Terry Pratchet 150 Lu Ce ih je posmatrao kako žurno odlaze. Potom je jednom rukom uzeo metlu i kročio na videlo ulice pune sivih ljudi. „Izvinite?“, reče. „Molim za malo pažnje.“ „Šta to radi?“, upita Suzan, koja je čučala iza kola. Svi idu prema njemu, reče Lopsang. Neki su naoružani. „Sigurno su im to zapovednici“, reče Suzan. Jesi li sigurna? „Da. Učili su se od ljudi. Kontrolori nisu navikli da primaju naređenja. Treba ih ubediti.“ Priča im o pravilu broj jedan, što znači da ima plan. Mislim da će upaliti. To! „Šta je uradio? Šta je uradio?“ Kreći! Biće on dobro! Suzan skoči na noge. „Odlično!“ Da, odsekoše mu glavu... Strah, bes, zavist... Osećanja ti podare život, to jest ono kratko razdoblje pre smrti. Siva obličja su bežala pred mačevima. Ipak, bilo ih je na milijarde. I imali su sopstvene načine za borbu. Pasivne, pritajene načine. „Ovo je glupo!“, viknu Kuga. „Ne mogu čak ni da se prehlade!“ „Nemaju dušu, pa da je prokuneš, nemaju materinu, pa da ih pošalješ u istu!“, reče Rat, kasapeći sive krpe koje su se kotrljale što dalje od njegovog sečiva. „Mori ih nekakva glad“, reče Glad. „Samo nikako ne uspevam da doprem do nje!“ Zauzdali su konje. Zid sivila lebdeo je u daljini i opet je počeo da se približava. UZVRAĆAJU BORBOM, reče Smrt. ZAR NE OSEĆATE? „Ja osećam samo da smo ispali glupi kao noć“, reče Rat. A OTKUDA POTIČE TO OSEĆANJE? „Kažeš da nam utiču na umove?“, zapita Kuga. „Mi smo Jahači! Kako mogu to nama da urade?“ ISUVIŠE SMO POSTALI LJUDI. „Mi? Ljudi? Nemoj me zez...“ POGLEDAJ MAČ KOJI DRŽIŠ, reče Smrt. ZAR NIŠTA NE PRIMEĆUJEŠ? „Običan mač. U obliku mača. I?“ POGLEDAJ ŠAKU. PET PRSTIJU. LJUDSKA ŠAKA. TAJ OBLIK SU TI PODARILI LJUDI. I STOGA USPEVAJU DA PRODRU DO NAS. SLUŠAJTE! ZAR SE NE OSEĆATE SITNO U POREĐENJU S VELIČINOM UNIVERZUMA? O TOME PEVAJU. UNIVERZUM JE VELIK, A VI STE MALI, I OKO VAS NEMA NIČEG DO HLADNOĆE SVEMIRA. SASVIM STE I POTPUNO SAMI. Preostala tri Jahača izgledala su uzrujano, bojažljivo. „To od njih dolazi?“, reče Rat. DA. TO JE STRAH I MRŽNJA MATERIJE PREMA ŽIVOTU, A ONI SU NOSIOCI TE MRŽNJE. „Šta ćemo onda da radimo?“, zapita Kuga. „Previše ih je!“ JESI LI TI TO POMISLIO, ILI ONI?, obrecnu se Smrt. „Opet se približavaju“, kaza Rat. ONDA ĆEMO PREDUZETI ŠTA MOŽEMO. „Četiri mača protiv cele vojske? Nikad nećemo uspeti!“ PRE NEKOLIKO TRENUTAKA MISLIO SI DA MOŽDA HOĆEMO. KO SAD GOVORI U TVOJE IME? LJUDI SU UVEK DOLAZILI OČI U OČI S NAMA, A ONI SE NISU PREDALI. „Pa, jeste“, reče Kuga. „Ali kod nas su se uvek mogli nadati da će simptomi popustiti.“ „Ili da će nastupiti iznenadno primirje“, reče Rat. „Ili...“, poče Glad, zastade, pa konačno reče: „Pljusku ribe s neba?“ Pogleda u izraze njihovih lica. „Jednom se zapravo desilo“, reče prkosno.
Teri Pračet 151 DA BI SE SREĆA PREOKRENULA U POSLEDNJEM TRENUTKU, MORAŠ DOTERATI SREĆU DO POSLEDNJEG TRENUTKA, reče Smrt. MORAMO DA URADIMO SVE ŠTO JE U NAŠOJ MOĆI. „A ako ne upali?“, zapita Kuga. Smrt uhvati Binkija za uzde. Kontrolori su sada bili mnogo bliže. Razabirao im je pojedinačna, istovetna obličja. Ukloniš jednog i uvek ih preostane desetak. ONDA ZNAMO DA SMO DAVALI SVE OD SEBE, reče, A ONDA VIŠE NISMO MOGLI, PA NISMO. Na svom oblaku, anđeo opravljen u savršenu belinu natezao se sa Železnom knjigom. „O čemu pričaju?“, zapita gospođa Rat. „Ne znam, ne čujem! I ove dve stranice su se slepile!“, reče anđeo. Načas se uzaludno borio s njima. „A sve to zato što nije hteo da obuče prsluk“, reče gospođa Rat nepokolebljivo. „I tako nešto ja jednostavno...“ Morala je da začuti, jer anđeo je strgao oreol s glave i uz varničenje je prevlačio njime duž zavarenih ivica listova; zvučalo je kao da se mačka kliza niz školsku tablu. Stranice se razdvojiše uz zveket. „Dobro, da vidimo...“ Biće je preletalo pogledom novootkriveni tekst. „Uradio... uradio... a...“ Zastalo je i okrenulo bledo lice gospođi Rat. „U, brate“, reče, „sad smo nagrabusili.“ Kometa je odskočila uvis sa sveta ispod njih, i dok je anđeo govorio, vidno je narastala. Plamtela je nebom, a užareni gorući komadići odvajali su se, otpadali i razotkrivali, kako se bližila jahačima, ognjenu kočiju. Plamen je bio plav. Haos je goreo od hladnoće. Uspravna prilika u kočiji nosila je kacigu preko celog lica, sa uočljivim prorezima za oči pomalo nalik na leptirova krila, ali znatno više na oči nekog neobičnog, tuđinskog stvora. Zažareni konj, koji se jedva i znojio, pređe u kas, pa stade; ostali konji, ne obazirući se na jahače, pomerili su se u stranu da mu načine mesta. „Joj, ne“, reče Glad i zgroženo odmahnu rukom. „Neće valjda i on? Lepo sam rekao šta će biti ako se vrati, pa zar nisam? Sećate se kad je u Zoku izbacio minstrela kroz hotelski prozor? Zar nisam rekao...“ UMUKNI, reče Smrt. Klimnuo je glavom. ZDRAVO, RONI. BAŠ MI JE DRAGO ŠTO TE VIDIM. PITAO SAM SE HOĆEŠ LI DOĆI. Ruka za kojom se vio pramen hladne pare diže se i skide kacigu. „Ćao, momci“, reče Haos ljubazno. „Ovaj... davno se nismo videli“, kaza Kuga. Rat se nakašlja. „Lepo si se snašao, čujem“, reče. „Zapravo da“, reče Roni oprezno. „Maloprodaja mleka i mlečnih proizvoda ima lepu budućnost.“ Smrt zirnu ka kontrolorima. Prestali su da prilaze, ali su kružili i motrili. „Pa, svetu će uvek trebati sira“, reče Rat očajnički. „Ha-ha.“ „Ovde, izgleda, baš ne cvetaju ruže“, reče Roni. „Snaći ćemo s...“, poče Kuga. NE, NEĆEMO, kaza Smrt. RONI, VIDIŠ KAKO STVARI STOJE. VREMENA SU SE PROMENILA. HOĆEŠ DA ODRADIŠ S NAMA OVU JEDNU TEZGU? „Ej, nismo porazgovarali...“, poče Kuga, ali ućuta kad ga Rat prostreli pogledom. Roni Soak je stavio kacigu i Haos isuka mač. Svetlucao je i, kao i stakleni časovnik, izgledao kao da je u svet nepozvano upalo nešto daleko složenije. „Neki matorac mi reče da se čovek uči dok je živ“, reče. „E, sad. Bio sam živ, a sad sam i naučio da je ivica mača beskonačno dugačka. Takođe sam naučio kako da napravim jogurt - boli
Terry Pratchet 152 glava, premda ovu veštinu danas nemam nameru da primenjujem. Momci, idemo da ih sredimo, a?“ Daleko dole, na ulici, nekoliko kontrolora krenulo je napred. „Kako glasi to pravilo broj jedan?“, zapita jedan. „Nije bitno. Ja sam pravilo broj jedan!“ Kontrolor s velikom sekirom pokaza im da se vrate. „Poslušnost je neophodna!“ Prizor satare pokolebao je kontrolore. Naučili su ponešto o bolu. Nikad ranije ga nisu osetili, ni za milijarde godina. Oni koji su ga spoznali sada nisu imali ama baš nikakvu želju da ga osete ponovo. „Dobro, onda“, reče gospodin Beli. „Vratite se...“ Jedno čokoladno jaje izlete niotkuda, obrćući se oko svoje ose, i razbi se o zemlju. Kontrolorska rulja se ustalasa i pođe napred, ali gospodin Beli nekoliko puta zamahnu sekirom kroz vazduh. „Nazad! Nazad!“, zavrišta. „Ti tamo! Vidi ko je ono bacio! Iza one tezge, odatle je došlo! Niko neka ne pipa smeđu tvar!“ Oprezno je stao i podigao veliki komad čokolade, na kojoj se jedva nekako razabirao oblik osmehnute patke u žutom prelivu. Znoj mu je orosio čelo dok ju je drhtavim rukama dizao iznad glave i pobedonosno vitlao sekirom. Gomila uglas uzdahnu. „Vidite?