Govorio je tiho, a iz njegova mira virila je srdžba. Provjerio je zatvarače na ramenima, digao kacigu s poda, uzeo je pod pazuh i pošao prema vratima. Kao da mene uopće nema – pomislio sam. Nestalo je osjećaja ukočenosti i nemoći. Obuzeo me hladan gnjev. Ipak sam mu donekle sličan – pomislio sam i obukao drugi skafander. Kada sam ušao u izlaznu komoricu i zatvorio remenje, on je stajao baš kod zasuna. Okrenuo se na odjek mojih koraka i ukočio se s rukom na zasunu. Učinio sam se kao da to ne vidim. Pažljivo sam zatvorio unutrašnja vrata, prebacio vijke i stao pokraj njega. Tako smo stajali u slabom svjetlu svjetiljke kao dva srebrna lika sred tamnih metalnih zidova. – Što to znači? – upitao je napokon. – Idem s tobom. – To nema smisla. – Ne mislim tako. – Pa što ti to radiš, čovječe? – A što ti radiš? Trenutak je stajao nepomično, onda se nasmijao po svome, gotovo nečujno. Uzeo me za ruku, a ja sam se opirao, jer sam slutio da će me uvjeravati. – Slušaj – rekao je još tišim glasom – sjećaš li se, zašto su nas dvoje iskrcali? – Sjećam se. – Može se dogoditi, da se »Gea« ne vrati. – Znam to i sam. – Netko mora biti ovdje i graditi stanicu. – Slažem se, ali zašto da ideš ti a ne ja – Zato što sam bolji mehanoeurist od tebe. Nisam mu na to mogao ništa odgovoriti. Uhvatio je zasun ali se još jednom okrenuo meni. – Ti ćeš ići, ako ja ne uspijem, zar ne? – Da – odgovorio sam, zadivljen jednostavnošću tog razgovora. – Održavat ću s tobom vezu preko radija – dodao sam. Napokon smo otvorili zaklopac. Pred ulazom se pokazao dubok lijevak, a komoru su okruživali humci oštrih rubova. Prostor je bio obliven hladnim, dalekim svjetlom A Centaura, mrtav i tih, sav pun nekih raskidanih oblika kao ugljena i srebra. Zorin je lako podigao desnicu i nestao mi sa očiju tako brzo da nisam ni vidio u kojem je smjeru pošao. Nagnuo sam se kroz otvor zaklopca i ugledao ga. Bio je udaljen nekoliko metara, uronio u pijesak gotovo do koljena, a sitan mu se pijesak za vrijeme hoda sipao oko nogu. Razgledavao sam, tražio u daljini kupolu atomskog reaktora jer je tamo bilo smješteno i sklonište automata. Zadrhtao sam. U mraku je bljesnuo kratak sjaj, zatim tri četiri slabija. Meteori! Sudarna energija pretvarala ih je u plamen. Tako sam stajao, a horizont je sijevao. Zorin je već bio tako malen da sam njegov lik mogao pokriti pruženim prstom. – Kako ti je? – pitao sam mikrofon, samo da nešto kažem. – Kao u sirupu – odgovorio je. Zašutio sam. Blijesak se javljao sad tu, sad tamo. Činilo se kao da nevidljiva bića signaliziraju svjetlom. Iznenada sam bio svjestan toga da stojim vani. To nije imalo smisla. Ako sam se htio izlagati opasnosti, trebao sam ići s njim. Povukao sam se u komoricu i izgubio ga s vida. Digao sam ruku i naslonio se na oklopni rub zaklopca. Tako sam mogao imati pred očima svoj sat i ujedno kroz otvor ulaza vidjeti horizont. Neprestano je sijevalo. Čekao sam, gledajući u sekundnu kazaljku, koja se micala polako kao mrav. – Još tri minute – pomislio sam i rekao glasno. – Ideš li? – Idem. Ponavljala su se ova pitanja i odgovori. U to sam istovremeno vidio dva daleka blijeska i čuo tihi
