Stanislaw Lem - Ana sa zvijezda

biblioteku, ali nisam mogao rastumačiti automatima o čemu se radi i tako je sve palo u vodu. Prošao je jedan i drugi dan bez ozbiljnijih događaja. Konstatirali smo da je ubrzavanjem izazvana kriza minula. Naredni su nas događaji uvjerili u suprotno. O podne idućeg dana upao je Nils kao bomba u moju sobu i povikao još s vrata: – Doktore, nevjerojatne stvari! Pođi sa mnom! – Što se dogodilo? Skočio sam k stolu gdje sam uvijek imao pripremljen kovčežić s instrumentima i lijekovima. – Ah ne, ne to – rekao je dječak već smireniji. – Ne to! U vrtu je netko isključio video. Kažem ti užasan pogled! Već je tamo mnoštvo ljudi, dođi! Pošao sam ili bolje reći potrčao s njim, jer me zarazio svojim uzbuđenjem. Spustili smo se liftom. Kad se rasklopila bršljanova zavjesa, stao sam kao ukopan. Vrt je u mojoj najbližoj blizini bio kao i nekad. Za cvjetnim nasadima dizao se crni vršak kanadskog bora, dalje se vidjelo kamenje kraj potoka i zemljani humak sa sjenicom – ali to je bilo sve! Oko tih nekoliko desetaka metara kamenja, bilja i zemlje stajao je gol metalni zid nezaslonjen slikom beskonačnih daljina. Teško je reći koliko je bio potresan taj vidik. Nepomično, kao mrtvo drveće u sivkastom, mutnom sjaju sigurnosnih svjetiljaka, željezni zidovi naokolo i niski plosnati strop. Ni traga plavetnilu, zrak je bio ugrijan i stajao kao mrtav, a granama nije titrao ni najmanji vjetrić. U sredini se skupilo oko pedeset osoba koje su zurile kao i ja u tu užasnu ruševinu jednog sna. Netko je rastrgao bršljanovu zavjesu, pojavio se usred nje Yrjöla, ljut, stisnutih usta. Za njim sam vidio još nekoliko videoplastika. Video-plastici su utrnuli svjetlo, da ponovo uključe aparate. I onda se odigralo najgore! U mraku je odjeknuo krik: – Dosta te laži! Bolje neka bude ovako! Gledajmo željezne zidove, dosta nam je tog vječitog zavaravanja! Nastala je gluha tišina – iznenada je zasjalo sunce, nad našim se glavama vedrilo plavetnilo puno bijelih oblaka, lice nam je taknuo hladan vjetrić, a maleni komadić zemlje bujao je zelenilom sve do dalekog horizonta. Ljudi se gledali jedan drugoga kao da traže onoga, tko je vikao u mraku, ali nitko se nije usudio progovoriti. Iako je nebo i svjetlo uskrslo, napustili smo šuteći jedan za drugim to mjesto. Sad je već bilo potpuno jasno, da se nešto mora dogoditi, ali se nije moglo ništa počinjati, jer se opasnost još nije materijalizirala. Netko je predložio da isključimo motore (od planiranih 7.000 kilometara u sekundi dosegli smo 3.800) ali su astrogatori poslije dogovora rekli da bi to značilo uzmicati pred nečim nepoznatim. – Neka se objavi to najgore – rekao je Ter Akonijan kao nadovezujući na nekadašnju Trehubovu izjavu od prije dvije godine – nek se dogodi, tada ćemo se boriti, a ovako bismo živjeli neprestano u nesigurnosti. Najgore je znanje uvijek bolje od neznanja. Prošlo je pet dana napetog, pritajenog očekivanja, no ništa se nije dogodilo. Motori su i dalje gonili brod, broj dokonih ljudi smanjio se za dvojicu. Sve su grupe normalno radile. Šesti dan poslije događaja u vrtu, imali smo u bolnici težak porod. Dijete je došlo na svijet gotovo mrtvo, život mu je visio o niti, tako da se dva sata nisam maknuo od njegova krevetića. Tako me je taj posao zaokupio da sam potpuno zaboravio nedavne događaje. Tek kada sam, već vrlo umoran, prao ruke u kutu sale, među porcelanskim i staklenim pločama ugledao sam svoje lice i oči kako plamte kao u vrućici. U tom sam času osjetio neshvatljiv strah. Zamolio sam Anu da ostane kod majke, zbacio krvlju zamrljani bolnički kaput i potrčao napolje takav kakav sam bio. Lift me spustio na dno broda. Kad sam vidio prazan hodnik duboko sam odahnuo. – Glupane – govorio sam sebi – glupane, kakvim to sablastima dopuštaš da te progone? – Ipak sam išao dalje. Kraj samog zaokreta čuo sam glasove. Njihov me zvuk udario kao bič. U četiri skoka bio sam na poluokruglom prostoru raskršća. Uz rub lijevka stajala je zbita grupa ljudi. Skupili su se, okrenutim leđima, navaljivali su na nekoga tko im je priječio put. Vladala je duboka šutnja, čulo se samo ubrzano disanje kao da se rvaju. Prepoznao

sam Dioklesa u jednom od najbližih. – Što je to? – zapitao sam, a grlo mi se steglo. Nitko mi nije odgovorio. Uhvatio sam samo jedan pogled iz grupe, pogled potpuno bijelih očiju – i čuo prigušeni drhtavi glas: – Hoćemo napolje! – Tamo je prazan prostor! – vikao je čovjek koji se borio s gomilom. Prepoznao sam Yrjölu. – Pusti nas! – povikalo je nekoliko glasova. – Luđaci! – viknuo je Yrjöla. – Tamo je smrt. Čujete li? Smrt! – Tamo je sloboda! – odgovorio je netko kao jeka a Diokles je viknuo: – Nemaš prava, da nas zadržavaš! Gurnuli su Yrjölu, a on se povukao u dubinu lijevka. Sav crn na tlu osvijetljene dubine vikao je, a glas mu je treperio iskrivljen zatvorenim prostorom. – Opametite se! Što želite da učinite? Glasno disanje bio je jedina odgovor. Yrjöla je raširio ruke nastojeći uzaludno da im zagradi put. Masa se gurala naprijed. Inženjer je već leđima doticao oklopnu ploču, koja je svijetlila mirnim metalnim sjajem. – Stanite! – viknuo je Yrjöla očajno. Nekoliko se ruku dignulo prema udubini u kojoj je visio rasvijetljeni mehanizam zasuna. Tada se Yrjöla trgne, odgurne najbliže, sagne se, istrgne iza pojasa mali crni aparat i vikne strašnim glasom: – Blokiram automate!

KOMUNISTI Tko od nas zapaža automate? Tko je još svjestan da su oni svugdje prisutni, neophodni kao zrak plućima, a tlo nogama? Nekad, vrlo davno, bojali su se ljudi, da bi se automati mogli pobuniti protiv čovjeka. Kome se danas ta misao ne čini strahovanjem luđaka? Da li bismo mogli stvoriti automate koji bi uništavali? Naravno, ali isto tako bismo mogli rušiti svoje gradove, izazivati potrese i ucijepljivati sebi zarazne bolesti. Svako se ljudsko djelo može okrenuti protiv čovjeka. Dokaz su, na primjer, sredstva za ubijanje, koja su proizvodile barbarske civilizacije. No mi ne živimo zato da uništavamo, nego da pomažemo i razvijamo život pa samo tom cilju služe i naši automati. Učenjaci su stajali pred neizrecivo teškim problemom u vrijeme projektiranja prvog zvjezdanog putovanja. Moglo se dogoditi da golema brzina broda potkopa normalno umno funkcioniranje, da slabiji ljudi zapadnu u stanje mračne polusvijesti i počnu izdavati automatima nepravilna, pa i opasna naređenja. Trebalo je isključiti takvu mogućnost. U tom cilju stvoren je specijalan sustav prijemnika, koji su mogli blokirati sve automate na »Gei«. Tim su sustavom upravljali vođe ekspedicije, svjesni svoje goleme odgovornosti. Smjeli su da se tim sredstvom posluže samo u krajnjoj nuždi, ako ni na koji drugi način ne bi mogli zavladati situacijom. Blokiranje automata bilo bi opasan presedan, jer oni još nikad u našoj tisućgodišnjoj civilizaciji nisu čovjeku otkazali poslušnost. Za to je masa pred zasunom zamrla, kada je čula strašne Yrjöline riječi i zastala nekoliko sekundi kao okamenjena u žutom svjetlu. Iznenada je tišinu prekinulo žestoko kočenje lifta. Okrenuli smo se niskim poluokretom glave prema toj strani. U razmaknutim vratima lifta, koji je upravo pao na palubu s hodnicima, stajao je Ter Haar. Sagnuo se i pošao ravno na okamenjenu gromadu, kao da stupa u prazan prostor. Oni, koje je udario pogledom, maknuli su mu se s puta i opet zatvarali prolaz što je nastao iza njegovih leđa. Sve su oči zurile u njegovu tamnu spodobu koju je odostrag osvjetljavalo žuto svjetlo. Glas mu je postajao sve glasniji i grmio je u zatvorenom prostoru. – Vi, koji hoćete da poginete, žrtvujte mi deset minuta svoga života. Ja ću onda otići, a vi ćete učiniti ono što hoćete. Nitko se neće usuditi da vas spriječi. Dajem vam svoju riječ. Zašutio je na časak. – Prije tisuću i dvije stotine godina živio je u gradu Berlinu čovjek po imenu Martin. Bilo je to vrijeme, kad je njegov narod učio da slabije narode treba poubijati ili osuditi na ropstvo, a vlastiti podanici treba da ne misle mozgom nego krvlju. – Martin je bio radnik u staklani. Jedan od mnogih, radio je ono, što danas rade mašine: živim je plućima tiskao zrak u zažareno staklo. Ali je ipak bio čovjek, a ne mašina, imao je roditelje, brata, djevojku koju je ljubio, i mislio da je odgovoran za sve ljude na Zemlji, za sudbine ubijanih i ubojica, kao za svoje najbliže. Takvi su se ljudi zvali komunisti. Martin je bio jedan od njih. Država je gonila i ubijala komuniste. Morali su se sakrivati. Tajna straža, nazvana Gestapo, uhvatila je Martina. Kao član organizacionog odbora znao je Martin imena i adrese drugova. Zahtijevali su da ih izda. Šutio je. Stavili su ga na muke. Mnogo je puta bio sav obliven krvlju, onda su ga dozivali k svijesti. I dalje je šutio. Odnijeli su ga u bolnicu sa slomljenim rebrima i crijevima popucanim od udaraca batinama. Liječili su ga, da mu se vrati snaga, a onda su ga opet tukli, ali on je i dalje šutio. Preslušavali su ga noću i danju, budili jarkim svjetlom, stavljali mu podmukla pitanja. Uzalud. Onda su ga pustili na slobodu, da po njegovom tragu dođu do ostalih komunista. Shvatio je to i ostajao kod kuće, a kad više nije imao što da jede, htio se vratiti u staklanu, ali tamo više nije bilo za nj posla. Tražio ga je drugdje, ali ga nigdje nisu primili. Umirao je od gladi. Lutao je iscrpljen po gradu, ali nije ni pokušao poći kojemu prijatelju, jer je znao da ga slijede. – Ponovo su ga zatvorili, ali su primijenili novu metodu. Martin je dobio posebnu, čistu sobu, dobru

hranu i liječničku pomoć. Kad su gestapovci odlazili da hvataju komuniste, uzimali su ga sa sobom, kao da ih on tobože vodi. Morao je prisustvovati mučenju drugova, a više puta su ga i fotografirali dok su mučene ljude kraj njega vodili. Govorili su im neka priznaju, jer za vratima stoji njihov drug koji je već sve priznao. Kad je vikao uhapšenim drugovima da je on u istom položaju kao i oni, vladah su se gestapovci kao da je to također samo dio odigrane komedije. U to je vrijeme komunistička partija bila decimirana, stoga je trebalo izbjegavati svakog na koga se sumnjalo da je izdajica. Komunistički leci su počeli upozoravati da je Martin sumnjiv. Gestapovci su mu ih pokazivali, a zatim ga nisu ništa više pitali nego ga pustili na slobodu. Martin je poslije nekoliko mjeseci oprezno pokušao da uspostavi vezu sa drugovima, ali mu se nitko nije htio približiti. Tada je pošao k bratu, ali taj ga nije pustio u stan. Razgovor se vodio kroz zatvorena vrata. Ni roditelji nisu htjeli znati za njega. Majka mu je dala hljeba, ali to je bilo sve. Opet je nastojao da nađe posla – uzalud. Ponovo su ga uhapsili, a visoki dostojanstvenik Gestapoa mu je ovako rekao: – Čovječe, tvoja šutnja nema više nikakvog smisla. Odavno drže tvoji drugovi da si propalica i izdajnik. Nijedan neće ni da zna za tebe. U prvoj će te prilici zatući kao bijesnog psa. Smiluj se sam sebi i govori! – Ali je Martin i dalje šutio. Onda su ga opet pustili, a on je gladan lutao gradom. Neki nepoznat čovjek, kojeg je jedne večeri sreo, odveo ga u svoj stan, dao mu jesti, dao mu alkohola i blago mu tumačio da je sada već svejedno da li će govoriti. Ako ne progovori, ubit će ga, ali ta smrt neće ništa pomoći, jer će umrijeti kao izdajica. No, Martin je šutio. Ovaj ga je čovjek odveo u tamnicu. Jedne decembarske noći, dvije godine poslije prvog hapšenja, izveli su ga iz ćelije i u kamenom podrumu ustrijelili kuglom u zatiljak. Prije smrti, kad su već odlazili, da ga ubiju, ustao je i izgrebao na zidu riječi: »Drugovi, ja...« Nije stigao da više napiše. Ostavio je samo te dvije riječi koje su prekinule dvogodišnju šutnju, a tijelo je sagnjilo u jednoj od velikih krečnih jama. – Ostali su samo dokumenti i kronike sakrivene u podzemlju tamnice za vrijeme jednog kasnije rata. U toj jami s krhotinama iz epohe kasnog imperijalizma našli smo mi, historičari, ostatke arhiva i pročitali smo u njima historiju njemačkog komuniste Martina. – A sada, pomislite vi! Taj je čovjek šutio, bijen i mučen. Šutio je kad su se od njega odvratili njegovi najbliži, roditelji, brat i drugovi. Šutio je kad više nitko, osim gestapovaca, nije s njim prijazno razgovarao. Potrgane su bile sve veze koje mogu vezati čovjeka sa svijetom, ali on je i dalje šutio, a ovo je cijena te njegove šutnje. Ter Haar je podigao ruke. – Ovo je cijena te šutnje. Ovo je strašan dug koji mi živi dugujemo najdaljoj prošlosti, tisućama onih koji su ginuli kao Martin, a ni imena im danas ne znamo. Ovo je jedini razlog zbog kojeg je umirao znajući da mu nikakav bolji svijet neće nagraditi patnje i da će se njegov život zauvijek završiti u onoj krečnoj jami, da neće doći nikakvo uskrsnuće niti plaća. Ali njegova smrt u toj šutnji koju je sam sebi zapovjedio ubrzala je dolazak komunizma, možda za minutu, možda za dane ili tjedne – to je svejedno. A mi smo, eto, na putu prema zvijezdama, jer je on za to umirao, a eto i komunizam... ali gdje su komunisti? Poslije tog gnjevnog i bolnog uzvika nastala je kratka, strašna tišina. Zatim je historik rekao: – To je sve što sam vam htio reći. Sad ćemo otići, inženjeru, a oni će otvoriti zasun i isisani zračnim tlakom past će u prazninu. Raspuknut će se kao krvavi mjehuri a tjelesni ostaci onih koji su se kukavički prestrašili života, kružit će vječno kroz hladni svemir. Sišao je dolje i izašao iz kruga ljudi koji su oko njega stajali. Još su koji čas odzvanjali njegovi koraci. Ljudi su nepomično stajali, neko je rukom prešao preko lica kao da skida s njega neki težak, hladan prevjes, netko se zakašljao – napokon su se svi trgli i razišli na sve četiri strane, spuštenih glava, noseći teške, nemoćno opuštene ruke koje su se u hodu njihale kao mrtve. Ostali smo sami nas trojica: Yrjöla, kraj zasuna još uvijek s aparatom u ruci, Zorin, naslonjen na zid s rukama prekrštenim na prsima, i ja. Dugo smo tako stajali. Htio sam poći kad se nad našim glavama počelo razlijegati dugo, gluho

zviždanje. Bila je već noć, a ovo su bili signali upozorenja, jer je »Gea« povećavala svoju brzinu.

GOOBAR, JEDAN OD NAS Nekoliko tjedana poslije opisanih događaja, kad je brod već postigao povećanu brzinu, proširila se brodom vijest da se Goobar, koji već odavno radi na problemima međuzvjezdanih putovanja, nalazi na tragu nekakvog revolucionarnog otkrića. Ne zna se od koga je potekla. Kolala je u najrazličitijim, ali uvijek maglovitim verzijama, uglavnom među nestručnjacima. Možda je potekla od toga, što su biofizički laboratoriji u toku posljednjih mjeseci pozvali na suradnju najbolje »Geine« fizičare, matematičare i kemičare. Goobarovi drugovi demantirali su glasinu o nekakvom otkriću pa ipak se vijest, usprkos brojnim ispravcima, vraćala sve to u novom obliku i postajala tema uzbudljivih diskusija. Sam Goobar nije davao nikakve izjave o toj stvari. Teško je bilo reći, da li je ta dosadna glasina uopće do njega stigla, ili se na nju nije obazirao, zaokupljen svojim radom. Na posljednji dan kalendarskog proljeća otišao sam kasno uvečer na koncert. Kada sam ušao u dvoranu, velika svjetla su se utrnula. Brzo sam sjeo na slobodno mjesto, u posljednjem redu naslonjača. Kraj mene su sjedili Ruys i Goobar. Svirali su Drugu simfoniju Kreskate. U jednom trenutku pogledao sam ustranu i zaprepastio se: Goobar nagnut prema natrag, spavao je s glavom na naslonu fotelje. Probudio ga je tek nagli finale. Na izlazu stvorila se gužva, nisam se zato dizao s mjesta, tako zamišljen – ili bolje reći zanesen i dalje sam sjedio. Kad sam podigao oči, u cijeloj dvorani nije bilo nikoga osim nas trojice. Skočio sam na noge, istovremeno su se digli Ruys i Goobar. Situacija je bila malo neugodna, dosad nismo bili zajedno, a sada nas je činjenica, da smo ostali utroje vezala i to sve jače kako smo se kretali prema izlazu. Između stupova odlučio sam se oprostiti s kompozitorom i učenjakom, ali sam pošao dalje. Bila je to prilično neobična šetnja. Prošli smo možda polovinu duljine cijelog broda, a nitko nije progovorio ni jednu riječ. Paluba je kratkom kosinom prešla u hodnik, prolazili smo kraj širom otvorenih, praznih ulaza u vrt, presijecajući u svakom trak hladnog mirisa živice. Kraj posljednjih vrata Goobar se najednom odvojio i zastao na ulazu u vrt. Iz mraka, koji je tamo vladao, dopiralo je prizemno, nježno šuštanje lišća koje je treperilo na vjetru. – Ni ti više ne dolaziš k meni, Ruys – rekao je. Stajali smo iza njega i to je odjeknulo, kao da ne govori jednome od nas, nego u ovaj mrak koji je mirisao na mokro lišće. – Nisam ti htio smetati – tiho je odgovorio kompozitor. – Da, da. Znam to... Zašutio je kao da prisluškuje vjetar. – Na jednom predavanju, bilo je to još na Zemlji, molio sam studente da dođu k meni. Ne na kakvo primanje, nego, tako, obično, da prošetamo vrtom, da porazgovaramo. Naravno, nisam mislio da će svi doći, ali da će ipak biti jedna veća grupa. Sjedio sam sa ženom do kasno u noć, čekajući goste. Nitko nije došao. Kasnije sam pitao: zašto? Mislili su: mnoštvo će smetati Goobaru. Netko se mora odreći. Svatko je tako pomislio... Razgovor se vodio tako tiho, kao da u blizini spava neki čovjek. Ruys nije odmah odgovorio. – Na Zemlji je bilo nešto drugo... Dolazio sam k tebi možda i prečesto. Ali sada si preopterećen poslom, umoran. – Umoran? – začudio se Goobar. Ali je malo kasnije dodao: – Istina je. I po tome, kako je to rekao, vidjelo se da sam dosad nije na to mislio. – Dobro je, što si došao na koncert – nastavio je Ruys. – Muzika je neophodna. – Ali ja sam tamo spavao! – prekinuo ga je Goobar iznenada, veselo raspoložen i njegov je glas zvučao isto kao onomad, na obali, kada je sa mnom prvi put razgovarao. Ruys zašuti, iznenađen ili možda uvrijeđen, a Goobar je objasnio: – Ne mogu spavati. Moram sve zaboraviti, da mogu zaspati. Uz muziku zaboravljam i spavam...

– Moraš zaboraviti? Što? Nastala je tišina. Od prvih riječi ovog razgovora osjećao sam se kao nepozvani uljez, deset puta sam govorio da treba da odem i samo sam čekao pogodni trenutak. Činilo mi se da je upravo došao, ali tek što sam maknuo, Goobar je počeo: – Devetu godinu radim na problemu djelovanja gravitacije na životne procese. Dugi je to put. Naišao sam na šumu problema, ali od kojih je svaki vrijedan cijeloga života. Nisam slijedio nijedan. Golemo ubrzanje, brzine bliske svjetlosnim – to je bila tema. Kakva sudbina čeka čovjeka koji će prekoračiti 190.000 kilometara na sekundu? »Smrt« – reći će učenik osnovne škole. To isto govorim danas ja, sa sigurnošću pomnoženom s devet godina rada. Što dalje? – naslonio se na krilo staklenih vrata. Tako smo stajali, a vrt je šumio. – Već više mjeseci svatko s kim se susrećem, svejedno u kakvim prilikama, ima na usnama jedno pitanje. Istina, ne izgovara ga. Drugovi u radnoj sobi poznaju stanje istraživanja isto tako dobro kao ja, a ipak čak i oni, čak i najbliži, čak i Callarla. Što da im kažem? Da se oslonim na šutnje? Nade? S kakvim pravom? Autoritet – to je odgovornost. A svi čekaju. Gledaju i čekaju. Vjeruju u Goobara. A u koga treba da vjeruje Goobar? Nije vikao. Nije čak ni glas povisio, a ipak ga se moglo čuti na cijeloj palubi. Ali bilo je pusto. Pred nama – dugi niz modrih noćnih svjetala. Zdesna, u crnim otvorima širom otvorenih vrata šumio je nevidljivi vrt. – Čak i sada, u ovom trenutku, kad vam to govorim, mislite: »No da, ali što on misli? Na što računa? Kakvo je njegovo mišljenje?« ... Zar nemam pravo? Šutjeli smo. Govorio je istinu. Nastala je tišina. Goobar je podigao sat k očima i uspravio. – Ali što, treba ići, treba početi. – Što? – Novi dan. Kimnuo je glavom, prešao cijelu širinu hodnika i nestao u liftu. Bilo je tri sata u noći.