“, zavika. „Telo se može nadvladati! Vidite? Možemo naći načina da živimo! Ako budete dobri, možda dobijete smeđu tvar! Ako ne budete slušali, oštra ivica vam ne gine! A...“ Spustio je ruke dok su pred njega izvlačili Jediniju, koja se otimala. „Tabačica staza“, reče, „otpadnica...“ Zaputi se ka zarobljenici. „I, šta ćemo sad?“, reče. „Sataru ili smeđu tvar?“ „Zove se čokolada“, obrecnu se Jedinija. „Ja to ne jedem.“ „Videćemo“, reče gospodin Beli. „Tvom saradniku je, izgleda, sekira bila draža!“ Pokazao je na Lu Ceovo telo. Na prazan prostor na kaldrmi gde se Lu Ce malopre nalazio. Jedna ruka kucnu ga po ramenu. „Zašto li“, reče mu glas pokraj uva, „niko nikad ne veruje u pravilo broj jedan?“ Iznad njega na nebu se zažari plavetnilo. Suzan je jurila ulicom prema časovničarskoj radnji. Bacila je pogled u stranu, i tamo je bio Lopsang i trčao je pored nje. Izgledao je... ljudski, osim što retko koji čovek plavičasto svetluca. „Oko sata će sigurno biti sivih ljudi!“, viknu on. „Dakle ne smemo da časimo ni časa s časovnikom?“ „Ha! Da!“ „Šta ćeš da radiš?“ „Da ga razbijem!“ „To će uništiti istoriju!“ „Pa?“ Uhvatio ju je za ruku. Žmarci iznenađenja sunuše joj podlakticom. „Nećeš morati da otvoriš vrata! Nećeš morati da staješ! Kreni pravo prema satu!“, reče on. „Ali...“ „Ne obraćaj mi se sad! Moram da se setim!“ „Čega?“ „Svega!“
Teri Pračet 153 Gospodin Beli u okretu je već dizao sekiru. Ipak, ne možeš računati na telo. Ono misli samo za sebe. Kad se iznenadi, štošta uradi još i pre nego što obavesti mozak. Na primer, otvori usta. „E, bravo“, reče Lu Ce i diže ruku u kojoj je nešto držao. „Najedi se!“ Vrata nisu bila ništa opipljivija od magle. Bilo je kontrolora u radionici, ali Suzan se kretala kroz njih kao duh. Sat je svetlucao. I dok je trčala ka njemu, odmicao se. Pod se razmotavao pod njom i vukao je unazad. Časovnik je sve brže jurio ka nekom dalekom obzorju događaja. U isto vreme je narastao, ali postajao je sve manje opipljiv, kao da ista količina časovničkog bivstva pokušava da se rastegne na veći prostor. I nešto drugo se dešavalo. Trepnula je, ali časak tame nije usledio. „A“, reče ona sebi, „dakle ne gledam pomoću očiju. I šta još? Šta se dešava sa mnom? Ruka mi... izgleda normalno, ali znači li to da i jeste? Smanjujem li se ili narastam? Je l’...?“ „Jesi ti uvek ovakva?“, zapita Lopsangov glas. „Kakva? Osećam ti ruku i čujem ti glas - bar mislim da ga čujem, ali možda ga samo čujem u glavi - ali ne osećam kako trčim...“ „Tako... tako analitična?“ „Naravno. Šta drugo da mislim? ’O, ne zvao se ja Beli Zec’? Osim toga, ovo je prilično jasno. Sve je metaforički. Čula mi pričaju priče jer ne mogu da se nose sa onim što se stvarno dešava...“ „Ne puštaj mi ruku.“ „Ne brini, neću te pustiti.“ „Hteo sam da kažem, ne puštaj mi ruku jer će ti se inače svaki deo tela sažeti na prostor daleko, daleko manji od atoma.“ „A.“ „I ne pokušavaj da zamisliš kako ovo stvarno izgleda spolja. Evo saaaataaaa...“ Gospodin Beli zatvori usta. Na licu, čuđenje mu preraste u užas, pa preneraženost, a onda u strahotno, predivno blaženstvo. Počeo je da se razlaže. Raspao se poput velike, zamršene slagalice od sitnih delića, počeo blago da se troši u predelu udova, pa se pretočio u vazduh. Poslednje su mu isparile usne, a onda više nije bilo ni njih. Dopola sažvakano zrno kafe preliveno čokoladom palo je na ulicu. Lu Ce se hitro sagnu, diže sekiru i zamahnu ka ostalim kontrolorima. Oni se nagnuše unazad da se sklone s puta, opčinjeni njegovom prevlašću. „Čije je sad ovo?“, zapita on oštro. „Ajde, ajde, čije je?“ „Moje! Ja sam gospođica Grao!“, viknu jedna žena u sivom. „Ja sam gospodin Narandžasti i pripada meni! Niko i nije siguran da je grao uopšte prava boja!“, vrisnu gospodin Narandžasti. Jedan kontrolor u gomili reče, dosta zamišljenije: „Znači li to, onda, da se o hijerarhiji da raspravljati?“ „Ni slučajno!“ Gospodin Narandžasti je skakutao gore-dole. „Morate da se dogovorite između sebe“, kaza Lu Ce. Bacio je sekiru u vazduh. Sto pari očiju posmatralo ju je kako pada. Gospodin Narandžasti je stigao prvi, ali mu je gospođica Grao nagazila na prste. Posle toga je sve postalo vrlo užurbano, zbrkano, i, bar sudeći po zvucima koji su dopirali iz krkljanca, veoma, veoma bolno. Lu Ce uhvati zapanjenu Jediniju za ruku.
Terry Pratchet 154 „Hoćemo li?“, reče. „Ma, ne brinite za mene. Samo sam bio dovoljno očajan da isprobam nešto što sam naučio od jetija. Jeste malo peckalo...“ Odnekud iz rulje dopre vrisak. „Demokratija ih uzela pod svoje“, reče Lu Ce veselo. Bacio je pogled uvis. Plamenovi nad svetom su zamirali i pitao se ko li je pobedio. Svetlost je bila plava i bleštava ispred nje, a iza nje tamnocrvena, i Suzan se zgranula što vidi i jednu i drugu a da nije ni otvorila oči ili se osvrnula. Ni otvorenih ni zatvorenih očiju nije videla samu sebe. Sve što je svedočilo da je čini još nešto pored tačke iz koje posmatra bio je slabašan pritisak na onom što je pamtila kao rođene prste. I nečiji smeh negde blizu. Glas reče: „Čistač kaže da svako mora da nađe učitelja, a onda i Put.“ „I?“, reče Suzan. „Ovo je moj Put. Put kući.“ A onda - nimalo romantično - uz zvuk veoma nalik na onaj koji Džejson napravi kad drvenim lenjirom zvekne ivicu klupe, putešestvije se završilo. Možda nije ni počelo. Pred njom je bio stakleni časovnik, čovečje visine i svetlucav. Unutra ništa nije blistalo plavičasto. Bio je to samo sat, potpuno providan, i kucao je. Suzan pogleda niz rođenu ruku, pa uz njegovu ruku, i stiže pogledom do Lopsanga. On je pusti. „Eto nas“, reče. „Sa satom?“, kaza Suzan. Osećala je kako hvata vazduh u nastojanju da povrati dah. „Ovo je samo deo sata“, reče Lopsang. „Onaj drugi deo.“ „Onaj izvan univerzuma?“ „Da. Časovnikima mnogo dimenzija. Nemoj da se plašiš.“ „Mislim da se nikad u životu ničeg nisam plašila“, kaza Suzan, koja je još gutala vazduh. „Ne zaista plašila. Obično se naljutim. Sad zapravo počinjem da se ljutim. Jesi li ti Lopsang ili Džeremi?“ „Jesam.“ „Da, sama sam kriva. Jesi li Lopsang i jesi li Džeremi?“ „Mnogo bliže istini. Da. Uvek ću se sećati obojice. Ali više bih voleo da me zoveš Lopsang. Lopsang je onaj s lepšim uspomenama. Nikad mi se nije sviđalo ime Džeremi, čak ni dok sam bio Džeremi.“ „Stvarno si obojica?“ „Ja sam... sve ono u njima što vredi biti, nadam se. Bili su veoma različiti i obojica su bili ja, rođeni sa samo tren razmaka, a nijedan nije bio preterano srećan onako sam. Zapita se čovek da ipak nema nečega u astrologiji.“ „Ma, ima“, kaza Suzan. „Samozavaravanja, naivnosti i verovanja u ono što želiš.“ „Ti se nikad bar malo ne opustiš?“ „Još nisam.“ „Zašto?“ „Pretpostavljam... zato što na ovom svetu, nakon što se svi uspaniče, uvek neko treba da prospe mokraću iz cipela.“ Sat je kucao. Klatno se klatilo. Ali kazaljke se nisu pomerale. „Zanimljivo“, reče Lopsang. „Da nisi slučajno sledbenica Puta gospođe Kosmopilit?“ „Ne znam ni šta je to“, reče Suzan. „Jesi li povratila dah?“ „Jesam.“ „Okrenimo se, onda.“ Lično vreme ponovo krenu dalje i glas iza njih reče: „Je l’ ovo vaše?
