno mislim da ne bi trebalo da ga upotrebljavamo, gospodine!", zakriča Ponder. „Čarobnjaci smo, mladiću. Upotreba magije je i smisao čarobnjaštva." „Ne, gospodine! Neupotrebljavanje magije je smisao čarobnjaštva!" Ridkali je oklevao. „Ovo je fosilna magija, gospodine!", reče Ponder, govoreći brzo. „Neko je koristi da bi napravio ovo mesto! Mogli bismo da nanesemo neizrecivu štetu ako ne budemo pazili!" „Dobro, dobro, neka niko ništa ne radi na časak", reče Ridkali. „Elem... o čemu govorite, gospodine Stibonse?" „Mislim da ovo mesto nije skroz, pa, završeno, gospodine. Hoću da kažem, nema biljaka ni životinja, je l' tako?" „Koješta. Malopre sam video kamilu." „Da, gospodine, ali ona je došla s nama. I ima morske trave i kraba na plaži, ali i njih je izbacila voda. Ali gde su drveće i žbunje i trava?" „Zanimljivo", reče Ridkali. „Ovo mesto je ćelavo kao bebeća guzica." „Radovi u toku, gospodine. Bog jeste rekao da je u izgradnji." „Neverovatno, zaista", reče Ridkali. „Čitav kontinent stvaraju ni iz čega?" „Baš tako, gospodine." „Na milione tauma magije teče u svet." „Da znate, gospodine." „Čitave planine i litice i plaže gde nekad nije bilo ničega, u tom stilu." „Tako je, gospodine."
Terry Pratchet 130 „Kao neko malo čudo, takoreći." „Svakako bih tako rekao, gospodine." „Nezamislivo ogromne količine magije na delu." „Zapanjujuće, gospodine." „Onda pretpostavljam da nikom neće da zafali ovo malo, a?" „Ne! Ne ide to tako, gospodine! Ako je upotrebimo, to je kao... kao da gazimo mrave, gospodine! Ovo nije kao kad... pronađete staru palicu u kredencu i upotrebite magiju zaostalu u njoj. Ovo je prava prvobitna magija. Bilo šta što uradimo može da ima uticaja." Dekan ga kucnu po ramenu. „Dakle, evo nas, Stibonse, zaglavili smo na ovoj pustoj obali. Šta predlažeš? Hiljade godina smo daleko od kuće. Možda da prosto sednemo i čekamo? Taj momak Rinsvind će sigurno svrnuti za nekoliko milenijuma?" „Ovaj, dekane...", reče stariji docent. „Da?" „Je l' stojiš tamo iza Stibonsa ili sediš na ovom kamenu ovde?" Dekan pogleda u samog sebe, koji je sedeo na kamenu. „O, majku ti", progunđa. „Opet vremenski diskontinuitet." „Opet?", reče Ponder. „Jednom smo imali komadić toga u sobi 5b", reče stariji docent. „Smešno. Morao si da se nakašlješ pre nego što uđeš, za slučaj da si već tamo. U svakom slučaju, ne bi trebalo da si ti iznenađen, mladiću. Dovoljno magije zakrivljuje fizičko pro..." Stariji docent nestade, a za njim ostade samo hrpa odeće. „Trebalo mu je malo vremena da se primi", reče Ridkali. „Sećam se kad..." Glas mu iznenada ode u visinu, Ponder se naglo okrenu i ugleda hrpicu odeće, a povrh nje špicasti šešir. Obazrivo podiže šešir. Ružičasto lice ispod ćube kovrdžave kose pogleda naviše u njega. „'Bem ti!", ciknu Ridkali. „Koliko sam star, gos'n?" „Ovaj, izgledate stari oko šest godina, gospodine", reče Ponder. Oseti grč u leđima. Zabrinuto lišće se zbrčka. „Hoću moju mamu!" Nosić šmrknu. „Jesam li ja upravo izgovorio ono?" „Ovaj, da..." „Možeš da zadržiš kontrolu ako se usredsrediš", cijuknu arhirektor. „Tako se anulira vremens - 'oću bonu! – anulira se vremenska žle - oću bonu, o, samo čekaj da dođemo kući, ima da me izudaram - vraća na početak telesni ča - gde je gos'n Čupavko? - vraća na početak telesni časovnik - 'oću, 'oću gos'n Čupavka! - ne brinite, mislim da ga imam pod kontrolom..." Plač iza Pondera navede ga da se osvrne. Bilo je još hrpa odeće tamo gde su se ranije nalazili čarobnjaci. Sklonio je u stranu dekanov šešir baš kad je prigušeno plop nagovestilo da je Mastrum Ridkali ponovo u potpunosti zaposeo svoje godine. „Stibonse, je l' to dekan?" „Možda, gospodine. Ovaj... neki od njih su nestali, gospodine!" Ridkali je izgledao neuznemireno. „Poremetile su se funkcije vremenske žlezde u snažnom polju", reče. „Verovatno je zaključila kako, pošto je sad pre više hiljada godina, oni nisu tu. Ne brini, vratiće se oni kad žlezda to raščisti..." Ponder se iznenada oseti bez daha. „I... huuh... mislim da je ovo predavač savremenih runa... huuh... naravno... huuh... sve bebe izgledaju... huuh... isto." Ispod šešira starijeg docenta opet se začu plač. „Malko je kao u... huuh... obdaništu ovde, gospodine", soptao je Ponder. Leđa mu zakrckaše kada je pokušao da se uspravi. „Ma, verovatno će se vratiti ako ih ne budemo hranili", reče Ridkali. „E, ti ćeš već biti problem, mali. Hoću reći, gospodine." Ponder podiže šake ispred sebe. Kroz bledu kožu videle su se vene. Gotovo da su se videle kosti.
Teri Pračet 131 Oko njega se hrpe odeće podigoše dok su se čarobnjaci pentrali nazad u svoje prave godine. „Koliko... staro... huuh... ja... izgledam?", prodahta. „Kao neko ko ne bi trebalo da... huuh... započinje čitanje dugačke knjige?" „Izgovaranje dugačke rečenice", reče Ridkali veselo, dok ga je pridržavao na nogama. „Koliko staro se osećaš? U sebi?" „Trebalo... huuh... bi da se osećam... huuh... kao da imam oko dvadeset četiri, gospodine", proštenja Ponder. „Zapravo se... huuh... osećam... kao dvadesetčetvorogodišnjak koga je pogodilo osamdeset godina koje se kreću... huuh... velikom brzinom." „Zadrži tu pomisao. Tvoja vremenska žlezda zna koliko si star." Ponder je pokušao da se usredsredi, ali bilo je teško. Deo njega želeo je na spavanje, deo njega želeo je da kaže: „Ha, ovo nazivate vremenskim poremećajem? Trebalo bi da vidite vremenske poremećaje koje budemo bili ćemo bejasmo imali u moje vreme." Jedan neodložan deo njega pretio je da će, ako ne nađe klozet, sam srediti nešto na svoju ruku. „Još imaš kosu", reče stariji docent ohrabrujućim glasom. Ponder začu sebe kako izgovara: „Sećate se matorog 'Grde' Traseta? E to ti je bio čarobnjak s... dobrom... kosom". Pokušao je da se sabere. „Još je živ, je li?", soptao je. „Isto je godište kao ja. O, ne... sad se sećam jučerašnjeg dana kao da je bio... huuh... pre sedamdeset godina!" „Možeš ti to da prevaziđeš", reče Ridkali „Moraš jasno da pokažeš kako ne prihvataš to, znaš. Važno je da ne paničiš." „Ali, paničim", zaciča Ponder. „Samo radim to vrlo polako! Zašto imam ovaj užasan osećaj da... huuh... padam napred sve... huuh... vreme?" „A, to je samo strah od smrti", reče Ridkali. „Svima se događa." „I... huuh... mislim da mi pamćenje popušta..." „Zašto to misliš?" „Šta mislim? Glasnije, ti... huuh... momče..." Nešto se raspuklo negde iza Ponderovih očnih jabučica i odiglo ga od zemlje. Na trenutak se osećao kao da je uskočio u ledenu vodu. Krv mu poteče natrag u ruke. „Bravo, mali", reče Ridkali. „I kosa ti se vraća u smeđe." „Joj..." Ponder se skljoka na kolena. „Bilo je kao da nosiš olovno odelo! Ne želim nikad više da prolazim kroz to!" „Onda ti je samoubistvo najbolje rešenje", reče Ridkali. „Ovo će se desiti ponovo?" „Verovatno. Barem jednom, u svakom slučaju." Ponder se diže na noge s čeličnim pogledom u očima. „Onda hajde da pronađemo tog ko gradi ovo mesto, ko god on bio, i zamolimo ga da nas pošalje kući", zareža. „Možda neće hteti da nas sasluša", reče Ridkali. „Božanstva umeju da budu osetljiva." Ponder otrese rukave tako da su mu ruke bile slobodne. Za jednog čarobnjaka, ovo je bilo potpuno isto kao da je proverio radi li dobro puška repetirka. „Onda ćemo da budemo uporni", reče. „Stvarno, Stibonse? A šta je sa zaštitom magijske ekologije?" Ponder okrenu k njemu pogled koji bi otvorio i sef. Ridkali je bio prevalio sedamdesetu i bio je živahan čak i za čarobnjaka, a oni bi često dobro zagazili i u drugi vek života, ako bi preživeli prvih pedeset godina. Ponder nije bio siguran koliko je on sam bio ostario, ali svakako je mislio da čuje oštrenje sečiva. Jedna je stvar znati da si na putu a sasvim, sasvim druga ugledati odredište na horizontu. „Nek se nosi", reče.23 23 Bilo bi lepo reći da je ovo iskustvo naučilo Pondera vrednu lekciju i da je posle toga imao više razumevanja za stare ljude, ali ovo je bilo istina oko pet minuta.
