Terry Pratchet 100 'To su dve reči', primeti Dibler. 'Nema šanse da radim na tako nečemu', reče Silverfiš ne obraćajući pažnju na upadicu. 'Pokušao sam da čujem tvoj stav, nisam li? Ali preuzeo si pokretne slike i pokušavaš da ih pretvoriš u, u, u snove. Nikada nisam želeo da one budu ovakve! Na mene ne računaj!' 'Okej.' Dibler podiže pogled prema trolu. 'Gospodin Silverfiš je upravo pošao', reče. Detritus klimnu glavom, a onda polako i snažno podiže Silverfiša za kragnu. Silverfiš preblede. 'Ne možeš me se otarasiti tek tako', reče. 'Da se kladimo?' 'Neće biti alhemičara u Holi Vudu koji će hteti da radi za tebe! Povešćemo s nama i okretače! Bićeš gotov!' 'Slušaj! Posle ovog filma čitav Holi Vud dolaziće kod mene za posao! Detrituse, izbaci ovog džabalebaroša napolje!' 'Samo recite, gospodine Dibler', zabrunda trol stežući Silverfišovu kragnu. 'Još ja nisam rekao moju poslednju, ti - ti spletkaroški, podmukli megalomanijače!' Dibler izvadi cigaru iz usta. 'Za tebe - gospodin Megalomanijak', reče. Vratio je cigaru i značajno klimnuo trolu, koji je nežno, ali odlučno stezao Silverfiša i za nogu. 'Pipneš li me više nikada nećeš raditi u ovom gradu!', vikao je Silverfiš. 'Ionako imam posao, gospodine Silverfiš', odgovori mirno Detritus, noseći Silverfiša prema kapiji. 'Ja sam potpredsednik zadužen za izbacivanje ljudi koje gospodin Dibler ne želi da vidi.' 'Onda ćeš morati da nabaviš i pomoćnika!', kriknu Silverfiš. 'Imam rođaka koji traži posao', reče trol. 'Prijatno vam bilo.' 'Dobro', reče Dibler odsečno trljajući ruke. 'Sole!' Sol iskrsnu iza pokretnog stola pretrpanog smotanim planovima i izvuče olovku iz usta. 'Da, ujko?' 'Koliko će nam trebati?' 'Oko četiri dana, ujko.' 'To je suviše dugo. Unajmi još ljudi. Hoću da bude gotovo do sutra, kapiraš?' 'Ali, ujko...' 'Ili si otpušten', reče Dibler. Sol je bio preplašen. 'Ja sam ti rođak, ujko', pobunio se. 'Ne možeš da otpuštaš rođake.' Dibler se osvrnuo i kao da je po prvi put ugledao Viktora. 'Ah, Viktore. Ti si dobar s rečima', reče. 'Mogu li da otpustim rođaka?' 'Ehr. Mislim da ne. Mislim da morate da ih se odreknete, ili tako nešto', neubedljivo reče Viktor. 'Ali...' 'Tako je! Tako je!', reče Dibler. 'Bravo. Znao sam da je neka takva reč u pitanju. Odreknem. Jesi li čuo, Sol?' 'Jesam, ujko', snuždeno odgovori Sol. 'Da ja onda odem i potražim još stolara?' 'Tako je.' Sol blesnu prema Viktoru pogledom punim prestravljenog zaprepašćenja i izgubi se. Dibler je počeo da drži predavanje grupi okretača. Uputstva su izvirala iz čoveka kao voda iz fontane. 'Čini mi se da jutros niko neće ići do Ank-Morporka', reče glas pokraj Viktorovog kolena. 'Danas je svakako vrlo, e-e, ambiciozan', reče Viktor. 'Nije ni nalik na sebe.' Gaspod se počeša po uvu. 'Ima nešto što sam 'teo da ti kažem. Šta ono beše? A, da. Setio sam se. Devojka ti je nosilac demonskih sila. One noći kad smo je videli na brdu verovatno je bila na putu da opšti sa zlom. Šta misliš o tome, a?' Osmehnuo se. Bio je veoma ponosan na način na koji je izneo problem. 'To je baš lepo', odsutno reče Viktor. Dibler se svakako ponašao čak i čudnije nego obično. Čudnije nego što je uobičajeno za Holi Vud, Šta više...
Teri Pračet 101 'Jeste', reče Gaspod pomalo iritiran ovakvim prijemom. 'Džilita se, bre, po noći sa čudnovatim okultnim Bićima s Onu stranu, nema sumnje.' 'Dobro', reče Viktor. Nije bilo uobičajeno da se stvari spaljuju u Holi Vudu. Oslikali biste ih sa druge strane. Uprkos svemu, počelo je da ga kopka. '... glumačka ekipa od hiljadu ljudi', govorio je Dibler. 'Briga me odakle ćete ih dovesti, ima da unajmimo svakog u Holi Vudu, ako nam bude potrebno, razumete? A hoću...' 'Pomaže im, bre, u njihovim zlim namerama da preuzmu čitav svet, ako mene pitaš', reče Gaspod. 'Je li?', reče Viktor. Dibler je sada govorio s nekolicinom alhemičara-pripravnika. Šta li su govorili? Dvadesetorolac? Ali niko nikada nije ni sanjao da ide preko pet! 'Jeste, i kopa, bre, da ih probudi iz njihovog davnašnjeg dremeža kako bi mogli da počnu da pustoše, i tako to', reče Gaspod. 'Verovatno joj pomažu mačke, pazi šta sam ti...' 'Vidi, da li bi bio ljubazan da malo ućutiš?', iznervirano reče Viktor. 'Pokušavam da čujem šta pričaju.' 'Ma, izvini, molim te. Samo sam pokušao da spasem svet', progunđa Gaspod. 'Ako grozomorna bića iz Praskozorja vremena počnu da ti mlataraju ispod kreveta, samo nemoj da dođeš dami se žališ.' 'O čemu ti to pričaš?', upita Viktor. 'Ah, ništa. Ništa.' Dibler podiže pogled, ugleda Viktora kako izvija vrat i mahnu mu. 'Ej, momak. Dođi ovamo! Imam li ja ulogu za tebe!' 'Imate li?', upita Viktor probijajući se kroz svetinu. 'To sam i rekao!' 'Ne, pitali ste da li...', poče Viktor i predomisli se. 'A gde je gospođica Džindžer, ako bih smeo da pitam?', reče Dibler. 'Ponovo kasni?' '... verovatno se negde, uspavala...', gunđao je turobni i potpuno ignorisani glas dole iz mora nogu, '... verovatno te iscrpi kad čačkaš po okultnom...' 'Sole, pošalji nekoga da je dovede ovamo...' 'Da, ujko.' '... a šta mo'š i da očekuješ od, ha, ljudi koji su kao i mačke spremni na sve, ne mo'š da im veruješ...' 'I pronađi nekog da prepiše krevet.' 'Da, ujko.' '... ali da li oni uopšte slušaju! Ne pada to njima na pamet. E, al' kad bi im'o sjajno krzno i kad bi tu poskakiv'o lajući slušali bi, itekako...' Dibler otvori usta da nešto kaže, a onda se namršti i podignu ruku. 'Odakle dolazi to mrmljanje?', upita. '... ma i da sam im čitav svet spasao, da je pravde trebalo bi da mi ture statuu pod nos ali ne, a ne, ne tebi gosin Gaspode, jerbo nisi od prave sorte, pa...' Žalopojka prestade. Svetina se razmaknu u stranu, otkrivajući malo krivonogo sivo psetance, koje je ravnodušno pogledalo u Diblera. 'Vau?', reče nevino. * * * Događaji su se uvek odvijali brzo u Holi Vudu, ali rad na Produvanom napredovao je poput komete. Drugi filmovi Šišmiša bili su stopirani. Isto je bilo i sa ostalima u gradu, pošto je Dibler unajmljivao glumce i okretače za dvostruko veće iznose nego što bi bilo ko drugi platio. I nešto nalik Ank-Morporku izdizalo se između dina. Trebalo je da bude jeftinije, žalio se Sol, makar i rizikovali gnev čarobnjaka, trebalo je da krišom snimimo nešto i u samom AnkMorporku, a onda da nekom tutnemo pregršt dolara u ruku i da lepo podmetne požar. Dibler se nije složio. 'Pored svega ostalog', rekao je, 'ne bi izgledalo verodostojno.'
Terry Pratchet 102 'Ali to je pravi Ank-Morpork, ujko', reče Sol. 'Mora da izgleda baš kako treba. Kako može da ne izgleda verodostojno?' 'Ank-Morpork uopšte ne izgleda baš tako autentično, znaš', zamišljeno reče Dibler. 'Ama naravno da je autentičan!', obrecnu se Sol, natežući porodične veze do granice pucanja. 'Stvarno postoji! Stvarno je to on! Ne može biti verodostojniji! Verodostojan je do koske!' Dibler izvadi cigaru iz usta. 'Da znaš da nije', reče. 'Videćeš.' Džindžer se pojavila oko ručka. Bila je tako bleda da čak ni Dibler nije vikao na nju. I dalje je pogledom streljala Gaspoda koji se trudio da joj se sklanja 3 puta. Dibler je ionako bio prezauzet. Bio je u kancelariji i objašnjavao je Zaplet. U suštini bio je veoma jednostavan, odigravajući se na poznatom terenu gde Mladić Upozna Devojku, Devojka Upozna Drugog Mladića, Mladić Izgubi Devojku, samo što je u ovom slučaj negde u svemu tome bio i građanski rat... Razlozi za izbijanje Ankmorporčkog građanskog rata (3. grun 432, 20:32 - 4. grun 432, 10:45) uvek su bili predmet žučne debate između istoričara. Postoje dve glavne teorije: 1. Običan svet pošto je bio teško oporezovan od strane naročito glupog i neprijatnog kralja, odlučio je da je dara prevršila meru i da je vreme da se okonča zastareli koncept monarhije i da se zameni sa, kako se ispostavilo, nizom despotskih glavešina koji su i dalje nametali ogromne poreze, ali su barem bili toliko pošteni da se ne prave da su im bogovi dali pravo da to rade, zbog čega su se svi osećali malo bolje, ili 2. Jedan od igrača u igri Ćopavog gosin Luka u krčmi optužio je drugog da u šaci drži više od uobičajenog broja kečeva i potegnuti su noževi, pa je neko nekog udario klupom, a onda je neko izbo nekoga i poletele su strele, a neko se zaljuljao na lusteru i neoprezno bačena sekira pogodila je nekog na ulici, pa je onda bila pozvana Straža i neko je podmetnuo požar, a neko je mnogo ljudi odalamio stolom, pa su onda svi pogubili živce i počeli da se tuku. Elem, sve je to izazvalo građanski rat, a to je nešto što je svakoj zreloj civilizaciji potrebno da poseduje u svojoj istoriji...22 'Kako ja to vidim', reče Dibler, 'tu imamo ovu devojku plemenitog roda koja živi sama u toj velikoj kući, je l', i njen mladić ide da se bori za pobunjenike, shvatate, i ona sreće drugog momka i nastane hemija između njih dvoje...' 'Odlete u vazduh?', upita Viktor. 'Hoće da kaže da se zaljubljuju', hladno reče Džindžer. 'Tako nekako', klimnu Dibler. 'Oči se susretnu u krcatoj prostoriji. A ona je sasvim sama na ovom svetu izuzimajući sluge i, da vidimo, tako je, možda njenog psa ljubimca...' 'To će biti Ledi?', upita Džindžer. 'Tako je. I naravno ona mora da učini sve što može da bi očuvala porodični rudnik, tako da ona nekako očijuka sa obojicom, ljudima, ne psom, a onda jedan od njih bude ubijen u ratu, a drugi je ostavi, ali to je u redu pošto ona ima snažno srce.' Zavalio se. 'Kako vam se čini?', upita. Ljudi koji su sedeli u sobi nelagodno se zgledaše. Zavladala je nervozna tišina. 'Sjajno zvuči, ujko', reče Sol kome je bilo dosta problema za danas. 'Tehnički je veoma izazovno', reče Čiča. Nastalo je sveopšte odobravanje ostatka ekipe. 'Ne znam', polako reče Viktor. Svi pogledi usmeriše se ka njemu na onaj isti način na koji gledaoci oko jame s lavovima posmatraju prvog osuđenika kojeg izguraju kroz gvozdenu kapiju. Nastavio je: 'Mislim, da li je to sve? Ne zvuči baš mnogo komplikovano za tako dugačak film. Ljudi se onako zaljubljuju dok se u pozadini odvija građanski rat... Ne vidim kako se nešto naročito može izvući iz svega toga.' 22 Pored svega ostalog, to daje bratu mnogo bolji izgovor da se bori protiv brata nego što je onaj uobičajeni, recimo, šta je njegova žena kazala o našoj mami na tetka Verinoj sahrani.
Teri Pračet 103 Nastupila je još jedna tegobna tišina. Nekolicina ljudi pored Viktora se odmače. Dibler je zurio u njega. Viktoru privuče pažnju jedan skoro nečujni glasić koji je dopirao ispod njegove stolice. '... o, naravno, uvek je tu i uloga za Ledija... šta li on to ima što ja nemam, e to bih baš voleo da...' Dibler je i dalje ukočeno zurio u Viktora. Potom reče: 'U pravu si, U pravu si. Viktor je u pravu. Zašto to niko drugi nije primetio?' 'Baš sam to i ja razmišljao, ujko', žurno reče Sol. 'Moramo malo da ga obogatimo.' Dibler nehajno mahnu cigarom. 'Možemo da smislimo još stvari usput, bez problema. Recimo... recimo... a šta kažete na trku dvokolica? Ljudima se uvek svidi trka dvokolica. Neizvesnost. Hoće li on da ispadne, hoće li mu otpasti točak? Tako je. Trka dvokolica.' 'Ovaj, čitao sam pomalo o Građanskom ratu', oprezno reče Sol. 'i koliko znam nigde se ne pominje...' 'Da nije bilo trka dvokolica, da li sam u pravu?', upita Dibler sladunjavim glasom koji je u sebi sadržao oštricu brijača. Sol se izduva. 'Pa kad ti to tako kažeš, ujko', reče, 'imaš pravo.' 'A...' Dibler se zagleda u daljinu, '... mogli bismo da ubacimo... ogromnu ajkulu?' Čak je i Dibler bio pomalo iznenađen sopstvenim predlogom. Sol pun nade pogleda Viktora. 'Skoro sam siguran da se ajkule nisu borile u Građanskom ratu', reče Viktor. 'Siguran si?' 'Siguran sam da bi ljudi to primetili', reče Viktor. 'Izgazili bi ih slonovi', promrmlja Sol. 'Tako je', prihvati Dibler. 'Samo sam onako pomislio. Ne znam ni što sam to rekao, stvarno.' Neko vreme je zamišljeno piljio, a onda odsečno odmahnu glavom. Ajkula, pomisli Viktor. Sve te zlatne ribice tvojih misli veselo plivaju, a onda se voda pokrene i ta velika ajkula od pomisli uleti spolja. Kao da neko promišlja umesto nas. * * * 'Ti uopšte ne znaš kako da se ponašaš', reče Viktor Gaspodu kada su ostali sami. 'Čuo sam te kako sve vreme gunđaš ispod stolice.' 'Može biti da ne znam kako da se ponašam, ali barem ne sanjarim o nekoj devojci koja propušta užasna Bića noći u ovaj svet', reče Gaspod. 'Nadam se da ne', reče Viktor, a onda: 'Kako to misliš?' 'Aha! Sada sluša! Tvoja devojka...' 'Nije ona moja devojka!' 'Nesuđena devojka', reče Gaspod, 'svake noći ide i pokušava da otvori ta vrata u brdu. Sinoć je ponovo pokušala kada si otišao. Video sam je. Zaustavio sam je', prkosno dodade. 'Mada ne očekujem neku nagradu, naravno. Nešto je grozotno tamo, a ona to pušta napolje. Nikakvo čudo što ujutro uvek kasni i što je umorna. Pa šta bi drugo, kad kopa po čitavu noć.' 'Otkud znaš da su unutra grozote?', upita Viktor nesigurno. 'Ajde da to postavimo ovako', reče Gaspod. 'Ako je nešto ćušnuto u pećinu ispod brda iza velikih teških vrata, onda to nije zato što su ljudi želeli da to izlazi svake noći i pere sudove, je l' da? Naravski', dodade velikodušno, 'neću da kažem da ona zna šta radi. Verovatno su joj zgrabili njen slabašni mačkoljubivi ženski um i uvrću ga po svojoj volji.' 'Umeš ti svašta da lupetaš ponekad', reče Viktor, ali ni sebi nije zvučao mnogo ubedljivo. 'Pitaj je onda', pakosno reče pas. 'Hoću!' 'Dobro!'
