PREDGOVOR Pitali su me više puta u kolikoj sam se mjeri oslanjao na naučne činjenice, a u kolikoj na vlastitu maštu, kad sam pisao ovu knjigu. Potpuno razumijem tu radoznalost, ali moram reći da tako postavljeno pitanje može dovesti do nesporazuma; može naime, navesti na pomisao da u romanu ima elemenata isključivo naučnog predviđanja budućnosti, pored slobodnih tvorevina fantazije. Naše znanje o društvenom razvoju, o građi materije, o oblikovanju i djelovanju ljudske psihe nije potpuno, već odražava sadašnju spoznajnu etapu pa stoga nije moguće – oslanjajući se na to znanje – stvoriti sliku budućeg svijeta u svim njegovim pojedinostima. No, to nipošto ne znači da je nauka potpuno bespomoćna u odnosu prema budućnosti. Određene teze historijskog materijalizma i neke dalekosežne razvojne tendencije tehnike i prirodnih nauka dopuštaju da se nacrta općenita slika budućnosti, koja je ipak samo jedno od mnogih mogućih rješenja. Jasno je da suvremena nauka ne može davati konačan sud O stanju tehnike i nauke za tisuću godina, time bi postala apodiktična, a vrlo je vjerojatno da će ljudi doći do otkrića koje danas i ne slutimo i koje će revolucionirati sferu čovječjeg djelovanja tako kao što to u naše doba čini otkriće I oslobađanje atomske jezgre. Ako, dakle, suvremena nauka ne može tačno predočiti materijalnu bazu budućeg društva, jasno je da ne može ni pružiti hipotezu o intelektualnoj kulturi čovječanstva XXX stoljeća, koja će biti nadgradnja te materijalne baze. Kako iz navedenog slijedi, pisac mora započeti svoj rad birajući jednu od raznih mogućnosti razvoja, pa se na početku formulirano pitanje svodi na kriterij motivacije tog izbora. Ne mogu se ovdje upuštati u analizu tako složenog procesa, pa ću stoga iznijeti samo njegove osnovne principe. Da sam izabrao ove, a ne druge hipoteze projekta ili rješenja odlučili su – ako se radi o ovoj knjizi – prije svega činjenica da sam je pisao za suvremene ljude, drugo, moj pogled na svijet i napokon treće, specijalnost umjetničke vrste, u kojoj svi elementi moraju služiti glavnoj stvari, to jest predočavanju određenih ljudskih sudbina. Prema tome ovaj roman nije mozaik objektivnih podataka i subjektivnih zamisli, nego sačinjava cjelinu, nastalu iz elemenata koje sam u hipotetičnoj formi crpio iz mnogih područja suvremene ljudske djelatnosti, a pretvarao sam ih tako da služe idejnoumjetničkim tendencijama. Moram još spomenuti da sam nastojao da se ovi elementi ne nađu u suprotnosti s osnovnim, već poznatim prirodnim zakonima (kao što su zakoni termodinamike, ravnoteže mase i energije), a isto tako i odnosa među ljudima. Da se dovrši spomenuti izbor treba naravno biti svestrano upoznat s rezultatima suvremene nauke, a jasno je da moje snage ne bi bile dovoljne za tako velik zadatak. Stoga koristim priliku da se na ovom mjestu zahvalim učenjacima i kolegama po peru koji su mi pružili prijateljsku pomoć. Zahvaljujem profesoru Jerzemu WROBLEWSKOM što je sa mnom raspravio pitanje organizacije društva i društvenih formi u etapi prijelaza društva iz niže u višu fazu komunizma, profesoru Stefanu PIOTROWSK0M za konzultaciju iz područja astrofizike i za pomoć u istraživanju nekih astronomskih podataka, profesorima Janu WEISSENHOFU i Bronislawu SREDNIAWY za napomene s područja fizike ( s obzirom na konzekvencije relativiteta za astronautiku), doktoru Mieczyslawu CHOYNOWSKOM, što mi je pomogao da dođem do stručne literature s područja biofizike i psihologije. Ujedno zahvaljujem kolegama: Aleksandru Szcziboru – RYLSKOM, Janu SZCZEPANSKOM i Wlodzimierzu MACINGU kao i svim čitaocima, koji su mi za vrijeme štampanja moga romana u časopisu »PRZEKROJ« slali svoja mišljenja i napomene. Bez takve svestrane pomoći ne bih uspio u
radu, pišući ovu knjigu. Naravno da iz tog ne slijedi da bi itko drugi osim mene mogao snositi krivnju za njene greške. STANISLAW LEM Krakov, lipanj 1955.
UVODJedan sam od dvije stotine dvadeset sedmoro ljudi koji su napustili Zemlju i otputovali preko granice Sunčeva sistema. Stigli smo na određeni cilj i sada se vraćamo u desetoj godini putovanja. Uskoro će naša raketa dostići brzinu veću od polovine brzine svjetlosti, a ipak će proći godine dok opet iz tmine ne izroni između zvijezda plavičasto zrnce prašine, Zemlja koju sada ne možemo spaziti ni kroz najjači teleskop. Donijet ćemo vam kroniku ove ekspedicije, cijeli još nepregledni i nesređeni golemi materijal prvog iskustva, vjerno zabilježen u mehaničkom pamćenju naših automata. Donijet ćemo vam naučne radove neizmjerne vrijednosti, koji su nastali za vrijeme našeg leta. Oni otvaraju nove, neslućene, beskrajne mogućnosti istraživanja u dubini svemira. No na tom smo putu upoznali nešto teže i ljepše nego li su naučna otkrića i tajne materije, nešto što ne može obuhvatiti ni jedna teorija, zabilježiti ni najsavršeniji automat. Sam sâm. U kabini je polumrak te jedva razabirem konture pokućstva i malog aparata pred sobom. U njemu dršće mrvica kristala koja će trajno sačuvati moj glas. Bit će to povijest o tome kako smo se udaljavali od Zemlje u svjetlosne daljine, a ipak joj postajali sve bliži, kako smo se borili s užasom koji je strašniji od svih užasa izazvanih materijalnim razlozima, s užasima praznine koja ponorima prostora gasi svako sunce od male iskre i briše svaku divovsku veličinu. Kome se od vas obraćam na početku povijesti o našim sudbinama, o tome kako smo živjeli i umirali? Želio sam da je predam svojim najbližima, majci, ocu, prijateljima iz mladosti, onima s kojima su me vezale stvari obične, prolazne, a ipak najtrajnije: šum drveća i vode, zajednička sanjarenja, plavetnilo po kome je vjetar gonio oblake. No kada sam počeo da u sebi vraćam sjećanje na sve to, shvatio sam da to ne bi bilo pravo. Volim ih isto kao i prije, samo mi je to teže iskazati, ali moja povijest ne pripada samo njima. U toku vremena – što je više rastao prostor koji nas je dijelio od Zemlje – povećavao se i rastao je i krug naših najbližih. Svake noći u tim su se godinama sa svih kontinenata Zemlje, iz malih mjesta i sela, iz laboratorija s gorskih vrhunaca, s umjetnih satelita i mjesečevih opservatorija, iz raketa što su lavirale u prostoru unutrašnjeg sistema dizali milijuni pogleda na kvadrant neba, 1 gdje blista slaba zvijezda koja je bila naš cilj. Kad smo već nestali u bezdanu, iza posljednje granice sunčeve gravitacije, i u svakoj sekundi ostavljali za sobom tisuće milja, vaše nas je sjećanje i dalje pratilo. Što bismo mi bili u toj metalnoj ljusci sred mraka osutog zvijezdama, gdje su fizički zakoni kidali vezu signalizacije koja nas je spajala sa Zemljom, kad ne bi milijarde ljudi vjerovale u naš povratak? Nama se ova ekspedicija čini kao osvajanje golemog vrha s kojeg se prostire vidik na vjekove, ali uistinu je ona samo prvi korak uspinjanja na divovsku planinu čije vrhove sakriva budućnost. Proći će stotine i tisuće godina u kojima će se naša povijest skvrčiti do sitne, premda bezuvjetno potrebne etape a svi ovi danas našom krvlju oživljeni događaji, postat će tek mrtva slova zaboravljene kronike. Naša će imena biti zaboravljena, bit ćemo bezimeni, kao i daleki rojevi zvijezda, koje tek imaju ime u sastavu svojih skupina. Velike su zvijezde moćne i vječne u odnosu prema ljudskom životu, koji je iz njih nastao. Jer, zvijezde stvaraju čovjeka i zvijezde ga ubijaju. No, eto, čovjek je na svom putu među zvijezdama; upoznao je prostor i vrijeme i same zvijezde koje su ga stvorile.
DOMDošao sam na svijet u polarnom dijelu Grenlandije, ondje gdje tropska klima prelazi u umjerenu, i gdje mjesto gajeva palmi rastu lisnate šume. Naša je kuća bila stara zgrada, isuviše ostakljena, kakvih ima mnogo u onim krajevima. Okruživao ju je vrt koji je prodirao u prizemne sobe. Intimno susjedstvo cvijeća zadavalo nam je katkad i brige, pa je otac pokušao da se bori s tim prekomjernim cvijetnim ukrasom stana, kako je to on nazivao, ali baka, na čijoj su strani bile majka i sestre, ipak je pobijedila, a otac se povukao u prvi kat. Kuća je imala svoju dugu, dostojanstvenu povijest. Sagrađena krajem XXVIII stoljeća, stajala je najprije uz moto-stradu koja je vodila prema Meoriji, ali kad je s vremenom avijacija potpuno zamijenila kopnenu komunikaciju, pobijedila je prirodna snaga šume. Cesta je zarasla i nestala, pa se danas još može poznati samo po drveću mlađem od ostalih. Gotovo da se i ne sjećam unutrašnjosti kuće, pa mi i sama kuća izlazi pred oči kao da je vidim izdaleka kako se bjelasa kroz drveće, a to je lako razumjeti, jer sam stalno boravio u vrtu. Bio je tamo umjetnički zasađen labirint od živice: na ulazu su držala stražu dva vitka jablana; zatim je počinjao kaos uvijek sjenovitih stazica koje su poslije dugog lutanja, zapravo trčanja (jer se ne hoda sa četiri godine) vodile u visoko uzdignutu sjenicu, opletenu bršljanom. Između lišća mogao se vidjeti cijeli šumoviti horizont sve do zapadnog nebosklona na kojem su se svakih nekoliko trenutaka rascvjeta vale okomite vatrene linije. Naime naša kuća stajala je jedva osamdeset kilometara od meorijske raketne stanice. Mislim da bi još danas mogao zatvorenih očiju pokazati svako stablo, svaku grančicu u toj sjenici. U njoj sam se dizao u oblake, plovio sam po oceanima, bio sam kapetan duge plovidbe, kormilar raketa, astrogator ili brodolomac u planetskoj praznini ili istraživač novih zvijezda i tamo naseljenih naroda, a koji put sve to u isti mah. Nisam se igrao s braćom i sestrama. Dijelila nas je velika razlika u godinama. Baka mi je posvećivala najviše pažnje i zato me uz nju vezuju prve moje uspomene. Kad bi prošlo podne, došla bi u vrt, pronašla bi me u najgušćem grmlju, uzela na ramena i izlazila sa mnom na terasu. Po njenom primjeru zagledavao sam se u nebo da spazim očev mali avion koji je bio ružičast i okrugao kao božuri pred našomkućom. Uvijek sam se bojao da se otac ne izgubi na putu. – Ne boj se, ludice, tatica će nas naći, tatica leti po niti radijskog klupka – govorila je baka, pokazujući antenu koja se u obliku srebrne trščice dizala s krova. Upirao sam oči u nebo. – Bakice, tamo nema nikakve niti! – Imaš premale oči. Vidjet ćeš kad odrasteš. Baki je bilo tek osamdeset i šest godina, činila mi se strašno starom. Mislio sam da je uvijek takva bila. Sijedu je kosu češljala glatko natrag i vezala je u težak čvor. Oblačila se u ljubičasto ili tamno plavo i nije nosila nikakav nakit, osim tankog prstena na srednjem prstu. U njemu se prelijevao kvadratni kamen. Moja starija sestra Uta rekla mi je jednom da je u tom kristaliću sačuvan djedov glas iz onih vremena kada je djed još bio mlad i zaljubljen u baku. To me je zadivilo. Za vrijeme igre lukavo bi približavao uho prstenu, ali ništa nisam čuo i potužio sam se na Utu. Baka je, smijući se, pokušala da me uvjeri kako Uta govori istinu, a kad joj to nije uspjelo, izvadila je poslije kratkog premišljanja malu kutijicu iz pisaćeg stola, stavila uz nju prsten i u sobi se začuo muški glas. Nisam razumio što je govorio, ali sam bio zadovoljan i veoma sam se začudio opazivši da baka plače. Kada je djed živio (to je bilo prije nego što sam se ja rodio) izmišljala je baka i crtala modele i uzorke za haljine. Poslije njegove smrti preselila se u kuću najmlađeg sina, a to je bio moj otac i prestala
je raditi. Ostale su joj čitave hrpe skica iz prošlih godina. Volio sam ih pregledavati, jer je tamo bilo mnogo zabavnih i čudnovatih crteža. Od vremena do vremena baka je izmislila kakvu haljinu za mamu za koju od mojih sestara, pa i za sebe. Trebale su to biti moderne haljine, koje su mijenjale boju i uzorak, ovisno od temperature. Smijao sam se do suza nagađajući kakva će biti iduća boja i kakav će se uzorak pokazati na toj haljini kad dođe na sunce. Za vrijeme proba zatvarala se baka u sobu. Cijela je kuća živjela u očekivanju, a onda bi se uvečer baka pojavila, odjevena kao uvijek u savršenu tamnoplavu haljinu i odgovarala na naša burna pitanja. – Baš mi je do takvih tričarija! Prestara sam za to! Otac je boravio izvan kuće u naj različitije doba dana, a često i noću, jer je bio liječnik. Odmarao se najradije na verandi, gledajući oblake kroz tamna stakla, gotovo neprimjetno se tada smješkao, kao da ga veseli promjenljivost njihovih oblika. Kad sam se igrao pred kućom, prilazio bi mi i gledao s visine na moje pješčane građevine, a onda je opet odlazio šutke. Mislio sam da je to činio iz strogosti; sad mislim da je to bilo zbog njegove povučenosti. Kad su baka i mama s njim kod stola govorile, morale su često ponoviti rečenicu, jer je uvijek bi pomalo rastresen i ne sasvim prisutan, a u većem društvu, na primjer kad su kod nas bili stričevi, radije je slušao nego govorio. Samo jednom me zadivio i gotovo prestrašio. Ne znam kojim sam to slučajem vidio na televizoru kako otac vrši operaciju. Odmah su me istjerali iz sobe, ali mi je ipak ostala u pameti uspomena na nešto krvavo, što je pulziralo i iznad tog užasa očevo lice, kao zgrčeno u gnjevu, s bolno napetim pogledom. Taj mi se prizor vraćao u snima kojih sam se bojao. Stričevi su dolazili navečer. Kad bi svi došli, zvalo se to »Sjednica obiteljskog vijeća«. Sjedili bi do kasno u noć u blagovaonici pod velikim liriodendronom koji je prstastim listovima zasjenjivao naslonjače. Nikada neću zaboraviti svoj prvi nastup na takvom vijeću. Probudio sam se usred noći i počeo plakati od straha, a kada nitko nije dolazio, pošao sam tamnim hodnikom do blagovaonice. Majka nije bila u sobi, pa sam se htio popeti na koljena najbližeg strica Narijana; no ali sam se grdno uplašio, kad su moje pružene ruke prošle kroz stričevu pojavu kao kroz mrak. S užasnim krikom bacio sam se na oca. Digao me visoko i dugo njihao i tumačio mi: – Sinčiću moj, ne boj se! Vidiš, ovdje nema strica Narijana uistinu, on je kod svoje kuće, u Australiji, a k nama je došao samo u televizitetu. Pa ti znaš što je to televizor; evo tu stoji na stoliću, kad ga isključim, nestat će strica. Evo, cik! Vidiš li? Otac je mislio da djetetu treba tačno rastumačiti nerazumljivu pojavu, pa da će se onda dijete prestati bojati, no moram priznati da se nisam sve do svoje četvrte godine mogao priučiti na televizite stričeva od kojih je Narijan živio u Kanberi, Amijel za Uralom, a treći Orhild ili u Transvalu ili na južnom obronku Eratostenesa, a zapravo je polovicu života proveo u međuplanetarnoj praznini, gdje je vodio velike inženjerske radove. Četvrti, najstariji očev brat, Merlin stanovao je na Špicbergu, nekih tisuću i trista kilometara od nas i dolazio je subotom k nama sam glavom. Moram sada ispričati porodičnu legendu, koju je stvorio djed i koja je prelazila s pokoljenja na pokoljenje. Baka se uza sve svoje bogatstvo srca i uma odlikovala priličnom rastresenošću koja joj je baš u svakodnevnim sitnicama često smetala. Djed je tvrdio – ne znam da li zato da nju utješi ili je u to sam vjerovao – da rastresenost, doduše, sama po sebi nije vrlina, ali da obično prati izraziti umjetnički talent. Tako su očekivali izrazite umjetničke sposobnosti kod svoje djece, a kada stvarnost nije ispunila nade, djed je u svoju teoriju unio malu korekturu: neće djeca biti veliki umjetnici nego unuci. No moje sestre nisu ispunile te nade, a brat se još kao dječak zanimao samo za tehniku. Kad se baka u njemu razočarala, došla je do uvjerenja da će umjetnik – ali ovaj put zacijelo – postati najmlađi, što znači ja. Zbog toga mi je više puta uspjelo da prođem nekažnjeno kad sam nešto skrivio, a moram reći da sam roditeljima zadavao mnogo brige. Ne sjećam se prvog posjeta u magazin igračaka, kamo su me odveli kad su mi bile tri godine, ali su mi često pričali o tome. Očaran mnoštvom blaga, koje je moglo biti moje,
trčao sam po dvorani sa zrcalima, hvatajući modele raketa, balone, radio-bubice i lutke, i nisam se mogao rastati ni s jednom od tih lijepih stvari. Grabio sam sve, pa sam napokon pao pod teretom glasno plačući i vičući od ljutine. Baka je počela nešto govoriti o impulzivnoj naravi umjetnika, ali očevo je mišljenje bilo prozaičnije. – Deran je divlji jer je odrastao u šumi – rekao je i obraćajući se meni produljio napola ozbiljno: – Da si se rodio u starom vijeku, postao bi gusar, razbojnik ili konkvistador, znaš li? Kako sam već spomenuo brat i sestre bili su od mene stariji: kad sam ja učio sricati već su obje sestre završile meteotehnički studij. Jednom mi je starija, Uta, velikodušno pripovijedala o divotama svoga zvanja. Kad je ona bila dežurna na mjesnoj klimatskoj stanici, onda je od nje zavisilo kakvo će biti vrijeme. – A ako ti ne odeš da dežuraš, što onda? – upitao sam. – Onda ne bi bilo lijepog vremena. Ne znam zašto sam to tako shvatio, kao da od Ute ne zavisi samo lijepo vrijeme, nego uopće postojanje svijeta. Uvjerenje da bi se nešto strašno dogodilo, kad ne bi bilo Ute, izazvalo je u meni veliko poštovanje prema sestri. Uskoro nakon toga poklonila mi je »Mladog meteotehnika«, aparatić s pomoću kojega sam mogao upravljati malim oblakom. U meni su se probudile nejasne sumnje. Lukavo sam se upitao da li osim kretanja oblaka i vjetrova još štogod zavisi od nje. Odgovorila je niječno, te je zajedno s drugom sestrom, Lidijom, u mojim očima izgubila aureolu moći. – Taako? – rekao sam polagano. – A znaš li ti da je onda meteotehnika nepotrebna. Možda još vama, ženama – dodao sam velikodušno – ali mi, muškarci baš trebamo bure, orkane i divlje vihore, a ne neku umjetnu slatkastu klimicu. Uta je namrštila obrve i rekla lakonski: – Gaće ti padaju. Dugo joj to nisam mogao oprostiti. Brat je gledao prezirno na mene s visine svog četvrtog razreda. Bilo mi je već šest godina i plamtio sam od želje za pustolovinama. Najviše su me privlačile trgovine igračaka i slastičarne. Pitao sam majku da li bi mogla pojesti sve torte i imati sve izložene divote. – Pa naravno – odgovarala je. – Pa zašto ih onda ne uzmeš? Majka se smijala i rekla, da »sve« nije potrebno. To nisam mogao razumjeti. – Kad budem velik – govorio sam uzet ću sve igračke i torte i imat ću cijelu kadu kreme i uopće sve. Ali je najprije trebalo odrasti, pa sam nastojao da ubrzam proces rasta. Zato sam rado išao rano spavati, ako nije bilo ništa posebno zanimljivo na vidiku. U osmoj godini prvi put sam pokušao nametnuti svoju volju bratu i sestrama. Radilo se o tome kako da se proslavi skori očev rođendan. Iz čitanke sam znao nešto o satrapima starog vijeka i predložio sam da ocu sagradimo kraljevsku palaču. Ismijali su me, pa sam odlučio da svoju zamisao provedem sam. Majka je nastojala da mi rastumači kako ocu nije potrebna palača. Otišao sam zamišljen. Dozrijevao je plan o kraljevskoj palači. Kao i u svim drugima i u našoj kući bilo je mnogo automata: za spremanje, kuhinjskih, za razne popravke, za rad u vrtu. Vrtni su se zvali Monoti: Monot Prvi bio je kod nas još iz doba našeg djeda. Često me je nosio na leđima, što naš vučjak Plutonije nikako nije volio; psi uglavnom ne vole automate. Baka mi je rekla da se sva niža stvorenja boje automata, jer ne razumiju kako se nešto što ne živi može kretati. Ovu sam bakinu primjedbu dobro upamtio, jer ja i nisam znao zašto se automati pokreću i izvršavaju zapovijedi. Zato sam se prije početka gradnje (a graditi su naravno trebali naši automati) zavukao s oba
Monata u najudaljeniji kut našeg vrta i zapovijedio sam prvom da razbije trbuh drugoga da vidim šta ima tamo, ali on mi je otkazao poslušnost. Jako sam se rasrdio i potražio najveći čekić, koji sam mogao naći u kući i sâm sam se dao na posao, no nisam uspio da razbijem metalni oklop. Zaokupljen svojim poslom, sasvim sam zaboravio da je sad vrijeme očeva popodnevnog odmora i udarao sam čekićem da je sve odzvanjalo. Iznenada sam nad sobom čuo nečiji glas. – Kad bi ti bar malen dio te energije upotrijebio za nauku – rekao je i otišao. Na moj deveti rođendan, u proljeće 3098. godine izjavila mi je majka da ću za dva tjedna, ako budem dobar, putovati s roditeljima, bratom i sestrama na Veneru. Trebao je to biti moj prvi međuplanetarni izlet. Navečer, dan prije odlaska, došli su k nama svi stričevi; majka je za taj sastanak priredila sjajno primanje, a gozba pripravljena u najvećoj tajnosti bila je vrhunac kulinarske umjetnosti. Već sam nekoliko dana živio u potajnoj nadi da ćemo za vrijeme putovanja na Veneru doživjeti katastrofu i morati ostati na usamljenom planetoidu. Pripremajući se za tu eventualnu nezgodu, odlučio sam da skupim zalihu živežnih namirnica, pa kako mi se činilo da bi torta bila odlična za tu priliku, ustao sam u noći, uzeo velik komad iz smočnice i sakrio ga na dno svog kovčega. Drugi smo dan rano ujutro otišli na meorijsku raketnu stanicu. Let na Veneru nije dugo trajao i sve je prošlo bez i najmanje neprilike. Duboko razočaran i sit gledanja u crno nebo, zavukao sam se u kut kabine i jeo jedan komad čokolade s kremom za drugim sve dok megafoni nisu javili da se približujemo aerodromu planeta. Posljedice su bile vrlo žalosne. Od cijelog boravka na Veneri zapamtio sam samo trbobolju i liječnički kabinet dječje ambulante sa zidovima islikanim ptičicama i cvijećem, te debelog liječnika, koji se već izdaleka smijao i pitao me kako mi se sviđa na Veneri? Drugi dan smo se morali vratiti; uveli su me, suzama oblivenog, u raketu. Već sam bio zdrav, imao sam dosta snage da promislim o proživljenoj nesreći, zbog koje će mi se – a toga sam se najviše bojao – rugati brat i sestre. Zato sam za vrijeme leta na Zemlju ostao mrk i zagonetno sam šutio, što uostalom nitko nije ni opazio. Takav je bio kraj moje prve kozmičke ekspedicije. Neću da duljim sa svim tim pričicama koje su mi se već izmiješale u sjećanju kao nepotrebne sitnice s kojima se čovjek teško rastaje. Pamtim ih, ali ne mogu naći u sebi ono dijete koje je bilo junak tih događaja, što mi je od svega toga preostalo? Da volim priče? Da ne volim čokoladu? Zaista, ne mnogo više! Kad sam se poslije mnogo godina vratio kući, začudio sam se i gotovo prestrašio kad sam vidio naš vrt. Poznavao sam svaki grm, svako drvo, ali ondje gdje su se nekada otvarali svjetovi burnih događaja, sada nije bilo ničega. Običan vrt sa sjenicom, živicom, jabukama... A kako je sve to bilo maleno! Staza od kuće do vrtnih vratašca bila mi je nekada putovanje, koje mi je donosilo uzbuđenje kakvo mi sada nije pružao ni let oko Zemlje. Da, u toku nekoliko godina čitava Zemlja je postala manja od vrta moga djetinjstva, jer su se nestrpljive sanje ostvarile, odrastao sam i mogao sam imati sve što sam htio, ali to je druga i duga pripovijest.