Teri Pračet 155 Iza njih su se nalazile staklene stepenice. Na vrhu stepenica stajao je čovek odeven kao istorijski monah, obrijane glave, u sandalama. Oči su odavale mnogo više. Mladić koji je mlad već veoma dugo, rekla je gospođa Og, i bila je u pravu. Za okovratnik odore držao je Pacovsku smrt, a ovaj se otimao. „Ovaj, on pripada samom sebi“, reče Suzan, a Lopsang se pokloni. „Onda ga povedite sa sobom, molim vas. Ne može da trčkara ovuda. Zdravo, sine moj.“ Lopsang mu priđe i oni se kratko i zvanično zagrliše. „Oče“, kaza Lopsang i uspravi se. „Ovo je Suzan. Mnogo mi je... pomogla.“ „Naravno da jeste“, kaza monah uz osmeh upućen Suzan. „Na nju se čovek stvarno može osloniti.“ Spustio je Pacovsku smrt na pod i ćušnuo ga da pođe napred. „Ma, naprosto izgaram od želje da pomažem ljudima“, reče Suzan. „I zanimljivo je sarkastična, takođe“, dodade monah. „Ja sam Ven. Lepo od tebe što si nam se pridružila. I što si pomogla našem sinu da pronađe sebe.“ Suzan je gledala čas u oca, čas u sina. Reči i pokreti bili su kruti i hladni, ali između njih se odvijalo nešto u čemu ona nije učestvovala, i to daleko brže od govora. „Zar ne bi trebalo da spašavamo svet?“, zapita ona. „Ne bih nikoga da požurujem, naravno.“ „Moram prvo nešto da uradim“, reče Lopsang, „Moram da upoznam majku.“ „Imamo li vre...?“, poče Suzan, pa dodade: „Imamo, jelda? Sve vreme ovog sveta.“ „A, ne. Daleko više“, kaza Ven. „Pored toga, uvek ima vremena da se spasava svet.“ Vreme se pojavi. Ponovo se rodio utisak kako se nejasna prilika u vazduhu razlaže na milion čestica materije, koja onda pokulja na isto mesto i popuni oblik u prostoru, u početku polako, a onda... eto nekoga tu. Žena je bila visoka, prilično mlada, tamnokosa, u crveno-crnoj haljini. Po licu sudeći, pomisli Suzan, do malopre je plakala. Ipak, sada se osmehivala. Ven uhvati Suzan za ruku i blago je povuče u stranu. „Sigurno hoće da popričaju“, kaza. „Da se prošetamo?“ Sobe nestade. Sada ih je okruživala bašta puna paunova i vodoskoka, a tu se nalazila i jedna kamena klupa s jastučićima od mahovine. Travnjaci su se valjali prema šumi, koja je delovala isfrizirano, kao na kakvom vlastelinskom imanju održavanom već stotinama godina; kao da tu nije raslo ništa neželjeno, ili na pogrešnom mestu. Dugorepe ptice, perja poput živih dragulja, sevale su iz krošnje u krošnju. Dublje u šumi, druge ptice su se javljale. Na Suzanine oči, na ivicu vodoskoka slete jedan vodomar. Zirnuo je ka njoj i odleteo, a udarci krila zvučali su mu kao sklapanje malecnih lepeza. „Slušajte“, reče Suzan, „Ja ne... nisam... Slušajte, ja razumem ovako nešto. Nisam glupa. U vrtu mog dede sve je crno. Ali Lopsang je napravio onaj časovnik! Odnosno, deo njega je to uradio. I šta sad, on u isto vreme i spasava svet i uništava ga?“ „To mu je u krvi“, kaza Ven. „Vreme to radi iz trena u tren.“ Pogledao je Suzan kao učitelj koji se nađe licem u lice s poletnim ali glupim đakom. „Razmišljaj ovako“, reče naposletku. „Pomisli na sve. To je svakodnevna reč. Ali ’sve’ znači... sve. Mnogo je veća reč od reči ’univerzum’. I sve’ sadrži sve što bi se možda moglo desiti i svim mogućim svetovima. Ni u jednom nemoj tražiti potpuna rešenja. Pre ili kasnije, sve izazove sve ostalo.“ „Znači, kažete da jedan mali svet nije bitan?“, zapita Suzan. Ven mahnu rukom i na kamenu se pojaviše dve čaše vina. „Sve je podjednako važno kao sve ostalo“, reče. Suzan iskrivi lice. „Znate šta, eto zbog toga nikad nisam volela filozofe“, reče. „Kad oni to kažu, zvuči veličanstveno i jednostavno, a onda zakoračiš u svet pun začkoljica. Mislim, pogledajte oko sebe. Da se kladimo da po bašti treba čupati korov i otpušavati vodoskoke, a paunovi se mitare i raskopavaju travnjake... a ako to ne rade, onda je sve ovo naprosto lažnjak.“
Terry Pratchet 156 „Ne, sve je odistinski“, kaza Ven. „Barem, onoliko odistinski kao i sve drugo. Ali ovo je savršen trenutak.“ On se opet osmehnu Suzan. „Vekovi se uzalud lome o jedan savršen trenutak.“ „Ja bih radije neku precizniju životnu filozofiju“, reče Suzan. Probala je vino. Bilo je savršeno. „Razume se. Ne čudi me to od tebe. Vidim da se grčevito držiš logike kao prilepak za stenu u oluji. Da vidimo... Uvek brani mala područja, nemoj da trčiš s makazama u ruci, i ne zaboravi da se često nađe poneka neočekivana čokoladica“, reče Ven. Osmehnu se. „I nikad se ne odupiri savršenom trenutku.“ Na povetarcu vodoskoci samo na sekund zapljuskaše preko ivica korita. Ven ustade. „A sada mislim da su mi žena i sin završili razgovor“, kaza. Vrt izblede. Čim je Suzan ustala, kamena klupa se raziđe poput magle, premda je do tada na dodir bila čvrsta kao, pa, kamen. Vinska čaša joj iščeze iz ruke i ostavi za sobom samo sećanje na stisak prstiju i ukus koji se još zadržavao u ustima. Lopsang je stajao ispred časovnika. Sama Vreme nije se nigde videla, ali pesma koja se tkala kroz sobe sada je zvučala drugačije. „Srećnija je“, reče Lopsang. „Sad je slobodna.“ Suzan se osvrnu. Ven je nestao, baš kao i vrt. Nije ostalo ništa do beskrajnih staklenih soba. „Zar nećeš da popričaš sa ocem?“, upita ona. „Kasnije. Biće vremena“, reče Lopsang. „Postaraću se da bude.“ Način na koji je to izgovorio, kako je oprezno slagao reći, natera je da se okrene. „Preuzimaš posao?“, reče ona. „Ti si sad Vreme?“ „Da.“ „Ali ti si pretežno ljudsko biće!“ „Pa šta?“ Kad se osmehne, Lopsang je ličio na oca. Osmeh mu je bio blag i, za Suzan, nesnosno božanski. „Šta ima po svim ovim sobama?“, zapita ona oštro. „Je l’ znaš?“ „Po jedan savršen trenutak. U svakoj. Udolpleks udolpleksa.“ „Nisam sigurna da odistinski savršen trenutak postoji“, kaza Suzan. „Možemo sad kući?“ Krajičkom odore Lopsang umota pesnicu i zveknu stakleno pročelje časovnika. Razbilo se i palo na zemlju. „Kad stignemo na drugu stranu“, reče on, „nemoj da zastaješ ni da se osvrćeš. Razleteće se mnogo stakla.“ „Probaću da se bacim iza tezge“, reče Suzan. „Verovatno neće biti tu.“ CIJU? Pacovska smrt je ustrčkarao uz časovnik i sada je veselo virio na drugu stranu. „Šta ćemo sa ovim?“, kaza Lopsang. „Ovo samo vodi računa o sebi“, reče Suzan. „Nikad ne brinem o njemu.“ Lopsang klimnu glavom. „Uhvati me za ruku.“ Ona pruži svoju. Slobodnom šakom Lopsang ščepa klatno i zaustavi časovnik. U svetu se otvori plavozelena rupa. Putovanje natrag bilo je mnogo brže, ali kad je svet opet postojao, padala je u vodu. Bila je blatnjava, smeđa i smrdela je na mrtve biljke. Suzan ispliva na površinu, u borbi sa suknjama koje su je vukle naniže; plivala je kučeći i pokušavala da se sabere. Sunce beše prikovano na nebu, vazduh težak i vlažan, a s metar-dva udaljenosti posmatrao ju je par nozdrva. Suzan su odgajali da bude praktična, a to je podrazumevalo časove plivanja. Kvirmska devojačka škola bila je vrlo napredna u tom pogledu, a nastavnice su smatrale da se devojka koja u odeći ne može dvaput uzduž da prepliva bazen uopšte i ne trudi. Zahvaljujući njima, kad je završila školu, znala je četiri stila i nekoliko spasilačkih tehnika, i u vodi je bila svoj na svome.
Teri Pračet 157 Znala je i šta treba da radiš kad baru deliš s nilskim konjem, a to je da nađeš drugu baru. Nilski konji su veliki, slatki i mekani samo iz daljine. Izbliza su naprosto veliki. Suzan je prizvala svu svoju nasleđenu snagu smrtonosnog glasa, pridodala joj strahotnu moć učitelja u učionici, i prodrala se: Beži! Stvorenje se mahnito bacakalo u pokušaju da se okrene, a Suzan se živo zaputila ka obali. Obala je bila močvarna; voda je prelazila u kopno u spletu sprudova, crnog blata koje bi vas usisalo u sebe, trulog korenja, drveća i bara. Insekti su se kovitlali naokolo i... ...kaldrma joj je bila blatnjava pod nogama, a iz magle su se čuli konjanici... ...i led nagomilan uz mrtvo drveće... ...i Lopsang je hvata za ruku. „Nađoh te“, reče. „Upravo si izlomio istoriju na komadiće“, reče Suzan. „Razbio si je!“ Nilski konj ju je zabezeknuo. Nije znala da iz jednih jedinih usta može toliko da smrdi, ili da ta usta mogu biti toliko velika i duboka. „Znam. Morao sam. Nije moglo drugačije. Je l’ možeš da nađeš Lu Cea? Znam da Smrt može da nađe svako živo biće, a pošto si ti...“ „Dobro, dobro, znam“, smrači se Suzan. Ispružila je ruku i usredsredila se. Slika Lu Ceovog izuzetno teškog peščanika se pojavila i počela da dobija na težini. „Eno ga samo nekoliko stotina metara na onu stranu“, reče i pokaza u smrznuti smet. „A ja znam kad je“, kaza Lopsang. „Samo šezdeset hiljada godina od nas. Dakle...“ Kad su ga pronašli, Lu Ce je spokojno gledao naviše, u neopisivo ogromnog mamuta. Pod velikim dlakavim obrvama oči su škiljile od napora životinje da ga u isto vreme i vidi i da postroji i uposli sve tri moždane ćelije ne bi li odlučila želi li da ga izgazi ili da ga iščeprka iz ledom okovane pozadine. Jedna moždana ćelija govorila je „čeprkaj“, jedna „gazi“, ali treća beše odlunjala nekuda i razmišljala je o neizmernim količinama seksa. Na drugom kraju mamutove surle, Lu Ce je govorio: „Nikad, znači, nisi ni čuo za pravilo broj jedan?