Htela je da mu kaže da njena majka misli da izvan kuće ne srne da se zadržava u razgovoru sa osobama koje ne pripadaju bratstvu. Bilo je nezgodno. Za razliku od ostalih zabrana, Ana Lu mislila je da to pravilo ima smisla. Ali ovaj čovek ima kćerku, možda devojćicu koja danima plaće zato što je izgubila svog najboljeg prijatelja. Zato odlući da mu pokloni poverenje. „Kako se zove mačak?“ „Derg“, odmah odgovori ćovek. Kakvo neobično ime, pomisli ona. Ali ipak priđe. „Hvala na pomoći. Kako se zoveš?“ „Ana Lu.“ „Onda, Ana Lu, ja ću pokušati da ga dozovem, a ti za to vreme pridrži kavez“, reće ćovek dok joj ga je pružao. „Čim se pojavi, primoraću ga da krene ka tebi, a ti ga zatvori unutra.“ Ana Lu nije znala kako da upravlja tom napravom. „Meni je izgledao poslušan, možda ga je lakše uhvatiti golim rukama.“ „Derg ne voli da se vozi kolima, a ako ga ne stavim unutra, ne znam kako da ga odnesem kući.“ Ana Lu onda uze mali kavez iz ruku ćoveka i okrenu se. „Prošli put videla sam ga u bašti kod komšija“, reće i pokaza u tom pravcu. Poslednje što je videla bila je ruka koja joj prekriva usta maramicom. Nije vrisnula, zato što nije znala šta se događa. Iznenadni prekid dotoka vazduha navede je da instinktivno duboko udahne. Vazduh je bio gorak, znala je da je od nekog leka. Zamrači joj se pred očima, a da nije mogla ništa da uradi. „Hoću da budem iskren s tobom... Makar u ovome. “ Odakle li dolazi glas tog čovekaP Poznajem li ga? Izgleda da dolazi izdaleka. I šta je ova mala sijalica? Izgleda kao kamperska lampa na gas - tata ima istu takvu u garaži. „Znam da se pitaš gde si i šta ti se događa. Da krenemo od odgovora na prvo pitanje: nalazimo se u jednom starom napuštenom hotelu. Međutim, odgovor na drugo pitanje je komplikovaniji...“ Bez odeče sam. Zašto? Pre sam sedela, a sada sam ispružena. Neprijatno je ovde. I gde sam, gore ili dole? Više ništa ne znam. Čini mise kao da gledam u neki kristal. Iko je ta senka koja igra oko mene? „Taj mačak ne zove se Derg. Staviše, taj mačak je mrtav. Njegov leš nalazi se u mom džipu. Veruj mi, ne želim da te uplašim, ali ispravno je da znaš. Morao sam da ga ubijem, kako niko nikada više ne bi mogao da ga pronađe. Pronači če njegove dlake i njegov DNK kada budu detaljno pregledali moj automobil. Zato što če morati da sumnjaju u mene do kraja, inače moj plan neče moči da se ostvari... Onda, kao što sam rekao: Derg nije mačak, to je osoba. A kada sam pre nekoliko meseci otkrio njegovu priču, shvatio sam da je taj čovek, u suštini, bio srečan. Naravno, platio je cenu za svoju sreču. Doživeo je moždani udar, ali je, na kraju krajeva, stekao novi život... I tako mi je pala na pamet ova ideja.“ Senka se zaustavila, baš dobro. Oblači mi gornji deo trenerke. Možda misli da mi je hladno. To je tačno.