Terry Pratchet 132 „Lepo ste to osmislili, gospodine Stibonse! Vidim da ćemo još od vas napraviti čarobnjaka. A dekan je... oh..." Dekanova odeća zalepršala je uvis, ali nije se, takoreći, napumpala do ranije veličine. Posebno je šešir bio toliko veliki da se klatio dekanu na ušima, koje su bile crvenije i više su štrčale nego što je Ponder pamtio. Ridkali podiže šešir. „M'rš, matori", reče dekan. „Ah", reče arhirektor. „Ima trinaest godina, rekao bih. Što objašnjava mnogo toga. Elem, dekane, pomozi nam oko ostalih, važi?" „Zašto bih?" Dekan-adolescent ispucka zglobove prstiju. „Ha! Ja sam opet mlad, a vi ćete uskoro biti mrtvi! Ja imam ceo život pred sobom!" „Kao prvo, provešćeš ga ovde, i kao drugo, dekane, ti misliš da će biti baš otkačeno biti dekan u telu trinaestogodišnjaka, je l' da, ali za minut ili dva ćeš početi sve da zaboravljaš, znaš? Stara vremenska žlezda ne može da ti dopusti da se sećaš kako je to kad si četrnaestogodišnjak ako nisi još napunio ni trinaest, je l' me pratiš? Znao bi sve to, dekane, da ne zaboravljaš već. Moraćeš kroz sve ono ponovo da prolaziš. Dekane... uh..." Mozak ima daleko manje kontrole nad telom nego telo nad mozgom. A adolescencija nije lepo doba. Nije ni starost, kad smo kod toga, ali barem su se bubuljice iščistile, smirile su se neke problematičnije žlezde i dozvoljeno ti je da dremneš po podne i sevaš očima prema mladim ženama. U svakom slučaju, dekanovo telo ne beše iskusilo baš mnogo starosti, ali svaka mladalačka bubuljica, bol i probadanje bili su duboko usađeni u morfičko pamćenje. Jednom je, odlučilo je ono, dosta. Dekan se proširio. Ponder primeti da mu se glava posebno nadula, kako bi se uklopila sa ušima. Dekan protrlja lice bez bubuljica. „Pet minuta ne bi škodilo", reče. „Šta bi sve to?" „Vremenska nesigurnost", reče Ridkali. „Video si je i ranije, zar nisi shvatio? O čemu si mislio?" „O seksu." „O, da, naravno... baš sam blesan, pa stvarno." Ridkali pogleda duž puste plaže. „Gospodin Stibons misli da možemo...", poče. „Zabogova! Ovde ima ljudi!" Prema njima je hodala mlada žena. Njihala se, u svakom slučaju. „Opala", reče dekan. „Pretpostavljam da ona nije Slaki, nekim slučajem?" „Mislio sam da oni nose suknje od trave...", reče Ridkali. „Stibonse, šta ona to ima na sebi?" „Maramče za plažu." „Šarenu lažu, ha, ha", reče dekan. „Prosto poželiš da imaš pedeset godina manje", reče šef katedre za neodređena istraživanja. „Pet minuta manje, što se mene tiče", reče dekan. „Da nije neko nekim slučajem primetio jednu prilično visprenu, spontanu pošalicu malopre? Stibons je rekao 'maramče za plažu', a ja..." „Šta to nosi?", reče Ridkali. „...ne, slušajte, shvatate, bila je to rima, zapravo, a ja..." „Liči na... kokosove orahe...", reče Ponder, koji beše natkrilio oči rukom. „E to je već nešto", reče stariji docent. „...zato što se to što ona ima na sebi pre može nazvati šarenom lažom nego..." „Svakako jedan kokosov orah", reče Ridkali. „Ne žalim se, naravno, ali zar nisu te putene device obično crnokose? Riđe ne izgleda baš uobičajeno." „...pa sam ja rekao..." „Pretpostavljam da ovde ima kokosovih oraha?", reče predavač savremenih runa. „Plutaju, zar ne?" „...i slušajte, kad je Stibons rekao 'maramče za plažu', ja sam srimovao..." „Nešto mi je poznata", mislio se Ridkali.
Teri Pračet 133 „Jeste li videli onaj orah u Muzeju baš neobičnih stvari?", reče stariji docent. „Zovu ga koko-de-mer i...", dopusti sebi, „...ha, vrlo je neobičnog oblika, znate, nikad nećete pogoditi na koga me je uvek podsećao..." „Nemoguće da je gospođa Vitlou, valjda?", reče Ponder. „Zapravo, moram priznati da..." „Pa, meni je bilo donekle zabavno, u svakom slučaju", reče dekan. „Jeste gospođa Vitlou", reče Ridkali. „Više je kao neki orah, zaista, ali..." Starijem docentu sinulo je da je nebo na njegovoj ličnoj planeti neke druge boje. Osvrnuo se, pogledao, rekao: „Joooj..." i nežno se sručio na pesak. „Ne bih znala šta se tačno dogodilo gospodinu bibliotekaru", reče gospođa Vitlou glasom od koga se stariji docent trzao čak i u nesvesti. Kokosov orah otvori oči. Izgledao je kao da je upravo ugledao nešto izistinski zastrašujuće, ali ovo je normalan izraz lica za bebe orangutana, a, u svakom slučaju, u tom trenutku je gledao u dekana. „Iik!", reče. Ridkali se nakašlja. „Pa, bar je dobrog oblika", reče. „A, ovaj, vi, gospođo Vitlou? Kako se osećate?" „Joooj...", reče stariji docent. „Zaista veoma dobro, blagodarim", reče gospođa Vitlou. „Pasuje mi ova zemlja. Ne znam da li je zbog plivanja, ali nisam se osetila ovako krepko godinama. Ali osvrnula sam se malo i opazila ovo slatko majmunče kako sedi tu, tek tako." „Ponderu, je l' bi mogao samo da baciš starijeg docenta u more na časak?", reče Ridkali. „Ne u mnogo duboko. Ne brini ako počne da se puši." Uze gospođu Vitlou za slobodnu ruku. „Ne želim da vas zabrinjavam, draga gospođo Vitlou", reče, „ali mislim da ćete uskoro doživeti nešto što ćete poprilično teško podneti. Kao prvo, i molim vas nemojte me pogrešno razumeti, možda bi bila dobra ideja da olabavite odeću." Proguta knedlu. „Malčice." * * * Blagajnik je doživeo nekoliko promena životnog doba dok je lunjao kroz vlažnu ali jalovu zemlju, no nekome ko je u stanju da bude čitavo popodne vaza sa cvećem ovo jedva da je skrenulo pažnju. Za oko mu je zapala vatra. Goreli su komadi naplavljenog drveta, a plamenovi su, zbog soli, bili oivičeni plavim. Blizu nje ležao je džak načinjen od nekakvih životinjskih koža. Vlažna zemlja pored blagajnika uzvrpolji se, jedno drvo naglo probi napolje i poče da raste tako brzo da se kiša pušila kada bi dotakla listove koji su se otvarali. Ovo ga nije iznenadilo. Malo šta jeste. Osim toga, nikad ranije nije video drvo kako raste, tako da nije znao koliko brzo bi to trebalo da se odvija. Onda je još nekoliko drveta eksplodiralo oko njega. Jedno je poraslo tako brzo da je prevalilo čitav put od mladice do polutrulog debla za nekoliko sekundi. A blagajniku se činilo da ovde ima još ljudi. Nije ih video niti čuo, ali nešto u njegovim kostima osećalo ih je. Međutim, blagajnik je takođe bio poprilično navikao na prisustvo ljudi koje niko drugi nije u stanju da vidi ili čuje, i proveo je mnoge prijatne časove u razgovoru sa istorijskim ličnostima i, ponekad, zidom. Sve u svemu, blagajnik je bio, zavisno kako na to gledate, najpogodnija ili najmanje pogodna osoba da se nađe oči u oči s božanskim. Jedan starac zaobišao je stenu i bio je na pola puta do vatre pre nego što je primetio čarobnjaka. Kao i kod Rinsvinda, u blagajnikovoj glavi nije bilo mesta za rasizam. Kao boja kože, crna je došla kao prilično olakšanje u poređenju s nekim bojama koje je viđao, iako nikad nije
Terry Pratchet 134 video nekog toliko crnog koliko se crnio čovek koji je sada piljio u njega. Barem je blagajnik pretpostavljao da pilji u njega. Oči su bile tako duboko usađene da nije mogao biti siguran. Blagajnik, koji je bio valjano vaspitan, reče: „Ura, eno ružinog grma?" Starac mu je prilično zbunjeno klimnuo glavom. Otišao je do mrtvog drveta, otkinuo granu i gurnuo je u vatru. Potom je seo i posmatrao je, kao da je posmatranje drveta kako se ugljeniše najčudesniji prizor na svetu. Blagajnik je seo na kamen i čekao. Ako će da se igraju strpljenja, onda mogu dvojica da se igraju. Starac je uporno bacao poglede u njegovom pravcu. Blagajnik se uporno osmehivao. Jednom ili dvaput malko je mahnuo čoveku. Konačno starac izvuče zapaljenu granu iz vatre. Podiže kožni džak drugom rukom i ode negde između kamenja. Blagajnik ga je pratio. Ovde se malena litica nadnosila kao streha i štitila jedan deo uspravne stene od kiše. Bila je to izazovna površina i u Ank-Morporku bi do sada bila pod tako debelim slojem tolikih mnogobrojnih plakata, oznaka i grafita da bi, ako biste uklonili zid, sam priraštaj i dalje stajao. Neko beše nacrtao drvo. Bio je to najjednostavniji crtež drveta koji je blagajnik ikad video, još otkako je dovoljno porastao da čita i knjige koje se ne sastoje pretežno od slika, ali bio je, na neki čudan način, najtačniji. Bio je jednostavan jer je nešto složeno bilo smotano na malo; kao da je neko crtao drveće i počeo je od normalnog zelenog oblaka na štapiću, doterao ga, i doterao ga još malo, i potražio malene zaokrete linija koji su govorili drvo i doterivao njih sve dok nije postojala samo jedna linija, koja je govorila DRVO. A sada, kad pogledate u njega, začuli biste vetar u krošnji. Starac je posegnuo naniže pored njega i uzeo ravan kamen s malo bele smese na sebi. Nacrtao je još jednu liniju na steni, pomalo nalik na spljošteno slovo V, i zamazao je blatom. Blagajnik prsnu u smeh kada se iz slike pojaviše krila i prohujaše pored njega. I ponovo je bio svestan nečeg čudnog u vazduhu. Podsećalo ga je na... da... na matorog Gumenog Hauzera, tako se beše zvao, sad je mrtav, naravno, ali mnogi savremenici pamte ga kao izumitelja grafičke sprave. Blagajnik se upisao na univerzitet kada su budući čarobnjaci počinjali rano, nešto nakon trenutka kada bi prohodali, ali pre nego što počnu da guraju devojčice na igralištu. Prepisivanje rečenica na dopunskoj nastavi bila je poznata kazna i blagajnik se, kao i svako drugi, poigravao uobičajenim postupkom vezivanja nekoliko olovaka za lenjir u grupnom pokušaju da se rečenice prepisuju po tri odjedanput. Ali Hauzer, dovitljiv dečak, nakupio je komade drveta i povadio opruge iz dušeka i osmislio mašinu koja je pisala po četiri, šesnaest i, naposletku, trideset dve rečenice. Postala je toliko omiljena da su dečaci zapravo kršili pravila da bi je isprobali, tri penija po krugu da je koristiš i peni da pomogneš da se navije. Naravno, više vremena bi se potrošilo dok je namestite nego što bi se ikada uštedelo njenim korišćenjem, ali ovo je slučaj na mnogim sličnim poljima i smatra se znakom Napretka. Ogledi su se tragično završili kada je neko otvorio vrata u pogrešnom trenutku i čitava potisnuta sila Hauzerovog oglednog prototipa mašine za 256 rečenica odbacila ga je unazad kroz prozor četvrtog sprata. Ako se izuzme odsustvo vriske, ruka koja je pratila beskrajno jednostavne linije na steni vraćala ga je uspomenama na Hauzera. Osećao je kako se dešava nešto malo što će navesti da se desi nešto ogromno. Sedeo je i posmatrao. Bilo je to, sećao se kasnije, kada god je bio u stanju da se seća bilo čega, među najsrećnijim vremenima u njegovom životu. * * * Kada je Rinsvind podigao glavu, stražarska kaciga blago se vrtela na zemlji. Na njegovo iznenađenje, i sami ljudi bili su još tu, iako su ležali naokolo u različitim stanjima nesvestice ili barem, ako su imali razuma, glumljene nesvestice. Prtljag je imao mačju sklonost da izgubi zanimanje za nešto što se ne otima čak ni nakon što ga šutnete nekoliko puta. Zemlja je bila zasejana cipelama, takođe. Prtljag je hramao ukrug.