MLADOST Još dok sam bio dječak, došao sam do mnogih otkrića. Jedno od najvećih bili su moji stričevi. Odavno sam znao da najstariji očev brat Merlin istražuje kamenje. Sumnjao sam u njegov zdravi razum: što se zanimljivo moglo skrivati u kamenju? Ali kasnije se pokazalo da on zna pripovijedati O stvarima tisuću puta zanimljivijim od priča. U njegovim su riječima plagioklasi magminih stijena, hrizoliti i kredni lapori dobivali tajanstveno, romantičko značenje; s pomoću jabuke i ubrusa mogao je pokazati kako se rađaju gorski sistemi. Kad je pripovijedao kako plaštevi lave zaodijevaju globuse koji se već hlade, vidio sam kako plamene grdosije u crnim ponorima vitlaju ogrtačima od grimiznog ognja. Drugi stric, Narijan, onaj iz Australije, koji me je jednom prestrašio svojom televizitom, bio je konstruktor umjetnih klima na velikim planetima, vladar je metanovih orkana i gospodar bura, koje su parale oceane ledenih ugljikovodika. Kakvi su se svjetovi otvarali u njegovim riječima! Govorio je o letećem kontinentu Gondvanu, o čudnom Jupiterovom nebu, svedenom kao okrenuta čaša, u kome sitno sunce svijetli dan i noć, o tropskim krajevima Saturna, koje velik dio godine zamračuje sjena gigantskih prstenova u vječnom obrtanju, o svojim mladenačkim putovanjima na hladne mjesece toga planeta s imenima koja su nalikovala na gatanje Titan, Rea i Dijana. A ipak sam teška srca iznevjerio obojicu i odlučio poći stopama trećeg strica, Orhilda, za koga su u porodici govorili da »praznuje«. Saznavši da on bombardira atome, predstavio sam sebi da stric Orhild vreba negdje u svojoj međuplanetarnoj radionici, mučeći se strašno da na kraju ulovi tu užasno sitnu česticu materije. No, što se pokazalo? Taj istraživač beskonačno malih čestica bavio se izgradnjom uređaja, koji su svojim razmjerima uvelike nadmašivali sve što postoji na Zemlji i bili veći čak od same Zemlje. Zar to nije bilo čudnovato i divno da su putevi u dno kosmosa i u dno atoma vodili u beskrajnost? Stric Orhild je gradio strojeve za bombardiranje atoma. Bile su to cijevi, zatvorene poput prstena, napunjene vakuumom; u njima su magnetska polja razbacivala nuklearne naboje – i strijeljala njima jezgre elemenata. Najveći ubrzač XXX stoljeća bio je prstenast krug s promjerom od tri tisuće kilometara; njegova savijena cijev prolazila je kroz tunele gorskih lanaca i penjala se u lukovima preko dolina. Iduća etapa gradnje mogao je biti, čini se, samo ubrzač, heliotron, koji bi opasivao čitavu zemaljsku kuglu. Jesu li konstruktori došli napokon do neprekoračive granice? Ne, pojavila se nova ideja – odlučili su da sagrade novi heliotron u praznom prostoru. Je li to imao biti sistem cijevi u obliku kruga, koji bi lebdio negdje u svemirskom prostoru između Mjeseca i Zemlje? Stric Orhild me izveo iz zablude. Osnovni materijal konstrukcije – praznina – nalazila se već u svemirskom prostoru i bila je odlične kvalitete. Rakete su sa Zemlje prevozile u prostor tisuće magnetskih stanica, koje su povješane u praznini tvorile savršeno okrugao prsten. A što je radio stric? On je ispitivao ono što je bilo između tih stanica – prazninu. Dakle ništa? Ta, ne! Po onome što je on o njoj govorio, slijedilo je da nema stvari bogatije mogućnostima nego li je praznina, kroz koju prolaze elektromagnetska polja, glasnici i poslanici dalekih zvijezda. Kad bi ujak doputovao, popeli bismo se na koju od velikih jabuka, sjeli na razdvojene grane i grizući tvrde jabuke strastveno smo raspravljali o poljima radijacije, o protuparalelnim fotonima i bestežinskim česticama materije. Da, bilo je već potpuno sigurno da ću postati energetik svemirskog prostora, ali su došli ljetni praznici 3103. godine i svi su se ti planovi iznenada srušili. Bilo mi je četrnaest godina pa su mi dopustili da idem na izlete stotine tisuća kilometara daleko. Tako sam jednom odletio na Tamperu. Poznajete li znamenitost tog otočića na Sjevernom moru. To je stara baza i ujedno muzej svemirskih, kozmičkih brodova. Usred visokih smreka, među krhotinama dolomita diže se golema zgrada s visokim prozorima pokrivenim solju, što su je donijeli oceanski vjetrovi.
Unutra, pod stropom, koji visi nad rešetkom nosača nalik na hrptenjaču i rebra pretpotopnog kita, počivaju u redovima velike brodske trupine. Kustos muzeja bio je starac crvena lica sa širokom bijelom bradom, u kojoj su se gdjegdje vidjele zaostale zlatne vlasi. Otkrio sam ga u komori s kotlovima u jednoj raketi. Prestrašio sam se kada se pojavio preda mnom, jer sam bio uvjeren da sam sâm u velikoj zgradi. U svjetlu koje je dopiralo odozdo kroz odškrinuta vrata, spazio sam njegovu bijelu bradu. Pitao sam ga što to radi. – Čuvam ih... da ne odlete – odgovorio je poslije stanke, tako dugo da sam već posumnjao da li ću uopće dobiti odgovor. Kratko se zadržao kraj mene – čuo sam njegovo teško, naporno disanje – i onda je šuteći sišao po pomičnim ljestvama na dno dvorane. Često sam posjećivao muzej. Neko vrijeme nismo se mogli približiti jedan drugome. Činilo se da me starac izbjegava – iako samo pasivno. Uvlačio bi se u labirint brodova. No, kad sam ga napokon našao, odgovarao je na moja pitanja, najprije kratko, malko podrugljivo, što ispočetka nisam razumio. No što je naše poznanstvo dulje trajalo, to je starac postao razgovorljiviji. Polako sam upoznao životopise brodova, skupljenih u dvorani, pa i drugih svemirskih brodova, zvjezdanih putnika, jer je on poznavao – u to sam bio uvjeren – sudbine svih brodova koji su u posljednjih šest stoljeća letjeli u prostorima sunčanog sustava. Boravio sam u Helgolandu kod ujaka, pa sam se skoro svaki dan vozio na otočić. Što je starac više pripovijedao o gotovo neznanim svjetovima svoga sjećanja, to je on sam postajao veća zagonetka, jer o sebi nije nikada govorio. Pretpostavljao sam da je bio kapetan zvjezdane plovidbe, možda vođa velikih ekspedicija, ali nisam nikoga o tome pitao, jer mi je bio potreban baš takav – zaogrnut maglom tajanstvenosti. Tek sam mnogo kasnije shvatio da je starac htio da najprije zadovoljim svoju najpovršniju i najburniju radoznalost pa da tek onda zaželim upoznati stvari važnije od nekadašnje atomske inženjerije. Kada sam već upoznao sve brodove i razgledao njihove najnedostupnije zakutke, došlo je na red pripovijedanje. Starac me, kao slučajno sretao na ulazu. Kad bismo prešli prazni prostor dvorane i prošli kraj nemoćnih četverokatnih trupina s razjapljenim otvorima punih hladnog mraka, ulazili bismo po limenim stepenicama u unutrašnjost srebrnog giganta kojemu se kljun izdužio u iglicu. To je bio veliki Astrogator, dobro očuvan, gotovo netaknut zubom vremena. Približavajući se centralnoj navigacionoj kabini, gdje je među posivjelim televizijskim ekranima i razdjelnim pultovima na povišenom mjestu stajala kormilarnica, starac bi, opet kao slučajno, zastao i počinjao govoriti, najprije cijedeći rečenice strašno polagano, a zatim svečanije i jasnije, dok ne bi otvorio vrata kormilarnice. Lampe na stropu bi se automatski zapalile i počinjala bi jedna od onih nečuvenih historija koje su se zauvijek stopile s mojom mladošću. Bili su to događaji iz drevnih vremena kad je let na najbliži planet još bio opasna ekspedicija u nepoznato. Bile su to legende o brodovima, koje je zahvatio i odnio vir gravitacije oko nepoznatih i na kartama neba neoznačenih asteroida 2 – u očajnim borbama protiv strašne privlačne moći golemog Jupitera, o granicama izdržljivosti posada i raketa te herojske priče o letovima u nepoznato i o povratku iz nebeskih daljina. Sjećam se povijesti broda koji je pogođen krhotinama raspadnute komete u mašinski dio izgubio sposobnost manevriranja i poletio slijepo naprijed u beskonačni svemirski prostor. Slao je očajno signale tražeći pomoć. Ovi su signali dolazili na Zemlju odbačeni vihorom od Mjesečeve površine ili nekog drugog nebeskog tijela, pa tako iskrivljeni nisu mogli dati tačne podatke o mjestu broda. Mnogo su tjedana ovi signali dopirali na Zemlju, sve slabiji i slabiji, dok napokon nisu umukli zauvijek. U drugoj pripovijesti dogodilo se da putnička raketa direktne pruge Mars–Zemlja nije obišla oblak kozmičke prašine, koji je na putu srela, nego je poletjela kroz njega, i letjela dalje s aureolom maglice
oko sebe. Na putu u svemirskom prostoru nije joj se ništa dogodilo, ali kad je raketa ušla u Zemljinu atmosferu, zapalila se maglica oko broda i izgorjelo je sve što je bilo na palubama. Starac je pripovijedajući često ustajao, približavao se dizalici kormila, pružao ruke. Samo katkad, govoreći o nekom čovjeku, gledao bi nekamo u daljinu. Pokatkad bi se namrštio i ušutio, lutajući pogledom po kabini, kao da ne može naći ono što se upravo sada trebalo pojaviti u pripovijesti, ali poslije nekoliko časaka, svladao bi otpor stvarnosti i ja bi zajedno s njim vidio predmete, još tople od dodira ruku astronauta, bakrene plombe osigurača gravitacije, naglo otrgnute kormilarevom rukom u času opasnosti, čuo bih korake stražara i bio bih sam s njegovom velikom neustrašivom samoćom pred zvijezdama koje su se iskrile u crnim krugovima ekrana. Dogodilo bi se da me zaokupi neki nemir, kad mi se činilo da starac nekako drukčije pripovijeda tok jedne ekspedicije, koju sam već poznavao iz dugih pripovijedanja. Pa iako to onda ne bi mogao izraziti, ja sam ipak nejasno osjećao da on možda zato mijenja i drukčije prikazuje pojedinosti da bi se to jasnije vidjela istina o ljudima koji su prvi polazili u prostore beskrajne noći. Odlučio sam da postanem astronaut. Čudio sam se kako sam dosad mogao biti slijep i ne vidjeti čar tog divnog zvanja. Kada sam starom kapetanu priznao svoju odluku, nije najprije uopće svratio pažnju na to – njegova me se šutnja bolno dojmila – a zatim je kratko izjavio da takav astronaut kao što su bili junaci njegovih pripovijesti nikad neću moći postati. Nema više hrabrih posada, koje bi se borile sa navalnicama meteora, tih hridina u oceanu svemirskog prostora, nema više navigatora, koji noć na noć ucrtavaju na kartama neba dijelove puta, što su ga preletjeli. Nema više kapetana koji neumorno koračaju po metalnim palubama, dok putnici mirno spavaju, nema stražara ni kormilara zagledanih iznad astrokompasa u zvjezdane oblake. Deseci tisuća nenastanjenih, automatski upravljenih raketa kruže po putanjama našeg Sunčevog sistema. Ovi dugi vlakovi svemirskog prostora prevoze s planeta na planet sirovine, minerale, rude, strojeve, a ako se u njima nalaze ljudi, onda, su to putnici navikli na čudesna putovanja, pa se udobno služe strojevima za osiguranje leta. Tiho sam primijetio da moj brat studira astronautiku. – Ah – odgovorio je snishodljivo – uči graditi automate koji sami lete. To je sve. Kao da se baviš izgradnjom trube umjesto muzikom i nazivaš se velikim kompozitorom. Požurio sam se da to ponovim bratu. – Sam si truba – odgovorio je. Ostao sam sâm sa svojom duševnom borbom. Moj otac je imao prijatelja, profesora Muraha koji je bio astronom, pa je po mome mišljenju bio u intimnom odnosu sa zvijezdama. Njemu sam povjerio svoje brige. – Neću da gradim robote pilote. Hoću da postanem pravi astronaut, kormilar ili kapetan svemirskih brodova. – Gle, gle, romantika starog vijeka! – kliknuo je Murah, pošto me je strpljivo saslušao. Melankolično je klimao glavom. – Treba priznati, da je astronautika lijepa stvar. Da, da. Poznaješ li »Atmosfere Planeta – Plovidba« od Rufusa? Nisam poznavao to djelo. Profesor se obradovao. – Odlično, pročitaj to. Divna stvar, puna tajanstvenosti kao maglovito veče; velika sloboda mašte, fantastične vizije! Da, da, astronautika, je nekad bila vrlo teška stvar. Dovodila je čovjeka do granice njegove psihičke izdržljivosti. Kako je krasno rekao Rufus: »Dobar je naš svijet za astronaute; na svakih sto trilijuna dijelova svemirskog prostora – jedan dio kopna. Ima mjesta da se razviju jedra, a toliko zvijezda, tih velikih svjetionika u oceanu mraka!« Ali znaš li ti, dragi moj, zašto je astronautika bila tako teška stvar? Nisam znao. – Kako? Ne znaš? – rekao je Murah i pogledao me odozgo.
– Rastumačit ću ti da griješiš, ti nedoučeni zvjezdoplovče. Znaš li, da su ljudi nekad putovali po morima? – Na tako zvanim parobrodima – upao sam. – Pa da, ali još prije, u starini, plovili su na jedrenjacima, služeći se vjetrom kao pogonskom snagom. Dok nisu dobro upoznali hidrostatiku, hidrodinamiku, teoriju kretanja valova i druge nauke, gradili su brodove prema svom nahođenju. Nije bilo dva jedrenjaka koji bi bili jednaki. Male razlike u postavljanju jarbola, kobilice, u obliku trupa uzrokovale su priličnu razliku u baratanju kormilom i tako dalje. – Nisu bili sposobni da to predvide. Zahvaljujući svladanim opasnostima, nezgodama pa i katastrofama moreplovci su skupljali iskustva, iz kojih je izrasla velika umjetnost plovidbe. Za upravljanje brodom bili su – osim same nauke – potrebni hrabrost, sposobnost i talent. Kasnije je nauka nadomjestila sve te vrijednosti, pa je za umijeće ostalo sve manje mjesta. Slično se dogodilo prije sto godina i sa međuplanetarnom plovidbom. – Znači li to da čovjek više ne može upravljati raketom? – rekao sam. – Ali ja hoću baš to da radim! Što bi to kome škodilo? Bio sam ljut na profesora što je sve tako logično dokazao, na starog kustosa brodova, na brata i na čitav svijet. Pa ipak nisam promijenio odluku: postat ću astronaut, već će se nešto i za mene naći. Prešutio sam to lukavo, ali je profesor po mom spuštenom pogledu ipak naslutio što se u meni događa. – Želiš li postati kapetan daleke zvjezdane plovidbe? – zapitao me nabusito, a ja sam i protiv svoje volje planuo: – Naravno! Najprije je izbuljio oči, a onda se nasmijao. Dugo se smijao. Napokon se uozbiljio. – Je li to istina – upitao je – da si nedavno zubima pregrizao olovni kabel? – Istina je – odgovorio sam mrzovoljno. Još sam bio pomalo ponosan na taj svoj podvig, iako nitko od odraslih nije pokazao za to razumijevanja, a kamo li divljenja. – Pa zašto si to učinio? – Za okladu – odgovorio sam još mrzovoljnije. – Vrlo si tvrdoglav. Hm, pa šta, možda će te vrijeme smiriti... a sada čitaj Rufusa... Murah me strogo gledao, ali njegove nemirne obrve jasno su mi govorile, da je na mojoj strani. S tim uvjerenjem oprostio sam se od profesora i nekoliko dana poslije toga otišao sam u Centar svjetlosnih brzina. U to vrijeme posvuda su otvarali institute gdje su se mladići dobrovoljno podvrgavali teškim i opasnim ispitivanjima, jer se nije moglo znati kakav utjecaj može imati na ljudski organizam brzina veća od 10.000 km u sekundi, a već je bilo sigurno da se raketa na putu za najbližu zvijezdu, stajaćicu mora kretati brzinom najmanje deset puta većom. U Centru su se vladali prema meni neobično pažljivo, ali sam osjetio da je to već postala rutina; mislim da su svaki dan na desetke tisuća ovakvih kao što sam ja slali kućama. Nisam naravno posjedovao nikakve kvalifikacije osim žive želje, pa su me ispratili s obećanjem da će me primiti za pet godina ako budem marljivo učio. I tako sam otišao neobavljena posla. Duboko razočaran, stvarao sam najfantastičnije planove: htio sam potpuno sam poletjeti u svemirski prostor raketom za jednu osobu, računajući na to da ću prije no što se iscrpe moje zalihe sresti kakav brod, koji će me kao brodolomca u svemirskom prostoru uzeti pod svoje okrilje. Gutao sam mnoštvo pripovijesti o svemirskim ekspedicijama, slabo sam učio, a kad su me kod stola nešto zapitali, nisam se mogao snaći. Zadubljen u svoja kozmička maštanja odgovarao sam naopako. Ne bi mi nikada palo na pamet da je moja draga baka sasvim krivo protumačila moje vladanje. Sluteći samo najljepše, poklonila mi je za rođendan krasni bijeli genetofor na kojem je sama katkad kušala svirati jednim prstom. Pokušao sam i ja, najprije baki za ljubav, a kasnije jer me je zainteresirala video-plastika. Ta se umjetnost rodila još u srednjem vijeku. Nastala je ukrštavanjem takozvanog filma,
književnih djela i plastične televizije u boji. S pomoću genetofora, koji je za umjetnike isto što je klavir za kompozitora, može se stvoriti sve što čovjek samo može zamisliti. Mogu se stvoriti drame i komedije, stvarna povijest živih bića kao i priče koje se događaju u izmišljenom svijetu, a sve to s pomoću slaganja svjetlosnih polja. Prvi su mi pokusi donijeli mnogo radosti; zatvarao sam se u sobu i sjeo pred veliki ekran, s rukama na brojnim klavijaturama. Možda bi bilo najbolje usporediti videoplastiku s muzikom: kao što muzičar sklada tonove, tako videoplastik sklada razne psihičke osobine. U prvom se slučaju rađa melodija u drugom junak drame. No, mislim da je najveća sličnost u tome što kompozitor sklada simfonijsku temu na osnovu realnog događaja i u sebi čuje sazvučnost svih instrumenata prije nego li je i jednu notu stavio na crtovlje, a za videoplastika je također najteži dio njegova stvaralačkog rada onaj prije nego li pritisne prvu tipku genetofora; to znači onda kada u mašti stvara svoje junake. Samo onda mogu nastati takvi likovi, koji će se pokoriti njegovoj volji i svojim sudbinama dirnuti gledaoce; no to ne može nitko nikoga naučiti. Ako je netko naučio samo da vlada aparatom, može stvarati samo lutke, koje se kreću u čudnovato namještenim okolnostima, a to je bio baš moj slučaj. Na sreću je moj nedostatak talenta bio tako očigledan, da ni na trenutak nisam pomišljao na videoplastiku, te su se moji umjetnički pokušaji završili time da sam genetofor rastavio na sastavne dijelove, jer sam htio upoznati njegovu konstrukciju. Kad je sirota baka vidjela plod mojih nastojanja, preživjela je gorko razočaranje. Posljednje, jer sad više nije bilo nikog u porodici koji bi mogao postati umjetnik. Kad sam kao sedamnaestogodišnji dječak napustio srednju školu, dugo sam razmišljao što da počnem, pa sam stupio u meorijski Institut planiranja budućnosti, IPB, kako su ga skraćeno nazivali. Ovdje sam prvi put sreo ljude koji su radili na planovima vansistemskih ekspedicija. U to vrijeme još nisu bile poznate mogućnosti putovanja tako velikom brzinom da bi se udaljenost od Zemlje do dalekih zvijezda mogla prijeći u trajanju jednog ljudskog života. Zacijelo se sjećate burnih raspravljanja s početka našeg stoljeća u projektima za izgradnju kozmičkih brodova koji bi letjeli u dubinu galaktike. S obzirom na strahovito dugo vrijeme putovanja, trebala bi se izvršiti »smjena generacija«, to znači da bi do cilja stigli unuci ili praunuci onih koji su napustili Zemlju. Nova atomska goriva i otkriće metode za oslobađanje atomske energije iz svake vrste materije omogućili su tehničko rješenje problema leta brzinom svjetlosti, ali se pojavilo novo pitanje: može li uopće čovjek putovati brzinom sto ili dvjesta tisuća kilometara u sekundi? Optimisti su vjerovali da se problem može prilično jednostavno riješiti u prostoru vrlo udaljenom od polja gravitacije planeta kad raketa ubrza let koliko je potrebno. Napominjali su teorije nastale u starini i srednjem vijeku koje su pretpostavljale da biološka izdržljivost čovjeka dopire do brzina od 30, 100 ili 1000 kilometara na sat; ta se granica u slijedećim stoljećima neprestano pomicala. Oprezniji su upozoravali na činjenicu da se kod brzina bliskih brzini svjetlosti počinju javljati i djelovati neke konzekvencije teorije vjerojatnosti, a njihov utjecaj na ljudski život uopće nije poznat. Zato su nastali Centri svjetlosne brzine, rasuti po čitavoj Zemlji i brojnim planetima, kao i Instituti planiranja budućnosti. Za vrijeme ispitivanja pojavila se zagonetna pojava nazvana »treptanje svjetlosti«, koja se sastojala u tom da se čovjeku u zatvorenom projektilu prilikom leta s brzinom od 170.000 – 180.000 kilometara u sekundi muti razum, da zatim gubi svijest i nađe se u životnoj opasnosti. Brzina od 170.000 kilometara u sekundi nazvana je «pragom podsvjetlosne brzine«, a baš je tom brzinom trebalo da leti raketa na najbližu zvijezdu. Takvo je bilo stanje nauke u vrijeme kad sam se prvi put našao s naučnim radnicima Instituta planiranja budućnosti. Rad tih ljudi otvarao je takve perspektive da sam odlučio da ću po svaku cijenu nastojati da me prime u Institut. No najprije sam morao završiti mehaneuristiku, kozmodromiju ili medicinu. Poslije kratkog
razmišljanja odlučio sam da ću započeti svoj studij u glasovitom Institutu opće mehaneuristike u Mehoriji. S učenjem mi je išlo sasvim dobro, ali sam poslije prve godine studija počeo žaliti što izabrani predmet nema ništa zajedničkog s mojom dragom astronautikom, pa sam se brzo odlučio da još upišem kozmodromiju. No ni tada nisam bio zadovoljan opsegom svojih studija, pa sam u Mehoriji proučavao i tajne gradnje automata, a predavanja iz kozmonautike slušao sam na univerzitetu koji se nalazio na podnožju Mjesečevih Apenina. Na dan sam dva sata boravio u raketi i samo sam u to vrijeme mogao jesti. Sve je to zajedno naravno bila ludost. Nisam dosta jeo, nisam spavao, mučile su me brojne obaveze koje sam svojevoljno preuzeo, ali mi je sa svim tim bilo tako dobro da se ne mogu bez smiješka sjetiti tog doba. Smatrao sam da sam savršen, svestran a prije svega zagonetan, jer sam nastojao da moji drugovi na Mjesecu ne znaju za moj studij u Grenlandiji i obratno. Tako su prošle dvije godine. Svršio sam i niži studij mehanoeuristike, prilično sam dobro položio ispite iz teorije raketnog leta i otputovao sam kući na ljetne praznike. Doletio sam kasno uvečer. Majka mi je rekla da sam se na putu mimoišao s ocem, kojeg su upravo pozvali na jednu operaciju. Dugo smo sjedjeli na verandi i gledali rojeve zvijezda, koje su padale sa srpanjskog neba. Već poslije ponoći javio se otac da će se kasno vratiti i molio da ga ne čekamo. Majka mi je prostrla krevet u nekadašnjoj dječjoj sobi. Tek što sam legao, zaspao sam tvrdim snom. Probudio sam se usred bijela dana. U kući je vladala grobna tišina. Otišao sam u blagovaonicu i htio izaći u vrt. Na vratima hodnika umalo što se nisam sudario s ocem. Zastao sam iznenađen tim susretom, jer sam mislio da on spava. Pokazalo se da se vratio tek u tri sata ujutro i da je sad ustao da telefonira u bolnicu. – Čujem da želiš u Institut planiranja budućnosti? Potvrdio sam. – Nekad si htio imati sve, a sada opet hoćeš da budeš sve... Nije se smiješio. Čekao je u nadi da ću odgovoriti. Šutio sam i u toj se šutnji pojavio trag razdraženosti. Udahnuo je, ali nije progovorio. Ispruženom rukom i vrhom prstiju dotakao je moju košulju i nestao u vratima svoje sobe. Ostao sam sâm, izbačen iz kolotečine, ponešto ganut i ponešto ljut. Izašao sam u vrt, legao na ugrijanu travu, i otac mi je za kratko vrijeme nestao iz sjećanja. Neka sjena je preletjela nad mojim vjeđama, druga, pa treća. Netko je dolazio k nama. Helikopteri su se spuštali na travnjake u vrtu. Digao sam se na laktove i vidio prve došljake, a visoko nad kućom – jato novih mašina s blistavim propelerima. Zatim je opet sa zapada došlo nekoliko; spuštali su se gotovo doticali krošnje drveća. Sve je veća bila grupa došljaka, koji su davali znakove onima koji su se spuštali. Neki su nešto skrivali na leđima. Sve me to tako pomutilo da sam promucao kad su se približili. – Što će to biti? – Doletjeli smo na godišnjicu – odgovorilo je nekoliko glasova. – Što – Pa, pedesetgodišnjicu doktorova rada... – Jesi li ti njegov sin? – upitala je mala, sijeda žena. Kosa joj se na suncu sjala poput srebra. Živo sam želio da pobjegnem u grmlje, ali noge kao da su mi u zemlju propale. Kako, danas je pedesetgodišnjica očeva rada, a ja ništa nisam o tome znao!... Odjednom su se otvorila vrata i otac se pokazao na pragu. Stajao je kao ukopan, s otkrivenom glavom i razbarušenom kosom. Gledao je na to more glava. Nastala je takva tišina da se čuo zamirujući zvuk, s kojim su se spuštali sve novi i novi helikopteri. Odjednom je otac zadrhtao i pošao dolje, kao da je htio poći u susret svima, ali se zadržao na polovici stepeništa. Digao je ruke i opet ih spustio, otvorio je usta i ništa nije rekao. U mnoštvu je nastalo neko kretanje. Ljudi su dolazili na stepenice, davali mu cvijeće, ponajviše male kitice, a ipak ih za kratko vrijeme više nije mogao držati pa su mu polagali cvijeće na stepenice. Bili su to makovi i različci iz australskih žitnih rezervata, bijele magnolije, afričke orhideje, kitice krasuljaka i rascvjetane grane jabuka iz Antartide gdje je baš nastalo proljeće i velike meke
kudrave bijele ruže, koje rastu u staklenicima na Mjesecu. Tko bi predao svoj dar, povukao bi se šuteći, a otac bi ga ispratio pogledom u kom se katkad javljalo sjećanje. Što se više smanjivala gomila ljudi, to je više rasli gomila cvijeća na stepenicama. U to se u dnu vrta pojavilo deset starih ljudi u sjajnim bijelim skafandrima; išli su otkrivenih sijedih glava i vidjelo se da su s mukom nosili teške oklope svemirskih putnika. Srce mi je zamrlo kada sam na njihovim grudima opazio značku Neptunovih pilota. Prije no što se upoznao s majkom, otac je, doduše, bio raketni liječnik, ali nikada nije o tome govorio. A tada smo ostali sami u praznom sunčanom vrtu. Onda je otac, još uvijek nepomičan, zadrhtao i povukao se. Cvijeće mu se prosulo iz ruku, a on je naslijepo našavši vrata nestao u unutrašnjosti kuće. Ja se nisam micao, kao da sam i dalje slušao zvuk svih tih helikoptera; tada je pokazao još jedan, doletio je s mekim šumom i spustio se. Iskočio je iz njega čovjek u kombinezonu, brzo se ogledao, potrčao prema verandi, bacio nešto na hrpu cvijeća i opet se vratio, u kabinu. Vid mi je bio dobar pa sam izdaleka vidio kako izgleda taj zakašnjeli dar. Bila je to pregršt rđavih, suhih, oštrih grančica areoze, jedine biljke koja raste na Marsu.