“ Lopsang kroči iz vazduha pored njega. „Čistaču, moramo da idemo!“ Pojava Lopsanga kao da nimalo nije iznenadila Lu Cea, iako se činilo da se iznervirao što ga prekidaju. „Nema žurbe, ti čudo od deteta“, kaza. „Držim sve konce u svojim rukama...“ „Gde je ledi?“, zapita Suzan. „Eno je kod onog smeta“, kaza Lu Ce i pokaza palcem, u isto vreme još pokušavajući da natera metar i po razmaknute oči da skrenu pogled. „Kad se ovo čudo pojavilo, vrisnula je i iskrenula članak. Vidi ga, sav se uprpio od mene...“ Suzan je zagazila u snežni nanos i potegla Jediniju na noge. „Polazi, idemo“, reče odsečno. „Videla sam da su mu odsekli glavu!“, trtljala je Jedinija. „A onda smo se iznenada stvorili ovde!“ „Jeste, dešava se“, reče Suzan. Jedinija je piljila u nju razrogačenim očima. „U životu nikad ne znaš šta te čeka“, reče Suzan, ali kad je videla koliko je stvorenje uzrujano, zastala je. Dobro, to biće jeste jedno od njih, samo je obuklo na sebe... Dobro, barem je počelo tako što je obuklo na sebe telo kao neki kaput, ali sada... Na kraju krajeva, to se tako može reći za svakoga, zar ne? Suzan se čak i pitala da li bi ljudska duša, ako nije usidrena u telu, možda na kraju završila kao nešto nalik na kontrolora. Što je, ako ćemo pravo, značilo da Jedinija, koja se iz trena u tren sve čvršće umotavala u krv i meso, i jeste nešto kao ljudsko biće. A to je sasvim pristojno opisivalo i Lopsanga, a i, kad se sve svede, samu Suzan. Ko će znati gde počinje i gde se završava ljudskost? „Hajde s nama“, reče. „Moramo da se držimo zajedno, je l’ tako?“
Terry Pratchet 158 Kao krhotine stakla u letu, delići istorije lebdeli su, sudarali se i mimoilazili u tami. Postojao je, međutim, jedan svetionik. Dolina Oj Dong držala se onog jednog dana koji se večito ponavljao. U dvorani su skoro svi džinovski valjci mirovali, jer vreme beše isteklo. Neki su napukli. Neki se rastopili. Neki su eksplodirali. Neki naprosto nestali. Ipak, jedan se još obrtao. Veliki Groma, najstariji i najveći, lagano se, poput mlinskog kamena, okretao na bazaltnim nosačima. Odvijao je vreme najednom kraju i namotavao ga na drugom, i starao se, po Venovom nalogu, da se savršeni dan nikad ne završi. U velikoj dvorani sedeo je Rambat Hendisajds, sasvim sam pored kamena koji se okretao pri svetlosti lampe na maslac; povremeno bi na podupirač bacio šaku masti. Na zveket kamena zagleda se u tamu. Bila je gusta zbog dima od prženog stenja. Zvuk se ponovo začu: grebuckanje i paljenje šibice. „Lu Ce?“, reče. „Jesi ti?“ „Nadam se, Rambate, ali u današnje vreme, ko zna?“ Lu Ce kroči na svetlost i sede. „Navalili ti posao na grbaču, a?“ Hendisajds skoči na noge. „Čistaču, bilo je užasno! Svi su u Dvorani mandale! Gore od velikog kraha! Parčići istorije na sve strane, a mi izgubili polovinu svih vretena! Nikad nećemo uspeti sve da vra...“ „Polako, polako, izgleda da si se danas pošteno naradio“, reče Lu Ce dobroćudno. „A nisi se baš naspavao, a? Da ti kažem nešto, ja ću srediti ovo. Ti idi i malko sklopi oči, važi?“ „Mislili smo da si se izgubio u spoljašnjem svetu i...“, blebetao je monah. „A sad sam se vratio“, kaza Lu Ce i potapša ga po ramenu. „Još postoji ona nišica iza ćoška gde se popravljaju mala vretena? I još imate one nezvanične krevete za noćnu smenu, kad je dosta samo nekoliko momaka da drže sve na oku?“ Sa osećajem krivice, Hendisajds klimnu glavom. Lu Ce nije trebalo da zna za krevete. „Ajde, onda“, reče Lu Ce. Posmatrao je čovekova leđa u odlasku, pa tiho dodao: „A ako se probudiš, možda se ispostaviš kao budalina s najviše sreće na svetu. Elem, ti čudo od deteta? Šta sad?“ „Sve ćemo da vratimo na svoje mesto“, reče Lopsang i izroni iz senki. „Znaš li koliko nam je vremena trebalo prošli put?“ „Znam“, reče Lopsang, pa se osvrnu po razorenoj dvorani i zaputi se prema podijumu. „Znam. Mislim da meni neće trebati toliko.“ „Bilo bi lepo kad bi to rekao s malo više samopouzdanja“, kaza Suzan. „Prilično sam... samopouzdan“, reče Lopsang, prevlačeći prstom preko kalemčiča na kontrolnoj ploči. Lu Ce mahnu Suzan u znak upozorenja. Lopsangova svest već beše na putu do nekog drugog mesta i sada se pitala koliki li prostor zauzima. Žmurio je. „Ova... preostala vretena... Je l’ možeš da pomeraš kratkospojnike?“ „Mogu da pokažem gospama“, reče Lu Ce. „Zar nema monaha koji bi ovo umeli?“, upita Jedinija. „Predugo bi trajalo. Ja sam šegrt jednom čistaču. Samo bi trčkarali naokolo i postavljali pitanja“, reče Lopsang. „Vi nećete.“ „Skroz-naskroz je u pravu“, reče Lu Ce. „Ljudi bi govorili: ’U čemu je smisao života?’ i ’Kekić!’ i nikad ništa ne bismo završili.“ Lopsang pogleda u kalemove, pa u Suzan. „Zamisli... da imaš potpuno rasturenu slagalicu. A... meni odlično ide od ruke da opazim ivice i oblike. Sjajan sam u tome. A svi delovi se pomeraju. Ali zato što su nekad bili povezani, u samoj svojoj prirodi sadrže sećanje na tu vezu. Njihov oblik je sećanje. Kad stavimo neki komad na pravo mesto, sa ostalima će ići lakše. A da, i zamisli da su svi parčići rasuti uzduž i popreko svih mogućih večnosti i nasumice se mešaju s komadićima drugih istorija. Možeš li da pojmiš sve to?“
Teri Pračet 159 „Da. Mislim da mogu.“ „Odlično. Upravo sam nalupetao gomilu gluposti. Nemaju blage veze sa stvarnim stanjem stvari. Ali tu laž ti možeš da... razumeš, mislim. A onda, posle...“ „Odlaziš, jelda“, reče Suzan. To nije bilo pitanje. „Neću imati moći da ostanem“, reče Lopsang. „Treba ti moć da ostaneš ljudsko biće?“, zapita Suzan. Nije bila svesna da joj je srce malopre zaigralo, ali sada je klonulo. „Da. Užasan je napor čak i misliti u okvirima puke četiri dimenzije. Žao mi je. Teško mi je čak i da u svesti zadržim pojam takozvane ’sadašnjosti’. Mislila si da sam pretežno ljudsko biće. Pretežno nisam.“ On uzdahnu. „Kad bih samo mogao da ti dočaram kako meni sve to izgleda. Divno je.“ Lopsang je zurio u vazduh iznad drvenih kalemčića. Nešto se svetlucalo. Naspram crnila blistale su se složene krivulje i spirale. Kao da gleda u sat rastavljen na delove, ispred njega na tamnoj podlozi pažljivo su bili izloženi svaki točkić, svaka opruga. Rasklopljen, zauzdan, svaki deo pojmljiv... ipak, izvesna količina važnih sitnica uz jedno ping razletela se po uglovima velike prostorije. Ako stvarno imaš dara, možeš da zaključiš gde su pale. „Imaš otprilike trećinu svih vretena“, začu se Lu Ceov glas. „Ostalo je smrskano.“ Lopsang ga nije video. Pred očima je imao samo onaj svetlucavi prizor. „To je... istina, ali nekad su bila cela“, kaza. Spustio je ruke na kalemove. Na iznenadno glasno trenje Suzan se osvrnu i spazi niz za nizom stubova kako niču iz prašine i otpada. Postrojavali su se poput vojnika, a đubre je pljuštalo s njih kao vodopad. „Fina mu je ta zvrčka!“, viknu Lu Ce Suzan na uvo da nadjača grmljavinu. „Toči vreme u sama vretena! Teoretski moguće, ali nama nikad nije pošlo za rukom!“ „Je l’ znate šta će zapravo da uradi?“, viknu Suzan u odgovor. „Aha! Da mazne viškove vremena iz istorije koja je odmakla predaleko napred i da ih strpa u one deliće što se vuku pozadi!“ „Zvuči jednostavno!“ „Postoji samo jedan problem!“ „Šta?“ „Nemoguće je! Gubici!“ Lu Ce pucnu prstima u pokušaju da nekome neposvećenom objasni dinamiku. „Trenje! Divergencija! I još svašta! Ne možeš pomoću vretena da stvaraš vreme, samo da ga seljakaš...“ Oko Lopsanga nešto iznenada zasvetluca jarkoplavo. Zatreperilo je preko kontrolne table, pa fijuknulo kroz vazduh i u lukovima svetlosti se sručilo prema svim odugovlakačima. Puzalo je između izrezbarenih simbola i privijalo se uz njih u sve debljem sloju, kao pamuk kad se namotava na kalem. Lu Ce pogleda u uzvrtloženu svetlost, pa u senku unutar nje, gotovo izgubljenu u sjaju. „...barem“, reče, „do sada.“ Vretena su se zavrtela do radne brzine, pa još ubrzala, pod šibom od svetlosti. Tekla je preko pećine kao kakav opipljiv, beskrajan potok. Oko podnožja najbližeg valjka lizali su plamenovi. Postolje je svetlucalo, a buka kamenih nosača pridružila se sve prodornijem vrisku uzrujanog stenja koji je ispunjavao špilju. Lu Ce zavrte glavom. „Ti, Suzan, kofu vode s bunara! Vi, gospođice Jedinija, vi hajte za njom s kanticama masti!“ „A šta ćete vi da radite?“, zapita Suzan i dograbi dve kofe. „Ždraću se od brige, a to nije lak posao, veruj mi!“ Para se nakupila i širio se miris zagorelog putera. Nije bilo vremena ni za šta do za trčanje od bunara do najbližeg iskričavog nosača i nazad - a čak ni za to nije bilo dovoljno. Vretena su se okretala napred-nazad. Sad nije bilo potrebe za kratkospojnicima. Kristalne šipke koje su preživele prasak beskorisno su visile s kuka, a vreme se, u vidu crvenog ili plavog sjaja, izvijalo iznad njih od jednog odugovlakača do drugog.