Teri Pračet 135 Rinsvind uzdahnu i ustade. „Izuj cipele. Ne stoje ti", reče. Prtljag je načas stajao mirno, a onda ostatak cipela zaklopara po zidu. „I haljinu. Šta bi one fine dame rekle da te vide da se tako preoblačiš?" Prtljag strese sa sebe nekoliko preostalih šljokičastih prnja. „Okreni se, hoću da ti vidim ručke. Ne, rekoh, okreni se. Okreni se kako treba, molim te. A, tako sam i mislio... Kažem, okreni se. Te minđuše... nimalo ti ne pristaju, da znaš." Nagnu se bliže. „Je l' to alka? Probušio si poklopac?" Prtljag ustuknu. Njegov stav veoma je jasno govorio kako, iako možda popusti kad su u pitanju cipele, haljina, pa čak i minđuše, bitka oko alke vodiće se do kraja. „Pa... dobro. Sad mi daj moj čist veš, od ovoga što imam na sebi mogu da se naprave police." Prtljag otvori poklopac. „Dobro, sad ću... Je l' to moj veš? Da li bih i mrtav pristao da me vide u tako nečemu? Da, zapravo mi se čini da bih. Moj veš, molim te. Piše moje ime sa unutrašnje strane, mada ne mogu baš da se setim zašto sam to smatrao neophodnim." Poklopac se zatvori. Poklopac se otvori. „Hvala ti." Nije bilo svrhe brinuti kako je to moguće ili, kad smo kod toga, zašto se veš vraća sveže ispeglan. Stražari su i dalje, veoma mudro, ostajali u nesvesti, ali, iz navike, Rinsvind zađe iza gomile sanduka da se presvuče. On je bio od onih osoba koje bi otišle da se presvuku iza drveta čak i da su sasvim same na pustom ostrvu. „Jesi li primetio nešto čudno u ovom sokaku?", reče, preko sanduka. „Nema odvoda. Nema slivnika. Ovde nikad nisu čuli za kišu. Pretpostavljam da si ti Prtljag, je li, a ne neki prerušeni kengur? Zašto pitam? O bogovi, što je ovo dobar osećaj. Dobro, hajdemo..." Prtljag ponovo otvori poklopac i jedna mlada žena pogleda naviše u Rinsvinda. „Ko si...? A, ti si onaj slepac", reče ona. „Kako molim?" „Izvini... Darlin je rekla da si sigurno slep. U stvari, zapravo je rekla da si sigurno ćorav kô krtica. Je l' možeš da mi pomogneš da izađem?" Rinsvindu je sinulo da je devojka koja se iskobeljava iz Prtljaga Nileta, treća članica Leticijine posade, i to ona koja je izgledala prilično neugledno u poređenju sa ostalima i svakako mnogo manje... pa, bučna nije bila baš prava reč. Verovatno je reč bila „prostrana". Ispunjavale su prostor oko sebe do kraja. Uzmite, na primer, Darlin, damu koju je poslednji put video kako otmeno drži muškarca za kragnu, tako da može pesnicom da ga udara u lice. Kada bi ona ušetala u sobu, ama baš svako bi bio svestan da je to učinila. Nileta je bila prosto... obična. Otresla je malo prljavštine s haljine i uzdahnula. „Videla sam da se sprema još jedna tuča, pa sam se sakrila u Koferče", reče. „Koferče, a?", reče Rinsvind. Prtljag je imao obraza da izgleda posramljeno. „Pre ili kasnije, uvek dođe do tuče tamo gde je Darlin", reče Nileta. „Zapanjio bi se šta sve ume da uradi tankom štiklom." „Mislim da sam video jednu od stvari", reče Rinsvind. „Nemoj da mi kažeš šta su ostale. Ovaj, je l' mogu nešto da učinim za tebe? Samo, ja i ovo ovde Koferče" - šutnu Prtljag - „upravo smo krenuli, je l' tako, Koferče?" „O, nemoj da je šutiraš, bila je baš korisna", reče Nileta. „Stvarno?", reče Rinsvind. Prtljag se polako okrenu, tako da nije mogao da mu vidi izraz katanca. „O, da. Rekla bih da bi rudari u Kanguliju bili... veoma neprijatni prema Leticiji da Koferče nije priskočila u pomoć." „Naskočila na nekoga, pretpostavljam." „Otkud si znao?" „O, Pr... Koferče je moja. Razdvojili smo se."
Terry Pratchet 136 Nileta je pokušavala da dovede kosu u red. „Lako je ostalima", reče. „One samo treba da promene perike. Pivo možda jeste dobro kao šampon, ali ne dok je još u limenci." Uzdahnu. „Pa, dobro. Pretpostavljam da ću sad morati da smislim kako da se vratim kući." „Gde živiš?" „U Voralorasurfi. To je rubno odavde." Ponovo uzdahnu. „Natrag u fabriku za savijanje banana. Toliko o šou-biznisu!" Onda briznu u plač i teško se spusti na Prtljag. Rinsvind nije znao treba li da pristupi „dobro, dobro, de, de" postupku. Ako je ona kao Darlin, mogao bi da izgubi ruku. Izusti nešto za šta se nadao da je utešno ali nimalo preteče mumlanje. „Hoću da kažem, znam da ne pevam baš dobro i ne umem da plešem, ali, iskreno, ne umeju ni Leticija ni Darlin. Kada Darlin peva Kad Peško zacupka, možeš time hleb da sečeš. Nije da nisu bile dobre prema meni", dodade brzo, lepo vaspitana čak i u jadu, „ali stvarno mora da postoji još nešto u životu, a ne samo da te gađaju pivom svako veče i onda te najure iz grada." Rinsvind se osetio dovoljno samopouzdano da se usudi da kaže „de, de". Nije se odvažio na „dobro, dobro". „Stvarno sam uradila to samo zato što je Noelina otkazala", jecala je Nileta. „I otprilike smo iste visine i Leticija nije mogla da nađe nikog drugog na vreme i trebao mi je novac i rekla je da će biti u redu pod uslovom da niko ne primeti moje sitne šake..." „A Noelina je..." „Moj brat. Rekla sam mu, u redu je da proba da se kvalifikuje za prvenstvo u surfu, i u redu su balske haljine, ali oba zajedno? Ne bih rekla. Znaš kako gadan osip možeš da dobiješ kad te valjaju po koralima? A sutradan ujutru je Leticija organizovala ovu turneju, i, pa, izgledalo je kao dobra zamisao u tom trenutku." „Noelina...", premišljao je Rinsvind. „To je neobično ime za..." „Darlin je rekla da nećeš razumeti." Nileta je zurila u srednje daleku daljinu. „Mislim da mi je brat predugo radio u fabrici", razmišljala je. „Oduvek je lako potpadao pod tuđ uticaj. U svakom slučaju, ja..." „A, shvatam, on glumi žene", reče Rinsvind. „O, znam za to. Stara tradicija u pantomimi. Par balona, slamnata perika i nekoliko masnih viceva. Ih, kad sam ja bio student, na zabavama za Praščićnu noć, matori Prda Karter i Stvarno Pantalonac napravili bi takvu scenu da..." Bio je svestan da ga ona posmatra onako dugo i lagano. „Kaži mi", reče ona. „Je l' se krećeš dosta među ljudima?" „Začudila bi se koliko", reče Rinsvind. „I srećeš svakakve ljude?" „Uglavnom gadnu sortu, moram priznati." „Pa, neki muškarci..." Nileta se zaustavi. „Stvarno Pantalonac? Neko se tako zvao?" „Ne baš. Zvao se Ronald Pantalonac, i, naravno, svako ko bi čuo, rekao bi..." „O, je l' to sve?", reče Nileta. Ustala je i izduvala nos. „Rekla sam ostalima da odlazim kad stignemo na Feštu, tako da će razumeti. Glumiti... žene, nije to posao za ženu, a ja sam, slučajno, žena. Mislila sam da je očigledno, ali u tvom slučaju čini mi se da je bolje da napomenem. Je l' možeš da nas izvučeš odavde, Koferče?" Prtljag je odlutao do zida na kraju sokaka i šutirao ga dok nije načinio rupu pristojne veličine. U povratku je odalamio stražara koji je bio toliko nesmotren da se promeškolji. „Ovaj, ja ga zovem Prtljag", reče Rinsvind bespomoćno. „Stvarno? Mi je zovemo Koferče." Iza zida se nalazila tamna prostorija. Sanduci su bili naslagani uza zidove i pokriveni paučinom. „A, evo nas u staroj pivari", reče Nileta. „Novoj, u stvari. Hajde da nađemo vrata." „Dobra zamisao", reče Rinsvind, dok je motrio paukove mreže. „Novoj pivari? Meni izgleda prilično staro..."