„Svojim učenicima uvek kažem: prvo pravilo kojeg se drži dobar romanopisac jeste da prepisuje. Tako sam shvatio da moram da pronađem nekoga ko če me podučiti da uradim nešto što nisam nikada pomislio da ču uraditi u svom životu. Provodio sam čitava popodneva u biblioteci i na internetu tražio lekciju koja mi je bila potrebna. I onda sam je jednog dana pronašao... Bio je to sajt koji je držala neka novinarka, izvesna Beatris Leman. Mislim da ga već dugo niko nije posećivao. Ali na tim stranicama bila je prava priča. Pre trideset godina u Avešotu i okolnim mestima nestalo je šest devojčica tvojih godina. Ne istovremeno, ali u manje-više pravilnim vremenskim razmacima. Bile su specifične, zato što su sve imale riđu kosu - baš kao i ti. Niko se nije ozbiljno pozabavio njihovom sudbinom, ali je Lemanova tvrdila da ih je otela ista ruka. Odredila je čudovište i čak mu nadenula ime: čovek iz magle. Bilo je to savršeno. Morao sam samo da ponovim ono što se u žargonu zove modus operandi\ a onda će krivica za ono što sam se spremao da uradim pasti na njega - istina, posle toliko vremena. I zaista, ako sve bude išlo kako treba, biće to moj alibi, ključ koji će me osloboditi robije..." Navlači mi donji deo trenerke. Osečam kako mi klizi duž nogu, kao blago golicanje. Ne znam da li je prijatno. „Kao što sam rekao, ipak je neophodno da posumnjaju u mene. Zato ću pustiti u opticaj tragove. U stvari, već sam počeo s Matijom. Upravo me je on odveo k tebi. Zato što nije bilo lako pronaći devojčicu riđe kose i s pegama, to moraš da znaš. Onda, jednog dana, dok je odeljenje bilo u gimnastičkoj sali na času fiskulture, prolazio sam između klupa u nameri da pripremim čas o romantičarskim pesnicima, koji sam držao odmah zatim. Kada sam prišao mestu na kojem sedi Matija, primetio sam kameru. Zaboravio ju je na klupi, tako da sam je uključio i otkrio devojku koja je bila glavna glumica na njegovim snimcima... Tebe... To mi je bilo dovoljno da ga pratim u njegovim zasedama - on je pratio tebe, ja njega. I tako sam otkrio da voliš mačke. Nekoliko puta pojavio sam se sa svojim autom na njegovim snimcima, i to tako da me Matija primeti. Nadam se da će ih policija videti i da će doći da me potraži. Kada im budem ispričao da sam danas bio sam u planini, a pogotovo kada ugledaju posekotinu na dlanu moje ruke, počeće da sumnjaju u mene. Poneo sam nož i verujem da će biti dovoljno oštar da mi napravi ranu, ali budi mirna: ti nećeš prisustvovati tome..." Ovo je šum koji proizvodi rajsferšlus perjane jakne kada ga povlačim naviše. Ali to ne radim ja. To je senka koja mi priča. A sada mi čak obuva cipele na noge. I vezuje mipertle. „Gajim veliku nadu da će ovde poslati izvesnog policajca. Zove se Fogel i dobar je u montiranju slučajeva. Uvek uspeva da svakoga ubedi da je u pravu - na primer, uspeo je s gospodinom Dergom. On će mi uništiti život, to već znam. Ali potrebno je da izgubim sve, inače sve ovo neće poslužiti ničemu. Svaka osoba moraće da posumnja u mene, čak i moja porodica. Juče mi je tvoja prijateljica Prisila poslala svoj broj telefona. Mislim da čuje pozvati ili ću joj poslati poruku, zatim će ona ići na televiziju i sve uveriti da sam pokušao da je namamim. I sve više postajaću čudovište koje je narodu toliko potrebno..." Oseča se vonj vlage ovde unutra. Iako sam obučena, još mi je hladno, ali ne mogu da se pomerim. Pijana sam, kao kada sam sa šest godina krišom popila bakin liker od ribizle. Do sada su moja brača verovatno okitila božičnu jelku. Biče prelepa, znam. „Fogel će pored instinkta imati brdo indicija protiv mene. Nijedan dokaz. Moram da ga