Terry Pratchet 160 Na ovaj prizor svako ko je prošao obuku za upravljanje vretenima uknoptio bi se od straha, Lu Ce je znao. Ličilo je na podivljao nahrup, ali neko ga je držao pod paskom: neko je tkao ogromnu šaru. Nosači su stenjali. Puter ključao. Pojedina postolja se pušila. Ali sve se držalo. Neko ih drži, pomisli Lu Ce. Pogledao je naviše, prema brojačima. Daske su treskale tamo-amo i slale linije plavog, crvenog ili bezbojnog drveta preko zida pećine. Pokrov od belog dima okruživao ih je, a njihovi sopstveni drveni nosači blago su se ugljenisali. Prošlost i budućnost su proticale vazduhom. Čistač ih je osećao. Na podijumu, Lopsanga je obavijalo svetlucanje. Više nije pomerao kalemove. Sada se sve dešavalo na nekom drugom nivou, i nije bilo potrebe da se u to mešaju primitivni mehanizmi. Krotitelj lavova, pomisli Lu Ce. U početku mu trebaju bičevi i stolice, ali jednog dana, ako je zaista dobar, može da uđe u kavez i izvede tačku samo očima i glasom. Ali samo ako je zaista dobar, a znaš da je zaista dobar jer na kraju izađe iz kaveza... Prestao je da se šunja duž tutnjavih nizova jer zvuk se promenio. Jedno od najvećih vretena je usporavalo. Na Lu Ceove oči stalo je i nije se opet zavrtelo. Lu Ce je jurio pećinom u potrazi za Suzan i Jedinijom. Dok je stigao do njih, zaustavila su se još tri vretena. „Uspeva! Uspeva! Polazite!“, zavika. Uz trzaj koji je zatresao pod, još jedno vreteno je stalo. Njih troje je trčalo prema kraju pećine, gde su manji odugovlakači još vitlali, ali stanka je brzo osvajala redove. Vreteno za vretenom uz tresak bi se umirilo; domino efekat preticao je ljude sve dok, taman na vreme, nisu stigli do malenih krečnjačkih vretena i ugledali i ona poslednja kako uz lagano tandrkanje staju. Zavladala je tišina ako se izuzme cvrčanje masti i pucketanje stene koja se hladila. „Sve je gotovo?“, zapita Jedinija, pa haljinom obrisa znoj s lica, ostavljajući trag šljokica. Suzan i Lu Ce se okrenuše ka sjaju na drugom kraju pećine, pa se zgledaše. „Mislim... da... ne“, kaza Suzan. Lu Ce klimnu glavom. „Mislim da je tek...“, poče on. Prečage od zelene svetlosti skakale su od vretena do vretena i lebdele u vazduhu, krute poput čelika. Uz treptaje su se gasile i palile između stubova i ispunjavale vazduh gromovima. Fijukavi obrasci šibali su pećinom. Tempo je narastao. Gromovi su prerasli u dugu tutnjavu koja nadjačava sve. Prečage su zasijale jače, proširile se i vazduh se sav pretvorio u blistavu svetlost. Koja nestade. Zvuk utihnu tako naglo da je tišina odzvanjala. Trojka polako ustade na noge. „Šta to bi?“, reče Jedinija. „Mislim da je uneo neke izmene“, kaza Lu Ce. Vretena su mirovala. Vazduh je bio vreo. Tavanica pećine bila je zasićena dimom i parom. Potom, u odgovor na večitu, ustaljenu bitku čovečanstva s vremenom, vretena su počela da tovare kamaru. Počelo je nežno, kao lahor. I vretena su primila vremenski teret, od najmanjeg do najvećeg, i opet se upustila u svoje blage, zamišljene piruete. „Savršeno“, reče Lu Ce. „Skoro podjednako dobro kao pre, ne bi me čudilo.“ „Samo skoro?“, reče Suzan i obrisa puter s lica. „Pa, delimično je ljudsko biće“, reče čistač. Okrenuli su se ka podijumu i bio je prazan. Suzan se nije iznenadila. Sad je sigurno islabljen. Naravno, ovako nešto svakoga bi iscrpio. Naravno, treba mu odmora. Naravno. „Otišao“, reče ona bezizražajno. „Ko zna?“, reče Lu Ce. „Jer, nije li pisano: ’Nikad ne znaš šta može da iskrsne’?“ Pećinom se sada orilo utešno kloparanje odugovlakača. Lu Ce je u vazduhu osećao vremenske tokove. Bili su okrepljujući, kao morski vazduh. Trebalo bi više vremena da provodim ovde dole, pomisli.
Teri Pračet 161 „Razbio je istoriju i popravio je“, reče Suzan. „Boljka i lek. To nema nikakvog smisla!“ „Ne u četiri dimenzije“, kaza Jedinija. „U osamnaest je sve potpuno jasno.“ „A sada, ako smem da predložim da vi gospe izađete na zadnji ulaz?“, reče Lu Ce. „Za koji minut svi će se stuštiti ovamo i sve će da vrvi od uzrujanosti. Verovatno je najbolje da ne budete tu.“ „Šta ćete vi da radite?“, zapita Suzan. „Lagaću“, reče Lu Ce vedro. „Čudo jedno koliko često upali.“ ...c Suzan i Jedinija izašle su kroz vrata u steni. Kroz gajeve rododendrona staza je vodila iz doline. Sunce je dodirivalo obzorje i bilo je toplo, premda su polja pod snegom bila blizu. Na ispustu na ulazu u dolinu, potok se stropoštavao preko litice, toliko daleko dole da se prizemljivao maltene u vidu kiše. Suzan se uspentrala na stenu i smestila se da pričeka. „Je l’ Ank-Morpork daleko?“, zapita Jedinija. „Odbaciće nas neko“, kaza Suzan. Prve zvezde već su izlazile. „Baš su lepe zvezde“, reče Jedinija. „Ozbiljno to misliš?“ „Učim se. Ljudi smatraju da jesu.“ „Vidiš, ponekad, kako da ti kažem, pogledaš u univerzum i pomisliš: ’A ja?’, i skoro da čuješ univerzum kako odgovara: ’Pa, šta s tobom?’“ Jedinija ovo razmotri. „Pa, šta s tobom?“ Suzan uzdahnu. „Upravo.“ Ponovo je uzdahnula. „Ne možeš da misliš samo na jednu osobu dok spašavaš svet. Moraš da budeš hladan, proračunat gad.“ „Zvuči kao da nekoga citiraš“, reče Jedinija. „Ko je to rekao.“ „Neki potpuni kreten“, reče Suzan. Pokušala je da misli na nešto drugo, pa dodala: „Nismo ih sve sredili. Negde tamo dole ima još kontrolora.“ „To neće biti bitno“, reče Jedinija mirno. „Pogledaj sunce.“ „Šta?“ „Zalazi.“ „I...“ „To znači da vreme teče svetom. Telo čini svoje, Suzan. Uskoro će se moje... moje nekadašnje kolege, zblanute i u bekstvu, umoriti. Moraće da spavaju.“ „Slušam te, ali...“ „Luda sam. Svesna sam toga. Ali kad mi se to prvi put desilo, spopao me je takav užas da ti ne mogu opisati. Možeš li da zamisliš kako je? Za um star milijardu godina, u telu majmuna nastalog iz pacova, koji je izrastao iz guštera? Možeš da zamisliš šta sve pokulja iz tame, bez ikakve zadrške?“ „Šta hoćeš da mi kažeš?“ „Umreće u snu.“ Suzan je razmislila o ovome. Milioni i milioni godi na logičnog i razumnog razmišljanja - a onda, u jednom potezu, mračna prošlost čovečanstva sruči na tebe sve svoje užase. Skoro da ih je sažaljevala. Skoro. „Ali ti nisi“, reče. „Ne. Mora da sam... drugačija. Užasno je biti drugačiji, Suzan. Jesi li gajila ljubavne nade u pogledu onog dečka?“ Pitanje je došlo iznebuha i nije bilo odbrane. Na Jedinijinom licu nije se videlo ništa osim bojažljive brige.
Terry Pratchet 162 „Ne“, reče Suzan. Nažalost, Jedinija kao da još ne beše savladala izvesne tančine ljudskog razgovora. Recimo da zna kad glas govori: „Ovog trena prekidaj s raspitivanjem na tu temu ili nek bi te ogromni pacovi proždirali danju i noću.“ „Priznajem da sam sama gajila neobična osećanja u pogledu njegovog... sajdžijskog ja. Ponekad, kad se osmehne, bio je normalan. Želela sam da mu pomognem jer je delovao tako povučeno i tužno.“ „Ne moraš da priznaješ takve stvari“, obrecnu se Suzan. „Otkud uopšte znaš reč ’ljubavni’?“, dodade. „Našla sam neke knjige poezije.“ Jedinija je zapravo izgledala posramljeno. „Stvarno? Ne bih se ja oslanjala na poeziju“, reče Suzan. Ogromni, divovski gladni pacovi. „Meni je vrlo interesantna. Kako reči na listu papira mogu da poseduju toliku silinu? Bez sumnje je neverovatno teško biti ljudsko biće, ne može se to savladati za jedan ljudski vek“, kaza Jedinija tužno. Suzan oseti ubod griže savesti. Nije Jedinija kriva, na kraju krajeva. Ljudi uče dok odrastaju, i saznaju svakojaka nepisana pravila. A Jedinija nikad nije odrastala. „Šta ćeš sad da radiš?“, zapita. „Imam poprilično ljudska stremljenja“, reče Jedinija. „Pa, ako ikako mogu da pomognem...“ Bila je to, shvatila je kasnije, jedna od onih fraza poput: „Kako si?“ Ljudi bi trebalo da budu svesni da posredi nije pravo pitanje. Ali Jedinija ne beše naučila ni to. „Hvala. Uistinu možeš da pomogneš.“ „Ovaj, dobro, ak...“ „Želim da umrem.“ A iz pravca zalaska sunca prema njima su galopirali izvesni jahači. Kuc Vatrice među kršem obasjavale su noć. Većina kuća potpuno je uništena, iako bi, razmatrao je Soto, izraz „iscepane na froncle“ bio mnogo precizniji. Sedeo je na pločniku sa činijom za prošnju ispred sebe i pomno motrio. Jedan istorijski monah imao je, naravno, zanimljivije i zamršenije načine da ostane neprimetan, ali on je usvojio metod činije za prošnju još otkako mu je Lu Ce pokazao da ljudi nikad ne vide nekoga ko od njih hoće novac. Posmatrao je spasioce kako izvlače telo iz kuće. U početku su mislili da je neko strahotno unakažen u eksploziji, sve dok se stvorenje nije uspravilo u sedeći položaj i objasnilo kako je ono Igor, i da je za jednog Igora u baš dobroj formi, hvala lepo. Drugog je prepoznao kao doktora Hopkinsa iz Esnafa časovničara, koji je, nekim čudom, prošao nepovređen. Soto, međutim, nije verovao u čuda. Takođe mu je bilo sumnjivo što je razorena kuća puna pomorandži, i što doktor Hopkins trabunja kako iz njih treba iscediti sunčevu svetlost. Uz to, svetlucava računaljčica govorila mu je da se desilo nešto neizmernih razmera. Odlučio je da podnese izveštaj i vidi šta će mu reći momci u Oj Dongu. Soto je uzeo činiju i spletom uličica se zaputio natrag u štab. Sad se nije mnogo mučio da se krije; Lu Ceov boravak u gradu je za mnogobrojno građanstvo šunjalačkih ubeđenja predstavljalo ubrzani kurs. Stanovništvo Ank-Morporka bilo je dobro upoznato s pravilom broj jedan. Barem do sada jeste. Iz tame naglo iskočiše tri prilike i jedna zamahnu teškom satarom, koja bi Sota pogodila u glavu da se nije sagnuo. Bio je navikao na slično, razume se. Poneki uvek sporo uče, ali obično nisu predstavljali toliku opasnost da jedno zgodno vremensko rasecanje ne bi s njom izašlo na kraj.