Teri Pračet 137 Nileta zatrese kvaku. „Zaključano", reče. „Dođi, naći ćemo druga. Pazi, ovo je nova pivara zato što smo je sagradili da zamenimo onu preko reke. Ali nikad nije zaživela. Pivo bi odmah izvetrilo. Svi su rekli da je puna duhova. Svi to znaju. Vratili smo se u staru pivaru. Moj tata je izgubio skoro sve pare." „Zašto?" „On je bio vlasnik. To mu je praktično slomilo srce, jašta. Ostavio ju je meni", oprobala je još jedna vrata, „zato što se, pa, nikad nije slagao s Noelinom, zbog, znaš već, ili, bolje rečeno, očigledno ne znaš... ali to je uništilo posao, zapravo. A Ruino pivo je bilo najbolje od svih." „Je l' možeš da ga prodaš? Plac, hoću da kažem." „Ovo? Mesto gde pivo izvetri u roku od pet sekundi? Ne mogu ni da ga poklonim." Rinsvind je zurio gore, u velike metalne kade. „Možda je izgrađeno na nekom starom religijskom mestu", reče. „Dešavaju se takve stvari, znaš. Tamo, kod kuće, bio je neki riblji restoran koji su izgradili na..." Nileta zatrese još jedna vrata koja nisu popuštala. „To su svi pomislili", reče. „Ali izgleda da je tata pitao sva ovdašnja plemena i rekli su da nije. Rekli su da ovo nije nikakvo sveto mesto. Rekli su da je ovo nesveto mesto. Neki poglavica je otišao u zatvor da se vidi s premijerom i rekao: 'Brale, tvoja rulja može celog da ga prekopa i baci preko ivice sveta, ne beri brigu'." „Zašto je morao da ide u zatvor?" „Strpamo sve političare u zatvor čim ih izaberu. Vi ne?" „Zašto?" „Ušteda vremena." Probala je nepopustljivu kvaku. „Majku ti! A prozori su previsoko..." Zemlja zadrhta. Negde u tami zazveketa metal. Prašina se kretala po podu u neobičnim talasićima. „O, ne opet", reče Nileta. Sada se nije pomerala samo prašina. Malena obličja žurno su se kretala preko nje, tekla oko Rinsvindovih stopala i jurila ispod zaključanih vrata. „Pauci odlaze!", reče Nileta. „Meni odgovara!", reče Rinsvind. Ovog puta od drhtaja zakrckaše zidovi. „Nikad nije bilo ovako gadno", promrmlja Nileta. „Nađi merdevine, probaćemo prozore." Iznad njih, merdevine se oprostiše od zida i složiše se u metalnu slagalicu na podu. „Ovo se možda ne čini kao pravo vreme da ovo pitam", reče Rinsvind, „ali da nisi nekim slučajem kengur?" Visoko iznad njih metal zaškripa i nastavi da škripi rastegnutim krikom neorganskog bola. Rinsvind pogleda uvis i ugleda kupolu pivare kako se nežno raspada na stotinu staklenih komadića, koji se obrušiše naniže. I, posred svega toga, dok su mu neke lampe još gorele, padalo je iscereno obličje kengura s Ruinog piva. „Koferče! Otvori se!", viknu Nileta. „Ne...", poče Rinsvind, ali ona ga zgrabi i povuče i ispred njega se nađe poklopac koji se otvara... Svet se pomrači. Ispod njega je bilo drvo. Kucnu ga. Veoma pažljivo. I drvo ispred njega. I d... „Izvini." „Mi smo unutar Prtljaga?" „Što da ne? Tako smo pobegle iz Kangulija prošle nedelje! 'Naš šta, mislim da je to možda čarobni sanduk." „Znaš li ti šta je sve bilo unutra?" „Leticija je držala džin u njemu, toliko znam." Rinsvind opipa uvis, oprezno. Možda u prtljagu postoji više od jednog unutra.
Terry Pratchet 138 I sumnjao je na to. Možda je to kao neka od onih mađioničarskih kutija gde, kad ubaciš peni, fioka čudesno klizne na drugu stranu i peni nestane. Rinsvind je dobio jednu takvu kao igračku kad je bio mali. Izgubio je skoro dva dolara pre nego što je odustao i bacio je... Njegovi prsti dotakoše ono što je možda bilo poklopac i gurnuše naviše. Još su bili u pivari. Ovo je donekle bilo olakšanje, kad se uzme u obzir gde sve možeš da završiš ako uđeš u prtljag. Još se čula tutnjava od koje su creva poigravala, ispresecana zveketom i zvonjavom, kada bi se parčad zarđalog metala obrušila naniže s ubilačkim namerama. Veliki znak u obliku kengura beše se dobro razgoreo. U dimu koji se dizao s njega videlo se nekoliko špicastih šešira. Bolje reći, pramenovi koji su se kovitlali i talasali oko rupa u vazduhu veoma su ličili na trodimenzionalne siluete grupe čarobnjaka. Rinsvind izađe iz Prtljaga. „O, ne, ne, ne", promumla. „Stigao sam ovamo tek pre nekoliko meseci. Nisam ja kriv!" „Izgledaju kao duhovi", reče Nileta. „Je l' ih poznaješ?" „Ne! Ali skroz su umešani u ove zemljotrese! I nešto što zovu Mokro, ma šta to bilo!" „Zar nije to samo neka stara priča? Osim toga, gospo'n čarobnjače, možda ti je promaklo da se ovo mesto puni dimom! Gde smo ušli?" Rinsvind se očajnički osvrtao. Od dima se ništa nije videlo. „Je l' postoje ovde podrumi?", reče. „Jašta! Uvek sam se u njima igrala mame i mame s Noelinom kad smo bili mali. Traži vrata u podu!" Tri minuta kasnije prastara drvena podrumska vrata u uličici konačno su popustila pred Prtljagovim neumornim naletima. Nekoliko pacova sunulo je napolje, a za njima Rinsvind i Nileta. Niko na njih nije obraćao nimalo pažnje. Stub dima izdizao se iznad grada. Stražari i građani već su počinjali da obrazuju niz i dodaju kofu, a ljudi sa ovnom za razbijanje pokušavali su da probiju glavna vrata pivare. „Dobro se izvukosmo", primeti Rinsvind. „O, da, samo tako." „Ej, šta se dešava? Gde nestade sva voda, 'lebac ti?" Povik je dopro od čoveka koji je držao dršku ulične pumpe baš kad je pumpa zastenjala a drška omlitavila. Jedan stražar dograbi ga za ruku. „Ima još jedna tamo u dvorištu! Sevaj, brale!" Dvojica su isprobala drugu pumpu. Zagrcnula se, ispljunula nekoliko kapi vode i nešto vlažne rđe, i odustala. Rinsvind proguta knedlu. „Mislim da je nestalo vode", reče ravnim glasom. „Kako to misliš, nestalo?", reče Nileta. „Uvek ima vode. Ogromna, džinovska mora podzemne vode!" „Da, ali... ne dopunjavaju se baš, je l' tako? Ovde ne pada kiša." „Opet ti..." Zastade. „Šta to znaš? Izgledaš mi nešto sumnjivo, gospo'n čarobnjače." Rinsvind je tmurno zurio naviše, u stub dima. U njemu je bilo vrtloga uskovitlanih varnica koje su se uzdizale u vrelini i poput kiše padale na grad. Sve će biti suvo kao drenovina, mislio je. Ovde ne pada kiša. To... Čekaj... „Otkud znaš da sam čarobnjak?", reče. „Piše ti na šeširu", reče ona. „Pogrešno." „Ti znaš šta je čarobnjak? Ozbiljno te pitam. Ne prevodim te gladnu preko reke." „Svako zna šta je čarobnjak! Imamo univerzitet pun tih beskorisnih džukela!" „I možeš da mi pokažeš gde je, je l' tako?" „Nađi ga sam!" Pokušala je krupnim koracima da ode kroz gomilu koja se vrzmala okolo. Potrčao je za njom. „Molim te, nemoj da ideš! Treba mi neko kao ti! Da mi bude tumač!" „Kako to misliš? Govorimo istim jezikom!"
Teri Pračet 139 „Stvarno? 'Prcvoljče' ovde označava zaista kratak šorts ili malu bocu piva. Koliko često pridošlice pomešaju ta dva?" Nileta se zapravo osmehnu. „Ne više od jednom." „Samo me odvedi na taj vaš univerzitet, važi?", reče Rinsvind. „Mislim da osećam kako nadolazi legendarni poslednji obračun." Začuo se kratak vrisak metala negde gore i krila vetrenjače obrušiše se na ulicu. „I bolje da požurimo", dodade on. „Inače će za piće preostati samo pivo." * * * Blagajnik se ponovo zasmejao kada je niz tačkica od uglja opružio noge, poredao se u formaciju i odmarširao niz kamen i preko peska ispred njega. Iza njega, drveće se već orilo od ptičje pesme... A onda, iznenada, i od čarobnjaka. Čuo je glasove u daljini i, mada čarobnjaci uvek preispituju univerzum, ta pitanja uglavnom upućuju drugim čarobnjacima i ne muče se da saslušaju odgovore. „...svakako nisam video nikakvo drveće kad smo stigli." „Možda ga mi nismo videli od kiše, a stariji docent ga nije video od gospode Vitlou. I saberi se, dekane, važi? Siguran sam da se opet podmlađuješ! Niko nije očaran!" „Mislim da sam možda prosto prirodno mladolik, arhirektore." „Nemaš tu čime da se ponosiš! I, molim vas, neka neko spreči starijeg docenta da se ne saber... O, izgleda da je neko došao na izlet." Slikar kao da je bio zadubljen u rad i uopšte nije obraćao pažnju na njih. „Siguran sam da je blagajnik krenuo ovuda..." Malo crvenog blata obojilo je složenu krivulju i pojavilo se, kao da je tu oduvek, stvorenje s telom džinovskog zeca, izrazom lica kamile i repom na koji bi gušter bio ponosan. Čarobnjaci zaobiđoše oko kamena taman na vreme da ga vide kako češe uši. „Zabogova, šta je to?" „Neka vrsta pacova?", reče šef katedre za neodređena istraživanja. „Ej, gledajte, blagajnik je našao nekog meštanina." Dekan odlunja do slikara, koji je otvorenih usta posmatrao čarobnjake. „Dobro jutro, momče. Kako se to zove?" Slikar je pratio pogledom upereni prst. „Kengur?", reče. Glas je bio šapat, na samom pragu čujnosti, ali zemlja zadrhta. „Kengur, a?" „Možda se ne zove tako, gospodine", reče Ponder. „Možda samo kaže 'ne znam'." „Ne vidim što ne bi znao. Izgleda kao tip kakve obično zatekneš na ovakvim mestima", reče dekan. „Jako pocrneo. Nedostatak pantalona. Tip od one sorte što zna kako se zovu stvorovi divljine, svakako." „Upravo ga je nacrtao", reče blagajnik. „Ma, je li? Neki od tih momaka odlično crtaju." „Nije to Rinsvind, je l' tako?", reče Ridkali, koji se retko kad trudio da zapamti lica. „Znam da je ovaj malo tamnoputiji, ali nekoliko meseci na ovom suncu svakoga bi ispržilo." Ostali čarobnjaci zbiše se i počeše da se osvrću u potrazi za bilo kakvim obližnjim znacima pokretne četvrtastosti. „Nema šešir", rekao je Ponder, i to je bilo to. Dekan se zagleda u kameni zid. „Baš su dobri crteži, za domorodačku umetnost", reče. „Zanimljive... linije." Blagajnik klimnu glavom. Koliko je on mogao da vidi, crteži su bili prosto živi. Možda je to samo bojena zemlja na kamenu, ali bili su živi koliko i kengur koji je upravo odskakutao. Starac je sada crtao zmiju. Jednu vijugavu liniju. „Sećam se da sam video neko od onih mesta što su Tezumenci izgradili u džungli", reče dekan dok ga je posmatrao. „Nigde ni trun maltera, ali kamenovi su se uklapali tako dobro da ni nož ne možeš da gurneš između njih. Ha, to je bilo otprilike jedino između čega Tezumenci nisu