Terry Pratchet 104 Samo baš me zanima kako? razmišljao je Viktor dok su koračali po suncu. Oprostite, gospođice, moj pas kaže da ste vi... ne, slušaj, Džindžer razumem kroz šta prolaziš i... ne. Hej, Džindž, otkud to da te je moj pas video... ne. Možda bi samo trebalo da započne razgovor i da sačeka da prirodno dođu na temu ogavština koje se kriju Iza ništavila. Ali to će morati da sačeka zbog prepirke koja se upravo odvijala. Bilo je to zbog treće glavne uloge u Produvanom. Viktor je naravno bio gizdav, ali opasan junak, Džindžer je bila jedini izbor za žensku rolu, ali druga muška uloga - dosadnog ali vernog - izazivala je nevolje. Viktor nikada pre nije video da neko od besa udara nogama u pod. Oduvek je mislio da to postoji samo u knjigama. Ali, Džindžer je sada upravo to radila. 'Zato što ću izgledati kao kreten, eto zašto!', govorila je. Sol, koji se sada osećao kao gromobran za vreme oluje, izbezumljeno je mahao rukama. 'Ali on je kao stvoren za tu ulogu!', reče. 'Ona zahteva čvrst karakter...' 'Čvrst? Naravno da je čvrst! Načinjen je od kamena!', povika Džindžer. 'Može on da ima pancirno odelo i lažne brkove, ali je ipak trol!' Rok, koji se monotolitski nadnosio iznad njih, glasno pročisti grlo. 'Oprostite', reče, 'nadam se da nećemo sad da pričamo o tome kao elementalisti?' Sada je na Džindžer bio red da zamaše rukama. 'Volim ja trolove', reče ona. 'Kao trolove, hoću da kažem. Ali ne mislite valjda ozbiljno da uradim ljubavnu scenu sa, sa, sa kamenim licem.' 'E sad, ček' malo', reče Rok dok mu se glas uvijao kao ruka bacača u bezbolu. 'Ho'š da kažeš, u redu je da trolovi budu prikazivani kako mlate ljude močugama, nije u redu da prikažemo da trolovi imaju i nežnija osećanja kao gnjecavi ljudi?' 'Nije ona to uopšte rekla', očajnički reče Sol. 'Nije ona...' 'Ako me posečete, ne krvarim li?', upita Rok. 'Ne, ne krvariš', reče Sol, 'ali...' 'Ah, da, ali bih. Da imam krvi, iskrvario bih po čitavoj okolini.' 'I još jedna stvar', reče patuljak gurkajući Sola u koleno. 'U scenariju piše da ona poseduje rudnik pun srećnih, nasmejanih, raspevanih patuljaka, je l' tako?' 'Ah, da', reče Sol odlažući trolski problem na jednu stranu. 'Pa šta s tim?' 'Malo je stereotipno, zar ne?', reče patuljak. 'Mislim, malo je u stilu patuljci = rudari. Ne vidim zašto bismo morali uvek da budemo tako šablonizovani.' 'Ali većina patuljaka jesu rudari', očajnički reče Sol. 'Pa, dobro, ali nisu srećni zbog toga', reče drugi patuljak. 'I ne pevaju po ceo božji dan.' 'Tako je', reče treći patuljak. 'Iz razloga bezbednosti, shvatate? Može čitav krov da vam se sruči na glavu ako pevate.' 'I nema rudnika u blizini Ank-Morporka', reče može biti prvi patuljak, mada su Solu svi oni izgledali isto. 'Svako to zna. Na ilovači je. Služili bismo za sprdačinu, ako bi nas naši ljudi videli kako kopamo dragulje bilo gde u blizini Ank-Morporka.' 'Ne bih rekao da imam kameno lice', brundao je Rok kome je ponekad trebalo nešto vremena da bi mu se upalio fitilj. 'Litičasto, možda. Ali ne kameno.' 'Stvar je u tome', reče jedan od patuljaka, 'da mi ne shvatamo zašto ljudi dobijaju sve dobre uloge, a mi dobijamo samo kojekakve okrajke.' Sol se nasmeja smehom nekoga iz prikrajka, ko se nada da će šalom pomalo razvedriti atmosferu. 'Ah', reče, 'pa to je zato što ste...' 'Da?', rekoše patuljci u horu. 'Uhm', reče Sol i žurno se baci na menjanje teme. 'Vidite, čitava stvar, koliko ja shvatam, jeste u tome da će Džindžer uraditi bilo šta da bi zadržala imanje i rudnik i...' 'Hoćemo li mi da nastavimo', pobuni se Čiča, 'jer ja ću za jedno sat morati da počistim za đavolcima.'
Teri Pračet 105 'Aha, shvatam', reče Rok. 'Ja sam bilo šta, je li?' 'Rudnici se ne zadržavaju', reče jedan od patuljaka. 'Rudnici zadržavaju tebe. Ti vadiš blago. Ne ubacuješ ga unutra. To je suština čitavog rudarskog posla.' 'Pa, možda je ovaj rudnik iskorišćen', brzo reče Sol. 'Bilo kako bilo, ona...' 'E pa, u tom slučaju, ne zadržavaš ga', reče drugi patuljak samozadovoljnim tonom nekoga ko se oštri zajedno dobro i obimno objašnjavanje. 'Napustiš ga, podupreš i osloniš gde je neophodno, pa zatrpaš sledeću jamu na liniji sa glavnim prokopom...' 'Vodeći računa o rasednim strmenim i nagibnim strukturama', reče drugi patuljak. 'Naravno, vodeći računa o rasednim strmenim i nagibnim strukturama, a onda...' 'I opštem pomeraju kore.' 'Dobro, a onda...' 'Ukoliko samo ne odlamaš i trpaš, naravno.' 'Svakako, ali...' 'Ne vidim', započe Rok, 'kako bi se to za moje lice moglo reći da je...' 'UMUKNITE!', povika Sol. 'Da ste svi umukli! UMUKNITE! Onaj koji ne umukne nikada više neće raditi u ovom gradu! Kapirate? Da li sam bio dovoljno JASAN? Dobro.' Zakašljao se i nastavio normalnijim glasom: 'Dobro, onda. Sada, hoću da utuvite da je ovo Srceparajući, Najgledaniji ljubavni film svih vremena o borbi jedne žene da spase...', konsultovao je svoju beležnicu, a potom hrabro nastavio, '... sve što voli u okruženju pomahnitalog sveta i nemojte da mi je više neko pravio probleme.' Patuljak probe radi podiže ruku. 'Pardonirajte?' 'Da?', reče Sol. 'Zašto su svi filmovi gospodina Diblera smešteni u okruženje pomahnitalog sveta?', upita patuljak. Solove oči se suziše. 'Zato što je gospodin Dibler', zareža, 'čovek koji ima dobru moć opažanja.' * * * Dibler je bio u pravu. Novi grad bio je stari grad samo prečišćen. Uzane uličice bile su uzanije, a visoke kuće više. Gargojle su bile strasnije, krovovi špicastiji. Natkriljujuća Kula umetnosti Nevidljivog univerziteta ovde je bila čak i viša i mnogo tajanstvenija iako je u isto vreme imala tek četvrtinu svoje visine; Nevidljivi univerzitet bio je još čudniji i iskićeniji; Patricijeva palata imala je više stubova. Stolari su se sjatili na izgradnju koja će, kada bude završena, učiniti da Ank-Morpork izgleda kao bledunjava kopija sebe samog, izuzev kuća u pravom gradu koje uglavnom nisu bile islikane po platnima razapetim po drvenim gredama i prljavštine koja nije bila brižno isprskana po njima, Ankmorporčke kuće morale su same da se isprljaju, Izgledao je više kao Ank-Morpork nego što je to Ank-Morporku ikada pošlo za rukom. * * * Džindžer su otpratili do šatora za presvlačenje pre nego što je Viktor imao priliku da joj se obrati, a potom je otpočelo snimanje i onda je bilo prekasno. Vek šišmiša (a sada je na tabli sitnijim slovima bilo ispisano: Više zvezda nego što ih je na nebu23) verovao je da film treba da bude napravljen za deset puta više vremena od onog koje je potrebno za njegovo gledanje. Produvano će biti drugačiji. Tu je bilo bitaka. Bilo je noćnih scena, kod kojih su đavolci žustro slikali pri svetlosti baklji. Patuljci su veselo radili u rudniku koji do tada nikad nije viđen, gde su lažni grumeni zlata veličine pilića bili prilepljeni po gipsanim zidovima. Pošto je Sol tražio da im se pokreću usne oni su pevali opscenu verziju 'Hajho-hajho' pesme koja je postala veoma omiljena u holivudskoj patuljačkoj populaciji. 23 49.873 prema Riktorovom mehanizmu Nebeskog brojača.
Terry Pratchet 106 Moguće je bilo da je Sol imao pojma kako će se sve to sastaviti. Viktor nije. Uvek je bilo najbolje, naučio je, da i ne pokušavaš da pratiš zaplet neke škljocke u kojoj igraš, a u svakom slučaju, Sol nije samo snimao od kraja prema početku, već i od ivica prema središtu. Bilo je to potpuno zbunjujuće, kao i sam život. Kada je dobio priliku da popriča s Džindžer, dva okretača i svi ostali iz glumačke ekipe koji nisu imali šta da rade posmatrali su ih. 'Dobro, narode', reče Sol. 'Ovo je scena blizu kraja u kojoj Viktor susreće Džindžer nakon svega kroz šta su prošli i na kartonu on će joj reći...' Zagledao se u veliku crnu tablu koju su mu dodali. 'Da, on će joj reći "Iskreno, draga moja, baš bih sve dao za jedan od... Harginih... udarnih... specijaliteta... od... svinjskih... rebaraca... u... naročitom... sosu... od... karija..."' Solov glas se usporio i zaustavio, Kada je udahnuo, nalikovalo je to pomaljanju kita na površini. 'Ko je napisao OVO?' Jedan od slikara stidljivo podiže ruku. 'Gospodin Dibler mi je tako rekao', brzo reče. Sol je stao da pretura po velikoj hrpi kartona koji su predstavljali dijalog za veći deo škljocke. Usne mu se stegoše. Klimnuo je jednom od ljudi s beležnicom i rekao: 'Da li bi bio ljubazan da otrčiš do kancelarije i pozoveš mog ujaka da dođe ovamo, ako ima minut slobodnog vremena?' Sol je izvukao tablu s gomile i počeo da čita: '"Sigurno da mi nedostaje stari rudnik, ali da bih okusio pravu seosku kuhinju uvek... idem... do... Hargine... kuće... reb..." tako dakle.' Nasumice je izvukao sledeću. 'Aha. Dakle ovde su poslednje reči smrtno ranjenog rojalističkog vojnika "Šta sad ne bih dao da mi je specijalitet Jedi-dok-ne-zaboli od 1$ iz... Hargine... kuće... rebaraca... majko!"' 'Mislim da je to veoma dirljivo', reče Dibler iza njega. 'Neće biti suvog oka u sali, videćeš.' 'Ujko...', započe Sol. Dibler podiže ruke. 'Kazao sam da ću nekako prikupiti novac', reče, 'a Šem Harga nam pomaže učestvujući s hranom čak i u sceni s roštiljem.' 'Rekao si da se nećeš mešati u scenario!' 'Nije to mešanje', ravnodušno reče Dibler. 'Ne vidim kako bi se to moglo smatrati mešanjem. Samo sam ga tu i tamo ispolirao. Mislim da je to poprilično unapređenje. Uzgred, Hargino Sve-što-možeš-da-smažeš-za-dolar mislim da u današnje vreme predstavlja veliku povoljnost.' 'Ali radnja škljocke se dešava pre više stotina godina!', uzviknu Sol. 'Pa-aa', reče Dibler. 'Možda bi neko mogao da kaže "Baš me zanima da li će hrana u Harginoj kući rebaraca biti ovako dobra i za nekoliko stotina godina..."' 'To nisu pokretne slike. To je gola trgovina!' 'Nadam se', reče Dibler. 'U gadnoj smo nevolji ako nije.' 'Da ti kažem...', preteći započe Sol. Džindžer se okrete Viktoru. 'Možemo li da odemo negde da popričamo?', tiho ga upita. 'Bez tvog psa', dodade svojim uobičajenim glasom. 'Neizostavno bez tvog psa.' 'Hoćeš da razgovaraš sa mnom?', upita Viktor. 'Nismo imali previše prilika za to, zar ne?' 'Tačno. Svakako. Gaspode, ostani. Dobra kuca.' Viktor je dobio nešto satisfakcije ovlašnim pogledom na zgađenost koja je preletela Gaspodovim licem. Iza njega večita holivudska prepirka razvijala se velikom brzinom, dok su Sol i J.M.P.Dž. stajali licem u lice svađajući se okruženi znatiželjnim i zabavljenim osobljem. 'Ne moram ja ovo da trpim, znaš! Mogu i da dam ostavku!' 'Ne, vala, ne možeš! Ti si moj sestrić! Ne možeš dati ostavku na mesto sestrića...!'
Teri Pračet 107 Džindžer i Viktor sedoše na ulazne stepenice kuće na imanju od platna i drveta. Imali su potpunu privatnost. Niko se neće zamajavati gledajući njih, kada se nekoliko metara dalje odvijalo džapanje na krv i nož. 'Ovaj', reče Džindžer. Lomila je prste. Viktor nije mogao a da ne primeti da su joj nokti izgriženi. 'Ovaj', ponovi ona. Lice joj je odražavalo bol i bilo je bledo pod šminkom. Ona nije lepa, Viktor se uhvatio u razmišljanju, ali morao bi silno da se namučiš da bi poverovao u to. 'Ja, ovaj, ne znam kako ovo da kažem', reče ona, 'ali, ovaj, da li me je neko video kako hodam u snu?' 'Do brda?', upita Viktor. Njena glava sevnu kao zmijska. 'Znaš? Otkud znaš? Jesi li me špijunirao?', siknu. Ponovo je to bila ona stara Džindžer, sva od vatre i otrova, agresivna kao paranoja. 'Ledi te je pronašao... dok si spavala juče popodne', reče Viktor odmičući se. 'Tokom dana?' 'Da.' Prinela je šake ustima. 'Gore je nego što sam mislila', prošapta. 'Postaje sve gore! Znaš kad si me sreo tamo u brdu? Pre nego što nas je Dibler pronašao i pomislio da smo... zaljubljeni...', pocrvenela je. 'E pa, ne znam čak ni kako sam dospela tamo!' 'I vratila si se ponovo sinoć', reče Viktor. 'Rekao ti je pas, je l' da?', tupo ga upita. 'Jeste. Oprosti.' 'Sada je to svake noći', zavapi Džindžer. 'Znam po tome što čak i kada se vratim u krevet ostane pesak po podu, a nokti su mi sasvim izlomljeni! Svake noći idem tamo, a ne znam ni zašto!' 'Pokušavaš da otvoriš vrata', reče Viktor. 'Tamo su ta stara vrata, gde se deo brda odronio i...' 'Da, videla sam, ali zašto?' 'Pa, na pamet mi pada nekoliko ideja', oprezno reče Viktor. 'Kaži mi!' 'Uhm. Dobro, da li si čula za nešto što se zove genius loci?' 'Ne.' Namrštila se. 'Pametna su, šta li?' 'To je neka vrsta duše mesta. Može da bude veoma jaka. Može biti načinjena jakom usled obožavanja, ljubavi ili mržnje, ako se dovoljno dugo upražnjavaju. A pitam se da li duh mesta može da priziva ljude. I životinje, takođe. Mislim, Holi Vud je drugačije mesto, zar ne? Ljudi se ovde drugačije ponašaju. Na svim drugim mestima, najvažnije stvari su bogovi ili novac ili stoka. Ovde je najvažnija stvar biti važan.' Sada je njena puna pažnja bila usmerena prema njemu. 'Da?', podstaknu ga, i: 'Ne zvuči tako loše, do sada.' 'Dolazimo do lošeg dela.' 'Oh.' Viktor proguta knedlu. Mozak mu je krčkao kao čorba. Napola zapamćene činjenice mučeći ga izranjale su na površinu i ponovo tonule. Sasušeni stari učitelji u hladnim prostorijama govorili su mu stare dosadne stvari koje su odjednom postale hitne poput noža i on je očajnički rovario ka njima. 'Nisam...', zakrklja. Pročistio je grlo. 'Nisam siguran da je ispravno', procedio je. 'Došlo je s neke druge strane. Dešava se. Čula si za ideje čije je vreme došlo?' 'Jesam.' 'E, to su ti one koje su pripitomljene. Postoje i one druge. Ideje tako pune snage da čak i ne čekaju na svoje vreme. Divlje ideje. Utekle ideje. A nevolja je u tome što kada imaš tako nešto, onda se stvara rupa...'
