zronivši iz smeta, Zli Hari požudno udahnu vazduh. Zatim je čvrstom rukom gurnut ponovo dole. „Dakle, to je dogovor, onda?“ rekao je bard, koji mu je klečao na leđima i držao za glavu. Zli Hari se ponovo podigao. „Dogovoreno!“ zaurla on, pljujući sneg. „A ako mi kažeš kasnije da nije trebalo da te poslušam jer svi znaju da se Mračnom Gospodaru ne može verovati, zadaviću te žicom od lire!“ „Nemaš poštovanja!“ „Pa? Ti si zli izdajnički Mračni Gospodar, zar ne?“ rekao je bard, gurajući mucajuću glavu nazad u sneg. „Pa, da, naravno... očigledno. Ali uvažavajući cenu ništ tttt tt tta.“ „Pomozi mi da odem dole i o tebi ću pisati u sagi kao najopakijem, najgrešnijem i najpokvarenijem zlom gospodaru rata koji je ikada postojao, razumeš?“ Glava se opet podigla, teško dišući. „U redu, u redu. Ali ti tražiš da obećam...“ „A ako me izdaš, seti se da ja ne znam Kodeks! Ja ne moram da dozvolim Mračnom Gospodaru da pobegne!“ Oni se spustiše u tišini i, u Harijevom slučaju, uglavnom zatvorenih očiju.
Silazili su niz padinu na dugom putu dole, ka podnožju koje je sada bilo dolina i još uvek se pušilo i ključalo. „Nikada nećemo pronaći tela“, rekao je bard, dok su tražili put. „Ah, to je zato jer nisu umrli, znaš?“ rekao je Hari. „Oni su došli do nekog plana u poslednjem trenutku, možeš se kladiti u to.“ „Hari -“ „Možeš me zvati Zli, momče.“ „Zli, oni su proveli svoje poslednje minute padajući sa planine!“ „Ah, ali možda su nekako klizili kroz vazduh, znaš? A ono tamo dole su sve jezera. Ili su možda primetili gde je sneg bio veoma dubok.“ Bard je zurio. „Vi stvarno mislite da su mogli preživeti?“ rekao je on. Jedva vidljiva senka očajanja pojavi se na Harijevom rumenom licu. „Sigurno. Naravno. Sva ta Koenova priča... to je bila priča. On nije vrsta koja ide unaokolo i umire sve vreme. Ne stari Koen! Mislim... ne on. On je jedinstven.“ Bard je osmatrao Hubland ispred sebe. Bilo je jezera i bilo je dubokog snega. Ali Horda nije bila poznata po lukavstvu. Ako im je bilo potrebno lukavstvo, oni su ga unajmili. U suprotnom, oni bi jednostavno napali. A niste mogli da napadnete zemlju. Sve je to pomešano, pomisli. Baš kao što je rekao kapetan. Bogovi i heroji i divlja avantura... ali kada poslednji heroj ode, sve je otišlo.
154 Nikada nije bio oduševljen herojima. Ali je shvatio da ih treba da budu tu, kao i šume i planine... možda ih nikada neće videti, ali oni su ispunjavali neku vrstu praznine u njegovom umu. Neku vrstu praznine u svačijem umu. „Skok će biti u redu“, rekao je Zli Hari, iza njega. „Verovatno će nas čekati kad stignemo tamo dole.“ „Šta je to, visi na onoj steni?“ rekao je bard. Ispostavilo se, kada su se uzverali do toga preko klizavog kamenja, da je u pitanju deo slomljenog točka sa invalidskih kolica Ludog Hemiša. „To ne znači ništa“, rekao je Zli Hari, bacajući ga u stranu. „Hajde, treba da krenemo. Ovo nije planina u kojoj želiš da budeš noću.“ „Ne. U pravu si. To ne“, rekao je bard. On otpusti svoju liru i poče da je štimuje. „To ne znači ništa.“ Pre nego što se okrenuo da ode, on posegnu u dronjavi džep i izvuče malu kožnu torbu. Bila je puna rubina. On ih je rasuo po snegu, gde su sijali. A onda je otišao. olje je bilo prekriveno dubokim snegom. Tu i tamo poneka šupljina sugerisala je da je sneg bio gurnut u stranu velikom silom tela koje pada, ali su ivice bile ublažene nanosima vetra. Sedam jahačica je nežno sletelo, a neobično o snegu je ovo: bilo je otisaka kopita u njomu, ali nisu se pojavljivali tačno tamo gde su konji gazili ili tačno kada su to uradili. Izgledalo je kao da su najvažnijii na svetu, kao da su prvi nacrtani i da umetnik nije imao mnogo vremena da slika stvarnost iza njih.