Terry Pratchet 140 gurnuli nož", dodade. „Čudan narod, zaista. Mnogo vole ljudska žrtvovanja na veliko, i kakao. Ta dva ne idu tako očigledno zajedno, bar u mom umu. Pobiješ pedeset hiljada ljudi, a onda se odmaraš uz finu šolju tople čokolade. Izvin'te, nekad sam bio dosta dobar u ovome." Na čak i Ridkalijev užas, dekan uze komad spaljene grančice slikaru iz ruke i nežno kucnu njom o kamen. „Vidiš? Tačkica za oko", reče dekan i vrati mu je. Slikar mu uputi nešto nalik osmehu. Bolje reći, pokaza zube. Kao što je bio slučaj i s mnogim drugim bićima na astralnim ravnima svih vrsta, čarobnjaci su ga zbunjivali. Bili su to ljudi sa samopouzdanjem u porodičnom pakovanju i činilo se da mogu šta hoće. Isijavali su nesvesno polje koje je govorilo kako oni naravno treba da budu tu, ali neka niko ne brine i neka se niko ne uznemirava i neka ne rasprema zbog njih i nek samo nastave sa onim što su radili do tada. Žrtve podložnije spoljašnjim uticajima ostale bi sa osećanjem da čarobnjaci nose fascikle i dele ocene. Iza dekana, zmija je odvijugala odatle. „Je l' oseća iko nešto čudno?", reče predavač savremenih runa. „Mene su prsti zagolicali. Je l' bacao neko neku magiju malopre?" Dekan podiže oprljenu grančicu. Slikareva usta razjapiše se kada čarobnjak zagreba po kamenu i nacrta liniju. „Mislim da ga možda vređate", reče Ponder. „Koješta! Dobar umetnik je uvek spreman da uči", reče dekan. „Zanimljivo, ovi tipovi nikad ne mogu da shvate perspektivu..." Blagajnik pomisli ili primi tuđu misao: to je zato što je perspektiva laž. Ako znam da je jezerce okruglo, zašto bih ga nacrtao ovalno? Nacrtaću ga okruglo jer je okruglo istina. Zašto bi moja četkica lagala vas samo zato što moje oko laže mene? Zvučalo je kao prilično ljutita misao. „Dekane, šta to crtaš?", reče stariji docent. „Na šta ti liči? Pticu, naravno." Glas u blagajnikovoj glavi pomisli: ali ptica mora da leti. Gde su krila? „Ova stoji na zemlji. Ne vidiš krila", reče dekan, a onda je izgledao zbunjeno što je odgovorio na pitanje koje niko nije postavio. „Majku li ti! Znate šta, teže je nego što izgleda crtati po kamenu..." Ja uvek vidim krila, pomisli glas u blagajnikovoj glavi. Blagajnik je pipao u potrazi za bočicom s pilulama od suvih žaba. Glasovi skoro nikad nisu bili ovako jasni. „Vrlo pljosnata ptica", reče Ridkali. „Daj, dekane, ovaj naš drugar nije preterano srećan. Hajdemo da smislimo stvarno dobru brodsku čin..." „Meni više liči na lasicu", reče stariji docent. „Omašio si rep." „Štap mi je skliznuo." „Patka je deblja", reče šef katedre za neodređena istraživanja. „Ne bi trebalo da se praviš važan, dekane. Kad si poslednji put video patku a da nije bila okružena graškom?" „Prošle nedelje, zapravo!" „Da, jeli smo reš pečenu patku. Sa sosom od šljiva, sad se sećam. Dobro, daj meni da probam..." „Sad si joj nacrtao tri noge!" „Zamolio sam te da mi daš štapić. Ti si ga oteo!" „Pazite sad", reče Ridkali. „Ja sam poznavalac pataka, i to što ste nacrtali je smešno. Dajte mi to... hvala ti. Ovako se crta kljun." „Na pogrešnom je kraju i prevelik je." „Misliš da je ono kljun?" „Vidi, sva trojica brkate babe i žabe. Dajte mi taj štapić..." „Jeste, ali vidiš, patka nije ni baba ni žaba! Ha! Ne moraš tako da se otimaš..."
Teri Pračet 141 * * * Nevidljivi univerzitet bio je sagrađen od kamena - toliko sagrađen od kamena da je zapravo na mnogim mestima bilo teško odrediti gde se završava divlja stena a počinje pripitomljeni kamen. Bilo je teško zamisliti od čega bi se još mogao sagraditi jedan univerzitet. Da je Rinsvind rešio da pobroji moguće materijale, ne bi uključio ploče talasastog lima. Kao rezultat nekakvog čarobnjačkog predačkog pamćenja, međutim, ploče oko kapije bile su sasvim stručno savijene i iskovane u oblik kamenog luka. Iznad njega, ugravirane u tanki metal, bile su reči: NULLUS NERVIRUS. „Ne bi trebalo da sam iznenađen", reče. „Ne beri brigu." Kapija, takođe načinjena od talasastog lima, koji je neko polovnim ekserima prikucao za komade drveta, bila je čvrsto zatvorena. Gomila ljudi lupala je u nju. „Izgleda da su mnogi smislili isto što i ti", reče Nileta. „Mora da ima još neki ulaz", reče Rinsvind i pođe odatle. „Ima sigurno neki sokak... A, eno ga. E sad, ovo nisu kameni zidovi, tako da neće biti pokretnih cigala, što znači..." Bockao je limene ploče i jedna od njih se zaklima. „E, da. Rasklimana ploča koja se pomera u stranu tako da možeš da se vratiš unutra kad se kapije uveče zatvore." „Otkud si znao?" „Ovo je univerzitet, je l' tako? Dođi." Neka poruka bila je kredom ispisana pored pokretne ploče. „'Nulli Sheilae sanguineae", pročita Rinsvind naglas. „Ali ti se ne zoveš Šila, tako da je verovatno u redu." „Ako znači ono što mislim da znači, znači da je zabranjeno za žene", reče Nileta. „Trebalo je da povedeš Darlin." „Molim?" „Zaboravi da sam to pomenula." Pomalo na Rinsvindovo iznenađenje, s druge strane ograde nalazio se kratak, prijatan travnjak, a svetlo je dopiralo kroz prozore velike, niske zgrade. Sve zgrade bile su niske, ali imale su velike, prostrane krovove, i, kao posledica toga, osećali ste se kao da koračate između mnogobrojnih četvrtastih pečuraka. Ako su ih ikad omalali, bio je to istorijski događaj i verovatno se odigrao negde između vatre i pronalaska točka. Postojala je kula. Bila je visoka oko sedam metara. „I nije vam neki univerzitet", reče Rinsvind. Dopustio je sebi da se malčice šepuri. „Sedam metara visoka? Mogao bih da se popi... mogao bih da pljunem s njenog vrha. No, dobro..." Zaputio se ka vratima baš kada je svetlo zasijalo znatno jače, uz primesu oktarina, osme boje blisko povezane s magijom. Sama vrata bila su čvrsto zatvorena. Zalupao je na njih tako da su se zatresla. „Bratski pozdrav, braćo!", povika. „Donosim vam... Pu, majku t..." Svet se jednostavno promeni. U jednom trenutku stajao je ispred poluzarđalih vrata, a sledećeg je bio u krugu i posmatralo ga je pet ili šest čarobnjaka. Povratio je ravnotežu. „Pa, najviša ocena za trud", izusti. „Tamo odakle sam ja, a možda sam zbog toga običan dosadnjaković, mi prosto otvorimo vrata." „Sunce ti poljubim, joj što postajemo dobri u ovome", reče čarobnjak. A bili su to čarobnjaci. Rinsvind nije nimalo sumnjao u to. Imali su valjane špicaste šešire, iako su obodi bili širi nego bilo šta što je on ikad video a da nema potpornih stubova. Odore im nisu dopirale mnogo niže od struka, a ispod su nosili šortseve, dugačke sive čarape i velike kožne sandale. Mnogo toga nije bila odeća svojstvena čarobnjacima onako kako je on naučio da je poima, ali i dalje su bili čarobnjaci. Imali su taj nepogrešivi izgled vazdušnog balona koji samo što nije poleteo. Onaj koji je izgledao kao vođa grupe klimnu glavom Rinsvindu.
Terry Pratchet 142 „Dobro veče, gospodine Dosadnjakoviću. Moram reći da si stigao ovamo mnogo brže nego što smo očekivali." Rinsvind je intuitivno osećao kako nije dobra zamisao reći: „Bio sam ispred samih vrata." „Ovaj, imao sam pomoć u putu", reče. „Ne izgleda mnogo demonski", reče jedan čarobnjak. „Sećate se onog prošlog kog smo prizvali? Šest očiju i tri..." „Oni stvarno umeju dobro da se preruše, dekane." „Onda ovaj mora da je pravi genije, 'lebac mu njegov, arhirektore." „Mnogo vam hvala", reče Rinsvind. Arhirektor mu klimnu glavom. Bio je, naravno, postariji, s licem koje kao da je neko zgužvao pa potom ispravio, i kratkom, prosedom bradom. Bilo je tu nečeg neobično poznatog što Rinsvind nikako nije mogao da dokuči. „Prizvali smo te, Dosadnjakoviću", reče čovek, „zato što želimo da znamo šta se događa s vodom." „Sva je nestala, je li?", reče Rinsvind. „Tako sam i mislio." „Ne može da nestane", reče dekan. „To je voda. Uvek ima vode, ako kopaš dovoljno duboko." „Ali ako prokopamo još dublje, ima baš gadno da isprepadamo slona, 'lebac mu", reče arhirektor. „Tako da smo..." Začu se zveket kada vrata lupiše o pod. Čarobnjaci ustuknuše. „Šta je ono, majku ti?", reče jedan. „O, to je moj Prtljag", reče Rinsvind. „Načinjen je od..." „Ne sanduk s nogama! Zar ono nije žena?" „Ne pitajte njega, nije baš vispren kad su takve stvari u pitanju", reče Nileta i iskorači iza Prtljaga. „Izvinite, ali Koferče je postala nestrpljiva." „Žene ne smeju na Univerzitet!", povika dekan. „Poželeće da piju šeri!" „Ne beri brigu", reče arhirektor i razdraženo odmahnu rukom. „Šta se događa s vodom, Dosadnjakoviću?" „Sva se istrošila, pretpostavljam", reče Rinsvind. „Pa, kako da nabavimo još?" „Što svi pitaju mene? Zar nemate neke čini za prizivanje kiše ili tako nešto?" „Opet ta reč", reče dekan. „Voda koja prska s neba, a? Možda poverujem kad je vidim!" „Probali smo da napravimo jedno ono - kako se zvaše? Velike bele torbe s vodom? One stvari koje neki mornari kažu da vide na nebu?" „Oblaci." „Jeste. Ne ostaju u vazduhu, Dosadnjakoviću. Bacili smo jednu s kule prošle nedelje i pogodila je dekana." „Nikad nisam verovao u te stare priče", reče dekan. „I rekao bih da ste vi džukci čekali da je prođem." „Ne morate da ih pravite, dese se sami od sebe", reče Rinsvind. „Pazite, ja ne znam kako da navedem kišu da padne. Mislio sam da svaki donekle pristojan čarobnjak zna čini za prizivanje kiše", dodade, kao neko ko ne bi znao odakle da počne. „Stvarno?", reče arhirektor sa opasnom vedrinom. „Nisam hteo da vas uvredim", reče Rinsvind žurno. „Siguran sam da je ovo veoma dobar univerzitet, kad se sve uzme u obzir. Očigledno da nije pravi, ali je neverovatno dobar za ovakve uslove." „Šta mu fali?", reče arhirektor. „Pa... kula vam je malčice oniža. Hoću da kažem, čak i u poređenju sa ovdašnjim građevinama. Ne da ima išta..." „Mislim da bi gospodinu Dosadnjakoviću trebalo da pokažemo našu kulu", reče arhirektor. „Mislim da nas ne shvata ozbiljno." „Video sam je", reče Rinsvind.