Terry Pratchet 108 Ugledao je njen prazan, bled pogled. Analogije su izvirale na površinu poput raskuvanih rezanaca. Zamisli sve svetove koji su ikada postojali da su na neki način pritisnuti jedan uz drugi, kao sendvič... špil karata... knjiga... savijeni čaršav... ako su uslovi odgovarajući, stvari mogu da se kreću kroz umesto po... ali ako otvoriš kapiju između svetova, postoje užasne opasnosti, kao na primer... Kao na primer... Kao na primer... Kao na primer, šta?' To se podiglo u njegovom sećanju poput iznenada otkrivenog komadića nekakvog pipka taman kad pomisliš da je bezbedno pojesti paelju. 'Moglo bi da se desi da nešto drugo pokušava da prođe istim putem', izusti. 'U, ovaj, u ništavilu između postojanja postoje stvorenja koja ti ipak radije ne bih opisivao.' 'Već jesi', reče Džindžer napregnutim glasom. 'I, ovaj, ona su obično vrlo rada da uskoče u prave svetove i možda na neki način stupaju u kontakt s tobom dok spavaš i.' Odustao je. Nije više mogao da podnese njen izraz lica. 'Možda i grešim u potpunosti', hitro reče. 'Moraš da me sprečiš da otvaram vrata', prošapta ona. 'Možda sam ja jedna od Njih.' 'O, ne bih rekao', samouvereno reče Viktor. 'Koliko ja znam, oni obično imaju višak ruku.' 'Pokušala sam da razbacam eksere po podu ne bih li se probudila', reče Džindžer. i, 'Grozno zvuči. Da li je vredelo?' 'Ne. Ujutro su svi bili vraćeni natrag u vrećicu. Mora da sam ih sama ponovo skupila.' Viktor napući usne. 'To bi mogao da bude dobar znak', reče. 'Zašto?' 'Da su te prizvala, ovaj, neprijatna bića, mislim da ih ne bi bilo briga preko čega hodaš.' 'Ungh.' 'Ti verovatno nemaš pojma zašto se sve to dešava?', upita Viktor. 'Ne! Ali uvek sanjam isti san.' Oči joj se suziše. 'Kako to da ti sve to znaš?' 'Ja - čarobnjak mi je jednom ispričao', reče Viktor. 'Da nisi ti možda i sam čarobnjak?' 'Ni slučajno. Nema čarobnjaka u Holi Vudu. A taj san?' 'Oh, suviše je neobičan da bi išta značio. Uostalom, sanjala sam ga i dok sam bila mala. Počinje sa nekom planinom, samo što nije obična planina, zato što...' Trol Detritus se pojavi iznad njih. 'Mladi gosin Dibler kaže da je ponovo vreme za snimanje', zabrunda. 'Hoćeš li doći do moje sobe večeras?', šapnu Džindžer. 'Molim te? Slobodno me probudi ako ponovo krenem da mesečarim.' 'Pa, ovaj, da, ali tvojoj gazdarici se to možda neće svideti...', započe Viktor. 'O, gospođa Kosmopilit je veoma širokih shvatanja', reče Džindžer. 'Jeste li?' 'Ma samo će misliti da vodimo ljubav', reče Džindžer. 'Aha', tupo reče Viktor. 'To je onda u redu.' 'Mladi gosin Dibler ne voli kad mora da čeka', reče Detritus. 'Ma, umukni', reče Džindžer. Ustala je i otresla prašinu s haljine. Detritus trepnu. Ljudi mu obično nisu govorili da umukne. Nekoliko zabrinutih useka pojavi mu se na čelu. Okrenuo se i pokušao s još jednim nadnošenjem, ovoga puta usmerenim ka Viktoru. 'Mladi gosin Dibler ne voli...' 'Ma, gubi se', odbrusi mu Viktor i pođe za njom. Detritus je stajao sam i zrikavio je oči u naporu razmišljanja. Naravno, ljudi su mu povremeno govorili nešto poput 'Gubi se' i 'Umukni', ali uvek sa drhtajem prestravljenog junačenja u glasu, pa je tako on uvek prirodno odgovarao sa 'Har har' i udarao ih. Ali, niko mu se nikada nije obraćao tako kao da je njegovo postojanje bila poslednja
Teri Pračet 109 stvar na svetu zbog koje bi neko trebalo da se brine. Njegova masivna ramena se opustiše. Možda je sve to obigravanje oko Rubi bilo loše za njega. Sol je stajao iznad umetnika koji je ispisivao kartone. Podigao je pogled kada su mu se približili Viktor i Džindžer. 'Dobro', reče, 'svako na svoje mesto. Idemo pravo na balsku scenu.' Izgledao je samozadovoljno. 'Sredili ste sve oko reči?', upita Viktor. 'Nema problema', ponosno reče Sol. Bacio je pogled prema suncu. 'Izgubili smo dosta vremena', dodade, 'pa hajde da ga onda više ne gubimo.' 'Zamisli da uspeš tek tako da ubediš J.M.P.Dž.-a da odustane', reče Viktor. 'Nije imao nikakvih argumenata. Vratio se u svoju kancelariju da tuli, pretpostavljam', nadmeno reče Sol. 'Okej, svi, hajde da se...' Slovopisač ga cimnu za rukav. 'Hteo sam da vas pitam, gospodine Sol, šta želite da stavim u ključnu scenu sada kada Viktor ne spominje rebarca...' 'Nemoj da me sada zamajavaš, čoveče!' 'Ali, ako biste samo mogli da mi date neku ideju...' Sol odlučno otrese čovekovu ruku sa svog rukava. 'Iskreno', reče, 'to me se baš ni malo ne tiče', i uputi se ka ekipi. Umetnik je ostao sam. Podigao je četkicu. Usne su mu se nečujno pokretale, oblikujući se oko reči. Potom reče: 'Hmm. Baš lepo.' * * * Banana N'Vektif, najlukaviji lovac u velikim žutim nizinama Klača, zadržavao je dah dok je pincetom umetao poslednji delić na mesto. Kiša je dobovala po krovu njegove kolibe. Eto. To je to. Nikada ranije nije uradio nešto slično, ali znao je da ga je uradio dobro. U svoje vreme hvatao je pomoću klopki sve, od zebri do targi, i šta mu je od svega ostalo? Ali juče, kada je odneo gomilu koža u N'kuf, čuo je kako trgovac govori da ako bi neki čovek ikada izumeo bolju mišolovku, svet bi utabao stazu do njegovih vrata. Čitave noći ležao je budan razmišljajući o ovome. Onda, sa prvim svetlima zore, izgrebao je štapom nekoliko nacrta po kolibi i bacio se na posao. Ugrabio je priliku da pogleda nekoliko mišolovki dok je bio u gradu i one su sasvim sigurno bile daleko od savršenstva. Njih nisu sačinili lovci. Uzeo je grančicu i nežno je prineo mehanizmu. Škljoc. Savršeno. E sada, sve što je još trebalo bilo je da je odnese u N'kuf i vidi da li trgovac... Kiša je bila zaista glasna. U stvari, više je zvučala kao... Kada je Banana došao sebi ležao je u ruševinama svoje kolibe, a sve zajedno ležalo je u kilometar širokom povoju ugaženog blata. Ošamućeno je pogledao u ono što mu je ostalo od doma. Pogledao je smeđi zasek koji se protezao od jednog do dragog horizonta. Pogledao je tamni, blatnjavi oblak koji se video na jednom kraju. Spustio je pogled. Bolja mišolovka sada je pretvorena u vrlo lep dvodimenzionalni prikaz, zgnječena usred ogromnog otiska stopala. Onda je rekao: 'Nisam znao da je toliko dobra.' * * * Prema istorijskim spisima, odlučujuća bitka koja je okončala Ankmorporčki građanski rat vođena je između dve Šačice krajnje malaksalih ljudi jednog ranog maglovitog jutra i, mada je
Terry Pratchet 110 jedna strana tvrdila da je pobedila, završila se praktično sledećim: Ljudi O, Gavrani 1000, kao što je inače slučaj sa većinom bitaka. Ono u čemu su se obojica Diblera složila bilo je sledeće: da su se oni išta pitali niko se ne bi provukao s tako traljavim ratom. Zločin je bio dozvoliti ljudima da odigraju ulogu u odsudnoj istorijskoj prekretnici, a da pritom ne uposle hiljade ljudi, kamila, rovova, utvrđenja, opsadnih mašina, katapulta, konja i zastavica. 'Pa još i u smrdljivoj magli', reče Čiča. 'Niko da pomisli o nivou osvetljenja.' Obišao je predviđeno bojno polje, rukom zaklanjajući oči od sunca. Na ovome će raditi jedanaest okretača, iz svakog mogućeg ugla. Jedan po jedan, oni podigoše palčeve. Čiča lupnu po kutiji za slikanje ispred sebe. 'Spremni, momci?', upita. Začulo se horsko cijukanje. 'Tako je, momci', reče. 'Uhvatite li ovo kako treba ima da dobijete dodatnog guštera za užinu.' Uhvatio je ručicu jednom rukom, a drugom podigao megafon. 'Spremni na vaš znak, gospodine Dibler!', uzviknu. J.M.P.Dž. je klimnuo glavom i upravo se spremao da podigne ruku kada ju je Sol ščepao. Sestrić je napregnuto posmatrao postrojene redove konjanika. 'Samo trenutak', mirno je rekao, a onda je obavio šake oko usta i podigao glas do uzvika. 'Ej, ti tamo! Petnaesti vitez u redu! Da, ti! Razmotaj lepo zastavu, ako ti nije teško? Hvala. Javi se gospođi Kosmopilit da ti da novu. Hvala.' Sol se okrete prema svom ujaku, podigavši obrvu. 'To je... stvar heraldike', hitro reče Dibler. 'Ukrštena rebarca povrh zelene salate?7 upita Sol. 'Ma tim vitezovima mnogo je bila bitna ishrana...' 'A meni se svideo moto', reče Sol. '"Vitez vrli zna da je noć svaka, kod Harge - noć gurmanska." Da imamo i zvuk pitam se kako li bi im zvučao bojni poklič?' 'Od iste smo krvi i mesa', reče Dibler odmahujući glavom. 'Kako možeš to da mi radiš?' 'Zato što smo od iste krvi i mesa', reče Sol. Dibler se razvedri. Naravno, kada se pogleda na taj način, to i nije izgledalo tako loše. * * * Ovo je Holi Vud. Da bi vreme brzo proteklo, samo snimite kako se kazaljke brzo okreću. Na Nevidljivom univerzitetu, rezograf već otkucava sedam plibova u minutu. * * * A do kraja popodneva spalili su Ank-Morpork. Pravi grad spaljen je mnogo puta tokom svoje duge istorije - iz osvete, nebrige, pakosti ili čak zbog osiguranja. Većina velikih kamenih kuća koje su zapravo činile grad, nasuprot udžericama nagomilanim na jednom mestu, neoštećena je preživela požare i mnogi ljudi24 smatrali su da je dobra vatra na otprilike svakih sto godina suštinska za očuvanje zdravlja grada pošto je pomagala da se smanji broj pacova, bubašvaba, buva i, naravno, ljudi koji nisu bili dovoljno bogati da žive u kućama od kamena. Čuveni Požar za vreme građanskog rata bio je čuven prosto i zbog toga što su ga podmetnule obe strane u isto vreme kako bi sprečile da grad padne u ruke neprijatelja. U svakom drugom pogledu, sudeći po istorijskim izvorima, bio je veoma neupečatljiv. Ank je bio veoma visok tog leta i veći deo grada bio je suviše vlažan da bi mogao da se zapali. Ovog puta bilo je mnogo bolje. Plamenovi su palacali u nebo. Zato što je ovo bio Holi Vud, sve je gorelo, jer jedina razlika između kamenih kuća i drvenih kuća bila je u tome šta je bilo naslikano na platnu. 24 Oni koji su živeli u kamenim kućama, u svakom slučaju.
Teri Pračet 111 Dvodimenzionalni Nevidljivi univerzitet goreo je. Patricijeva palata bez zadnjeg dela gorela je. Čak su i iz umanjenog modela Kule umetnosti kuljali plamenovi kao usred vatrometa. Dibler je sve to zabrinuto posmatrao. Malo potom iza njega se oglasi Sol: 'Nešto čekaš, ujko?' 'Hmm? Ma, ne. Nadam se da Čiča hvata kulu i to je sve', reče Dibler. 'Veoma važna znamenitost.' 'Svakako da jeste', reče Sol. 'Veoma važna. Tako važna da sam za vreme pauze za ručak poslao neke momke da provere da li je sve u redu.' 'Jesi li?', upita Dibler s osećanjem krivice. 'Jesam. I znaš šta su otkrili? Otkrili su da je neko spolja pričvrstio neke rakete za vatromet. Mnoštvo raketa s fitiljima. Baš je dobro što su ih otkrili, jer da je sve to poletelo pokvarilo bi scenu i ne bismo mogli ponovo da je snimimo. A, znaš šta, kazali su mi da bi po svemu sudeći rakete ispisale slova', dodade Sol. 'Šta bi ispisale?' 'Ne setih se da ih pitam', reče Sol. 'Nije mi palo na pamet.' Zavukao je ruke u džepove i počeo da zvižduće za sebe. Malo potom pogleda svog ujaka krajičkom oka. 'Najvrelija rebarca u gradu', promrmlja. 'Mislim, stvarno!' Dibler je izgledao zlovoljno. 'Izmamilo bi smeh, ako ništa', reče. 'Vidi, ujko, ovako dalje ne može', reče Sol. 'Nema više ovog zezanja s reklamama, važi?' 'Ma, važi.' 'Sigurno?' Dibler klimnu glavom. 'Rekao sam da važi, zar ne?' 'Hoću malo više od toga, ujko.' 'Svečano obećavam da se ne petljam više u škljocku', značajno reče Dibler. 'Ujak sam ti. Porodica smo. Da li ti je to dovoljno?' 'Pa. Dobro.' Kada je vatra uminula nakupili su žar da bi organizovali roštiljijadu pod vedrim noćnim nebom. * * * Somotski prekrivač noći nabacio se preko kaveza za ptice zvanog Holi Vud, a u noćima kao što je ova ima mnogo ljudi koji obavljaju neke svoje lične poslove. Mladi par zaljubljenih šetao se preko dina držeći se za ruke, i do izbezumljenja se preplašiše kada je ogromni trol iznenada iskočio ispred njih mlatarajući rukama i urlajući: 'Aaaargh!' 'Prep'o sam vas, je l' da?', upita Detritus pun nade. Bledi kao smrt oni zaklimaše glavama. 'E, sad se već lakše diše', reče trol. Pogladio ih je po glavama malo ih zarivši u pesak. 'Puno vam hvala. Blagodarim. Lepo se provedite', dodade tugaljivo. Pratio ih je pogledom dok su se udaljavali držeći se za ruke, a onda briznu u plač. U okretačkoj prostoriji J.M.P.Dž. Dibler stajao je zamišljeno posmatrajući Čiču koji je spajao današnju metražu. Okretač se osećao veoma počastvovanim; gospodin Dibler nikada nije pokazivao ni trunku interesovanja za stvarne tehnike obrade filma. Ovo bi moglo da objasni zašto je bio nešto opušteniji nego obično kada su u pitanju bile tajne Esnafa koje su se prenosile iz jedne generacije u istu generaciju. 'Zašto su sve te sličice slične?', upitao je Dibler dok je okretač namotavao film na kotur. 'Meni to izgleda kao traćenje para.' 'Nisu baš iste', reče Čiča. 'Svaka je malko drugačija, vidite? Pa tako kada ljudske oči vide mnoštvo malih, pomalo drugačijih slika koje se brzo menjaju, njihove oči imaju utisak da gledaju nešto što se pokreće.' Dibler izvadi cigaru iz usta. 'Hoćeš da kažeš da je sve to samo trik?', upita, zaprepašćen.
Terry Pratchet 112 'Da, baš tako.' Okretač se zakikota i posegnu za činijom s lepkom. Dibler je ushićeno gledao. 'Mislio sam da je sve to naročita vrsta magije', reče pomalo razočaran. 'Hoćeš da kažeš da je sve to samo jedna velika igra traženja skrivenog predmeta?' 'Tako nekako. Vidite, ljudi zapravo ne vide nijednu određenu sliku. Vide mnogo njih istovremeno, ako shvatate šta hoću da kažem.' 'E, to mi sad baš ne ide u glavu.' 'Svaka slika doprinosi opštem ishodu. Ljudi ne vide, oprostite, ni jednu sliku, oni samo vide krajnji ishod koji se dobija kada mnoštvo njih veoma brzo promiče.' 'Je li? To je veoma zanimljivo', reče Dibler. 'Baš zanimljivo.' Otresao je pepeo sa cigare prema đavolcima. Jedan od njih uhvati ga u letu i pojede. 'l šta bi se onda desilo', polako upita, 'ako bi, recimo, samo jedna slika u čitavom filmu bila drugačija.' 'Čudno da ste to pitali', reče Čiča. 'Dogodilo se to pre neki dan dok smo sastavljali Iza doline trolova. Jedan od šegrta zalepio je samo jednu sliku iz Zlatne groznice i mi smo čitavo jutro mislili samo na zlato ne znajući zašto. Bilo je to kao da nam je otišlo pravo u glave ne prošavši kroz oči. Naravno, moj kaiš je radio po momku kada smo otkrili, ali ne bismo to nikada pronašli da nisam pažljivo i polako pregledao film.' Ponovo je uzeo četkicu za lepak, ispravio nekoliko traka filma i zalepio ih. Nešto kasnije postao je svestan tišine iza sebe, 'Dobro vam je, gospodine Dibler?', upita. 'Hmm? Oh.' Dibler je bio izgubljen u dubokom razmišljanju. 'I samo jedna slika imala je takav učinak?' 'O, da. Da li vam je dobro, gospodine Dibler?' 'Nikada mi nije bilo bolje, momče', reče Dibler. 'Nikada mi nije bilo bolje.' Protrljao je ruke. 'Hajde da ti i ja malko popričamo, kao čovek sa čovekom', dodade. 'Jer, znaš...', prijateljski je položio ruku na Čičino rame '... imam osećaj da bi ovo mogao da bude tvoj srećan dan.' A u drugoj uličici Gaspod je sedeo mrmljajući za sebe. 'Hah. Ostani, kaže. Daje mi naređenja. Samo da mu devojka ne bi imala užasnog smrdljivog psa u svojoj sobi. I eto me, ja, čovekov najbolji prijatelj, sedim napolju na kiši. Da je kiša, tako bi i bilo. Može biti da ne pada kiša, ali da pada, do sada bih već bio mokar. A trebalo bi da se lepo pokupim i odem. To bih i mogao. Kad god mi drago. Ne moram ja da sedim ovde. Nadam se da niko ne misli da sedim ovde zato što mi je to rečeno. Baš bih voleo da vidim čoveka koji bi meni mogao da naređuje. Sedim ovde zato što ja to hoću. Nego.' Onda je malo zacvileo i pomerio se u senku gde je bilo manje šanse da ga neko vidi. U sobi iznad Viktor je stajao okrenut ka zidu. Ovo je bilo ponižavajuće. Dovoljno je bilo loše što se na stepenicama sudario sa iscerenom gospođom Kosmopilit. Ona mu se široko osmehnula i dala mu složeni znak laktovima za koji je bio siguran da slatke stare damice ne bi trebalo da znaju. Čulo se neko zveckanje i povremeno šuškanje iza njega dok se Džindžer spremala za krevet. 'Ona je stvarno dobra. Juče mi je ispričala da je imala četiri muža', reče Džindžer. 'Šta je uradila sa kostima?', upita Viktor. 'Nemam pojma šta hoćeš da kažeš', frknu Džindžer. 'Dobro, sada možeš da se okreneš. U krevetu sam.' Viktor se opusti i okrete. Džindžer je navukla prekrivač do vrata i držala ga je kao što bi opkoljeni garnizon držao barikade. 'Moraš da mi obećaš', obrati mu se, 'da ako se nešto desi nećeš pokušati da iskoristiš situaciju.' Viktor uzdahnu. 'Obećavam.' 'Radi se o tome da moram da mislim na svoju karijeru, znaš.'