MARATON »Ljudi slave mudraca zbog njegove ljubavi prema njima, no kad mu to ne bi rekli, on ne bi znao da ih voli«. Ove riječi jednog od filozofa starine bolja su karakteristika mog oca nego ikoja druga. Njegova su braća služila ljudskoj zajednici svojim zvanjem. On je činio to isto, a kad bi ga znanje iznevjerilo, kad bi izgubio bitku za život svojih bolesnika, ostajao bi kraj onih što su umirali, ne kao liječnik već kao čovjek koji je s njima ginuo. Stričevi su naizmjence doživljavali radost uspjeha i velikih otkrića kao i tugu neuspjeha. Otac je ostajao uvijek isti – pod teretom uvijek prisutne odgovornosti, koja je njegovoj duši bila ono što je našim tijelima zemaljska gravitacija, što sili mišiće na neprekidan napor, neprestanu napetost da svlada težinu tijela, ali bez koje se život ne bi mogao ni zamisliti. Poslije tih ljetnih praznika, koji su mi se zauvijek usjekli u pamćenju, napustio sam viši kurs mehanoeuristike i upisao se na medicinu. Odlučio sam se na to istom vratolomnom brzinom kao i na one pređašnje upise, ali iz sasvim drugačijih pobuda; sad je to bio pokušaj da otkrijem istinske vrijednosti života a ujedno i neka vrst kajanja zbog nekadašnjeg odnosa prema ocu. Godine medicinskog studija pomalo su me umirile. Iz prijašnjeg perioda nije mnogo preostalo: nešto bilježaka, crteža i projekata, sačuvanih ne toliko zbog prave potrebe koliko zbog umirenja samog sebe da nisam sasvim uzalud potratio prošlo vrijeme. Baku je donekle utješilo što sam postao prvak u trčanju na duge staze, pa ju je taj moj talent, koji je iznenada zablistao na univerzitetu, pomirio s činjenicom da ni ja neću postati umjetnik. Imao sam sve veći uspjeh i postao prvak akademičara na kontinentu, a potkraj studija na cijeloj sjevernoj polutki. Pošto sam diplomirao, stupio sam na kiruršku kliniku. Kada je pol godine kasnije vodstvo ekspedicije na Centaur raspisalo natječaj za posadu, nastojao sam da dobijem mjesto asistenta profesora Schreya, koji je bio prvi kirurg na brodu. Imao sam, doduše, još vrlo malo iskustva kao liječnik, no tražili su se ljudi svestrano obrazovani, pa sam računao na svoj nekadašnji studij kozmodromije i mehanoeuristike. Kad sam prijavio svoju kandidaturu, rekao mi je jedan od astrogatora da ću morati dugo čekati na odgovor, jer je bilo mnoštvo prijavljenih, a svaka se molba morala do u tančine prostudirati. Nasmiješio se pri tom i rekao da takva lekcija strpljivosti može samo koristiti, jer će u raketi čekati mnogo godina da dođemo do cilja. Rekao je »Čekat ćemo«. Slučajno se tako izrazio, ali ja sam četiri mjeseca živio od tih riječi. Nekada, prije mnogo stoljeća, davno prije astronautičke ere, ljudi su smatrali da se ne mogu ostvariti međuplanetarna putovanja ako za rakete ne stvore prelazne stanice, takozvani sateliti. Kasnije je razvoj tehnike pokazao da su takvi pothvati nepotrebni: kozmonautika se, naime, razvijala duže od sedamsto godina, neovisno o umjetnim satelitima na kojima su postavljeni samo astronomski opservatoriji i stanice za reguliranje vremenskih prilika. Poslije mnogo godina došao je čas kad se na novoj razvojnoj etapi ponovo pojavila potreba izgradnje prelazne astronautičke stanice, ali sada iz drugih razloga. To se dogodilo kad je čovjek od planetarnih ekspedicija prešao na zvjezdane. Već u početku pripravnih faza, prilikom ispitivanja utjecaja velikih brzina na ljudski organizam, pojavila se potreba podizanja eksperimentalnih stanica na umjetnim satelitima, vrlo udaljenim od Zemlje da bi se izbjeglo utjecaju Zemljine sile teže. Zatim, kad se već pristupilo izgradnji zvjezdanog broda, pokazalo se da ga treba graditi u vanzemaljskom prostoru, jer je bio prevelik, pa se ne bi mogao uzdići s planeta ili se na nj spustiti. »Gea«, prvi zvjezdani brod sagrađen u međuplanetarnom prostoru oko 180.000 kilometara daleko od Zemlje, nije nikada mogla pristajati na bilo kojem planetu, nego se samo spuštala do gornjih slojeva atmosfere i ploveći po njoj izbacivala rojeve raketa, sredstva komunikacija. Tako je već u moje vrijeme u zrakopraznom prostoru nastalo prvo gradilište brodova, koji će letjeti izvan Sunčevog sistema.
Jednu od početnih faza izgradnje promatrao sam sa Četvrtog umjetnog satelita. Stajao sam u ostakljenoj kabini promatrača na vrhu metalnog trupa, sred gomile radoznalih ljudi, a direktne rakete bez prekida su dovozile nove turiste. Rad na gradilištu odvijao se u čunju sjene što ju je bacala Zemlja; njena tamna polutka zjapila je u nebu kao golemi crni bunar. Mjesto gradnje osvjetljavali su jupiteri koji su se obješeni u zrakopraznom prostoru – klatili tamo-amo po zakonu njihala. Svaki je Jupiter bacao po dvanaest stupova svjetla koji su se kao munje u zrcalima reflektirali duboko dolje na ustavljenim slojevima brodskih čeličnih ploča. Automati su milili po površini broda kao mravi; jedni su se neprekidno kretali naprijed i natrag kao čunjci na golemom tkalačkom stanu, a drugi su se svaki čas dizali u vis, zabljesnuli zahvaćeni pramenom svjetla ili se spuštali i nestajali u mrklom mraku. Gledajući kroz dalekozor, mogli smo vidjeti kako ti patuljci prenose velike potpornje i lukove konstrukcije s jednog mjesta na drugo bez ikakvog napora, jer su ovdje svi tereti izgubili težinu. Prostor je bio ispunjen snopovima raznobojnog svjetla, što su vrcali ispod aparata za zavarivanje. Poslije jedanaest mjeseci neprekidnog rada nestali su automati; oni koji su na brodu radili kao mehaničari, uvukli su se u unutrašnjost broda, a ostali su se vratili u baze. Sada je »Gea«, oslobođena svojih skela, zaplovila krugom oko Zemlje kao neki umjetni mjesec, srebrna, velika i nijema. Atomski oganj još nije dotakao njene sapnice. U toku nekoliko dana primio sam vijest od prvog astrogatora ekspedicije da sam primljen za člana posade, ugledao sam svoje ime na spisku takmičara za ljetne Olimpijske igre i... upoznao sam Anu. Imala je svijetle oči razumnog izraza, koji se ponavljao na njenim punim usnama, nešto oprezniji ili ravnodušniji. Studirala je geologiju, voljela muziku i stare knjige – mislim da ništa više nisam znao o njoj. Kad sam bio sam, mnogo sam je volio, ali kad bismo se sastajali to više nije bilo tako sigurno. Namjerno i bez namjere činili smo jedno drugom sitne, bolne neprijatnosti; neprekidno su izbijali nesporazumi, uvrede, danas tragične, sutra nevažne. No, ja sam ipak zbog njih patio, a patnje – kako sam to znao iz knjiga – uvijek prate duboke osjećaje. Tako sam zaobilaznim iako strogo logičnim putem došao do zaključka da ipak ljubim Anu. A ona? Nisam mogao ništa sigurno znati. Bilo mi je dvadeset i pet godina pa sam bio sklon filozofskom uopćavanju. Govorio sam sebi: »Imaš sve, što si htio; diplomu o završenom studiju, udio u zvjezdanoj ekspediciji, olimpijsko takmičenje i ljubav – a eto, nesretan si. Uistinu je mudra ona izreka – Daj čovjeku sve što želi, pa ćeš ga unesrećiti.« U tom i takvom raspoloženju počeo sam s treningom. Trčao sam po velikom krugu terase, po travnatimhumcima nad obalama i po širokim drvoredima univerzitetskih parkova, uvijek sam, sa štopericom u ruci, na vrućem lipanjskom suncu uz neprekidan šum bliskog oceana. Trenirao sam ujutro; kad bih pretrčao dvadeset kilometara, letio bih u logor za ispitivanje kondicije, gdje su već mjesec dana boravili članovi ekspedicije. Bilo je to mjestance usred starih cedrovih šuma na podnožju Karakoruma. Zvalo se »Kerjan« ali ne znam tko ga je nazvao »čistilište« pa mu je taj naziv i ostao, jer je za svoje stanovnike bilo samo prolazna etapa između Zemlje i raketne palube. Nije lako opisati atmosferu, koja je ondje vladala. Pripremni su radovi oduzimali mnogo vremena a isto tako i predavanje iz najrazličitijih područja, jer je svaki od zvjezdanih putnika trebao biti svestrano pripravljen za put. Istodobno su fiziolozi, biolozi i liječnici pregledavali buduće astronaute, vrzli se u blistavim kaputima po radionici. Istodobno je zemaljski život snažno kucao na vrata mjestanca. Premda je mnogo drugova polazilo na put sa ženama i djecom, ipak je svatko ostavljao na Zemlji nekog bliskog, pa nije bilo sata u kojem se radost nije miješala s tugom rastanka. Dijelio sam svoje vrijeme između stadiona i čistilišta. Nekoliko se dana nisam sretao s Anom i hvatajući samo nekoliko časaka prije noći, vidio bih je u televiziti. Tako je slučajno i neočekivano došlo do odlučnog razgovora. Kao što sam se i bojao, Ana mi je rekla da bi njena struka bila beskorisna na putovanju. Mogla je raditi samo na Zemlji. Govorio sam joj o snazi osjećaja koja satire u prah sve zapreke. Na to me zapitala da li bih ja u obrnutoj situaciji napustio zbog nje svoju medicinu? Što sam
mogao odgovoriti? Osjećao sam da se sve ruši, da je gubim, počeo sam govoriti mahnite riječi, predbacivao sam joj da me ne voli, jer bi inače promijenila zvanje ili uopće prestala raditi. Za neko vrijeme, dodao sam, videći kako je problijedila. – Htio si da mi zadaš bol – rekla je. – I uspio si. Bijesan i ujedno postiđen brzo sam pritisnuo dugme i Anina soba, njeno lice, oči, glas, sve je nestalo, kao da je odneseno nekim čarobnim štapićem. Tvrdo sam odlučio da je više neću vidjeti, ali sam odmah drugi dan pronašao razlog da se nađemo. Morao sam se ispričati zbog jučerašnjeg vladanja. Nije se više ljutila. Ugovorili smo sastanak, dan prije maratona. Jesam li se u dubini srca nadao da bi mogla promijeniti odluku? Najpošteniji bi odgovor bio – katkada – da. No vratio sam se na trasu mojem samotnom trčanju. Moram priznati da sam katkad zatvorio vijeđe očekujući da ću kad ih otvorim vidjeti Anu, ali se ona nije pojavljivala. Kao i prije trčao sam sa štopericom u ruci pa kad se kretanje njene kazaljke poklopilo s kucajima moga bila, činilo mi se da moj napor tjera vrijeme i da bi ono stalo, kad ne bi bilo mene koji snažnim finišem trčim ravno u susret triju velikih dana. Dvadesetog srpnja trebao sam startati u maratonu, ujutro dvadeset prvog vidjeti Anu, a navečer dvadeset drugog stajati na palubi rakete. U to vrijeme sve sam se više interesirao za favorite. Tri najopasnija bila su: Gerhard, Mehila i El Tuni. Osobito se Mehile nisam mogao nagledati; korak mu je bio neobično lak zbog visokog stasa – bio je gotovo pet centimetara viši od mene. Primjenjivao je taktiku naglog bježanja između dvadesetog i tridesetog kilometra i – ne ogledajući se – produljivao lakim dugim koracima i kao da je neprestano postajao sve lakši upravo je plovio kroz zrak.
OPROŠTAJ SA ZEMLJOMSve što sam radio one noći prije sastanka s Anom bilo je pomalo ludo. Poslije takmičenja sam se osjećao kao da sanjam, vidio sam gomile ljudi, oznojeno Mehilino lice, koji me cjelivao, osjećao sam zagrljaje, stiskanje ruke, čuo sam klicanje, ali kao da se sve to nije ticalo mene. Zatim sam sjedio visoko na tribini i gledao dolje na stadion, ne znam što se tamo događalo. Podvečer me opkolila grupa entuzijasta – studenata, koji su trebali odletjeti u Aziju. Ne sjećam se dobro zašto sam pošao s njima u raketu. Bit će da sam im se ponudio da ću ih otpratiti. Zatim sam vodio duge nevezane razgovore, odgovarajući u isto vrijeme na pet pitanja. Bilo je mnogo smijeha i žamora, raketa se spuštala i opet dizala, putnici su se izmjenjivali, a ja sam i dalje bio središte pažnje. Najednom sam opazio da su u kabini ostale još samo četiri osobe. Otrijeznio sam se, kao da sam se tek probudio. Javili su se zvučnici, a raketa se spuštala na Zemlju. Bili smo nad malom sibirskom stanicom Kalete. Sav sam bio smućen, jer mi nije bilo jasno zašto sam se dao odvesti na taj kraj svijeta. Brzo sam sišao na prazni peron; zajedno sa mnom sišao je i mladi kozmodromac s kojim sam se upoznao za vrijeme leta. Pogledao je na sat, zagrlio me i rekao da sutra ujutro leti na Fobos pa se sad želi oprostiti s prijateljem, koji stanuje tu u okolici – i nestao je. Posljednja riječ koju sam čuo od njega bila je »oprostiti se«. I ostao sam sâm, neodlučan, što da radim na toj pustoj, maloj stanici, u tihom, toplom sumraku, ispunjenom mirisom vlažnog lišća. Upravo je prestala padati kiša, polja su bila pokrivena maglom i spuštala se noć. I onda sam učinio prvu nerazboritost; nisam želio tu noć, ne da sam je se bojao, jednostavno nisam je htio. Popustio sam tom nerazboritom nagonu i odvezao se do podzemne stanice orguljara. Nekoliko sam časaka hodao tamo-amo po pustom peronu gledajući tupo u sjajne ploče zidova u kojima se nejasno odražavao moj lik. Kada sam slučajno turio ruku u džep, opipao sam neki tvrdi, ne veliki, šuštavi predmet: grančicu olimpijskog Vijenca. S dubokim prodornim zviždanjem ispao je iz tunela vlak orguljar, zablistali su njegovi čelični bokovi, zacviljele su kočnice i on je stao. Za dvadeset sam sekundi već putovao na zapad, tragom sunca, koje mi se nedavno sakrilo ispod horizonta. Vagon se lako njihao, jedva se to osjetilo i počeo je juriti, prestižući kretanje zemlje. U kupeu nije osim mene bilo ni žive duše. Ustao sam i počeo hodati između naslonjača. U bisernim okancima zidnih informatora iskakivali su novi nazivi stanica, zatimje opet nastala tama – raketa je stigla do obale Evrope i skočila u dubinu velikog tunela jureći ispod dna Atlantskog oceana prema Grenlandiji. Kad su prvi poznati nazivi počeli u redovima sjajnih slova prelijetati u informatorima odjednom sam pomislio da moram vidjeti oca. Pa naravno, zbog toga i putujem u Grenlandiju. Zapitao sam za najbolju vezu i uskoro izašao na stanici sred pustog polja. S druge strane stanice, blizu perona, čekao me na travnjaku helikopter pozvan iz vlaka. Visoka trava bila je teška od rose i promočila mi je hlače do koljena. Opsovao sam tiho, sjeo i poletio ravno kući. Kad se moja mašina spuštala na vrt, počeo je i opet da se gasi dan koji sam dostigao poslije neprekidne potjere, no sada mi to nije bilo važno. Pojurio sam u kuću, ni vrtna vratašca nisam za sobom zalupio. Kuća je bila prazna. Opet razgovor s informatorom (a kao da sam taj dan bio osuđen na društvo automata – pomislio sam zagrižljivo). Baka i majka su bile u gradu, a otac je bio na liječničkom kongresu na Antarktiku. Odlučio sam da ga potražim, i to odmah. Helikopter mi je bio suviše spor pa sam poletio na raketnu stanicu koja se nalazi nad sjevernim predgrađem Meorije. Već sam izdaleka vidio njegovu kupolu osvijetljenu posljednjim sunčevim zrakama. Ostavio sam helikopter na najvišoj platformi stanice i pošao prema pomičnim stepenicama, gdje su se po staklenom globusu informatora pojavljivala svjetla raznih
boja. Trebao bih čekati na direktnu vezu s Antarktikom, pa sam zbog toga morao poletjeti na Treći umjetni mjesec i tamo preći na raketu koja je letjela na pol. Stupio sam na stubište koje je vodilo dolje na perone. Prošao sam kraj prvog kata, po zidovima su plovili svjetlosni natpisi. Tajmir–Kamčatka–Nova Zelandija – četiri minute. Brazilija–Ognjena Zemlja – sedam minuta. Dopalo mi je na pamet da bih zapravo mogao letjeti u Patagoniju te iskoristiti lokalnu vezu s Antarktikom, ali se nisam maknuo s mjesta. Stepenice su se spuštale; prošao sam drugi i treći kat; bilo je sve više ljudi. Zasvijetlio je natpis Malajski arhipelag – odlazak – i ujedno se čula prigušena tutnjava koja je odmah utihnula: negdje gore u visinama čuo se zvižduk raketa što su se spuštale, zveckanje zatvorenih vrata i daleki glas koji je govorio: »Neposredna veza Mars–Dejmos–Zemlja – osam sekundi zakašnjenja«. Iza prozirnih ploča prolazili su rojevi ljudi, a ja sam padao sve niže, sve dok nisu bijela svjetla na peronima zemaljske komunikacije ustupila mjesto plavkastom peronu satelita. Usred užurbane gomile pošao sam prema pruzi, ali je putem nestala sva moja energija, kao da je utekla s posljednjim blijeskom zapada sunca koji je još prodirao u dubinu dvorane kroz staklene zidove. Doletjet ću na Antarktik, pronaći mjesto kongresa i pozvati oca iz dvorane, on će se razveseliti, začuditi i zapitati što želim? A što da mu tada kažem? Za to nisam trebao letjeti, imao sam televizor. Pa što onda ako sam htio dotaknuti njegovo tamno odijelo i osjetiti toplinu njegovih ruku? Reći ću mu to u nekom velikom hodniku, za vratima će se čuti glas predavača – otac će iz svih sila nastojati da mi pokaže kako mu se nipošto ne žuri u dvoranu, a ja ću stajati i gledati u njega i neću ništa reći – jer što da mu kažem? Ta »Gea« će odletjeti tek za nekoliko dana i ta nagla žurba i cijela ta raketna eskapada noćas nema nikakvog smisla. To je bilo jasno. Odustao sam od namjere da letim na Antarktik. Ali kada sam se polaganim korakom udaljavao od pruge, na koju su dolazile rakete, osjetio sam oštru bol. Naslonjen na balustradu gledao sam kako na teleforima iskakuju zelena signalna svjetla, kako rakete povećavaju brzinu, kako se grimizna slova na njihovim bokovima slijevaju u treptave trake, a projektili s prodornim zviždanjem upadaju u dubinu izbacivača i napuštaju njegov gornji otvor, uzdignut devetnaest katova nad razinom perona. Rakete se same pretvaraju u tane i izbacuju iz sebe rastrgane krpe ognja. Još sekunda i nestale su u zamračenom nebu. Lice mi je dodirnuo zagušljivi, ugrijani dah zraka koji je imao ukus željeza; tutnjava je prestala i ostao sam sâm. Uzduž perona, na drvoredima ulaza u elevatore, plamtjele su žarnice redovima blistavog svjetla, a za staklenim zidovima spuštao se sve gušći sumrak – moj drugi sumrak tog dana. Lutao sam pogledom po dvorani i začuđeno se trgnuo kada sam iznad globusa-informatora opazio osvjetljen datum. Baš danas je bio praznik Ukidanja granica. Zato je majka i pošla u grad! Da li je baka obukla novu kreaciju, ili se kao obično u posljednji čas prestrašila i obukla svakidašnju ljubičastu haljinu? Da li su gledale moju maratonsku trku? Ovdje je sjedio čovjek. Prezirajući naslonjače sjedio je na svom velikom zavežljaju, ispružio noge daleko ispred sebe i sa skrštenim rukama na prsima glasno i pogrešno zviždao »Oproštajnu simfoniju«. »Kakav je to klipan što ovdje koncertira«? pomislio sam. Pogledali smo se i uzviknuli od iznenađenja. Bio je to Pentan, moj kolega s mehanoeurističkog studija. Pljuštala su pitanja i odgovori bez ikakvog reda. – Dopusti da te zapitam što ti tu zapravo radiš? U ovo doba? Pa praznik je! Pobjedonosno se nasmijao. – Čekao sam Nitu. Danas se vraća. Za jedan sat će biti ovdje. Već sam s njome govorio, sjećaš li je se? To je bila njegova djevojka. Prije godinu dana završila je studij i boravila na šestomjesečnoj praksi, na kozmodromskoj stanici Titana, jednoj od najudaljenijih u cijelom Sunčevom sistemu. – Veoma se radujem – rekao sam, osjećajući da moje riječi ne govore istinu. Veselo raspoloženje zbog iznenadnog susreta najednom se rasplinula. Pentan to nije opazio.