ASTROGATOROV KIP Strpljivost je osnovna crta kiparice Soledad. Četiri je godine radila na svom djelu zbog kojeg je pošla s nama na put. Trebao je to biti kip astrogatora. Moram priznati da sam sebi razbijao glavu, zašto je kiparica izabrala baš Songgrama, najobičnijeg između »Geinih« astrogatora. Teško je bilo naći manje patetičnu pojavu od njegove. Vidjeli smo kip dan prije četvrte godišnjice našeg odlaska sa Zemlje. Stajao je još u radionici. Kiparica je, u sivom, radnom kombinezonu, zaprašenom kamenom prašinom, skinula debelu plahtu, kojom je bio pokriven. Nije ga isklesala u teškom kamenom skafanderu, niti s uzdignutom glavom da bi pogled kružio po zvijezdama. Stajao je kao jedan od nas, na malom povišenju, nešto nagnut, kao da je baš htio poći naprijed, samo se još htio nečega sjetiti, što mu je neznatno svinulo usne ili smiješkom ili nemirom. Bilo je to nešto važno, pa je napregnuo pažnju, ali ga još nije minulo lako začuđenje da on tu stoji sam uzvišen na granitnom postolju. Kad ga je kiparica zapitala, što misli o kipu, odgovorio je Songgram: – Imaš više povjerenja u mene nego ja sam. Na zaobljenoj ploči, smještenoj pred glavnom armaturom kormila crnjele su se već četiri godine brojke 281,4° i 2,2" koje su označavale u stupnjevima galaktičku duljinu i širinu našeg kursa. Srebrna tačka, koja je predstavljala brod, dolazila je na velikoj zvjezdanoj karti do polovice puta, ali nebo je ostajalo nepomično. Četverogodišnji Tembharin sin, koji se rodio na brodu, upitao me jednom za vrijeme igre: – Ujo, kako izgledaju pravi ljudi? – Što govoriš, dječače – uzviknuo sam – kakvi pravi ljudi? – Pa, oni sa Zemlje. – Mi smo sa Zemlje – odgovorio sam svladavajući uzbuđenje. – Tvoj otac, tvoja majka, svi mi. Sam ćeš se uvjeriti kad se vratimo. Uostalom, ti gledaš razne događaje iz zemaljskog života i znaš da su ljudi na Zemlji potpuno isti kao i mi. – Ah – odgovorio je mališan – to nije pravo, to je samo video... Drugarsko se veče proteglo do kasno u noć. Deset dana kasnije probudilo me u noći zvono iz bolnice. Došla je rodilja. Obukao sam kaput i pogledao u Aninu spavaonicu. Krevet je bio netaknut. Navečer je rekla da mora izvršiti važan eksperiment u Schreyjevoj radionici i da će se kasno vratiti. Bila su tri sata. Smrknuo sam se i odlučio da joj ujutro kažem nekoliko gorkih riječi i pošao sam u rodilište. U polumraku sam vidio Milu Grotrijan, ženu astrofizičara Rilyanta. Rađala je prvi put, pa je bila nemirna. Pitao sam je, gdje joj je muž. Uspostavilo se da sjedi u opservatoriju i prati pomrčinu neke dvojne zvijezde. Da joj rastjeram strah, počeo sam se u šali tužiti na našu zajedničku, zlu sudbinu, preveliku marljivost bračnog druga. Svakih nekoliko minuta telefonirao je Rilyant pitajući, kako teče porod. Pošto me to otkidalo od Mile, rekao sam mu na kraju, neka on pazi na svoju zvijezdu, a ja ću na njegovu ženu. Porod je tekao polagano. Oko četiri sata me uznemirilo bilo ploda. Neko sam vrijeme čekao, računajući na moć prirode, ali kad je srce nerođenog počelo slabije kucati, odlučio sam dati potrebnu injekciju. Priredio sam instrumente, namjestio ubruse i potražio na vrlo bijeloj ženskoj ruci modrikastu žilu. – To uopće neće boljeti – rekao sam – pazi, evo. Prozirna tekućina brzo je isticala iz cijevi. Kad sam osjetio otpor tiska, povukao sam ruku. U tom je času strop nad nama crveno zaplamtio i ujedno odjeknuo glas istovremeno iz svih zvučnika. – Pažnja, uzbuna drugog stupnja!

Na to se začuo oštar tresak, pod se zaljuljao pod nogama, a sva svjetla se ugasila. Ostao sam u mraku nad krevetom rodilje. Sekundu je trajao apsolutan mir. Tražio sam isključnik sigurnosnog reflektora. Sjećao sam se da se nalazi nad uzglavljem kreveta, ali prije nego sam ga našao, osjetio sam snažan potres, kao da je nevidljivi mlat udario u dno sale a istovremeno se iz skrivenih zvučnika čulo metalno hroptanje koje se pretvaralo u spazmatičku riku. – Mila! – viknuo sam. – Mila, drži se! Potres me odbacio od kreveta. Pao sam i izgubio orijentaciju. Digao sam se i udario glavom u neku pregradu. Došao je novi potres, zaljuljao sam se i ispružio ruke pred sebe. Sve se ovo događalo u tmini, raznobojne mrlje su mi skakale pred vjeđama, uzalud sam naprezao oči da bar nešto vidim. Nisam osjetio ni najmanji strah, samo nesnosnu bespomoćnost koja se pretvarala u srdžbu. Tada se iz dubine onog prokletničkog zavijanja, koje se neprestano razlijegalo oko nas – začuo ljudski užasnuti krik, u kome se razabirala strašna borba da se dođe do daha: – Uzbuna trećeg stupnja... Uključujem mrežu... Opasnost... Pažnja... Zatim je dva puta zagrmjelo kao da tik kraj mene prska atomski naboj, a glas je postajao sve slabiji i izmucao ili sam se ja možda više domislio nego li čuo: – Nestanak... gravitacije... Moje tijelo je izgubilo težinu. Kakav sam ja glupan! – palo mi je na um. – Zašto nemam ručnu svjetiljku? Nisam je nosio, jer mi se činilo, da je rasvjeta dovoljno sigurna od slučajnih prekida. Lebdio sam u zraku, bespomoćan kao psetance uhvaćeno za šiju i sav očajan vikao sam: – Mila... Javi se!... Rasvijetlilo se. Zasjala su nisko smještena i sigurnosna svjetla. Lebdeći ukoso u prostoru, nalazio samse oko četiri metra daleko od kreveta. Mila je sjedila, jednom je rukom pri tiskala trbuh, drugom se grčevito držala metalnog naslona. Poslije nekoliko uzaludnih pokušaja uspjelo mi je stići do nje. Bila je vrlo blijeda. Pogledali smo se u oči. Nastojao sam da se nasmiješim: – Nije to ništa, nešto se dogodilo! – povikao sam iako ma nije mogla čuti, jer zavijanje nad nama nije prestalo. Novi me potres gotovo opet otkinuo od kreveta. Brzo sam se privezao remenom uz naslon, da imam slobodne ruke. Brod se opet stresao, ali drugačije. Svakih nekoliko sekunda ponavljalo se pakleno zviždanje i završavalo muklim udarcem. Razumio sam. U dubini broda padale su čvrste pregrade, koje su hermetički odjeljivale jedne prostorije od drugih. To nije bila opasnost, to je bila katastrofa. Tik preda mnom bilo je Milino lice ukočenih očiju. Tijelo joj se naglo i savilo, nešto je vikala, što nisam mogao čuti. Približio sam glavu njenim ustima: – Mama! Mama! – čuo sam glas kao iz daljine. Još jedan huk srušene pregrade za vratima sale. U tom času, u djeliću sekunde bio sam svjestan dviju stvari: da porod traje da ga osim smrti ništa ne može zaustaviti, i da Anina radionica leži na posljednjoj kondignaciji, pod samim oklopom broda. Vidio sam pred sobom bespomoćno, najdraže tijelo i masu željeza koje pada u mrak. Kao da mi je netko probio srce. Sav sam se zgrbio i bacio unatrag da trčim, da golim rukama razbijem čelične zidove, da zajedno poginemo. Trzao sam se kao pomahnitao, zaboravivši na remen, kojim sam se čas prije privezao do kreveta. Rodilja se savijala, njena široko otvorena usta su nešto vikala. Prestao sam se trzati. Ispružio sam ruke, osjetio vruću vlažnu glavicu i krvlju slijepljenu kosu djeteta. Sablasno svjetlo sigurnosnih lampi drhtalo je nad nama. Sav sam bio bez težine. Instrumenti su letjeli nad našim glavama. Velika prozirna posuda s krvlju podigla se i otplovila zrakom tik pokraj mojih sljepoočica, zasjala je blijeskom rubina i odskočila od zida pregrade. Mila je jaukala. Nisam to čuo, ali sam vidio usne, raširene od muke i blistanje zubi. Zavijanje, buka i lupanje još je uvijek trajalo. Nagnuo sam se niže. Zaklonio sam sobom njen trbuh, kojim su trzali grčeviti bolovi. Svjetlo je zadrhtalo, još jedan čas sam vidio svjetiljku kao fosfornu kuglu, zatim je pao mrak, a s njim i potpuna tišina, u kojoj se – odjednom – začulo slabo, ali izrazito cvilenje. U

lijevoj sam ruci – ne znam već kako dugo – držao instrument, našao sam naslijepo pupkovinu i stisnuo je. Uspjelo mi je doseći rukom do stolića. Istrgao sam komprese iz kutije, složio sam ih i ovinuo njima tijelo novorođenčeta. Gore je opet nešto kvrcnulo. – Drži se! – viknuo sam ženi, ali potres kojem sam se nadao nije nastupio. Dulje vremena je nešto zveketalo u zvučniku, a zatim se čuo poznati glas. Govorio je Yrjöla: – Drugovi, gdje god se nalazite, sačuvajte mir. »Gea« se sudarila sa sitnim, kozmičkim tijelom. Opasnost je prošla. Privremeno je pet gornjih paluba odsječeno od ostalog dijela broda. Budite svi mirni. Sada uključujemo gravitacione uređaje za slučaj opasnosti. Pripremite se na povratak gravitacije. Za petnaest minuta dat ćemo opet vijesti. Zvučnik je kvrcnuo i nastala je tišina. Opet su se zapalile svjetiljke. Čulo se gluho gusto tuckanje. Vraća se teža. Instrumenti i aparati padali su na pod. Neko se staklo razbilo, a krhotine su se rasprskavale sa zveketom na kamenim pločama. Morao sam neko vrijeme da se mučim oko uzla kojim sam se privezao za krevet. Kad sam se oslobodio, odnio sam dijete u kupaonicu. Iz slavina je tekla topla voda. Dijete je oživjelo u kupelji i sve je glasnije cviljelo i žmirkalo velikim modrim očima. Zavio sam mu ranu na trbuščiću i vratio se majci, a neprestano sam slušao cijelim svojim bićem to što se događalo izvan sale. Najprije se čulo daleko klokotanje, kao da iz visine padaju čitave kaskade vode. Zatim su grozničavo lupali čekići i razlijegao se pisak plina koji je izlazio iz uskih vodova. Nešto je škrgutalo, neka velika sila vukla je terete po hrapavoj površini. Tada sam čuo kratak zvižduk, koji je moje srce zalio toplinom: negdje se spuštao ili dizao lift. Prolazile su minute. Mila je ležala nauznak, vrlo iscrpljena. Lice joj je bilo sitno i djetinjasto, nalikovalo na lice djeteta koje sam još uvijek držao u rukama. Učinio sam sve što mi je bila dužnost. Dijete je živo, Mila je dobro, sad mogu ići... Ipak, još sam uvijek stajao. Otvorila se vrata, ušao je Schrey. Za njim je automat nosio visoko uzdignutu okruglu svjetiljku. Svijetlila je snažnim mliječnim sjajem. Dok je on hodao, micale su se sjene predmeta pokraj kojih je prolazio, kao žive, i penjale se po zidovima. Schrey je zastao nekoliko koraka za automatom. Gledao je što se događalo u sali. Pogled je obuhvatio krevet s porodiljom, razbite i naokolo porazbacane instrumente, krvave mrlje i napokon se zaustavio na meni. – Sad se rodilo? – rekao je gledajući na dijete, koje sam držao na rukama. Slab, neveseo smiješak omekšao mu izraz ustiju. – Što je s njom?... izmucao sam. Schrey me nije razumio. – Što kažeš? – pitao je. Nisam mogao doći do glasa. Ta u njegovoj je radionici Ana bila ove noći. – Što... s njom?... – ponovio sam. Nisam smio izreći ime. – S Anom? – dosjetio se Schrey. – Bila je kod mene u stanu. Odmah će doći ovamo... Što radiš? Ugušit ćeš dijete! – zavikao je jer sam ga instinktivno pritisnuo snažno na grudi. Odahnuo sam kao poslije dugog trčanja. – Što se dogodilo, profesore? – Znam toliko koliko i ti. Ovaj čas mi je telefonirao Ter Akonijan. Htio je s tobom govoriti, ali nije dobio vezu. – Bio sam ovdje. – Da – kimnuo je glavom Schrey. – Nije htio zvati liječnike javno preko zvučnika da ne pobudi nemir. Moramo se pripremiti, odmah će ovamo donositi ranjenike. Iz hodnika su se čuli koraci i glasovi. Ana je otvorila vrata, ušla je okrenuta leđima. Skočio sam k njoj i ukočio se, još uvijek s djetetom na rukama. Hodnik je bio taman, samo se niz krijesnica približavao iz dubine, metar visoko nad podom. To su bile nosiljke, pokrivene bijelim platnom. Ispod najbližeg pokrivača visila je i ljuljala se nemoćna ženska ruka. »Gea« je letjela 177.000 kilometara u sekundi i srela na svom putu meteor. Radarska ga je jeka

otkrila, kad se nalazio u udaljenosti od 90.000 kilometara. U toj tisućini sekunde ispalio je dezintegrator atomski metak. Pogođeni se meteor raspao. »Gea« je letjela dalje jednakom brzinom i stigla na mjesto eksplozije, dok je proces atomskog raspadanja još trajao. Val gorućih ostataka udario je u oklop na hrptu i razderao ga na dužini od 9 metara. U ovu razderotinu ušao je oblak užarenih plinova, raskinuo sve slojeve unutrašnje izolacione prevlake i probio rezervoare vode na mjestu, gdje po njima teku vodovi mreže za ohlađivanje, u kojima je kružio tekući helij. Dogodilo se to u trenutku kad su automati provjeravali čvrstoću cijevi. Tekući helij kružio je pod pritiskom, a sve su slavine koje samostalno uključuju njeno priticanje bile blokirane. Tekući plin temperature tri stupnja nad apsolutnom ništicom istrgao se strašnom silom, rasparao cijevi na velikoj duljini i počeo teći burnim potokom kroz rezervno okno za zračenje u centralnu halu. Svi električni vodovi, kojih se dotakao, ohladili su se i postali supervodovi. Dok je helij neprestano priticao i utapljao sve više dijelove regulacione dvorane, automati su pod utjecajem supervodova jedan za drugim prestali djelovati. U kormilarnici, koja se nalazi neposredno pod regulacionom dvoranom tako da je strop prve ujedno i pod druge, nalazio se tada – bilo je tri sata i četrdeset i sedam minuta – samo jedan čovjek, dežurni astrogator Songgram. Nije mogao blokirati glavnu magistralu tekućeg helija, niti spustiti nepropusne ograde, niti zatvoriti razderotinu oklopa provizornim tamponom. Jedni su električni mozgovi bili potpuno paralizirani, drugi su djelovali kao pomahnitali, iskrivljavali naredbe i slali u djeliću sekunde desetke suprotnih naloga. Songgram se nije ni s kim mogao sporazumjeti. Jedva je mogao da oglasi uzbunu kroz oštećenu instalaciju zvučnika. Ne zna se što je mislio Songgram. Ali sve što je radio ostalo je registrirano aparaturom, koja radi na osnovi superkomande, te nije bila oštećena. Strop koji je nosio debeo sloj tekućeg helija zijao je ledenom zimom, na ploče od pultova sjelo je inje, dah je iz usta izlazio kao bijela para, a gore se neprestano burkao i kipio helij, zalijevao sve više sekcije automata, dok su kroz razderotinu oklopa isticale u svakoj sekundi stotine kubnih metara zraka. Songgram je još jednom pokušao staviti u pogon centrifugalne pumpe, izdaleka upravljene zavore sigurnosti i sigurnosnu mrežu, paralelnu s glavom – ali uzalud. Preostao je još samo jedan način. Ako otvori zaklopac ventilatora na stropu, počet će helij, koji se nad njim skupio u sloju debelom jedan metar, teći u kormilarnicu, a dok nju ne napuni, dići će se temperatura doduše vrlo malo, ali dovoljno da bi automati mogli početi normalno raditi, a onda će već oni sami onemogućiti daljne priticanje helija. Električni razvod je bio blokiran, morat će dakle zaklopce sam otvoriti i to s kotačima koji se nalaze sa strane u zidu kormilarnice. Ako bi otvorio samo jedan zaklopac, uspio bi pobjeći u kormilarnicu, ali nije bio siguran, da li će kroz taj otvor isteći više helija nego li ga pri teče u regulacionu dvoranu. A morao je biti siguran! Ako bi otvorio sve zaklopce, ne bi uspio pobjeći. Tekući helij smrzava tako brzo da čovjek, uronjen u njegovu struju, postane za sekundu staklena mumija. Songgram je još jednom nastojao da pokrene centrifugalne pumpe – bez uspjeha. Tada je prestao pritiskivati kontakte. Četiri i jednu trećinu sekunde nije ništa radio, a onda je počeo otvarati zaklopce jedan ja drugim. Uspio je da otvori četiri. Helij je počeo teći četverostrujnim vodopadom u kormilarnicu, gore su automati izronili i sve se dogodilo kako je to on predvidio. Jedni su automati onemogućili pritjecanje helija, drugi su pokrenuli pumpe koje su ga isisale iz kormilarnice, treći su zatvorili razderotinu oklopa, štrcajući na nj pod pritiskom specijalni cement koji se naglo sušio. Oslobađajući strop regulacione dvorane isključili su gravitacione uređaje i spuštali po redu nepropusne pregrade u dubinu broda da se rasplinuti helij ne bi mogao miješati sa zrakom u stambenim prostorijama. Zatim su se iz oštećenih otvora pojavili dugi redovi mehanoautomata i ušli u rezervna okna. Radili su neprekidno do šest ujutro, kada je i posljednji trag katastrofe bio uklonjen s broda.

Samo su nekoliko osoba lako ranili dijelovi raspuknutih vodova na trećoj i četvrtoj kondignaciji. Pošto sam završio posao s ranjenicima pošao sam s Yrjölom u već suhu i popravljenu kormilarnicu. Kad smo je napuštali bilo je sedam ujutro. Yrjöla je prošao pokraj mjesta, gdje su se naši putevi razilazili, išao je dalje kao da se ne može sa mnom rastati. Pred vratima bolnice je odjednom zastao. Ja sam se vraćao ranjenicima. – Bar da nisam to proračunao – rekao je. Pogledao sam ga. Nije me gledao. – Nisam se mogao suzdržati... On nije morao, znaš li? Bilo bi dosta da je otvorio jedan zaklopac. Imao je mogućnost. Shvatio sam. – Zar nije znao? – Nije mogao znati. Da se proračuna treba nekoliko minuta. Šutio sam. Još mi je pred očima bila slika koju sam ponio iz kormilarnice: pusta, velika prostorija s već zastrtim tragovima kataklizme u kojoj je još uvijek stajao s rukama na posljednjem točku ne okrenutom do kraja – kip astrogatora. Yrjöla mi je sve snažnije stiskao ruku. – Ti... ga nisi poznavao... Prekinuo je. I drugi put sam u toj godini vidio muškarca kako plače. Sutradan su inženjeri pokrili »Geu« slojem metala na mjestu, gdje je oklop bio razderan. Otvorili su izlaze za slučaj opasnosti i poslali grupu mehanoautomata na vanjski oklop broda. Ameta je došao u bolnicu da me povede sa sobom, jer se sada pružila – jedina svoje vrste – prilika za izlet u svemirsku prazninu. Na raskršću hodnika, na dnu broda tekao je posao u punom jeku. Svaki čas se iz ognja naginjao kakav automat, a drugi, koji su čekali kod transportera, tovarili su na njega alat i metal. Tada bi oklopljen stvor, ne okrećući se, ulazio u lift tako teškim korakom, da se pod skoro ugibao pod njim. Našlo se mnogo takvih koji su željeli izaći iz broda, pa smo morali dulje vremena čekati. Napokon sam se našao u tlačnoj komori. Ameta je već bio spreman za put i pomogao mi obući skafander. Nije bilo lako kretati se u tom masivnom odijelu u gravitacionom području. Kad sam stavio kacigu na glavu, svjetla su oslabila i dobila žućkast sjaj, a Ametu sam izgubio iz vida. Spustio sam se po ljestvicama, najprije su se noge, zatim trup i glava našli prvi put poslije četiri godine – izvan broda. Držao sam se za kraj ljestvica i stavio nogu na oklop. Magneti potplata čvrsto su se pripili. Ispravio sam se. U očima su mi još svjetlucali plamičci. Za nekoliko sekunda oni su se ugasili. Počeo sam da gledam. Vanjska je »Geina« prevlaka bila nepomična – zbog stvaranja umjetne gravitacije vrtjele su se samo unutrašnje stambene prostorije broda, kao gigantski vrtuljak. Tu, gdje sam stajao, bilo je sve nepokretno. Skovitlani oblaci Kumove Slame kružili su po tmini neizmjernim kolom tvoreći tobožnji horizont. Skafander je izgubio težinu. Osjetio sam se nag, predan cijelom svojom površinom na milost i nemilost svemirskoj pustoši. U strahu da me koja neoprezna kretnja ne otkine od oklopa, koji u mraku nisam vidio, spustio sam se na tvrdu površinu koju sam osjećao pod nogama. Čučnuvši, sjetio sam se da me krakom na izlazu veže dugo, sigurnosno uže, kojim su mi opasali skafander. Tražeći njegov kraj nehotice sam pritisnuo isključnik magneta i poletio u propast. Raširenim sam očima vidio kako se uže lijeno razmata (bilo je fosforizirano). Rastezalo se kao duga, bijela pupkovina, dok nisam koso visio kao balon pod brodom – ili nad njim – jer nije bilo gravitacije pa tako nije bilo ni osjećaja smjera. Maknuo sam se, digao glavu: zvijezde. Pogledao sam dolje pod noge: zvijezde. Sa svih strana mrtva tama i u njenim dubinama okamenjen zvjezdani prah. Osjetio sam naglu vrtoglavicu i grčevito stisnuo vjeđe. Bilo je gluhim glasom ispunjalo mali prostor zraka oko moje glave. Ponovo sam otvorio oči. Prenio sam pogled s poznatog Velikog Medvjeda na niže, tamo je, među epsilonom i deltom Kasiopeje, svijetlila nepomična iskrica – Sunce. Tako je bilo neznatno, tako gotovo ni malo nalik mojim sjećanjima, da nisam osjetio ni čežnje, pa čak ni čuđenja, nego samo ravnodušnost, pod kojim se skrivala nedostupna razumnim argumentima nevjerica da taj žućkasti prašak, koji se ni u čemu ne razlikuje od toliko tisuća drugih – da je

to svjetlo moje domovine Htio sam pogledati u »Geu«. Mislio sam da ću je vidjeti kako lebdi u prostoru kao tamno vitko vreteno – ali nisam vidio ništa. I drugi put mi užasan strah stegne grlo. Strašna misao mi se javila, da je uže puklo i da sam ostao sam u crnom bezdanu. Počela me hvatati panika, žestoko sam se počeo bacakati, da ma što uhvatim i da se zadržim na nekoj čvrstoj tački. Neprestano sam se savijao kao slijepi crv. Srce mi je udaralo kao čekićem, oči lutale po horizontu. Svugdje milijuni nepomičnih zvijezda, tako slabih, da u njihovom svjetlu nisam mogao vidjeti ni svoje ispružene ruke, kao da sam se rasplinuo u toj crnini koja je sve gutala. Samo je još postojao šum krvi i crna beskonačnost – ništa više. Odjednom se u vidnom polju ukazalo dugo, bijelo uže koje me vezalo uz brod. Naprezao sam pogled do bola i vidio »Geu« ili bolje zamislio da je to njen riblji oblik, prema tome što na nekim mjestima u prostoru nije bilo zvijezda. Da. Brod je crnom sjenom odudarao od južnih galaktičkih skupina. Brzo sam počeo smotavati uže i za čas osjetio tvrdi dodir – sa oba sam koljena udario u brodski oklop. Sjetio sam se magneta na cipelama i uključio ih. Sad sam mogao hodati. U mraku oko mene zapalilo se blisko zeleno svjetlo, lampice, koje ima svaki skafander straga na ovratniku. Netko je stajao i gledao kako rade mehanoautomati. Približio sam se. Mehanoautomati su se okupili oko razderanog dijela oklopa. Nekoliko reflektora je osvjetljavalo radno mjesto. U svjetlu se vidjela zubata poderotina, koja je bacala naokolo čudnovate sjene. Na protivnoj se strani pojavilo zeleno svjetlo. Pošao sam tamo. Opet me okružio zvjezdani mrak. Nisam mogao vjerovati da se »Gea« uistinu kreće – iskusio sam pojavu relativnosti gibanja. Brzina je prazan zvuk, ako se ne označi sistem odnosa. Najednom mi se učinilo da je onaj samotni čovjek Ameta, ali je bio od njega viši. Digao sam ruku, da mu je položim na rame. Sama je pala dolje. Bio je to Goobar. Stajao je s rukama skrštenim na prsima, osvijetljen nedalekim svjetlucanjem iskara, pogledom uronio u beskonačnu pustoš svemira i smiješio se.