Teri Pračet 143 „S vrha?" „Ne, naravno ne s vrha..." „Nemamo vremena za ovo, arhirektore", reče jedan mali čarobnjak. „Dajte da pošaljemo ovog klipana natrag u pakao i da nađemo nešto bolje." „Molim?", reče Rinsvind. „Je l' pod paklom podrazumevate neko vrelo, crveno mesto?" „Da!" „Stvarno? A kako Iksijanci znaju da su dospeli tamo? Pivo je toplije?" „Dosta prepirke. Ovaj se pojavio vrlo brzo nakon što smo završili s prizivanjem, znači baš on nam treba", reče arhirektor. „Dođi, Dosadnjakoviću. Neće nam trebati ni minut." * * * Ponder je zavrteo glavom i odlunjao do vatre. Gospođa Vitlou čedno je sedela na kamenu. Ispred nje, što je bliže moguće vatri, bio je bibliotekar. Još je bio izuzetno mali. Možda njegovoj vremenskoj žlezdi treba duže da se dovede u red, mislio je Ponder, „Šta rade gospoda?", reče gospođa Vitlou. Morala je da podigne glas kako bi nadjačala prepirku, ali gospođa Vitlou svejedno bi rekla: „Ima li nekih poteškoća?" čak i ako bi videla čarobnjake napolju, na travnjaku, kako gađaju vatrenim kuglama čudovišta iz Utamničenih dimenzija. Volela je da joj se takve stvari saopšte. „Pronašli su nekog čoveka kako crta najživotnije slike koje sam ikad video", reče Ponder. „Tako da sad pokušavaju da ga poduče Umetnosti. Oformili su komitet." „Gospoda se uvek zanimaju za sve", reče gospođa Vitlou. „Uvek se mešaju", reče Ponder. „Ne znam šta je to s čarobnjacima, ne mogu prosto da posmatraju. Trenutno se prepiru kako se crta patka i, iskreno, ne mislim da patka ima četiri noge, a toliko ih je dobila dosad. Da vam pravo kažem, gospođo Vitlou, ponašaju se kao mačići u šupi za čerupanje perja... Šta je to?" Bibliotekar beše prevrnuo kožnu torbu koja je ležala pored vatre i sada je ispitivao kakvog je ukusa njen sadržaj, kao što rade mladi sisari svuda. Uzeo je pljosnato, zakrivljeno parče drveta, oslikano linijama raznih boja - mnogo više pigmenata nego što je starac upotrebljavao za crtanje, i Ponder se zapitao zašto. Ispitao je da li je jestivo, tresnuo ga o zemlju s maglovitom nadom, i odbacio ga. Onda je izvukao pljosnati drveni oval na kanapu i pokušao da žvaće kanap. „Je l' to jo-jo?", reče gospođa Vitlou. „Zvali smo ih čegrtaljke kad sam ja bio mali", reče Ponder. „Zavitlate je oko glave i dobijete čudan zvuk." Neodređeno mahnu rukom po vazduhu. „Iik?" „Ooo, vidite što je sladak. Pokušava da uradi isto što i vi!" Bibliotekar je pokušao da zavitla kanap, ali ovaj mu se zamotao oko lica i udario ga u potiljak. „O, jadničko maleni! Skinite mu to, gospodine Stibonse, molim vas." Bibliotekar je iskezio malene očnjake dok je Ponder odmotavao kanap. „Nadam se da će uskoro odrasti", reče. „Ili će biblioteka biti puna kartonskih knjiga o zečićima." * * * Kula je zaista bila pravi prcvoljak. Osnova je bila od kamena, ali otprilike na pola puta graditelji su se umorili i prešli na zarđale limene ploče prikucane za drveni ram. Klimave merdevine vodile su naviše. „Baš zadivljujuće", reče Rinsvind. „Pogled je još bolji s vrha. Popni se." Merdevine su podrhtavale pod Rinsvindovom težinom dok se verao na daske, gde je legao i dahtao. Mora da je od piva i uzbuđenja, rekao je sebi. Jedne male merdevine ne bi trebalo ovako da utiču na mene.
Terry Pratchet 144 „Svež vazduh ovde gore, a?", reče arhirektor, priđe ivici i mahnu rukom prema gradu. „Ma, naravno", reče Rinsvind, dok se batrgao prema parapetu od talasastog lima.. „Pretpostavljam da se vidi skroz do... Jooooj!" Arhirektor ga zgrabi i povuče ga nazad. „Ono je... to je..." „Hoćeš da siđemo?" Rinsvind prostreli čarobnjaka pogledom i poče oprezno da se povlači prema merdevinama. Pogledao je dole, spreman da istog trenutka povuče glavu natrag, i pažljivo prebrojao stepenike. Potom je obazrivo opet otišao do zidića i pogledao preko ivice. Eno vatrene pege tamo gde gori pivara. Eno Ubožjumatera i njegove luke... Rinsvind podiže pogled. Eno crvene pustinje, svetlucave na mesečini. „Koliko je ovo visoko?", prokrklja. „Spolja? Oko sedamsto metara, mislimo", reče arhirektor. „A iznutra?" „Popeo si se tuda. Dva sprata." „Pokušavaš da mi kažeš kako imate kulu koja je viša na vrhu nego na dnu?" „Dobro je, a?", reče arhirektor zadovoljno. „To je... baš domišljato", reče Rinsvind. „Mi smo domišljata zemlja..." „Rinsvinde!" Glas je dopro odozdo. Rinsvind je veoma oprezno pogledao niz stepenice. Bio je to jedan od čarobnjaka. „Da?", reče. „Ne ti", obrecnu se čarobnjak. „Tražim arhirektora!" „Ja sam Rinsvind", reče Rinsvind. Arhirektor ga kucnu po ramenu. „Kakva slučajnost", reče. „I ja sam." * * * Ponder veoma pažljivo vrati čegrtaljku malom bibliotekaru. „Eto, uzmi je", reče. „Dajem ti je, a za uzvrat ti možda možeš da mi izvučeš zube iz noge." S druge strane kamena dopro je glas razuma: „Nema potrebe da se svađate, gospodo. Hajde da glasamo: e sad, svi koji misle da patka ima plovne kožice, dignite ruke..." Bibliotekar još nekoliko puta zavitla čegrtaljkom. „Izgleda da nije baš dobra", reče Ponder. „I nije neka buka... pa stvarno, još koliko li će se zadržati?" ...fiju... „Iik!" „Da, da, baš lepo..." ...fiju... fiju... fiJUUU... Ponder je gledao uvis dok se žuta svetlost širila ravnicom. Krug plavog neba pojavio se iznad njega. Kiša je prestajala. „Iik?" Ponderu je sinulo zašto je maleni starac crtao slike u jalovom krajoliku na sasvim novom kontinentu... I bi tama. Starac se osmehnu s nečim nalik zadovoljstvu i okrenu se od crteža koji je upravo završio. Sadržao je mnogo špicastih šešira i beše se utopio pravo u sam kamen. I bio je srećan i nacrtao je sve one pauke i nekoliko oposuma pre nego što je otkrio šta nedostaje.