Teri Pračet 113 'Da, znam.' Viktor je seo pored lampe i izvukao knjigu iz džepa. 'Ne bih želela da ispadnem nezahvalna ili nešto slično', nastavila je Džindžer. Viktor je prelistavao požutele stranice tražeći mesto do kojega je stigao. Nebrojeni ljudi provodili su svoje živote pokraj brda Holi Vud, samo da bi održavali vatru i bajali tri puta dnevno. Zašto? 'Šta to čitaš?', upita Džindžer posle izvesnog vremena. 'To je neka stara knjiga koju sam pronašao', kratko odgovori Viktor. 'O Holi Vudu je.' 'Oh.' 'Ja bih malo spavao da sam na tvom mestu', reče nameštajući se kako bi mogao da razazna nečitki rukopis u škiljavoj svetlosti lampe. Čuo ju je kako zeva. 'Da li sam ti završila priču o snu?', upita ga. 'Mislim da nisi', reče Viktor glasom za koji se nadao da je dovoljno ljubazno obeshrabrujući. 'Uvek počinje s tom planinom...' 'Vidi, stvarno ne bi trebalo da pričaš...' '...a oko nje su zvezde, znaš, po nebu, ali jedna od njih se spusti i to uopšte nije zvezda već žena koja drži baklju iznad glave...' Viktor se polako vrati do početka knjige. 'Da?', reče oprezno. 'A ona pokušava nešto da mi kaže, nešto što ne mogu da razumem, o buđenju nekoga, a onda bude mnogo snopova svetlosti i taj urlik, kao da je od lava ili tigra ili slično, znaš? A onda se probudim.' Viktorov prst usput je pratio obris planine pod zvezdama. 'To je verovatno samo san', reče. 'Verovatno ništa ne znači.' Naravno, brdo Holi Vud nije imalo špicast vrh. Ali možda nekada jeste, u danima kada je postojao grad tamo gde je danas bila uvala. Zaboga. Nešto mora da je zaista mrzelo ovo mesto. 'Da se možda nekim slučajem ne sećaš još nečega u vezi s tim snom?', upitao je glumeći nehajnost. Nije bilo odgovora. Odšunjao se do kreveta. Spavala je. Vratio se do stolice, koja je obećavala da će postati iritirajuće neudobna za pola sata i ugasio lampu. Nešto u brdu. To je bila opasnost. Još je neposrednija opasnost bila u tome što će i on zaspati. Sedeo je u mraku i brinuo. Kako se uostalom budi mesečar? Nejasno se prisećao da se govorilo da je to veoma opasno uraditi. Slušao je priče o ljudima koji su sanjali da ih pogubljuju, a onda, kada ih neko dodirne po ramenu da bi ih probudio, otpadne im glava. Kako je iko ikada saznao šta je mrtvac sanjao nije bilo objašnjeno. Možda se kasnije vratio duh preminulog i stao pored odra, žaleći se. Stolica je upozoravajuće škripala kada je menjao položaj. Možda ako bi ovako ispružio nogu na krevet, čak i ako bi zaspao, ona ne bi mogla da prođe a da ga ne probudi. Baš smešno. Nedelje je proveo držeći je u naručju, hrabro je braneći od ma čega u šta je Mori bio odeven, ljubeći je i obično jašući prema zalasku sunca da bi srećno, pa možda čak i u zanosu živeli do kraja života. Verovatno niko ko je ikada odgledao neki od njihovih filmova ne bi mogao da poveruje da će on provesti noć u njenoj sobi sedeći na nekoj sklepanoj stolici. Čak je i njemu bilo teško da u to poveruje, a on je bio tu. Ovakvih stvari nije bilo u filmovima. Filmovi su bili strast u pomahnitalom svetu. Da je ovo film svakako ne bi sedeo u mraku na tvrdoj stolici. Već bi... dobro, ne bi sedeo u mraku na tvrdoj stolici, sasvim sigurno. * * *
Terry Pratchet 114 Blagajnik je za sobom zaključao vrata radne sobe. Morao je to da uradi. Arhirektor je mislio da se kucanje po vratima dešava drugim ljudima. Ako ništa, činilo se da je užasnog čoveka prošlo interesovanje za rezograf, ili kako god da je to Riktor zvao. Blagajnik je imao užasan dan u kojem je pokušavao da vodi poslove Univerziteta znajući da je dokument sakriven u njegovoj sobi. Izvukao ga je ispod tepiha, okrenuo lampu i počeo da čita. On bi bio prvi koji bi priznao da se ne razume u mehaničke stvari. Brzo je dizao ruke od poglavlja o tačkama oslonca, ocitronskim klatnima i vazduhu koji se sabija u mehovima. Ponovo se usredsredio na pasus koji je govorio sledeće: 'Ako, uznemirenja u tkivu stvarnosti prouzrokuju talasiće koji se šire iz epicentra, onda će se klatno nakriviti, sabiti vazduh u odgovarajućim mehovima i dovesti do toga da ukrasni slon najbliži epicentru ispusti olovnu kuglicu u posudu. I tako pravac poremećaja...' ... vuummm... vuummm... Čulo se čak i ovde. Naslagali su još vreća s peskom oko sprave. Sada se više niko nije usuđivao da je pomeri. Blagajnik je pokušao da se usredsredi na čitanje. '... može da se ustanovi brojem i silom...' ... vuummm... vuummm VUUMMM VUUMMM. Blagajnik se uhvati kako ne diše. '... izbačenih loptica, pa računam da prilikom ozbiljnih poremećaja...' Plib. '... može da premaši dve kuglice...' Plib. '... koje se izbacuju na desetak centimetara...' Plib. '...u...' Plib. '... periodu...' Plib. '...od...' Plib. '... mesec...' Plib. '...dana...' Plib. * * * Gaspod se probudio i brzo se protegao u ono što se nadao da izgleda kao pripravan položaj. Neko je vikao, ali učtivo, kao da želi da mu se pomogne ukoliko to ne bi bio preveliki problem. Otrčao je uz stepenike. Vrata su bila odškrinuta. Gurnuo ih je glavom. Viktor je ležao na leđima, zavezan za stolicu. Gaspod je seo i zagledao se u njega za slučaj da uradi nešto zanimljivo. 'Dobro smo, a?', upita malo zatim. 'Nemoj samo tu da sediš, idiote! Odveži ove čvorove', reče Viktor. 'Idiot možda jesam, al' vezan nisam', mimo odgovori Gaspod. 'Mora da je skočila na tebe, je l' da?' 'Biće da sam zadremao na tren', reče Viktor. 'Dovoljno dugo da ona ustane, pocepa čaršav i zaveže te za stolicu', reče Gaspod. 'Da, dobro, dobro. Možeš li da ga pregrizeš ili nešto slično?' 'S ovakvim zubima? Mada, mogao bih da dovedem nekoga', reče Gaspod i nasmeši se. 'Ovaj, nisam baš siguran da je to mnogo dobra ideja...' 'Ne brini. Odmah se vraćam', reče Gaspod i izgubi se.
Teri Pračet 115 'Moglo bi da bude teško da se objasni...', povika Viktor za njim, ali pas je već sišao niz stepenice i klackao je kroz lavirint utrina i uličica do pozadine Veka šišmiša. Probio se do visoke ograde. Začuo se lagani škljocaj lanca. 'Ledi?', šapnu promuklo. Začu se oduševljeni lavež. 'Dobar dečko Ledi!' 'Jeste', reče Gaspod. 'Jeste.' Uzdahnu. Da li je on ikada bio takav? Ako jeste, hvala nebesima što nije bio svestan toga. 'Ja dobar dečko!' 'Svakako, svakako, Ledi miran budi', promumla Gaspod i provuče svoje artritično telo ispod ograde. Ledi stade da mu liže lice kada se promolio. 'Suviše sam ja star za ovo', zagunđao je, a onda pogledao štenaru. 'Lanac s davilicom', reče. 'Smrdljivi lanac s davilicom. Prestani da ga cimaš, glupa kretenčino. Natrag. Natrag. Tako.' Gaspod zavuče šapu u obruč i prevuče ga preko Ledijeve glave. 'Eto', reče. 'Kad bi svi mi znali kako se to radi, vladali bismo svetom. A sada prestani da se glupiraš. Potreban si nam.' Ledi se isplaženog jezika ukruti u pripravan stav. Kad bi psi mogli da salutiraju, on bi to već uradio. Gaspod se ponovo provukao ispod ograde i čekao. Mogao je da čuje Ledijeve korake sa druge strane, ali veliki pas kao da se udaljavao od ograde. 'Ne!', siknu Gaspod. 'Prati mene!' Začuo se topot šapa, pa fijuk i onda je Ledi preskočio visoku ogradu dočekavši se na sve četiri ispred njega. Gaspod odmota jezik iz dubine grla. 'Dobar dečko', promrmlja. 'Dobar dečko.' * * * Viktor se uspravi u sedeći položaj i protrlja glavu. 'Lepo sam se zveknuo kad je stolica pala unatrag', reče. Ledi je iščekujući gledao sa ostacima čaršava u ustima. 'Šta sad on čeka?', upita Viktor. 'Moraš da mu kažeš da je dobar dečko', uzdahnu Gaspod. 'Da ne očekuje možda komad mesa, neki slatkiš ili tako nešto?' Gaspod odmahnu glavom. 'Samo mu reci koliko je dobar dečko. To je vrednije od suve gotovine za pse.' 'Ozbiljno? Pa, onda: dobar dečko, Ledi.' Ledi je ushićeno poskakivao. Gaspod opsova u sebi. 'Žao mi je zbog ovoga', reče. 'Dirljivo, je l' da?' 'Dobar dečko, nađi Džindžer', reče Viktor. 'Vidi, to mogu ja da uradim', zavapi Gaspod kada je Ledi počeo da njuši pod. 'Svi znamo kuda je krenula. Ne moraš sada da...' Ledi jurnu kroz vrata, ali graciozno. Zastao je u podnožju stepeništa i ispustio jedan nestrpljivi, prati-me lavež. 'Dirljivo', utučeno reče Gaspod. * * * Zvezde kao da su oduvek bile blistavije nad Holi Vudom. Naravno, vazduh je bio čistiji nego u Anku i nije bilo mnogo dima, pa ipak... bile su nekako veće, pa i bliže, kao da je nebo bilo jedno veliko sočivo. Ledi je jezdio preko dina, zastajavši povremeno kako bi ga Viktor sustigao. Gaspod ih je pratio na blagoj udaljenosti, povremeno se kotrljajući i krkljajući.
Terry Pratchet 116 Trag je vodio do udoline koja je bila prazna. Vrata su bila otvorena nekih tridesetak centimetara. Tragovi u pesku oko njih ukazivali su da šta god da su ona krila, Džindžer je ipak ušla unutra. Viktor se zagledao. Ledi je seo pored vrata s nadom u očima gledajući Viktora. 'Čeka', reče Gaspod. 'Na šta?', dovitljivo upita Viktor. Gaspod zareža. 'Pa šta misliš?', upita. 'Oh. Da. Baš dobar dečko, Ledi.' Ledi zakevta i pokuša da napravi salto. 'Šta ćemo dalje?', upita Viktor. 'Verovatno treba da uđemo unutra?' 'Moguće', reče Gaspod. 'Ehr. Ili bismo mogli da sačekamo da ona izađe. Činjenica je da nikad nisam bio presrećan u mraku', reče Viktor. 'Mislim, noć je u redu, ali mrkli mrak...' 'Kladim se da se Koen Varvarin ne plaši mraka', reče Gaspod. 'Pa, ne...' 'A Crna Senka Pustinje, ni on se ne plaši mraka.' 'Dobro, ali...' 'A Hauvondalend Smit, lovac na Balgroge, on praktično jede tamu uz čaj', reče Gaspod. 'Da, ali ja nisam niko od njih!', zavapi Viktor. 'Pokušaj to da kažeš svim onim ljudima koji su istresli svoje penije da bi te gledali da budeš neko od njih', reče Gaspod. Isčešao je neumornu buvu. 'Jakako, kakav bi to cirkus bio kad bismo ovde imali okretača, je l' da?', veselo upita. 'Kakva bi to komedija bila, Gospodin Junak ne ide u mrak, tako bismo mogli da je nazovemo. Bila bi bolja od Ćurećih nogu. Bila bi smešnija od Noći u areni. Ljudi bi, bre, stajali u redovima da...' 'Dobro, dobro', reče Viktor. 'Možda malo i zađem unutra.' Očajnički je prešao pogledom po sasušenim stablima oko udoline. 'I napraviću baklju', dodade. * * * Očekivao je paukove, vlagu i možda zmije, ako ne i nešto strašnije... Umesto toga, tamo je bio samo suvi, skoro četvrtasti prolaz koji je vodio pomalo naniže. Vazduh je imao slankast miris, što je ukazivalo da se negde u daljini tunel spajao s morem. Viktor je načinio nekoliko koraka, a onda je stao. 'Čekaj', reče. 'Ako se baklja ugasi mogli bismo da budemo užasno izgubljeni.' 'E pa, ne bismo', reče Gaspod. 'Čulo mirisa, znaš?' 'Bože, to je baš pametno.' Viktor se uputio malo dalje. Zidovi su bili prekriveni većim verzijama četvrtastih ideograma koji su se javljali u knjizi. 'Znaš', reče zastajući da pređe prstima preko jednog od njih. 'ovo stvarno nije kao pismo nekog jezika. To je nekako više kao...' 'Nastavi da ideš dalje i prestani da vrdaš', reče Gaspod iza njega. Viktorovo stopalo udari u nešto što je odskočilo dalje u tamu. 'Šta to bi?', zaskiča. Gaspod je njuškao po mraku i vratio se. 'Ništa ne brini', reče. 'Je li?' 'Samo lobanja.' 'Čija?' 'Nije kazao', reče Gaspod. 'Umukni'' Nešto je zakrckalo pod Viktorovom sandalom. 'A to...', započe Gaspod.
Teri Pračet 117 'Ne želim da znam!' 'Bila je to zapravo školjka', reče Gaspod. Viktor se zagleda u pokretni kvadrat tame ispred njih. Improvizovana baklja treperila je na promaji, a kada bi naćuljio uši začuo bi ritmički zvuk; ili je to neka zver urlikala u daljini, ili se čulo more koje se talasalo u nekom podzemnom tunelu. Nadao se da je posredi ovo drugo. 'Nešto ju je zvalo', reče. 'U snovima. Neko ko želi da bude oslobođen. Plašim se da će stradati.' 'Nije ona toga vredna', reče Gaspod. 'Petljati se s devojkama koje su sužnjevi Bića Ništavila nikad ne izađe na dobro, veruj mi. Nikad ne znaš pored čega ćeš se probuditi.' 'Gaspode!' 'Videćeš da sam u pravu.' Baklja se ugasi. Viktor očajnički zamahnu i dunu u nju očajnički pokušavši da je raspiri. Nekoliko varnica zaiskrilo je i ugasilo se. Jednostavno nije preostalo dovoljno baklje. Tama pokulja natrag. Viktor nikada nije upoznao takvu tamu. Koliko god gledali u nju, oči vam se nikada ne bi navikle. Tu nije bilo ničega na šta bi mogle da se naviknu. Bila je to tama i majka tame, krajnja tama, tama ispod zemlje, tama tako gusta da je bila skoro opipljiva, kao hladni somot. 'Mračno je k'o u grobu', odvaži se Gaspod. Oblio me je ono što kažu hladan znoj, razmišljao je Viktor. Znači tako to izgleda. Oduvek sam se pitao. Oprezno je krenuo u stranu dok nije došao do zida. 'Bolje da se vratimo', reče glasom za koji se nadao da je zdravorazumski. 'Svašta bi moglo da bude ispred nas. Jaruge i koješta. Mogli bismo da odemo po još baklji i ljudi pa da se vratimo.' Začuo se jedan ravan zvuk iz dubine tunela. Vuumf. Pratila ga je svetlost tako oštra da je preslikala sliku Viktorovih očnih jabučica u pozadinu njegove lobanje. Izbledela je nakon nekoliko sekundi, ali je i dalje bila skoro bolno blistava. Ledi zacvile. 'Eto ti', promuklo reče Gaspod. 'Sad si dobio i malo svetla, pa je sve kako treba.' 'Da, ali šta ga stvara?' 'To bih ja kao trebalo da znam?' Viktor je milio unapred dok mu je senka poigravala iza njega. Nakon stotinak metara prolaz se otvarao u nešto što je verovatno bila prirodna pećina. Svetlost je dopirala iz jednog visokog luka, ali bila je dovoljno jaka da osvetli svaki detalj. Pećina je bila veća čak i od Velike dvorane Univerziteta, a nekada davno verovatno je bila i impresivnija. Svetlost se presijavala s baroknih zlatnih ukrasa i sa stalaktita koji su bili načičkani po tavanici. Stepenice dovoljno široke i za regimentu nestajale su u senovitom otvoru u podu; ravnomerno udaranje i tutnjanje kao i miris soli govorili su da je more već pronašlo neki ulaz odozdo. Vazduh je bio vlažan i hladan. 'Nekakav hram?', promrmlja Viktor. Gaspod onjuši crvenu draperiju koja je visila sa jedne strane ulaza. Pri njegovom dodiru ona se raspade u prah. 'Bljak', reče. 'Sve je pobuđavilo!' Nešto s mnoštvom nogu projurilo je preko poda i izgubilo se u mraku stepeništa. Viktor je oprezno pružio ruku i ćušnuo debeli crveni konopac, koji je visio između zlatom presvučenih stubova. Raspao se. Ispucale stepenice vodile su naviše ka udaljenom osvetljenom luku. Počeli su da se penju, preskačući gomile natrule morske trave i nanosa koje je tu ostavila neka davnašnja plima. Luk je predstavljao ulaz u drugu ogromnu pećinu, nalik amfiteatru. Redovi sedišta pružali su se naniže prema - zidu?