POČETAK EPOHE Ne znam, kada sam Anu zavolio dubokom ljubavlju. Mora da se to već odavno dogodilo, ali ja sam to shvatio tek nedavno. Naš zajednički život nije ni sada bio niz vedrih dana koji su spokojno tekli. Putovanje je nosilo sa sobom mnogo događaja koje nisam uvijek lako podnosio. Bivao sam ljutit i bespomoćan i utučen tragičnim doživljajima, ali onda je nju ljubila i moja ljutnja i moja žalost te sam uvijek čeznuo za njom i kad mi je bila najbliže. Mnogo sam mjeseci radio do kasno u noć. Tada obično spavam tvrdim snom, budim se ujutro a da ne znam tko sam i kako se zovem, moram sve to najprije tražiti u pamćenju, koje je još uspavano, dok sam ja već budan. U tom času traženja puta k sebi, najprije sam postajao svjestan da ona postoji. Gledali smo u mrak osjećajući svoju uzajamnu prisutnost bez i najmanjeg doticaja. Gore je visoko sjala skupina Plejada, snažan izvor svjetla koji se kretao prostorom. Jednom je Ana prekinula šutnju riječima: – Tamo, oko tih sunaca, kruže planeti na kojima stanuju živa bića, zar ne, dragi? – Da – rekao sam, ne znajući što ona hoće tim da kaže. – Takvih planeta na kojima su razumna bića mora biti u Galaktici na milijune, je li to potpuno sigurno? – Da. – Onda taj crni prostor nije mrtav, ni pust, kada ga neprekidno probijaju pogledi milijuna stvorenja! Kako sam se začudio tim jednostavnim i prirodnim riječima. – Pa naravno – mislio sam – Ana ima pravo. Kada gledam na Južni Križ, sastaje se moj pogled tamo s pogledom neznanih bića, koja mogu biti različitog uzrasta pod drugim suncem, ali isto tako kao mi gledaju u strašan, vječni pakao svemira. Četiri mjeseca poslije katastrofe dobio sam kartu na kojoj je starinskim načinom bilo štampano: Grupi »Geinih« biofizičara čast je pozvati kolege na proširenu sjednicu u Velikoj sali Instituta, koja će se održati u osamnaest sati po lokalnom vremenu Dnevni red: 1) Preliminarni izvještaj prof. Goobara i 2) Diskusija. Predmet izvještaja je problem transgalaktičkih putovanja. Nikada mi još nije vrijeme tako lijeno odmicalo kao toga dana. Dok sam radio u bolnici, gledao sam neprestano na sat. Odlučio sam da odem u pet sati na sjednicu, ali sam kao slučajno pošao već u četiri sata u blizinu Velike sale Biofizičkog instituta. Nalazila se već ovdje cijela »Geina« posada. Opustjele su radionice, i palube, samo jedan jedini čovjek, dežurni astrogator, nije bio prisutan, ali je i on s pomoću televizora slijedio iz centralne kormilarnice što se ovdje događa. Kad je udarilo šest sati ušao je Goobar kroz vrata sa strane, kraj katedre. Popeo se na podij, dulje vremena prebirao po komadima krede dok napokon nije izabrao jedan komad. Okrenuo se, poklonio i počeo govoriti. Počeo je nabrajanjem niza opće poznatih činjenica, spomenuo fibrilaciju svijesti do koje dolazi kad se približimo kritičnoj brzini i pokušaje da se ta brzina prijeđe, završene smrću eksperimentatora. Na kraju tog sažetog uvoda rekao je: – Većina stručnjaka je držala, da se putovanje brzinom većom od 190.000 kilometara nikad neće moći ostvariti. Samo je nekolicina izražavala nadu da će se otkriti sredstva koja će sačuvati čovjeka od kobnog djelovanja kritične brzine. Budući da opće priznata teorija životnih procesa isključuje mogućnost otkrića takvih sredstava, pretpostavljali su ovi drugi da će se ta teorija pokazati lažnom i biti odbačena. Ukoliko se radi o meni, nisam nikada polazio od hipoteze, ni prvih, ni drugih kolega. Postavio sam, dakle, sebi

zadatak da otkrijem novu teoriju životnih procesa. Salom je prošao tihi žamor. Goobar je napisao na ploči svakom poznatu energetsku jednadžbu žive ćelije i tresući kredu s prstiju govorio: – Kolege su iznenađene mojom tvrdnjom da može postojati teorija koja je općenitija od ove izražene ispisanom formulom. Istina je da ona obuhvaća sve poznate životne procese među zemaljskim organizmima, od najjednostavnijih, kao bakterije, do najviših, kao što je čovjek. Može li se, dakle, zamisliti općenitija teorija? Jedinu mogućnost vidio sam ako pitanje postavim na ovakav način: Zemaljski je život samo pojedinačan slučaj aktivnog trajanja koje postoji u svemirskim planetarnim sistemima. Na drugim nebeskim tjelesima mogu vegetirati organizmi, nastali na drugi način nego li oni na Zemlji. Kod nas se javlja uvijek u liku bjelančevinastih spojeva. No već je odavno izrečena hipoteza da mogu postojati strukture slične bjelančevini, izgrađene na atomskom sastavu silicija, tako zvani silikolipidi. Uzeo sam za osnovu ovo mišljenje i odlučio da tražim najopćenitiji zakon koji vlada kod nastajanja svih životnih formi koje mogu nastati u milijunskim planetarnim sistemima kozmosa. Isključena je bila mogućnost da se takva teorija stvori na temelju eksperimenata, jer ne posjedujemo ni trunke znanja o tome, kako bi mogli nastati ti neznatni organizmi. Jedini put koji nam je pristupačan bila je dedukcija tražene teorije na temelju najopćenitijih zakona, koji obavezuju u čitavom kozmosu, to jest zakona mrtve materije. Kako je poznato, stvorena je nova grana matematike, biotensorika, koja odražava životne procese u zemaljskim organizmima. Postavio sam sebi zadatak da pronađem njenu matematičku »rodbinu« i mogu reći da je to našoj grupi uspjelo poslije nekoliko godina rada. Opet se čuo žamor. Goobar je napisao prvu formulu, iskrivio glavu i gledao neko vrijeme na ploču. Zatim je počeo vrlo brzo pisati. Jednadžbe su slijedile jedne iz drugih, kreda je škripala u gluhoj tišini, katkada je po koja mrvica krede lupnula padajući na pod. – Sad ćemo promijeniti nazivnike – rekao je. Pritisnuo je kontakt. Mehanička dizalica podigla je ploču i spustila drugu. Učenjak je puhnuo na dlan zasipan bijelom prašinom i pisao dalje. Iznenada je stao. Opet je pogledao formule glavom nakrivljenom kao u ptice i rekao svojim malo promuklim glasom: – A sada ćemo svugdje utvrditi jednorodna polja i dobit ćemo... Ispisao je kratku jednadžbu sa dva izraza govoreći: – Kao što vidite formula svedena na najopćenitiji oblik pokazuje da se ne može očuvati životni proces iznad kritične brzine. Drugim riječima, onda mora nastupiti smrt. Kratak zvuk, kao prigušen uzdah jednih jedinih golemih prsiju, potresao je zrak. Goobar je, ne obazirući se na to, govorio dalje. – Potpuno je sigurno da se ne može izbjeći smrti. Na tom se mjestu završava ovaj izvod. Dugo vrijeme nisam vidio izlaz. Činilo mi se, da nema puta dalje, ali nije tako. Pomislio sam, što će se dogoditi, ako okrenem zadatak naopačke, ako napustim opće poznate načine i pođem od strane života, nego baš – od strane smrti. Ako uzmem kao da nam je zadan baš organizam usmrćen velikom brzinom, naglo usmrćen, i ako ga dovedemo u manju brzinu? Goobar se opet okrenuo ploči, izbrisao rukavom nekoliko znakova i pisao govoreći istodobno: – Uvrstimo još jednom stalna polja... Sad garganovska transmutacija i... dobivamo... Okružio je ispisanu formulu okvirom. Još se kreda u njegovim rukama nije otkinula od ploče, kad je odjeknuo prigušen općeniti krik. Pogledao sam u dvoranu. Mehanoeuristi, biolozi, matematičari poskakali su sa svojih mjesta i zastali ukočeni kao da ih je udario grom. Jedni ganuti, drugi teško se oslanjajući na pult piljili su rasplamtjelim očima u ploču. Goobar je brisao sa čela debele kapi znoja, okrenuo se prema amfiteatru i nastavio kao da ne vidi što se tamo događa. – Kako vidite, smrt koja nastupa kod prelaženja kritične brzine nije finalna. Kad ubrzanje polako raste, organizam potpuno obamire. Enzimatičke grupe raspadaju se i počinju trošiti i uništavati tkivo. Nastupa raspadanje. No, ako se naglo pređe kritičnu brzinu, cijela se molekularna struktura organizma

samo zaustavi, a kada isto tako siđe na nižu brzinu, pokrene se cijelo tkivo kao što se pokrene gurnuto njihalo, koje je bilo na neko vrijeme zaustavljeno. Kakvo ubrzanje treba dati organizmu da izađe iz kritične brzine u sferu smrti, iz koje će se opet vratiti? Formula odgovara: 200 puta veće ubrzanje od zemaljskog, drugim riječima, organizam će biti težak 200 X mirna masa – čovjek će dakle biti težak jednu i pol tonu. Takvo ga ubrzanje neće usmrtiti, ako bude letio malim djelićem sekunde, a nama više i ne treba. Na taj se način može, slikovito govoreći, probiti branu granične brzine. – Kakve su daljnje perspektive? – nastavio je Goobar. – Predočimo sebi da imamo raketu s ljudskom posadom. Raketa dosegne kritičnu brzinu i skokom prijeđe u veću brzinu. Nastupit će gotovo potpuno kočenje svih životnih funkcija. Možemo reći, da je putnike zatekla smrt, no ta smrt nije konačna. Poslije vrlo dugog vremena, kada raketa naglo preskoči natkritičnu brzinu i nađe se pred pragom kritične, ljudi će oživjeti. Treba naglasiti da stanje ove smrti ih ako hoćete najdublje letargije može trajati neodređeno dugo vrijeme: stotine godina ili tisuće, jer u raketi, koja se giblje brzinom od 999/1000 praktički prestaje i vrijeme, jer životni procesi prestaju, a time i proces starenja. Kad bi putovanje trajalo i 100.000 godina doletjet će na cilj oni isti ljudi koji su odletjeli sa Zemlje, a ne njihovi kasni potomci. Ti ljudi neće ostarjeti, niti podleći teškoćama putovanja. Ta silna dužina vremena neće za njih uopće postojati, jer oni u to vrijeme neće biti pri svijesti. Kako vidite, otvaraju nam se tu perspektive neuporedivo veće, nego kad bismo uistinu mogli putovati živi bez usporavanja tijeka vremena, jer u našem slučaju moralo bi putovanje uvijek biti smješteno u granicama života jednog pokoljenja. Možemo, dakle, reći da nam je priroda neizmjerno naklonjena... – Taj novi način putovanja – nastavljao je Goobar – mora donijeti sa sobom važne psiho-sociološke posljedice. Prvo, jer to je uopće prvi nama pristupačan način da zakočimo i ubrzamo tok vremena, a time i starenje naših tjelesa. To je način s pomoću kojeg može čovjek, utonuo u ireverzibilnoj smrti, preskakivati cijele vjekove i doživjeti najdalju budućnost. Javlja se ovdje neizmjerno mnogo problema. Ja ću načeti samo jedan. Evo: Grupa ljudi otputuje u dubinu Galaktike i vrati se na Zemlju za nekoliko stotina ili tisuća godina. Ti su ljudi napustili društvo na određenom stupnju razvoja, ostavili na Zemlji svoje najbliže, svoje prijatelje, odvojeni su u konkretnoj formaciji, imaju svoje običaje, navike i naklonosti na području umjetnosti, svagdašnjeg života, naučnog rada i tako dalje. Sad se vraćaju društvu koje im je potpuno nepoznato, jer se stalno razvijalo kroz vjekove, dok su oni zaostali na onoj etapi, na kojoj su bili kad su napustili Zemlju. Vidim ovdje mnogo teškoća. Grupa će povratnika biti u velikom stupnju izopćena iz zemaljskog društva. Ako pak – a mislim da će do toga doći – transgalaktičke ekspedicije, pa još i one dalje, postanu općenitom pojavom, to će se često vraćati na Zemlju brodovi s ljudima iz godine 3.100, 3.200, 3.500, 4.000 i tako dalje. Nastat će onda neobično susjedstvo različitih pokoljenja pa će se morati pronaći nove forme zajedničkog života koje će u društvu na Zemlji moći da brzo apsorbiraju povratnike. To su naravno problemi daleke budućnosti pa će se ona sama morati s njima boriti. Spomenuo sam ih samo zato, što mislim da je za napredak karakterističan proces izbivanja novih teškoća u času kad se pred nama otvaraju nova životna područja... To je sve što sam htio da kažem. Goobar je odložio kredu. – Ima li kakvih pitanja? – rekao je ne gledajući u dvoranu. Uzalud je pokušao rupcem obrisati skorjelu krednu prašinu s prstiju. Pogledao sam Goobara. Bio je vrlo umoran, objema se rukama naslanjao na stol. Tražio sam u njegovom licu ponos, trijumf zbog natčovječanskog dostignuća kojim je pred ljudima otvorio cio svemir. Ništa slično nije tamo bilo. Gledao je nepomično na ljude koji su ga okruživali i još uvijek šutjeli. Onda se jedva vidljivo nasmiješio istim onim smiješkom, koji sam vidio na njegovom licu okrenutom prema beskrajnom zvjezdanom prostoru. Teško je bilo opisati raspoloženje u kojem smo svi bili poslije Goobarova predavanja. Kad je prošao prvi dojam i kad su prvi tačni izvodi poslani u smjeru Zemlje (do Zemlje su trebali stići tek za dvije

godine) počelo je namjerno stvoreno međugrupno organizaciono vijeće da dijeli naučnim grupama programe za novi rad, vezan uz projekte transgalaktičkog putovanja. Konstruktori su počeli s proračunima za izgradnju raketa novog tipa, koje bi bile sposobne da se probije kroz branu graničnih brzina, mehanoeuristi su morali stvarati nove vrste automata potrebnih za upravljanje takvim raketama. Posla je bilo preko glave i jasno se vidjelo da posada na »Gei« može da na sebe primi samo sitnu česticu tog rada. Goobar i ostali biofizičari, nisu mislili da počivaju na lovorima, nego su istraživali daljnje konzekvencije nove teorije. Sve se to događalo s nekom, da tako kažem, organiziranom pasijom koja je raspalila ljude. Ujedno je na brodu vladalo svečano raspoloženje i vedar mir. Tri sata predavanja tako su nam mnogo snage dala da savladamo prazninu svemira, da gotovo nismo ni vidjeli ledeni mrak, koji je i dalje strujao oko broda. Navečer idućeg dana nisam se mogao uzdržati od smijeha kada sam na zvjezdanoj galeriji vidio nekoliko desetaka drugova koji su šetali kao u prvim danima putovanja, ne, još slobodnije. Zastajali bi, pokazivali jedan drugom daleke konstelacije kao svjetla gradova koje će trebati u budućnosti posjetiti. Kasno sam navečer otišao Ter Haaru. Historičar je pozvao prijatelje: Ametu, Zorina, Nilsa, Tembharu, Rudelika i mene na čašu vina da – kako je rekao – proslavimo naš veliki trijumf u domaćem krugu. Zasjeli smo kod historičara do kasno u noć. Mi, koji smo do sad kao po dogovoru izbjegavali probleme transgalaktičke kozmodromije, raspravljali smo sada o njoj kao o davno naslućenoj stvarnosti. Najednom, kasno poslije ponoći, rekao je Ter Haar, koji dosad nije govorio: – Znate li da se »Gea« ne može pregraditi u brod »kritičnih brzina«? – Naravno – odgovorio je mladi Rudehk. – Premala je snaga motora, a osim toga su potrebni sasvim novi automati. – Još nas gotovo tri godine dijele od cilja – nastavio je historičar, kao da ne čuje tu primjedbu – onda će početi ispitivanje Centaurovih planeta, koje će trajati više od dvije godine, onda osam godina puta natrag na Zemlju – svega sedamnaest godina. Bit ćemo dobrano već nemladi kad se opet nađemo na Zemlji. Slijedeća ekspedicija, ona »prava« međugalaktička, neće tako brzo proći, mora proći dosta vremena dok se ne završe sve probe i eksperimenti. – Pa, što onda? Ne razumijem, zašto to govoriš, profesore? – upitao je nestrpljivo Rudelik. Mi smo također sa začuđenjem gledali historičara koji je nastavljao u neprilici: – Nijedan od nas neće se zaputiti u galaktički prostor... Prema tome u našem životu nije se ništa promijenilo. Sve je po starom. Goobarovo otkriće neće ni u najmanjoj mjeri utjecati na naše sudbine – niti sada, niti kasnije – zar ne? Svi smo bili začuđeni, a Rudelik je viknuo: – Ali što ti to govoriš! Valjda nisi slijep pa ne vidiš što se događa na »Gei«? – Vidio sam, dakako, i želim baš da upoznam razlog tog uzrujanja, jer kako sam rekao, naše sudbine... – Smiješno govoriš, neće se promijeniti! – dovršio je ljutito Rudelik. – Ti kažeš, da se ništa u našim sudbinama nije promijenilo, a ja ti kažem, da se sve promijenilo. Profesore! Čovječe? Zar ti nisi bio s nama ove četiri godine, zar ti nisi osjetio strahoviti teret čekanja koji smo neprestano svladavali, neprestano odbacivali, ali se uvijek vraćao pod novom maskom? A sad znamo da ćemo postaviti branu pred potopom svemirske praznine. Ne samo da nas ona neće proždirati, ništiti živote mijenjajući ih kroz godine i godine u užasno očekivanje nego je ljudi uopće neće osjetiti. Ne samo to. Da će čovjek putujući – recimo iz Eurazije u Australiju – više ostarjeti nego na putu sa Zemlje do Maglice lovačkih pasa, jer na Zemlji ne možemo zaustaviti tok vremena, kao što će to biti moguće pa čak neizbježivo u zvjezdanom brodu! – Sve je to lijepo – nastavio je tvrdoglavo Ter Haar – ali ti neprestano govoriš o budućim ekspedicijama. Dobro, ali ti, koji se ne nalaziš na palubi tog broda »kritičkih brzina« nego na staromodnoj »Gei«, što ti imaš od tog otkrića?

Rudelik nas je očajno pogledao, nekoliko puta otvorio usta, uzdahnuo, slegnuo ramenima i nije ništa rekao. Tada se Ter Haar nasmijao. Dugo se smijao sâm samcat, a na kraju među jednim i drugim paroksizmom smijeha rekao je: – Ne... Ne... Odmah... Čekajte... Zaklopio je vijeđe, otro s njih suze i rekao: – Morate mi to oprostiti. Nisam se mislio zabavljati na vaš račun. Problem je doista važan i zanimljiv, naime, kako mnogo toga, što sačinjava najhitniji sadržaj našeg života leži uistinu iza njegovih fizičkih granica! – Da – rekao je Nils – ali hoće li to uvijek tako biti? Hoće li ljudi uvijek morati umirati? Nastala je tišina koju je prekinuo Tembhara. – Predoči sebi, Nilse, predmet koji se sastoji od tri jednostavna kolca. Kakav će biti njegov oblik? – Trokut. – Tako je. Trokutast oblik nastaje u času kada se spoje kolci, bez obzira na to, da li ti to hoćeš ili nećeš. Kad bi ti netko naredio da spojiš kolce, a ujedno kategorički izjavio da stvorena figura ne smije biti trokut, reći ću kao konstruktor da se taj zadatak ne može riješiti – danas, kao i za milijardu godina. Prelazeći na tvoje riječi treba kazati da odgovor zavisi od toga, je li smrt konačno potrebna životu ili nije? – Kako može biti konačno potrebna? Ta ona je negacija života. – Jedinke, ali ne vrste. Kad bih jednom riječi htio odgovoriti na pitanje, što je motor biološke evolucije, odgovorio bih: promjenljivost. Kad ne bi bilo nje, ona prva plazma nastala u dubini arheozoičkog oceana, vegetirala bi do današnjeg dana u onom istom liku i ne bi dala ono neopisivo bogatstvo biljnih i životinjskih formi iz kojih je postao i čovjek. A sad? Čemu zahvaljujemo tu promjenljivost? Zahvaljujući tome da jedne forme ustupaju mjesta drugima, da na svijet dolazi potomstvo i u tom procesu događaju se u pojedinim pokoljenjima sitne, jedva vidljive promjene, koje sumirane u milijunima godina daju početak novim vrstama i tipovima. Ako na naš obični jezik prevedemo ovo nestajanje roditeljskih formi u korist formi potomstva, onda ovo ustupanje jednih pokoljenja pred drugima zovemo smrću. Bez promjenljivosti ne bi bilo evolucije. Bez evolucije ne bi bilo čovjeka. To je odgovor na tvoje pitanje. – Dokazao si da u osnovi konstrukcionih hipoteza evolucije leži smrtnost njenih tvorevina – rekao je poslije duljeg vremena Nils – i s tim se slažem. Ali ako evolucija i ne može dati besmrtnost, možda bi to mogao čovjek? Tembhara je šutio. – Pa čak ako – čuo se snažan glas – pa čak ako bi mogao... Pogledali smo. Govorio je Ameta. – Što je to smrt? Sablasno sjećanje na ništavilo? Slika stidljivog praha u koji ćemo se pretvoriti? Znanje da u borbi sa Zemljom i nebom i zvijezdama pobjeđujemo mrtvu materiju u koju se moramo opet vratiti? Da! I još i to da u našem tijelu tinjaju bjelančevine, koje rađaju muziku i užitak, a na kraju i one prelaze u gnjilež. Da! Ali u isto vrijeme je izvor neocjenjive vrijednosti, zadatak naprezanja svih naših snaga, u svakom času, u svakom disaju, zato da bismo mogli što uvjerljivije predati potomcima upozorenje na neopozivu odgovornost za svaki čin, jer se ništa što je učinjeno ne da odvratiti niti zaboraviti u to kratko vrijeme čovjekovog života. Sa svim nas ovim uči smrt da ljubimo život, a još više ostale ljude isto tako smrtne, pune hrabrosti i straha, koji imaju isto tako čeznutljivu težnju da izađu izvan granica fizičkog postojanja i s ljubavlju grade budućnost, koja im neće biti dana da je sami vide. Da stekne besmrtnost morao bi se čovjek odreći najdragocjenije stvari – pamćenja. Kakav bi to morao biti mozak, koji bi obuhvatio tako golemo zdanje kojemu je ime beskonačnost? Morao bi posjedovati hladnu mudrost i nemilosrdno spokojstvo bogova u koje su vjerovali ljudi starine, ali tko bi bio tako lud, da poželi postati bog, ako može biti čovjek? Tko bi htio vječno živjeti ako može svojom smrću dati život

drugima? Ne želimo takav svijet. Svaki kucaj moga srca je pohvala životu i zato kažem; ja ne dam sebi oduzeti smrt.

CENTAUROVA SUNCA Završavala se već sedma godina putovanja i približavao se čas u kome su se sva naša očekivanja, planovi i nade trebali sukobiti sa stvarnošću. Proxima je svijetlila sve življim grimizom. Kroz priručne teleskope mogli smo vidjeti planete Crvenog Patuljka 8 – udaljenije nebesko tijelo, koje je bilo veće od Jupitera, i ono bliže, koje je razmjerima podsjećalo na Mars. Druga dva člana iz Centaurovog sistema, sunca A i B, posjedovala su veliku planetarnu porodicu. Oba su sijala na našem nebu kao zvijezde blještave bjeline, udaljene jedna od druge nekoliko minuta dugim lukom. Novi, daleko slabiji, bili su Sirius i Betelgeuz, koji su na prvi pogled tvorili dvojnu zvijezdu plavetno-crvenog sjaja. Međutim je Crveni Patuljak tako polagano rastao da se ni od dana do dana, pa ni od tjedna na tjedan nije mogla zapaziti razlika, a ipak je mrak na zvjezdanim galerijama polako postajao rjeđi a njegova je crnina slabila pod utjecajem jedva vidljive sive boje, koja se s njom miješala. Jednog jutra su ljudi počeli jedan drugom nešto pokazivati u tom prostoru ispunjenim najtamnijim grimizom. Predmeti i naša tijela počela su bacati sjenu na palubu. Kad se udaljenost između nas i Patuljka smanjila na 600 milijardi kilometara, odjeknuo je davno nečuveni zvuk signala koji je upozoravao na opasnost. Od tada signal se ponavljao svako veče. »Gea« je smanjivala brzinu. Sami smo se čudili, kako je nekada taj signal budio u nama osjećaj nelagodnosti i straha, a sad nam je zvučio kao fanfara pobjede. Poslije šesnaest tjedana usporavanja letjeli smo brzinom od 4.000 kilometara u sekundi i približavali se prvom planetu Crvenog Patuljka. Njegova je ekliptika tvorila kut od četrdeset stupnjeva sa smjernicom »Geinog« kretanja. Astrogatori namjerice nisu skretali brod u ravninu gibanja planeta, jer smo mogli pretpostaviti da je ispunjava meteorska prašina, kao i okolicu našeg sunca, i da bi nam ona otežala manevriranje. Prošli smo pokraj prvog planeta na udaljenosti od četiri stotine milijuna kilometara. Astrofizičari i paleontolozi stalno su bili dežurni kraj svojih instrumenata. Nismo se približili planetu, jer je to bilo kamenuto, sleđeno nebesko tijelo pokriveno debelom navlakom smrznutih plinova. Devetnaest dana poslije prolaza kraj njegove putanje letjela je »Gea« nedaleko – jedva četiri stotine kilometara – od ekliptike. Još uvijek se nije pokazala kozmička prašina. Kasno uvečer, kad sam se spremao na počinak, javili su zvučnici da će za koji čas opservatorij izdati vanredni izvještaj. Poslije minute čekanja čuo se Trehubov glas. Rekao je da je »Gea« prije četvrt sata presjekla pojas plinova neobičnog kemijskog sastava i sada manevrira. Brzo sam se obukao i otišao na zvjezdanu palubu. Iako je prošla ponoć, sve je bilo puno ljudi. Daleko dolje, ispod lijevoga boka, plamtio je usred mraka Crveni Patuljak, okružen na oko nepomičnim vijencem plamenih jezika. Njegov je sjaj bio tek 1/20.000 Sunčevog sjaja, ali je sav svemirski prostor bio ispunjen krvavo obojenom maglom. U to se svima u isti trenutak oteo kratak krik. »Gea« je ušla u pojas plina koji je svijetlio od sudara s brodskim oklopom. U času je blijedo, drhtavo svjetlo oblilo oba boka, gorjelo je, rasprskavalo se u trakove i gasilo daleko iza krme. Jurili smo kroz oblake sablasnog bljeskanja. Naskoro je »Gea« opet izašla u slobodan prostor i ponovo usporavajući let digla je kljun i pogodila u struju nevidljivog plina. Svi su ti manevri, kao obično, izazivali u nama osjećaj da se nepokretna zvjezdana sfera vrti i kovitla. Plin je bio neizmjerno razrijeđen i nije svjetlucao. Tek kada bi brzina dosegla 900 kilometara u sekundi, počeli su bljeskati jonizirajući atomi zbog sudara s oklopom, a na zidovima galerija ponovo su zatreptali blijedi svjetlosni jezici. U to se pojavio astrofizičar koji je upravo dovršio dežurstvo. Pripovijedao nam je da je analizirana struja plina u kom se gibljemo, i da je to molekularni kisik. Svi su se čudili, jer se u svemirskom prostoru ne nailazi na skupine slobodnog kisika.