– Imam za nju iznenađenje – udario je lako nogom u zavežljaj. – Imam Nijagaru, njenu mačku, mogla bi uteći pa sam je za svaku slučaj stavio u kutiju. – Zar si s mačkom došao da je dočekaš? – upitao sam sa zlobom koju nisam mogao zatomiti. – Na tvome mjestu ja bih došao sa cvijećem! – Ima unutra i cvijeća – taknuvši opet nogom zavežljaj, koji je na to odgovorio nervoznim mijaukanjem. – A što ti tu radiš, olimpijski pobjedniče? Nemaš pojma kako smo se svi derali kad si bio na finišu i kako nam je bilo vrlo žao, što nisi trčao za našu školu. No pokaži se, okreni se prema svjetlu, da te vidim, pa sad... Nije završio. Iz usta mu se oteo povik, a zatim zvižduk. – Što ti to imaš ovdje? Letiš na Centaura?! Maratonce! Doktore! Lopove! I nisi ni riječi rekao! Oprezno sam dotakao malu bijelu značku »Gee« na prsima, kao da je to vrlo krhka stvar. Sad bi trebalo početi pripovijedati, ali nisam bio sposoban za to, pa sam samo rekao: – Da li mi zavidiš? – Pa baš da ti istinu kažem – da! – kliknuo je. – A znaš li da i ja tebi zavidim! – otelo mi se. Rekao sam to takvim tonom da me Pentan više ništa nije pitao. Stajali smo nekoliko sekunda šuteći, gledajući se. Konačno je on pružio ruku, stisnuo je nekako svečano rekao: – E pa što sada? Oprostit ćemo se, zar ne? Hoćeš li nam dolaziti na televizitu? – Dakako. Dok se bude moglo. – Onda nemoj zaboraviti! Još jednom smo se pogledali i pošao sam. Zrak je šumio od zviždanja raketa, koje su odlazile, a kada je utihnulo, čulo se za mojim leđima Pentanovo daleko zviždanje. Pred stanicom su se razilazili pomični pločnici na različite strane. Izabrao sam onaj, koji je vodio u park nad rijekom, naslonio sam se na ogradu i gledao na gradska svjetla koja su klizila preda mnom. U širokim drvoredima plamtjeli su neboderi u velikim razmacima jedan od drugoga, okruženi prstenovima vrtova s drvećem crnim kao ugljen na tlu bijelih blistavih zidova. Bio je to kilometrima dugačak red mračnih šumovitih otoka iz kojih su se u nebo dizali sjajni tornjevi. Dolje se prostirala ulična površina, glatka, prostrana, prozirna kao led, pod kojim je neprestano pulsirala tunelska mreža. Pod svakom ulicom, pod svakim trgom, prolazili su redovi vozila koji su se zbog velike brzine spajali u dugačke crte kao cirkulacija krvi s arterijama gigantskog organizma. Blijesak iz kristalnog podzemlja miješao se s bojama koje su se slijevale odozgo. Zlatne i ljubičaste plamene fontane reklama iskakivale su po stijenama, a na najvišim pločnicima blistali su dijamantni izlozi. Ljudi su izlazili iz trgovina, natovareni zamocima i uskakivali u helikoptere koji bi na njih čekali, dizali se u raspršenom svjetlu i vješali se uza sve katove kao rojevi pčela oko saća gigantske košnice. Na raskršćima letačkog prometa grozničavo su žmirkali telefori, a pod zelenkasto osjenjenim staklom ulica prelijevale se lavine vozila. Posvuda je vladala nervozna uzrujana žurba prazničkog predvečerja, a ja sam klizio kroz tu vrevu miran, gledajući ravnodušno kako mi ruke na ogradi poprimaju žućkastu, plavkastu ili grimiznu boju, kao da su iznenada zaronjene u krv. Poslije nekog vremena svjetla su se sve ređe pokazivala, promet je bio slabiji; umjesto nebodera pokazivale su se obične kuće, a zatim kućice, počeli su rasti vrtovi, povećavali se, širili se sve više, dok napokon nije došao kraj pomičnog pločnika. Svijetlozeleni lampion njegove stanice ostao mi je daleko za leđima. Pošao sam naprijed i zadovoljan osjetio pod stopalima meku, vlažnu zemlju. Ušao sam u park; okružilo me drveće. Stigao sam do obale. Rijeka je blagim zavojem obuhvatala odsjeve grada, a dolje poda mnom klizila je struja glatka, nijema, njišući reflekse svjetiljaka s nekom beskrajnom blagošću. Nekoliko stotina metara iznad riječnog zavoja dizala se grobnica Neznanog kozmonauta, pradavna
piramida bez šiljka, dominirala je visinom nad cijelim gradom. Bilo je to omiljeno mjesto mojih dječačkih izleta. Gotovo zatvorenih očiju pošao sam prema stepenicama. Tek što sam stao na prvu stepenicu, počela se ona bez ikakvog šuma dizati noseći me gore pa se činilo da me cio grad napušta nekim beskrajno nježnim, ali neprekidnim izmicanjem, da mi se gubi ispod nogu. Bio sam na ravnom vrhu odsječene piramide, pred spomenikom kozmonauta. Na golemoj grudi meteorita, crnoj kao da se u nju zatvorio mrak bezdanog prostora, ležao je nauznak bačen čovjek. Po danu se tog oborenog diva moglo vidjeti iz najudaljenijih gradskih trgova; ispod njegovih leđa strši na stranu i u vis komad raketne strijele, pokazujući šiljkom nebo, odakle je stigao. Sada je u odbljesku daleke rasvjete ovaj gorostas izgubio ljudski oblik. Boje njegovog kamenog skafandera tamnile su kao usjekline u hridi, samo je glava ostala ljudska. Otkrivena, golema, teško zabačena unatrag ležala je slijepoočnicom na kamenoj izbočini. Obišao sam spomenik i odjednom se našao pred licem. Dizalo se preda mnom kao gorska hridina, tako veliko da ga nisam mogao obuhvatiti pogledom. Činilo mi se da u gluhoj tišini čujem tonove »Oproštajne simfonije«. Bio sam ponešto opijen patetičnim osjećajem osamljenosti koje je sve više raslo. Rekao sam sebi: »Eto mog druga za ovu noć«. Uzdigao sam se do ruba meteora i sjeo tik pod okom ovog diva. Na dohvat ruke blistao je slabo i tajanstveno kapak njegovog oka. Spustio sam noge u prazninu, tamo pod stopama prostirala se Meorija. Nad beskrajnim morem svjetla sijala su njegova dva snažna izvora. U centru starog učenjačkog gradskog kvarta jasno se svijetlila zgrada Univerziteta, podignuta potkraj XXI stoljeća. Golemo zdanje s linijama tako strmim, tako uperenim u vis da se činilo da padaju jedna na drugu. Ima u njima neke neukroćene, radosne buntovnosti, izazov dobačen sili teže. Bacili su ga oni prvi arhitekti kojima je vizije oblikovala epoha raketa, oštrina nadzvučnih projektila i eksplozivne krivulje njihovog uzleta. Nasuprot tome kolosu, koji se rugao gravitaciji i strijeljao u nebo iz svojim kristalnih kolonada, stoji druga, savremena tvrđava, Palača mehanoeuristike. U usporedbi prema njenoj jednostavnosti Univerzitet izgleda primitivan, uzburkan, nasilnošću svojih oblika koji odaju strast davnih arhitekata da izmuče građu do posljednje granice njene izdržljivosti. Deset stoljeća dijeli ta dva djela zemaljskog graditeljstva. Ali što znači to vrijeme u usporedbi s vijekom meteoritne hridine preda mnom? Na njenoj ljusci počivala su dva čovjeka. Jedan, od kamena predstavljao je sve one, koji se nisu vratili iz bezdana. Drugi, živi, trebao je da se u taj bezdan zaputi. Naglo sam skočio na ravni vrh odsječene piramide i dozvao helikopter. Ovaj se za čas pojavio iz mraka i polako spustio preda mnom. Ne znam kako sam dugo letio. Od vremena do vremena promicali su dolje gradovi kao ognjene mrlje koje su u mraku raspredale plamene niti putova. Moj helikopter se pokatkad zanjihao u zračnim strujama, stakla su opalirala od zgusnute vode, nekoliko sam puta vidio zvijezde nad sobom, a zatim se s vidicima tog noćnog putovanja počele miješati vizije sna. Kad sam se prenuo, vidio sam, kako se sa staklom gone debele naslage oblaka. Pomislio sam da letim prema nekom gradu i počeo sam se spuštati. Oblaci su se razišli, vidio sam Zemlju u sjaju, a ipak to nije bilo naseljeno mjesto. Slabim treskom helikopter je dotakao tlo. Izišao sam. Nalazio sam se u drvoredu parka koji je gorio mirnim, plavetnim požarom. Grupe smreka plamtjele su kao hladne baklje, jablani se pretvorili u zažarene svijećnjake, a masivne krošnje kestenova svijetlile su kao planetarne maglice. Došao sam do vodoskoka okruženog cvijetnim nasadima. Tisuće duga odbijalo se u prskanje vode. Oko basena je bila kamena klupa. Sjeo sam na klupu, gledajući u park. Srebrne grupe drveća i grmlja spajala je crna čipka granja. Opet me svladao san. Primio sam ga kao dobročinstvo; kamena ploča klupe bila mi je udoban ležaj; sklopio sam vijeđe i osjećao se kao izvan života i smrti. ...Ležao sam na vrućem pijesku na plaži. Sunce je stajalo visoko, bila je oseka, more se povlačilo, samo su se još pojedini valovi, tihim šumom, vraćali, dok se i posljednji nije povukao, a ja sam ostao
napušten, sam, na suhoj, tvrdoj obali... jave. Otvorio sam oči. Čuo sam tihi jecaj. Digao sam glavu – jecaj je dolazio iz blizine. Ustao sam, skršen i ukočen obišao okrugli basen. Na toj istoj kamenoj klupi, s druge strane vodoskoka, šćućurilo se dijete: malen, možda četverogodišnji dječačić. Na zamazanom lišcu vidjeli su se tragovi suza. Kada me opazio, prestao je plakati. Bunovan od sna, začuđen, šutio sam. Dugo smo se gledali, iznenađeni i mrki. Njemu je prvom to dozlogrdilo. – Što radiš tu? – zapitao je dubokim, hrapavim glasom. Bio sam u neprilici. Nije mi bilo lako odgovoriti na to pitanje. – A što ti tu radiš? – rekao sam, nastojeći da mi glas zvuči ozbiljno. – Izgubio sam se! – Gdje su ti roditelji? – Ne znam. – Kako si dospio ovamo? – Doletio sam. Poslije dužeg ispitivanja saznao sam da je došao s roditeljima ovamo na izlet i bezuvjetno htio vidjeti konja. – Kakvog konja? – Pa zar ne znaš? Ja sam mislio da si i ti gledao konja. Pokazalo se da je uz park bio zoološki vrt. Bio je tamo s roditeljima. Ali nisu došli do konja. Otac je rekao: »Moramo se vratiti. Sjedni u avion pa kad budemo letjeli, možeš otići konju u televizitu«. Ali on je htio konja pomilovati, pa je ušao u avion na jednoj strani, a na drugoj izašao tako da to nitko nije opazio, a svoj ručni telerančić, koji je radio-valovima bio spojen sa teleranom roditelja da bi oni uvijek mogli znati gdje je on, skinuo je s ruke i sakrio pod naslonjač. Zatim je pošao da potraži konja. Kad je pao sumrak, vratio se u park, ali tamo nije bilo roditelja. Našao je ovu klupu, pokušao je spavati, ali nije mogao. – Jesi li se bojao? Nije odgovorio. Što da radim s njim? Zapitao sam ga gdje stanuje. Nije znao. – Koliko sunaca svijetli nad tvojom kućom? – zapitao sam poslije razmišljanja. – Dva. – Dva? – Ne. Jedno. – Dakle ne dva, nego jedno? – Jedno. – Sigurno? – Možda sigurno. Da li da ga odvedem do najbližeg aerodroma? Najednom je prekinuo moje razmišljanje. – Jesi li se ti izgubio? – upita me. – Ne. Kako ti je to palo na pamet? – Pa tako. Mislio sam. – Prevario si se. Odrasli se nikada ne izgube – rekao sam energično da ne bi došlo do kakvog neželjenog preokreta u razgovoru. Mali me poduže gledao, ali nije ništa rekao. Najednom je glasno zakašljao. To je požurilo moju odluku. Da, nije bilo drugog izlaza. To mi se nije još nikada dogodilo, ali znao sam što treba činiti. Ogrnuo sam dijete kaputom i iz džepa izvadio teleran. Pritisnuo sam dugme kraj kojeg je pisalo »Svima« i iz aparata se čula vreva; ljudski glasovi, brzo zviždanje automatskih stanica, signali dalekih brodova i kontinenata, buka raketskih odašiljača, istrgnute riječi iz razgovora, muzika, pjevanje; sve to, što je stopljeno u buku milijuna glasova, dolazilo je iz plosnate kutijice. Sagnuo sam se nad aparat i tiho – nisam htio da mali čuje – tiho sam izrekao ozbiljnu svečanu poruku:
– Pažnja! Čovjek u opasnosti! Ovo sam ponovio tri puta i čekao. Nešto je zadrhtalo u dubini. Tamo je rasla tišina i točila sve veće krugove, kao da je netko bacio kamen u vodu bez kraja i dna. Utihnuli su deseci tisuća glasova, razlijegali su se signali očekivanja... – Veza – rekao je netko. – Pazite, veza! Još je netko nešto pitao, još su se tu i tamo razlijegale brze serije impulsa odašiljača a dotle su prenosne stanice prenosile moje riječi sve dalje i dalje. Činilo mi se da čujem jeku vlastitog glasa koji je u djeliću sekunde obišao cijelu zemaljsku kuglu, a zatim skupljen u daljinskim odašiljačima bio bačen u svemir. Odazvale su se kozmodromske stanice umjetnih satelita i Mjeseca za zakašnjenjem od jedne sekunde, primile su poziv i počele primanje, dok nije čitava unutrašnja sfera čovjekove vladavine zamrla, a tihi šum zvučnika prekidalo je sada samo neprestano kucanje atomskih kontrolnih satova. Najednom se javio jedan mjesečev pilot i zapitao, što se dogodilo. Neki duboki glas mu je rekao da se odmah isključi iz veze. Sada je bilo tiho. Bilo je to pet sekundi poslije je moga poziva. A u šestoj – kao što je i trebalo činiti – počeo sam kratko i sažeto govoriti: »Nađeno je dijete. Zove se Pao, ima tri i pol godine, oči boje lješnjaka« i tako dalje... Opet je nastala tišina, probijana samo zvižducima prenosnih stanica. Najednom su se dvije u isti čas javile da imaju zabilježena imena roditelja i da već pet sati čekaju vijesti. A zatim – u dvadeset drugoj sekundi – obnovljene su sve prekinute veze, javile su se sve stanice brodova i raketa, automati su završavali prekinute rečenice, ljudi su se smijali i razgovarali i zatim se ponovo bučna vreva izlijevala iz minijaturnog zvučnika. Čekali smo još dva sata na roditelje. 21. srpnja 3123. godine vidio sam Anu posljednji put. Sastali smo se na maloj stanici direktne linije Eurazija–Amerika. Penjali smo se na vrh obalne stijene strmom, zavojitom stazicom i s vremena na vrijeme zastajali da udahnemo malo zraka. Naokolo se glasno razlijegao šum nevidljivih motora. – Jesi li se već oprostio sa Zemljom? – upitala je poluglasno, ne gledajući me. – Činim to u ovom času – odgovorio sam isto tako tiho. Ana je svojim lakim korakom pošla prema nagomilanim hridinama, pronašla je mjesto koje je najbolje pristajalo uz njena leđa. Uvijek sam sa skrivenim divljenjem promatrao kako je ona na najprirodniji način znala sebi naći takve male udobnosti sred najsurovije divljine. – S kim si sve bio? – upitala je. – Danas sam bio kod kuće, kod profesora Muraha, kod roditelja... jer ja ovdje sve ostavljam. Te su riječi zvučale kao optužba, iako to nije bilo namjerno. – Tako se to događa... – dodao sam, kao da se pravdam. – A ja sam posljednja – rekla je. Oboje smo gledali na bijele redove valova koji su dolazili sa crnog oceana. Pitala me, kako će dugo trajati putovanje. Pogledao sam je začuđeno, jer sam o tome već govorio. – Oko dvadeset godina – rekao sam i sam se začudio. – A »Geina« brzina bit će veća od polovine brzine svjetla? – Da. Mislio sam da se zagledala u daljinu, ali sam opazio laki trzaj njenih usnica. Naglo sam shvatio: računala je. Nisam se prevario. – Putovanje će trajati oko dvadeset zemaljskih godina, ali zbog brzine broda bit ćete stariji samo za... – zašutjela je, jer nije bila sigurna da li je dobro izračunala. – Za petnaest, možda šesnaest, jer... – prekinuo sam videći smiješak na njenom licu. – Kad se vratiš bit ću starija od tebe – rastumačila je. – Ana – kliknuo sam očajno – mislim da sam uvijek bio iskren prema tebi, da nam je zajedno bilo dobro i mogli smo... – Zašto to govoriš? – zapitala je, gledajući dalje pred sebe u nekom sanjarskom oduševljenju. Njen mir je samo povećavao moju usamljenost?
– Govorim to, jer mi se u ovaj čas čini da smo jedno drugom daleki, a to ipak nije istina. Ana, to ne može biti istina... – A ipak je istina – odgovorila je. I te bih riječi primio bez borbe da nije u taj čas učinila nešto, što me je kod nje tako često začudilo: nasmiješila se ironično a možda i tužno, ne znam pravo. – Ana... – Ako za tebe nešto značim – rekla je – to je samo zato što sam bila neovisna. Da sam bila drugačija, bila bih zacijelo posljednji čovjek s kojim bi se rastao... – Možda imaš pravo, premda u to ne vjerujem. Zar moramo o tome sada govoriti? – Ti bi sada htio neke lijepe, možda melankolične riječi koje bi tvorile neku vrstu simfonijskog finala našeg poznanstva? – rekla je s trunkom sarkazma. Nije se više smiješila. – A kada bih ti sada rekla da hoću... – Molim te, prestani sa šalama – odgovorio sam, a ona se nasmijala videći moju uzrujanost koju sam prekasno savladao. Iznenadio me njen smijeh, ali to je trajalo tek kratak čas. Kasnije mi je često došla na pamet misao koja mi se javljala kad sam bio uz nju: »Eto, to je bio drugi čovjek, cio velik zatvoren svijet koji je između tisuću izabrao mene i učinio za mene nešto nepojmljivo i veliko. Sada taj svijet odlazi, već nas je toliko toga dijelilo da je fizička blizina tijela potpuno nemoćna.« Dotakao sam joj ruku. Pogledala me u lice. U očima je zasvijetlilo meko, toplo svjetlo. – Ana – šaptao sam – sve to nije istina. Ja znam o tebi tako malo, a i ti o meni. Još nije bilo ničega osim mogućnosti kojima nije bilo dopušteno da se razviju. Ali, hoću da znaš, kako sam mogao, zahvaljujući tebi... – Kako si ti tvrdoglav i naivan – odgovorila je sa smiješkom. – Opet te zaobljene rečenice? – Pa što da radim? – zapitao sam kao dijete. Ona se kratko nasmijala, ali se brzo uozbiljila i rekla zabacivši glavu: – Što ja znam... Možda da me poljubiš. Ne vidim drugi izlaz. Zagrlio sam je. Gledali smo se ravno u oči. Mogao bih bez ikakvog napora naći između svih nijansa nebosklonu boju njenih očiju, u kojima su sada kao u dva mala neba bili odrazi dvaju minijaturnih sunaca. Ustala je, popravila haljinu i pogledala se pažljivo, čak nepovjerljivo, u malom ogledalcu češljajući kosu malim češljem. Uvijek bi me ganuo strog i priprost izraz njenog lica kad bi se tako dotjerivala. Misao da je posljednji put vidim stegla mi je grlo neizrecivom bolju. – Već je kasno, pobjeći će ti avion – rekla je, a kada sam se spotaknuo dižući se sa zemlje, uhvatila me pod mišku, malom snažnom rukom. – Hajde nespretnjakoviću, hajde! Još ćeš umjesto na zvijezde poletjeti u vodu.