navedem do tačke da poveruje da će moći da me uhapsi samo ako malo isforsira istinu. Pokazaću mu povređenu ruku - moram to da izvedem tako da ne zaraste. Čim se sretnemo, ostaviću diskretno trag svoje krvi. Već znam da će pokušati da se time posluži, ali verovatno će učiniti očajnički napor. Kada u nekom jarku pronađu tvoj ranac, ubeđen sam da će uraditi isto ono što i s Dergom: prilagodiće istinu svojim ciljevima... Pošto se to dogodi, neophodno je da mehanizam koji sam pokrenuo uredno funkcioniše, kao sat. Svaka stvar doći će na red u svoje vreme...“ Kakvu god grešku da sam napravila - molim te - neću više. Oprosti mi. Vra ti me kući. „Ići ću u zatvor. I biće mi teško da budem daleko od svoje porodice. Možda ću se plašiti da nikada više neću izaći iz zatvora, ali moraću da istrajem. Za to vreme napolju će mašinerija nastaviti da se sama okreće... Znaš, od malih nogu bio sam dobar u organizovanju potrage za blagom. Zabavljalo me je da izmišljam pitanja i zagonetke i širim indicije ćija rešenja treba otkriti. Zbog toga ću da pošaljem nešto tvoje Lemanovoj, ali će na paketu biti i Fogelovo ime. Pronašao sam u tvom rancu neki dnevnik, izabrao sam ga da pobudim njenu radoznalost... Nedavno smo vrteli video-poruku, a da je nisi ni primetila. Već znam gde da je sakrijem. Ali ću jednu kopiju poslati i medijima... Pošto će sve biti savršeno, Fogel mora da padne. Tek kada on bude u prašini, ja ću moći ponovo da se pridignem... I onda će izaći na videlo ćovek iz magle, koji je možda i umro u toku ovih trideset godina. Ali ponovo će oživeti i svi će se dati u potragu za njim, da zadovolje pravdu u odnosu na tebe. A ja ću, s druge strane, biti slobodan.” Magla je već ovde, vidim je. Svuda je oko mene. Sveza, lagana. „Sada dolazi najteži odgovor. Da li se slučajno spremaš da me pitaš zašto sve ovo radim?“ Ne, ne... mislim da ne želim da znam. „Zato što volim svoju porodicu. I hoću da imaju sve ono što zaslužuju. I ne želim da više rizikujem da izgubim svoju ženu. Znam da ne znaš o ćemu govorim, ali to nešto bilo je ružan period za nas. Osećao sam se nedostojno: skromni profesor srednje škole... Međutim, Klea i Monika uskoro će biti ponosne na mene. Zato što se neću prodati odmah, istrajaću. Pokazaću da sam pristojan ćovek. Ali, priznajmo sami sebi, sve ima svoju cenu, to je uzaludno poricati.” I ja volim svoju porodicu. I oni vole mene. Zašto to ne razumeš? „Eto, to je sve. Zao mi je što sam te upleo u sve ovo, ali to je kao u romanima: zlo činipriću, čitaoce ne bi interesovale priče u kojima su likovi samo oni dobri. Međutim, tvoja uloga nije sporedna. I ko zna, možda će jednog dana neko stvarno pronaći čoveka iz magle, pa će i za šest devojaka koje su svi zaboravili pravda biti zadovoljena. A to će biti samo zahvaljujući tebi, Ana Lu...“ Zašto mi to pričaš? Ne interesuje me, ne sviđa mi se. Hoću svoju mamu, Hoću svog tatu, Hoću svoju braču. Hoću da ih jošjednom vidim, molim te - samo jošjednom. Moram da se pozdravim s njima, iako to ne želim. Nedostajače mi. „Sada izvini, ali vidim da dejstvo etera upravo prestaje. Biću brz, skoro ništa nećeš osetiti." Nešto me bocka u nadlakticu. Malo otvaram očj sada uspevam u tome. Uvlači mi iglu ispod kože i za to vreme posmatra O koje sam posvetila Oliveru. Pita se šta je to. To je tajna. „Zbogom, Ana Lu, tako si lepa.“