– Astrogatori pretpostavljaju – rekao je astrofizičar – da smo ušli u rep vrlo neobičnog kometa, pripravni su pokloniti nešto vremena da ga otkriju, pa je zato »Gea« uplovila u plinsku struju. Ta je struja, kako je javljeno poslije višesatnog računanja automata, pokazivala zakrivljenost koja se slagala s hipotezom da je to rep nekog kozmičkog tijela, premalenog da bismo ga mogli zapaziti. Prošli su slijedeći dan, noć i još jedan dan u lovu za još uvijek nevidljivom glavom kometa koja je pred nama bježala. Tek treće noći opet vrlo kasno, objavio je Trehub kroz sve zvučnike da je glavni teletaktor otkrio glavu kometa, udaljenu od nas devetnaest kilometara. Povorke su dolazile u opservatorij. No glava se kometa vidjela samo kao blijeda tačka u mraku, a dulje vremena nije se na oko povećao njen promjer. Već navečer mogla se izmjeriti njena veličina. Nije prelazila jedan kilometar. Astrogatori su izjavili da previše vremena trošimo na kometovu zagonetku. To da zacijelo važan problem za astrofizičare, ali kolidira s glavnim ciljem našeg putovanja, pa je potrebno da se opet vratimo na kurs. Astrofizičari su ipak izmolili još jedan dan lova za kometom. S obzirom na slabo nastavan prostor u ovom dijelu svemira povećali smo brzinu do 950 kilometara u sekundi. Brod je letio tragom kometove glave, oblijevan sve jačim kisikovim ognjem. U pet ujutro progovorio je Trehub kroz zvučnike, a nama su svima žestoko zakucala srca, jer je drhtao glas tog čovjeka koji se u svakoj prilici savršeno savladavao. – Ono što smo držali da je kometova glava, nije kozmičko tijelo, nego umjetna tvorevina nalik na naš zvjezdani brod! Teško je opisati uzrujanost na palubama. Brod je i dalje letio za blijedom mrljicom koja je bježala u mrak. U oba opservatorija nastala je takva gužva da su astrofizičari morali konačno zamoliti goste da otiđu, jer su im smetali u radu. Tada su se svi oboružali aparatima za opservaciju, do kojih su samo mogli doći, skupili se na galeriji s lijeve strane, odakle se već prostim okom mogla vidjeti maglena tačka koja se lijeno kretala po nepomičnom zvjezdanom tlu. Kad se udaljenost između nas smanjila do tisuću kilometara, usmjerila je »Gea« radio-antene prema stranom brodu, razvila svu snagu svojih jakih odašiljača i poslala mu poziv. Shvaćali smo da nas nepoznata bića ne moraju razumjeti, pa smo neprekidno odašiljali relacije Pitagorinih trokuta i druge jednostavne geometričke odnose, ali je to naše pozivanje ostalo bez odgovora. Šutjeli su svi prijemnici koje smo nastavili u smjeru broda. Onda smo počeli sa žestokim svjetlosnim signaliziranjem. Iz sapnica na kljunu poletjele su u crnu svemirsku pustoš atomske zrake, koje su se pretvarale u žile srebrnog ognja, zelene i plavetne signalne rakete, ali daleki brod je i dalje ustrajao u svojoj dubokoj šutnji. Napokon je popodne vijeće astrogatora odlučilo izaslati laku izviđačku raketu. Na njoj su imali biti samo automati. Oko šesnaest sati po lokalnom vremenu skupio se krug od dvije stotine osoba na gornjoj galeriji aerodroma i gledao kako izvlačni nogari vuku oblu, četrnaest tona tešku cigaru na mjesto starta, a u nju ulaze automati u tamnim oklopima. Projektil je ušao u cijev za izbacivanje, unutrašnji se zaklopci zatvorili i za čas – kad je nevidljiv prvi astrogator pritisnuo dugme na pultu u Centralnoj kormilarnici – prostrujao je kroz »Geu« gluh i mekan ton, kao udarac gigantskog sata. Kroz čeličnu konstrukciju broda prošao je gotovo neosjetan drhtaj. Iz prednje sapnice izbačena raketa odijelila se od broda, poletjela je oko njega tvoreći petlju i pojurila prema cilju. Iznad nepoznatog broda plamtjela su dva Centaurova sunca, koja su nam svojim blijeskom otežavala promatranje. Pruga razrijeđenog kisika nije više svijetlila, jer su svi motori bili isključeni, a mi smo se gibali samo kao satelit Crvenog Patuljka. Pavao Borel mi je ljubezno ponudio svoj dalekozor koji je sto puta povećavao. Postavio sam ga u srednjem dijelu galerije i žmirkajući zbog nepodnošljivog blijeska vidio sam, kako naša raketa para mrak. Napokon se tako približila brodu da se slila s njim u mrljicu. Ugasio se oganj njenih sapnica, zacijelo se sada zaustavila. Odašiljači na raketi bili su direktno spojeni s razglasnom mrežom na »Gei« tako da je svaka vijest, koju su automati poslali, odmah do nas dopirala. Prva je došla jedanaest minuta poslije starta. Glasila je:

– Neznani brod je oštećen. Druga poslije daljnje tri minute. – Nastojimo ući u unutrašnjost bez oštećivanja oklopa. Zatim je nastala tišina. Astrogatori su slali upitne signale, ali nisu dobili odgovor. Naša su se srca počela stezati od straha. Napokon se čulo samo to: – Vraćamo se! Raketa je izvršila običan manevar, prišla do ulaznog otvora i bila magnetičkim poljem opet usisana u brod na prvi kat osobnog aerodroma. Opet smo se spustili liftom. Dvostruki zaklopci se otvorili, izvirio je kljun rakete, zaustavio se i povučen čeličnom ručkom počeo se izdizati cio trup. Mehanoautomati odšarafili su izlazni zaklopac sa četiri strane. Nastala je grobna tišina u kojoj se čuo još samo šum neisključenog pulzatora za hlađenje. Stajala je tu grupa osoba: astrogatori, fizičari i inženjeri koji su radili na aerodromu. Kroz otvorena vrata izašli su prvi automati i odvezli se na platformu. Grotrijan je zadavao pitanja. Nismo čuli odgovore nego samo krik, koji se oteo onima naokolo. Nekoliko glasova odozgo zavikalo je: – Što oni kažu? Grotrijan je podigao blijedo lice. – Oni kažu da su tamo ljudi!

MRTVACI U SATELITUPola sata kasnije gledali smo s galerije na aerodromu kako Lancelot, Grotrijan, njegov asistent Petar s Ganimeda, Tembhara, inženjeri Treloar i Utenet te Ter Haar silaze po pomičnim ljestvama u raketu koja je već bila spremna za let. Drugu raketu, teretnu lađu s alatima i automatima, trebao je da vozi Ameta sam, ali je u posljednji trenutak odlučeno da bi možda i liječnik mogao biti potreban pa su poslali i mene. Stajao sam u dnu hale kraj pilota i kušao onako opterećen svemirskim odijelom da se lako i neprisiljeno pokrenem. U kljunu je bilo tijesno. Tek što sam se smjestio kraj pilota i zakopčao remenje, začuo se signal, zapalila se kontrolna svjetla na kormilu i projektil je, gurnut čeličnom šapom, kliznuo u dubinu tunela. Zagrmjelo je. Osjećao sam naglo povećanje težine tijela. U okruglom oknu pred Ametinom glavom zacrnjelo se nebo. Letjeli smo. Okružili smo »Geu« propisnom petljom. Ameta je ukopčao motore male jakosti, a tek što smo se udaljili od broda, pritisnuo je objeručke kočnice akceleratora. Čuo sam ne samo ušima, nego cijelim tijelom, obješenim na elastičnoj tkanini, duboki, melodiozni ton kojim se automatski plinovi trgaju iz sapnica. Zaželio sam da pogledam kroz prozor, da vidim prvu raketu, ali je to bilo teško zbog tjesnoće naše kabine. Dva puta je krvav blijesak oblio Ametino lice a na pokazateljima satova zadrhtale su iskre rubinova crvenila – to je Crveni Patuljak zagledavao kroz prozor i slao nam svoje vruće crvene zrake, dok je naša raketa izvodila zavoje. Digao sam se na laktovima. Vidio sam trepetljive, unatrag savinute plamenove koji su sukljali iz kljuna. Smanjivali smo brzinu. Malo sam se podigao i odjednom ugledao neznani brod. Nalikovao je na vreteno kojem su kljun i rep bili jednako zašiljeni. U to je kroz sredinu njegova trupa zasjala daleka zvijezda. Pomislio sam da je proziran, ali sam odmah shvatio svoju zabludu. To uopće nije bio međuplanetarni projektil nego neka vrsta primitivnog umjetnog mjeseca. To što mi se činilo da je zašiljen trup bio je uistinu prsten koji sam vidio sa strane u sploštenom obliku. Tobožnji je brod naglo rastao, nadimao se neobičnom brzinom. To je tipična optička varka u svemirskoj praznini. Upravo tako izgleda na putu cilj kad mu se približujemo. Ameta je opet uključio deceleratore i izveo potreban zaokret. Brod je prošao ispod nas. Bio je nalik na veliki kotač sa žbicama sa sploštenom glavicom središta. Polako se okretao, a cijevi njegovih žbica lijeno su klizile na crnom tlu bezdana, kao da melje zvijezde. Iz sredine se uzdizala ploča aerodroma, poduprta tornjem od rešetaka. Kružili smo oko njega, a prva se raketa već spuštala. Nije se zadržala na mostu aerodroma nego se spustila niže i ujednačila svoje kretanje s kretanjem satelitova prstenastog ruba. Plamenovi njezinih motora ritmički su treptali, zadržala se nad satelitom, izbacila iz sapnice na kljun kratak plamen, ispružila magnetske hvataljke i pričvrstila se na satelit na mjestu, gdje se na njegovoj površini vidjela tamna nepravilna mrlja. Ameta je neznatno pokrenuo kočnice. Jurnuli smo dolje. Plosnata aerodromska ploča užasno nam se povećala pred očima, sakrila je nebo, mogli smo je, kako se činilo, skroz probiti kao tane! Tik nad njom uzdigla je raketa svoj kljun i okomito stala u svemirskom zraku. Naša dugoljasta sjena preskočila je munjevitom brzinom po valovitom limu koji se mutno sjao u svjetlu Patuljka. Sad, kad smo opet bili više, razabrao sam slova, koja su se protezala kroz cijelu širinu aerodroma. Tvorila su ove riječi: FOR ARMY JETS ONLY Ameta je izvršio zaokret i uveo raketu u stazu oko tog umjetnog mjeseca. Našli smo se u ravnini njegova kretanja i kretali se po sve užoj spirali. Srebrni se prsten satelita povećavao, dok nije ispunio sobom cio prozor, zaslanjajući crno zvjezdano nebo, a Crveni Patuljak ga je naizmjence sad zalijevao mrakom, sad opet svojim plamenim sjajem. Te su izmjene svjetla i tame postajale sve sporije otkada je

Ameta pritiskao kočnice. Gubili smo brzinu. Nekoliko desetaka metara za prozorom žestoko je uzmicao metalni oklop satelita. Na njemu su bili nekakvi tamni, nečitljivi znakovi, jer je razlika u brzinama stvarala od njih drhtave pruge. Još jedan plamen iz kljuna i ispupčena srebrna stijena, koja nam je jurila u susret toliko je smanjila brzinu, da su se pruge raspale u slova. Pročitao sam: AISO 6 U prozoru se pokazao na tren rešetkasti toranj i pročitali smo dalje: INTERSTELAR FORCE Kliznuo je pred nama prazan dio oklopa tako polako i tako blizu da su se izrazito vidjela dugoljasta odebljanja na mjestu spajanja. Zatim se pred nama ukazala velika petokraka zvijezda i opet slova: AISO 6 UNITED Napis se ponavljao. Izvršili smo krug okolo naokolo. – Što znače te riječi? – zapitao sam Ametu. – Ne znam – odgovorio je ne okrećući glave. Projektil se uzdrmao. Zaustavili smo se tik pokraj prve rakete. Ono, što je nalikovalo na mrlju bio je velik otvor, probijen u prstenovom oklopu. Nisam vidio drugove. Mora da su već ušli u unutrašnjost satelita. Ameta je otvorio stražnji zaklopac, pozvao mehanoautomate, odvezao remenje i izašao van. Drugovi su pričvrstili na površinu prstena uže, razapeto na provizorno razapetim hvataljkama. Čvrsto smo se za nj uhvatili, jer se umjetni mjesec vrtio pa nas je nastala centrifugalna sila mogla lako izbaciti u svemirsku prazninu. Stajali smo na velikom, srebrnom kotaču, koji se zajedno s nama lijeno okretao. Činilo se da satelit nepomično stoji pod crnom zvjezdanom sferom, koja se veličanstveno okretala. Daleko gore kružila je plamena kugla Crvenog Patuljka. Most centralnog aerodroma, uzdignut iznad razine prstena, bacao je u njegovom svjetlu dugačku sjenu koja nas je sad gutala, a sad opet napuštala. Htio sam još da pogledom potražim »Geu«, morala se nalaziti negdje na tlu Strijelčeva zvjezdanog oblaka, ali se Ameta već spustio u otvor. Pošao sam za njim. Našli smo se u hodniku, koji se protezao unutar prstenove cijevi. Veliki otvor cijevi stvorio je bez sumnje neki meteor, koji ju je probio naskroz. Pokraj tog otvora zidovi hodnika su bili izvijeni. Kroz rasporeni lim oklopa vidjela se presavijena rebra broda, a pod, zgnječen kao harmonika, tvorio je visoke bore preko kojih se trebalo penjati. Došli smo do prvih vrata u okomitoj, plosnatoj pregradi. Cijelu su površinu pokrivala gusto unakrst poredana ispupčenja. Kasnije su mi inženjeri rekli da su to takozvane zakovice kojima su nekada spajali listove lima. Vrata su bila napola otvorena. Četiri ogrebotine na njihovoj ploči svjedočile su da su baš ovdje ušli u brod unaprijed poslani automati sa »Gee«. Uskim prolazom stigli smo do neke vrsti kvadratnog predsoblja. U zidu su bila otvorena druga vrata i Ameta je prvi ušao. Iza njegovih leđa mogao sam baciti pogled unutra i tamo sam vidio naše drugove. Stajali su nasred dugačke, dosta velike prostorije. Svi su zapalili svjetiljke. U zidovima su se vidjele police, neke otvorene. Iz unutrine je sjalo staklo. Na dva reda stolova bile su hrpe porcelanskih i staklenih posuda, retorta i čaša. Pod stolovima vidjela se masa keramičkih posuda sa staklenkama u obliku kaplje. U jednom kutu stajalo je nešto kao stakleni ispust za dim, u drugom je zijao kvadratni otvor. Jedan od drugova bacio je u dubinu pramen svjetla. Odbilo se na trbušastim golim bocama napunjenim smeđom, stisnutom masom. Sa čuđenjem sam opazio da strop, zidove i pod ove prostorije pokriva olovan oklop. Na komadiću stakla koji je virio iz hrpe krhotina vidjela su se neka slova. Htio sam ga uzeti u ruku ali je Grotrijan glasno zaviknuo: – Ne diraj ništa. Idite ovuda – pokazao nam je prolaz među stolovima. – Što je to? – zapitao sam. Uteneut je manipulirao s mehanoautomatom.

– To su kulture bakterija – odgovorio je Grotrijan. – U toj niskoj temperaturi mogle su se sačuvati... – Pa kozmičko zračenje ih je već odavno moralo ubiti... počeo sam i prekinuo, jer mi je odjednom postalo jasno čemu je služio olovni oklop. Grotrijan je bacio pramen svjetla na sive zidove. – Taj je oklop štitio bakterije, ali mi ćemo odmah sve sterilizirati – rekao je. Mehanoautomat je podigao sjajnu glavicu. Bacao je ultraljubičaste zrake, koje su bile smrtonosne za mikroorganizme. Astrogator mu je izdao naređenje da zrakama sterilizira i naše skafandere. Pošli smo dalje. Tako je počeo naš put u dubinu umjetnog satelita. Mračan je hodnik vodio neprekidno uvis. Svugdje je vladala duboka šutnja u kojoj su naši koraci ginuli bez jeke. S poda se na svakom koraku dizala lelujava, laka, prašina i lijeno nas umatala sve do ramena. Sada se ta prašina srebrnasto iskrila u pramenima naših reflektora, sad se opet krvavo crvenila u svjetlu Crvenog Patuljka, koje je na nas padalo odozgo kroz okrugle stropne iluminatore. Preda mnom se sjala ocaklina na kacigama mojih drugova tamno crvenim sjajem rubina. Iz napola prozirnih oblaka prašine ili magle skrivali su se zidovi i predmeti, svi pokriti sivim nanosom, tijesno zbijeni, blizu da ih se moglo rukom dotaći. Kao da su unutrašnje prostorije tog prstena sagradili neki patuljci, tako su se stiskale pregrade i naprave jedne uz druge i tako je nisko trebalo saginjati glave pod dovratnicima. Prošli smo kroz neke vrste magazina pretrpanog čeličnim bocama. Dalje se opet nastavljao hodnik s krugovima crvenog svjetla, koji su se gubili u oblacima prašine. Završavao se vratima, većim od drugih. Grotrijan je gurnuo krilo vrata i ukočio se na pragu, zatvarajući nam put. Pogledao sam preko njegova ramena unutra. Dva pramena svjetla naših svjetiljki, rasvijetlila su visoku sobu u kojoj su s dviju strana bile podignute neke skele, koje su mi se u prvi mah pričinile kao kavezi, ali su to uistinu bili ležaji na kat. Tik kraj Grotrijanovih nogu, obuvenih u srebrni metal, ležalo je nešto skvrčeno, kao napola ispražnjena vreća od zelenkastog, nepomičnog platna. Ova se vreća na jednom svom kraju razdvajala, a onaj dio, bliži astrogatoru, završavao se loptastim odebljanjem. Trgnuo sam se. To je bio čovjek! Ležao je nauznak podvukavši ruke pod leđa. Lice mu je pokrivala kožnata kaciga. Već je stoljećima bio mrtav. Mogli smo se i nadati da ćemo tako nešto otkriti. Je li to on prenerazio Grotrijana? Astrogator nije gledao na mrtvaca nego na suprotni zid. Odande je gledala na nas naga žena. Sjedila je na kornjačinim leđima, noge je prekrstila, cvijetom dodirivala nage grudi i smiješila se. Na nogama je imala čudne cipelice s peticom, nalik na oštar kljun. Nokti na prstima bili su zakrvavljeni. Crvena su joj bila i usta, koja se raširila u smiješku, pokazujući vrlo bijele zube. U tom je smiješku bilo nešto neizrecivo odvratno. Okrenuo sam se. Za mnom je stajao Ter Haar. Njegovo je lice za staklom kacige bilo blijedo i strogo. – Što to znači? – upitao sam nehotice, stišavajući glas. Nitko mi nije odgovorio. Grotrijan je preskočio mrtvaca i pošao unutra. Slijedili smo ga uzanim prolazom među krletkama kreveta. Astrogator je uzalud kušao da otvori slijedeća vrata. Pozvao je mehanoautomat, koji je kratkim zamahom udario u sredinu i vrata se raspukla od udarca, uzdrmao se zid i slika se nage žene otkinula, savila se i pala kao što u praznini padaju i najlakši predmeti: kao kamen. Oblaci prašine između mene i onih, koji su preda mnom išli, postajali su sve gušći što smo dublje prodirali u dubinu tog prostora bez prozora. Svjetlo naših svjetiljki ritmički je u maršu poskakivalo, a u njegovom blijesku vidjeli su se mrtvaci, plosnati i smeđi kao sušeni noćni leptiri, dok su na njih sa zidova gledale nage žene. Kucavica je udarala u sljepoočicama kao sablasni sat, a grlo nam se stiskalo. Većina predmeta osvijetljena našim svjetiljkama i njihovim sjajem, nije mi bila poznata. U tom velikom neredu, među hrpama pokućstva i uređaja, omotane zgužvanim pokrivačima i plahtama ležale su, sjedile, klečale mumije, po dvije po tri, grčevito spletene rukama, s licima pritisnutim na pod ili

zabačenim nauznak, s očima, koje su postale dvije grudice mutnog leda, sa zubima sjajnim kao mrtva kost, sve zaprašene, bez traga nečeg čovječjeg u sebi – a ipak su to bili ljudski ostaci. Takve su se katastrofe događale prije mnogo stoljeća, mogli smo to shvatiti. Ali one slike na zidovima? One nage žene s tankim, bijelim prstima i krvavocrvenim noktima, koje su neprekidno na nas škiljile iz uglova pritvorenih vijeđa, nepomične u pozama, koje se sramno izruguju, jesu li i to bili ljudi? U dubokoj smo šutnji prelazili iz jedne kabine u drugu. Prošli smo kuhinjske prostorije, gdje su se na bijelim pločicama valjale hrpe praznih limenki i suhih kostiju, a sa sjajnih slavina visjele su ledene kaplje. U idućoj sekciji hodnika puzali su također po podu krugovi crvenog svjetla iz iluminatora. Još jedna vrata. Dok sam prelazio preko praga opazio sam da s protivne strane ulazi osam visokih, srebrnih pojava. Bili su to naši likovi u ogledalu, velikom kao cio zid. U sobi je vladao kaos. Među razbacanim tronožnim stolicama, pokritim crvenom kožom, na smrznutim kristalima obojenih napitaka i razbitim bocama, ležale su mumije. Najbliža je naslonila glavu na bačvicu, iz koje je istekla zelena tekućina i pretvorila se u led. Jednom je rukom zaslanjala lice, u drugoj stiskala kratku sivo oksidiranu metalnu cijev. U staklu zrcala vidjele su se mnoge crne rupice, oko kojih je zrcalo popucalo. Na stropu je zijao otvoren zaklopac. Tamo su vodile ljestvice. S najniže prečke visila su dva tijela gotovo do pola savijena. Pogledao sam iza sebe. Zid je pokrivala velika slika. Na plavetnom zidu sred bijelih, kao pjena lakih oblaka lebdjela su ružičasta ženska tijela. – Što je to? – zapitao sam ne poznavajući svoj vlastiti glas. – To su Atlantidi – odgovorio je Ter Haar, i kao da je tim riječima sve protumačio, prošao je kraj mene, maknuo na stranu tijela koja su visjela s ljestvica i počeo se penjati gore. Mumije su legle na stranu. Glave su im bile ovijene trakama poderanih pokrivača. Nečija milosrdna ruka pokrila ih je plahtom od tvrdog platna. Popeli smo se gore i uvukli u polumrak uskog prolaza koji je vodio u centralnu komoru. Morali smo se kretati naprijed s pomoću tankih metalnih užeta, pričvršćenih uz zidove. Sve je više slabila centrifugalna sila, koja je na prstenu stvarala umjetnu gravitaciju. Hodnik su zatvarala vrlo masivna oklopljena vrata. Kad smo sa njih skinuli šušnjav sloj inja, pokazao se crveni napis ATOMIC – POWER – SECTION RADIATION DANGER Dugo su tu naši aparati za prorezivanje morali raditi, pa je Grotrijan pozvao automat, opremljen radioupaljačem. Čelik se zarumenio, kroz prazan prostor zalepršali su listići karboniziranog laka, linija proreza se lagano savijala, napokon je oklop bio prorezan na cijeloj duljini. Oba automata su najprije svom silom pritisnula, a onda povukla k sebi. Veliki se čelični blok polako nagnuo, a zatim su ga automati istrgnuli. Prvi je Grotrijan ušao unutra. Bilo je tu tamno. Svjetlo reflektora lutalo je po nekim zakucima i udubljenjima. Orijentaciju nam je otežavalo to što nije bilo teže. Magnetične sisaljke omogućivale su nam hodanje, ali nisu mogle potpuno zamijeniti gravitaciju. U praznom su se prostoru dizale i lijeno plovile među nama neke velike bačve, slične bucmastim ribama. Tu i tamo padao je na njih blijesak svjetla i odbijao se od njihove izglađene površine. Tek kada su mehanoautomati povukli dolje te bačve, privremeno ih učvrstili i upalili veliki Jupiter, vidio sam da se nalazim usred svedene komore pokrivene kupolom. Sa stropa je visila šapa dizalice, držeći raketu, duljine oko 4 metra, s nespretnim stabilizatorima. Kada je reflektor automatove glavice opisao krug, opazio sam da u tamnim udubljenjima stoje kruškolike bačve. Bilo ih je oko trideset. Iz takve su udubine izlazile uske tračnice koje su se završavale pod dizalicom pokretne ploče. Grotrijan je rekao Ter Haaru: – Bombe, zar ne? – Da – odgovorio je historičar. – Uranove. Grotrijan je pozvao mehanoautomat i zapovijedio mu da