jauk. – Zorine! – viknuo sam. – Ništa, ništa – odgovorio je prigušenim glasom. Duboko sam disao. Ne, naravno, nije ga meteor pogodio. Kad bi se to dogodilo, odmah bi poginuo. – Ideš li? – htio sam zapitati ali mi je glas zamro u grlu. U slušalicama je užasno hripalo. – Ajde pusti... mrmljao je nejasno Zorin. – Što me držiš? No... – S kim ti to govoriš? – pitao sam, osjećajući da mi se koža ježi. Nije odgovorio. Čuo sam njegovo teško disanje, kad se borio. Jednim skokom sam bio vani. Prostor je u kosom, ledenom svjetlu bio pust i mrtav. Munjevitom brzinom sam proračunao da se Zorin mora nalaziti trista pedeset do četiristo metara daleko, no vidio sam samo nazubljene stijene, humke, pruge, sjena... i ništa više. – Zorine! – kriknuo sam. – Evo, evo – odgovorio je još uvijek prigušenim glasom. Odjednom je pijesak zadrhtao i pomakao se na jednom mjestu, a iz njega je izronila srebrna iskra skafandera, uspravila se i počela polagano ići naprijed. Pao je – mislio sam – ali s kime je on to govorio? Ostavio sam to pitanje za kasnije i vratio se u komoricu. Uskoro zatim je rekao: – Evo me, već idem! Nešto je mrmljao, bit će da se izvlačio iz pijeska, koji je zasipavao ulaz. Zatim je rekao: – Počinjem s radom. To je trajalo dulje nego sam se nadao, 30 minuta ako se računa po satu, ali ako se to vrijeme mjeri po napetosti mojih, živaca – bili su to vjekovi. Napokon je rekao: – Gotovo. Sad će biti odlično. Vraćam se. Ne znam, možda je to bila optička varka, ali se meni činilo da bljeskanje postaje sve češće. Jedan, dva put zatreslo se tlo. To drhtanje, na koje u komori nismo obraćali pažnju, ubrzalo je kucanje mog srca. Zorin se začudo vraćao vrlo polako. U slušalicama je njegovo disanje bilo tako teško, kao da trči, a ipak je išao mnogo polaganije nego li prije. Bio sam nestrpljiv i nemiran, nekoliko sam puta izlazio iz zaklopca. Bijela je pločica A Centaura već doticala stjenoviti horizont. Noć se završavala. Brzo će se pojaviti kiša meteora. – Što se tako vučeš? – viknuo sam. Nije ništa odgovorio. Teško je disao. Nisam to mogao razumjeti. Taj marš nije za njega uopće bio naporan. Iznenada je zaslonio ulaz svojom pojavom. Brzo je ušao u komoricu, nekako nesigurno. Zatvorio je zaklopac i rekao: – Idi unutra. – Počekat ću... – počeo sam, ali me oštro prekinuo. – Idi unutra! Odmah ću doći. Poslušao sam ga. Za tren je ušao bez skafandera. Ostavio ga je u komorici. Polako je pošao k stolu, k svjetiljci, približio ruke očima, raširio prste i nešto promrmljao. Bilo je nešto strašno u njegovim velikim pogrbljenim leđima. – Što ti je? – prošaptao sam. Rukom se pridržavao za naslon. – Ne vidim dobro – rekao je tiho. – Zašto? Meteor? – Ne. Pao sam. – No i što još? – Spotakao sam se o razbijeni automat. . – Ta govori! – Mislim, da je imao rasprsnutu jezgru – znaš – atomsko srce. – I ti si na TO pao? – kriknuo sam s užasom. Potvrdio je glavom. – Pijavice, znaš... magnetske pijavice na cipelama uhvatile su se za željezo i nisam se mogao izvući...