Hladno mi je. Mama, gde si?Mama... 23. februar Šezdeset dva dana posle nestanka U noći u kojoj se sve zauvek promenilo činilo se da je magla najzad uspela da prodre kroz prozor, ispunjavajući sobu tihom jezom. Fogel napravi dugu pauzu pošto je završio svoju priču. „Jeste li znali da mržnja nije prva među motivima nekog zločina? Borgi je pokušao da mi to kaže, ali ga nisam slušao. Da sam to učinio, možda bih sve shvatio na vreme... Prvi među motivima nekog zločina jeste novac.“ „Ne, nisam to znao“, priznade Flores. „Mašinerija se vrtela oko koliko proste, toliko banalne ideje... Niko nije morao da traži telo Ane Lu, nikada više. Sve je to bila prevara. Bez tela nema dokaza. Zbog toga se izvukao bez kazne.“ „А inicijal na nadlaktici? Zašto bi se izlagao riziku da bude otkriven? Ne razumem...“ „Ubica napravi u prošeku dvadeset grešaka. Manje od polovine su one kojih je svestan. Najveći deo jeste proizvod nedovoljne veštine ili neopreznosti. Ali postoji jedna vrsta grešaka koja se zbog svoje posebne prirode može smatrati dobrovoljnim. To je kao potpis. Svaki ubica nesvesno želi da mu se prizna zasluga za obavljeni posao.“ Zatim dodade, citirajući profesora: „Sujeta je najgluplji đavolov greh... Ali kakvo je u krajnjoj liniji uživanje da budete đavo, ako to ne možete nikome da saopštite?“ Psihijatar je počinjao da shvata dalji tok događaja. „Posle televizijske emisije pratili ste Martinija do Avešota... i ubili ste gaf Fogel skupi ruke u krilu. „Nikada ga nećete pronaći. I on je završio u magli." Flores u tom trenutku podiže slušalicu telefona koji je stajao na pisaćem stolu. Otkuca broj. „Da, ja sam. Dođite slobodno." Zatim prekide vezu. Sačekaše u tišini. Onda se vrata ambulante otvoriše. Dvojica agenata u civilu uđoše u prostoriju i stadoše pored Fogela. „Ribolovac koji uvek upeca istu ribu", policajac se nasmeja na tu pomisao. „Stvarno je bilo prijatno pričati s vama, doktore Flores." Kada se vratio kući, bilo je skoro šest ujutro. Uskoro će svanuti zora, u međuvremenu je još vladao mrak, sve je bilo utišano. U maloj vili sa strmim krovom još je radilo grejanje, a s toplinom u kući vladao je uspavljujući mir i prijatna atmosfera. Sofija je spokojno spavala u sobi na gornjem spratu. Flores pomisli da joj se pridruži, da se uvuče pored nje i pokuša da se bar malo odmori. Ali promeni mišljenje. Nije više bio siguran da će uspeti da uhvati san. Ne posle noći kao što je ova. Onda, ne praveći buku, siđe u suteren. Tu dole bila je laboratorija za prepariranje, gde je sređivao svoje Oncorhynchus mykiss. Prostorija je bila mala i imala je samo jedan uski prozor. Flores podiže ruku, povuče kanapee i upali lampicu koja poče da se lagano ljulja iznad njegove glave, dok su senke predmeta igrale zajedno s njom. Ispred njega je bio stari drveni radni sto sa svim potrepštinama. Flašice s amonijakom i formaldehidom za zaustavljanje procesa raspadanja. Prozirni lakovi za pojačavanje prirodnih boja. Sprej od čistog alkohola. Tegla sa četkicama i terpentinom. Nožići pravilno raspoređeni na nekoj rešetki. Kutija špenadli. Četkice za čišćenje čaša i nož za
dekorisanje voća sa šupljim vrhom. Prah boraksa i salicilna kiselina. Lampa koja zrači toplotu. Flores će veoma brzo otići u penziju i ovo će postati njegova nova jazbina. Tu je držao i veliki deo pribora za pecanje, a moraće da prenese i drage uspomene koje je držao u ambulanti. Biće tužno napustiti posao kojim se bavio čitavog života, ali već je zamišljao sebe na tom mestu, u zaklonu od stresa i briga, dok se strpljivo posvećuje svom hobiju. S vremena na vreme dovodiće unućiće, da im pokaže šta to radi njihov deda. Neće mu biti teško da im prenese svoju strast. Tu dole izgubiće pojam o vremenu, a negde sredinom prepodneva prepoznaće Sofijine korake na stepenicama, dok mu donosi poslužavnik sa sendvičem i čašom hladnog čaja. Da, biće to lep način da se provede starost. Flores spusti obe ruke na sto i sleže ramenima. Duboko uzdahnu. Onda kleknu na kolena. Ispod radnog stola nalazila se gomila poredanih kutija, u kojima je držao udice za pecanje. Njemu drage osobe poklanjale su mu ih za svaki Božić