Terry Pratchet 118 Svetlucao je kao živa. Ako biste mogli da napunite živom četvrtasti bazen veličine kuće, pa da ga onda uspravite na jednu stranu, a da se ništa ne prospe, onda bi to izgledalo otprilike baš ovako. Samo ne toliko zlokobno. Bio je ravan i prazan, ali Viktor je odjednom osetio da ga nešto gleda, kao nešto što je iza sočiva. Ledi zacvile. Tada je Viktor shvatio zbog čega oseća neprijatnost. To nije bio zid. Zid bi bio oslonjen na nešto. Ovo nije imalo nikakvog oslonca. Jednostavno je visilo u vazduhu, lelujajući se i talasajući kao slika u ogledalu, samo bez ogledala. Svetlost je dopirala negde sa druge strane. Viktor je sada mogao da je vidi, bleštavu tačkicu koja se kretala na drugom kraju odaje. Uputio se niz strmi prolaz između redova kamenih sedišta dok su se psi gegali ukorak s njim, oborenih ušiju i s repovima između nogu. Gacali su kroz nešto što je nekada možda bio tepih; vlažno se kidao i raspadao pod njihovim nogama. Kada su prešli nekoliko metara Gaspod reče: 'Ne znam da li si primetio, ali neka...' 'Znam', procedi Viktor. '... sedišta još uvek...u...' 'Znam.' '... zauzeta.' 'Znam.' Svi ti ljudi - te stvari koje su nekada bile ljudi - sede u redovima. Izgleda kao da gledaju škljocku. Sada je već skoro došao do odredišta. Svetlucao je iznad njega, pravougaonik sa širinom i viskom, ali bez dubine. Neposredno ispred, skoro ispod srebrnog ekrana, manje stepenište vodilo je do kružnog otvora napola ispunjenog šutom. Kada se popeo na njega mogao je da pogleda iza ekrana, prema izvoru svetlosti. Bila je to Džindžer. Stajala je sa jednom rukom izdignutom iznad glave. Baklja koju je držala gorela je kao fosfor. Ukočeno je gledala telo na kamenoj ploči. Bio je to div. Ili, barem nešto nalik divu. Mogao je to da bude i samo oklop s mačem položenim odozgo, dopola zatrpan prašinom i peskom. 'To je ono iz knjige!', šapnu. 'Za ime bogova, šta to ona misli da učini?' 'Ne bih rekao da ona bilo šta misli', reče Gaspod. Džindžer se malo okrenu i Viktor joj ugleda lice. Smešila se. Iza kamene ploče Viktor je razaznavao nekakav veliki, zarđali disk. Visio je prikačen za lance koji su se spuštali s tavanice i nije tako zabrinjavajuće prkosio gravitaciji. 'Dobro', reče. 'Ovog časa ovo ću da prekinem. Džindžer!' Glas mu se vrati odjekujući sa udaljenih zidova. Mogao je da čuje kako se odbija po Špiljama i hodnicima - er, er, er. Iza njega se začu tupi udarac stene koja se obrušila. 'Budi tih!', reče Gaspod. 'Ima da nam se čitavo mesto strovali na glave!' 'Džindžer!', siknu Viktor. 'Ja sam!' Ona se okrete i pogleda - ili kroz njega, ili u njega. 'Viktore', reče umiljato. 'Odlazi. Daleko. Odlazi ili će nastupiti velika, nevolja.' 'Nastupiće velika nevolja', mrmljao je Gaspod. 'To ti je predskazivačko naklapanje.' 'Ti ne znaš šta radiš', reče Viktor. 'Zamolila si me da te zaustavim! Vrati se. Vrati se sa mnom, odmah.' Pokušao je da se popne...
Teri Pračet 119 ... i nešto mu je propalo pod stopalom. Začulo se udaljeno klokotanje i metalni klepet, a onda se neki lelujavi ton izdigao, obavio ga i odjeknuo u špilji. Hitro je pomerio stopalo, ali tek na drugi deo izbočine koja je potonula kao i prethodna, proizvodeći drugačiji ton. Sada se čulo i neko cepanje. Viktor je stajao u maloj potopljenoj rupi. Na svoj užas shvatio je da se polako podizala, u pratnji odjekujućih tonova, šuma i dahtanja prastare mašinerije. Ispružio je ruku i gurnuo zarđalu polugu, koja je proizvela drugačiji akord, a onda škljocnula i utihnula. Ledi je zavijao. Viktor ugleda kako Džindžer ispušta baklju i pljeska rukama iznad glave. Kameni blok polako se odvojio od zida i razbio preko sedišta. Komadići kamenja dobovali su, a tutnjajući kontrapunkt jecanju ukazivao je da je buka preuređivala oblik čitave špilje. A onda je zamrla s dugim prigušenim klokotom i konačnim dahtajem. Niz trzaja i škripe ukazivao je da kakvu god praistorijsku mašineriju da je Viktor pokrenuo, ona je davala sve od sebe pre nego što će se urušiti. Tišina se povratila. Viktor se pažljivo oslobodio iz muzičke jame koja se sada izdigla za čitav metar iznad nivoa tla i potrčao do Džindžer. Bila je na kolenima i jecala. 'Hajde', reče. 'Idemo odavde.' 'Gde sam? Šta se zbiva?' 'Ne bih umeo ni da počnem da ti objašnjavam.' Baklja je cvrčala na podu. To više nije bio aktinički plamen, već samo komad nagaravljene i skoro ugašene cepanice, Viktor je zgrabi i stade da zamahuje dok se nije pojavio prigušeni žuti plamen. 'Gaspode?', reče odsečno. 'Da?' 'Vas dvojica pasa, vodite nas odavde.' 'O, baš ti hvala.' Džindžer se čvrsto pripila uz njega dok su se teturali uz prolaz između sedišta. Uprkos početnoj prestravljenosti, Viktor je morao da prizna da je to bilo ugodno osećanje. Bacao je poglede na one koji su sedeli na sedištima i stresao bi se. 'Izgleda kao da gledaju škljocku', reče. 'Jeste. Komediju', reče Gaspod trčkarajući ispred njega. 'Otkud ti sad to?' 'Svi se keze.' 'Gaspode!' 'Pa, moraš stvari gledati s vedrije strane, zar ne?', podrugnu se pas. 'Ne možeš sad da budeš očajan samo zato što si izgubljen u nekoj podzemnoj grobnici s poludelim mačkoljupcem i bakljom koja samo što se nije ugasila...' 'Nastavi da ideš! Nastavi da ideš!' Posrtali su trčeći niz stepenice, neprijatno proklizavali po morskoj travi na dnu i pohitali ka malom zasvođenom ulazu koji je nudio predivan prizor životnog vazduha i blistavog dana. Baklja je počela da peče Viktora po ruci. Odbacio ju je. Ako ništa, u hodniku nije bilo problema; budu li se držali zida i ne urade ništa glupo, sigurno će naleteti na do vrata. A do sada napolju je već sigurno svanulo, što je značilo da neće proći dugo pre nego što ugledaju svetlost dana. Viktor se ispravi. Ovo je doista bilo veoma junački. Nije bilo nekih čudovišta protiv kojih bi se borio, ali verovatno bi čak i čudovišta istrulila pre više vekova. Naravno da je bilo jezivo, ali to je zaista bila samo, pa, arheologija. Sada je sve to bilo za njim i nije izgledalo baš tako loše... Ledi koji je trčao ispred njih oštro zalaja. 'Šta kaže?', upita Viktor. 'Kaže', reče Gaspod, 'da je tunel blokiran.' 'O, ne!'
Terry Pratchet 120 'Verovatno je to zbog tvog orguljaškog recitala.' 'Stvarno blokiran?' Stvarno blokiran. Viktor se uspuzao preko hrpe. Nekoliko većih krovnih blokova obrušilo se povlačeći za sobom tone izlomljenog kamenja. Stao je da vuče nekolicinu komada, ali ovo je doprinelo samo da dođe do dodatnog obrušavanja. 'Možda postoji drugi izlaz?', reče. 'Možda biste vi psi mogli da krenete i...' 'Zaboravi, prijatelju', reče Gaspod. 'U svakom slučaju, taj put bi morao da vodi niz one stepenice. One vode u more, je l' tako? Sve što treba da uradiš jeste da lepo zaroniš i da se ponadaš da će ti pluća izdržati.' Ledi zalaja. 'Ne ti', reče Gaspod. 'Nisam tebi govorio. Nikada nemoj da se javljaš dobrovoljno.' Viktor nastavi da rovari između stena. 'Ne znam', reče potom, 'ali čini mi se kao da ovde vidim trunčicu svetla. Šta ti misliš?' Začuo je Gaspoda kako se pentra po kršu. 'Može biti, može biti', progunđa pas. 'Izgleda kao da se nekoliko blokova izglavilo i ostavilo malo prostora.' 'Dovoljno za nekog malog da se provuče?'obodri ga Viktor. 'Znao sam da ćeš to da kažeš', reče Gaspod. Viktor je začuo grebanje šapa po razlabavljenom kamenu, Najposle prigušeni glas reče: 'Malo se otvara... tesno je ovde... sestru mu...' Nastupi tišina. 'Gaspode?', zabrinuto reče Viktor. 'U redu je. Prošao sam. A vidim i vrata.' 'Sjajno!' Viktor je osetio kako se vazduh pokreće i začulo se grebanje. Pažljivo je pružio ruku i šaka mu napipa razbarušeno krzno. 'Ledi pokušava da te prati!' 'Prevelik je. Zaglaviće se!' Začu se pseće stenjanje, izbezumljeno batrganje koje zasu Viktora šljunkom i trijumfalni kevtaj. 'Naravski, malo je mršaviji od mene', reče Gaspod malo zatim. 'Sada vas dvojica idite i dovedite pomoć', reče Viktor. 'Ovaj. Mi ćemo ovde da sačekamo.' Čuo ih je kako odlaze. Ledijev prigušeni lavež ukazivao je da su došli do svežeg vazduha. Viktor se naslonio, 'Sada ostaje samo da čekamo', reče. 'U brdu smo, zar ne?', začu se Džindžer u tami. 'Da.' 'Kako smo tu dospeli?' 'Išao sam za tobom.' 'Rekla sam ti da me zaustaviš.' 'Da, ali onda si me vezala.' 'To sigurno nisam uradila!' 'Vezala si me', ponovi Viktor. 'A onda si došla ovamo i napravila nekakvu baklju i sasvim si zašla u - to mesto. Ne smem ni da pomislim šta bi uradila da te nisam probudio.' Nastupila je tišina. 'Stvarno sam uradila sve to?', nesigurno upita Džindžer. 'Stvarno jesi.' 'Ali ničega se ne sećam!' 'Verujem ti. Ali i dalje stoji da si to uradila.' 'Kakvo - kakvo je to mesto uopšte bilo?'
Teri Pračet 121 Viktor se promeškolji u mraku, pokušavajući da se udobnije namesti. 'Ne znam', priznade. 'Prvo sam pomislio da je hram. A onda je izgledalo kao da su ga ljudi koristili za gledanje pokretnih slika.' 'Ali izgledalo je kao je da staro stotinama godina!' 'Hiljadama, rekao bih.' 'Ma slušaj, to ne može da bude', reče Džindžer nesigurnim glasom nekoga ko pokušava da bude razuman dok je ludilo dletom nasrtalo na vrata. 'Alhemičari su ih izumeli tek pre nekoliko meseci.' 'Da. Tema za razmišljanje.' Pružio je ruku i napipao je. Telo joj je bilo napeto kao struna i trgla se kada ju je dodirnuo. 'Ovde smo dovoljno bezbedni', dodade. 'Gaspod će uskoro dovesti neku pomoć. Nemoj da se brineš.' Pokušavao je da ne razmišlja o moru koje je zapljuskivalo stepenice i mnogonogim bićima koja su strugala po noćnom podu. Pokušavao je da izbaci iz glave pomisao o oktopodima koji tiho gamižu po sedištima ispred tog živog, ustreptalog ekrana. Pokušavao je da zaboravi posetioce koji su sedeli u tami dok su iznad njih prolazili vekovi. Možda su čekali prodavačicu da se pojavi sa puckicama i kobasicama. Čitav život je nalik posmatranju škljocke, pomislio je. Samo što je to kao da uđeš deset minuta nakon što je film počeo i niko ne želi da ti kaže u čemu je zaplet, pa to moraš sam da otkriješ na osnovu nekih detalja. I nikada, nikada ti se ne pruži prilika da ostaneš i odgledaš sledeću projekciju. * * * Sveća zatrepta u univerzitetskom hodniku. Blagajnik nije sebe smatrao hrabrim čovekom. Najviše je voleo da se lati kolone brojki, a to što je bio dobar u računu podiglo ga je na viši nivo u hijerarhiji Nevidljivog univerziteta nego što je magija ikada učinila. Ali ovo nije mogao da propusti. ... vuummm... vuummm... vuummmvuummmvuummmVUUMMM VUUMMM. Čučnuo je iza stuba i izbrojao jedanaest kuglica. Sićušni mlazevi peska kuljali su iz vreća. Sada su izletale na svaka dva minuta. Otrčao je do hrpe vreća sa peskom i počeo da ih premešta. Stvarnost nije bila ista na svakom mestu. Pa, naravno, svaki čarobnjak je to znao. Stvarnost nigde na Disksvetu nije bila previše debela. Na nekim mestima bila je zapravo veoma istanjena. Zato je magija uspevala. Ono što je Riktor mislio da može da izmeri bile su promene u stvarnosti, mesta gde je stvarno brzo postajalo nestvarno. A svaki čarobnjak je znao šta može da se desi ako stvari postanu dovoljno nestvarne da obrazuju rupu. Ali, razmišljao je grebući po vrećama, potrebna bi bila ogromna količina magije. Štrčalo bi to kao... pa, kao mnogo magije. Do sada je prošlo barem pedeset sekundi. Osmotrio je posudu u bunkeru. Oh. Nadao se da nije u pravu. Sve kuglice bile su ispaljivane u istom pravcu. Pola tuceta vreća bilo je izbušeno kao sito. A Brojko je kazivao da je par kuglica mesečno označavalo opasno nagomilavanje nestvarnosti... Blagajnik je u mislima povukao liniju od posude, kroz oštećene vreće, do suprotnog kraja hodnika. ... vuummm... vuummm... Trznuo se, a onda je shvatio da nema potrebe da brine. Sve kuglice ispaljivane su iz glave ukrasnog slona nasuprot njemu. Opustio se. ... vuummm... vuummm...
Terry Pratchet 122 Posuda se žestoko protresla kada se tajanstvena mašinerija u njenoj unutrašnjosti zaljuljala. Blagajnik je približio svoju glavu. Da, definitivno se čulo šištanje, kao da se vazduh sabija... Jedanaest kuglica velikom brzinom zarilo se u vreće. Posuda se ispravila u skladu s čuvenim principom reakcije. Umesto da pogodi vreću s peskom, pogodila je Blagajnika. Ming-ng-ng. Trepnuo je. Koraknuo unazad. Preturio se. I zbog toga što su poremećaji stvarnosti širili svoje slabašne ali prilagodljive mladice sve do Ank-Morporka, dva mala plava drozda poleteše mu za tren iznad glave i oglasiše se sa 'tvit-tvit-tvit' pre nego što će nestati. * * * Gaspod je ležao na pesku i krkljao. Ledi je poigravao oko njega, uporno lajući. 'Dovoljno smo izmakli', izusti, ustade i pretrese se. Ledi je lajao i izgledao neverovatno fotogenično. 'Dobro, dobro', uzdahnu Gaspod. 'Kako bi bilo da mi lepo odemo i doručkujemo, pa onda možda malo odremamo, a posle bismo mogli...' Ledi ponovo zalaja. Gaspod uzdahnu. 'Ma, dobro', reče. 'Nek' bude po tvom. Ali neće ti se zahvaljivati, samo da znaš.' Pas polete preko peska. Gaspod ga je pratio mnogo spokojnijim, gegavijim korakom i veoma ga je iznenadilo kada se Ledi vratio, nežno ga uhvatio za kožu iza vrata i nastavio dalje. 'Ovo mi radiš samo zato što sam mali', požali se Gaspod, dok se ljuljao s jedne na drugu stranu, pa: 'Ne, ne na tu stranu! Nikakve vajde od ljudi u ovo doba jutra. Trebaju nam trolovi. Oni su još budni i prave su tata-mate za podzemne stvari. Sledeća desno. Treba nam Plavi lajas i - o, majku mu.' Odjednom mu je sinulo da će morati da priča. I to javno. Mogao bi da provedeš večnost skrivajući od ljudi svoje glasovne sposobnosti, a onda, bingo, na sceni si i ima da pričaš. Inače će Viktor i Mačkoljupka večno trunuti dole. Mladi Ledi ispustiće ga ispred nekoga i značajno će ga gledati, a on će morati da objasni. I posle da provede čitav život kao neki otkačenjak. Ledi je trčkao ulicom i zašao u zadimljenu kapiju Plavog lajasa koji je bio dupke pun. Probio se kroz masu nogu debljine stabala sve do šanka, oštro zalajao i ispustio Gaspoda na pod. Značajno ga je gledao. Žamor prestade. 'Je li to Ledi?', reče trol. 'Šta 'oče?' Gaspod se ošamućeno otetura do najbližeg trola i ljubazno ga povuče za komadić zarđalog pancirnog odela. 'Pardonirajte', reče. 'Što je to pametno pseto', reče drugi trol šutnuvši usput Gaspoda u stranu. 'Vid'o sam ga juče u Škljocki. Može da se pravi mrtav i da broji do pet.' 'To je onda za dva više od tebe.' Ovo je izazvalo salvu smeha.25 'Ama, začepi. Mislim', reče prvi trol, 'da pokušava da nam kaže nešto.' '...pardonirajte...' 'Dovoljno je samo da pogledaš kako skače i laje.' 'Tako je. Vid'o sam ga u toj Škljocki, pokaziv'o je ljudima gde da nađu izgubljenu decu u pećini.' '... pardonirajte...' Trolovo čelo se nabora. 'Misliš da bi ih pojeli?' 25 Po standardima trolova, ovo je bio Oskar Vajld u najboljem izdanju.