jednu kruškoliku bačvu osvijetli rendgenskim zrakama. Prešli smo na drugu stranu da vidimo rezultat na postavljenom ekranu. Spazio sam da je pod ispod dizalice udubljen, širio se tu plitki lijevak s poluotvorenim poklopcem. Nagnuo sam se i pogledao kroz uski otvor. U crnoj pustoši tinjale su zvijezde. Mehanoautomat je dao struju. Na zeleno rasvijetljenom ekranu pokazala se sjena unutrašnje konstrukcije bačve. Nisam znao čemu ona služi. Vidio sam u nutrini cijevi koje su se koncentrično sastajale u sredini. Bilo ih je četrnaest ili šesnaest (cijevi su mogle i jedna drugu zaklanjati). Vrhovi cijevi bili su gore spojeni kablovima, koji su se u jednom mjestu sastajali. Uteneut ih je našao i na vanjskoj površini bačve. Bila je tamo mala kapica koja se dizala na peru, a unutra je bila mala kontaktna poluga – ništa više. Grotrijan nam je zabranio da išta dotičemo. Izašli smo kroz otvor koji su automati izrezali u oklopu i vratili se u veliku prostoriju s ogledalom u rubu satelita. Odavde je put vodio hodnikom u malu kabinu. Pod stropom su se ukrštavali snopovi kabela u navlakama odebljanim od inja. Na zidovima su se vidjele mramorne razdjelne ploče s redovima kontakata. Bila je to vrsta vrlo stare svemirske brojače mašine. Pod pločama su stajale tronoge stolice, na njima četiri skvrčena čovjeka sa slušalicama na ušima. Na slušalicama kacige. Lica su bili pokrita kožnatim maskama. Četvrti se opustio sa stolice, kaciga mu pala s glave a kosa, posrebrena kristalima zraka, doticala je pod. Oči su mu se, kao i u svih, pretvorile u grudice mutnog leda. Slijedeću sekciju hodnika pokrivao je meki, debeli ćilim. Kroz dva okrugla iluminatora u stropu, padalo je unutra svjetlo Proxime. Kada smo ušli pomiješalo se njeno crvenilo s bijelim svjetlom naših svjetiljki. U tom snažnom blijesku ukazala nam se velika soba. Tu su stajali ostakljeni ormari sa starinskim knjigama, veliki naslonjači, na jednom je zidu visila karta Zemlje u prastaroj Merkatorovoj projekciji. Za pisaćim stolom sjedio je u širokom naslonjaču čovjek. Morao je nekada biti visoka rasta. Njegove, daleko naprijed protegnute noge izlazile su ispod pisaćeg stola. Glava mu je bila zabačena pa je zbog toga oštro iskočila jabučica iz vrata ovijenog u bijelo krzno, koje je stršilo ispod okovratnika na kaputu. Za njim je na zidu bila obješena velika plahta s crvenim i modrim prugama i zvijezdama. Mumija je imala na sebi kožnati kaput, kao svi na brodu, rubove ovratnika resile su četiri zlatne zvijezde. Pred njom je, među injem posutim papirima, stajala čaša s grudicama leda. Na desnoj se strani nalazila prazna kožna futrola i oksidirani predmet s kratkom cijevi na knjizi sa zlatnim napisom THE HOLY BIBLE. Kad sam došao bliže, učinilo mi se da se zapovjednik mrtvog broda smiješi. Obišao sam pisaći stol i pogledao mu u lice. Bilo je tamnosivo, pokrito injem i nije ništa odavalo. Odvrnute usne pokazale su stisnute zube s napola prigriženom staklenom cjevčicom. Netko mi je položio ruku na rame. Ter Haar. – Hodi – rekao je, a ja sam tek sada vidio da smo sami u kabini. S vrata sam još jednom pogledao u sobu. Crveno svjetlo oblijevalo je lice mumije, kao da bi je uzaludno nastojalo oživjeti. Osušena, zgužvana, činila se izvan vremena, kao da je uvijek bila mrtva, kao da nikada nije u njoj tekla krv. Ušli smo u praznu prostoriju. Pod stropom su se protezali svežnjevi paralelnih cijevi, uz zidove stajale su u metalnim stalcima vitke ploče s plinom. Tu su bili svi drugovi. Grotrijan je rekao: – Taj mjesec je napustio Zemlju prije više nego jedanaest stoljeća. Atlantidi su namjeravali iz njega sijati bakterije i bacati atomske bombe. Da mogu bolje gađati, ugradili su raketni uređaj koji bi im omogućio da prelaze sa staza bližih Zemlji, na dalje. Neka greška u računanju uzrokovala je da su skrenuli sa izabrane putanje. Tako je počelo jedrenje broda po svemiru. Poslije nekoliko stotina godina stigao je u okolinu Proxime, koja ga je privukla i tako povećala broj tjelesa, koja oko nje kruže. Dok je Grotrijan govorio i nehotice sam sebi predočavao kako su ljudi zatvoreni u metalnom krugu padali u ledeni bezdan, kako se polako u njima ledila krv, kako su se borili za hranu i toplinu. Stotine je godina minulo od njihove smrti a čelično je kolo neumorno kružilo oko sve hladnije zvijezde, noseći sa sobom svoju okamenjenu posadu.

– Stigla ih je sudbina – produžio je astrogator – slična onoj kakvu su htjeli drugima pripremiti. Muke, koje su podnijeli prije smrti, ne mogu otkupiti pokušaj uništavanja čovječanstva, to ipak mislim da ne smijemo niti ispitivati pojedinosti te davne tragedije, niti vrijeđati mrtve, jer to su još samo ostaci koji se pretvaraju u prah. Ljudski ostaci. Moje je uvjerenje da bismo trebali uništiti taj brod. Ne treba da itko više gleda ovo što smo mi vidjeli. Zato treba odmah odlučiti. Ter Haar? – Slažem se s tobom. – Uteneut? – Pristajem na tvoj plan. – Treloar? – Pristajem. – Ameta? – Nisam siguran, da li si u pravu – rekao je pilot – ali se neću protiviti većini. Ne znam da li imamo pravo da sve ovo zaboravimo. – Nećemo zaboraviti – odgovorio je Ter Haar. – To više, što ću ja najprije utvrditi fakte, važna su historijska istraživanja i uzet ću sa sobom dokumente. Činilo se kao da Ameta hoće nešto da kaže. Grotrijan ga je gledao kao da nešto očekuje, ali se pilot povukao korak i okrenuo se. Astrogator je pogledao konačno mene. Bez riječi sam glavom dao pristanak. Sad je Ter Haar uzeo inženjere sa sobom i pošao u zapovjednikovu kabinu. Grotrijan je izašao da stupi u vezu s »Geom«, a ja sam pošao hodnikom bez određena cilja. Dok sam tako hodao već poznatim putem, vratio mi se osjećaj da to samo sanjam težak san, uvjeren da stvarnost ne može biti tako okrutna. Išao sam udubljen u misli, kad mi se iznenada srce stisnulo od strave. Stajao sam i slušao tu beskrajnu tišinu i činilo mi se da sam sâm. Nisam se bojao mrtvaca. Gore je bilo susjedstvo tih izazovnih slika, sa kojih su se iznad injem pokritih mumija kroz ledenu prazninu smiješile polunage žene. Ubrzao sam korake. Počeo sam već trčati, kad ugledam kroz otškrinuta vrata svijetlu prugu. Stao sam na pragu. Bila je to velika prazna soba. Nasuprot vratima nalazila se visoka niša sa svedenim lukom. U njoj je visio drveni križ, vrlo crn, na bijelom tlu. Odjednom sam opazio, da pred nišom kleči mrtvac pritisnut na pod. Oštra kičma podizala je crnu tkaninu, koja ju je pokrivala. Ta je mumija nalik na stisnutu grudu zemlje, bacala na bijeli zid sjenu bez oblika. Pošao sam pogledom na protivnu stranu tražeći izvor svjetla. U dnu sobe stajao je Petar s Ganimeda. Svjetiljka na njegovu ramenu snažno je osvjetljavala križ, a on vitak, golem u srebrnom skafanderu, s rukama prekriženim na prsima gledao je dugo u taj znak uzaludne vjere.

CRVENI PATULJAK Brojni gledaoci, sakupljeni na aerodromu, pošli su na zvjezdanu galeriju, da odande promatraju propast umjetnog mjeseca. Mi smo se također odvezli gore. – Pažnja... četiri minute... tri minute... jedna i pol minuta... četrdeset sekunda... pet sekunda. – Pažnja... nula... – odjeknuo je glas prvo astrogatora. Kudravi blijesak je razderao tmine. Mislio sam da je to kraj našeg neobičnog susreta, ali me na večer Grotrijan pozvao u svoj stan. Našao sam tamo sve koji su bili na umjetnom satelitu. Kad smo se vratili na »Geu«, u specijalno ispražnjenoj komori skinuli smo skafandere koje su bakteriolozi pomno ispitali. Grotrijan je rekao da su prema analizi svi skafanderi potpuno čisti. Neko vrijeme nas je gledao, kao da se ne može odlučiti da nam još netko kaže, a onda je rekao: – Htio bih vas obavijestiti o jednoj čudnoj činjenici. Ako se sjećate, samo sam ja jedini dotakao atomsku bombu – onu koju smo rendgenizirali. Mikrokemijska analiza otkrila je na desnoj rukavici mog skafandera neznatan trag astrona... Kad je vidio da ne shvaćamo kako je to važna činjenica, dodao je tiše: – Moju je pažnju privuklo to, što se na ekranu, prislonjenom na bombu, pokazala vrlo blijeda sjena njene konstrukcije još prije nego li je automat uključio rendgensku cijev. Tu slabu sjenu nije moglo baciti vlastito zračenje urana 235 smještenog u bombi, jer on ne stvara dovoljno tvrde zrake da bi prodrle kroz čelični oklop. Palo mi je na um da je bomba već prije bila zaprašena nekim elementom koji pušta gama zrake. Zato sam rukavicom skupio nešto prašine s površine. Analiza je ustanovila tragove astrona... Međutim, mi znamo pozitivno da je umjetni mjesec izgrađen u XXII stoljeću, a u to doba još ljudi nisu poznavali astron i nisu ga znali sintetizirati. Prema tome ga Atlantidi nisu mogli imati na svome brodu. Uostalom kada ne bi bilo tako, ipak bi se astron raspao za vrijeme od tisuću godina jer on traje samo nekoliko desetaka godina i mi ga ne bismo mogli otkriti. A umjetni mjesec kruži ovdje već više od tisuću godina. Osim toga: nema astrona u zvjezdanom prostoru. Njegova je prašina morala pokriti bombu najranije – prije šezdeset godina, dakle... Zurili smo u astrogatora zadržavajući dah, a on je rukom obrisao čelo i nastavio još opširnije: – Tu se sad otvara polje hipotezama koje se za sada ne mogu provjeriti, niti tačno odrediti. Ali na pitanje, u koju su svrhu zaprašili površinu bombe astronom, imamo samo jedan odgovor: astron zrači tvrdim gama zrakama i može uspješno zamijeniti rendgenske zrake. Na drugo pitanje, odakle je astronska prašina mogla doći na Mjesec Atlantida, možemo odgovoriti hipotezom da su je onamo prenijela bića koja su htjela provjeriti konstrukciju atomskih bombi... Kako živi ljudi dosad još nisu nikada stigli u tu stranu Galaktike, to ta bića nisu bila ljudi... – Dakle, tamo je već bio netko prije nas! – kliknuo je Ameta, koji je bio uzrujan kao i mi. – To još nije sigurno, ali je prilično vjerojatno – odgovorio je Grotrijan. – Da spomenute fakte drugačije rastumačimo morali bismo uzeti u obzir vrlo, vrlo neobične stjecaje prilika. – Pa i tlo i stijene pokrivalo je inje u kojem se otisnuo svaki naš trag – rekao sam – kako onda ta bića nisu za sobom ostavila ni najmanje tragove. Osim toga ništa nije bilo taknuto, koliko smo mogli prosuditi, a zar nije očigledno da bi i ta bića zaželjela ispitati mumije i konstrukciju broda. – Mislio sam i na to – odgovorio je Grotrijan – ali ako su ta bića vršila ispitivanja a tragovi astrona pokazuju da su to i činili, ipak nisu morala ostaviti tragove... S obzirom na netaknutu površinu inja treba pretpostaviti da je satelit kružio oko Proxime po vrlo izduženoj putanji tvoreći elipsu sličnu kometovoj stazi. Kada se na svom putu približio Patuljku – a dolazio je do udaljenosti od četrdeset milijuna kilometara u perihelu kako to dokazuje proračun elemenata

njegova kretanja – počinjao se zagrijavati, a onda se kisik iz rezervoara, isparivao i istjecao, jer sabirnici nisu bili dovoljno čvrsto zatvoreni. Na taj je način i nastao onaj čudni plinski rep, sličan kometu, koji je bio uzrok da smo ga otkrili. A kad se udaljavao od Patuljka u mrak, plin se zamrzavao i pokrio injem sve površine. Tako su eventualni tragovi mogli biti zastrti novim slojevima inja u kasnijem okretanju oko Proxime. Uzeli smo uzorak tog inja, a ispitivanja su pokazala da se ono zaista otapalo kod svakog približavanja suncu i opet se smrzavalo u afelu. To se ponavljalo za vrijeme svakog obilaska koje traje dvanaest Zemljinih godina. Osim toga mogla su bića prodrijeti direktno kroz otškrinuti zaklopac sapnica za bombe. To mi se čini vrlo vjerojatno, jer su unutarnja oklopna vrata bila netaknuta. Ne može se sasvim sigurno tvrditi da li su zaklopac otvorile ljudske ruke ili nisu... – Odakle bi ona mogla znati, što bi mogla namjeravati i zašto bi, ne ulazeći u brod, odmah pogodila u atomske komore? – upitao sam. – Možda su najprije čitav brod izvana istražili s pomoću zračenja – odgovorio je Grotrijan. – Ja bih se doduše volio neupuštati u daljnje hipoteze. One postaju sve zamršenije a mi imamo sve manje činjenica da ih podupremo. Čini mi se prilično vjerojatno da su prije nas bila na brodu neka živa bića, i to na visokom stupnju razvoja i koja se služe tehnikom radijacije, kako to dokazuju tragovi astrona... – A odakle bi mogla biti ta bića? – javio se Ter Haar. – Imaš li kakvu hipotezu u vezi s tim? – Ništa ne znam. Naravno da je najvjerojatnije da su iz zvjezdane okoline, dakle s planeta Proxime – ali ti su, čini mi se nenastanjeni, ili iz Centaur ovog sistema – no ne može se o tome ništa sigurno reći. – Znaju li to svi astrogatori? – upitao sam. – Naravno. – Možda smo se ipak nepotrebno požurili da uništimo taj mjesec – primijetio je Ter Haar. – Mogla su se izvršiti tačnija ispitivanja... – Sumnjam da bi nam ona donijela mnogo novoga. Uostalom nema smisla govoriti o onome što se ne da izmijeniti. To je sve što sam htio reći. Drugovima ćemo to kasnije kazati, kad budemo istraživali planet. Sada ćemo se, kako vam je poznato, približiti Crvenom Patuljku što više možemo, a to je ipak donekle riskantno. I zaista je »Gea« pojurila leteći prema Proximi doduše ne ravnom linijom, nego dobro proračunanom svemirskom putanjom. Već odavno je Crveni Patuljak zagonetka koja zanima astronome. Ta slaba zvijezda, mnogo manja od Sunca i s temperaturom od jedva 3000 stupnjeva, zablisne od vremena do vremena snažnim blijeskom povećavajući mnogostruko svoj sjaj. Astrofizici drže da do te pojave dolazi zbog unutrašnjih atomskih promjena. Profesor Trehub se jednom izrazio da je to bljeskanje možda posljedica »eksperimentalnih radova nekih bića koja stanuju na obližnjem planetu. Bit će da su nezadovoljna zbog niske temperature svog Sunca pa nastoje da je povise i u tu svrhu grebu žaračem po ognjištu koje ih grije«. Naravno da je to bila šala. Za tih jedanaest dana što smo letjeli skrletna ploča postajala je sve veća. Već osmog dana dosegla je razmjere Sunca, kakvo se vidi sa Zemlje, a desetog je trebalo unutar broda uključiti uređaje za hlađenje helijem, jer se brod počeo zagrijavati. Sve se više ljudi pojavljivalo na zvjezdanim galerijama da kroz tamna stakla gledaju u crveno sunce. Dosad još nismo vidjeli nikakav blijesak. Zvjezdane su galerije ležale u jednoličnom, grimiznom sjaju, koji je od dana do dana postao sve jači. Mene je ovaj let slabo zanimao. Neprestano sam razmišljao o Grotrijanovim riječima. U trećem tjednu našeg približavanja Proximi, zauzimala je njena ploča već deseti dio neba. »Geini« uređaji za hlađenje radili su svom snagom. Astrofizičari gotovo da nisu više napuštali opservatorije. Kada sam osamnaestog dana ujutro izašao na palubu, osjetio sam stalni pritisak žege koja je prolazila kroz zidove. Činilo se da je ploča crvenog sunca nepomična. Po njoj su klizile tamnije mrlje, obrubljene vijencem plamenih jezika. Iako su hladionice radile svom parom, ipak se temperatura na brodu dizala za

jednu petinu stupnja svaki sat i dosegla u podne 32 stupnja Celzija. Teško je bilo dulje od nekoliko minuta boraviti na zvjezdanoj palubi, jer se hladan vjetar, koji su u galerije utiskivali ventilatori – uzalud borio sa žegom. Patuljkova se ploča rasprostirala na sve strane do zvjezdanog horizonta. Je li to bila optička varka ili se to dogodilo zbog stvarnog raspršavanja njenih zraka u svemirskom prostoru, ali mi smo opazili da je nebo nad »Geom« poprimilo boju zgrušane crne krvi. Iz pocrvenjeloga mraka jedva su se probijala svjetla najjačih zvijezda. Ljudi su iz radoznalosti neprekidno dolazili na galeriju, ali je odmah i napuštali mokri od znoja, teško dišući, sa sjajnim očima kao da su u njima ponijeli odbljesak viđenih plamenova. Toga je dana i u unutarnjim prostorijama temperatura dosegla četrdeset stupnjeva. Naveče je došao u ambulantu mladi Kanop, drugi asistent astrogatora Pendergasta. Tužio se na jaku glavobolju, probadanje u mišićima hrptenice i opću slabost. Bilo mu je udaralo neobično polagano. Prepisao sam mu sredstvo za jačanje, a zatim sam javio Yrjöli, da je Kanopovu bolest po svoj prilici izazvala prekomjerna vrućina na brodu. Smjestio sam ga u bolničkoj sobi koja je bila jače hlađena pa je temperatura ovdje iznosila 25 stupnjeva, dok se na palubama već digla do 44 stupnja. Idući me dan jako zabrinulo Kanopovo stanje. Pojavila se vrućica, natekla slezena, bolesnik se vrlo slabo osjećao a analiza krvi je pokazala da se smanjuje broj leukocita. Oko podne je bolesnik počeo buncati. Primijenjena sredstva nisu pomogla. Pozvao sam Schreyja i Anu na konzilij. Bila nam je nerazumljiva slika te bolesti. Poslije konzilija otišao sam opet k Yrjöli, kategorično zahtijevajući prekid leta prema suncu. Astrofizičari su to primili s velikim nezadovoljstvom, jer smo prema planu trebali letjeti u smjeru Crvenog Patuljka tako dugo dok temperatura na brodu ne dosegne 56 stupnjeva. Ipak sam ostao pri svom. Trehub me upozorio da se nitko osim Kanopa nije razbolio i zapitao me da li sam siguran da je njegova bolest u vezi s porastom temperature. Iako nisam bio siguran, ostao sam i dalje pri svom zahtjevu, a astrogatori su dali svoj pristanak. U tri sata po podne usporila je »Gea« svoj let, svrnula u velikom luku od Patuljka i putovala brzinom od 50 kilometara u sekundi. Međutim, bolesniku je bivalo sve gore. Sjedio sam kraj njega do ponoći. Buncao je, a vrućica se popela do četrdeset stupnjeva. Srce je počelo slabiti kao pod utjecajem tajnovitog otrova. Kako sam i prošlu noć probdio, bio sam tako umoran da sam jedva svladavao san. U dva u noći zamijenila me Ana. Pošao sam u svoj stan da odspavam bar nekoliko sati, ali me već u četiri probudio telefon. Bunovan iza sna, čuo sam prve Anine riječi koje su me prenerazile. – Veliko oslabljenje srca. Stanje opasno. Skočio sam iz kreveta, ogrnuo plašt i potrčao u bolnicu. Bolesnik je bio u nesvijesti. Disanje se s tihim zviždukom otkidalo iz ispečenih ustiju. Cijelim se tijelom tresao suhi, oštri kašalj. Puls je prekoračio 130. Stavili smo u pogon aparaturu s kisikom, davali injekcije da podrže krvotok. Počeo sam čak pomišljati da primijenim umjetno srce, ali kako su svi znaci ukazivali na otrovanje, nisam to smio učiniti. Probudio sam Schreyja koji je došao za nekoliko minuta. Još jednom smo utroje nastojali otkriti uzrok tajnovitoj bolesti. Već nam je bilo jasno da to nije sunčani udar. Ponovo je analizirana krv s obzirom na bakterije (na »Gei« ih uopće nije bilo), jer još uvijek smo pretpostavljali da smo mogli donijeti bakterije s umjetnog mjeseca Atlantida. Analiza je bila negativna. Učinio sam sve što sam mogao u toj situaciji i izašao na nekoliko časaka na praznu zvjezdanu galeriju. Bilo je pet sati u noći. Čuo se gluh, jednolik šum hladionica. Hodao sam tamo-amo i ne misleći na vidik koji se preda mnom otvarao. Iznenada me pogodi sjajan blijesak ravno u oko. Stao sam. U prvom času vidio sam rasplamsano crvenilo, ne ono nepomično, teško svjetlo užarenog čelika, nego rastrzani, napola tekući ocean hromosfere. Dok sam tako gledao počeo sam razabirati pojedinosti. Činilo se da je oživjela na oko jednolika plamena stijena koja je zatvarala tri četvrtine neba. Uvijale su se tamo neke skrletne šume, a kroz zapletenu guštaru strijeljale su protuberancije, granale se, razdvajale, množile, naduvavale u neke ognjene maškare krvavog sjaja, u neke groteskne gubice, stvorene od mljaskavih