»GEA« Nekada u davna vremena ljudi su bili robovi prostora. Poznavali su samo onaj zemaljski krajolik u kome su se rodili, živjeli i umirali. Prvi putnici su morali svladavati guštare šuma, a na kontinentima odijeljenim oceanima, tekao je život potpuno neovisno kao na udaljenim planetima. Kako su se iznenadili Feničani, kad su, ploveći po moru južne polukugle, vidjeli da sunce na nebu ide od desne strane na lijevu, a mjesec izlazi iz Jarčevog obratnika – kao položeni srp, tako da su se iza horizonta najprije pokazala njegova dva crvenkasta roga. Onda je došlo vrijeme, kad su duge, mučne junačke ekspedicije krhkih jedrenjaka u epohi Kolumba i Vaska de Game pomogle da se ispune bijele mrlje na zemaljskim geografskim kartama. Mnogi od onih koji su pošli na takva putovanja nisu nikad više vidjeli domovinu. Tek u vrijeme strojeva planet se počeo smanjivati. Ljudi su ga najprije obišli za nekoliko mjeseci, onda tjedana, onda dana i tada se pokazalo da je čovjek dobivajući vlast nad prostorom taknuo u ono što se kroz stoljeća činilo najstalnije – u vrijeme. Svakom se od nas danas događa za vrijeme putovanja da dostignemo kraj dana, ili da produžimo ili skratimo noć ili čak, leteći u smjeru protivnom Zemljinom kretanju, da naglo preskočimo koji dan u tjednu. Nitko o tome ne razmišlja, jer se to razumije samo po sebi. Ljudi koji rade na umjetnim satelitima navikavaju se na tamošnje lokalno vrijeme, gdje je ritam spavanja sna i budnog stanja kraći nego li zemaljski dan i noć; kad se vrate na zemlju opet se sasvim lako privikavaju na novi ritam vremena. Da, prostor se smanjio, ali slobode koje smo na taj način stekli, još su neznatne. Čak i kozmonauti na povratku s daleke ekspedicije iz putanje Saturna ili Plutona donose u unutrašnjost svog broda samo tri, četiri, pet dana ranije datum od našeg – nikada razlika nije veća. Ekspedicija izvan Sunčevog sistema do najbliže zvijezde Proxime Centaura trebala je da potpuno razdvoji vrijeme. Jedno koje bi teklo svojom stalnom brzinom na Zemlji, a drugo, mjereno na »Gei«, teklo bi polakše što bi se raketa brže kretala. Razlika mjerena za vrijeme cijelog tog putovanja iznosila bi nekoliko godina. Čudna je to i velika stvar kada teorije i formule zapažene na zvjezdanim pojavama počnu vladati čovjekovim životom. Trebali smo se vratiti mlađi od naših vršnjaka, jer je u najsitnijim molekulama svega što je sa sobom odnosila »Gea« – predmetima, biljkama i ljudima – vrijeme moralo polaganije teći nego li danas. Teško je bilo predvidjeti posljedice te pojave, kad putovanja izvan našeg sistema budu postala svakidašnja. Razmišljao sam tako na malom aerodromu sred suhe travnate dolinice među johama i brezovim gajevima. Već je na mene čekala »Geina« raketa. Bio je to jedan od onih zgodnih projektila koji je padajući na tlo još u zraku rasklapao svoja tri krila da se na njih prilikom spuštanja osovi. Već sam završio sa svim oproštajima – s ljudima, krajolicima i stvarima – bio sam spreman za put, lak i spokojan s iskrom duboko sakrivenog uzbuđenja, a ipak sam do posljednjeg trenutka odlagao čas odlaska. Tik kraj mojeg stopala cvala je kitica ljubičastog cvijeća kome nisam znao imena. Sagnuo sam se da ga uberem, ali sam se uspravio praznih ruku. Čemu? – Možemo poletjeti – rekao sam mehanički, saginjući glavu na ulazu, te sam sjeo. – Možemo poletjeti – odgovorio je ih bolje zasiktao, pilot-robot. Raketa je zadrhtala i skočila u vis. Kroz okrugla okanca vidio sam Zemlju koja je naglo nestajala. U kabini je postajalo svjetlije. To je Sunce toga dana za mene još jednom izašlo i veličanstveno klizilo sve više i više, ali je to kratko trajalo. Podigao sam glavu. Daleko dolje, za prozorom, plamtjelo je Sunce, blještava kugla u aureoli kudravih plamenova. Pred nama su se među rojevima zvijezda-stajačica pokazivali raznobojni sve dulji redovi
plamičaka. To su bile svjetlosne plutače koje su spiralno okruživale »Geu« i označavale put jednosmjernog kretanja za teretne rakete. Na aerodromu je bila gužva. Napokon smo dobili radio-poziv da pristanemo. Brodić je izvršio propisni dvostruki zavoj. Odjednom me zaslijepio srebrni blijesak. Bila su to svjetla naših vlastitih reflektora koja su se zrcalila u »Geinom« oklopu, a ona je nepokretna bila u prostoru i rasla kao golemi balon iz najsjajnijeg srebra; zatim se blijesak ugasio. Stizali smo na bok. Riblji trup, dugačak gotovo kilometar, naglo se povećao i ispunjao nebo. Malo smo se stresli, nastao je kratak mrak, a zatim su se opet zapalila svjetla, ali sada već drukčija. Tek što sam izašao i pošao nekoliko koraka (u blizini nije bilo čovjeka), počele su me pomične stepenice nositi u vis. Nismo stigli do najvišeg stajališta, nego smo skrenuli u stranu na nepokretan istureni most, nalik na malu galeriju. Ovdje se tri kata niže prostirao aerodrom za teretni saobraćaj. Između čeličnih traka lupali su, klopotali i puhali natovareni vagoneti saonica klizeći po mostovima gegajući se kao patke po mostovima prebačenim preko isturenih platforma raketa. Okrugla izlazna vrata, gore učvršćena, rasklapala su se i rasklapala neprekidno kao gubice riba koje naglo dišu. Teretne rakete su izlazile iz tunela, zabacivale tovar na beskonačne trake, a u dubini dvorane treptala su uz zidove i rasplamsavala se crvena, zelena i narančasta signalna svjetla. Sav je prostor bio ispunjen nejasnim, jednoličnim štropotom. Ušao sam u lift. Na zidu sam vidio mikrofon informatora. Zapitao sam za inženjera Yrjölu, tehničkog direktora ekspedicije. Bio je na devetoj palubi. Odvezao sam se onamo. Zidovi okomitog tunela, kroz koji se dizao lift, bili su od prozirne staklene mase, tako da sam i za vrijeme uspona vidio vagonete kako klize u susjednim tunelima, ali kako su prolazili, odijeljeni još drugim praznim tunelima, nisam mogao prepoznati ljude u njima. Vidio sam samo likove u mliječnoj aureoli. U to se tik iza staklene ploče pokazala osvijetljena unutrašnjost ubrzanog lifta. Kretao se brže nego moj. U njemu su bila dva čovjeka. Jedan mi je bio okrenut leđima, dok sam pojavu i lice drugoga mogao odlično razabrati. Stajao je ukočen s nekom gestom i izrazom, koje nisam mogao razumjeti jer sam ga vidio tek djelić sekunde. Lift je već nestao, a ja sam se sada dizao sam, a pod spuštenim mi je vijeđama još neki tren titrala slika ugledanog čovjeka. Bio je to Goobar, član ekspedicije, najveći učenjak našeg vremena. Moje se vozilo zaustavilo. Našao sam se u prostranom hodniku. Malo me uzrujao čudni susret pa možda zato i nisam odmah htio tražiti inženjera. Meni slijeva vidjele su se u zidu udubine s vratima svakih nekoliko metara, a zdesna protezala se staklena ploča dokle je stizao pogled. Padao je na nju blijesak kao s oblačnog neba. Idući dalje vidio sam da se sjaj mijenjao, sad je bio jači sad opet prigušen. Dok sam tako hodao razmišljajući, teško mi je reći o čemu, ovladalo je mnome sve jače osjećanje da hodam uz veliku šumu. Smiješna iluzija – pomislio sam i približio se staklenoj ploči. Dolje se prostirao prostran park. S visine na kojoj sam stajao vidjele su se krošnje hrastova i bukava lijeno zanjihane vjetrom, sočni travnjaci među živicama, cvjetni nasadi, zavojiti puteljci i jezerca, u jednima se ljeskalo nebo a u drugima se zrcalili oblaci, još dalje bili su gajevi, tu i tamo ispresijecani pregradama. Svijetlo zelenilo, gotovo žuto prelazilo je u daljini u crnu boje smreka, koje su stajale u posebnim skupinama u moru lišća. Ovaj se šumski krajolik protezao do samog nebeskog horizonta, zamagljenog mliječnim oblacima. Prislonio sam lice na staklenu ploču i vidio u dubini poda mnom, paralelno sa smjerom hodnika, crnomodre stijene, pod njima zapjenjenu valovitu liniju potoka, a tamo gdje se skrivao izvor, sasvim dolje, bila je skupina čempresa nad gromadom pjegavog porfira. Prvi se dojam rasplinuo. »Videoplastična panorama«, pomislio sam. U tom času mi je netko položio ruku na rame. Preda mnom je stajao visok, vitak čovjek, neznatno pogrbljen, s tamnoriđom oštrom, valovitom kosom, koja mu je čvrsto prilijegala uz glavu. Imao je mlado, mršavo lice, koje se rado mrštilo, široka usta s tankim usnicama. Obrazi su mu se gužvali u stotine sitnih bora dok se smiješio i pokazivao vrlo bijele, oštre zube. Prepoznao sam ga prije nego li se predstavio. – Ja sam Yrjöla – rekao je – konstruktor. Poznamo se iz viđenja.
Pružio sam mu ruku, koju je čvrsto stisnuo a zatim ju je lako otvorio i dotakao moj dlan. – Veslač? Potvrdio sam pokretom glave. – S tim će kod nas biti teško, ali ti i trčiš, zar ne, doktore? Razveselio me taj sportski intervju. – Svakako – odgovorio sam – ali se bojim da se tamo – pokazao sam rukom na staklenu ploču – neću moći trčati. Tamo nema ništa, zar ne? – Kako ti to misliš? – zabrinula ga je moja nevjerica. To je pravi vrt... no... možda nešto manji, nego li se to odavde čini... Opet se nasmiješio. U sjajnim očima, u oštroj riđoj kosi, u licu imao je nešto privlačno. Bilo je tu mnogo ugursuskog, možda čak i lukavog humora. Gledao me žmirkajući brzo kao da razmišlja zbog tih nekoliko riječi koje sam izrekao. – Doktore – rekao je – »Gea« je vraški velika i zakučasta stvar, a naše putovanje još je zakučastije. Znaš što, prije nego li preuzmeš svoje kraljevstvo, posveti mi petnaest minuta. Hoćeš li? Bio sam iznenađen tim uvodom. Potvrdih glavom da hoću. Uzeo me zatim pod ruku i odveo me prema najbližoj udubini u zidu. Spustili smo se liftom. Brojao sam katove. Lift je stajao na prvom. Otvorila su se vrata, pred nama se u gustom polumraku visile grančice penjačica. Pod potplatima je zaškripao šljunak, u nozdrve udario svjež miris jela i borova. Poslije nekoliko desetaka metara okrenuo sam se i iznenađeno zastao. Gorska okolica široko se prostirala na sve strane doklegod sam mogao pogledam segnuti. Gustim grmljem obrasle su uzvisine iz kojih su stršale slikovito lijepe vapnene hridi, pružale su se sve dalje i dalje, do horizonta, gdje su se na sinjim vrhovima saginjale skupine šumskog drveća. – Krasna iluzija! – kliknuo sam. Yrjöl je namrgođeno pogledao. – Čekaj – rekao je – dao si mi petnaest minuta! Prešli smo preko travnjaka koji se spuštao nizbrdice. Put su zatvarali grmovi rascvalog jorgovana. Moj se vodič bez premišljanja zaputio kroz grmove. Pošao sam za njim. Grmlje je prestajalo nad potokom, koji se pjenio među kamenitim obalama. Yrjöla ga je preskočio jednim skokom. Učinio sam isto. Na drugoj se obali inženjer bez vidnog napora popeo na veliki kamen i pokazao mi mjesto kraj sebe. Dugo smo šutjeli. Činilo se, da je vjetar ovdje jači i da miris borovih iglica pojačava hladnoću potoka, koji se rasprskavao ispod naših stopala. Na drugoj obali, u zatišju udaljenom od struje stajale su veličanstvene mrke kanadske smreke, a nešto dalje golema sjeverna omorika s plavetnim i srebrnim iglicama. Htio sam zapitati je li to već iluzija. Cijelo sam vrijeme nastojao otkriti mjesto, gdje je pravi park prelazio u videoplastičnu sliku, stvorenu spretno sakrivenom aparaturom, ali nigdje nisam mogao opaziti ni najmanjeg traga prelazu. Iluzija je bila savršena. – Doktore – rekao je tiho Yrjöla – ne znam da li si čuo da sam jedan od konstruktora »Gee«? Molim te, nemoj o njoj misliti kao o sklopu dobro projektiranih strojeva. Pomisli da smo, crtajući njen budući oblik i predviđajući potrebu i korist svih njenih uređaja, planirali i to što je jedino važno, to je da će »Gea« biti osim nas samih, jedina čestica Zemlje koje ćemo ponijeti sa sobom... Morao sam napregnuti sluh, jer je Yrjöla govorio sasvim tiho. Hujanje vjetra i šum vode među kamenjem zaglušivali su njegove riječi. – Nije to običan brod. U prvom času buđenja past će ti pogled na njegove stijene, kad budeš zdrav i kad budeš bolestan, kad se budeš odmarao i kad budeš radio – dan za danom i noć na noć. Tako će biti godinama. Ovi strojevi, ovi metalni zidovi, ovo kamenje ovdje, drveće i vjetar, to će biti jedini zrak za tvoja pluća i jedini krajolik za tvoje oči. Istina, on je bijedan, tijesan, zatvoren, ali je zemaljski. To neće biti tvoj brod, doktore, nego tvoja zemlja, tvoja domovina. Zašutio je. – Tako mora biti, tako mora postati... inače će biti jako teško. Pa ako si se i prepao, znam da mi to
nećeš reći i da se nećeš odreći putovanja, jer ti to ne bi mogao. I zato ovisi o tebi, hoće li to putovanje biti najviša sloboda ili najteža muka. Još nije prošlo petnaest minuta, ali to je sve, što treba da znaš. Rekao sam ti to, jer... treba li da govorim dalje ili želiš da odem do vraga? – Govori, Yrjöla! – Vidiš ja pomalo razumijem zašto si k nama došao sam. Ti ne voliš birati i htio bi uvijek da proživiš dvije eventualnosti ondje gdje ima mjesta samo za jednu. Sad me naravno proklinješ? – Ne. Ne proklinjem te, – To je lijepo. Slušaj, ti si pobijedio Mehilu, zar ne? – Pa što to ima zajedničko... – Ima. Pobijedio si sve, zar ne? – Da. – Dakle, daj mi ruku. Dao sam mu ruku, a on me povukao. Kamen na kojem smo sjedili, doticao se tu drugoga. Gledajući gore vidio sam golemo brdo s kojeg se osipao pješčar, a potok se ljeskao kao srebrna zmijica, tekući svojim žlijebom. Yrjöla je približio moju ruku drugom kamenu. Nadao sam se da ću osjetiti njegovu hrapavost, ali moji se prsti prošli kroz kamen i zadržali se na plosnatom metalu. Shvatio sam. Baš je tu bila, granica vrta, tu se svršavalo drveće i pravo kamenje, a počinjala je videoplastika: daleke šume, obično nebo, visoke gore, sve... – A taj potok? – zapitao sam pokazujući na zmijicu gore, koja mi se najprije pričinjala kao izvor donjeg potoka. – Taj pod nama je pravi potok, možeš se u njemu kupati koliko god želiš – odgovorio je Yrjöla – a taj gore... no to je, kako ti veliš, savršenija iluzija. Pustio je moju ruku. Bila je to prilično neobična slika: ruka do lakta turena u kamen, koji nije postojao. Povukao sam ruku. Sada je iluzija opet bila savršena. Kad smo izašli iz parka, zapitao sam inženjera: – Odakle me tako dobro poznaješ? – Uopće te ne poznajem – odgovorio je. – Govorio sam ti danas ono, što sam nedavno govorio sebi. – Pa ipak znaš o meni... Tako se tada nasmiješio da sam odmah prekinuo. – Znam ponešto o tebi, ali to je sasvim nešto drugo. Pa moram znati. Ja sam doduše gospodar nad strojevima, ali sam i drug ljudima. – Spominjao si trčanje. Može li se ovdje trčati? – Pa naravno. Trasa okružuje park. Teško da ćeš ljepšu naći. Trčat ćemo... i možda ćeš me pobijediti, iako to nije sigurno... Ja trčim na kratke distance: tri i pet kilometara. Pogledao me, nasmiješio se ugursuski i dodao: – Ali pobijedit ćeš me, ako to budeš jako htio... Zašutjeli smo. Tek kada smo izlazili iz lifta na četvrtom katu, Yrjöla je rekao: – Sve su to samo riječi i ništa više. Bit će teško, da li možemo i pomisliti što to zapravo znači? Civilizacija nas je raznježila kao jagode u stakleniku. Punački smo, rumeni, neotporni, nismo sušeni na đavolskom dimu. Kao da je i on sam bio videoplastična iluzija. Nekako sam se gorko nasmiješio na tu misao. Zapitao sam informatora za put i pošao prema bolnici. Opet kratko putovanje vagonetima, najprije okomito, zatim dugim, kosim tunelom kroz mliječne i obalne stijene. U bolnicu je vodio hodnik uži od galerije nad parkom. Bio je boje slonove kosti i zlata, s plavetnim slikarijama kao da su na stijene padale sjene lišća. Nije bilo prozora. Tko bi znao, kako su to načinili. Čak se ono lišće njihalo i vijorilo na vjetru. Bilo je tu mnogo neočekivanih, čudnih stvari. Neke su za moj ukus bile suviše teatralne.
Brzo sam pogledao stan koji mi je bio određen. Nekoliko malih svijetlih soba, radna soba s prozorima na more – videoplastična iluzija, naravno. Nadsvođena veža dijeli moj stan od bolničkih dvorana. Približio sam se narednim vratima i čuo sam za njima korake. Bili su to bez sumnje ženski koraci, sitni i laki. Ostao sam kao ukopan. Došla mi je luda misao: tamo je Ana! Kod velikog prozora stajala je žena u bijelom, okrenuta meni leđima. Za njom se vidio red snježnobijelih kreveta, odijeljenih od stropa do poda pločama modrikastog opala. Imala je isti stas kao Ana i bila je mlada. Tamna joj se kosa savijala u vitice. – Ana – tiho sam šapnuo. Nije mogla čuti, siguran sam da nije mogla, ali je pogledala prema meni. Bila je to nepoznata djevojka, ne Ana. Ljepša od Ane. Ali dok sam išao prema njoj, još uvijek sam u tom nepoznatom licu tražio crte one druge, kao da sam svojom maštom htio preobraziti stvarnost. – Jesi li liječnik? – upitala je. – Da. – Bit ćemo kolege – rekla je. – Zovem se Ana Ruys. Zadrhtao sam i pogledao je pažljivo. Nesmisao! Naravno nije ništa znala. Ta zar se samo jedna žena na svijetu zove Ana? Nasmiješila se i ujedno namrštila jer je krivo razumjela moju kratku šutnju. – Iznenađen si, doktore? – Ne... to jest... ne, ne – rekao sam nastojeći da smiješkom prikrijem iznenađenje. šutjeli smo časak. – Je li direktor bolnice profesor Schrey? – zapitao sam. – Da – odgovorila je zadovoljna što se našla dosta zanimljiva tema za razgovor. – Ali njega nema na brodu, poletio je na Zemlju. Večeras se vraća. Govorila sam s njim prije nekoliko trenutaka. Odnekud, kao iz nedokučivih visina, dopro je do nas tanak, staklen zvuk, kao cvrkut mehaničke ptice. – Objed! – kliknula je radosno moja kolegica i ja sam shvatio njeno željno očekivanje, čas prije. Eto, već joj je sada bilo dosadno! Vodila me spretno kroz labirint hodnika, jer je već tjedan dana boravila na »Gei«. Put nas je vodio preko vrlo prostranih pomičnih stepenica. Prenijele su nas iznad staklenog stropa centralnog parka. Opazio sam da je njegovo »nebo« bilo, ako se odozgo gledalo, sasvim prozirno. Dole su se prostirale šumovite uzvisine. Vidjeli smo ih kao iz aviona. U predsoblju blagovaonice opazio sam poznato lice. Bio je to Ter Haar, historičar kojeg sam upoznao prije nekoliko mjeseci. Zapamtio sam ga zbog šaljivog događaja. Na primanju kod profesora Muraha sjedila je kraj njega sedmogodišnja djevojčica, kćerka jednog od gosta. Nastojao je da je zabavi i doveo ju je do toga da se mala najednom glasno rasplakala i majka ju je morala odvesti. Ispostavilo se da je historičar pripovijedao djetetu da su ljudi u davnim vremenima ubijali životinje da ih pojedu. Kad smo kasnije ostali sami u vrtu, izjavio je Ter Haar sa svom svojom iskrenošću da ga djeca uvijek dovode u nepriliku. Videći sada njegovu masivnu, medvjeđu pojavu, nasmiješio sam se, kao da sam vidio starog znanca. I on me prepoznao i povukao s Anom k stoliću u dnu dvorane. Tamo je već sjedio visok muškarac, Ter Akonijan, vođa ekspedicije. Kad sam se približio, izvadio je konobar-automat iz svoje kristalne nutrine ugrijana jela, stavljao ih spretno na naše tanjure, a ja sam iznad sjajno prostrtog stola radoznalo promatrao starog astrogatora. Imao je veliku koščatu glavu. U kratko podšišanoj bradi bile su vlasi tako crne da su prelazile u modro kao čelik vrlo stare plemenite oštrice. Možda ga zato i zovu »čelični astrogator«, pomislio sam. Dvorana se punila. Na zidovima, boje limuna, uokvirenim srebrom, vidjele su se slikarije, koje su predstavljale scene iz života sredovječnih gradova. Strop je bio kao golem kristalizirani ledeni blok. Nemirno svjetlo svijeća na stolićima rasprskavalo se u kristalu stropa i zalijevalo nas potocima sjaja.
Ter Akonijan je zapitao da li sam zadovoljan sa stanom. Pri tome je podigao glavu, a u njegovu licu, koje nam je u pamet dovodilo tamne, mrke gore Kavkaza koji ga je rodio, zasjale su neočekivano plave djetinje oči. Ako želiš izmijeniti nešto u stanu, naši će ti arhitekti to rado učiniti – rekao je astrogator, koji je krivo protumačio moju šutnju. Rekao sam da mi se stan vrlo sviđa. Ana Ruys je zaželjela da joj dadu palmovo vino. Poznavala ga je iz Malaje, gdje je duže vrijeme boravila. Nagovarala me da i ja pokušam. Automat je nestao i odmah se opet vratio s dvije butelje vina. Tada su iz gomile ljudi, koji su dolazili glavnim prolazom, pošle prema nama tri osobe. Yrjöla, jedan četrnaestgodišnji dječak, nalik na Yrjölu i tamnokosa žena. Izdaleka mi se činilo da je starija, ali što je dolazila bliže to je bila sve mlađa. Prepoznao sam poznatu kiparicu Soledad. Kad je dječak stigao do našeg stolića, energično se poklonio, a Yrjöla je rekao za njegovim leđima: – To je Nils, moj sin, doktore... Sjeli su. Nils Yrjöla me pažljivo promatrao. Obično je promatrao susjede očima kao da su za njega bili zagonetke koje je morao odmah riješiti. Kiparica, koja je sjedila pokraj njega, izgledala je gotovo kao njegova vršnjakinja. U njenom sitnom licu vidjele su se samo tamne velike usne sa sjajnim zubima. Oči je imala pritvorene, gole ruke tanke kao u djevojčice, ali sam zapamtio tvrdi, odvažni stisak ruke. Kosa, skupljena na tjemenu, bila je svezana trakom. Pokatkad bi stresla kosu kao da je smeta taj ženski atribut. Činilo se da će objed biti neobično bogat. U okviru od rubina svijetlio se golemi popis jela, a lista vina podsjećala je na starinsku knjigu; mogla se satima birati. Na stolu je bilo toliko zlatnih, modrih i zelenih zdjelica, čaša, posudica, da sam se čudio kako se sve to može smjestiti na nevelikoj šesterostranoj ploči. Ana Ruys je sjedila meni zdesna. Vidio sam njen bijeli profil na dnu udubljenog kristala. Jela je sa zadovoljstvom, i veselila se svakom zalogaju Kad je došla pečenka, pogledala je najprije na najbliže zrcalo i popravila kosu onom kretnjom, kojom to žene čine od pamtivijeka. Za vrijeme objeda bio je razgovor isprekidan zbog neizmjernog broja i raznolikosti jela. U zlatu i staklu pribora odražavali su se brojni plamenovi svijeća. Začudila me donekle i oneraspoložila raskošnost objeda, ali šutio sam, misleći da se treba prilagoditi brodskim običajima, no Ter Haar prvi nije izdržao. – Uh – rekao je. – Suviše dobroga – možda to treba da znači: »Pokažimo sve što imamo«, ali to ipak čovjeka izmuči. Nasmijali smo se. Odmah je raspoloženje postalo srdačno. Sad smo se istovremeno i Ana i ja usudili odbiti, kad je automat htio da nam posluži još jedno jelo. Živo smo raspravljali o radovima oko navodnjavanja Marsovih pustinja. Samo je Soledad cijelo vrijeme objeda bila duhom odsutna. Dvaput joj je pala viljuška koju je na slijepo tražila pod stolom, dovodeći u opasnost sav pribor, i opet se pojavljivala začuđena, jer je automat, prisebniji od nje uklonio tragove njene smetenosti; pokraj tanjura je već ležao novi pribor. Kada su napokon donijeli zamrznutu kremu od naranče, kao da se probudila. Svi su zašutjeli, a Soledad se žmirkajući obratila automatu i zapitala: – Mogu li dobiti suhu zemičku? Kad ju je dobila, počela ju je mrviti, močiti u čaši i tako je jela te mrvice kao da hrani ptičicu. Ter Haar se sagnuo k meni i povjerljivo mi rekao: – Kako ti se sviđa ona freska na zidu? Slika je predstavljala ulicu sredovječnog grada. Stajale su tamo čudnovate kuće s prozorima podijeljenim drvenim križem, sa šiljatim krovovima kao kapicama pajaca. Pod njima su išli ljudi, a u sredim na željeznim tračnicama vozio je plavi vagon. Za prednjim prozorom je stajao vozač u bijeloj vlasulji, odjeven u gusto vezeni plavi kaput, na glavi je imao trorogi šešir sa nojevim perjem, a oko vrata naborani ovratnik od čipaka. Rukom čvrsto pritisnutom na kočnicu, vozio je svoje prepotopno vozilo s ljudima, koji su se naginjali s prozora.