155 Čekali su neko vreme. „Pa, ovo je prilično nezadovoljavajuće“, rekla je Hilda (sopran). „Oni bi trebalo da budu ovde. Oni ne znaju da su mrtvi, zar ne?“ „Nismo došle na pogrešno mesto, zar ne?“ rekla je Gertruda (mecosopran). „Dame? Ako bi bile tako ljubazne da sjašite?“ One se okrenuše. Sedam Valkira je izvuklo svoje mačeve i nasmejalo se. „Kakav bezobrazluk. Hej, ti nisi Grimhilda!“ „Ne, ali mislim da bih verovatno mogla da pobedim svih vas šest“, rekla je Vena, bacivši kacigu u stranu. „Prebila sam je u nužniku jednom rukom. Bilo bi... bolje ako jednostavno sjašite.“ „Bolje? Bolje od čega?“ rekla je Hilda. Gospođa MekGeri uzdahnu. „Ovoga“, rekla je ona. Starci iskočiše iz snega. „Dobro veče, gospođice!“ rekao je Koen, otimajući uzde od Hilde. „Sada, ili ćete da uradite kao što ona kaže, ili ću pustiti mog prijatelja Trukla da te zamoli? Samo što je on malo... nekulturan.“ „Hur, hur, hur!“ „Kako se usuđuješ -“ „Ja ću se usuditi bilo šta, gospođice. Sada silazi ili ću te odgurnuti!“ „Pa, stvarno!“ „Oprostite? Jedno pitanje? Izvinite?“ rekla je Gertruda. „Jeste li vi mrtvi?“ „Da li smo mrtvi, Vili?“ upitao je Koen. „Trebalo je da budemo mrtvi. Ali ja ne osećam mrtav.“ „Ja nisam mrtav!“ zaurla Ludi Hemiš. „Zakucaću svakog čoveka koji mi kaže da sam mrtav!“
156 „Ovo je ponuda koju ne možete da odbijete“, rekao je Koen, bacajući se na Hildinog konja. „U sedla, momci.“ „Ali... izvinite?“ rekla je Gertruda, koja je bila jedna od onih osoba koje pate od ekstremne ljubaznosti. „Trebali smo da vas odvedemo u veliku Dvoranu ubijenih. Tu ima medovine i prasećeg pečenja i borbe između prokletih! Samo za vas! To je ono što ste hteli! To čeka samo na vas!“ „Stvarno? Hvala na svemu, ali nećemo ići“, rekao je Koen. „Ali to je mesto gde mrtvi moraju da idu!“ „Ne sećam se da sam potpisao bilo šta“, rekao je Koen. On pogledao u nebo. Sunce je zašlo, a prve zvezde su izlazile. Svaka je bila svet, a? „Još uvek nećete da nam se pridružite, gospođo MekGeri?“ rekao je on. „Ne još, momci.“ Vena se nasmeši. „Nisam skroz spremna, mislim. Doći će vreme.“ „Pošteno. Pošteno. Mi bismo onda pošli. Ima mnogo toga da se uradi...“ „Ali -“ Gospođa MekGeri pogledao preko snežnog polja. Vetar je raznosio sneg preko... oblika. Tamo se drška mača ocrtavala u nanosu, onamo je sandala bila jedva vidljiva. „Da li ste mrtvi ili ne?“ upitala je ona. Koen baci pogled na sneg. „Pa, kako ja to vidim, mi ne mislimo da smo; pa zašto bi se brinuli šta neko drugi misli? Mi nikada nismo. Spreman, Hemiše? Onda me pratite, momci!“ Vena je gledala kako Valkire, prepirući se između sebe, kreću na svoj put nazad do planine. Onda je čekala. Imala je osećaj da će biti nešto za čekanje. Posle izvesnog vremena, začula je rzanje još jednog konja. „Da li sakupljaš?“ rekla je ona, dok se okretala da pogleda jahača. TO JE NEŠTO O ČEMU NE BIH PREDLOŽIO DA VAS PROSVETLIM, reče Smrt. „Ali ti si ovde“, rekla je Vena, iako sada je opet osetila mnogo više kao gospođa MekGeri. Vena bi verovatno ubila neke od jahačica samo da proveri hoće li ostale obratiti pažnju, ali oni su sve izgledale tako mlade. JA SAM, NARAVNO, SVUDA. Gospođa MekGeri pogleda u zvezde. „U starim danima“, rekla je ona, „kada je heroj bio zaista herojski, bogovi bi ih stavili među zvezde.“ NEBESA SU SE PROMENILA, reče Smrt. ONO ŠTO DANAS IZGLEDA KAO MOĆNI LOVAC MOŽE IZGLEDATI KAO ŠOLJA ČAJA KROZ STO GODINA. „To mi ne zvuči pošteno.“ NIKO NIKADA NIJE REKAO DA MORA DA BUDE. ALI POSTOJE I DRUGE ZVEZDE. podnožju planine, u Veninom logoru, Hari je razgorevao vatru dok je bard sedeo i razgledao beleške. „Želim da čuješ ovo“, rekao je on, posle nekog vremena, i nešto zasvirao. To je trajalo, činilo se Zlom Hariju, ceo život. On obrisa suzu kada je poslednja nota zamrla.