plamenih čeljusti. Trajale su nekoliko trenutaka, a onda se presavijale i rasplinjavale, a na njihovo su mjesto iskakivale nove, stvarane iz granulacije koja se prelijevala kao trzana nevidljivim vihorom. Bio je to neopisiv dojam. Poslije godina beskrajnog mraka, ledene svemirske praznine, u kojoj se kamenio mrazom skraćen i najlakši plin, sada se za krhkim »Geinim« oklopom dizao ne brijeg, ne more, nego čitav gigantski svijet ognja. Činilo se da se brod raspada, da se rastapa – neznatna mrvica metala ovješena nad ponorom užasnog sjaja. Kako je nemilosrdan taj svemir, pomislio sam. Kako su rijetki i uski umjereni pojasi u kojima se može roditi i neko vrijeme uzdržavati život, tako krhak i bespomoćan prema bijelom žaru – tim dvjema granicama postojanja. Ali, mislio sam dalje, taj se lomni život ipak mnogo usuđuje i eto mi smo nad zvijezdom, nad jednim od lijepih ognjišta koja su nas stvorila. Dva koraka dalje stajao je Trehub. Želio sam da mi pomogne kako bih vratio ravnotežu pa sam ga valjda zato i zapitao: – Profesore... što bi se dogodilo s Patuljkom, kada bismo na nj poslali naboj dezintegratora? Nije ni sekunde odlagao odgovor. – Isto to što i s oceanom u koji bi dijete bacilo zrno pijeska. Posljednje astronomove riječi nisu više doprle do moje svijesti, jer mi je iznenada sinula zla misao. Ne misleći koje je doba dana, pošao sam odmah Grotrijanu, probudio ga i zapitao da li su automati koji su prvi bili poslani na mjesec Atlantida, bili sterilizirani kad su se vratili na »Geu«. Astrogator se uznemirio, ali se savladao i telefonirao Yrjöli. Odgovor je glasio da jesu, ali tek poslije našeg povratka na »Geu«. Tako su kroz skoro tri sata mogli dolaziti u doticaj s ljudima. – Ali vi ste tvrdili da je isključena infekcija bakterijama, zar ne? – rekao je Grotrijan na kraju razgovora, gledajući me u oči. Šutio sam. Grotrijan je pošao k aparatu i počeo sazivati specijaliste. Za tili čas su se pojavili Ter Haar, Moletić i paleobiolog Ingwar. Astrogator im je ukratko predstavio fakta. – Virusi! – uskliknuo je. – Jeste li ispitali krv, s obzirom na viruse? – Ne – odgovorio sam sav blijed. – Nismo pomislili na tu mogućnost. Bila je to kobna greška, ali i razumljiva, kada se zna da su virusi nestali sa Zemlje prije devet stotina godina. Brzo sam otišao do Grotrijana, pošto sam ga zamolio da sazna da li je Kanop došao u doticaj s automatima prije nego li su sterilizirani, i pošao sam u bolnicu. Bolesnik je još uvijek bio bez svijesti. Sve jače se gušio, vjeđe i prsti su mu posivjeli, srce je udaralo sto pedeset puta u minuti, a Ana mu je, sva očajna, neprekidno davala kisik. Iscijedio sam krv iz vene na laktu i odmah je dao automatima na analizu. Morao sam im dati tačne upute, kako će to raditi, jer nisu bili udešeni da vrše i takva ispitivanja. Zato sam tek u devet ujutro, bunovan od pospanosti sa užasnom glavoboljom, mogao da pregledam analizu. U bolesnikovoj su se krvi nalazila sitna tjelešca s promjerom od jedne dvadesettisućine milimetara. Već je prvo ispitivanje pokazalo da su to klice jedne bolesti. Nije bilo sumnje da je naš drug obolio od virusa donesenih s umjetnog mjeseca. Još jednom sam probudio Schreyja da ga o tome izvijestim. Odmah je došao u bolnici zajedno s Ingwarom i još jednim paleobiologom, specijalistom u ispitivanju nekadašnje bakterijske flore. Brzo smo prepoznali klice s pomoću triona B: bili su to virusi jedne zarazne bolesti papige, koja se prenijela na ljude i harala na Zemlji prije tisuću godina. Upravo smo stajali pred bakteriološkim laboratorijem, kad nas je Ana pozvala telefonom. – Agonija – rekla je. Ponovio sam prisutnima tu riječ. Začas smo se našli u bolesničkoj sobi. Naš je drug umirao. Puls se više nije mogao osjetiti, lice mu je posivjelo kao pepeo, a dah se čuo još samo kao hropac koji je teškom mukom izlazio iz grla. Opet smo davali fiziološku rastopinu i krv. Kušali smo olakšati rad srcu, ali je sve bilo uzalud. Onda

smo htjeli da ispunimo najvišu dužnost liječnika, da mu vratimo svijest bar na nekoliko trenutaka, da bi mogao izraziti svoju posljednju volju, no ni to nam nije uspjelo. Mozak je, oštećen otrovima, izgubio vlast nad tijelom. Šest minuta poslije deset prestao je disati. Bio je to prvi slučaj smrti od bolesti na našem brodu. Izašli smo iz bolnice utučeni zbog poraza koji nas je snašao. Da smo ranije prepoznali uzrok bolesti, bilo bi nam možda uspjelo da je svladamo. Sad je trebalo sve drugove pripremiti da bi mogla izbiti epidemija. Grotrijan nas je obavijestio da se Kanop zaista sreo s automatima. On ih je, naime, doveo u radionicu astrogatora, gdje su njihovi odgovori bili snimljeni na trionima. Bit će da su se zarazili kulturom virusa, kad su prolazili kroz olovom oklopljeni laboratorij umjetnog satelita. Nisu poduzeli nikakve mjere opreza, jer njihovi konstruktori nisu predvidjeli takav slučaj. Izolirali smo u odijeljenim bolničkim sobama sve one koji su došli u doticaj s Kanopom za vrijeme posljednjih dana. Postojala je velika opasnost da bi se zaraza mogla proširiti, jer su naši organizmi, nenavikli da se bore protiv zaraze, bili neotporni. Dok su biolozi i kemičari analizirali strukturu virusove bjelančevine ja sam pregledavao sve sumnjive. U krvi jedanaestorice našli smo opasne klice. Hemosintetizatori su dobili nalog da stvore tijela koja će ubijati viruse, a ujedno biti neškodljiva za ljudski organizam. Naveče smo ih stavili u pogon, a već u ponoć smo imali prvu porciju lijekova u bolnici. Sutradan smo cijelu posadu bez iznimke podvrgli hemoterapiji. Opasnost zaraze ugušena je u zametku.

PLANET CRVENOG PATULJKAZa vrijeme leta vidio se drugi Patuljkov planet kao rđavo-crvena pločica koja se približavala prema dvjema najsjajnijim nebeskim zvijezdama, sunčevim blizancima Centaura. Sunce A posjeduje planetarni sustav sastavljen od dvije grupe, vanjske i unutarnje, dosta je sličan zemaljskom. Sunce B nema planeta u pravom smislu te riječi. Okružuje ga golem broj asteroida i meteora od kojih su najveći veliki gotovo kao Mjesec ili Zemlja. Astrofizičari zovu to sunce »smetlarom« jer ono usisava u svoju blizinu otpatke materije, koji su preostali kad se ustalila i učvrstila Telemahova porodica. U tim danima, prepunim događaja, nije bilo lako sresti koga od planetologa izvan opservatorija. U našem su Sunčevom sustavu oni već sve izmjerili i izvagali što je bar donekle bilo nalik na planet, pa su mogli samo nadopunjavati rezultate ispitivanja svojih prethodnika. No sad ih je preplavljivao potop novih činjenica. Kudgod se okrenuli, da li prema velikim Centaurovim suncima ili prema Crvenom Patuljku, svugdje su sjali neistraženi planeti. Ipak mi je uspjelo uloviti Borela u potpuno opustjelom vrtu. Skočio je ovamo, kako je sam rekao, samo na sekundu da se osvježi mirisom cvijeća. Sjeli smo na kamenje uz potok, a Borel mi je ovdje izdao veliku, tek otkrivenu tajnu, da se drugi planet Sunca A, jedva nešto manji od Zemlje, okreće oko osi, i to tako brzo da vrijeme njegovog okreta iznosi tri četvrtine zemaljskog okreta od 24 sata. Strpljivo sam čekao na daljnja objašnjenja, ali se Borel nije žurio da mi ih otkrije. Tek kada je vidio, kako mirno sjedim, začudio se: – Kako, zar ne razumiješ? Ta valjda znaš da se Merkur uopće ne okreće oko osi, a Venera se okreće vrlo polagano? Nekadašnje brzo okretanje tih planeta zakočilo je trenje izazvano sunčevom gravitacijom. Najbliži planet A Centaura okreće mu uvijek istu polukuglu kao Merkur, a taj drugi nalikuje svojim položajem na Veneru, a okret mu je trideset puta kraći od Venerinog... – Što to znači? – Znači da je tu intervenirao neastronomski faktor. – A kakav je to faktor? – Živa stvorenja koja stanuju na planetu – odgovorio je Borel. – I to stvorenja koja su u najmanju ruku inteligencijom jednaka nama, a možda i nas nadmašuju, jer mi dosad nismo pokušali da utječemo na kretanje Zemlje. – Što?! – viknuo sam. – Ti misliš da oni reguliraju... – Da. Taj planet nema Mjeseca. Proračuni kazuju da bi trebao da se okrene jednom za dvadeset, najviše za osamdeset dana. Teorija isključuje kraće vrijeme okretanja. Dakle, možemo se pripremiti na to, da ćemo uistinu sresti razumna bića! Pitao sam ga zašto poslije tako važnog otkrića gubimo vrijeme goneći za drugim Patuljkovim planetom, a Borel mi je objasnio: – Za ovih osam godina putovanja pretvorili su »Geini« motori nekoliko desetaka tisuća tona goriva u energiju. Taj veliki potrošak mase treba što je moguće prije nadoknaditi. Kako je poznato, možemo atomsku energiju oslobađati iz materije svake vrste, a vrijednost goriva različitih elemenata zavisi samo od njihove mase. Teoretski bi bilo moguće tjerati brod bilo kakvom supstancijom, dakle jednako tekućinom, plinom ili mineralom, ali se astrogatorima radi o tom da se materijal izabran za gorivo, kao nadopunu zaliha, može sakupiti u velikoj količini, lako, brzo i da ga se na što jednostavniji način može prenijeti na »Geu«. Mogli smo se nadati da će drugi Patuljkov planet dobro ispuniti sve te uvjete, jer je okružen vrlo rijetkom atmosferom bez oblaka i pokriven pješčanim pustinjama.

Inženjeru, zašto se ništa ne događa na brodu, zašto se još ne čine pripreme za spuštanje? – Sve smo učinili u noći. Još je pred nama oko trideset tisuća kilometara, a to će trajati po prilici jedan sat, jer sada letimo polaganije. Stižemo do Rocheove sfere. – Naravno. Ameta će prvi letjeti? – upitao sam. – Naravno. Ameta će letjeti odgovorio je pilot. – Pogledajte – javio se tiho Ameta. Crne pukotine prekrile su rđavocrvenu plohu. Sve je na njoj bilo nepokretno, mrtvo, ali ako se pažljivo gledalo u plosnatu, gotovo savršeno glatku ravninu, moglo se zapaziti sivkaste pruge, kako lijeno po njoj klize. Vidik je u mnogome nalikovao na onaj, koji se prostire pred očima putnika kad se približe Marsu. To su bure prašine koje se kreću silnim brzinama. Galerije se počela puniti ljudima, a »Gea« je letjela sve polakše. – Treba se spremati – rekao je Ameta i nasmiješio se. Raport, koji je Ameta podnio poslije trosatnog izviđačkog leta, glasio je: – Malen, pustinjski planet Marsovog tipa. Bezvodna erozija daleko napredovala. Nikakvih tragova organskog života. Velike kamenite i pješčane pustinje. Samotne hridine, gorski krajevi i ugasli vulkani. Gustoća atmosfere po prilici dvije stotine puta manja od zemaljske, bez tragova kisika i vodene pare. Razlika temperature između danje i noćne polukugle dosiže 110 stupnjeva. Pojas bura kreće se na liniji terminatora brzinom planetovog kruženja. U centralnom gorskom sistemu tropskog pojasa južne polukugle veliko, redovito smanjivanje koje oguljuje duboke slojeve ljušture, po svoj prilici kristaličnu bazaltnu ploču. Iz tog se područja razilaze na nekoliko stotina kilometara veliki pojasi razmrvljenih stijena. Cijelu je noć trajala analiza fotoplanova, koje je donio Ameta. »Gea« je jedrila na visini od 200 kilometara, dakle daleko izvan dosega rijetke atmosfere. U dvanaest sati lebdjela je »Gea« nad područjem koje je istražio Ameta i poslala je kao izvidnicu grupu tektoničara i planetokemičara. Kad su nam s vida nestale rakete, posegli smo za dalekozorima. U vidnom se polju pokazale, među crvenim oblacima, srebrne iskre, koje su se već spuštale na površinu planeta. Prvi je brod prevukao pustinjsku površinu atomskim plamenom, ostavljajući za sobom trake ružičastog žara. Natopljen se pijesak pretvorio u staklenu koru, na kojoj su aterirali slijedeći projektili. Istraživačima je bio zadatak da saberu uzorke kamenja i označe mjesta, na kojima minerali sadrže najveću količinu teških elemenata. Vršenje analiza na otvorenom mjestu trajalo je tri sata. Zatim su rakete pozvane radio-signalom, doletjele vozeći mehaničke uređaje za kopanje, mrvljenje i prenošenje. Izvidnica se već mogla vratiti na brod, ali je i dalje istraživala. Poslijepodne su se učenjaci obratili astrogatorima s molbom da im se pošalju teretna vozila na gusjenicama. Ja sam iskoristio tu priliku i priključio se momčadi projektila koji je nosio tražena vozila i oruđe. Ovaj projektil je bio mnogo teži od osobnih istraživačkih raketa pa nije mogao aterirati na umjetnoj staklenoj kori. Vozio je Ul Wefa. Odjednom je zakočio nad pjeskovitim humcima, ali nije izgubio dosta brzine pa je u njih uronio s takvom silom da su se nekoliko desetaka sekunda dizali čupavi oblaci pijeska, udarajući s paklenom rikom u oklop našeg broda. Tek što je prestao vrisak kočnica, napunilo je tišinu zavijanje vjetra. Pored prozora su preletjeli crvenkasti oblaci. Nalazili smo se na najnižem mjestu udubljene ravnice koja je sa svih strana bila okružena stjenovitim amfiteatrom. Rakete istraživača stajale su kilometar daleko od nas, a raspršeni je pijesak vibrirao dokle god je oko sizalo i već zasipavao njihove bokove u obliku polumjeseca. Dovezeni gusjeničari izašli su po spuštenoj kosini na površinu. Izašao sam zajedno sa još nekoliko drugova i popeo se na krov jednog od tih vozila. Za čas smo pošli put glavnog logora. U velikoj kabini rakete bilo je oko desetero ljudi. Debatirali su kod stola, pokrivenog kartama, fotoplanovima i odlomcima minerala. Saznao sam da ih je začudila konfiguracija stjenovitih masa.

Namjeravali su izvršiti pokusno sondiranje tla. Uskoro smo ponovo navukli skafandere i pošli prema gusjeničarima. Popeo sam se na tornjić da bih mogao pogledom obuhvatiti što veći prostor. Na zapadu su stajale stijene, izborane žljebovima, u koje su ulazili pješčani jezici. Ova se slika prividne erozije naglo završavala, a pred nama je iskrsao neopisivi kaos. Rascijepljene su se padine otvarale poput divovskih brazda, a iz tih se usjeklina dizali golemi, gomoljasti oblaci, kao da se tamo izlio kamen, stisnuo se i ukrutio u nabubrelim i ukočenim formama. Okomite su klisurine bile glatke, kao da su se nekada otapale, a sjale se ljubičastim odsjevom. Golemi se gorski lanac ovdje spuštao do dna ravnice u tri užasna mrtva skoka, da se nekoliko kilometara dalje ponovo uzdigne do svoje prijašnje visine, tamo u crvenoj dubini horizonta. Meteo tehničari sa »Gee« upozoravali su nas da se zajedno sa sumrakom približava pješčana oluja. Trebalo je pozvati istraživače koji su se rasuli po cijelom terenu. Sakupili smo se i vratili u raketu – bazu. Zalazilo je crveno sunce. Pao je najcrnji mrak u kome se ništa nije vidjelo, kao da smo stajali sklopljenih vjeđa. Zapad sunca nas je zadržao pred zaklopcem rakete. Još se nismo osvijestili od divnog prizora, a već se izdaleka začulo hujanje. To se približavala noć i s njom pješčana oluja. Slušao sam do kasno u noć diskusiju učenjaka. Složili su se u tome da je veliki meteor, koji se gibao po trajektoriji, gotovo paralelnoj s površinom planeta, probio vrata u gorskom lancu koji ga je sprečavao u letu. Ni sam ne znam kad sam sklopio oči onako umoran, šćućuren u kutu velike kabine. Ujutro je temperatura vani iznosila 80 stupnjeva, a sve su rakete bile potpuno zasute pijeskom. Otkopali su ih tek automati, pozvani putem radija. Teretnjače su još uvijek prevozile razmrvljeni bazalt na »Geu« a istraživači su opet pošli na teren, na mjesto kozmičke kataklizme. Ostao sam sâm na raketi i promatrao kroz stakleno okno kako u drugoj, manjoj kabini dva koordinatora upravljaju radom istraživača. Na velikim ekranima koji su predstavljali kartu cijele okolice sijalo je na desetke sjajnih tačaka. Ove tačke označavale su ljude. Polagano su puzale, zadržavale se, uzmicale, kao da igraju neku dječju igru, a zapravo su se oni, čijim su kretanjem upravljali odašiljači, penjali na nepristupačne stijene i spuštali u duboke ponore. Najednom sam opazio kako su se sve sjajne tačke zadrhtale i pošle u istom smjeru. Doskora su zatvorile drhtav prsten, a zatim su se okupile i grozničavo se micale kao roj krijesnica. Oba su se koordinatora uzbudila, a treći je čovjek, planetolog Borel, svaki čas pogledavao sad na jedan sad na drugi ekran, govorio nešto s onima, a onda pristupio aparatu koji nas je direktno spajao s »Geom« i započeo dug razgovor. Iznenada su koordinatori ustali i nagnuli se nad ekranima. Na licima mi se odražavalo takvo uzbuđenje da sam već htio ući u kabinu. U to se u pultu sa strane zapalila tri svjetla. Dva zelena i jedno bijelo. To je značilo da stiže osobna raketa s »Gee«. Teretnjače, koje su bez prekida letjele tamo i natrag, bile su isključene iz signalne mreže. Poslije deset minuta pojavio se astrogator Ter Akonijan. Nisam mogao savladati svoju radoznalost pa sam s njim ušao u kabinu. – Odmah će se vratiti – rekao je Borel Ter Akonijanu – Saznat ćeš sve iz prve ruke. Šuteći, čekali smo oko četvrt sata. Nisam htio prekinuti šutnju. Napokon smo čuli daleki, isprekidani zvuk motora, koji je radio teškom mukom. Kad se motor približio čulo se kao da je naglo snažno udahnuo. Zvuk je prestao, a u kabinu su ušli ljudi u skafanderima noseći dugačku, plosnatu, metalnu plohu koju su položili na stol. Neki od njih jedva su se držali na nogama od umora. Riječ je uzeo jedan od tektoničara. Kako se vidjelo iz njegovih riječi, došli su do važnog otkrića sasvim slučajno, tražeći potvrdu za neku hipotezu. Jedan je gusjeničar iznenada upao u prazan prostor, skriven pod površinom tla. Kad su raširili taj otvor spazili su nešto kao izlaz iz podzemnog hodnika, koji je vodio strmo dolje, a poslije nekoliko desetaka koračaja bio je zatvoren kamenitim zidom.

– Je li taj hodnik prirodnog porijekla? – upitao je Ter Akonijan. – To nije sigurno – odgovorio je tektoničar. Pošao je k stolu, na kome je ležao donesen teret i rekao: – Otkopali smo dio galerije, ali posao polako napreduje, jer ne želimo upotrijebiti žestoka sredstva. Hodnik vodi dalje. Oko sto pedeset metara pod površinom našli smo u njemu – ovo... Odbacio je metalni poklopac. Na mekoj postavi ležala je rupičasta, ispečena gruda, velika po prilici kao ljudska glava. – Je li to organska supstancija? – upitao je Ter Akonijan u tišini koja je sada nastala. – Samo trag – odgovorio je tektoničar. – Sitne količine ugljena. Izotopna analiza pokazuje da je ta gruda stara po prilici 1200 do 1400 godina. Struktura nema osnovnog oblika. Opći kemijski sastav ne daje nikakvih uputa, jer je nastupila djelomična izmjena nekadašnjih sastavnih dijelova zbog pseudomorfnih insturzija. To je tijelo bilo osim toga izloženo djelovanju visoke temperature, zacijelo u času kad je padao meteor. – Što vele biolozi? – upitao je Ter Akonijan. – Isto što i mi. Ugljen je organskog porijekla, ali ništa više ne može reći. – Što vi mislite? – Planet nije nikada stvorio vlastite oblike života, dakle je taj ostatak morao doći na planet izvana. – Kakvu osnovu imate da tako sudite? – Ni u kojem sloju, sve tamo do ognjenih stijena, nema ni traga djelovanja vode, nema sedimentnih stijena, prema teoriji o strukturama, kojima su osnov bjelančevine, ne može nastati život bez vode. Ovaj je ugljen organskog porijekla, dakle... – raširio je ruke. – Dakle? – prihvatio je Ter Akonijan. – Hipoteze, samo hipoteze – rekao je preko volje tektoničar. – Galerija može biti ostatak nekadašnjih rudarskih radova. – A ovo – astrogator je rukom pokazao crnkastu grudu – ostatak živog bića? – Da. Istraživanja su vršena još cijeli idući dan, noć i još jedan dan bez prekida i za vrijeme oluje, ali nisu dala nikakav rezultat. Pred sumrak četvrtog dana bili su »Geini« rezervoari puni pa smo morali odletjeti. Istraživači su nerado napustili mjesto iskapanja, ali astrogatori su požurivali radio-signalima da se vratimo. Te noći izašla je »Gea« iz gravitacionog planetarnog područja Crvenog Patuljka i povećavajući brzinu pojurila prema velikim Centaurovim suncima.