Teri Pračet 123 'Ne, da bi ih izveli napolje.' 'Šta, kao za roštiljijadu?' '...pardonirajte...' Drugo stopalo dokači Gaspoda po njegovoj jajastoj glavi. 'Da ih nije možda još pronaš'o? Vidi kako trči do vrata i natrag. On je jedan pametan pas.' 'Mogli bismo da odemo i pogledamo', reče prvi trol. 'Dobra ideja. Čitavu večnost nisam užinao.' 'Slušaj, u Holi Vudu nije dozvoljeno jesti ljude. To nas izbacuje na rđav glas! A i Udruženje za Silikonsko Nekaljanje ima da ti se sruči kao tona četvrtastih stvari za zidanje.' 'Jeste, ali mogla bi da postoji neka nagrada ili nešto.' '...PARDONIRAJTE...' 'Tako je! A i veliko je poboljšanje slike o trolovima u javnosti ako pronađemo izgubljenu decu.' 'Pa i ako ne nađemo, možemo da pojedemo psa, je l' da?' Bar se ispraznio, ostavljajući samo uobičajene oblake dima, kotlove istopljenih trolovskih pića, Rubi koja je dokono strugala skorenu lavu s krigli i malog, umornog, buvljivog psa. Mali, umorni, buvljivi pas duboko je razmislio o razlici između toga kada izgledaš i ponašaš se kao da si čudo od psa i toga kada to zaista jesi. Rekao je: 'Bem li ga.' * * * Viktor se sećao kako se plašio tigrova dok je bio mali. Uzalud su mu ljudi ukazivali da je najbliži tigar udaljen pet hiljada kilometara. On bi ih upitao: 'Postoji li more između njihovog staništa i nas?' a ljudi bi mu odgovarali: 'Pa, ne, ali...' a on bi im rekao: 'Onda je to samo pitanje udaljenosti.' Sa tamom je bila ista stvar. Sva užasna mračna mesta bila su međusobno povezana prirodom same tame. Tama je bila svuda, sve vreme i samo je čekala da se svetla pogase. Baš kao i Utamničene dimenzije. Samo čekajući da stvarnost krene. Čvrsto se držao za Džindžer. 'Nema više potrebe', reče ona. 'Već sam se pribrala.' 'Baš lepo', neubedljivo joj odgovori. 'Nevolja je u tome što si i ti.' Opustio se. 'Da li ti je hladno?', upita ga. 'Pomalo. Ovde dole je baš vlažno.' 'Da li to cvokotanje potiče od tvojih zuba?' 'A od čijih bi? Ne', hitro dodade, 'molim te i ne razmišljaj o tome.' 'Znaš', reče ona malo potom, 'ne sećam se ničeg u vezi s tvojim vezivanjem. Nisam čak ni neki stručnjak za čvorove.' 'Ovi su bili prilično dobri', reče Viktor. 'Samo se sećam sna. Bio je tu glas koji mi je govorio da moram da probudim - uspavanog čoveka?' Viktor se seti oklopljene prilike na kamenoj ploči. 'Da li si ga pogledala?', upita. 'Kako je izgledao?' 'Ne znam za noćas', oprezno reče Džindžer. 'Ali u snovima mi je oduvek pomalo ličio na mog strica Osvalda.' Viktor pomisli na mač koji je bio veći od njega samog. Ne bi mogao da pariraš napad nečeg takvog, prošao bi kroz bilo šta. Nekako, teško je bilo pomisliti da išta liči na Osvalda kada ima toliki mač. 'Zašto te podseća na tvog strica Osvalda?', upita. 'Zato što moj strika Osvald leži tako ukrućen. Istini za volju, videla sam ga samo jednom. A to je bilo na njegovom pogrebu.'
Terry Pratchet 124 Viktor otvori usta - i začuše se udaljeni, prigušeni glasovi. Nekoliko stena se pomeri. Glas, sada malo bliži, zatreperi: 'Zdravo, dečice mala. Ovuda, dečice mala.' 'To je Rok!', uskliknu Džindžer. 'Taj glas bih prepoznao svugde', reče Viktor. 'Hej! Rok! Ja sam! Viktor!' Nastupila je jedna pauza puna zebnje. Potom Rokov glas riknu: 'To je moj prijatelj Viktor!' 'To znači da ne mož' da ga pojedemo?' 'Niko neće da pojede mog prijatelja Viktora! Ima smesta da ga iskopamo odatle!' Začulo se krckanje. Onda se glas drugog trola požali: 'Oni ovo zovu krečnjakom? Ja to zovem neukusom.' Nastupilo je još čeprkanja. Onda treći glas reče: 'Ne vidim što da ga ne pojedemo? Ko će da zna?' 'Ti, trolska seljačino', prekori ga Rok. 'Šta ti misliš? Pojedeš ljude i svi ima da ti se smeju i da kažu: "On je vrlo poremećen trol, ne ume da se ponaša u kulturnom društvu?" i da prestanu da ti plaćaju tri dolara dnevno i da te pošalju natrag u planine.' Viktor se oglasi na način za koji se nadao da će biti protumačen kao lagano smejuljenje. 'Uf, takvi su smešni k'o ništa, je l' da?' 'Da pukneš', reče Džindžer. 'Naravno, sve to u vezi s jedenjem ljudi je samo duvanje. Skoro nikada to ne rade. Ne brini zbog toga.' 'Ne brinem. Ja brinem zato što sve vreme hodam u snu, a ne znam zašto. Ti pričaš kao da sam ja želela da probudim to uspavano stvorenje. Užasno je i pomisliti na to. Nešto je unutar moje glave.' Začulo se krckanje kada je još kamenja uklonjeno u stranu. 'Čudno je to', reče Viktor. 'Kada su ljudi, ovaj, opsednuti, ehr, to što ih je opselo obično ne vodi mnogo računa o njima ili o bilo čemu drugom. Mislim, to me ne bi samo vezalo. Udarilo bi me nečim po glavi.' Potražio joj je ruku u tami. 'To čudo na kamenoj ploči', reče. 'Šta s njim?' 'Viđao sam ga i ranije. Ima ga u onoj knjizi koju sam pronašao. Desetine njegovih slika. A mora da su mislili da je veoma važno držati ga iza kapije. To je ono što piktogrami govore, čini mi se. Kapija... čovek. Čovek iza kapije. Zatvorenik. Vidiš, siguran sam da je razlog zašto su svi sveštenici, ili ko god da su bili, morali tamo da idu i da bajaju bio taj...' Kamena ploča pored njegove glave ukloni se i slabašno dnevno svetlo razli se po unutrašnjosti. Odmah za njim pojavio se Ledi koji je pokušavao da liže Viktorovo lice i da laje u isto vreme. 'Da, da! Vrlo dobro, Ledi', reče Viktor pokušavajući da ga ukloni sa sebe. 'Dobra kuca. Dobar dečko, Ledi.' 'Dobar dečko, Ledi! Dobar dečko, Ledi!' Usled laveža nekoliko kamenih komadića otpade s tavanice. 'Aha!', reče Rok. Nekoliko drugih trolova pojavilo se iza njega dok su Viktor i Džindžer gledali iz rupe. 'Oni nisu mala deca', mumlao je onaj koji se žalio zbog zabrane jedenja. 'Izgledaju žilavo.' 'Već sam ti kaz'o', preteći reče Rok, 'nema jedenja ljudi. Tu onda nema kraja nevoljama.' 'A što ne bar jednu nogu? Onda bi svi bili...' Rok jednom rukom podiže gromadu od pola tone, zamišljeno je odmeri, a onda tako silovito udari njome drugog trola da se ova raspolutila. 'Već sam ti rekao', obrati se telu koje je ležalo, 'da nas trolovi k'o što si ti izvode na rđav glas. Kako će da zauzmemo mesto koje nam pripada u bratstvu razumnih bića ako nam trolovi k'o što si ti stalno podmeću klipove?'
Teri Pračet 125 Pružio je ruku kroz rupu i izvukao Viktora. 'Hvala, Rok. Ovaj. I Džindžer je dole.' 'Vidim i ja', reče. 'A nosi i jako lep ružičasti negaligaže. Naš'o si lepo mesto da uživaš u odlomku "Kakvog je zdravlja tvoj roditelj?" a Disk se pomeri pod tobom, je li?' Ostali trolovi se iskeziše. 'Uf, da, valjda...', poče Viktor. 'To uopšte nije tačno', preseče ga Džindžer dok su joj pomagali da se provuče kroz rupu. 'Nismo...' 'Jeste, tako je!', uskliknu Viktor dajući izbezumljene znakove rukama i obrvama. 'Potpuno tačno! U potpunosti si u pravu, Rok!' 'Jeste', reče jedan od trolova iza Roka. 'Vid'o sam ih u škljockama. On ju je stalno ljubio i nosio u naručju.' 'E sad, slušaj', započe Džindžer. 'Nego da mi brzo brišemo odavde', reče Rok. 'Čitava ova tavanica meni izgleda trošno. Mogla bi da se sruči svakog časa.' Viktor podiže pogled. Nekoliko blokova zlokobno se nadimalo. 'U pravu si', reče. Zgrabio je Džindžer za ruku i uprkos njenom protivljenju počeo da je gura kroz prolaz. Trolovi su pridigli svog zemljaka koji nije znao kako da se ponaša u kulturnom društvu i sada je teško koračao za njima. 'To je bilo odvratno, dati im nagoveštaj da smo...', siknu Džindžer. 'Ćuti!', preseče je Viktor. 'Šta si ti htela da im kažem, a? Mislim, kakvo objašnjenje smatraš da bi odgovaralo? Šta bi želela da ljudi saznaju?' Zastala je. 'Pa, dobro', prihvati. 'Ali mogao si da smisliš i nešto drugo. Mogao si da kažeš da smo istraživali ili da smo tragali za fosilnim ostacima...', glas joj je utihnuo. 'Da, usred noći s tobom u svilenom negaligažeu', reče Viktor. 'Šta je uostalom negaligaže?' 'Hteo je da kaže negliže', reče Džindžer. 'Hajdemo natrag u grad. Posle bih još mogao da uhvatim koji sat spavanja.' 'Kako to misliš, posle?' 'Ove momke ćemo morati da častimo jednim velikim pićem...' Iz pravca brda čula se potmula tutnjava. Oblak prašine izdiže se iz vrata i prekri trolove. Ostatka krova više nije bilo. 'I to bi bilo to', reče Viktor. 'Gotovo je. Možeš li da ubediš svoj mesečarski deo da to shvati? Ne vredi opet da pokušavaš da uđeš tamo kada više nema puta. Zatrpan je. Gotovo je. Hvala bogovima.' * * * Takav bar postoji u svakom gradu. Slabo je osvetljen i pijanci, mada pričaju, ne obraćaju se jedni drugima, niti se slušaju. Oni samo pričaju svoj unutrašnji bol. To je bar za odbačene, nesrećne i sav onaj svet koji je privremeno skrenut sa životne trkačke staze u boksove. Posao u njima uvek cveta. Ove zore oplakivači su sedeli poredani za šankom, svaki u svom oblaku turobnosti, svaki siguran da je on najnesrećnija osoba na čitavom svetu, 'Ja sam ih stvorio', ogorčeno reče Silverfiš. 'Mislio sam da će biti obrazovni. Mogli su da prošire vidike ljudima. Nisam imao nameru da budu, da budu, predstava. Sa hiljadu slonova!', zlobno dodade. 'Tako je', reče Detritus. 'Ona ne zna šta 'oće. Uradim ono što 'oće, onda mi kaže, ne valja tako, ti si trol bez finih osećanja, ne sfataš šta treba devojkama. Kaže ona, devojke 'oće gnjecave
Terry Pratchet 126 stvari, da ih jedu iz kutije oko koje je ukrasna traka, ja napravim kutiju sa ukrasnom trakom, ona je otvori, vrisne i kaže da odrani konj nije ono na šta je mislila. Ne zna ni ona šta 'oće.' 'Jeste', reče glas ispod Silverfišove stolice. 'Svima bi im lepo vratio kad bih otiš'o i pridružio se vukovima.' 'Mislim, uzmi samo ovo oko Produvanog', reče Silverfiš. 'Nije čak ni stvaran. Nije onako kako je zaista bilo. Sve same laži. Svako može da laže.' 'Jeste', reče Detritus. 'Eto, kaže ona, devojke 'oće muziku pod prozorom, ja odem i sviram joj pod prozorom, svako se u ulici razbudi i urla, nevaljali trolu, što bacaš kamenčine u ovo doba noći? A ona se čak i ne probudi.' 'Jeste', reče Silverfiš. 'Jeste', reče Detritus. 'Jeste', reče glas ispod stolice. Čovek koji je vodio bar po prirodi je bio veseo. Zaista nije bilo teško biti veseo kada su ti se mušterije ponašale kao gromobrani za sve okolne nevolje. Otkrio je da nije dobro govoriti nešto poput: 'Pusti sad to, pogledaj stvar s vedrije strane' pošto ona nikada nije postojala, ili 'Glavu gore, možda se to i ne desi' jer se verovatno već desilo. Sve što se od njega očekivalo bilo je da obezbedi dotok pića. Mada, ovog jutra bio je pomalo zbunjen. Činilo se kao da je u baru neka dodatna osoba, ne uzimajući u obzir glas koji se čuo s poda. Stalno mu se činilo da služi neko dodatno piće, pa čak i da dobija novac za njega, a uz to i da govori sa zagonetnim kupcem. Ali nije mogao da ga vidi. U stvari, nije bio sasvim siguran šta vidi, ili s kim priča. Otišao je do suprotnog kraja šanka. Čaša kliznu ka njemu. OPET ISTO, reče glas iz senke. 'Ehr', reče barmen, 'Da. Svakako. Šta ono beše?' BILO ŠTA. Barmen napuni čašu rumom. Ruka je preuze. Barmen je pokušavao da smisli šta da kaže. Iz nekog razloga osećao je užasan strah. 'Ne viđam te baš često ovde', osmeli se. DOLAZIM ZBOG ATMOSFERE. OPET ISTO. 'Radiš u Holi Vudu, je li?', upita barmen hitro dopunjujući čašu. Ponovo je nestala. NISAM NEKO VREME. OPET ISTO. Barmen je oklevao. Bio je, u dubini duše, dobar čovek. 'Ne misliš li da ti je bilo dovoljno?', upita. JA VRLO DOBRO ZNAM KADA MI JE DOVOLJNO. 'Eh, svako to kaže.' JA ZNAM KADA JE SVAKOME BILO DOVOLJNO. Bilo je nečeg čudnog u tom glasu. Barmen nije bio sasvim siguran da ga čuje sopstvenim ušima. 'Aha. Pa, ovaj', reče. 'Opet isto?' NE. SUTRA IMAM NAPORAN DAN. ZADRŽI KUSUR. Pregršt novčića kliznulo je preko šanka. Bili su nekako ledeno hladni, a većina ih je bila veoma zarđala. 'Oh, pa...', zausti barmen. Vrata se otvoriše i ponovo zatvoriše, praćena naletom hladnog vazduha uprkos toploti noći. Barmen je odsutno brisao površinu šanka, pažljivo izbegavajući novčiće. 'Svakojake tipove srećeš kada vodiš bar', promrmlja. Pored njegovog uva glas mu se obrati: ZABORAVIH. MOLIO BIH PAKETIĆ KIKIRIKIJA. * * * Sneg se blistao po rubnim obroncima Ramtopskih planina, najvećeg planinskog venca na svetu koji zavija oko Kružnog mora obrazujući prirodni zid između Klača i prostrane Sto ravnice.