Teri Pračet 145 Nikada nije čak ni saznao za veoma čudno i nesrećno stvorenje s pačjim kljunom koje je tiho kliznulo u reku malo dalje odatle. * * * „Mora da smo bar neka braća od nečega", reče arhirektor Rinsvind. „To nije često ime. Uzmi još jedno pivo." „Jednom sam pregledao Nevidljivu arhivu", reče Rinsvind žalostivo. „Nikad ranije nisu imali Rinsvinda." Izvrnu konzervu naopako i dokrajči je. „Nikad ranije nisam imao ni rođaka, kad smo kod toga. Baš nikad." Otvori sledeću limenku. „Nikoga da radi sve one sitnice što rođaci treba da rade, koa... kao... da ti pošalje neki odvratan džemper na Praščićnu noć, tako nešto." „Kako se zoveš? Ja sam Bil." „To 'e lepo ime, Bil Rinsvind. Ne znam da l' uopšte imam ime." „Brale, kako te obično zovu?" „Pa, obično kažu: 'Zaustavite ga!"', reče Rinsvind i dobro nategnu piva. „Naravno, to je samo nadimak. Kad 'oće da budu poslovni, viknu: 'Ne dajte mu da pobegne!'" Zaškilji u limenku. „Mnogo 'e bolje od onog drugog", reče. „Š'a to piše? 'Pogrebni pauk'? Čudno ime za pivo." „Čitaš spisak sastojaka", reče Bil. „Stvarno?", promrmlja Rinsvind. „'De sam ono stao?" „Špicasti šeširi. Nestajanje vode. Kenguri koji govore. Slike koje oživljavaju." „Jeste", reče dekan. „Ako si takav kad si trezan, želimo da vidimo kako pivo utiče na tebe." „Znate šta, kad sunce izađe", reče arhirektor Bil, „moram da svrnem do zatvora da se vidim s premijerom i objasnim zašto ne znamo šta je s vodom. Ako možeš da nam pomogneš na bilo koji način, bilo bi to veoma korisno. Daj mu još jednu limenku, dekane. Ljudi već lupaju o kapiju. Kad nestane i piva, obrali smo zelen bostan." Rinsvind se osećao kao da je u toploj izmaglici boje ćilibara. Bio je među čarobnjacima. Videlo se po tome što se sve vreme prepucavaju. I, na neki način, uz pivo je bilo lakše razmišljati. Jedan čarobnjak nagnu mu se preko ramena i stavi otvorenu knjigu pred njega. „Ovo je kopija pećinskog crteža iz Kangulija", reče. „Često smo se pitali kakvi su ovo balončići iznad prilika..." „To je kiša", reče Rinsvind kad je bacio pogled. „Pominjao si to i ranije", reče Bil. „Kapljice vode koje lete kroz vazduh, je l' tako?" „Kaplju", ispravi ga Rinsvind. „I ne boli?" „Jok." „Voda je teška. Ne mogu reći da mi se dopada pomisao na velike bele džakove toga kako nam plutaju nad glavama." Rinsvind nikada nije izučavao meteorologiju, iako je bio njen korisnik čitavog života. Neodređeno je mahnuo rukama. „Oni su kao... vodena para", reče i štucnu. „Nego šta. Divna, mekana para." „Ključaju?" „Ne, ne. Nene. Vrlo su 'ladni, oblaci. Nekad se spuste dosta nisko, tol'ko da čak dotaknu zemlju." Čarobnjaci se zgledaše. „Znate šta, u poslednje vreme stvarno pravimo dobro pivo, 'lebac ti", reče Bil. „Meni oblaci zvuče strašno opasno", reče dekan. „Ne želimo da nam obaraju drveće i zgrade, pa je l' tako?" „O, ali. Ali. Mekani su, 'naš. Kô dim." „Ali rekao si da nisu vreli!"
Terry Pratchet 146 Rinsvindu se iznenada ukaza savršeno objašnjenje. „Jeste li ikad dunuli na hladno ogledalo da se zamagli?", reče ozareno. „Ne redovno, ali znam šta hoćeš da kažeš." „Pa, to su ti, praktično, oblaci! Mogu li da dobijem još jedno pivo? Neverovatno, kao da ga uopšte ne osećam, nebitno kol'ko popijem. Pomaže mi da jasnijeje razmišljam." Arhirektor Rinsvind dobovao je prstima po stolu. „Ti i sve to s kišom - sigurno ste povezani, je l' tako? Nama je nestalo vode, a ti se pojavljuješ..." Rinsvind podrignu. „Moram još nešto da dovedem u red", reče. „Špicasti šeširi i svi lebde u vazduhu..." „Gde si ih video poslednji put?" „U pivari gde nema piva. Kažu da je puna duhova, haha. Duhovi sa špicastim šeširima, hahah..." Bil je zurio u njega. „Dobro", reče. Pogledao je u čemernu priliku svog dalekog rođaka, sada sasvim izbliza. „Hajdemo tamo dole." Opet baci pogled na Rinsvinda i kao da je razmišljao načas. „I ponećemo piva", dodade. * * * Ponder Stibons pokušavao je da razmišlja, ali misli kao da su mu se kretale veoma sporo. Sve je bilo mračno i nije mogao da mrdne, ali, nekako, i nije bilo tako loše. Osećao se kao u onim dragocenim trenucima u krevetu kada ste taman dovoljno budni da znate kako još uvek lepo spavate. Neverovatno kako vreme prolazi. * * * Sada je niz ljudi koji su dodavali kofu bio veliki, protezao se skroz od luke do pivare. Uprkos mirisnoj osvežavajućoj pikantnoj primesi hrastovine u njihovom šardoneu, Iksijanci nisu bili takvi ljudi da dopuste da izgori pivara. Nije bilo bitno što u njoj nema piva. Reč je o načelima. Čarobnjaci su marširali kroz gomilu, a pratio ih je hor gunđanja i ponekad dobacivanja nekoga bezbedno ušuškanog pozadi. Dim i para izlazili su kroz glavna vrata, koja se behu rasprsla pod udarima ovna za razbijanje. Arhirektor Rinsvind stupio je unutra i odvukao za sobom veselo osmehnutog rođaka. Užareni znak Ruinog piva, sada ništa više od metalnog kostura, još je ležao nasred poda. „Stalno je mahao prema njemu i trtljao o špicastim šeširima", ponudi Nileta. „Dekane, proveri je li magičan", reče arhirektor Rinsvind. Dekan mahnu rukom. Varnice poleteše. „Nema tu ništa", reče. „Rekao sam da mi..." Načas su nekakva špicasta obličja lebdela u vazduhu, a onda nestadoše. „To nije magija", reče jedan čarobnjak. „To su duhovi." „Svi znaju da ovde ima duhova. Zloduha, kažu." „Trebalo je da se drže piva", reče arhirektor Rinsvind. Nileta pokaza prema podrumskim vratima. „Ali ne vode nikuda", reče. „Jedan otvor vodi napolje i u neka skladišta i to je otprilike to." Čarobnjaci pogledaše dole. Ispod je bila potpuna tama. Nešto malo šmugnulo je na nečemu što je veoma zvučalo kao mnogo više od četiri noge. Prostorija je mirisala na vrlo staro, vrlo bajato pivo. „Ne berite brigu", reče Rinsvind i mahnu limenkom u širokom luku. „Da siđem ja prvi, a?" Bilo je zabavno. Zarđale merdevine bile su pričvršćene za zid ispod njega. Krčkale su pod njegovom težinom i popustile kada je bio na oko metar od poda podruma, tako da je pao na kamenje. Čarobnjaci začuše kako se smeje. Potom doviknu odozdo: „Je l' poznaje neko od vas čoveka po imenu Dibler?"
Teri Pračet 147 „Šta - starog Nema Na Muftea?", reče Bil. „Jest'. On je sad ispred i prodaje svašta gomili, je l' tako?" „Vrlo verovatno." „Je l' bi mogao neko da ode i donese mi jednu čorbastu pitu s mesom s malo više paradajz-sosa? Baš bi mi prijala." Dekan pogleda u arhirektora Rinsvinda. „Koliko je piva popio?" „Tri ili četiri limenke. Mora da je alergičan, nesreća nijedna." „Čini mi se da bih mogao da pojedem čak dve", doviknu Rinsvind odozdo. „Dve?" „Ne beri brigu. Je l' ima neko baklju? Mračno je ovde dole." „Hoćeš gurmansku pitu ili običnu?", reče dekan. „O, obična će mi biti u redu. Da se ne pravim važan, a?" „Nesreća nijedna", reče Bil i poče da pretura po sitnišu. U podrumu je bilo zaista mračno, ali kroz vrata u podu dopirale je dovoljno prigušenog svetla da Rinsvind u pomrčini razabere ogromne cevi. Bilo je očigledno da su, neko vreme pošto je pivara zatvorena, ali pre nego što su se ljudi nakanili da bezbedno zaključaju svaki ulaz, podrume koristili mladi, onako kako ih obično koristite kad živite s roditeljima, kuća je premala, a niko još nije stigao da izmisli automobil. Ukratko, pisali su po zidovima. Rinsvind je uspevao da razabere pažljive zapise za buduća pokolenja, kako je B. Smot Jedna Podirčina. Mada nije znao šta je podirčina, bio je sasvim, sasvim siguran kako B. Smot ne želi da ga tako nazivaju. Bilo je zapanjujuće kako žargon isijava značenje čak i na drugom jeziku. Začu se udar iza njega kada Prtljag doskoči na kameni pod. „Moj stari ortak Koferče", reče Rinsvind. „Ne beri brigu!" Spustili su još jedne merdevine i čarobnjaci mu se donekle oprezno pridružiše. Arhirektor Rinsvind držao je palicu sa svetlećim krajem. „Jesi li otkrio šta?", reče. „Pa, da. Ne bih se rukovao ni sa kim po imenu B. Smot", reče Rinsvind. „Ma, nije dekan loš tip kad ga upoznaš... Šta je bilo?" Rinsvind pokaza prema drugom kraju prostorije. Tamo, na vratima, neko je nacrtao špicaste šešire, crvenom bojom. Sjajili su se na svetlosti. „Tako mi svega. Krv", reče Rinsvind. Njegov rođak pređe prstom preko crteža. „Ilovača je", reče. „Glina..." Vrata su vodila u još jedan podrum. Tu je bilo nekoliko praznih burića, nešto polomljenih gajbica i ništa više osim plesnive tame. Od promaje njihovog prolaska prašina se kovitlala po podu u nizu malecnih, izvrnutih tornada. Ponovo špicasti šeširi. „Hmm, čvrsti zidovi okolo", reče Bil. „Bolje izaberi neki pravac, brale." Rinsvind otpi piće, zatvori oči i nasumice pokaza prstom. „Onuda!" Prtljag se zalete napred i udari o cigle, koje se raspukoše i razotkriše mračan prostor. Rinsvind proturi glavu. Graditelji su samo ogradili i ozidali deo pećine. Sudeći po vazduhu, bila je poprilično velika. Nileta i čarobnjaci provukoše se i stadoše pored njega. „Sigurna sam da ovo nije bilo ovde kad su gradili pivaru!", reče Nileta. „Veliko je", reče dekan. „Kako je nastalo?" „Od vode", reče Rinsvind. „Ma nemoj. Voda pravi ogromne rupetine u kamenu?" „Da. Ne pitaj me zašto... Šta to bi?" „Šta?" „Jeste li čuli nešto?"