Polako mi se vraćao mir. Bio je to ledeni mir od kojeg su se misli smrzavale, ali mi se ujedno u glavi razjasnilo. Znao sam: treba odmah nešto učiniti. Meteor je razbio naš automat tako da je ovome puklo atomsko srce – rezervoar sa elementom radijacije. Puklo je, a Zorin je padajući cijelim tijelom na automat, legao na razmrvljeno srce i izložio se snažnoj radijaciji. – Što osjećaš? – upitao sam prilazeći mu bliže. – Ne približuj se – rekao je i povukao se. – Zorine! – Mogu te usmrtiti. Obuci oklop! Skočio sam u drugu kabinu i obukao teški metalni oklop. Nisam ga mogao zakopčati na prsima. Ruke su mi drhtale. Kad sam se vratio, ležao je Zorin u naslonjaču. – Što osjećaš? – ponovio sam. – Zapravo ništa... – govorio je kao čovjek koji je neobično umoran, s malim stankama. – Kada sam pao, vidio sam... odmah... ljubičastu maglu... titravi oblak... zamaglilo mi se... u očima. Tamo kod automata... sam gotovo na slijepo... radio. – Vidiš li me? – upitao sam, dolazeći mu bliže. – U magli... Znao sam što to znači. Tekućina, koja ispunjava očne jabučice, sad je flourizirana pod utjecajem radijacije. Indikator na stolu, dva metra daleko, upozoravao je kucanjem na opasnost. Cijelo je Zorinovo tijelo bilo radioaktivno. Morao je primiti strahovitu dozu. – Boli te nešto? – Ne, ali slabo... mučno mi je... Uhvatio sam ga za ramena. – Hodi, lezi. Teško se na mene oslonio i pošao do kreveta. Kad je već ležao pokriven, a ja se okolo kretao tražeći zalihu lijekova, čuo sam kako je mrmljao. – Baš glupo... Kad sam mu kasnije prišao, počeo je govoriti o nekim signalima, o automatima i »Gei«. Provjerio sam mu puis. Imao je veliku vrućicu. Kako sam bio smeten, mislio sam da on bunca i nisam obraćao pažnju na njegove riječi. Tada je on potpuno izgubio svijest. Za nekoliko sam sati izvršio tačnu analizu. Ispostavilo se da koštana moždina više ne stvara krv. Imao sam šest bočica konzervirane krvi i dao sam mu transfuziju, ali to je bila kap u moru. Duboko u mislima kako da ga spasem potpuno sam zaboravio o razgovoru s »Geom«. Tražio sam u priručnicima opise slučajeva radijacije. Što sam dulje čitao, to mi je bivalo jasnije da je Zorin izgubljen. Prije samog svitanja savladao me san dok sam bio nagnut nad trionskim ekranom. Trgnuo sam se od željezne grmljavine. Meteori su se rasprskavali na oklopu komore. Bio je dan. Nisam se makao od bolesnika do sumraka. Kad je došlo veče pošao sam gore. Prijem je bio tako loš da sam mogao uhvatiti samo unakažene odlomke riječi. Ništa to – pomislio sam – pozvat ću automate, sad će doći i popraviti antenu. Kada sam pošao do komandnog pulta sinulo mi je u glavi da automati neće doći. Mogao sam ih pozvati samo s pomoću radia koji je sada bio pokvaren. Trebao sam odmah prošloga dana pozvati automate kad se Zorin vratio. Tada je odašiljač još kako tako radio. U onoj brizi zaboravio sam na sve. U prvi čas su mi se odrezale noge, ali sam se svladao i pošao u komoricu. Kada sam prolazio kroz sobu, javio se Zorin. Bio je pri svijesti. – Već se svršio prijem? – zapitao me. – Kakve su vijesti? Nisam mu mogao reći istinu. Uostalom, sutra će radio već raditi. Tako sam izmišljao što da mu kažem prema onim riječima, koje sam razumio, i rekonstruirao cijelu audiciju. On je odmah zaspao, a ja sam se tiho iskrao u komoricu. Obukao sam skafander, zatvorio kacigu i već sam položio ruku na bravu, kad me prenerazila misao: a ako ja poginem i Zorin ostane sam? Nesposoban je da se kreće, bespomoćan, slijep? Tako sam stajao možda cijelu minutu, a onda sam opet tiho skinuo skafander i vratio se u kabinu.