Teri Pračet 163 Uspravio se, spreman da se lagano izvuče, kada mu na rame pade debela vitica tamne kose, pa mu skliznu niz mantiju i klonu na zemlju. Jedva da je načinila i zvuka, ali izraz Sotovog lica kad je pogledao dole, pa opet u napadače, naterao ih je da ustuknu. Kroz krvavocrveni gnev, video je da svi na sebi imaju umrljanu sivu odeću i izgledaju još sumanutije od uobičajenih ljudi; ličili su na činovnike kad podilkane. Jedan posegnu ka činiji za prošnju. Svako ima uslovnu klauzulu u životu - neki mali, neizgovoren dodatak pravilima, recimo „osim kad baš moram“ ili „izuzev ako niko ne gleda“ ili, uistinu, „osim ako je prva s nugatom“. Soto se već vekovima držao uverenja o svetosti sveg života na zemlji i da je, kad se sve sabere, nasilje beskorisno, ali njegova lična uslovna klauzula glasila je: „Samo ne kosu. Niko nek ne dira kosu, važi?“ Svejedno, svakom treba dati priliku. Napadači su odskočili i bacili činiju o zid, gde se skrivena sečiva zariše u drvenariju. Onda je počela da otkucava. Soto se zaleteo natrag uličicom, odšlajfovao za ugao, a onda viknuo: „Čuvaj!“ Na žalost kontrolora, avaj, zakasnio je samo malecni, malecni deo sekunde... Kuc Lu Ce je bio u Vrtu pet iznenađenja kada je vazduh zasvetlucao i razdelio se, uskovitlao se i poprimio oblik ispred njega. Baš se starao za raspevanog insekt-grančicu, kog jedno vreme niko nije hranio, i sada je podigao pogled. Na stazi je stajao Lopsang. Dečko je na sebi imao zvezdanu crnu odoru, koja se vijorila i - čak i u ovo jutro bez daška vetra - poderotine su lepršale oko njega kao da stoji u središtu bure. Što, pretpostavljao je Lu Ce, i jeste manje-više istina. „Eto tebe nazad, a, ti čudo od deteta?“, reče čistač. „Na neki način nikad i ne odlazim“, reče Lopsang. „S tobom je sve u redu?“ „Zar ne znaš?“ „Mogao bih da saznam. Ali jedan deo mene želi ovo da uradi na uobičajen način.“ „Pa, sad, opat izgara od sumnji i neke neverovatne glasine su se razletele na sve strane. Nisam im mnogo rekao. Šta ja uopšte znam i o čemu? Ja sam samo čistač.“ S tim rečima Lu Ce se opet posveti bolesnom insektu. U sebi je odbrojao do četiri pre nego što Lopsang reče: „Molim te? Moram da znam. Pretpostavljam da si peto iznenađenje ti. Jesam li u pravu?“ Lu Ce nakrivi glavu. Tih zvuk, koji je slušao već tako dugo da ga više svesno nije ni čuo, promenio je ton. „Sva vretena se razmotavaju“, reče. „Znaju da si došao, mališa.“ „Neću se dugo zadržavati, čistaču. Molim te?“ „Samo želiš da znaš to moje iznenađenjce?“ „Da. Znam skoro sve ostalo reče Lopsang. „Ali ti si Vreme. Znaćeš i ono što ti saopštim u budućnosti, je l’ tako?“ „Ali delimično sam ljudsko biće. Želim i da ostanem delimično ljudsko biće. To znači raditi sve nekim redom. Molim te?“ Lu Ce je udahnuo i na izvesno vreme se zagledao duž aleje trešnjevog cveta. „Kad učenik pobedi učitelja, nema ničeg što mu učitelj ne može reći“, kaza. „Zar si zaboravio?“ „Ne.“ „Odlično. Železni dodžo je verovatno slobodan.“
Terry Pratchet 164 Lopsang se vidno iznenadi. „Ovaj, Železni dodžo... Zar nije to onaj sa svim onim oštrim šiljcima u zidovima?“ „I tavanici, da. Iznutra liči na bodljikavo prase izvrnuto na naličje.“ Lopsang je izgledao prestravljeno. „Ali to nije za vežbanje! U pravilima piše...“ „To je taj“, reče Lu Ce. „I ja kažem da ćemo tamo.“ „O.“ „Odlično. Bez rasprave“, reče Lu Ce. „Ovuda, mališa.“ Dok su prolazili, s drveća se slivao vodopad trešnjevog cveta. Ušli su u manastir i pošli istim putem kao već jednom ranije. To ih je dovelo u Dvoranu mandale; zazvučala je kao pas koji radosno dočekuje gospodara i kružila je vazduhom daleko ispod Lopsangovih sandala. Negde otpozadi, Lu Ce je čuo viku dežurnih. Novosti poput ove raziđu se po dolini kao mastilo po vodi. Nalik na rep komete, stotine monaha, šegrta i čistača pratile su ih kroz unutrašnja dvorišta. Iznad njih latice trešnjevog cveta sve vreme su vejale poput snega. Konačno Lu Ce stiže do visokih okruglih metalnih vratnica Železnog dodžoa. Reza na vratima bila je pet metara visoko. Vrata dodžoa ne treba da otvara niko kome tu nije mesto. Čistač klimnu glavom svom nekadašnjem šegrtu. „Hajde ti“, reče. „Ja ne mogu.“ Lopsang zirnu ka njemu, pa pogleda ka visokoj rezi. Potom pritisnu šaku o gvožđe. Pod prstima mu se stvarala rđa. Po drevnom metalu širile su se crvene mrlje. Vrata popucaše, pa počeše da se troše u prah. Lu Ce ih ogledno džarnu prstom i tabla metala snažnog poput keksa ispade i sruči se na popločan pod. „Alal ti...“, poče on. O glavu mu se odbi piskutavi gumeni slon. „Kekić!“ Svetina se razdvoji. Napred potrča prvi akolit s opatom u naručju. „Šta ovo oče kekić KEKIĆ znači? Ko je vidi lud čika ova osoba, čistaču? U dvorani vretena poigravaju!“ Lu Ce se pokloni. „On je Vreme, o velečasni, kao što si i sumnjao“, kaza. Još klanjajući se, on iskrenu glavu i pogleda naviše, u Lopsanga. „Pokloni se!“, prošišta. Lopsang je izgledao zbunjeno. „Treba da se klanjam čak i sada?“, reče. „Pokloni se, ti stongo jedna mala ili ima da te naučim pameti! Ukaži čoveku zasluženo poštovanje! Još si mi šegrt dok te ja ne otpustim!“ Zabezeknut, Lopsang se pokloni. „A zašto si nas posetio u ovoj bezvremenoj dolini?“, zapita opat. „Odgovori opatu!“, obrecnu se Lu Ce. „Želim... da saznam šta je peto iznenađenje“, reče Lopsang „...o velečasni...“, kaza Lu Ce. „...o velečasni“, dovrši Lopsang. „Posetio si nas samo da doznaš šta je to umislio naš promućurni čistač?“, reče opat. „Jeste, ovaj, o velečasni.“ „Od svega čime bi Vreme moglo da se bavi, ti želiš da gledaš staračke smicalice? Kekić!“ „Da, velečasni.“ Monasi su zijali u Lopsanga. Odora mu je još lepršala u zubima nedokučive bure, a zvezde su bleskale kad bi se svetlost odbila od njih. Opat se anđeoski osmehnu. „To bi trebalo da važi i za sve nas“, reče. „Mislim da ga još niko nije spoznao. Niko još nije uspeo da mu izmami to. Ali... ovo je Železni dodžo. Postoje pravila! Dvojica mogu ući, ali samo jedan može da izađe! Nije ovo dodžo za vežbu! Oće slonka! Razumete li?“ „Ali ja ne želim...“, poče Lopsang, a Lu Ce mu zari lakat u rebra. „Kaže se ’da, o velečasni’“, zareža. „Ali nikad nisam nameravao...“
Teri Pračet 165 Ovog puta mu je potiljak popio ćušku. „Nije ovo trenutak da se predomišljaš!“, reče Lu Ce. „Sad je kasno, ti čudo od deteta!“ On klimnu opatu glavom. „Moj šegrt to shvata, o velečasni.“ „Tvoj šegrt, čistaču?“ „O, da, velečasni“, kaza Lu Ce. „Moj šegrt. Dok ja ne kažem da više nije.“ „Stvarno? Kekić! Onda sme ući. I ti, Lu Ce.“ „Ali ja sam samo hteo...“, bunio se Lopsang. „Ulazi!“, zagrme Lu Ce. „Zar želiš da me osramotiš? Da pomisle ljudi kako te ničemu nisam naučio?“ Unutrašnjost Železnog dodžoa uistinu je bila zamračena kupola puna šiljaka. Na desetine hiljada, tankih poput igala, prekrivalo je zidove iz noćne more. „Kome padne na pamet da napravi ovako nešto?“, reče Lopsang, zagledan uvis u svetlucave vrške koji su prekrivali čak i tavanicu. „Uči nas vrlinama pritajenosti i discipline“, kaza Lu Ce i ispucketa prste. „Plahovitost i žurba naškodiće napadaču koliko i napadnutom, kao što ćeš možda shvatiti. Pod jednim uslovom: svi ovde smo ljudska bića, može?“ „Naravno, čistaču. Obojica smo ljudska bića.“ „I da se dogovorimo - bez smicalica?“ „Bez smicalica“, kaza Lopsang. „Ali...“ „Hoćemo da pričamo ili da se bijemo?“ „Ali slušaj, ako samo jedan može izaći, znači da ću morati da te ubijem...“, poče Lopsang. „Ili obrnuto, naravno“, reče Lu Ce. „Tako glasi pravilo, da. Hoćemo li?“ „Ali ja to nisam znao!“ „Kad se radi o životu, baš kao o kutiji ovsenih pahuljica, uvek ti je najbolje da pročitaš uputstva na kutiji“, reče Lu Ce. „Ovo je Železni dodžo, ti čudo od deteta!“ On koraknu unazad i pokloni se. Lopsang slegnu ramenima, pa se pokloni i sam. Lu Ce se povukao nekoliko koraka. Na tren je zažmurio, a onda izveo niz jednostavnih pokreta za razmrdavanje. Na pucketanje zglobova Lopsang se lecnu. Oko Lopsanga se začuo niz škljocaja i na časak ga podsetio na kosti starog čistača. Svud po zakrivljenom zidu, međutim, otvarali su se sićušni prorezi. Čuo je šapat ljudi koji se guraju da se što bolje smeste. A po zvuku sudeći, ljudi je bilo zaista mnogo. Pružio je ruke i blago odlebdeo uvis. „Zar nismo rekli bez smicalica?“, zapita Lu Ce. „Da, čistaču“, reče Lopsang, u pripravnosti u vazduhu. „A onda sam pomislio: Nikad ne zaboravi na pravilo broj jedan.“ „Aha! Alal ti vera. Nešto si naučio!“ Lopsang mu dolebde bliže. „Nećeš verovati šta sam sve saznao otkako smo se prošli put videli“, reče. „Rečima se ne da opisati. Video sam svetove ugnežđene u svetove, kao one lutke što ih rezbare u Ubervaldu. Čuo sam muziku godina. Znam više nego što ću ikad moći da razumem. Ali ne znam peto iznenađenje. Neka je fora u pitanju, neka smicalica... ispit.“ „Sve je ispit“, reče Lu Ce. „Onda mi pokaži peto iznenađenje, a ja obećavam da ti neću nauditi.“ „Obećavaš da mi nećeš nauditi?“ „Obećavam da ti neću nauditi“, ponovi Lopsang svečano. „Važi se. Samo je trebalo da pitaš“, reče Lu Ce sa širokim osmehom. „Molim? Pitao sam i pre i odbio si!“ „Trebalo je samo da pitaš u pravom trenutku, ti čudo od deteta.“ „A sad je pravi trenutak?“ „Pisano je: ’Bolje ikad nego nikad’“, reče Lu Ce. „Gle: peto iznenađenje!“ Zavukao je ruku pod mantiju. Lopsang dolebde bliže.