Teri Pračet 127 Bio je to dom lupeških glečera, lunjajućih lavina i visokih, utmnulih polja sa snegom. I jetija. Jetiji su visinski rođaci trolova i potpuno nesvesni činjenice da je jedenje ljudi izašlo iz mode. Njihov pogled na svet je: ako se kreće, jedi ga. Ako se ne kreće, onda čekaj da se pokrene. Pa ga onda pojedi. Čitavog dana osluškivali su zvukove. Odjeci su se odbijali s vrha na vrh, širom sleđenih litica sve dok se nisu, kao sada pretvorili u ujednačenu potmulu tutnjavu. 'Moj rođak', reče jedan od njih čačkajući usput jednom kandžom šuplji zub, 'kaže da su to ogromne sive životinje. Slonovi.' 'Veće od nas?', upita drugi jeti. 'Skoro da su veći od nas', reče prvi jeti. 'Ima ih gomila, rek'o je. Više nego što je mog'o da izbroji.' Drugi jeti kao da je njušio vetar i razmišljao o ovome. 'Da, pa', reče rezignirano. Tvoj rođak ne ume da broji dalje od jedan.' 'Rekao je da je puno onih velikih komada. Velikih, debelih, sivih slonova i da se svi penju i da su svi vezani jedni za druge. Veliki i spori. Svi nose puno ugree.' 'Aha.' Prvi jeti pokaza na ogromnu padinu prekrivenu snegom. 'Dobra je i duboka danas', reče. 'Ništa se u tome neće brzo kretati, pa je l' da? Mi legnemo lepo dole u sneg, oni nas ne vide sve dok nisu povrh nas, preplašimo ih i eto bogovske klope.' Zamahnuo je ogromnim šapama kroz vazduh. 'Mnogo teški, kaže moj rođak. Neće se oni brzo kretati, pazi šta sam ti rek'o.' Drugi jeti slegnu ramenima. 'Ajde da to onda uradimo', reče naspram zvuka udaljene, preplašene rike. Legli su u sneg, a njihova bela krzna pretvorila su ih u dve neprimetne hrpe. Bila je to tehnika koja je oduvek palila i prenošena je s jetija na jetija, hiljadama godina, premda neće biti prenošena mnogo dalje. Čekali su. Čulo se udaljeno rikanje dok se krdo približavalo. Naposletku prvi jeti reče i to veoma polako pošto je to promišljao vrlo dugo: 'Šta se dobija, je l', šta se dobija ako, ukrstiš... planinu sa slonom?' Nikada nije dobio odgovor. Jetiji su bili u pravu. Kada je pet stotina dvoslonskih saonica prešlo prevoj na tri metra od njih, njihovi upregnuti putnici trubeći u panici, uopšte nisu videli jetije dok nisu bili povrh njih. * * * Viktor je odspavao samo dva sata, ali se osećao izuzetno osveženim i krajnje optimističnim. Sve je bilo završeno. Sada će stvari biti mnogo bolje. Džindžer je sinoć bila vrlo ljubazna prema njemu - dobro, pre nekoliko sati - a šta god da je bilo u brdu sada je bilo dobro i pošteno pokopano. Dešava se to ponekad, razmišljao je kada se nalivši vodu u naprslu kadicu na brzinu okupao. Neki zli kralj ili čarobnjak bude zakopan, a onda se njegov duh išunja, pokušavajući da prekroji stvari. Dobro poznato delovanje. Ali sada sigurno da milion tona stena blokira tunel i teško da bih mogao da zamislim nekoga ko bi kroz to mogao da se išunja. Neprijatno živ ekran nakratko mu iskrsnu u sećanju, ali čak ni to sada nije izgledalo dovoljno loše. Unutra je bilo mračno, mnoštvo senki se kretalo, bio je svakako napet kao struna, pa nije ni čudo da su ga rođene oči varale. Bilo je tamo i kostura, ali sada im je nedostajala moć da zaplaše. Viktor je čuo za plemenske vođe u hladnim nizinama koji su tako bili pokopani zajedno s čitavim armijama konjanika kako bi njihove duše mogle da nastave život na onom svetu. Možda je tako nešto nekada postojalo i ovde. Da, sve se to činilo mnogo manje strašnim u hladnoj svetlosti dana. A to je upravo i bila. Hladna svetlost.
Terry Pratchet 128 Soba bi bila puna takve svetlosti kada biste se probudili u zimsko jutro i kada ste znali, po samoj svetlosti da je pao sneg. Bila je to svetlost bez senki. Otišao je do prozora i pogledao bledunjavi srebrni odsjaj. Holi Vuda nije bilo. Noćne slike ponovo su naselile njegov um kao što se tama vraća kada se ugase svetla. Čekaj, čekaj, razmišljao je pokušavajući da razjuri paniku. To je samo magla. Mora nekad biti i magle, ovako blizu mora. A odsjaj je tu zato što nema sunca. Nema ničeg okultnog u magli. To su samo sićušne kapljice vode u vazduhu. To i ništa drugo. Uzeo je svoju odeću i otvorio vrata hodnika umalo se saplevši na Gaspoda koji je svom dužinom ležao ispred vrata kao najneopranija ponjava na svetu. Psetance se nesigurno podiže na prednje šape, osmotri Viktora svojim žutim okom i reče: 'Samo hoću da znaš, je l', da ja ne ležim ispred vrata zbog tog grupiranja u stilu odani-pas-štitisvog-gospodara, kapiraš, već je to samo zato što kad sam se vratio...' 'Začepi, Gaspode.' Viktor otvori spoljašnja vrata. Magla se uvuče unutra. Činilo se kao da njome vlada neki istraživački duh; naišla je kao da je čekala samo na ovu priliku. 'Magla je samo magla', reče glasno. 'Hajde. Danas idemo u Ank-Morpork, sećaš se?' 'A glava', reče Gaspod, 'a glava mi je k'o dno mačje korpe.' 'Možeš da spavaš u kočiji. I ja mogu da spavam u kočiji, kad smo već kod toga.' Napravio je nekoliko koraka u srebrnoj izmaglici i skoro istog časa se izgubio. Zgrade su se nejasno nadnosile oko njega u gustom, vlažnom vazduhu. 'Gaspode?', reče oklevajući. Magla je samo magla, ponovio je. Ali, imaš utisak kao da je puna nečega. Imam utisak da bih ukoliko bi se iznenada podigla odjednom video masu ljudi koja me posmatra. Spolja. A to je glupo, jer sam ja već napolju, pa ništa ne može biti spolja u odnosu na napolje. Pa još i svetluca. 'Pretpostavljam da ćeš poželeti da ja vodim', reče nadmeni glas pokraj njegovog kolena. 'Baš je tiho, je l' da?', primeti Viktor pokušavajući da zvuči opušteno. 'Verovatno magla prigušuje sve ostalo.' 'Naravno, moglo bi da bude i to da su grozomorna stvorenja izašla iz mora i poubijala sve živo osim nas', razgovorljivo reče Gaspod. 'Umukni!' Nešto je iskrsnulo u belini. Kako se približavalo postajalo je sve manje, a pipci i antene koje je Viktorova mašta stvorila postadoše više ili manje obične ruke Sola Diblera. 'Viktore?', nesigurno reče. 'Sole?' Solovo olakšanje bilo je vidljivo. 'Prst pred okom ne vidim u ovom čudu', reče. 'Pomislili smo da si se izgubio. Hajde, skoro će podne. Skoro da smo spremni da krenemo.' 'Spreman sam.' 'Lepo.' Kapljice magle kondenzovale su se na Solovoj kosi i odeći. 'Ovaaj', reče. 'A gde smo to mi, zapravo?' Viktor se osvrnu. Njegovo prebivalište bilo je iza njega. 'Magla sve menja, zar ne?', neveselo reče Sol. 'Ovaj, misliš li da kuca može da pronađe put do studija? Izgleda da je prilično bistar. ' 'Grrr, grrr', reče Gaspod i sede molećivo na način za koji je Viktor napokon shvatio da je sarkastičan. 'Majku mu', reče Sol, 'Kao da sve razume, je l' da?' Gaspod oštro zalaja. Nakon sekund ili dva kao odgovor oglasi se baraž uzbuđenog lajanja. 'Naravno, to će biti sigurno Ledi', reče Sol. 'Kako pametan pas!' Gaspod je izgledao nadmeno. 'Da ti kažem, to je Ledi u malom', reče Sol dok su išli u pravcu laveža. 'Pretpostavljam da bi mogao da nauči tvog psa kojem triku, a?'
Teri Pračet 129 Viktor se nije ni usudio da pogleda nadole. Nakon nekoliko pogrešnih skretanja, ulazni luk Veka šišmiša pređe iznad njih poput duha. Ovde je bilo još ljudi; otvoreni prostor kao da se ispunjavao lutalicama koje nisu znale gde drugde da odu. Kočija je čekala ispred Diblerove kancelarije i sam Dibler je stajao pored nje, lupkajući stopalom. 'Hajde, hajde', reče, 'već sam poslao Čiču ispred sa filmom. Upadajte, vas dvoje.' 'Možemo li mi da putujemo u ovome?', upita Viktor. 'Šta bi moglo da krene naopako?', upita Dibler. 'Jedan je put do Ank-Morporka. Uostalom, ionako ćemo već biti izvan ovog čuda kada se udaljimo od obale. Ne vidim zašto su svi tako uznemireni. Magla je magla.' 'I ja to govorim', reče Viktor penjući se u kočiju. 'Prava je sreća da smo juče završili Produvano', reče Dibler. 'Sve ovo je verovatno samo zbog godišnjeg doba. Nema razloga za brigu.' 'To si spominjao i ranije', reče Sol. 'Rekao si to barem pet puta od jutros.' Džindžer se smestila na jedno sedište, a Ledi je legao ispod. Viktor se provukao da bi seo pored nje. 'Da li si uspela da odspavaš?', došapnu joj. 'Možda sat ili dva, čini mi se', odgovorila mu je. 'Ništa se nije dogodilo. Bilo je bez snova ili čega sličnog.' Viktor se opusti. 'Onda je zaista završeno', reče. 'Nisam bio siguran.' 'A magla?', insistirala je. 'Molim?', skrušeno upita Viktor. 'Šta uzrokuje maglu?' 'Pa', reče Viktor, 'koliko ja shvatam, kada hladan vazduh prođe povrh hladne zemlje, voda se taloži iz...' 'Znaš ti na šta ja mislim! Nije to uopšte kao normalna magla! Nekako - čudno klizi', slabašno dovrši. 'A gotovo da možeš i da čuješ glasove', dodade. 'Ma, nema šanse da čuješ glasove', reče Viktor nadajući se da će mu razum poverovati u ovo. 'Ili ih čuješ, ili ih ne čuješ. Slušaj, oboje smo premoreni. I to je sve. Naporno smo radili i, ovaj, nismo previše spavali, pa je razumljivo da nam se čini da gotovo čujemo ili vidimo stvari.' 'Aha, znači ti skoro vidiš koješta, je li?', trijumfalno ga upita Džindžer, 'I nemoj onda da mi popuješ tim zdravorazumskim glasom', dodade. 'Mrzim kada mi ljudi hladnokrvno i trezveno objašnjavaju stvari.' 'Nadam se da se vas dvoje golupčića ne svađate?' Viktor i Džindžer se ukrutiše. Dibler se ubaštrao na sedište prekoputa njih i odobravajuće se iskezio prema njima. Sol ga je pratio. Začuo se tresak kada je vozač zalupio vrata kočije. 'Staćemo da jedemo na polovini puta', reče Dibler kada su se trznuli napred. Zastao je, a onda je sumnjičavo onjušio. 'Kakav je to smrad?', upita. 'Eto, moj pas mi je ispod sedišta', reče Viktor. 'Da li je bolestan?', upita Dibler. 'Mislim da se uvek tako oseća.' 'Ne misliš li da bi bilo dobro okupati ga?' Mrmljanje na pragu čujnosti oglasi se: 'Ne misliš li da bi bilo dobro da te smesta ugrizem za nogu?' U međuvremenu holivudska magla se zgušnjavala... * * * Plakati za Produvano već su nekoliko dana kružili Ank-Morporkom i interesovanje je dostizalo vrhunac.
Terry Pratchet 130 Ovog puta dospeli su čak i do Univerziteta. Bibliotekar je jedan zakačio u vonjavom, knjigama oivičenom gnezdu koje je zvao domom,26 a ostali primerci krišom su kružili između samih čarobnjaka. Umetnik je načinio remek-delo. Sigurna u Viktorovom naručju, naspram zapaljenog grada u pozadini, Džindžer je prikazana tako da je pokazivala ne samo skoro sve što jeste, već i poprilično onoga što nije, strogo govoreći, imala. Efekat koji je ovo ostavljalo na čarobnjake bio je upravo onakav kakav bi Dibler samo mogao da poželi. U Nezbornici, plakat je prenošen iz jedne drhtave ruke u drugu, kao da bi mogao da eksplodira. 'E to je devojka koja mu ga daje', reče šef Katedre neodređenih proučavanja. On je bio jedan od najdebljih čarobnjaka i toliko pretapaciran da je pomalo ličio na svoju fotelju. Izgledao je tako da biste očekivali da mu slama štrči iz otrcanih delova. Ljudi su osećali neobjašnjivu potrebu da čeprkaju po njemu u potrazi za izgubljenom sitninom. 'Šta mu to daje, Šefe?', upita drugi čarobnjak. 'Ma, znaš. Ono. Uumf. Staro dobro oj-ha.' Gledali su ga ljubazno i sa iščekivanjem, kao ljudi koji očekuju da čuju poentu. 'Za ime sveta, moram li da vam crtam?', upita. 'Misli na seksualnu privlačnost', zadovoljno primeti Predavač savremenih runa. 'Draž raskalašnih mekanih grudi, velikih razigranih butkica i zabranjeno voće požude koje...' Nekolicina čarobnjaka oprezno odmakoše svoje stolice dalje od njega. 'Aha, seks', reče Dekan pentagrama, prekidajući Predavača savremenih runa usred uzdaha. 'Previše je toga u ovo vreme, po mom mišljenju.' 'Ah, ne znam', reče Predavač. Imao je setan izraz. Buka je probudila Vindla Punsa, koji je dremao u svojim invalidskim kolicima pored vatre. U kaminu nezbornice uvek je plamtela vatra, bilo leto ili zima. 'Šajebilo?', upita. Dekan mu se nagnu prema uvu. 'Rekao sam', prodra se, 'da nismo znali značenje reči "seks" dok smo bili mladi.' 'To je tačno. To je sasvim tačno', reče Puns. Zamišljeno je gledao u plamen. 'Sećaš li se možda da li smo to ikada otkrili?' Nastupilo je trenutno zatišje. 'Kažite šta god hoćete, ona ima lepo telo mlade žene!, prkosno reče Predavač savremenih runa. 'Nekoliko mladih žena', reče Dekan. Vindl Puns je nesigurno pokušao da se usredsredi na plakat. 'Ko je mladi momčić?', upita. 'Koji mladi momčić?', upita nekoliko čarobnjaka. 'Onaj u sredini plakata', reče Puns. 'Drži je u naručju.' Ponovo su pogledali. 'A, on', reče šef sa omalovažavanjem. 'Čini mi se, mmm, da sam ga već negde video', reče Puns. 'Dragi moj Punse, nisi se ti valjda iskradao da gledaš pokretne slike', upita Dekan smejuljeći se prema drugima. 'Znaš i sam da je ponižavajuće za čarobnjaka da obilazi zabave običnog sveta. Arhirektor bi se strašno ljutio na nas.' 'Šta reče?', upita Puns stavljajući ruku na uvo. 'Sad kad si to već spomenuo i meni izgleda pomalo poznat', reče Dekan gledajući plakat. Predavač savremenih runa pomalo iskrenu glavu. 'To je mladi Viktor, je l' da?', upita. 'A?', reče Puns. 'Znaš, možda si i u pravu', reče šef Katedre neodređenih proučavanja. 'Ima te iste tanke brčiće.' 26 Zapravo, on ga je zvao 'uuuk'. Ali verovatno je u prevodu to je značilo 'dom'.
Teri Pračet 131 'Ko je ovo?', upita Puns. 'Ali, on je bio student. Mogao je da bude čarobnjak', reče Dekan. 'Zašto bi on išao da šašolji mlade devojke?' To je Viktor, nema sumnje, ali ne naš Viktor. Ovde piše da je on "Viktor Maraskino"', reče Šef. 'Ma, to je samo ime za škljocke', veselo upade Predavač savremenih runa. 'Svi oni imaju smešna imena kao što je to. Dolores De Sin, Blanš Lengviš, Rok Klif i tako dalje...' Shvatio je da su ga gledali s podozrenjem. Tako sam barem čuo', dodade neubedljivo. 'Rekao mi portir. On ide da gleda škljocke gotovo svake večeri.' 'O čemu vi to?', upita Puns zamahujući svojim štapom kroz vazduh. 'I kuvar ide svake večeri', reče šef. 'Kao i većina kuhinjskog osoblja. Hajde baš da vidim kako ćeš da dobiješ makar sendvič sa šunkom posle devet uveče.' 'Skoro svi idu', reče Predavač. 'Osim nas.' Jedan od ostalih čarobnjaka zagledao se u donji deo plakata. 'Ovde piše', reče, 'Saga o strasti i širokim stepeništima u burnoj istoriji Ank-Morporka!' 'Aha. Onda je istorijska, je li?'upita Predavač. 'I još kaže Epska ljubavna priča koja je zaprepastila bogove i ljude!!' 'O? Još je i religiozna?' 'I još kaže Sa 1000 slonova!!!' 'Aha. Divlje životinje. Uvek je veoma poučno gledati divlje životinje', reče šef iščekujuće gledajući Dekana. I ostali čarobnjaci radili su isto. 'Meni se čini', lagano reče Predavač, 'da ama baš niko ne bi mogao da se buni ako bi viši čarobnjaci pogledali delo od istorijskog, religioznog i, ovaj, divlježivotinjskog značaja.' 'Pravila univerziteta veoma su specifična', reče Dekan, ali bez nekog entuzijazma. 'Ali se svakako odnose samo na studente', reče Predavač. 'U potpunosti mogu da shvatim zašto studenti ne bi trebalo da gledaju ovako nešto. Verovatno bi zviždali i gađali platno. Ali ne bi se moglo ozbiljno zameriti, pa zar ne, ako bi viši čarobnjaci kao što smo mi imali potrebu da ispitaju popularni fenomen?' Punsov razmahani štap iz sve snage tresnu Dekana po zadnjem delu nogu. 'Zahtevam da mi se kaže o čemu svi vi to govorite!', graknu. 'Ne vidimo razlog zašto višim čarobnjacima ne bi bilo dozvoljeno da gledaju pokretne slike!', urliknu Šef. 'Prava zgodacija, nego!', preseče Puns. 'Svako voli da pogleda lepu devojku.' 'Niko nigde nije spominjao lepe devojke. Daleko smo više zainteresovani za proučavanje popularnih fenomena', reče Šef. 'Nazovite to kako vam drago, mm?', zacereka se Vindl Puns. 'Ako ljudi vide čarobnjake kako izlaze kroz kapiju i idu u običnu salu za pokretne slike ima da izgube poštovanje prema profesiji', reče Dekan. To i nije kao poštena magija. Obično šarlatanstvo.' 'Znate', zamišljeno reče jedan od nižih čarobnjaka, 'oduvek sara se pitao šta su te škljocke. Neka vrsta lutkarske predstave, je l'? Da li ti ljudi glume na bini? Ili je to igra senki?' 'Vidite?', reče Šef. 'Od nas se očekuje da budemo mudri, a mi čak nismo ni upoznati.' Svi pogledaše u Dekana, 'Da, ali ko uopšte želi da gleda mnoštvo devojaka koje igraju u hulahopkama?', beznadežno reče. * * * Ponder Stibons, najsrećniji diplomac u istoriji univerziteta, veselo se šetkao prema tajnom prolazu u zidu. Njegov inače neopterećeni um prijatno je bio zapljuskivan mislima o pivu i možda poseti škljockama i možda klačanskom ekstra-ljutom kariju koji bi mogao da zaokruži veče, a onda... Bio je to drugi po redu najteži trenutak u njegovom životu.