159 „Moram da poradim još malo na ovome“, rekao je bard, odsutnim glasom. „Ali da li će to vredeti?“ „Pitaš mene da li će to vredeti?“ rekao je Zli Hari. „Kažeš mi da misliš kako bi moglo da bude još bolje?“ „Da.“ „Pa, nije kao... prava saga“, rekao je Zli Hari promuklo. „Ima melodiju. Čak je možete zviždati. Pa, pevušiti. Mislim, čak zvuči kao oni. Kako bi oni zvučali da su muzika...“ „Dobro.“ „To je... predivno...“ „Hvala vam. Što bude bolja više ljudi će je čuti. To je muzika za ljude da je slušaju.“ „I... nismo pronašli nijedno telo, zar ne?“ rekao je vrlo mali Mračni Gospodar. „Tako da bi mogli biti živi negde.“ Bard odsvira par nota na liri. Žice zatreperiše. „Negde“, složio se. „Znaš, dečko“, rekao je Hari „Ja ti čak ne znam ni ime.“ Bardove obrve se naboraše. Ni on više nije bio siguran u sebe, ne više. I on nije znao gde će otići, ili šta će uraditi, ali je sumnjao da bi život mogao biti mnogo zanimljiviji nego do sada. „Ja sam samo pevač“, rekao je on. „Sviraj to ponovo,“ rekao je Zli Hari. insvind trepnu, zagleda se, a onda skloni pogled sa prozora. „Upravo su nas prestigli neki ljudi na konjima.“ rekao je on. „Uuk“, rekao je Bibliotekar, što je verovatno značilo, „Neki od nas moraju i da lete.“ „Hteo sam samo da spomenem.“ Vrteći se kroz vazduh kao pijani klovn, Jastreb se popeo uz stub toplog vazduha iz dalekog kratera. To je bila jedina instrukcija koju je Leonard dao pre nego što je otišao i tiho seo na zadnjoj strani kabine, dok je Kerot bio ozbiljno zabrinut. „On samo sedi tamo i šapuće stvari kao što su ‘deset godina!’ i ‘ceo svet!’,“ javio je. „To je bio strašan šok. Kakva nesreća!“ „Ali on izgleda veselo“, rekao je Rinsvind. „I drži nacrtane skice. Prelistao je sve one slike koje ste napravili na mesecu.“ „Siroti momak. To je uticalo na njegov um.“ Kerot se nagnuo napred. „Mi treba da ga odvedemo kući što je pre moguće. Koji je uobičajeni pravac? ‘Druga zvezda levo i pravo do jutra’?“ „Mislim da je to vrlo verovatno najgluplji način astronavigacije ikada predložen“, rekao je Rinsvind. „Treba samo da krenemo prema svetlima. Oh, i bolje pazite da ne pogledate dole prema bogovima.“ Kerot je klimnuo glavom. „To je prilično teško.“ „Praktično je nemoguće“, rekao je Rinsvind.
160 na mestu koje nije postojalo na mapama besmrtni Mazda, donosilac vatre, ležao je na svojoj večnoj steni. Sećanje je izvodilo svoje trikove posle prvih deset hiljada godina, a on nije bio sasvim siguran šta se desilo. Bilo je nekih staraca na konjima, koji kao da su pali sa neba. Oni su presekli lance, i dali mu da pije, i da su redom protresli njegovu usahlu ruku. Onda su odjahali dalje, ka zvezdama, brzo kao što su i došli. Mazda legao nazad u obris svog tela koji se utisnuo u kamenu tokom vekova. On nije bio sasvim siguran za ljude, ili zašto su došli, ili zašto su oni bili tako srećni. On je jedino bio siguran, u stvari, oko dve stvari. Bio je siguran da će uskoro zora. Bio je siguran da je držao, u svojoj desnoj ruci, veoma oštar mač koji su mu starci dali. A mogao je da čuje, kako se zora približavala, udaranje orlovih krila. Počeo je da uživa u ovome. prirodi je stvari da oni koji spasu svet od sigurnog uništenja često ne budu izuzetno nagrađeni, jer, pošto se sigurno uništenje nije desilo, ljudi nisu sigurni koliko sigurno je to uopšte bilo i da su, stoga, nešto stvarno i uradili, dobijajući tek nešto više od pohvale. Jastreb je sleteo prilično grubo na talasastu površinu reke Ank i, kao što se događa sa javnim stvarima koje leže unaokolo i izgleda kao da ne pripadaju nikome, brzo je postao privatno vlasništvo mnogo, mnogo ljudi. Leonard je započeo kaznu za svoju oholost. Ovo je veoma obradovalo sveštenstvo Ank-Morporka. To je definitivno bila jedna od onih stvari koje su podsticale pobožnost. Lord Vetinari je zato bio iznenađen kada je primio hitnu poruku tri nedelje nakon događaja o kojima smo govorili, i primoran na put kroz rulju do Hrama Malih Bogova. „Šta se dešava?“ zahtevao je odgovor od sveštenika koji je virio iza vrata. „Ovo je... bogohuljenje!“ rekao je Hjunon Ridkali. „Zašto? Šta je naslikao?“ „Nije u pitanju ono što je naslikao, moj gospodaru. Ono što je naslikao je... čudesno. I on je završio!“
162 ok se snežna oluja primicala, gore na planini sijao je crveni sjaj u snegu. Tako je bilo cele zime, a kada su prolećne oluje dunule, rubini zasvetlucaše na suncu. Niko ne pamti pevača. Pesme ostaju.