Terry Pratchet 166 Čistač izvuče jeftinu karnevalsku masku. Sastojala se od lažnih naočara nalepljenih na velik ružičast nos, s gustim crnim brcima povrh svega. Stavio ju je i jednom-dvaput mrdnuo ušima. „Bu“, reče. „Molim?“, kaza Lopsang zgranuto. „Bu“, ponovi Lu Ce. „Nikad nisam rekao da je iznenađenje nešto naročito maštovito, pa je l’ tako?“ Opet je mrdnuo ušima, pa promeškoljio obrve. „Super, a?“, reče. Lopsang se nasmeja. Lu Ce se osmehnu šire. Lopsang se zasmeja još glasnije i spusti se na prostirku za vežbanje. Udarci zapljuštaše niotkuda. Pogodili su ga u stomak, u potiljak, u krsta, i počistili noge ispod njega. Pao je na stomak, a Lu Ce ga je pritisnuo o zemlju potezom po imenu „uzjahivanje ribe“. Jedini način da se odatle izvučeš jeste da iščašiš sebi rame. Skriveni posmatrači uglas uzdahnuše. „Deža-fu!“ „Šta?“, reče Lopsang u prostirku. „Rekao si da nijedan monah ne zna deža-fu!“ „Nikad ih nisam naučio, eto zašto!“, reče Lu Ce. „Obećavaš da mi nećeš nauditi, jelte? Hvala ti do neba. Predaj se!“ „Nisi mi rekao ni da ga ti znaš!“ Lu Ceova kolena, nabijena u tajne slabe tačke, pretvarala su Lopsangove ruke u beskorisne pihtije. „Možda sam mator, ali blesav nisam!“, viknu Lu Ce. „Misliš da bih odao takav trik, a?“ „To nije pošteno...“ Lu Ce se nagnu tako da mu se usta nađoše na centimetar-dva od Lopsangovog uva. „Na kutiji nije pisalo ’pošteno’, mališa. Ali možeš da pobediš, znaš. Možeš da me pretvoriš u prah dok si rekao ’piksla ’. Kako bih mogao da zaustavim Vreme?“ „Ne mogu to!“ „Nećeš, misliš, i obojica to znamo. Predaješ se?“ Lopsang je osećao kako neki delovi tela pokušavaju da mu se isključe. Ramena su mu gorela. Mogu da se obestelotvorim, pomisli. Da, mogao bih, jednom pomišlju bih mogao da ga pretvorim u prah. I da izgubim. Ja bih izašao, a on bi bio mrtav, i ja bih izgubio. „Nemaš brige, mališa“, reče Lu Ce, sada spokojno. „Samo si zaboravio na pravilo broj devetnaest. Predaješ se?“ „Pravilo broj devetnaest?“, reče Lopsang i gotovo da se pridiže s prostirke, ali ga strahovit bol opet prisili da legne. „Šta je, koji klinac, pravilo broj devetnaest? Da, da, predajem se, predajem se.“ „Zapamti da nikad ne smeš zaboraviti na pravilo broj jedan“, reče Lu Ce. Pustio ga je. „I uvek se zapitaj: otkud to da su ga uopšte smislili, a?“ Lu Ce ustade i nastavi: „Ali lepo si se pokazao, kad se sve uzme u obzir, i zato, kao tvoj majstor, bez imalo oklevanja te preporučujem za žutu mantiju. Pored toga“, on progovori šapatom, „svi koji sad vire ovamo videli su me kako pobeđujem Vreme, i to će baš lepo zvučati u radnoj biografiji ako opet uzmem da tražim posao - ako s’vataš na šta ciljam. Uz dobro staro pravilo broj jedan kô šlag na tortu. Da ti pomognem da ustaneš.“ On pruži ruku naniže. Lopsang se spremao da je prihvati, pa zastade. Lu Ce se opet iskezi, i blago ga povuče na noge. „Ali, čistaču, samo jedan može izaći“, reče Lopsang masirajući ramena. „Stvarno?“, kaza Lu Ce. „Ali igranjem igre ti menjaš njena pravila. Batali ćorava posla, ako mene pitaš.“ Mnogobrojne monaške ruke odgurnuše u stranu ostatke vratnica. Čuo se udarac gumenog jaka o glavu. „Kekić!“
Teri Pračet 167 „...a opat je, ako se ne varam, spreman da ti uruči mantiju“, reče Lu Ce. „Ako mu iscure balice na nju, molim te ne pominji to.“ Izašli su iz dodžoa, i sada se, u pratnji svih živih u Oj Dongu, zaputili prema dugačkoj terasi. Ceremonija je, prisećao se Lu Ce kasnije, bila neobična. Opat nije delovao preterano zadivljeno, jer bebe to uglavnom nisu, i ne gledaju na koga povraćaju. Pored toga, Lopsang je možda bio gospodar vremenskih zaliva, ali opat je bio gospodar doline, i stoga je poštovanje bila dvosmerna linija. Ipak, uručivanje mantije dovelo je do jednog teškog trenutka. Lopsang ju je odbio. Prvom akolitu palo je u deo da pita zašto dok se svetinom širila šaputava reka iznenađenja. „Nisam je dostojan, gospodine.“ „Lu Ce je objavio da si završio sa šegrtovanjem, moj gos... Lopsang Ludite.“ Lopsang se pokloni. „Onda ću primiti metlu i čistačku odoru, gospodine.“ Ovog puta reka se pretvorila u cunami. Sručio se na publiku. Glave su se okretale. Mnogi su zgranuto hvatali vazduh, a jedan ili dvojica se nelagodno nasmejaše. A iz redova čistača, kojima su dozvolili da zastanu s radom i posmatraju ovaj događaj, usledila je pomna, oprezna tišina. Prvi akolit liznu odjednom sasušenu usnu. „Ali... ali... ti si otelotvorenje Vremena...“ „U ovoj dolini, gospodine“, reče Lopsang odlučno, „vredim koliko i bilo koji čistač.“ Prvi akolit se osvrtao, ali pomoći niotkuda. Ostali stariji pripadnici manastira nisu imali nikakvu želju da učestvuju u ružičastom obliku neprijatnosti. Opat je samo duvao balončiće od pljuvačke i kezio se onim znalačkim, ka unutra okrenutim osmehom svih beba na svetu. „Imamo li ikakve... ovaj... uručujemo li čistačima... da nemamo slučajno...?“, promumla akolit. Lu Ce istupi iza njega. „Mogu li ikako da pomognem, vaše akolititstvo?“, reče s nekom vrstom sumanute, poletne poniznosti nimalo nalik na njegovo uobičajeno držanje. „Lu Ce? E... ovaj... da... ovaj...“ „Mogu da donesem skoro novu odoru, i mali neka uzme moju staru metlu ako mi potpišete da mogu da podignem novu dole iz skladišta, gospodine“, reče Lu Ce, koji je iznojavao usrdnost iz svake pore. Prvi akolit, koji je tonuo koliko mu se tlo izmicalo pod nogama, uhvati se za ovo kao za pojas za spasavanje. „Ijao, Lu Ce, pa je l’ bi bio tako ljubazan? Baš lepo od tebe...“ Lu Ce je nestao u izmaglici usrdne žurbe, koja je, opet, iznenadila one koji su mislili da ga poznaju. Vratio se s metlom i odorom koja je sva pobelela i istanjila se od čestog treskanja o stenje pored reke. Svečano ih je predao prvom akolitu. „Ovaj, ah, hvala, ovaj, je l’ postoji neka naročita ceremonija za, ovaj, za... ovaj...“, blebetao je čovek. „Vrlo jednostavna, gospodine“, reče Lu Ce, koji je još isijavao elan. „Nije to baš sročeno kako valja, gospodine, ali obično kažemo nešto u smislu: ’Evo ti odore, čuvaj je kao oči u glavi jer je vlasništvo manastira, gospodine, a onda pređemo na metlu i kažemo nešto u smislu: ’Evo ti metle, ona ti je prijatelj, ako je izgubiš, odrapićemo ti kaznu, znaš i sam da pare ne rastu na drveću’, gospodine.“ „Ovaj, ah, eh“, promrmlja prvi akolit. „A je l’ sad opat...?“ „Ma ne, ne bi opat ništa uručivao jednom čistaču“, reče Lopsang brzo. „Lu Ce, a ko je zadužen za, ovaj, zadužen za...“ „Uglavnom neki čistač na višem položaju, vaše akolititstvo.“ „A, je li? A da nisi, ovaj, da nekim srećnim slučajem nisi ti slučajno...?“ Lu Ce se nakloni. „O, da, gospodine.“
Terry Pratchet 168 Prvi akolit, koji se još koprcao u kovitlacu između plime i oseke, obradovao se ovome kao što bi se obradovao izgledima da izađe na suvo. Manično se ozario. „Pitam se, pitam se, pitam se, onda, da li bi bio tako ljubazan, ovaj, onda, ovaj, da...“ „Sa zadovoljstvom, gospodine.“ Lu Ce se žustro okrenu. „Ovog časa, gospodine?“ „O, da, molim te!“ „Dobro, onda. Lopsang Ludite, istupi!“ „Razumem, čistaču!“ Lu Ce mu pruži iznošenu odoru i ostarelu metlu. „Metla! Odora! Nemoj da ih izgubiš, pare ne rastu na drveću!“, objavi. „Zahvaljujem ti na njima“, reče Lopsang. „Čast mi je.“ Lopsang se pokloni. Lu Ce se pokloni. Pošto su im se glave približile i našle se na istoj visini, Lu Ce prošišta: „Lepo si mi iznenađenje priredio.“ „Hvala.“ „Divno, sve zajedno vrlo mitski, taman za svitke, ali na ivici da bude nadobudno. Nemoj da bi se ponovilo.“ „Dobro.“ Obojica ustadoše. „I, ovaj, šta sad?“, zapita prvi akolit. Bio je svestan da ga je ovo slomilo. Odsad pa nadalje više ništa neće biti kao pre. „U stvari, ništa“, reče Lu Ce. „Čistači čiste dalje. Mališa, ti kreni tom stranom, ja ću ovom.“ „Ali on je Vreme!“, reče prvi akolit. „Sin Venov! Treba svašta da ga pitamo!“ „Svašta vam neću reći“, reče Lopsang sa osmehom. Opat se nagnu napred i balice mu iscuriše u uvo prvom akolitu. Odustao je. „Naravno, nije na nama da preispitujemo tvoje odluke“, kaza, povlačeći se. „Ne“, reče Lopsang. „Nije. Predlažem da se svi vratite svom vrlo važnom poslu, jer sad moram da se posvetim ovom trgu.