Nisam znao što je Ter Haaru tako smiješno. On je tiho hikotao i značajno žmirkao, kao dječak koji voli da podvaljuje. – No, kako ti se to sviđa? – ponovio je. Nastojao sam da pronađem neku grešku ili anarhizam, jer se zacijelo o tome radilo. Znao sam da je svaki stručnjak preosjetljiv i vrijeđa ga neznanje drugih u pitanjima njegove struke. – Čini mi se – govorio sam polako – da se radi o prozorima... Prozori sa takvim križem bili su samo u kućama, posvećenim vjerskim obredima, zar ne? Jer križ je bio... Ter Haar me gledao zbunjenim očima. Pocrvenio je, prasnuo u tako glasni smijeh da sam se sad ja zarumenio. – Ta, što ti govoriš, čovječe! Prozori su dobri, taj križ nema ništa zajedničko s mitom religije. Kako, zar ne vidiš? Ta to je električni vagon na tračnicama, zvan »tramvaj«, dakle sve se ovo događa na prelazu iz XIX u XX stoljeće, a vozač i putnici su odjeveni kao plemići na dvoru francuskih kraljeva. – Dakle, umjetnik se zbunio za sto godina. Je li to baš tako važno? – došla mi je u pomoć Ana. – Nošnje su se onda mijenjale svaki čas... sjećam se, gledala sam takvu predstavu... Dakle, jesu li imali izvezene kapute, ili ne, crnu ili svijetlu vlasulju... Ter Haar se prestao smijati. – No ostavimo to na miru. To nije moja krivnja. Svaki put mislim da je to nemoguće, ali na žalost svi ste vi takvi potpuni, nečuveni neznalice u stvarima povijesti. Lupio je viljuškom o stol. – Ali dopusti, profesore – rekao sam – dopusti... tko od nas ne poznaje zakon društvenog razvoja? – To je samo goli kostur, ništa više! – prekinuo me. – Toliko vi, eto, naučite u školi. Ne pokazujete ni najmanje zanimanja za to kako su ljudi u starini živjeli, kako su radili, o čemu su maštali. U tom času je netko u dnu dvorane ustao i pitao da li prisutni pristaju da se odigra laka muzička kompozicija. Svi su pristali i odmah se čula prigušena melodija. Ter Haar je šutio da kraja objeda. Dvorana je opustjela. Ustali su i moji drugovi oko stola. Naklonio sam se i izašao s doktoricom Ruys, s Anom, kako sam je već nazivao. Morao sam najprije svladati u sebi neki otpor da je zovem imenom ali je tog otpora brzo nestalo. Odlučno je izjavila da će mi pokazati cijeli brod. Svemirska je lađa imala dvanaest katova. Išli smo od prednjeg dijela prema stražnjem. Najprije smo pogledali mali opservatorij na kljunu, zatim na pet katova smješteni glavni astrofizički opservatorij s najjačim teleskopom na »Gei«, onda centrale upravljanja plovidbom i nad njima postavljene automatske kormilarice, razmještene u dvije grupe. Prva je grupa bila u pogonu za vrijeme plovidbe velikom snagom, a druga ju je zamjenjivala kad se lađa približavala nebeskim tijelima. Poslije toga smo se spustili u najdonje hale i hangare »Geinih« brodova. Pogledali smo sportske dvorane, dječji vrtić, basen za plivanje, dvoranu filharmonije, videoplastike i odmora. Na kraju tog kata bila je naša bolnica. Tamo gdje je stambeni prostor dopirao do atomskih uređaja bio je podignut snažni oklopni zid, kao obrana od zračenja. Odande smo se liftom opet popeli i obišli po redu jedanaest laboratorija. Kod dvanaestog mi je već bilo dosta. Kad je Ana vidjela da se moje divljenje pretvara u umor, zabrinula se, čak je turila mali prst u usta, ali ga je na moj pogled odmah izvadila i veselo kliknula: – Već znam, kamo ćemo ići. Još niste, kolega, bih na promenadnoj palubi. Rekao sam da nisam bio, ona me je pobjedonosno uzela pod ruku i odvela. Na kraju širokog hodnika bila je srebrna zavjesa bez sjaja od gustog materijala. Razmaknuli smo je i stupili iz umjetnog svjetla u najcrniju tamu. Neko vrijeme nisam ništa vidio, napokon su mi se oči počele polako privikavati na tamu. Nalazili smo se u prolazu hodnika tako velikog da bi ga se moglo nazvati dvoranom, da nije bio tako dugačak. Svakih nekoliko koraka nalazila su se u zidu vrata, označena svjetlosnom strelicom. Red ovih žućkastih crtica, kao niz krijesnica u zraku, pružao se tako daleko da se na kraju slijevao u blistavi končić. Kada
sam otkinuo pogled od tih iskrica i pogledao na drugu stranu hodnika, ili bolje reći palube, učinilo mi se najprije da tamo nema ničega, ali sam u idućoj sekundi zadrhtao shvativši kako sam se prevario. Pošao sam prema zvjezdanom svemiru oprezno kao bojeći se da će naglo prestati paluba, a ja da ću pasti naglavce u ponor bez dna, no iznenada je moja ispružena ruka dotakla hladnu ploču, koja je zatvarala put. Počeo sam razabirati konstelacije. Malo niže pod nama nalazila su se raskršća Kumove Slame. Tamo je tinjalo mnogo milijardi neznatnih iskara. Na nekoliko mjesta su se na tom blijedom tlu, kao na kraju izgaranja, vidjele crne mrlje, sjene mračnih kozmičkih oblaka. Nisam odmah opazio da se moj pogled uprt u Kumovu Slamu diže, da se zvijezde giblju, dok u dnu galerije, na kojoj smo stajali, nije zasjao trokut intenzivnog srebra. Pogledao sam na onu stranu. Sjajni klin se brzo širio i zalijevao sve veći prostor, gasio je fosforne strelice nad vratima dok nas odjednom nije preplavio sjaj punog Mjeseca. Pogledao sam u nebo. Mjesec je sjao odozdo ispupčen, gusto istačkan kraterima, golem kao srebrna crvljiva jabuka. Zasjenjivao je najbliže zvijezde i lijeno plovio, dok su sjene na galeriji bešumno padale na drugu stranu i postajale sve duže, sablasno plovile po zidovima i stropu i viorile sve dok Mjesec nije otklizao do drugog »Geinog« stožera te isto tako naglo nestao kao što se i pojavio. U svemu tome nije bilo ničeg čudnog, jer se brod kretao oko svoje uzdužne osi tvoreći umjetno polje težine. Kad je mjesec zašao za krmu broda, opet je pao mrak među nas, a Ana je naglo uhvatila moju ruku svojom malom, vrućom ručicom i povela me na protivnu stranu šapćući. – Evo, odmah će izaći Zemlja. Usred zvijezda pojavila se Zemlja kao plavetna, maglovita kugla kojoj je tri četvrtine zaklonila noć. Svjetlo njenog velikog srpa bilo je plavkasto, blaže od Mjesečevog, s neznatnom primjesom zelenila kopna i mora, pojavljivalo se kroz raskidane oblake, nejasno, kao razvodnjene. Nad Zemljinim sjevernim nevidljivim polom – zaklonjenim od Sunca – plamtjela je blistava tačka. To je bilo vlastita Zemljina zvijezda, ponoćno atomsko sunce. Opet su sjene klizile galerijom, opet su se izvijale, produljivale, lijegale, a posljednje je svjetlo pobjeglo gore iznad palube, pa je opet nastala noć. – Jesi li vidio? – šaptala je moja drugarica. Nisam odgovorio. Dobro sam poznavao taj vidik. Tko se od nas bar nekoliko puta godišnje (zbog svojih poslova) ne diže da putuje kroz zrakoprazan prostor? Ali, ta su putovanja bila kratka, od nekoliko dana, nekoliko tjedana, mogao je čovjek unaprijed znati sve što će ga čekati kad se vrati, ali sada mi se Zemlja pričinjala nedohvatna, čudno daleko... i kada je mlada djevojka tik uza me pritisnula lice i čelo na hladne ploče i prošaputala: »Kako je to prekrasno..., osjetio sam se prvi put poslije dugog vremena potpuno osamljen. – Kakvo dijete! – pomislio sam. Zatim smo neko vrijeme šetali po palubi, a po nama su naizmjence s mrklim mrakom prolazila svjetla oštre Mjesečeve bjeline i Zemljinog plavetnila. Između jednog i drugog svjetla bili su dugi časovi tame koja se nad nama svijala i razvijala kao mračno gigantsko krilo. Ana mi je pripovijedala o sebi. Bila je na »Gei« s ocem, poznatim kompozitorom. Stajali smo na polukatu neodlučni, što da radimo. Činilo mi se da je djevojci već dosta mog šutljivog društva, iako je valjano vršila svoju zadaću vodiča i diskretnim kretnjama glave i očiju pokazivala prolaznika govoreći mi o njihovim imenima. Bilo je ipak najviše fizičara i astronoma, tehničara manje, a nijednog mehanoeurističara. Za mehanoeurističare sve rade njihovi automati, pa mogu i koncerte umjesto njih slušati – rekla je Ana i dugo se smijala vlastitoj šali. No smijeh se pretvorio u zijevanje koje nije mogla sasvim prikriti. S toga sam se oprostio, zaželjevši joj laku noć. Potrčala je dolje, u mraku se još jednom osvrnula i mahnula mi rukom. I dalje sam stajao u polukatu. Pogled mi je lutao između tamnih i svijetlih glava, zadržavao se na ženama. Sve je manje ljudi izlazilo, još jedna pa druga trojka, zatim jedan zakašnjeli par... Već sam htio
otići, kad se u širokom portalu, uokvirenom stupovima, pokazala samotna žena. Bila je to velika, divna ljepota. Ovalno lice, niski lukovi obrva, tamne oči i čisto, vedro, oblo čelo, a sve to kao da još nije ustaljeno, kao osvit ljetnog dana. Već oblikovana, savršena, bila su samo njena usta, – kao da su bila mnogo zrelija od lica. U njihovom je izrazu bilo nečeg, što je istodobno budilo radost i nezaštićenost. Nešto vrlo muzikalno, lako, a opet tako zemaljsko. Obdarila je svojom ljepotom sve do čega se približavala. Kad je stigla do početka stepenica, položila je bijelu ruku na hrapavu hridinu vulkanita pa mi se tada pričinilo da je mrtvi kamen za trenutak oživio. Išla je prema meni. Teška, napola raspuštena kosa, blistala je svim nijansama bronce, a na svjetlu zlatom. Kad je došla do mene, iznenadio sam se jer nije bila visoka. Imala je glatke obraze a na podbratku jamicu. Prolazeći pokraj mene, pogledala me je u oči a tetive njenog vrata ukazale su se kao strune finog glazbala. – Sâm? – zapitala je. – Sâm! – potvrdio sam i rekao svoje ime. – Callarla – rekla je. – Ja sam biofizičarka. To ime mi je bilo poznato, ali nisam znao odakle. Stajali smo tako možda sekundu koja se meni učinila kao vječnost. Zatim je ona naklonila glavu, rekla: »Laku noć, doktore!« i počela silaziti. Gledao sam još kako silazi ili još bolje, kako vitka i nježna klizi dolje. Povukao sam rukom po licu i tako se uvjerio da se smiješim. Smiješak se ugasio. U licu te žene – sad mi je tek postalo jasno – bilo je nešto bolno. Što ćemo, pomislio sam. Svaki od tih nekoliko stotina ljudi koji sada spavaju u svojim udobnim stanovima na »Gei« nosi na put do zvijezda sve svoje zemaljske probleme. Ne može ih stresti u ponor prije odlaska tako kao što smo stresli s obuće prah Zemlje.
VRT U SVEMIRSKOM PROSTORU Idućeg jutra u jedanaest sati po zemaljskom vremenu trebao je da počne prvi samostalni »Gein« let. U potkovastoj sali kormilarnice sakupilo se oko tri četvrtine posade čekajući svečani čas. Astrogatori Ter Akonian, Songgram, Grotrijan i Pendergast, glavna konstruktori Yrjöla i Uteneut, atomisti, mehaničari, inženjeri i tehničari prolazili su redom od jednog aparata do drugog. Kontrolne lampe su potvrdno žmirkale kao da odgovaraju na postavljena pitanja. Pod prednjim zidom kormilarnice, koji je bio od poliranog sinklimita, stajao je na uzvišenom mjestu glavni komandni pult. Kad su se završile pripreme, astrogatori su s pulta skinuli zaštitni pokrov a pred očima nam se pokazala crna ručica, koju još nitko nije dotakao. Trebao ju je pokrenuti Goobar. Čekali smo nekoliko minuta. Prošlo je jedanaest sati, a učenjak se nije pokazivao. Nastala je mala konsternacija među astrogatorima. Približavali su glave, sporazumijevali se šapatom, napokon se najstariji, Ter Akonian, povezao s profesorovom radnom sobom. Poslije kratkog razgovora rekao je dosta tiho astrogatorima oko sebe – a pokazujući na otvor mikrofona: – Zaboravio je... Prvi astrogator odložio je slušalicu, pogladio bradu i rekao: – Strpite se! On ima neku ideju i mora je skicirati. Doći će za pet minuta. Čekali smo ne pet, nego petnaest minuta. Napokon je zasjala staklena ploča lifta, otvorila se vrata i ušao je, bolje rečeno, utrčao je Goobar. Htio je na svaki način nadoknaditi svoje zakašnjenje. Videći ljude, koji su se razmaknuli da mu načine širok prolaz, poklonio se, kao da je iznenađen što ovdje ima toliko osoba, i pošao je ravno prema astrogatorima, žmirkajući očima. Pokvario je cio svečani program. Ter Akonijan nije uspio da kaže nijednu riječ (a po izrazu njegova lica i po tom kako je gladio bradu lako sam se domislio da je htio održati govor) ali već se Goobar popeo na povišeno mjesto i zapitao Yrjölu, koji je najbliže stajao: – Je li to? – i brzo pokrenuo ručicu. Sada su počela blijedjeti sva svjetla u dvorani i ugasila se, ali su na zidovima u dugim redovima zasvijetlili sjajni pravokutnici. U svakom od tih prozorčića drhtala je na obojenom tlu crna igla. Iznad nas se začulo tiho brujanje automata, zatim je kroz cijelu konstrukciju prošao laki drhtaj, prednji se zid otvorio, pred nama je zijevnuo prostor sa zvjezdanim oblacima a, ispred njih osvijetljen model »Gee«, kao plameni kostur ribe upravljen u prostor. Sklopovi automata-upravljača odašiljali su struju i stavljali u pokret grupe pogonskih reaktora i glavne vodiko-helijske uređaje. Oko otvora izbacivača tisuće provodnih žica u dubini modela zasjale su jednoličnim, ružičastim sjajem. Na pozadini zvijezdama osutog neba izrazito se ocrtavao tamni oblik Goobara, koji je silazio, uklanjao se na stranu i kašljucao kao da misli: »Što sam ja to sada načinio«. Kad su svjetla sa strane jače zasjala, ogledali su se prisutni za profesorom, ali uzalud. Veliki učenjak je nestao, pobjegao je najbližim liftom u svoj laboratorij. Yrjöla i Akonijan zauzeli su njegovo mjesto kraj komandnog pulta. Veličanstveno, bez najmanjeg trzaja ili drhtaja, silazila je »Gea« s putanje, kojom je pokorno kružila oko Zemlje od časa svoga rođenja. Ponesena širokim zamahom, kretala se snažno protiv smjera gravitacije. Iz njenih je otvora, za sada samo iz onih iz osovinskog sistema, tekla pravilna struja atomskih plinova. Sve se to vidjelo na osvijetljenom modelu. Brod je otpočeo svoju evoluciju u prostoru. Pomislio sam da ću ga još bolje vidjeti s promenadnih paluba i pošao sam do lifta. Uostalom, ne samo ja, jer je mnoštvo radoznalih odlazilo također. Činilo se da u galeriji nema mnogo ljudi, no to je bilo samo zato što je galerija bila vrlo prostrana.
Svaka je promenadna paluba dugačka 550 m, a ima ih dvije. Kad bi se svi članovi posade postavili u pravilnim razmacima jedan do drugog, bilo bi između njih po pet metara. »Gea« je jurila, zaustavljala se, kružila lijevo i desno, dizala se i spuštala, onda je opet počela kliziti po sve užoj spirali. Sve su se te kretnje, sad glatke, sad oštre, jedva osjećale. Samo se nebo kovitlalo na najčudniji način, pokatkad tako brzo da su se zvijezde pretvarale u plamene vrtloge, a između njih su plovili kao zažarene baklje, srebrni Mjesec i plavetna Zemlja. Poslije nekoliko minuta osjetio sam vrtoglavicu od tih zvjezdanih vodoskoka i zvjezdanih vodopada, pa sam sjeo na klupu leđima okrenut vidiku i zatvorio oči. Kad sam ih opet otvorio, nebo je bilo nepokretno. To me začudilo, jer sam i dalje osjećao silu teže, kao da se brod i dalje vrti oko uzdužne osi. Inženjer Uteneut mi je na moje pitanje rastumačio, da se »Gea« uistinu okreće, ali »oči« televizora, koje prenose vidik na prostor, vrte se sad na protivnu stranu i tako stvaraju nepokretnost u odnosu prema zvijezdama. – Dakle, mi ne vidimo pravo nebo kroz te staklene zidove – rekao sam. – A ja sam mislio da su to samo golemi prozori. Uto su se začuli povici gledalaca. Ustao sam i pogledao u crnu dubinu. Daleko dolje, tako daleko da je trebalo pritisnuti lice na hladnu ploču da bi se nešto moglo spaziti nad bezbrojem zvijezda, drhtala su sitna zelena i ružičasta svjetla. Među njima su se živo previjali i izvijali živahni oblici srebrne ribice u crnoj vodi. Upravo smo letjeli nad dječjim parkom svemirskog prostora. »Gea« se zadržala, možda namjerno ili slučajno, i počela se polako spuštati. Zemlja nam je ostala iza krme, tako njen sjaj nije smetao slobodnom gledanju na ovaj vidik dolje. Nisam mogao zatomiti ganuće, kad sam tamo dolje prepoznao model našeg Sunčevog sistema, kao obješen o slobodnom prostoru. Sjećao sam ga se tako dobro još iz djetinjstva. Sunce je predstavljala velika kugla zlatnog sjaja, nedaleko od nje okretao se vulkan Merkur, bijela Venera, pa Zemlja i narančastoriđi Mars. U daljini su lijeno kružili modeli velikih planeta; prugastog Jupitera, Saturna, opasanog prstenima te četiri planete ledenog mraka – Uran, Neptun, Pluton i Cerber. Upravo su u »ulice« parka, označene gusto obješenim, sjajnim plutačama, ulazili astrokari dovozeći djecu na izlet. Ugasili su motore i, upravljani s pomoću kormila, poslušno su plovili kroz kanale uz raznobojne obale, označene dugim nizovima svjetlosnih znakova. Obilazili su Sunce (koje je plamtjelo pravim ognjem) i približavali se planetima po redu. Kad bi djeca opazila Zemljinog blizanca, klicala bi od oduševljenja. Pokušao sam da pogledom pronađem Jupitera i Saturna, ali su se kretali u mraku predaleko od nas. Dugo je »Gea« visila nad parkom svemirskog prostora pa sam se počeo pobojavati da nije možda oštećena, a onda sam se sjetio da su i naši astrogatori također nekoć bili djeca. Ujutro trećeg dana moga boravka na »Gei« zavirio sam u praznu bolnicu, pronjuškao malo po dvorani za operacije i liftom se digao na petu palubu koja se neslužbeno ali općenito nazivala »grad«. To je sklop koji se sastoji od pet istosmjernih hodnika čiji se krajevi sastaju u dvije velike dvorane. Ona, u koju me je doveo lift, bila je poluokrugla sa cvijetnjakom i bijelim mramornim kipom u sredini. U luku zida otvarali su se izlazi iz pet hodnika, širokih gotovo kao ulice. U svakom od njih svijetlilo je svjetlo druge boje. Sredinom je tekao uski cvjetni pojas, a na zidovima su bile domišljato naslikane fasade zgodnih kućica. Tamo, gdje je naslikana kućica imala izlaz, bila su prava vrata koja su vodila u stan. Ušao sam u hodnik osvijetljen kao limun žutim svjetlom. Već sam se htio vratiti, zamoren besciljnim lutanjem, kad sam u daljini opazio poznatu, snažnu, priliku Ter Haara. Obojica smo se obradovali susretu. – Razgledavaš li »Geu«? – pitao je. – Odlično! Znaš li kako su se nazivale ulice u davnim vremenima? Nazivale su se prema zvanju stanovnika, na primjer Lončarska, Postolarska, Kovačka... Eto tu susrećeš taj stari običaj: sada smo u ulici fizičara, kad bismo se vratili u dvoranu, vidio bi zelenu Ulicu biologa, ružičastu Ulicu mehanoeurističara. – Čemu, zašto te boje? – zapitao sam. – Nekako su karnevalske.