ZVIJEZDE PADAJU Četiri mjeseca putovanja udaljili su nas za tri stotine milijarda kilometara od Crvenog Patuljka, koji je zaostao za krmom broda kao crvena iskra. »Gea« se kretala punom brzinom. Ležala je na kursu sistema Centaurovih blizanaca, pa smo već drugi put morali proživjeti promjenu zvijezda u sunca, promjenu koja je tekla tako polako da se nije mogla ni opaziti. Jedne sam večeri šetao po vrtu da malo razgibam kosti, a onda sam, kao već nekoliko puta, pošao do Borelovih, ali sam u stanu našao samo njihovog šestogodišnjeg sinčića. – Tatica se od jutra nije vratio – ponovio sam dječakove riječi. Pozvao me da se s njim igram, ali ja sam bio otišao. Borel nije izašao iz opservatorija niti da ruča, a to je moralo nešto značiti. Odvezao sam se liftom na gornji kat. U opservatoriju je vladao takav mrak da sam dulje vremena stajao na pragu, jer se nisam mogao snaći. Polagano mi se pogled priučio, spazio sam ekrane teletaktora na kojima je lepršala srebrnasta, zvjezdana prašina kao uhvaćena u debelim lećama. Prostor pred ekranima, obično pun gledalaca, bio je sada prazan. Tamna grupa astrofizičara okružila je aparaturu u dnu sale. Pošao sam na prstima da ne pomutim tišinu. Činilo se da svi osluškuju nešto što ja nisam mogao čuti. Kod razdjelnog puta radio-teleskopa stajao je Trehub. Obje ruke je držao na pokretnim ručkama i polako njima pomicao. Pred njim se veliki krug, u obliku diska, sad gasio, sad žario, a onda se glava astrofizičara crno ocrtavala na ljubičastom tlu. – Radarski signali – rekao je tiho. – Naši signali, reflektirani? Od čega? – Ne naši. – Dakle, sa Zemlje? – Ne, niti sa Zemlje! Iznenađen, pokušao sam da mu pogledam u lice, misleći da se šali, ali on je bio ozbiljan. – Pa onda, odakle su ti signali? – zapitao sam glasno a moj se glas čuo kao grom u tišini koja je još uvijek vladala. – Odanle – odazvao se Trehub iz dubine dvorane. Rukom je pokazivao gornji ekran. Na presjeku fosforičnih linija jedva se vidjela zamagljena tačka, udaljena nekoliko lučnih minuta od Sunca A Centaura, koje se plamenom mrljom sjalo u gornjem lijevom kvadratu. – To su signali s drugog planeta A Centaura... – dodao je moj susjed. Nebesko tijelo koje je slalo signale po svom položaju bilo je nalik na Veneru u našem Sunčevom sustavu. Bio je to takozvani Bijeli planet. Vrijeme njegova okretanja bilo je pravo iznenađenje za astronome. – Kako se dugo već čuju signali? – upitao sam. – Prvi put smo ih čuli jutros – odgovorio je Borel. – Tiču li se ti signali nas? – upitao sam i osjetio kako mi je srce zamiralo, jer sam znao što će odgovoriti planetolog. – Da. Čunj radijacije je vrlo uzak. Pokušali smo iz njega izići manevriranjem u raznim smjerovima, ali nas je uvijek nanovo uhvatio. Dakle su nas očekivali na toj bijeloj mrljici koja se jedva nazirala među oblacima iskara! Šest tjedana letjeli smo prema Bijelom planetu. Dva blizanačka Centaurova sunca sve su više rasla i gasila sjaj bliskih zvijezda, ujedno su se sve više udaljavala jedno od drugog. Sunce A bilo je već golema ognjena kugla u kojoj su klizile mrlje, izrazito vidljive u heliografima. No, sam je planet bio još uvijek samo iskra usred tmine. Pokušali smo stupiti s planetom u vezu. Automati su odašiljali sekvenciju ritmičkih signala i

neumorno je ponavljali cijele dane, ali jedini odgovor bio je nepromijenjen radarov signal koji je postajao to snažniji, što smo se mi više približavali planetu. Udaljenost se brzo smanjivala jer je »Gea« gutala 30.000 kilometara u sekundi – silna je to brzina na prostoru punom planeta, ali je bila i golema nestrpljivost koja nas je gonila, tako da se činilo da mrtvi metal sapnica plamti od ljudskog uzbuđenja. Napokon, četrdeset i trećeg dana otkako smo prvi put čuli radarove signale, našla se »Gea« nad planetom. Bijela, golema, gustim oblacima zastrta ploča sakrila nam je nebo. Zvučno radarovo kucanje postalo je tako jako da smo ga mogli čuti s pomoću jednostavnog elektronskog uređaja, bez pojačala spojenog s vanjskom prevlakom broda, ali to je bilo sve. Brod je usporavao let i kružio oko Bijelog planeta sve užom spiralom. Slivena navlaka oblaka branila je pogledu pristup, kao da je planet htio sakriti pred nama svoju tajnu. Mogli smo utjecati na meteorološke prilike, rastjerati oblake na većem prostoru ili ih pretvoriti u kaplje atomskim zračenjem, ali astrogatori nisu htjeli upotrebljavati ta sredstva, nego smo neprekidno ponavljali u redovitim razmacima pokušaje da uhvatimo vezu s planetom. Pošto nismo imali uspjeha, bacili smo na padobranima škrinjice s modelima raznih aparata i mašina. Oblaci su nekako zakrili te naše poslanike i zatvorili se nad njima, ali eter je i dalje odzvanjao jednoličnim radarovim kucanjem. To nam je svjedočilo da nekoliko stotina kilometara ispod nas žive razumna bića, koja nas promatraju, ali iz nama nepoznatih razloga, šute i ne odgovaraju na naš poziv. U posljednjem kruženju, kada je »Gea« već sišla do granice atmosfere, pokazala se odjednom među razderanim oblacima površina planeta. Ugledali smo neke sivomodre mrlje, slične golemim sploštenim paucima, široko rasprostrte tvorevine s grudastim, neznatno uzdignutim, središtem. Sve se to Vidjelo, kada su se razišli oblaci. Prostrana ravnica prelazila je u ploču crnu kao smola – iznenada je gledaoce prostrijelio snažan blijesak. »More« – klicali su svi na palubi. Trećeg dana našeg kruženja odlučili su astrogatori da pošalju dolje grupu izviđača. U ekspediciji je trebao sudjelovati veći broj raketa za jednu osobu. Upravljati su trebali ljudi. Ove male rakete mogle su se najlakše spustiti i u teškim prilikama, na malim prostorima, pa i među nastanjenim zgradama. Veći projektil s televizorom, nazvan »Očim«, letio je ispred ovih raketa, kojima je bio zadatak da se spuste ispod oblaka, da promotre položaj i da se, već prema prilikama, ili spuste na planet ili vrate na brod. U mikrofon su padale pojedine riječi. Let je pravilno napredovao. Rakete su postajale sve manje, padale su s visine od tri stotine kilometara. Nad velikom, bijelom, ravnicom prestale su kružiti i poredale se u ključeve. Kao crne igle kružile su nad blagim humcima tla. Sav unesen u ekran osjećao sam za leđima blizinu svojih drugova. Sred osvijetljene bjeline koja nam je probadala oči rastvarao se tamniji prostor, isprepleten perastim trakama. Prvih pet raketa letjelo je u tom smjeru a vodio ih je veliki projektil bez čovjeka – »televizijske oči«. Na suprotnom rubu oblačne podrtine nalazio se nabubreli oblak, koji je u sjeni imao boju vodom opranog škriljevca, a na suncu sjao tekućim srebrom. Klin raketa upao je u oblak, prostrijelio laku paru i pošao na drugu stranu. Letjeli su dalje i kao da su zastajkivali nad vlastitim sjenama. Pogledao sam gore. Nebo bez oblaka bilo je crno i zvjezdano. Kada sam opet pogledao dolje, nestale su »oči«, koje su vodile, a prvi ključ raketa upravo je zaronio u oblake. Časak su se njihovi vrhovi crnih nad pjegastom bjelinom kao ribe u pjeni gorskog potoka, zatim je lik jedne zatreptao na nekom oblaku i sve su nestale. Idućih pet raketa nagnulo je kljunove, gubeći visinu. U to je snop svjetla bljesnuo kroz oblake. Zrakom kormilarnice proletio je jedan prigušen uzdisaj i opet je bio mir, a pet prvih raketa klizilo je dalje – bile su užarene kao meteori. Motori su još radili, ali eto na stereometričkim kartama počela su da tamne imena: Borel, Sent, Antoniadi, Ingwar, Uteneut. Sjajne leće gasile su se kao plamičci, a to, što su prije jednog trenutka bile rakete sa živim ljudima, rasvjetljavalo je uskovitlane oblake blijeskom kipućeg metala. Od prvog blijeska do kraja katastrofe prošlo je možda dvije sekunde, mi smo svi stajali kao gromom

ošinuti, a strašnu je tišinu prekidalo samo kucanje planetarnog radara. Vidjeli smo drugu formaciju raketa. Tehničari za vezu poslali su joj već naredbu da se odmah vrati, ali rakete nisu mogle smanjiti brzinu u djeliću sekunde. Prije nego li piloti zakoče, ući će u sferu opasnosti. Dva astrogatora (Grotrijan i Pendergast) stražarila su kod centralnog pulta. Dvije su se ruke istovremeno pružile prema crnoj ručici da uključe dezintegrator. Samo maleni pokret i »Gea« bi izbacila iz svoje unutrašnjosti kaskadu antiprotona, jakosti sunčane protuberancije. Snažna lavina pramenova uništila bi nepoznatu silu, koja bi ubila naše drugove, bez obzira kakva bila ta sila. Munjeviti naboj brzine svjetla preletio bi ispred raketa, očistio im put, a kad se one nađu na mjestu katastrofe, bit će tamo samo prazan prostor. No izbačen se naboj ne može zaustaviti. Osamsto trilijuna erga energije probit će atmosferu planeta kao list papira i srušiti se na njegovu površinu. Takvom se udarcu ništa ne može oduprijeti. Štogod je materija pretvorit će se u plamen, a energija raspadanja rastopit će koru planeta. Grotrijan i Pendergast pružili su istovremeno ruke prema isključniku. Obje te ruke ostale su sekundu u zraku i povukle se – kada su jedno drugom pogledali u oči. Ručica je i dalje ostala u mrtvom položaju. Piloti slijedećih pet raketa kočili su svim snagama. Po golemim plamenovima moglo se vidjeti kako je to bio očajnički napor, ali su ipak jedan za drugim išli u smrtonosnu sferu i zasjali plamenim ognjem. Samo je posljednja raketa, od ovih pet, izbjegla propast. Zatim se »Gea« počela polako povlačiti, okrećući kljun prema ploči planeta. Magnetsko je polje usisalo, kroz otvore na dnu, rakete koje su se vraćale. Ekran unutrašnjeg televizora pokazivao je halu aerodroma. Iz čeličnih grla izbijale su duge iglice brodica, a na pokazatelju automata za primanje skakali su brojevi: 17 ... 18 ... 19 ... Poslije dvadesete rakete bio je duži prekid. U međuvremenu otvarali su se ulazi raketa povučenih na rezervne staze, piloti su izlazili, brzo otvarajući zaklopce i mjesto da pođu gore, ostajali su s drugovima na aerodromu. Sve se više srebrnih likova miješalo među one koji su čekali. Automat je pokazao broj 21, istovremeno je ispružena šapa dovela na ispražnjenu stazu veliku raketu iz koje nije nitko izlazio. Bio je to brod bez čovjeka »televizijske oči«. Nekoliko minuta zavladala je mrtva tišina. Tlačni uređaji za izvlačenje ležali su nepomično u ležajima. Zatim se ploča signalizatora teškom mukom okrenula. Pojavio se broj 22 i kroz otvorene zaklopce kliznula je posljednja spašena raketa. Nije se sama otvorila. Mehanoautomati su otvarali zaklopac. Iznenada sam se trgnuo i prestao gledati u ekran. Signal je zvao sve liječnike na radna mjesta. Sala za operacije bila je osvijetljena. Šest je ljudi unijelo na rukama tijelo, čvrsto zatvoreno u gumenom kokonu. Položili su tijelo na zagrijanu porculansku ploču. Šiljci instrumenata ušli su u plastičnu masu. U razrezu je zasvijetlio srebrni skafander. Hrskale su metalne spirale. Još nekoliko sekundi – vidjeli smo Ametino lice. Kada je otrgnuo osigurače i strašnom brzinom izveo raketu iz pravca, zgusnula se njegova krv kao olovo, provalila je crijeva i noge, kidajući tkivo. Sav je bio jedna jedina drhtava rana. Samo glava i ruke ostale su bijele i beskrvne. Na prvi pogled shvatio sam da mu nema spasa. No, odmah smo uključili umjetna pluća i srce. Povezali smo popucane krvne sudove do kojih smo mogli doći. Nije se više radilo o tome da se spasi Ameta – to nije više ni bilo moguće – već da ga se samo prizove svijesti, ma i na nekoliko časaka. – On je pri svijesti! – rekao je Schrey. Sagnuli smo se i zadržali dah. Nepomična maska počela je da drhti kao da je trza bijes. Usne se otvorile, pokazali su se zubi stisnuti da bi mogli popucati, obliveni končićima krvi. Ameta je bio pri svijesti, ali je bol od rastrganih živaca bila tako strašna da je on svu svoju snagu morao upotrijebiti da ne bi vikao. Zato nije imao snage da progovori. Posljednja injekcija. Staklo se bočice razbilo na podu i tanko zveknulo. Nismo mogli odstraniti bol. Anestezija bi oduzela i svijest. Schrey se povukao od stola, ali je i

dalje gledao u bolesnika. Za njim smo pošli i Ana i ja. Stajali smo spuštenih krvavih ruku, kao da dajemo znak da smo učinili sve što je bilo u našoj moći. Uza zid stajalo je nekoliko desetaka ljudi. Između tamnih likova stajali su svijetli skafanderi pilota, koji su došli ravno s aerodroma. Jedan od njih, Zorin, još nije ni skinuo kacigu, samo ju je odbacio natrag, kao čudnovato krilo. Iznenada se okrenuo i istrčao. Možda smo dva minuta tako stajali ne mičući se. Tišinu je prekidalo samo hripanje Ametinog daha i tihi zvuk umjetnog srca. Vrata se naglo otvore i uđe Zorin još uvijek u srebrnom skafanderu. Nosio je u ruci svinutu kočnicu iz Ametine rakete. Prišao je stolu na kojem je ležalo Ametino tijelo. Uzeo je najprije jednu, pa onda drugu njegovu ruku. Obje su mrtvo i bespomoćno visile, a Zorin ih je položio i pritisnuo na kočnicu. Zatim je oprezno i lako podigao bolesnika i stavio mu podbradak u gumeni držak, koji je na sredini kočnice, da diže ili spušta pilotovu glavu već kako je to potrebno zbog kretnje kočnice tako da bi tjeme uvijek bilo usmjereno na protivnu stranu, od okreta rakete. Zorin je položio Ametinu glavu na dršku i uzeo kočnicu u obje ruke te je svinuo. Tada se glava umirućeg digla kao da ju je netko gurnuo, a ruke su izvele na kočnici dio okretaja. Zorin je tri puta pomaknuo kočnicu tamo i natrag, kao da je okreće i tobože ubrzava raketu. Kada je to po treći put učinio, digao je Ameta vjeđe. Ružičasta pjena mu je navrla na usta i čuo se šapat: – Velike rakete – će doći – gradove – sam vidio – vi dalje – na velikim raketama... televizori... na velikim... Grčevito je privukao kočnicu na prsa. Ruke su mu zadrhtale, kao da je htio gurnuti kočnicu gore i zadržale se zauvijek.

ZEMALJSKO CVIJEĆE Cijelu noć se »Gea« udaljavala od planeta. U osam sati ujutro objavili su zvučnici da vijeće astrogatora saziva momčad na sastanak. Za četvrt sata napunio se amfiteatar. Čuo se samo tihi, duboki šum. Podij kraj zida bio je prazan. Iznenada se na nj popeo Ter Akonijan i rekao: – Riječ ima profesor Goobar. Tek sada smo svi opazili da Goobar već dulje vremena stoji sa strane, malen i duboko sagnut i gleda u dvoranu. Nastala je duboka tišina u kojoj je odjeknuo njegov glas: – Predstavit ću ovdje hipotezu koja nam je trebala razjasniti prošle događaje i usmjeriti naše buduće djelovanje. – Jučerašnji tragični događaji kao da nas upućuju na to da na Bijelom planetu žive neka krvoločna bića i da njihovo djelovanje uzrokuje činjenice koje ljudi ne mogu razumjeti. Znam iz razgovora da mnogi od vas tako misle. Držim da je to nepravilan sud. Mi znamo vrlo malo o tim bićima, ali jedno je neosporno: ona su razumna, a u spomenutom tumačenju bi bio njihov postupak besmislen. – Zvjezdana se raketa približuje planetu a s njom i male rakete, koje uništi nepoznata sila. Zbog čega? U početku sam mislio da imamo premalo podataka da bismo mogli rekonstruirati cijeli događaj, to znači i naše postupke kao i postupke druge strane. Ali nije tako. Časak je šutio. – Pođimo od posljednjih događaja. U ravnini na gornjim slojevima atmosfere stvoreno je snažno polje radijacije koje je uništilo devet raketa. Dogodilo se to u dvije faze. Najprije je pretrpilo katastrofu pet raketa prve formacije, zatim – četiri druge. Raketa s televizorima, koja je prva prošla kroz smrtonosno područje, nije uništena. Zašto? Opet je zašutio. – Sve se to dogodilo prije toga i poslije toga neprekidna kontrola našeg kretanja, šutnja kao odgovor na naš poziv, precizan način s kojim su uništeni naši projektili – sve mi je to dokazivalo da to nije bio prvi slučaj što se prva raketa spasila. Zbog toga stvar izgleda ovako: devet projektila je prema mišljenju nepoznatih bića trebalo uništiti, a jednu je raketu trebalo iz te osude isključiti. Razlog mora biti u razlici između uništenih raketa i ove spašene. – Meni se stvar odmah činila vrlo čudnom – govorio je dalje Goobar – jer su te rakete vrlo nalik jedna drugoj. Polako mi se i protiv volje pojavila misao da je netaknuta raketa bila bez čovjeka – upravljača i da je u tome bila ta razlika. Još jednom se vratila već odbačena hipoteza da je cilj djelovanja tih bića bila želja da ubiju pilote. Zašutio je. – No odakle bi oni mogli znati da je prva raketa bila bez čovjeka-pilota? Govorilo se, kako sam slušao, da su oni na neki način iz daljine zrakama prozreli naše rakete. To je međutim sasvim nemoguće. Rakete su obložene oklopom pa bi ih zračenje, koje bi bilo tako tvrdo da ih pronikne, moralo istovremeno i uništiti. – Vratimo se na našu polaznu tačku. Kakva je razlika postojala između devet uništenih raketa i jedne netaknute? Građa, oblik, tehničke pojedinosti su svima jednake. Ima samo jedna razlika: netaknuta raketa je tri puta veća od uništenih. Prema tome su se događaji odvijalo ovako. Grupa raketa približava se planetu. Plan nepoznatih bića glasi: male uništiti, velike ne napadati. Zašto? Nisam to mogao razumjeti. Što znaju oni o nama, a što bi ih sililo da na taj način postupe? Što su oni uopće znali? Samo to da se brod približava planetu. Znali su to već šest tjedana, otkada je njihov radar otkrio »Geu«. Tu sam se prvi put zamislio: a zašto je radar baš onda uhvatio »Geu«? Naravno, to je opet mogao biti slučaj. Ali o slučaju se smije tek onda govoriti, ako su bili isključeni lanci posljedica i uzroka koji vežu razmatrane događaje, a u

našoj stvari to nije bilo sigurno. Radarov čunj koji nas je pogodio bio je vrlo uzak, tako se to odavno govorilo. A što bi se dogodilo, pomislio sam, da stavim u pogon matematiku? Zapitao sam profesora Trehuba kako je širok bio radarski čunj u času kad nas je uhvatio? Sada se ispostavilo da obojica, i on i ja, mislimo o jednom te istom. Ne samo da je odgovorio na moje pitanje, nego je još dodao da bi taj čunj dosegavši Crvenog Patuljka bio tako širok da bi obuhvatio prostor s promjerom od osamdeset milijuna kilometara. Da li počinjete shvaćati?... Oni nisu slučajno poslali taj snop valova. Oni su mislili da se neki brod kreće u onom dijelu neba. Zašto su to mislili? Jesmo li mi dali znak da se približujemo? Tako jak znak da su ga spazili kroz bilijun kilometara i tako brz da je pretekao »Geu«, a opet tako neznatan da mi sami nismo bili svjesni da smo ga poslali. A mi smo zaista stvarno poslali taj znak. To je bila eksplozija mrtvog satelita Atlantida! U dvorani je vladala strašna napregnuta šutnja. Goobarove riječi padale su u nju kao ražareni utezi. – Izveo sam slijedeći jednostavni račun – nastavio je učenjak. – Eksplozija četrnaest uranovih bombi stvorila je blijesak koji je u djeliću sekunde nadjačao Sunčev sjaj. Ovaj blijesak doletio je do Bijelog planeta poslije tri mjeseca i tamo je zapažen. Gdje bi nas trebao sresti radarov impuls, zapitao sam se, ako mislim da su ga s planeta poslali odmah kad su spazili blijesak. Račun odgovara: trebalo bi uhvatiti »Geu« na udaljenosti od petnaest dana svjetlosne brzine pred planetom. Taj se rezultat tačno slaže sa stvarnošću. Takva tačnost ne može biti posljedica slučaja. Prema tome sada smo na pravom putu. – Dobro. Ali zašto su oni poslali radarov impuls čim su spazili blijesak? Odgovor dolazi sam od sebe: jer su znali, što je izazvalo blijesak. Znali su da u sustavu Crvenog Patuljka kruži mrtav brod natovaren atomskim nabojima i da je blijesak izazvan eksplozijom tih naboja. Zaista je vrlo vjerojatno da bića, na tako visokom stupnju tehničkog razvitka, kontroliraju okolinu svog sistema pa su otkrila i umjetni mjesec Atlantida. Ako se tako dogodilo, onda su baš oni poslali zrake astrona na atomske naboje i znali da je nemoguće da se bombe same zapale. Prema tome ih je blijesak obavijestio da je u prostor njihova sistema uplovio neki brod i da je on izazvao požar i uništio satelit. Da se uvjere u pravilnosti svoje hipoteze, poslali su snop elektromagnetskih valova, a kad su utvrdili da se tamo zaista nalazi brod, kontrolirali su njegovo kretanje. Toliko o tome, kako smo mi sami obavijestili stanovnike planeta o našem dolasku. A sada mi dopustite da okrenem cijeli problem i da umjesto nepoznanice, koja su tu u ovom problemu neznana bića, uvrstim – ljude. – Uzmimo da ljudi stanuju na tom oblačnom nebeskom tijelu, da su ti ljudi saznali jednog dana od svojih astronoma kako je u prostor njihova sistema ušao neki nepoznati brod. Taj brod plovi sa iste one strane neba, s koje je nekada došao u njihov sistem neki drugi brod s mrtvom momčadi i atomskim teretom. Dalje. Ovaj novi brod uništio je onaj mrtvi eksplozijom. Kakva su to bića, misle oni, koja uništavaju staro vozilo na svom putu, koja troše vrijeme i napor da grobnicu s okamenjenom momčadi pretvore u ništa? To je nejasno, to je sumnjivo. Treba pažljivo nadzirati ta bića. – Šalju radarov čunj tako širok da bi mogao obuhvatiti gotovo cio sustav Crvenog Patuljka. Dok radarovi valovi, odašiljani svjetlosnom brzinom stignu do nepoznatog broda, prolazi nekoliko tjedana. Kad se odbijena jeka vraća, vidi se, da brod juri velikom brzinom prema planetu. Tada ljudi, jer mi smo mjesto nepoznanice uvrstili ljude, odluče da će čekati. Napokon brod stiže do planeta i šalje iz svoje nutrine trideset raketa. Malih raketa. Ljudi na Bijelom planetu nisu ih još nikad vidjeli, zar ne? Tako mislite? A ipak. Sjetite se fotografije donesene s mrtvog satelita Atlantida. Na koji su način Atlantidi namjeravali izbacivati atomske bombe? S pomoću malih četiri do pet metara dugih raketa. Malih raketa. I to sada se na nebu Bijelog planeta javlja trideset malih raketa koje vodi jedna velika. Nije li vjerojatno da je ta velika raketa brod s momčadi koja treba da zađe pod oblake, pronađe cilj i baci na nj trideset uranovih bombi? Što treba učiniti da bi se spriječila katastrofa? Srećom su stanovnici planeta jednom posjetili mrtvi satelit, učinili njegove bombe neškodljivim s pomoću astrona, znaju njihovu konstrukciju... U svakoj se bombi nalazi snop cijevi koje se u sredini koncentrično sastaju. Svaka cijev sadrži u sebi projektil od metalnog urana i eksploziv. Detonacija tog eksploziva sabije čestice urana u jednu grudu s

masom iznad kritične, time uzrokuje i atomsku eksploziju. Dakle, da se zapali bomba prije određenog vremena, dosta je prisiliti eksploziv na detonaciju, a zapaliti se može najjednostavnije tako da se jako povisi temperatura. U tu svrhu treba stvoriti odgovarajuće energetsko polje u gornjim slojevima atmosfere... Ali, misle opet ljudi, to ćemo učiniti samo s bombama. Veliki brod s momčadi nećemo napadati. Neka nepoznati došljaci vide da ne želimo s njima ratovati, niti ih uništiti. I, eto, čitav taj plan bio je i ostvaren. – Kako vidite – nastavio je Goobar – sve se tu slaže i to tako čudnovato da iz tog izviru dva nova pitanja. Prvo: ako na mjesto nepoznanice uvrstimo ljude, postupali bi oni isto tako kao i nepoznata bića. Dakle, ta bića moraju biti vanredno slična ljudima. Kako to? Dakle, već na prvom zvjezdanom putovanju, kojemu je cilj bila najbliža zvijezda, kada smo upoznali jedan od milijuna planetarnih sistema Galaktike, naišli smo već na bića neobično slična čovjeku. Nije li to opet uzrokovano slučajem i to tako nevjerojatnim da nam je time sve naše dosadašnje zaključivanje potpuno uništeno. Moj odgovor glasi: logički skelet ljudskoga zaključivanja djeluje u postupcima bića ne zato što je najsavršeniji nego zato što je neizbježan. Da bi savladao materijalne sile svemira, morao je čovjek u toku tisuću godina stvoriti upravo takve metode induktivnog i deduktivnog zaključivanja, metode koje izviru iz jednostavnog kretanja svake žive materije. Bića, kada bi obožavala zvijezde, umjesto da ispituju nutarnje promjene, ne bi došla daleko na putu razvoja... Ako su, dakle, stanovnici Bijelog planeta stvorili visoku civilizaciju, onda njihov um mora djelovati po zakonima logike. A moraju li zato da nalikuju na nas vanjskim izgledom? Naravno da ne. Djelovanje prema uvjetima slično je principu i kod majmuna, gliste i psa, a teško bi bilo reći da su ta bića međusobno slična u anatomskom pogledu. Drugo: kako se moglo dogoditi da to sve sada znamo, a nismo poduzeli nikakve mjere opreznosti, ništa nismo predvidjeli i dopustili smo strahovitom lakoumnošću da dođe do te zablude, koja je imala tako tragične posljedice? Moj odgovor: tome je uzrok naš kukavičluk. Susret s mrtvim satelitom bio je slučaj, da, ali to što se poslije toga desilo nije imalo više ništa zajedničkog sa slučajem. Nije to bilo slučajno, što smo se tako požurili da uništimo satelit. U osnovi našeg postupka krilo se osvjedočenje da je uništenje satelita isključivo naša, zemaljska stvar i da to ne smije nitko vidjeti, ako ne smije, onda i neće. To kroz nepravilno alogično zaključivanje niklo je iz želje da se odsječemo od okamenjenog ostatka naše vlastite prošlosti. Tako smo se silno htjeli nje odreći da prilikom kasnijeg stvaranja planova nismo uzeli u obzir niti taj susret s mrtvim satelitom, niti njegovu propast, baš tako kao da se ti događaji uopće nikada nisu ni dogodili. Za taj nedostatak hrabrosti, za brzinu kojom smo uništili satelit, morali smo platiti životima naših drugova. Nismo htjeli ništa znati o onima tamo – a ipak su i oni bili ljudi. Ne može se čovjek lažju izvući iz svoje prošlosti. Ne smije se precrtati ni ono što nam je tuđe. – Na kraju još nekoliko riječi o društvenom sistemu Bijelog planeta. Znamo samo malo o njemu, ali to što znamo, to je i najhitnije. Radarski signal koji je kontrolirao naše kretanje bio je neprekidan, i ako se planet okreće. Slali su ga prema tome odašiljači koji sustavno okružuju cijelu kuglu. Kad su jedni odašiljači zalazili pod horizont, preuzimali su funkciju odašiljanja drugi. Radarska je obrana cjelovita, radi u službi čitavog planeta, dakle su njegovi stanovnici ujedinjeni u tehničkom pogledu kao i mi. Ujedinjenje na tehničkoj osnovi uključuje u sebi vjerojatnost također i društvenog ujedinjenja. – Premda nemam ni namjere niti prava da odlučujem o našim budućim koracima, želio bih ovdje izraziti uvjerenje da bismo morali pokušati da se sporazumijemo sa stanovnicima planeta. Tek što je Goobar završio, stao je uz njega Ter Akonijan, podigao napisani list do visine očiju i počeo čitati: »Vijeće astrogatora – brodskoj posadi. U najskorije vrijeme počet će čovječanstvo s transgalaktičkim letovima. Tim ekspedicijama moraju služiti kao posrednici kozmičke stanice na nebeskim tijelima koja kruže u blizini Sunčeva sistema. Položaj Centaurova sustava čini ga prirodnom bazom za ekspedicije u smjeru južnog pola Galaktike i Magellanovog Oblaka. S toga je razloga odlučilo Vijeće Astrogatora:

1. Nastaviti pokušaje sporazumijevanja s Bijelim planetom; 2. Ovi pokušaji mogu završiti propašću broda. U tom slučaju preuzet će ih slijedeća ekspedicija, ali bi do izgradnje kozmičke stanice došlo tek četvrt stoljeća kasnije. Da se to izbjegne, izabrat ćemo najprikladniji između Centaurovih planeta za bazu kozmičke stanice prije nego li počnemo ponavljati pokušaje sporazumijevanja s Bijelim planetom. Na izabranom planetu ostavit ćemo strojeve koji će pod nadzorom jednog čovjeka početi gradnju stanice. Vijeće astrogatora pristaje da ostavi na tom planetu mehanoeuristu-pilota Zorina, jer on posjeduje svestrano politehničko obrazovanje i veliko iskustvo u izgradnji kozmodromskih stanica.« Kada je astrogator završio čitanje i pogledao u dvoranu, opazio sam da je Ana, koja je sjedila na dnu sale, ustala i izašla kroz sporedna vrata. Iz centralnog prolaza gurao se Zorin prema podiju i uspeo se. Šum koji je nastao u amfiteatru kod posljednji riječi Ter Akonijana sada je zamro. Prema zakonima međuplanetarne plovidbe ne može čovjek samotno boraviti u kozmodromskoj stanici. Mora imati pored sebe bar jednog druga. – Pristaješ li? – prodro je do mene glas prvog astrogatora kao iz goleme udaljenosti. – Pristajem – rekao sam. Tihi šum prošao je kroz dvoranu. Zorin i Goobar su razgovarali s astrogatorima. Najbliži me lift odnio dolje u vrt. Opazio sam Anu već izdaleka – sjedila je na travi gusto protkanoj potočnicama. Ameta je vrlo volio potočnice. Nije mu bilo drago imati cvijeće u sobi. »Kad čovjek želi cvijeće, neka ide k njemu« – govorio je. Način na koji je Ana sagnula glavu prisilio me da usporim korak. Doticala je cvijeće rukama kao da je slijepa. Stao sam iza nje. – Ti si to – rekla je tiho. Htio sam prekinuti šutnju, ali nisam mogao. Poljubio sam dlan njene male ruke i osjetio tvrdu kožicu kraj prstiju, tamo gdje su je često doticali instrumenti. – Bio si do kraja na sastanku – zapitala je. – Da. – Zorin? – Da? – I ti? – Da... Zašutjela je. – Hoćeš li se vratiti? Bacio sam se k njoj. – Ljubavi moja... Poljubio sam i u poljupcu sam osjetio kako je već daleka. – Vratit ću se, zacijelo ću se vratiti. Uostalom, ne odlazim samo ja od tebe. Letimo oboje na razne strane... A ti? Hoćeš li se vratiti? – pokušao sam da se nasmiješim i da dadem svome glasu veseo prizvuk, ali je Ana ostala ozbiljna. – Da – rekla je – zacijelo ću se vratiti. – Onda je dobro. Pogledala me, njene tamne oči bile su tik uz mene. – Znaš, ne mogu vjerovati da je bilo vrijeme kada te nisam poznavala... To je tako veliko, kao da nije imalo početka. Grlio sam je sve snažnije, a ona je duboko uzdahnula i šapnula mi: – Oni su ipak bili vrlo sretni... – Tko to, draga moja? – Ljudi starine. – Zašto tako misliš? – Jer su vjerovali u vječnost... Tri mjeseca je »Gea« obilazila prostorom Centaurova sustava. Planeti su se približavali kao iskre,

rasli do veličine svjetla, zaslanjali nebo i opet odlazili ovijeni ognjem naših sapnica. U to sam se vrijeme rijetko viđao sa Zorinom. On je zajedno s drugim konstruktorima radio na planovima kozmičke stanice. Općeniti je plan bio izrađen već prije godinu dana a sada se Tembharina grupa mučila s tehničkom dokumentacijom. Znao sam kako je nerad opasan za čovječji um, a k tome sam htio postati ne samo Zorinov drug nego i suradnik, pa sam cijele dane studirao priručnike s područja radio-inženjerije i tresao sam prašinu sa starih znanja, stečenih još u mladosti na mehanoeurističkom studiju. Sistem Sunca A završavali su ledeni planeti Neptunova tipa. Pošto smo se udaljili milijardu kilometara od njihove putanje, našli smo se u sferi Sunca B. U prostoru njegove gravitacije nije bilo planeta. Kružili su ovdje samo veći i manji asteroidi, ostaci nebeskog tijela koje se raspalo prije mnogo tisuća stoljeća. Astrogatori su odlučili da se transgalaktička stanica postavi na jednom od tih strmih, stjenovitih odlomaka gdje nije bilo zraka. Putanje nekoliko stotina takvih asteroida probijale su prazan svemirski prostor. Mogli smo među njima birati, ali je izabrani planetoid morao udovoljiti mnogim zahtjevima. Njegova je putanja morala biti vrlo bliska krugu, da se na svome putu suviše ne udaljuje od Sunca, niti da se k njemu previše ne približuje. Morala je također biti dosta daleko od orbita drugih nebeskih tjelesa, da ne bi zbog njihove blizine trpjela veće perturbacije. Zatim je morala biti podalje od velikih potoka na periferiji »smetlara dvostrukog sistema«. Cijeli mjesec dana bili smo u potrazi. Opservatoriji su radili dan i noć. Teletaktori i radaroskopi istraživali su bez prekida svemirski prostor, a rezultat toga lova ili bolje reći pecan ja bio je izbor najprikladnijeg asteroida. Bio je to mali, bezimeni asteroid s promjerom od oko četiri stotine kilometara. On je imao gravitaciono polje vrlo maleno, ali ipak dovoljno da bi se čovjek tamo mogao kretati bez straha da će spasti u svemirsku prazninu. Dok smo se približavali tom odlomku zvijezde, činilo nam se da on žmirka na nas kao nekom oštrom mačjom zjenicom. Ovi vidljivi titraj i svjetla bili su uzrokovani brzom kretnjom asteroida oko osi i njegovim vrlo nepravilnim oblikom, jer je on svojom izduženom formom više bio nalik na gorski lanac obješen u crnim tminama, nego na planet. »Gea« je oko njega kružila dva tjedna. Za to su vrijeme tektoničari konstatirali da je čvrstoća stijena dovoljna i da im je osigurano trajanje za nekoliko tisuća godina. Odmah je započelo istovarivanje strojeva, građevnog materijala i namirnica na površinu planetoida. Automati-građevinari brzo su se uvukli u stijene i izbušili u njima dvije okrugle udubine. U jednoj se smjestila kupolasta tlačna komora s rezervoarima zraka, a u drugoj reaktor koji nam je trebao dobavljati električnu energiju i toplinu. Teretne su rakete prevozile na planetoid dan za danom sirovine i dijelove – od kojih je trebalo izgraditi radar, buduću stanicu – dok napokon nije i posljednji teret smješten sred hridine. Brzo i jednostavno smo se oprostili od drugova. Kada sam sa Zorinom silazio kosinom prve staze, na kojoj se nalazila raketa spremna za polazak (bili smo već u skafanderima, samo su nam još kacige bile otvorene) iskoči odjednom iza jednog stupa djevojčica i prepriječi nam put. Stali smo, a dijete – bucmasta djevojčica od koje četiri godine – digne s naporom kitu i preda je Zorinu. – Evo ti – rekla je – a kad se vratiš, onda ćeš nam opet pričati priče. Zar ne? – Svakako – odgovori Zorin. Ter Akonijan, Pendergast i Yrjöla su nam stisli ruke bez riječi. Zorin se prvi put utisnuo kroz uski ulaz u unutrašnjost rakete i pružio ruku po cvijeće koje sam mu oprezno dodao. Onda sam i ja spustio noge u dubinu otvora. Kad sam već zaronio do pojasa u metalni brod, opazio sam iznenada ženu koja je stajala nekoliko metara iznad nas. Bila je to Callarla. Zastao sam i stojeći tako nepomičan, shvatio sam nešto što nitko do sad nije znao. Ona je očekivala dijete. Bila je i sada nalik na djevojku, ali ja sam to poznao po jednoj njenoj kretnji, po očima, po izrazu lica. Činilo se da napeto

osluškuje ne nešto u svojoj dubini nego u svom vlastitom tijelu, u kojem je već osjetila prvi drhtaj nove budućnosti.

MAGELLANOVI OBLACI Kita jorgovana stajala je u staklenoj laboratorijskoj posudi kod prozora. Sjedeći za stolom vidio sam kako automati buše otvore u hridi, desetke otvora u koncentričnim krugovima. Zatim bi stavljali naboje u otvore i nestajali. Eksplozije se nisu čule. U vidnom se polju već pokazao radar. Pružio je glavicu na dugom vratu i kretao njome sasvim kao da se smiješna metalna žirafa ogleda tražeći imaginarno lišće. Kad je odjeven u skafander izlazio poslije podne, drugi put toga dana da kontrolira uspjeh rada, uzeo je grančice jorgovana sa sobom. Vratio se za sat. Imao ih je zataknute za pojasom. Opazio sam to, ali nisam ništa rekao. Spazio je moj pogled. – Nisam ih mogao ostaviti – razjasnio je. – Tako je sve kamenito. Da je bar malo zemlje! – Bolje što si ih donio – rekao sam. – Jorgovan ima tako meku srž, može se ostrugati, igrao sam se time dok sam bio dijete. Grančice su se vratile u praznu staklenku i ostale u njoj. Do kraja. Automati su radili puna dvadeset i četiri sata. Dan ili noć – to je njima bilo svejedno. Nama ne. Teško se bilo odlučiti koji ćemo ritam sna i bdijenja odabrati. Asteroid se tako brzo okretao, da je našu kamenitu ravnicu izlagao svaka tri sata vrućim zrakama sunca. Za vrijeme trosatne noći također je svjetlilo, iako slabo, Sunce A, udaljeno od nas dvadeset i pet astronomskih jedinica, neusporedivo jače nego li naša zemaljska puna mjesečina. Svake smo večeri sjedili kod radio-prijemnika na minijaturnom katu naše »kuće« i slušali pažljivo gluhi šum zvučnika. Iz kaosa šumova i treskanja koji su bili samo površina neke uzbibane tamne pučine iskakivali bi iznenada veseli zvuči signala. Dozivala nas je »Gea«. Već smo provizorno postavili jarbole naše emisione stanice pa smo mogli podržavati televizijsku vezu s brodom i svake smo se večeri viđali s drugovima. Izmjenjivali smo informacije, javljali kako napreduje posao, a Zorin je ponekad molio drugove da mu pomognu u izračunavanjima. »Gea« je letjela ravno prema Bijelom planetu. Samo su je dva tjedna dijelila od cilja našeg putovanja. Htjeli smo da za to vrijeme svršimo osnovne radove za iskapanje temelja buduće atomske centrale koja je imala zamijeniti našu provizornu centralu. Ustajali smo u osvit asteroidova dana, obilazili sva radna mjesta, a bilo ih je često po deset na jednom, razbacanih na prostoru od nekoliko kilometara, a zatim smo, ne vraćajući se odmah u tlačnu komoru (govorili smo »kući«) odlazili u šetnju, mijenjajući svakog dana smjer marša i tako smo upoznali okolinu u promjeru od nekoliko desetaka kilometara. Na sjeveroistoku, trideset kilometara daleko od naše »kuće«, prelazila je relativno niska, sjenovita ravnica u strmu hridinu, obraslom guštarom čudnih oblika. Sve do horizonta dizala se okamenjena bujica stijena. Nije tu bilo ni traga prašini, prirodnoj eroziji, slici djelovanja vode, vjetra i teže. Deset dana poslije našeg dolaska na planetoid sjedili smo na vrhu stjenovite iglice koja se dizala visoko iznad okoline. Sunce je na zapadu visilo u rasplamsanom runu protuberancije. Drugo Sunce A približavalo mu se kao sitna, blistava pločica. Pošli smo dalje da bismo mogli promatrati predviđenu pomrčinu jednog sunca zaslonjenog drugim. Kada je mala pločica gotovo dotakla veliku, isturile su obje, jedna prema drugoj, plamene jezike koji kao da su tražili jedan drugog i odmah se slili te je postala čudnovata tvorevina kruškastog oblika sa snažnim čeličnim sjajem. Zatim se uži, izduženi dio kruške počeo kvrčiti – to je bilo Sunce A – i sakrilo se za veliko. Sjaj svjetla nije postao manji, jer se smanjivanje blijeska nije moglo zamijetiti. Priručni elektronski mozak pomogao nam je u proračunima za gradnju. Navečer bi Zorin sjedao za stol i počinjao s njim raspravljati. Elektromozak je bio malen, usko specijaliziran, nije se naravno mogao

mjeriti sa snažnim generalnim »Geinim« automatima, pa je Zorin često morao dugo čekati na rezultate i nazvao ga »ludicom«. Ovaj nadimak dobio je vremenom značenje imena jednog od milja. Nekoliko večeri po redu nije Zorin analizirao astroradarove podatke, jer je provjeravao kako napreduje rad na gradnji. Astroradar nas je obavještavao o svemu što se događa u prostoru oko kamenite hridine na kojoj smo mi putovali kroz svemir. Kad je napokon pogledao te podatke, namrštio se. Dao je neke podatke na izračunavanje »ludici«. A ova je kao uvijek otezala. Kad nismo od nje dočekali rezultate pošli smo spavati. U noći je Zorin ustao i pošao automatu. Vratio se zvižduci, a to je značilo da je loše volje. – Znaš – rekao mi je napokon – čini mi se da ćemo imati kašu. Kaša znači u govoru pilota potok meteorita. Nije me se ta vijest mnogo dojmila. – Pa, što onda? – rekao sam – i naša »kuća« i reaktor i sklonište automata sagrađeni su s dobro proračunatom zalihom izdržljivosti. Zorin nije ništa govorio, tek kada je izlazio – bilo je već svitanje – dobacio je: – Nisu to obični meteori, znaš, nego oni koji dolaze izvan sistema... Ostao sam sâm. Zorin je otišao grupi koja je radila na najudaljenijem mjestu. Imao sam po prilici sat vremena da promislim o njegovim riječima. Kako je poznato na planete padaju dvije vrste meteora. Oni iz vlastitog sistema okreću se po određenoj stazi a njihova brzina – u odnosu prema našem planetu – nije mogla biti veća od nekoliko kilometara u sekundi. Suprotno tome »strani« meteori, rojevi kamenih i željeznih gruda, jure po parabolama, a u odnosu prema tijelima našeg sustava mogu doseći goleme brzine – i to sto kilometara u sekundi. Naš je radar, kako se činilo, uhvatio sjenu baš takvog roja. Poduzeli smo sve moguće mjere opreznosti. Automati su osiguravali našu komoru još jednim redom oklopa, a tako i strop reaktorove komore koja se nalazila pola kilometra daleko od naše »kuće«. Bio je to veliki metalni valjak, usađen u stijenu tako da je iz nje virila samo jedna četvrtina. Zorinova se slutnja pretvorila u stvarnost. Fotografske su ploče pokazivale u jednom kvadrantu neba sitnu maglicu, kao da je netko načinio mrljicu na snimci. Tamo je klizio roj tako sitnih tjelešaca da su se mogla vidjeti samo kao cjelina. Svjetlo je zvijezda i dalje kroz nju prosijavalo. Dakle, to nije bila jednolična masa, nego roj malih mrvica. – Možda je to oblak prašine – rekao je Zorin kad smo razmišljali, da li da obavijestimo »Geu« o našem strahovanju i odlučili da to ne učinimo, jer nam naši drugovi ne mogu pomoći, a samo će se nepotrebno brinuti. Čitav idući dan napredovali su radovi kao obično. Druga jama za temelje budućeg reaktora bila je gotovo završena. Učvrstili smo sklonište automata novim oklopom, jedino provizorni jarbol radiostanice nismo mogli osigurati. Dizao se na 45 metara uvis nad površinom ravnice, a podržavao ga je sistem čeličnih užeta učvršćenih na sidrima. U noći me trgnuo iza sna tako snažan tresak groma, kao da mi se tik nad glavom raspuklo željezno zvono. Ležao sam časak nepomično u purpurnoj tišini. – Čuješ li? – viknuo sam u mrak. Nije bilo odgovora, ali sam znao da Zorin bdije. Poslije četvrt sata izašlo je sunce, a krajolik se pred prozorima pokazao u blistavom sjaju. Koliko god se moglo okom doseći vidjele su se eksplozije na desetima mjesta. Nismo čuli ni najmanji zvuk. Samo se vidjelo razmrskavanje kamenja sad bliže, sad dalje, a tlo bi se zanjihalo kao paluba broda koji se bori s olujom. Meteore u letu nismo mogli zapaziti, samo su pokatkad pokazivali blistave bokove dok su strašnom snagom odskakivali od stijena i kovitlali se u vrtložnom okretanju. Šutjeli smo, a pred prozorima je još uvijek pljuštala užasna kamena kiša. Pušili se odlomci hridina, dizale se i padale fontane pijeska, pokatkad su tanko zazvonili odlomci udarajući u stijene i opet je nastala tišina koju bi iznenada prekinuo metalni grom, kao da je pucao strop i rušio se nama na glave. To se jedan odlomak rasprskavao na gornjem oklopu komore. Poslije tri sata zašlo je Sunce. Meteori su i dalje padali, ali nešto rjeđe i slabije, jer nas je sada planet zaslanjao od glavne bujice.

Još nismo vidjeli kakav put taj pljusak crta u prostoru i kako se daleko proteže. Morali smo čekati. Svanuo je dan i opet se treslo pod nogama. Opet su na nas padali snažni udarci. Oklop ih je odbijao uz jaki napeti zvuk, činilo se da se čelični zidovi svijaju i uspravljaju u tom pljusku strašnih udaraca. Iduće je noći kamena tuča bila nešto slabija, ali zato mnogo gušća, te se nije moglo ni pomisliti da bismo izašli iz komore. A to je bio tek početak. Dan na dan, noć na noć padala je mrtva kiša u sablasnom blijesku užarenih stijena i u ledenoj zvjezdanoj tmini. Tlo se trzalo kao živo stvorenje pod udarcima, zidovi su vibrirali, grozničavo se drhtanje prenijelo na predmete, prodiralo je u naša tijela u gluhoj tišini koju bi od časa do časa prekidala duga tutnjava groma. Prolazili su sati. Bili smo zarobljeni. Nebo je iz svojih crnih čeljusti izbacivalo čitave rijeke golemog kamenja i razbijalo se na ljušturi asteroida. Dosada naša veza s atomskim reaktorom i skloništem automata nije bila prekinuta. Kada je druge noći oslabilo bombardiranje, pozvali smo automate da opet idu na rad. Pošli su, ali jedan od njih poslije kratkog vremena pao, srušen direktnim pogotkom, od koga mu se oklop razmrskao kao staklo. Ostali su zastali, prekinuli rad i vratili se u sklonište. Počeli su djelovati njihovi vodovi samoobrane. Ujutro smo vidjeli smrskani automat daleko od komore ugnjeten u pijesku crnkastim rasprskanim kamenjem. Još uvijek smo računali na to da će asteroid za koji čas izaći iz tog potoka pa će prestati paklena paljba. Zato nismo drugovima i dalje ništa javljali. Radio-stanica se nalazila na malom katu naše komore pa se prije kroz okno njezine leće na vrhu moglo vidjeti crno nebo, no sad ga je automatski uređaj zatvorio čeličnim zaklopcem. Ovdje gore razgovarali smo sa drugovima. Pošto smo održavali vezu noću, kad je letilo manje meteora i naša komora bivala rijetko i direktno pogađana, uspjelo nam je da sve te događaje zatajimo pred »Geom«. Prešutjeli smo zbog toga što je brod od Bijelog planeta dijelilo samo pet dana putovanja pa se sva pažnja naših drugova koncentrirala na problemu kako da se sporazume sa stanovnicima tog planeta. Razgovarali smo s njima o njihovim planovima, a kako se to događalo pod samim stropom, čuli smo lako neprekidno šuštanje, to se kozmička prašina sipala nemoćno po obloj površini i sve debljim slojem ovijala zidove, dok napokon naša oklopljena »kuća« nije bila napola zasuta humcima te prašine, koja je na nas padala sa zvijezda. Iduće se večeri izrazito pogoršao prijem na radio-aparatu. Utvrdili smo poslije svršenog razgovora s »Geom« da je glavni reflektor antene na mnogo mjesta probušen. – Već su tri dana što je prekinut rad – rekao sam – a sad ćemo još izgubiti i vezu. – Automati će popraviti antenu. Zorin je pošao do komandnog pulta i pozvao automate. Već je bila noć, a meteori su rjeđe padali. Neko je vrijeme slušao, a onda isključio mikrofon. – Idu li? – upitao sam. Stajao je na sredini kabine široko raskoračen kao rvač koji mjeri protivnika pritvorenih očiju. Šutio je. – Što ćemo raditi? – upitao sam napokon. – Mislit ćemo! A dotle zapjevajmo! Pjevali smo po prilici jedan sat. Sad on, sad ja, sjećah smo se uvijek novih pjesama. Između jedne i druge spomenuo je on kao uzgred: – Osigurač samoobrane se može isključiti. Znaš li to? – Ali ne izdaleka – rekao sam. Opet smo pjevali. Pokatkad bi Zorin prisluškivao, napokon je ustao i potražio očima skafander. – Hoćeš tamo da ideš? Šuteći je potvrdio i odmah turio noge u glavni otvor skafandera. Trgnuo srebrni ovratnik, povukao gore i promrmljao: – Sva sreća da mi nemamo osigurača. – Počekajmo još malo – počeo sam bespomoćno, videći što radi... – Ne. Rad bi još mogao čekati, ali antenu treba popraviti.