“ Stariji monasi jedni drugima su davali grozničave znake rukama i postepeno, polako, manastirsko osoblje se povuče. „Gledaće nas odasvud, iz svih mogućih skrovišta“, progunđa Lu Ce kad su čistači ostali nasamo. „O, da“, reče Lopsang. „I, kako si?“ „Odlično. I majka je srećna, i penzionisaće se zajedno sa ocem.“ „Šta? Kućica na selu i tako to?“ „Ne baš. Nešto slično, doduše.“ Neko vreme nije se čulo ništa do dveju metli. Onda Lopsang reče. „Znam, Lu Ce, da je uobičajeno da šegrt, kad završi sa šegrtovanjem, pokloni majstoru neku sitnicu za uspomenu.“ „Možebiti“, kaza Lu Ce i uspravi se. „Ali meni ništa ne treba. Imam svoju prostirku, činiju i Put.“ „Svaki čovek nešto žarko želi“, reče Lopsang. „Ha! Onda sam ti doskočio, ti čudo od deteta. Imam osamsto godina. Sve svoje žarke želje davno sam iscrpao.“ „E, izem ti. Baš šteta. Nadao sam se da ću bar nešto naći.“ Sad se Lopsang uspravi i zabaci metlu na rame. „U svakom slučaju, moram da idem“, reče. „Ima još puno posla.“ „Ne sumnjam“, reče Lu Ce. „Ne sumnjam. Ceo onaj deo ispod drveća, za početak. A kad smo već kod toga, ti čudo od deteta, jesi li vratio onoj veštici metlu?“ Lopsang klimnu glavom. „Recimo da sam prosto... vratio sve na mesto. I sad je mnogo novija nego što je bila.“ „Ha!“, reče Lu Ce i počisti još nekoliko latica. „Kao rukom odneseno. Čiča miča i gotova priča. Eto koliko lako kradljivac vremena vraća dugove!“
Teri Pračet 169 Lopsang je sigurno primetio prekor u glasu. Zapiljio se u sopstvena stopala. „Pa možda ne sve, priznajem“, reče. „Ali kad spašavaš svet, ne možeš brinuti za pojedince, vidiš, jer su ti pojedinci deo sveta“, nastavi Lopsang. „Je li?“, zapita Lu Ce, naizgled još opčinjen drškom sopstvene metle. „Misliš? Mališa moj, ti si se sit narazgovarao s nekim vrlo čudnim svetom.“ „Ali sad imam vremena“, reče Lopsang ozbiljno. „I nadam se da će ona imati razumevanja.“ „Čudo jedno za šta sve jedna gospa nađe razumevanja ako iskažeš to na pravi način“, reče Lu Ce. „Sve najbolje, mališa. I nisi se tako loše snašao, kad se sve sabere. I nije li pisano: ’Bolje ikad nego nikad’?“ Lopsang mu se osmehnu i iščeze. Lu Ce se vratio čišćenju. Posle nekog vremena, prisetio se nečega i osmehnuo se. Šegrt daje majstoru poklon, a? Kao da Lu Ce može poželeti išta što bi mu Vreme moglo pružiti... I zastao je, i pogledao uvis, i nasmejao se naglas. Na njegove oči, trešnje su zrele. Kuc Na mestu koje dotad nije postojalo, a sada je postojalo upravo u ovu svrhu, stajalo je veliko, blistavo korito. „Pedeset hiljada litara najfinijeg šećernog fondana prožetog mirisom ljubičice i pomešanog s crnom čokoladom“, reče Haos. „Imamo i naslage praline od lešnika u zanosnom maslac kremu i područja meke karamele za onaj naročit osećaj užitka.“ DAKLE, KAŽEŠ DA BI OVO KORITO MOGLO DA POSTOJI NEGDE U ODISTINSKI BESKONAČNOJ SVAGDIJI I STOGA MOŽE DA POSTOJI OVDE?, reče Smrt. „Uistinu“, reče Haos. ALI SAD VIŠE NE POSTOJI TAMO GDE JE TREBALO DA POSTOJI. „Ne. Sada treba da postoji ovde. Jednostavna računica“, reče Haos. JE LI? NO, RAČUN, reče Smrt s nipodaštavanjem. NIKAD NISAM STIGAO NEŠTO MNOGO DALJE OD ODUZIMANJA. „U svakom slučaju, čokolada nikako nije retkost“, reče Haos. „Čitave planete su prekrivene njome.“ STVARNO? „Uistinu.“ MOŽDA BI NAJBOLJE BILO, reče Smrt, DA SE TA VEST NE RAZGLAŠAVA. Vratio se do mesta gde ga je Jedinija čekala u tami. NE MORAŠ OVO DA RADIŠ, reče. „A šta drugo?“, zapita Jedinija. „Izdala sam sopstveni soj. I luda sam do sto jedan i nazad. Nikad se nigde neću osećati kao kod kuće. A ostati ovde značilo bi samrtne muke.“ Zurila je u čokoladni ponor. Na površini se svetlucao prah šećer. Potom je svukla haljinu. Na sopstveno iznenađenje, bilo joj je neprijatno, ali svejedno se oholo uspravila. „Kašiku“, naredi i kao kakva kraljica ispruži desnu ruku. Haos još jednom dramatično glancnu srebrnu kutlačicu, pa joj je dade. „Doviđenja“, reče Jedinija. „Obavezno pozdravite unuku.“ Vratila se nekoliko koraka, okrenula se, zaletela se i izvela savršen skok zvani „lasta“. Čokolada se sklopila za njom gotovo bešumno. Dva posmatrača sačekala su dok debeli, lenji talasići nisu zamrli. „E, što ti je žena sa stilom“, reče Haos. „Šteta živa.“ DA. SLAŽEM SE.
Terry Pratchet 170 „No, bilo je zabavno... bar do onog trenutka. A sad moram da idem“, kaza Haos. DOVRŠAVAŠ TURU DOSTAVLJANJA MLEKA? „LJUDI RAČUNAJU NA MENE.“ Ovo je na Smrt ostavilo izvestan utisak. BIĆE... ZANIMLJIVO SAD KAD si SE VRATIO, reče. „Aha. Hoće“, reče Haos. „Ti ostaješ?“ SAČEKAĆU OVDE JOŠ MALO. „Zašto?“ ZA SVAKI SLUČAJ. „A.“ „DA. Nekoliko minuta kasnije Smrt je posegnuo u odoru i izvukao peščanik, mali i lagan kao da je predviđen za lutku. Okrenuo se. „Ali... ali umrla sam“, reče Jedinijina sen. DA, reče Smrt. OVO JE NASTAVAK... Kuc Ema Robertson je sedela u učionici nabranog čela i grickala olovku. Potom je, vrlo polako, ali kao da razotkriva velike tajne, prionula na posao. Išli smo u Lenkra gde imju veštice a to su one što gaje bilje. Upoznali smo jednu vešticu bila je jako vesela i pevala nam nešto o ježu s velikim rečima. Džejson je probo da joj šutne mačku a mačka ga pojurila i oterala nadrvo. Sad znam svašta o vešticama ne maju bradavice neće da te pojedu iste su ko i svačija baka sem što svačija baka nezna te velike reči. Za visokom katedrom Suzan se opustila. Ništa kao učionica puna pognutih glava. Dobra učiteljica koristi sve što joj padne pod ruku, a odeljenjski izlet u posetu gospođi Og bio je lekcija i sam po sebi. Dve lekcije. Odeljenje u kome sve ide kao po loju odaje određen miris: primesa zarezanih olovaka, tempere, odavno mrtvi insekti-grančice, lepak i, naravno, neuhvatljiv zadah Bilija. Sastanak s dedom bio je nelagodan. Besnela je što joj štošta nije rekao. A on je rekao: naravno da nije. Ako kažeš ljudima šta im se sprema u budućnosti, neće tako ispasti. To je imalo smisla. Naravno da jeste. Zdrava logika. Problem je bio u tome što je Suzan bila samo pretežno logična. I zato se sada sve vratilo na staro - ono nelagodno, ne baš srdačno staro, gde su provodili većinu vremena, u svojoj malecnoj porodici koja je nezdrave odnose koristila kao gorivo. Možda je to, mislila je ona, normalno porodično stanje. Kad dotera cara do duvara - hvala vam, gospođo Og, sad ću zauvek pamtiti taj izraz - članovi se oslanjaju jedni na druge kao da se to podrazumeva, bez razmišljanja. Inače se sklanjaju jedni drugima s puta. Nije skoro videla Pacovsku smrt. Previše je bilo nadati se da je mrtav. U svakom slučaju, to mu dosad nije smetalo. Na to se čežnjivo prisetila sadržine stola. Suzan je bila vrlo stroga kad je reč o jelu na času i smatrala je da, ako pravila već postoje - važe za svakoga, čak i za nju. Inače su ugnjetavanje. Ali možda pravila postoje ne bi li te naterala da razmisliš pre nego što ih prekršiš. Još je imala polovinu najjeftinije bombonjere Higs & Mikins ćušnutu tu negde između knjiga i papira. Pažljivo podići poklopac i uvući ruku bilo je lako, kao i održavati prigodno učiteljski izraz lica dok to radi. U gnezdu od praznih papirnih korpica radoznali prsti našli su čokoladicu, i
Teri Pračet 171 saopštili joj da je posredi pogani nugat. Ipak, bila je nepokolebljiva. Život nikog ne mazi. Nekad dobiješ nugat. Onda je žustro uzela ključeve, otišla do Ormara za školski pribor svrsishodnim - bar se nadala - korakom nekoga ko se sprema da proveri kako stoje sa olovkama. Na kraju krajeva, sa olovkama se nikad ne zna. Treba ih držati na oku. Vrata su škljocnula za njom; kroz prozorčić iznad vrata dopirala je prigušena svetlost. Ubacila je čokoladu u usta i zažmurila. Na nejasan, kartonast zvuk morala je da otvori oči. Poklopci kutija sa zvezdama lagano su se dizali. U senkama plakara zvezde se prosuše i uskovitlaše se uvis, blistave naspram tame. Galaksija u malom polako se obrtala. Suzan ih je neko vreme posmatrala, pa reče: „Dobro, sad si mi baš privukao pažnju, ko god da si.“ To je barem nameravala da izgovori. Zahvaljujući čudnovatoj lepljivosti nugata, zvučalo je ovako: „Dofro, ha hi mi baf privuko pavnju, koho vafi! Majku mu!“ Zvezde su joj se vrtložile oko glave, a unutrašnjost plakara zamračila se kao međuzvezdana tama. „Pafovka hmrti, ako fi i...“, poče ona. „Ja sam“, kaza Lopsang. Kuc Savršen trenutak možeš doživeti čak i uz nugat. - KRAJ -