ili rođendan, uvek različite, zato što su svi znali da mu se ne bi toliko svidelo da prima neke druge poklone. Neke od tih udica bile su veoma skupocene. Međutim, pri dnu se nalazila i jedna metalna kutija s katancem. Flores je uze i stavi na površinu radnog stola. Ključ za njeno otvaranje nosio je uvek sa sobom, mada je bio pomešan sa ostalima u svežnju ličnih ključeva. Potraži ga između onih od kuće, auta i ambulante. Zatim ga uvuče u bravicu i otvori poklopac. Šest pramenova riđe kose još je bilo tu. Podsećali su ga na, sve u svemu, srećan period njegovog života. Bio je već oženjen Sofijom i bilo je rođeno dvoje od njegove troje dece. Niko nikada nije saznao šta je povremeno radio umesto što je išao na pecanje. Viđali su ga kako se vraća kući kao i obično, ne pomišljajući da radost na njegovom licu potiče od nečeg drugog. Ribolovac koji već trideset godina peca istu ribu - rečnu pastrmku ili pastrmku duginih boja - prethodno se bio posvetio hvatanju istog primerka devojčice. One s riđom kosom i pegama. I sada se svi pitaju kakvu je sudbinu doživeo čovek iz magle. Voleo bi kada bi mogao da im kaže da još povremeno dođe u iskušenje da izađe iz kuće i baci se u potragu za plenom, ali da je posle infarkta koji umalo da ga dokrajči sa samo trideset dve godine, dao svečano obećanje. Neće više biti devojčica s riđom kosom i pegama. S obzirom na to da je proteklo toliko vremena, ljudi su zaboravili na njega. Ali sada, zbog profesora Martinija, čovek iz magle ponovo se vratio u njihove misli. Nikada neće dopreti do mene, reče u sebi. Fogelovo, kao poručeno uplitanje te noći, dovelo je stvari u red. Verovaće da je čudovište mrtvo. Flores još jednom osmotri metalnu kutiju. Možda je trebalo da je se otarasi. Ne zbog straha da bi ta kosa mogla da bude dokaz kojim bi ga priterali uza zid. Međutim, često je pomišljao da bi njegovi ukućani- osobe koje je voleo najviše na svetu - mogli da pronađu njegovu tajnu kolekciju, ako doživi još jedan, ovog puta fatalan infarkt. I sigurno ne bi shvatili, možda bi promenili mišljenje o njemu. Nije želeo da otkriju tu njegovu stranu. Hteo je da bude voljen. Ali još jednom odluči da ne uništi sadržaj kutije, zato što je neke sklonosti bilo teško zaboraviti. A tih šest devojaka, izgubljenih u magli, bile su, u krajnjoj liniji, njegove, pripadale su njemu. Vodio je brigu o njima već trideset godina, u tajnom kutku svoje svesti. Onda zatvori
poklopac i zaključa katanac. Zatim sve stavi na svoje mesto ispod radnog stola. Kroz prozorčić suterena procure slab sunčev zrak. Noć u kojoj se sve zauvek promenilo bila je završena.
ZAHVALNICE Stefanu Mauriju, izdavaču - prijatelju. A zajedno s njim i svim izdavačima koji objavljuju moje knjige širom sveta. Fabriciju Kokou, mom stubu podrške. Đuzepeu Straceriju, Rafaeli Ronkato, Eleni Pavaneto, Đuzepeu Somenciju, GracijeliCeruti, Alesiji Ugoloti, Tomazu Gobiju. Zato što su me podržavali u ovom izazovu do poslednje kapi krvi. Kristini Foskini, koja mi svojom nežnošču spasava život. Endruu Nirnbergu, Sari Nandi, Đuliji Bernabe i svima onima koji su strastveno radili u londonskoj agenciji. Tifani Gasuk, Anaisi Bakobzi, Ajlahu Ahmedu. Alesandru Uzaiju i Mauriciju Totiju. Đaniju Antonanđeliju. Mikeleu, Otaviju i Vitu, mojim najboljim prijateljima. Akileu. Antoniju i Fjetini, mojim roditeljima. Kjari, mojoj sestri. Mojoj široj porodici. Bez vas ne bih bio ovde.
O AUTORU Donato Karizi rođen je 1973. u Italiji. Studirao je pravo i kriminologiju, pre nego što je počeo da se bavi pisanjem. Od 1999. pisao je scenarije za televiziju. Njegov prvi roman Šaptačosvojio je pet međunarodnih književnih nagrada i preveden je na desetine jezika. Karizi živi u Rimu.