Tako je bilo drugi dan. A trećeg je dana radio potpuno zašutio pa sam izmislio cijeli prijem. I tako je sad bilo svako veče. Morao sam to učiniti, jer je zaspao tek kad bi čuo vijesti. Kad sam ga zapitao, zašto se nije odmah poslije pada vratio, odgovorio mi je: – A da li bi se ti vratio? – i pogledao me pri tom tako da sam sve razumio. Od prvog trenutka shvatio je da nema nade i rekao je: »Ne umire se dva puta.« Zato je slijep, isključio osigurače automata. Zato nije htio primati od mene krv, pa sam je u potaji iz sebe istiskivao i govorio mu da imamo još dosta rezerve. Poslije četiri dana, što sam to radio, jedva sam se držao na nogama. Bojao sam se nesvijesti pa sam bez razlike uzimao sve lijekove za jačanje, koje sam god imao pod rukom, ali su dolazili časovi, u kojima sam, gubeći napola svijest od umora i pospanosti, šapatom molio koštanu srž da brže stvara krv... Kad god bi išao gore, mislio bih: ne mogu, ne smijem varati čovjeka na samrti, to se ne može podnijeti, da, danas ću mu reći da je antena uništena, a ipak kada sam silazio i vidio kako okreće oslijepljeno lice prema meni, kako u najvećoj napetosti čeka, dršće, to nekada tako snažno i gipko tijelo, nisam imao snage i dodavao sam starima – nove laži. Osam sam mu večeri pripovijedao kako se »Gea« približava planetu, kako su joj u susret doletjeli brodovi čudnovatog oblika, kako su se neznana bića sporazumijevala s ljudima s pomoću automatatumača, a dok sam pripovijedao rasla je snaga meteorskog potoka, kao da su grozne čeljusti bacale u nas sve u kosmosu sakrivene mrtve rijeke željeza i kamenja. Kroz zidove, predmete, kroz tijelo prolazili su drhtaji, sve se treslo i sve je cvokotalo kao u vrućici, a ja sam pripovijedao Zorinu o visokoj civilizaciji stanovnika planeta koji su bili teško pogođeni kad su istražili ostatke »Geinih« raketa i shvatili svoju strašnu zabludu. Zorin nije više bio u vrućici. Organizam je već bio potpuno oslabljen. Znao sam da ga neću spasiti, nije to ni bilo moguće. Prema svim zakonima medicine trebao je umrijeti već nakon dva dana, a ipak je živio. Zaista, ne znam što ga je više održavalo na životu, da li moja krv ili moje laži. Mislim ovo drugo. Tako se mijenjao, kada sam mu pripovijedao, držao sam ga za ruku i osjećao kako mu se bilo napinje, postaje puni je, kako mu se pokreću mišići velikog tijela i kako sa posljednjom riječi opet zapada u ukočenost. Sedmi je dan Zorin mogao samo piti. Priredio sam mu osvježujući napitak i odjednom mi je, tamo u kutu kabine, došla misao: Kad umre, moći ću popraviti antenu. Zadrhtao sam, kao da je bolesnik za mojim leđima mogao pročitati moju misao. Dao sam mu napitak, a kad me je zapitao, zašto se ne požurim, pošao sam gore i sjeo uz mrtvu aparaturu, pogledavajući s vremena na vrijeme, da li su vrata dobro zatvorena. Poslije strašnih dvadeset minuta pošao sam dolje i opet počeo priču o stanovnicima planeta, o njihovoj sjajnoj civilizaciji i o tome, kako sad više neće naša malena stanica nego golemi radar Bijelog planeta voditi zemaljske transgalaktičke rakete u smjeru Magellanovih Oblaka. Osme večeri su drhtaji tla postajali sve rjeđi. Napokon smo izlazili iz potoka meteora. Jedan sat nakon zalaska Sunca nastala je potpuna tišina. Uza sve to nisam mogao izaći iz komore, tako je teško bilo Zorinovo stanje. Nije više ništa pitao. Oči su mu bile zatvorene, lice kao od kamena. Od vremena do vremena hvatao sam ga oprezno za ruku. Još se borilo to veliko srce. Kasno u noći je iznenada rekao: – Priče... sjećaš li se? – Sjećam se. – Djeca nisu htjela žalosne... pa sam ja prerađivao... završetke... da budu veseli... Jeza me prošla. Zamro sam. Što je htio time reći? Nepravilno je disanje dizalo njegova široka svedena prsa. Odjednom je šapnuo. – Lađice... takve lađice... – Što kažeš? – nagnuo sam se nad njim. – Iz brezove kore... sam strugao... kao dijete... daj... – Tu... Tu nema brezove kore...