Terry Pratchet 148 „Ti si rekao: 'Šta to bi?'" Rinsvind uzdahnu. Hladan vazduh treznio ga je. „Pa, vi ste stvarno čarobnjaci", reče. „Pravi pravcati pravcijati čarobnjaci. Imate šešire sa obodom većim od špica, ceo univerzitet vam je od lima, imate malecnu kulu koja je, moram priznati, baš komično, mnogo viša odozgo, ali i te kako ste čarobnjaci, i da li biste sada, molim vas, umuknuli?" U tišini se začulo, veoma nejasno, jedno kap. Rinsvind je zurio u dubine pećine. Svetlost iz palica samo je sve pogoršavala. Bacala je senke. Tama je samo tama, ali bilo šta može da se sakrije u senkama. „Mora da je neko istražio ove pećine", reče. Bila je to pre nada nego tvrdnja. Istorija je ovde bila prilično savitljiv pojam. „Nikad čuo", reče dekan. „Opet špicevi, gledajte", reče Bil dok su išli napred. „Samo stalaktiti i stalagmiti", reče Rinsvind. „Ne znam kako se to dešava, ali voda kaplje na nešto i pravi hrpe nečega. Traje hiljadama godina. Savršeno uobičajeno." „Je l' to ista ona voda što lebdi nebom i delje velike pećine u steni?", reče dekan. „Ovaj... da... ovaj, očito", reče Rinsvind. „Blago nama, onda, što imamo samo onu vrstu za piće i kupanje." „Što ste imali", reče Rinsvind. Čuli su se užurbani koraci iza njih i mlađani čarobnjak dotrča noseći poslužavnik s poklopcem. „Uzeo sam poslednju!", reče. „I to gurmansku pitu." Podiže poklopac. Rinsvind se zapilji i proguta knedlu. „Pobogu..." „Šta je bilo?" „Je l'imate još onog piva? Mislim da gubim... sabranost..." Njegov rođak stupi napred i pokida zatvarač s limenke pogrebnog pauka. „Kartrajte, pokrij tu pitu i pazi da se ne ohladi. Rinsvinde, popij ovo." Posmatrali su ga, a on je iskapio limenku. „Eto, brale", reče arhirektor. „Šta kažeš na finu pitu s mesom sručenu naopačke u veliku činiju pasiranog graška, prekrivenu paradajz-sosom?" Opazi kako Rinsvindovo lice menja boju i klimnu glavom. „Treba ti još jedna limenka", reče odlučno. Posmatrali su ga kako je pije. „Dobro", reče arhirektor posle nekog vremena. „E sad, Rinsvinde, šta kažeš na jednu finu Mufteovu čorbastu pitu, a? Pita s mesom u čorbi od graška i paradajz-sosu?" Rinsvindovo lice se malčice zgrči kada ćilibarski blagoslov isključi vitalne zaštitne sisteme. „Lepo... zvuči", reče. „Možda s malo kokosa odozgo?" Čarobnjaci se opustiše. „Dakle, sad znamo", reče arhirektor Rinsvind. „Moramo da te održavamo taman toliko pijanog da Diblerova pita zvuči ukusno, ali ne toliko pijanog da ti mozak ostane trajno oštećen." „To ti je vrlo tanka linija", reče dekan. Bil pogleda gore u svod, gde su senke plesale među stalaktitima, osim ako su to bili stalagmiti. „Ovo je pravo ispod grada", reče. „Kako to da nikad nismo čuli za njega?" „Dobro pitanje", reče dekan. „Ljudi koji su sagradili podrum mora da su videli ovo." Rinsvind je pokušavao da razmišlja. „Tad nije postojalo", reče. „Rekao si da ove stalag-stvarčice izgledaju stare na hiljade go..." „Verovatno nisu postojale prošlog meseca, ali sada su ovde već hiljadama godina", reče Rinsvind. Štucnu. „Kao vaša kula", reče. „Viša spolja." „A?"
Teri Pračet 149 „To ver'vatno može samo ovde", reče Rinsvind. „Š'o imaš više geograf'je, to imaš manje istor'je, 'ste primetili to nekad? Više prostora, manje vremena. Da se kladimo da je ovom mestu trebalo samo sekundu ili dve pa da postoji na hiljade godina, kapirate? Kraće je spolja. Skroz sima misla." „Mislim da nisam popio dovoljno piva da razumem ovo", reče dekan. Nešto mu je gurkalo potkolenicu. On pogleda naniže u Prtljag. Imao je običaj da se privuče ljudima tako blizu s leđa da se, kad pogledaju dole, osete u ozbiljnom manjku stopala. „Ili ovo", dodade. Čarobnjaci su postajali sve tiši kako ih je Rinsvind vodio napred. Nije bio siguran ko vodi njega. Svejedno, ne berite brigu. Suprotno uobičajenom toku stvari, postajalo je svetlije, mada rasprostiranje svetlucavih gljiva ili blistavih kristala u dubokim pećinama kada nesmotreni junak bez baklje treba da vidi - spada u najočiglednije zadiranje narativne kazualnosti u fizički svet. U ovom slučaju, svetlucalo je kamenje, ne nekakvom zagonetnom unutrašnjom svetlošću, već prosto kao da ga obasjava sunce tek što je svanula zora. I druga pravila upravljaju ljudskim mozgom. Jedno kaže: što veći prostor, to tiši glas, i odnosi se na prirodnu sklonost da govorite veoma, veoma tiho kada ulazite na neko džinovsko mesto. Dakle, kada je arhirektor Rinsvind stupio u veliku pećinu, rekao je: „Koješta, baš je velika, 'lebac ti!" tihim šapatom. Dekan je, međutim, viknuo: „U-ja!", zato što uvek neko to uradi. I ova pećina bila je prepuna stalaktita, a u samom središtu, divovski stalaktit gotovo je dodirivao stalagmit, nalik sopstvenom odrazu u ogledalu. Vazduh je gušio vrelinom. „Ovde nešto ne štima...", reče Rinsvind. Kap. Naposletku su spazili izvor zvuka. Trunčica vode curkala je niz stalaktit i oblikovala se u kapljičice koje su padale oko metar i nešto niže, na stalagmit. Još jedna kap uobličila se dok su posmatrali, i ostala da visi. Jedan čarobnjak uspentrao se uz suvu padinu i zapiljio se u nju. „Ne mrda", reče. „Voda se isušuje. Mislim da... isparava." Arhirektor se okrenu Rinsvindu. „Pa, došli smo za tobom dovde, brale", reče. „Šta sad?" „Mislim da bih mogao još jedno pi.." „Nema više, brale." Rinsvind se očajnički osvrnu po pećini, a onda prema ogromnoj prozirnoj krečnjačkoj masi ispred sebe. Svakako je bila špicasta. Takođe je bila u središtu pećine. Zračila je nekakvom neminovnošću. Čudno je, zaista, što se ovako nešto stvorilo ovde dole i što blista kao biser u ostrigi. Zemlja ponovo zadrhta. Tamo gore, ljudi već postaju žedni i psuju vetrenjače kako samo Iksijanci umeju da psuju. Vode je nestalo i to je bilo veoma rđavo, a kada ne bude ni piva, ljudi će se zaista razgneviti... Svi čarobnjaci čekali su da on nešto uradi. Dobro, počni od kamena. Šta zna o kamenju i pećinama u ovim krajevima? Postoji neka čudnovata sloboda u ovakvim trenucima. U sosu je, šta god da uradi, tako da baš može i da proba... „Treba mi malo farbe", reče. „Za šta?" „Za ono za šta mi treba", reče Rinsvind. „Mladi Salid", reče dekan. „On se pomalo pača u te umetničke vode. Hajdemo da mu provalimo vrata." „I donesite još piva", doviknu Rinsvind za njima. Nileta potapša Rinsvinda po ramenu. „Hoćeš li bacati neke čarolije?", reče.
Terry Pratchet 150 „Ne znam da li se to ovde računa u čarolije", reče Rinsvind. „Za slučaj da ne upali, stani dalje pozadi." „Znači, biće opasno?" „Ne, možda ću morati da jurnem ne gledajući kuda idem. Ali... ova stena je topla. Jesi li primetila?" Ona je dodirnu. „Vidim na šta misliš..." „Samo sam mislio... pretpostavimo da se u zemlji nađe neko ko ne treba da je tu? Šta bi se desilo?" „O, straža bi ga uhvatila, valjda." „Ne, ne, ne mislim na ljude. Šta bi zemlja uradila? Mislim da mi treba još jedno piće, tada je imalo više smisla..." „Dobro, evo nas, nismo uspeli mnogo da nađemo, ali ima malo kreča i malo crvene farbe i konzerva nečega što je možda crna boja a možda katran." Čarobnjaci požuriše ka njemu. „Doduše, nisu baš neke četkice." Rinsvind uze četku koja je izgledala kao da je neko nekad njom malao veoma neravan zid, a onda čistio zube nekog krupnog stvorenja, moguće krokodila. Crtanje mu nikad nije polazilo za rukom, a taj nivo je veoma teško dostići u mnogim obrazovnim sistemima. Osnovne crtačke veštine i poznavanje okultne kaligrafije deo su rane čarobnjačke obuke, a ipak, u Rinsvindovim prstima kreda se lomila, a olovke raspadale. Verovatno je za to bilo krivo duboko usađeno nepoverenje prema stavljanju nečega na papir kada se sasvim dobro snalazi tu gde jeste. Nileta mu dodade limenku pogrebnog pauka. Rinsvind dobro otpi, a onda umoči četku u ono što je možda bila crna farba i nacrta nekoliko obrnutih slova V na kamenu i nekoliko krugova ispod tih linija, s po tri tačkice u V-ovima i po prijateljski zakrivljenom crtom u svakom. Otpio je još jedan dobar gutljaj piva i shvatio gde je to grešio. Ovde nije bilo vajde truditi se da se strogo pridržavaš stvarnosti; morao je da poradi na utisku. Mahnito je brljao po kamenu i sumanuto pevušio za sebe. „Je l' može neko već da pogodi šta je ovo?", reče preko ramena. „Meni izgleda malčice modernistički", reče dekan. Ali Rinsvind sada beše uhvatio zalet. Svaka budala mogla je prosto da precrta ono što vidi, osim možda Rinsvinda, ali svakako je smisao u tome da pokušaš da naslikaš sliku koja će nekoga dirnuti, koja nesumnjivo izražava ono, ono, ono... Svejedno, nesumnjivo ga izražava. Ideš kuda te farba i boja povedu. „Znaš", reče Nileta, „kad svetlost ovako pada na nju i sve... mogla bi da bude grupa čarobnjaka..." Rinsvind napola sklopi oči. Možda i jeste u pitanju bio način na koji su se senke kretale, ali morao je da prizna da je ovo baš dobro odradio. Nabrlja još malo farbe. „Izgleda kao da skoro izlaze iz kamena", reče neko iza njega, ali glas je zvučao prigušeno. Osećao se kao da pada u rupu. Imao je takav osećaj i ranije, mada se to obično dešavalo kada je zaista padao u rupu. Zidovi su bili zamućeni, kao da jure pored njega grdnom brzinom. Zemlja se tresla. „Je l' se krećemo?", upita. „Takav je osećaj, je l' da?", reče arhirektor Rinsvind. „Ali stojimo u mestu!" „Krećemo se, a stojimo u mestu", promrmlja Rinsvind i zakikota se. „Ta ti je dobra!" Veselo zaškilji prema limenci piva. „'Naš šta", reče, „Ne mogu da svarim više od krigle ili dve onog tamnog piva kod kuće, al' ovo ovde je kô da piješ limunadu! Je l' kod nekog ona pita s mesom..." Glasno kao oluja pod krevetom i meko kao sudar dva suflea, prošlost i sadašnjost naleteše jedna na drugu. Sadržale su u sebi mnogo ljudi.