– Da se olakša orijentacija i da se razbije jednoličnost. No sad više nećeš zalutati u našem gradu. Moraš još upoznati ljude, a to ti je već duža historija... Stajao je raširivši malo noge i trljao podbradak. – O čemu razmišljaš? – upitao sam. – Mislim kamo da najprije pođemo. Uzeo me pod ruku. Prešli smo nekoliko desetaka koraka i stali pred kućicom sa slamnatim krovom na kojemu je bila naslikana i roda. – Tu stanuje Rudelik – rekao je Ter Haar. – Htio bih da ga bolje upoznaš. – Onaj? – Izvoli, uđi! Otvorio je vrata. Vidjeli smo mali ulazni hodnik, a na njegovom kraju druga vrata. Historičar me pustio naprijed. Ušao sam prvi i odmah zastao, jer me okružio mrak. Drug me lako gurnuo, pošao sam naprijed još korak i iznenada zastao. Tik preda mnom, na crnom nebu osutom zvijezdama dizala se okomita kamena hridina, isprugana naizmjence apsolutnom tamom mraka i bjelinom rastaljenog željeza. Ta je stijena svršavala poput pile nazubljenim vrhom i smjerala u gigantskom luku ravno u horizont, gdje je vrlo nisko, tik nad kamenom pustinjom visila teška, plavetna Zemljina ploča. Na prvi se pogled prepoznao krajolik Mjeseca. Pod nogama mi je bio ispucani kamen. Njegova površina se šest koraka dalje prekidala kao nožem odsječena. Ondje je sjedio mlad čovjek, udobno oslonjen između dva kamena bloka, spustivši noge u ponor. Bilo mu je dvadeset i nekoliko godina. Na sebi je imao sivo kućno odijelo. Ustao je kad nas je vidio i srdačno se nasmiješio. – Gdje smo mi to? – upitao sam, stišćući mu snažno ruku. Međutim je Ter Haar pošao na sam rub ponora. Vidik je bio čaroban. Stijena se rušila strahovitim skokovima, sva u crnim jamama i hrapavim izbočinama. Nekoliko stotina metara niže stršali su iz nje zubi kao iz češlja, koji su sjali na suncu. Samo dno ponora bilo je sakriveno u sjeni i nevidljivo. – Mi smo na sjevernoj uzvisini Nadleva – rekao je Rudelik – odavde je najljepši vidik na onu stijenu. Ispruženom rukom pokazao je na suncem obasjanu stijenu pokrivenu tankim, crnim žljebićima, s vrhom koji je imao privjesak poput gljive i naginjao se nad ponorom. – Neosjetljiva stijena! – rekao sam s poštovanjem. Probudio se u meni planinar ili bolje selenit, jer sam često planinario po Mjesečevim gorama. – Na žalost, zasad je tako – rekao je Rudelik i po drugi put se nasmiješio, ali pomalo tužno. – Četiri puta sam išao tamo s bratom. Ali još ne priznajem da sam pobijeđen. – Naravno – rekao sam. – Onaj vrh visi oko trideset metara. – Četrdeset – ispravio me Rudelik. – Sada namjeravam pokušati peti put, tamo vidiš, gdje je onaj žljebić... – Zar on ne svršava slijepo? – rekao sam i htio poći nešto dalje da mogu bolje pogledati to vrtoglavo mjesto, ali me fizičar čvrsto zadržao. – Dalje se ne može, jer ćeš zaraditi kvrgu – rekao je. Osvijestio sam se, ta nismo bili na Mjesecu. – A što ti tu radiš? – upitao sam. – Ništa, tako gledam. Začaralo me ovo mjesto. Ali sada sjednite, evo ovdje – pokazao je izbočinu nad ponorom. Poslušali smo njegov savjet. – Imaš lijep stan... rekao sam poluglasno, a pred očima mi je bila gola divljina Mjesečevog krajolika, kao uhvaćena u jednom trenu strašne erupcije i zadržana tako zauvijek. Pet kilometara dalje od nas ležalo je nazubljenim hrptom okružena mrtvo plosnato dno kratera ispresijecano dubokim usjeklinama. – I namještaj nije loš... dodao sam lupkajući prstom po hridini iz koje je odjeknulo kao iz prazne škrinje. Rudelik se kratko nasmijao. – Kad sam posljednji put bio tu, ili bolje tamo, došla mi je na pamet ideja koja mi je kasnije izletjela
iz glave, pa sam pomislio da ću je se sjetiti, ako se ponovo nađem na onom istom mjestu. – No jesi li se sjetio? – Ne, ali mi je ipak teško odreći se svega toga... No možda je već i vrijeme da to učinim. Što vi mislite? Nagnuo se nad ponorom, a ja sam protiv volje osjetio neprijatno drhtanje i malo ispružio ruku. Najednom je nestao čitav taj krajolik kao da ga je netko otpuhnuo. Glasno smo se nasmijali u isti čas, Ter Haar i ja. Svi smo sjedili na pisaćem stolu, s nogama koje su visjele tik nad podom u nevelikoj sobi s tri prozora. Među naslonjačima visjela je nisko na zidu fotografija. Nagnuvši se, prepoznao sam Mjesečevu stijenu koju sam malo čas vidio u »naravi«. Slika nije bila velika, a ipak nije gubila svoj divlji čar. – Ti planinariš, zar ne? – upitao je Rudelik. Potvrdio sam. – Misliš li da je osjećaj izazvan opasnošću glavna stvar. – Da istinu kažem nisam o tome razmišljao, ali bit će da je tako. – Ne mislim da je to najvažnije – rekao je poslije nekog vremena. Moj brat kaže ovako: sitnim atomskim nabojem možemo zbrisati sa Zemlje gorski lanac, jer smo vladari prirode, pa joj za to u nekim časovima želimo dati »jednaku šansu«. Boriti se s njom u četiri oka, jedan protiv drugoga bez mehaničkih saveznika. Tako kaže moj brat. Ali ja bih to drukčije rastumačio. Mi smo na Zemlji u okolini koja u tren oka ispunjava svaki naš hir. Pobjeđujemo gore i bure, pred nama je prostor otvoren u svim smjerovima. A čovjek uvijek želi biti baš na samoj granici mogućnosti, tamo gdje se ispitano i pobijeđeno sastaje s neosvojivim i opasnim. – Možda je i tako – pristao sam – ali čemu ta žudnja za planinarenjem na Mjesecu? Ta mi imamo na Zemlji dosta velikih planina, eto na primjer u himalajskom rezervatu! – Pa to i jest ono što su one u rezervatu! – brzo je odgovorio Rudelik. – Mogu ti reći da mi je uvijek bilo milije smučanje na Neptunovim mjesecima, nego na alpskom snijegu, premda naš zemaljski snijeg – postao od vode – dalje nosi nego zamrznuti plin. Pa ipak sam volio onaj a i mnogi drugi. Zašto? Jer divlja ljepota naših zemaljskih planinarskih okolica nije sasvim prirodna. Ona postoji samo zato što smo mi to željeli, što smo ih sačuvali netaknute. Dakle, usprkos njihovoj divljini, i oni su dio naše civilizirane okoline. Ter Haar je šutio, a sada se iznenada odazvao: – Ne znam da li patim od hipertrofije instinkta i samoobrane ili samo od običnog kukavičluka, ali priznajem da ne volim hodati po planinama. – Nema to ničeg zajedničkog s hrabrošću – rekao je Rudelik. – U svoje vrijeme boravila je eksperimentalna ekspedicija u okolini Plutona. Naglo je prekinuo i pažljivo me pogledao. – Tvoj otac je liječnik, zar ne? – upitao je. – Da. – Poznajem ga. Čekao sam da kaže nešto više o tom, ali se on vratio na svoju temu. Ekspedicija je tražila nekakva mineralna ležišta. Kad je posao bio dovršen, odletjele su sve rakete osim jedne koja je trebala da demontira i ponese natrag uređaje. Ti radovi su se produžili tako da je u raketi ostalo samo malo kisika, jedva toliko da se stigne da najbliže kozmogoničke stanice Neptuna. Onoga dana, kad je raketa trebala da odleti, izašao je jedan čovjek na teren da pokupi sonde kozmičkog zračenja postavljene na okolnim stijenama. Ni on nije volio hodati po planinama, ali je to bila njegova dužnost. Prolazeći preko strmine tako je nespretno pao da je slomio nogu na nekoliko mjesta. Još mu se k tome razbio i teleran pa nije mogao obavijestiti svoje drugove. Osamnaest sati se vukao do rakete. Kasnije je rekao: »Pri najmanjem pokretu osjećao sam takvu bol da sam gubio svijest. Da sam bio siguran da će drugovi odletjeti prije nego se iscrpi rezerva kisika, ne bih se maknuo s mjesta. Ali znao
sam da neće odletjeti, da će me tražiti, pa ako to potraje duže, nestat će kisika za povratak«. – I naravno čekali su ga – rekao sam. – Naravno da su čekali. Imali su još samo malo kisika, ali su na putu sreli patrolnu raketu bez posade, pa su od nje dobili zrak za svoje tankove. Dakle, on nije volio hodati po planinama. Nema veze između vrijednosti karaktera, hrabrosti i ljubavi za planinarenje. – Poznaješ li ti tog čovjeka? – upitao sam. – Ne, ali ga je poznavao tvoj otac – rekao mi je Rudelik, pa kad je vidio moje široko otvorene oči, rekao je sa smiješkom: – Liječio ga je. Bio je raketni liječnik te ekspedicije. – Kad je to bilo? – Odavno, možda prije četrdeset godina. Ter Haar je prekinuo šutnju. – Da li znate – upitao je – zašto je plamen znak pilota. – Srebrna iskra na crnom polju – rekao sam. – Da. I još su tamo neke riječi, sad znam »kroz plamen«. Ne, nisam nikada o tome razmišljao, ali to će biti jednostavno. Bit će zato što je plamen, što je oganj izvor raketne brzine. – Možda – rekao je Ter Haar – ali piloti o tome drukčije pripovijedaju. Tradicija nam predaje legendu, koju mi je pripovijedao Ameta. Poznaješ li Ametu? Ne? Moraš ga upoznati. Dakle XX stoljeće bilo je vrijeme istraživačkih raketnih letova koji su progutali mnoge žrtve. Kažu da je jednu od prvih raketa što je letjela na Mjesec zahvatio plamen u času polijetanja. Zapalili su se svi rezervoari goriva. Zapremali su onda devet desetina cijele rakete. Pilot je mogao odbaciti zapaljene rezervoare, ali bi oni pali na grad. Zato je povećao brzinu. Poginuo u ognju, ali je izveo raketu izvan, dohvata Zemlje, »kroz plamen«. Odatle te riječi. – A to znači – dodao je Rudelik – da čovjek umije ne samo da izmisli stvari koje ne postoje u kozmosu, nego da ih zna i pobijediti... Kad sam se opraštao od Rudelika rekao sam: – Ti poznaješ moga oca, šteta što smo ga uzgred spomenuli. Hoćeš li mi jednom više o njemu pripovijedati? – Naravno. Stisnuo mi je ruku i dodao: – Mislim da smo cijelo vrijeme o njemu govorili! Idući s Ter Haarom pod kao limun žutim svjetiljkama hodnika, bio sam toliko zauzet svojim mislima da nisam uopće zapažao prolaznike. Izašli smo iz Ulice fizičara i našli se opet u polukružnoj dvorani iz koje sam započeo svoje lutanje. Ter Haar je sjeo na klupicu pod bijelim kipom, pogledao me ispod oka i pitao skrivajući smiješak: – No kako ti se sviđa, hoćeš li još? – Što? – zapitao sam ga prenuvši se. – Ljude. Ljude na »Gei«. – Pa svakako da hoću. Ustao je i pokazao ulaze u hodnike svaki u drugoj boji, govorio je svečano kao da citira rečenicu iz priče: – Poći ćeš desno, vidjet ćeš čudo... već si ga vidio – dodao je brzo običnim glasom. – Poći ćeš desno, susrest ćeš tajnu... Pa neka bude tajna! Probudi se napokon, doktore! Idemo! – Kuda? – Tamo gdje je tajna: u Ulicu biologa. Ušli smo u zeleni hodnik. I ovdje su na zidu bile naslikane kuće. – Ovdje – rekao je historičar – stanuje Callarla, Goobarova žena. – Goobarova žena? – ponovio sam. Bilo je to ime nepoznate žene, koju sam sreo prve večeri na »Gei«.
– Da. – A on? – I on također, ali s druge strane. To znači u njegove se sobe ulazi iz Ulice fizičara. Unutra su oba stana spojena, ali uistinu Goobar stanuje u svom laboratoriju. Našao sam se u skromnoj seoskoj kućici. Strop i pod su bili od glatkog drveta, boje slame. U sredini je stajao nizak staklen stol i seljačke stolice s unatrag zabačenim naslonima. Uz zidove bilo je na podu mnogo zelenila, sasvim obične biljke. Cijela je unutrašnjost te kuće bila kao usmjerena prema vrtu, koje je pred prozorima blistao sav mokar jer je tamo padala kiša. Daleko u dnu valjali su se oblaci nisko kao po humcima. Nisam se pomakao s mjesta, dok se gospodarica nije pojavila preda mnom i pružila mi ruku. – Doveo sam ti kolegu, našeg doktora – rekao je historičar. Callarla mi se u tom polumraku učinila niža i mlađa nego prvi put. Na sebi je imala kućnu haljinu od tamnocrvenog materijala na kome je tankim zamršenim linijama bilo nacrtano nešto poput srebrnog labirinta. Osim nje ušle su još dvije osobe u prostoriju. Djevojka s gustom riđom kosom, koja joj je padala na ovratak modre haljine, i atletski građen muškarac kome je lice zakrivala sjena. – Ovo je Nonna, arhitektica koja želi da upozna graditeljstvo na drugim planetima – rekla je Callarla. – A ovo je Tembhara, mehanoeurista. – Zlobnici govore da ja zbog same lijenosti gradim električne mozgove, ali ti to nemoj vjerovati! – rekao je muškarac. Nagnuo se naprijed tako da sam vidio njegovo lice. Bilo je tamno, kao da su mu daleki preci bili crnci, a široko i napeto kao biceps. Smiješak se naglo javio i nestao. Callarla nam je ponudila da sjednemo, no ja sam radije pošao k prozoru. Ispružio sam ruku, ali je kapljica kiše padajući prošla kroz prste kao sjajna pruga, a nisam osjetio vlagu. – Pa kako ti sebi zamišljaš arhitekturu, oslobođenu od gravitacije? – pitao je Tembhara riđokosu. – Mislila sam na konstrukcije u kojima nema okomitosti – odgovorila je. – Predstavite sebi dvanaesterokatnu zvijezdu s tornjevima usmjerenim na sve strane. Ja bih na glavnim probojnim osovinama sazidala amfilade... – Oprosti, a kakva će biti građa? – upitao sam. – Led! Ta znaš kolike se količine vode bacaju izvan Zemljinog područja kad se smanjuju oceani. Gradila bih palače od vode, zapravo od leda koji u temperaturi zrakopraznog prostora posjeduje sasvim dovoljne vrijednosti za konstrukciju. – Ah! U zrakopraznom prostoru! – uskliknuo sam. – Razumijem, to su takvi leteći dvorci kao milijardu puta povećane snježne zvijezdice? Ali tko će u njima stanovati? Svi su se nasmijali, a Tembhara je rekao: – O tom se radi da neće nitko. Nema potražnje. Sirota Nonna ih ne može graditi i zato se žalosti. – Da – rekla je mlada djevojka uzdišući – sve jasnije vidim da sam se prerano u to upustila. – U to? U što? – U život. Trebala sam se roditi godine stotisućte, možda bi onda moje ledene palače bile nekom potrebne. Nastala je tišina, samo je kiša šumjela iza prozora. – Nedavno sam tako nešto čudno sanjala – rekla je tiho Callarla. – Sanjala sam da sam u laboratoriju stvorila umjetne organizme. Bila su to sitna ružičasta bića. Brzo su se razmnožavala, tako brzo da sam vidjela kako se cijeli laboratorij pokriva ružičastim baršunom. Pomislila sam na čudan eksperiment. Izabrala sam zvijezdu, ne prevruću i ne prehladnu, dokotrljala sam do nje planet potrebne veličine, prelila sam pustinje planeta oceanom, okružila ga mekim slojem zraka i udahnula život – mojim malim bićima. Onda sam ih ostavila njihovoj vlastitoj sudbini. Ne znam šta se kasnije dogodilo. Prošle su stotine tisuća a možda i milijun godina. Cijelo sam to vrijeme živjela i uopće
nisam starila. – San svih žena! – promrmljao je Ter Haar, pažljivo slušajući. Callarla se nasmiješila svojim tamnim očima i produžila: – Jednog sam se dana sjetila svog eksperimenta i odlučila da pogledam što se dogodilo sa životom bačenim na površinu planeta. Mislila sam o tome spremajući se da odletim. A zatim kad sam letjela među zvijezdama k tom planetu, osjetila sam iznenadan nemir. Stvorivši svoje bjelančevine, dala sam materiji sve mogućnosti evolucije. I u mašti su mi se naglo pojavili milijuni bića koji su postali iz ovih nevinih ružičastih mrvica. Da li čuju šum vjetra? A možda su već zavladali i čitavim planetom i počeli ispitivati sebe? Možda se već pitaju, odakle su došli? Onda sam pomislila da im nisam dala samo početak, nego i kraj, da sam stvarajući život istodobno stvorila i smrt. A planet je upravo stajao preda mnom, golem kao nebo zastrto oblacima. Moj se nemir pretvorio u tugu i strah, i probudila sam se. – O kakve ti sne imaš! – kliknula je zavidno Nonna. – A ja, u najboljem slučaju sanjam da se svađam s pokvarenim automatima. – Tvoj san je nastao iz nestrpljive želje ostvarivanja koju svi osjećamo – rekao sam. – Rodilo ga je očekivanje otkrića koja se možda kriju na kraju našeg putovanja u sistemu Centaura. – Karakterističan je i za početak putovanja – dodao je Ter Haar – jer kasnije nećemo više u snima juriti u susret događajima, nego ćemo se zbog nostalgije u snima vraćati na Zemlju. – A ja vam kažem da se u tom snu radilo o sasvim nečem drugom – usprotivio se Tembhara. – To je san biologa koji žudi za znanjem. Jer mi ništa ne znamo o razvojnom putu organizama na drugim planetima. Znamo samo povijest života na Zemlji i na Marsu, a to su djeca istog Sunca. Ali bića postala pod promjenjivim zvijezdama, koje se naizmjence šire i kvrče, kao srce koje kuca: kako s njima? Ta to pulziranje svjetla mora se nekako odraziti na najplastičnijoj stvari, na živoj materiji. A život pod crvenim gigantima koji se hlade? A oko zvijezda blizanaka 3 , na planetima koje osvjetljuje sad jedna, sad druga zvijezda? A u svjetlu planetnih sunaca koja bacaju snažne zrake... – Ubojite – ubacio sam – tamo zacijelo nema života. – Mogu se stvoriti mehanizmi za obranu. Na primjer rožnati oklopi u kojima ima mnogo soli teških metala... Pomislite: kako je razno bilo trajanje zvijezda, tako je razno bilo i trajanje planeta, dakle se i na onima, koji su nalik Zemlji mogu naći ranije ili kasnije faze evolucije od zemaljske. No, ni to nije sve. Callarlin san je skrivao pitanje da li su naša zemaljska fauna i flora – a i mi sami – da li smo u odnosu prema drugim stanovnicima kozmosa potpuno prosječni, statistički najčišći ili smo neka iznimna varijanta, rijetka vrsta... Možda baš unikat, možda bi bića s drugih zvijezda klimala glavama nad oblicima naših tijela... – Ako bi imala glave – upala je Nonna. – Naravno, ako bi ih imala. – Kažeš, dakle, da smo dvoglavo tele kozmosa – upitao sam smiješeći se. Ter Haar se malo nakostriješio. – Valjda to ne govoriš ozbiljno – rekao je Tembhari. – Uopće ništa ne govorim. Ta pitanja postavlja njen san. Veliki mehanoeurističar se lako poklonio pred mladom ženom, koja je za čitavo vrijeme ove rasprave sjedila nepokretno, a na njenom mirnom licu javljao se pokatkada smiješak. – Pa dobro – obratio joj se Ter Haar. – Odgovori ti što znači tvoj san, što si htjela sa svojim eksperimentom? – Ne znam. Trebalo je da se svi smiju na taj odgovor ali je opet bila tišina, ispunjena samo šumom kiše. Već se odavno nisam tako dobro i prijatno osjećao kao sada dok sam gledao u ozbiljni marš kapljica po oluku. – Ne znaš – rekao je razočarano Ter Haar. – A kad bi na javi mogla izvršiti taj eksperiment? – zapitao je.
– Bojim se da ga ne bi izvršila – odgovorila je Callarla poslije kratke stanice. – Zašto? Pognula je glavu. – Nije da ne bih imala hrabrosti, ali... Ne, zaista ne znam. – Možda bi ti se učinilo da je to groteskna imitacija onoga gospodara i stvoritelja, u kojeg su vjerovali stari narodi? – upitao je poluglasno historičar, kao da joj sugerira. U tom času odjeknuo je dalek, staklen zvuk, kao da je dolazio iz sumračnih gora. – Objed – rekao je Tembhara i ustao. Tek sada sam opazio kako je visok. Posljednji sam se oprostio od Goobarove žene i naglo je upitao: – Da li kod tebe često pada kiša? – Često. Voliš li kišu? – Da. – Pa onda dođi opet. Izašao sam na hodnik s drugovima i čuo snažan glas Tembhare: – Istini za ljubav, to je nerealno! Ta na uspjeh takvog eksperimenta trebalo bi čekati stotine milijuna godina. Kad bi se to čak i moglo, odakle smoći toliko strpljivosti? Nasmijao sam se, otvorio vrata lifta i ušao s ostalima. Staklena krletka tiho je padala u dubinu, ali mi je njegov duboki smijeh još dugo odzvanjao u uhu. Ter Haar me zamolio da ga posjetim poslije ručka. Trebalo je da ga potražim u dvorani historičara, a sin inženjera Yrjöle, Nils, ponudio se da će me onamo odvesti. Prostorije historičara bile su na krmi. Hodnici su bili niži i uži nego u centralnom dijelu broda. – Evo, to je ovdje! – rekao je Nils i pustio me da uđem prvi. Još sam jedanput toga dana doživio iznenađenje. Mislio sam da ćemo se naći u svijetlom trionovom laboratoriju, gdje humanisti ispituju stare palimseste s pomoću raznih zraka, a mi smo stajali na pragu sumračne lađe, tako uske i tako visoke da se pogled gubio u tami stropa sa šiljastim lukovima. Uz zidove su stajale duge police i pultovi pokriveni pločama od cedrovine. Tamo su sjedili ljudi, u svjetlu nisko spuštenih svjetiljaka. Jedan se od njih okrenuo. Bio je to Ter Haar. Zaslijepljen svjetlom, pokrio je oči dlanom i kliknuo: – A to ste vi? Počekajte časak, dragi moji, odmah ću završiti! Kako nisam znao šta da radim, gledao sam historičare pri poslu. Bila su tu još dvojica osim Ter Haara. S razbacanih papira na stolu padao je odbljesak na lice onoga koji se zvao Moletić. Nekima je on bio smiješan, meni nikada. Imao je doduše usku glavu i podbradak, koji mu je stršio kao mekan koščati lakat. Osim toga klopave uši, koje se ne bi opazile na normalnoj glavi, no na ovoj su se suviše isticale. Kasnije sam čuo od Ter Haara o njegovoj poštenoj lukavosti s kojom je mlađim kolegama podmetao vlastite pomisli, tako da su ih oni smatrali za svoje i naučio sam cijeniti njegovo veliko znanje. Sada sam, međutim, čuo kako raspravlja s profesorom i morao sam sakriti smijeh, slušajući s kakvim se strastvenim žarom žali profesoru da nema izvora iz arhiva o nekom Hitleru. Naglo sam pomislio da možda nije pravo da nepozvan slušam razgovore učenjaka i okrenuo sam se za Nilsom. On je uzdignute glave ukočeno stajao u dnu dvorane. Slijedio sam njegov pogled i opazio nejasan velik četverokut. Najprije sam pomislio da je to prozor. Ali to nije bio prozor. Zaboravio sam na okolinu i pošao onamo kao da sam vidio prikazu. U dvorani su gorjele jedino male stolne lampe s reflektorima okrenutim dolje, tako da je na zidove padao samo odraz njihova svjetla. U tom polumraku vidio sam scenu, koja je u meni probudila jednu od najdavnijih uspomena iz djetinjstva. Jednom sam bio otkrio u nekoj bakinoj knjizi sliku koja me svojim zagonetnim sadržajem tako prenerazila i ujedno privukla da se nisam od nje mogao otkinuti. Baka mi je oduzela knjigu i rekla da barbarske okrutnosti nisu za djecu. I eto, poslije dvadeset godina stajao sam na palubi »Gee«, u dvorani historičara, pred tom istom slikom, ali velikom, u zlatnom okviru, pocrnjelom od starosti. Stao sam kraj Nilsa. Kao da je dječak prestao disati Što je na njoj vidio? Noć, tornjeve udaljenog grada, crno nebo bez zvijezda i na krvlju poškropljenoj zemlji dvije grupe
ljudi razdijeljene svjetlom svjetiljke Jedni su, kao smeđa masa, sakupljeni u redu turali glave među ramena i pružali pred sebe niz dugih štapova ili cijevi. Njima nasuprot, između mračnih, zgurenih likova klečao je uspravno, raščupan muškarac sa široko raširenim nogama. U toj snažnoj kretnji ruku, u njegovom nadahnutom i strašnom licu bili su život i smrt tako izmiješani kao krv i zemlja pred njegovim nogama. Položio sam Nilsu ruku na rame. Ni on, isto tako kao ni ja u djetinjstvu, nije ništa razumio i isto je tako drhtao. Odjednom je cijela prostorija bljesnula u svjetlu. Jedan od historičara zapalio je gornju svjetiljku. Istovremeno smo čuli Ter Haarov glas: – Zar to još nisi vidio, Nilse? Dječakovo blijedo lice davalo je dovoljan odgovor. – Što... znači ta slika? – zapitao je na kraju. – Što rade ovi ljudi s onima tamo? Historičari su prešli k nama. – To je slika iz prve polovice XIX stoljeća – rekao je jedan, a Moletić je dodao: – Predstavlja španjolske seljake koje je uhvatila četa vojnika. – Ništa mu to neće objasniti – dodao sam. – Ta slika... – Čekaj! – prekinuo je zapovjedničkim tonom Ter Haar i obratio se dječaku glasom, kakvog još od njega nisam čuo: – Sam reci, dječače! Odvažno! Što vidiš? Nils je šutio. – Ne usuđuješ se? A ipak, reci! Reci, što ti se čini, što misliš, što osjećaš? – Da oni njih... – Reci! – Ubijaju... Kad je pala ta riječ, nastala je potpuna tišina. Zatim je Ter Haar pogledao na svoje kolege, a na licu mu se pokazao blijesak trijumfa. – Čujete li? – rekao je. A zatim se obratio Nilsu: – Prije tisuću godina živio je slikar imenom Francesco Goya. Zapamti to ime, jer on je bio jedan od onih koji ne umiru. Vraćajući se te večeri od Ter Haara, zalutao sam u labirintu brodskih hodnika. Bio sam umoran od mnoštva dojmova i taj mi se dan činio dug, bez kraja. Napokon sam se našao na prostranoj galeriji uz vrt i sjeo na klupčicu. Stajala je uza zid, a za njegovim staklom tik pred mojim nogama, njihali su se tiho crni vrhovi smreka sa srebrnastim iglicama. Iznenada sam čuo poznati glas. Od lifta dolazila je Ana Ruys i smiješila mi se već izdaleka. Nagovorila me da idemo gledati videoplastičnu tragediju. Odvezli smo se u gledalište. Prikazivala se nečuveno dugačka drama u dva dijela. Sadržaj drame bila je historija istraživačke ekspedicije, koja se odigravala najprije na Saturnu, zatim na Jupiteru. Bilo je, istina, mnogo lijepih snimaka iz prirode, ostao mi je u pamćenju osobito jedan koji je prikazivao buru u amonijakovom oceanu – prava orgija jantarovih, smeđih i crnozlatnih boja. No kada sam izašao iz dvorane i protiv volje sam duboko odahnuo. – Užasno! – rekla je Ana. – Uistinu mi se činilo da osjećam miris amonijaka, a kad je ta raketa upala u Saturnov prsten, zatvorila sam oči. Dosta mi je svih tih neobičnosti, odsada ću ići gledati samo slike sa Zemlje. – Već sada? – zapitao sam sa smiješkom. – Sada i uvijek! – odgovorila je i pogledala me vrlo ozbiljno. Kad se oprostila, ostao sam sâm na pustom hodniku. Neopazice sam došao do srebrnog zastora, koji je zatvarao ulaz na palubu. Trenutak sam se predomišljao da li da odem spavati, ali sam se napokon ipak odlučio da će biti dobro da malo prošetam i pogledam zvijezde. Nešto se u meni bunilo protiv tog pogleda pa sam baš zato htio da
se svladam, kako ne bih pomislio da ih se bojim. U galeriji je vladao mrak razdijeljen svjetlom, koje se svakih nekoliko trenutaka mijenjalo iz srebrnog u modrikasto – bit će da su se »televizorove oči« prestale vrtjeti. Išao sam s jednog kraja galerije na drugi i nisam nikoga sreo. Tome se nisam čudio, jer je ponoć već bila blizu. Tada sam opazio neku sjenu uza zid. Zastao sam. Iza mjesta na kojem se crn jela čovjekova pojava, pokazao se bijeli Mjesec i počeo se uspinjati. Čovječji se lik izrazito odbijao na raširenom štitu – noge, trup, a napokon glava, od koje su se vidjele tri četvrtine, ocrtala se crno na punom Mjesecu, kao da je okružena aureolom. Zatim se, zbog kretanja »Gee« Mjesec pomakao na više, bacajući snažni, sablasni sjaj na stranca. Bio je to Goobar. Gledao je u zvijezde.