– Da, ali grančice... jorgovana... daj... Skočio sam k stolu. Tamo je u staklenci stajao snopić suhih grančica. Kad sam se s njima vratio k njemu, nije više bio živ. Pokrio sam lice, pošao sam u komoricu, obukao skafander, uzeo alat i otišao u sklonište automata. Zajedno sam s njima tri sata stavljao nove segmente u reflektor antene, ispravio sam antenu, zavarivao, nategnuo užeta. Sve sam to radio kao u nekom čudnom snu, odviše stvarnom, strahovito realnom, ali ipak kao u snu, jer mi je duboko u mislima bilo uvjerenje da ću se moći probuditi, ako to zaista jako, jako budem htio. Vratio sam se gore i uključio struju. Čuo se šum zvučnika. Iznenada su malu prostoriju ispunile, razgovjetno, čistim glasom izgovorene riječi: – ... i četverostruke koordinate. Sutra ujutro u šest sati lokalnog vremena prelazi »Gea« na vaš kurs i stići će do asteroida za dvanaest dana. Neobično smo zabrinuti zbog vaše šutnje. Mi ćemo vas i dalje zvati dan i noć. Ovdje govori Yrjöla s »Geine« palube. Sad je šesti dan što smo u vezi s Bijelim planetom. Sad će govoriti Ana Ruys. Zvučnik je kvrcnuo i za čas zašutio. Ali ja sam slušao samo one prve riječi, od kojih mi je zavrela krv. Skočio sam, potrčao dolje i očajno vikao: – Zorine, ja nisam lagao! Ja nisam lagao! Sve je to istina. Sve je istina. Uzeo sam u naručje veliko tijelo i tresao njime da se teška glava sa svijetlom kosom valjala po uzglavlju... Spustio sam ga. Ležao je bespomoćno. Pao sam naprijed plačući glasno. Nešto je dopiralo do moje svijesti, nešto me zvalo, molilo, zaklinjalo... Trgnuo sam se. To je bila Ana. Anin glas. Htio sam trčati gore, ali nisam smio Zorina ostaviti samog. Polako sam pošao prema stepenicama, leđima okrenut i još sam uvijek gledao Zorina i njegovo ukočeno lice. Tada me Ana pozvala po imenu i ja sam se okrenuo od mrtvaca. Njen je glas bio sve bliži. Uspinjao sam se po stepenicama i gledao gore. Kroz otvoreni prozorčić na stropu vidio sam Južni križ a bliže blijedu maglicu: hladnim i mirnim svjetlom sjao je tamo Magellanov oblak.
Napomene [←1] Isječak nebeskog svoda sa središnjim kutem [←2] Mali planeti što kruže oko svojih sunaca. [←3] Zvijezde koje su vrlo blizu jedna drugoj: fizičke, ako su fizički međusobno vezane, i optičke, ako je njihova blizina samo optička varka [←4] Metal, element iz grupe magnezija. [←5] Aparatura za ispitivanje aktivnih struja mozga koja ih zapisuje krivuljom na vrpci. [←6] Golema zvjezdana skupina (oko 100 milijarda). Galaktika, kojoj pripada naš Sunčani sistem, zove se Mliječni Put ili Kumova Slama. [←7] Aparat za razrjeđivanje svjetla i opservaciju njegove slike. [←8] Najmanje do sada poznate zvijezde crvenog sjaja