GOST IZ SVEMIRAOdletjeli smo nekoliko dana kasnije. Najprije je »Gea« još pet puta obletjela Zemlju. U tom su joj se vremenu priključili brojni veliki i mali brodovi, koji su je kao počasna eskorta trebali otpratiti sve do Marsove putanje, stazom dugom sedamdeset milijuna kilometara. Ovaj je dio puta, kao uostalom i cijeli prostor Sunčevog sustava, »Gea« prelazila relativno polako, jer nije mogla razviti brzinu zbog velike blizine mnogih planeta i drugih gravitacionih tjelesa. Put nam je bio jednostavan. Morali smo mimoići na karti označene rojeve meteorita i asteroida te sfere kojima bez prekida lete teretne rakete bez ljudi, vozeći vodu na Mars. Preletjeli smo iznad njihove staze na visini od sedam tisuća kilometara tako da su se samo kroz teleskope okrenute na dolje mogla vidjeti ta sitna tijela kako živo cirkuliraju po putu označenom tu i tamo rasutim sjajnim plutačama. U četvrtom satu leta prošli smo kraj Mjeseca. Pozdravili su nas opservatoriji na južnoj polukugli, koja je bila okrenuta prema nama, izbacujući u svemir nekoliko desetaka tisuća raznobojnih raketnih ognjeva. Bio je sjajan još neviđen vatromet. Još jedan sat kasnije, kad se srebrna polutka satelita počela pokrivati mrakom, vidjele su se u svemiru zmije i trake sjajnog fosfornog dima. Ujutro su se naše pratilice rakete počele skupljati i zaokretali. U zvjezdanom su mraku neprestano blistali crveni, sjajni, dimni signali, koji su označili »otvorite put«. Rakete su se dizale u spiralama i skretale na stranu, a pred nama se čistio i praznio prostor, sve dok se u sedam sati na večer nije eter posljednji put napunio bukom zvukova. Radio-aparati su se gušili od prenošenja svih tih tisuća glasova, koji su se sada s nama opraštali, jer su se ljudi vraćali na Zemlju. »Gea« je počivala s iskopčanim motorima i plovila polako zahvaljujući samo privlačnoj snazi Sunca. Najednom su sa svih brodova udarili u mrak dugi snopovi svjetla iz reflektora i skupili se na srebrnom oklopu »Gee«, koja se obavila velikim oblakom rubinova sjaja, dok ljudima na palubi nije nestalo s pogleda cijelo nebo, a iz sapnica suknuo oganj, najprije iz pogonskih mlaznica, zatim iz onih prvoga, drugoga i napokon trećega reda, a »Gea« pojurila naprijed, ostavljajući sa sobom dugu traku plamenovih jezika koji su se lagano gasili. »Gea« je povećavala brzinu. Sad smo letjeli 200 kilometara u sekundi i tako smo se kretali kroz prostor koji dijeli Mars od Jupitera. Ovaj golemi prostor s pravom je nazvan »grobljem raketa«, jer pamti vrlo mnogo katastrofa. Tu se vrte milijuni hrapavih, željezno-kremenih krhotina, ostataka planete, koja je nekada ovdje kružila, neoprezno se približila Jupiteru i bila smrskana kobnom snagom. Ter Akonijan pozvao me na razgovor jer je sad imao manje posla. Shvatio sam da želi upoznati jednoga od liječnika kojemu je povjerena briga za zdravlje posade. Pošao sam k njemu ravno iz ambulante. Ter Akonijan je na mene čekao u praznoj sobi, određenoj za sjednice. Na zidovima su se gonile jesenje boje u svim tonovima uvelosti, pa je i zrak bio kao prenapojen jesenskom atmosferom, nastalom pod utjecajem svih tih odbljesaka, zlatne bronce, grimiza koji je prelazio u žuto i jasno crvenilo. U četiri ugla sobe otvarale su se visoke udubine. Tamo su stajali vitki automati. U njihovoj napola prozirnoj nutrini pulsirale se varnice električne cirkulacije tako polagano i dostojanstveno, kao da su to anđeli od kristala i berila 4 razmišljali o vlastitim sudbinama, pa se gost morao i nehotice nasmiješiti, kad su te svečane mašine napuštale svoja mjesta da posluže kavu. Na srednjem je zidu bio veliki crni sat. Umjesto brojeva na njegovoj su se ploči blistali srebrni znaci zodijaka. Kad sam ušao, prvi astrogator bio je nagnut nad kartom neba. Za njegovim naslonjačem stajalo je deset poprsja slavnih kozmonauta prošlosti. Odmah sam prepoznao lice, koja su mi bila znana još iz škole. – Kako ti se sviđa ovdje? – upitao me Ter Akonijan kad sam sjeo. – Sviđa mi se, ali ipak ja tu ne bih htio stanovati – rekao sam.
Nasmiješio se. – Sirota Nonna, kad bi ona to čula! – i dodao je: – Ni ja tu ne stanujem. To je službena soba. Radim ondje. – pokazao je vrata sa strane. Okrenuo sam se na tu stranu i još jednom pogledao na red kamenih likova. Udarila mi u oči jedna crta, koja je bila svima zajednička. Oči tih glava iako su bile na svjetlu, kao da su gledale u mrak, kao da za njih nisu postojali zidovi te sobe i broda. – Mislim da se ovdje nikad ne osjećaš osamljen? Potvrdio je glavom, ustao i pošao do najbližeg poprsja. – To je Uldar Tog, onaj koji se prvi iskrcao na Saturnu, zar ne? – upitao sam. – Da. Sin dvadeset trećeg stoljeća, graditelj i upravljač raketa. Poznaješ li njegovu povijest? – Ne sjećam se tačno. Mislim da se nije vratio s posljednjeg putovanja. – Nije. Bio je već jako star, za ono vrijeme. Bilo mu je devedeset osam godina. Umro je kod kormilara, kao da je tu zaspao. Nije htio ležati u zemlji. Pokopali su ga u prostoru. Još uvijek negdje kruži raketni čamac u koji su zatvorili njegovo tijelo... Čudno me se dojmio izraz Ter Akonijana: »u prostoru«. Da, zaista tako su veliku prazninu među planetima zvali prvi njeni osvajači. – Kad čovjek pomisli da sada kroz isti »prostor« dolazimo poznatima u televizitu... – Dosad još da, ali se već počinje osjećati zakašnjavanje veze zbog velike daljine. Jesi li opazio promjene? – Da, jučer sam vidio oca. Sjedili smo jedan drugom sučelice, kao sada ja s tobom. Šutio sam, jer je tako osjećaj da smo jedan drugome blizu snažniji. Astrogator je pogledao na kartu neba. – U ovom času zakašnjavanje radio-valova iznosi oko devet minuta – rekao je. – Zaista je teško razgovarati s takvim razmacima, koji se još neprekidno povećavaju. Skoro će biti sati, a onda dani. – Da, to je početak naše osamljenosti. – Ipak nas je previše da bi se baš moglo govoriti o osamljenosti – odgovorio je živo astrogator. – Još nikada nije bilo tako brojne ekspedicije u svemiru. – A tko je prvi predložio tu zamisao? – Ne zna se. Sama zamisao je stara. Javljala se, nestajala, zaboravljala, opet se vraćala. Govorilo se o njoj još u vrijeme kad još nije bilo tehnički moguće da se ostvari, ali i poslije, kad je to već postajalo moguće, ostala je dugo u sferi maštanja. Prvi je Bardera izradio precizne planove prije nekih sto i četrdeset godina. Mnogi su se protivili. No on je govorio: »To je teška stvar, neobično teška i zato je treba pokušati«. Kad je astrogator ušutio, rekao sam: – Slušaj, hoću da ti postavim pitanje, možda je suviše smjelo: da li bi ti pošao na to putovanje kad bi znao da se više nećeš vratiti? – Da li ja ili brod? – odgovorio je tako brzo da se nisam odmah snašao i nisam mogao odmah odgovoriti: – Svi mi – rekao sam poslije duže stanke. – Naravno da onda ne bih pošao. Ali kako bih mogao biti siguran da ćemo propasti? – Ne znam, nisam o tome razmišljao. Ta je situacija samo plod moje mašte. – Mašta mora biti povezana sa stvarnošću. Rizik može biti vrlo velik, ali već sama činjenica da on postoji, pruža i mogućnost uspjeha. – Pa dobro! Kada bi šansa povratka iznosila jedan prema tisuću? – U tome bih slučaju išao! – Zašto? Jesam li možda nametljiv? – Nisi nametljiv, nego radoznao, a to je nešto sasvim drugo. Dat ću ti dva odgovora. Kad čovjek stupa
u novo područje života, susreće tamo otpor iz nepoznatih uzroka. Ta je pojava stara kao i svijet. – Teško je bilo neandertalcu, prvom stvaraocu oruđa, iskresati sulicu iz kremena, no u ponovljenim pokušajima čovjek savladava materiju. Ovaj otpor oblikuje njegove slijedeće pokušaje a njega samog dvostruko obogaćuje. Daje mu novo znanje o osobinama materijala i određenu količinu novih doživljaja. To je dugačak i zakučast proces. U sukobu s nepoznatim mogu prvi pokušaji ispasti potpuno negativno, ne donijeti ništa – u značenju rezultata kojim se možemo odmah koristiti. Ali oni su ipak bezuvjetno potrebni, kako se to vidi po historijskim činjenicama. Bez prvih pokušaja kresanja iskre ne bi bilo vatre. Bez prvih raketa, koje su smrskali meteori, ne bi bilo ljudske vlasti nad svemirom. To je opravdanje rizika, to je njegova društvena važnost. Pređimo sada na našu ekspediciju. Izrazito smo izjavili u našem natječaju za posadu da će teškoće biti velike i da postoji mogućnost katastrofe za vrijeme tako dugog putovanja. – Ti se uostalom sjećaš da tekst natječaja nije bio ni malo privlačan, zar ne? Zatim su ograničenja i zahtjevi stavljeni kandidatima bili vrlo veliki. Primalo se samo određene kategorije zvanja, trebalo je znati bar tri struke... i tako dalje, a usprkos svemu tome javilo se – petnaest milijuna. Vrijedno je dakle zapamtiti da na Zemlji živi još petnaest milijuna ljudi koji će preuzeti zadatak i izvršiti ga, ako mi ne uspijemo. Jesam li zadovoljio tvoju radoznalost? – Nisi. Reci mi zašto si ti pošao na to putovanje? – Bojim se da si to loše izveo – nasmiješio se astrogator. – Fizičar bi zacijelo rekao: »Zato što hoću da upoznam atomsku reakciju stranih sunaca«. Planetolog bi rekao: »Želim ispitati strukturu planeta van Sunčevog sistema.« Astrobiolog bi rekao: »Tražim pojave organskog života u kozmosu«. »Ah ja... ja ti ne mogu dati takav odgovor... – Kako? Zar ne znaš zašto? – Ah ne! Znam i reći ću, iako te to neće zadovoljiti. Jednostavno zato što ima zvijezda. Astrogator je ustao. – Nemaš li želju, doktore, da malo prošetamo. Oprosti, pitam te tako iznenada, ali već dvadeset sati nisam vidio ni komadić živog zelenila. – Možda voliš ići sam? – Nipošto? Ako još imaš vremena... Odvezli smo se liftom na donji kat. U vrtu je bila plavkasta večer. Na najvećem travnjaku igralo se mnogo djece. Držali su se za ruke i pjevali u zboru. Odjednom se jedno dijete istrgnulo iz ruku drugih i poletjelo k nama kao kuglica. Bio je to petogodišnji dječak. Vrištao je od radosti i ogrlio koljena mog druga. – To je moj najmlađi – rekao je Ter Akonijan i podigao malog da ga malo pronjiše, ali je opazio, Uteneuta koji je prolazio, zadržao ga i predao mi dijete, a sam je pošao prema inženjeru. Njihao sam maloga što sam bolje mogao, ali je on bio nezadovoljan sa mnom i odlučno tražio da ga opet spustim na »zemlju«. – Mogu te spustiti na travu, ali ne na zemlju, jer mi više nismo na Zemlji. Znaš li to? Spustio sam ga da može otići, ali sam – čini mi se – dirnuo njegov ponos. Ostao je. Jedan čas je vrtio petom po pijesku i rekao: – Znam to i sam. Ja sam to samo tako rekao. Mi letimo na »Gei«. – A tako, a znaš li kamo letimo? – Znam. Na neku zvijezdu! Kakav je to bio razgovor! Nisam se mogao uzdržati da ne postavim i posljednje pitanje: – A možda ti znaš i gdje je ta zvijezda? – Znam. – Gdje? – Ondje, gdje ću ja već biti velik! Kad je tako sve rekao što je trebalo reći o toj stvari, dječak se okrenuo i pojurio prema djeci, koja su
pjevala u zboru. »Kukavica kuka, kukavica kuka, Za vodom... Za vodom...« Dok sam to slušao čekajući da Ter Akonijan završi razgovor s Uteneutom, sjetio sam se da na »Gei« uopće nema ptica. Kad smo se poslije šetnje opraštali kod lifta, upitao sam astrologa: – No brodu ima mnogo djece. Čudim se tome. Zar se nisi predomišljao da li da povedeš svoju sa sobom? Zapitao sam ovo impulzivno i odmah požalio što sam to učinio. Ter Akonijan se uozbiljio. Ispustio je moju ruku i rekao: – Stariji dječaci su sami htjeli. A ovaj najmlađi... zaista, predomišljao sam se... No ipak sam pomislio: Sad ne može sam odlučivati. Oduzimam mu sretnu zemaljsku mladost. Opasno je... da, ali... ali kako bih mu mogao pogledati u oči, kad se vratim? Noć, idući dan, druga noć i drugi dan prošli su bez ikakvih događaja. Brod je povećavao brzinu i jurio na uzdama radarovih zraka. Lovio je pažljivo sve odjeke u školjci reflektora koji su ga upozoravali na opasnost sudara. Astrogatori su izveli brod iz ravnine putanja, jer tamo ima – kako je poznato – najviše meteora. »Gea« još nije ležala u pravom zvjezdanom kursu. Let do Jupitera bio nam je posljednji pokus prije no što ćemo se otisnuti. Trebalo je ispitati djelovanje svih uređaja u snažnom polju gravitacije najvećeg Sunčevog planeta. Zato smo prolazili kraj njega relativno blizu. Bilo je ujutro trideset devetog dana našeg putovanja. Bilo nas je mnogo na vidikovcu palube. Gledali smo planet koji nam se približavao. Vidjela su se već četiri od njegovih dvanaest mjeseci. Najbliži je kretao se kao jasna živa zvijezda, bacajući svoju sjenu na golemu, tamnim prugama ispresijecanu ispupčenost planeta. Pred našim je očima izlazila sjeverna polukugla s Crvenom Mrljom uz ekvator, kako su je nazivali sredovječni astronomi, ili prema novoj nomenklaturi s letećim kontinentom Gondvana. Kroz gustu je atmosferu provirivao njen hrapavi oblik zamazan dimovima, i zalijevan valovima metana i amonijaka. Zvjezdana galerija, inače mračna, bila je sad čudno osvijetljena svjetlošću Jupiterova štita, koja je dolazila odozdo. Jupiter se u svojim golemim dimenzijama protezao daleko ispod broda kao grozna, riđožuta čaša s uvis savijenim rubovima, koja je kipjela plinovima i bila prepuna tajfunskog vrtloga. Iz drugog mjeseca, Evrope, koji je sjao visoko nad nama, izlazili su neki redovi kuglica i spuštali se prema centralnom dijelu planeta. Bili su to automatski raketori koji su vršili ispitivanja na letećem kontinentu Gondvani. Dalekozorima se moglo vidjeti kako su jedan za drugim ronili u ocean oblaka i koji čas još bili vidljivi kao crne tačkice u žutim parama, a zatim su nestajali. Njihov posao nadzire i prati šaka ljudi zatvorenim u tlačnim komorama na Ganimedu. Ljudska noga još nije dotakla površinu Jupitera, jer njegov plinski ovoj pritište na svome dnu tlakom od milijun atmosfera, kome se ne može oduprijeti nijedan skafander. »Gea« je manevrirala nad Jupiterom nekoliko sati. Palube su se polako praznile. I ja, već zamoren dugim boravkom na vidikovcu, pošao sam u dvoranu za odmor, udaljenu nekoliko desetaka koraka od zvjezdane palube. Tu su dvoranu zvali »baroknom« zbog velike, upravo barbarske raskoši. Kako tvrde historičari, cijela je ova dvorana vjerna kopija jedne sale iz palače nekog barbarskog samovladara. Neko vrijeme mi se činilo da tu nema nikoga, ali je ipak neki čovjek stajao pred grupom mramornih drevnih bogova. Ruke je držao straga, a po uskoj glavi i klopavim ušima prepoznao sam Moletića. Iza postolja kipa izašao je Nils Yrjöla, s nosom u džepnom prijemniku. Tako se začitao da se sudario s
historičarom. Kad sam pošao prema njima, čuo sam posljednje dječakove riječi: – To je jako zanimljiv roman, ali neka je mjesta teško razumjeti. Pa i prijevod je slab, ima čak i grešaka. – Što ne kažeš? Čudi me to – rekao je historičar. – Da, evo na primjer ovo – pokazao je Nils: »Srce mu se stislo od tuge, što je izgubio oruđe.« – Kakvu ti tu grešku vidiš? – Kako to? Pa tuga se može osjetiti samo za živim predmetima. Tugovati se može samo za živim bićima, a ne za stvarima... – Danas je to tako, dragi moj dječače – rekao je Moletić – ali je nekad bilo drukčije. Izraz »tuga za stvarima« ranjava tvoje uho, jer nisi na to naučen, budući da su okolnosti koje su povezivale te dvije riječi prestale postojati već prije mnogo stoljeća. – A ja sam mislio da je to greška – začudio se Nils. U otvorenim se vratima pojavilo nekoliko ljudi. Prišli su nam i slušali razgovor. – A ovdje opet – produžio je Nils zadovoljan da je sreo nekoga tko će mu rastumačiti nerazumljiva mjesta »mudar i radoznao čovjek počinje da mašta o tom, kako bi to bilo krasno kad bi svako mogao imati svoj vlastiti avion i odmah sam dodaje: »No, to je samo bajka«. – Pa da. Priča se događa u srednjem vijeku. Reći da bi svaki čovjek mogao imati svoj vlastiti avion, zvučilo je tada kao rečenica iz bajke. – Ali, to je neko glupo maštanje. Ne radi se o tom da to danas zvuči kao rečenica iz bajke, kad i tako nitko nema vlastiti avion. – Naravno da nema, jer to nije nikom potrebno. – Počekaj te... – zamislio se Nils. – A zašto zapravo danas nitko nema vlastiti avion? – Objasnit ću ti. To što je govorio junak ovog romana, nije baš tako besmisleno. U davnim vremenima, u barbarskoj epohi, postojala je individualna svojina sredstava proizvodnje, isto tako i proizvedenih dobara. Zatim, na nižoj etapi komunizma postala su proizvodna sredstva društvenom svojinom, ali potrošnja robe i dalje je bila individualna, što znači da je svaki čovjek mogao imati svoj vlastiti avion – o čemu je sanjario junak ove knjige. No, društveni razvoj nije zastao, kad se taj san ispunio, nego je i dalje napredovao, a mi danas živimo u vrijeme kad nestaje individualne svojine potrošnih dobara. A zašto se to događa. Slijedi to iz sve savršenijeg ostvarivanja principa »svakome prema njegovim potrebama«, Čemu služi avion? Da te prenosi s mjesta na mjesto. Pozoveš ga, letiš i kad si odletio kud si htio, nije ti više stalo do njega, zar ne? A kad bi ti imao svoj vlastiti avion? Gdje ćeš ga smjestiti? U kuću? A kad poletiš raketom na drugu polukuglu, nećeš ga valjda uzeti sa sobom. Transport bi bio nepriličan. Bolje bi bilo imati tamo na cilju svoga puta drugi avion. Kad bi htio postupiti konzekventno, trebao bi postaviti svoje avione na svim raketnim stanicama Zemlje, jer ćeš možda jednom i tamo poći, a što ćeš tada učiniti bez aviona? Konačno, kad bi svaki od nas tako postupio, bila bi cijela Zemlja pokrivena tisućama mašina koje bi čekale da li će možda koji posao dovesti njihove vlasnike na tu stranu. Kakva bi to bila neudobnost i kakvo traćenje dobara. Pa i tako ne bi smjestio svoje avione na sva mjesta Zemlje. Kako smo se mi suprotno tome odrekli »privilegija« svojine, imaš danas na Zemlji u svakom času vozilo koje ti najviše treba. – Razumijem – rekao je Nils – mi smo pošli dalje od maštanja davnih naroda... ali i danas bi se moglo imati svoj vlastiti avion, zar ne? – Naravno da bi se moglo. Ali se naš odnos prema tom problemu tako promijenio da bi svako smatrao takvu »svojinu« za brigu, a ne za »ispunjenu želju«. U tom času je strop crveno zaplamtio a cijeli brod je slabo, ali osjetno zadrhtao. Začuo se kao neki gluhi metalni jauk. Zatim je nastala tišina u kojoj su se oglasili metalni zvučnici. – Pažnja! Pripremite se! Uzbuna prvog stupnja. Svi gravitacioni uređaji – stop! Pažnja, pripremite se