Terry Pratchet 132 Baš svi su bili tu. Kompletno više nastavno osoblje. Čak i Dekan. Čak i stari Puns u svojim invalidskim kolicima. Svi su stajali u mraku i strogo ga gledali. Paranoja je ispalila svoj tamni vatromet iz korpe za otpatke njegovog uma. Svi su čekali samo na njega. Sledio se. Dekan je progovorio. 'Oh. Oh. Ovaj. Aha. Uhm. Uhm', započe, a onda se učinilo da je napokon sustigao sopstveni jezik. 'Oh. Šta je sad ovo? Da si istog trena došao ovamo, mladiću!' Ponder je oklevao. Onda potrča koliko ga noge nose. Malo potom Predavač savremenih runa reče: 'To je bio mladi Stibons, zar ne? Da li je otišao?' 'Mislim da jeste.' 'Sigurno će da ispriča nekome.' 'Neće', reče Dekan. 'Mislite li da je video odakle smo povadili cigle?' 'Nije, ja sam stajao ispred rupe', reče šef. 'Hajdemo, onda. Gde smo ono stali?' 'Vidite, stvarno mislim da nam ovo što radimo uopšte nije pametno', reče Dekan. 'Ti samo ćuti, druškane i pridrži ovu ciglu ' 'Vrlo dobro, ali recite vi meni ovo: kako nameravate da prebacite kolica preko zida?' Pogledali su u Punsova kolica. Postoje kolica koja su lagane konstrukcije i koja svojim korisnicima dozvoljavaju da potpuno nezavisno funkcionišu u modernom društvu. Prema stvari koju je naseljavao Puns, ona su bila kao gazele prema nilskom konju. Puns je veoma dobro bio svestan svoje funkcije u modernom društvu i što se njega ticalo ona je bila da ga svugde guraju i da mu se ugađa. Bila su široka i dugačka, a njima se upravljalo pomoću prednjeg točkića i dugačke poluge od livenog gvožđa. Zapravo, liveno gvožđe učestvovalo je u većem delu njihove konstrukcije. Komadi baroknog okova ukrašavali su njihov ram, a odavali su utisak kao da su načinjeni od kanalizacionih cevi zavarenih jedna za drugu. Zadnji točkovi nisu istini za volju imali pričvršćena sečiva, ali su izgledali kao da im je to opcioni dodatak. Bilo je po njima nekakvih groznih poluga čiju je svrhu znao samo Puns. Postojala je i ogromna nadstrešnica od gumiranog platna koja je mogla da bude podignuta za koji sat kako bi zaštitila svog stanara od kiša, oluja a, verovatno, i od udara meteora i rušenja zgrada. Prednja ručica bila je ukrašena kolekcijom truba, sirena i zviždaljki pomoću kojih je Puns imao običaj da obznanjuje svoj prolazak hodnicima i odajama Univerziteta. Jer, činjenica je bila da iako je kolicima bila potrebna sva snaga jednog jačeg čoveka da bi se pokrenula, jednom kada su bila u pokretu posedovala su neku tromu nezaustavljivost; možda su ona i imala kočnice, ali se Vindl Puns nikada nije potrudio da ih pronađe. Osoblje kao i studenti, znali su da je jedina nada za preživljavanje ako začuju trubljenje ili zavijanje na maloj udaljenosti bila da se pripiju uz najbliži zid dok zastrašujući transport ne proklopara pored. 'Nikad mi to nećemo prebaciti', ubeđeno reče Dekan. 'Mora da teži čitavu tonu. Ionako bi trebalo da ga ostavimo. Previše je on mator za takve stvari.' 'Dok sam bio mlad preskakao sam ovaj zid, mm, svake noći', ozlojeđeno reče Puns. Zacerekao se. 'Kakvih smo sve frka imali u to vreme, ja da vam kažem. Da sam dobio peni, mm, svaki put kad me je Straža jurila do kuće', njegove prastare usne pokretale su se u iznenadnoj panici presabiranja, 'imao bih petoparac i još pola penija.' 'Možda ako bismo ipak...', započe Šef, a onda reče: 'Kako to misliš petoparca i još pola penija?' 'Sećam se da su jednom odustali na pola puta', zadovoljno reče Puns. 'Ah, bila su to sjajna vremena. Sećam se sebe i matorog "Brojka" Riktora i Tadžija Spolda kad smo se penjali na Hram Malih bogova usred službe, a Tadži je nosio to svinjče u vreći, i tada je...' 'Je l' vidiš šta si uradio?', požali se Predavač savremenih runa. 'Sada si ga otkačio.'
Teri Pračet 133 'Mogli bismo da pokušamo da ih podignemo pomoću magije', predloži Šef. 'Džindlova beznaporna dizalica trebalo bi da posluži.' '... a onda se visoki sveštenik okrenuo i, heh, taj izraz njegovog lica! A onda je matori Brojko rekao, hajde da...' 'Teško da je to svrha dostojna upotrebe magije', frknu Dekan. 'Znatno dostojnija nego da sami moramo prokletinju da prebacujemo preko zida, zar ne?', reče Predavač savremenih runa zavrćući rukave. 'Hajdemo, momci.' '... i eto ti Bubuljice koji lupa po vratima Esnafa ubica, a onda je stari Šljamac, koji je tamo bio portir, hihi, koji je bio strah i trepet, elem, izašao je, mm, a onda su stražari naleteli iza ugla...' 'Jesmo li spremni? Dobro!' '... što me vraća u ono vreme kada smo ja i "Krastavac" Frejmer uzeli nešto lepka i otišli do...' 'Zadiži svoj kraj, Dekane!' Čarobnjaci su stenjali od napora. '...i, mm, sećam se k'o da je juče bilo, izraza na njegovom licu kada...' 'Spuštaj, sada!' Gvozdeni točkovi lagano zakloparaše po kaldrmi uličice. Puns je zadovoljno klimao glavom. 'Sjajna vremena. Sjajna vremena', mrmljao je i zaspao. Čarobnjaci su se polako i nesigurno penjali preko zida, dok su im se pozamašne zadnjice presijavale na mesečini, pa su stali sa druge strane lagano dahćući. 'Reci mi, Dekane', reče Predavač, naslanjajući se na zid ne bi li noge prestale da mu se tresu, 'da li smo mi... ovom zidu... nešto povećali visinu u poslednjih pedeset godina?' 'Ja... mislim... da... nismo.' 'Čudno. Preskak'o sam ga k'o gazela. Ne tako davno. Uopšte ne tako davno.' Čarobnjaci su brisali znoj sa čela i gledali jedni druge. 'Gotovo svake noći skoknuo bih na koju kriglu piva', reče Šef. 'Ja sam svake noći učio', nadmeno reče Dekan, Šef zaškilji prema njemu. 'Jesi, uvek si to radio', reče. 'Sećam se.' Čarobnjacima je počelo da biva jasno da su se našli izvan Univerziteta, usred noći, bez dozvole, po prvi put u poslednjih nekoliko decenija. Neko prigušeno uzbuđenje pucketalo je od jednog do drugog čoveka. Svaki posmatrač osposobljen da čita govor tela bio bi spreman da se kladi da će, posle škljocke, neko već predložiti da bi mogli da svrate negde na po koje piće, a onda će neko drugi poželeti nešto da pojede, a onda bi uvek bilo mesta za još poneko piće, a tada bi već bilo 5 ujutro i gradski stražari bi učtivo zakucali na vrata Univerziteta moleći da se pozove Arhirektor da dođe do ćelija i da identifikuje neke navodne čarobnjake koji su pevali bezobrazne pesme bez trunke sluha, pa da možda ako mu to nije problem ponese i novac da plati svu štetu. Jer unutar svakog starca postoji mladić koji se čudi šta se to desilo. Šef je podigao ruku i uhvatio obod svoje visoke, široke i savitljive čarobnjačke kape. 'Dobro, momci', reče. 'Skidaj kape.' Ostali su bez kapa, ali pomalo neodlučno. Čarobnjak se veoma veže za svoju špicastu kapu. Ona mu postane drugo ja. Ali, kao što je Šef ranije primetio, ako su ljudi znali da si čarobnjak po tome što nosiš špicastu kapu, onda ako skineš tu špicastu kapu, oni bi pomislili da si samo neki bogati trgovac ili nešto slično. Dekan se stresao. 'Osećam se kao da sam se skroz svukao', reče. 'Možemo da ih gurnemo ispod Punsovog ćebeta', reče Šef, 'Niko neće znati da smo to mi.' 'Da', reče Predavač savremenih rana, 'ali hoćemo li mi?' 'Oni će samo misliti da smo, pa, punački građani.' 'Baš se tako i osećam', reče Dekan. 'Kao punačak građanin.' 'Ili trgovci', reče Šef. Pogladio se po sedoj kosi.
Terry Pratchet 134 'Zapamtite', reče, 'ako iko išta kaže, mi nismo čarobnjaci. Samo pošteni trgovci koji su izašli malo da se provedu, važi?' 'Kako izgleda pošten trgovac?', upita čarobnjak. 'Otkud ja znam?', reče Šef. 'I da niko nije činio kakvu magiju', nastavio je. 'Ne moram da vam govorim šta bi se desilo ako Arhirektor dozna da mu je osoblje išlo na zabavu za običan svet.' 'Više me brine da studenti ne otkriju', uzdrhta Dekan. 'Lažne brade', reče Predavač savremenih rana trijumfalno. 'Trebalo bi da nosimo lažne brade.' Šef prevrte očima. 'Svi mi IMAMO brade', reče. 'Kakvo bi prerušavanje predstavljale lažne brade?' 'E, tu ti je caka!', odgovori mu Predavač. 'Niko ne bi posumnjao da neko ko nosi lažnu bradu ispod ima pravu bradu, pa zar ne?' Šef otvori usta da ospori ovo, a onda zastade. 'Pa...', reče. 'Ali gde da nađemo lažne brade u ovo doba noći?', sumnjičavo upita čarobnjak. Predavač se ozari i zavuče ruku u džep. 'I ne moramo', reče. 'To je ona najveća caka. Poneo sam nešto žice, vidite, i sve što treba jeste da odsečete po dva komada, zakačite ih kod zulufa, onda ih obmotate iza ušiju, evo recimo ovako nespretno', pokazao im je, 'i to vam je to.' Šef je piljio. 'Neverovatno', reče na kraju. 'Tačno! Izgledaš baš kao neko ko nosi sklepanu lažnu bradu.' 'Zanimljivo, zar ne?', zadovoljno reče Predavač pružajući im žicu. 'To je glavologija, znate.' Usledilo je nekoliko minuta užurbanog zveckanja i povremenog jaukanja kada bi se neki čarobnjak ubo žicom, ali napokon su bili spremni. Stidljivo pogledaše jedni drage. 'Ako uzmemo jastučnicu bez jastuka i gurnemo je ispod Šefove odore tako da viri vrh, izgledaće kao neki mršavko koji pokušava da izgleda preterano debeo pomoću ogromnog jastuka', uzbuđeno reče jedan od njih. Uhvatio je Šefov pogled i zaćutao. Nekolicina čarobnjaka uhvatila je ručice Punsovih groznih kolica i počela da ih čangrlja po kaldrmi. 'Štajesad? Šta to svi rade?', upita Puns odjednom se probudivši. 'Igraćemo se punačkih građana', reče Dekan. 'To je baš dobra igra', reče Puns. * * * 'Čuješ li me, momčino?' Blagajnik otvori oči. Univerzitetska bolnica nije bila prevelika i bila je retko korišćena. Čarobnjaci su ili bili stamenog zdravlja ili mrtvi. Jedini lek koji im je ikada trebao bio je namaz protiv kiselina i zamračena soba do ručka. 'Doneo sam ti nešto za čitanje', snebljivo reče glas. Blagajnik je uspeo da se usredsredi na slova sa korica i da pročita Avanture sa samostrelom i motkom. 'Baš te je dobro odalamilo, Blagajniče. Čitavog dana si spavao.' Blagajnik je nejasno gledao ružičastu i narandžastu izmaglicu, koja se polako oblikovala u Arhirektorovo ružičasto i narandžasto lice. Da vidimo, razmišljao je, kako sam to zapravo... Đipio je u sedeći položaj, zgrabio Arhirektorovu odoru i povikao u ružičasto i narandžasto lice: 'Dogodiće se nešto užasno!' * * *
Teri Pračet 135 Čarobnjaci su išli praskozornim ulicama. Do sada je prerušavanje savršeno poslužilo. Ljudi su ih čak i gurali. Niko pri zdravoj pameti ne bi gurnuo čarobnjaka. Bilo je to potpuno novo iskustvo. Velika masa sveta stajala je pred ulazom u Odijum, a red se protezao niz ulicu. Dekan ga je ignorisao i poveo je grupu pravo do ulaznih vrata, kada je neko rekao: 'Ehej!' Pogledao je zarumenelog trola u očajno skrojenom odelu koje je trebalo da ima vojnički izgled i uključivalo je epolete veličine timpana, ali su mu nedostajale pantalone. 'Da?', reče. 'Ovde postoji neki red, znate', reče trol. Dekan učtivo klimnu glavom. U Ank-Morporku red je, gotovo po definiciji, bio nešto sa čarobnjakom na njegovom pročelju. 'Vidim i ja', reče. 'Dobra vam je to stvar. A sada, ako bi bio tako ljubazan da se pomeriš u stranu, mi bismo da zauzmemo naša mesta.' Trol ga bocnu u stomak. 'Šta bre ti misliš, ko si?', upita. 'Čarobnjak, možda?' Ovo izazva smeh obližnjih čekača. Dekan se nagnu bliže. 'Ako ćemo pravo, mi i jesmo čarobnjaci', prosikta. Trol mu se isceri. 'Nemoj da me praviš sirovim trilobitom', reče. 'Vidim ti lažnu bradu!' 'Slušaj, bre...', započe Dekan, ali glas mu se pretvori u nerazgovetni pisak kada ga je trol podigao za kragnu i zafrljačio niz put. 'Stani u red k'o i svi ostali', reče. U redu je nastalo oduševljenje. Dekan je zarežao i podigao desnu ruku, ispružio prste... Šef ga uhvati za ruku. 'Ah, da', siknu. 'Mnogo će nam to dobra doneti, je l' da? Hajde.' 'Kuda?' 'Na kraj reda!' 'Ali mi smo čarobnjaci! Čarobnjaci nikada ne čekaju u redu!' 'Mi smo pošteni trgovci, sećaš se?', reče Šef. Bacio je pogled na obližnje posetioce škljocki koji su ih gledali u čudu. 'Mi smo pošteni trgovci', glasno je ponovio. Munuo je Dekana. 'Ajde', prosikta. 'Ajde, gde?' 'Ajde reci nešto trgovački.' 'Šta mu sad pa to znači?', upita Dekan zabezeknuto. 'Reci nešto! Svi nas gledaju!' 'Oh.' Dekanovo lice izobličilo se u naletu panike, a onda mu je sinulo rešenje. 'Divne jabuke', reče. 'Uzmite ih dok su vruće. Joooj, što su dooobre... Je l' ovo bilo dobro?' 'Valjda jeste. Hajdemo sada na kraj...' Došlo je do nekog komešanja na drugom kraju ulice. Ljudi su hrlili ka njima. Red se rasturio i svi su pojurili napred. Pošteni trgovci odjednom su se našli okruženi gomilom koja se očajnički tiskala. 'Slušajte, ovde postoji neki red, znate', stidljivo reče Pošteni trgovac savremenih runa dok su ga gurali u stranu. Dekan je ščepao za rame dečaka koji se iz sve snage laktao. 'Šta se to zbiva, mladiću?', zatražio je. 'Dolaze!', povikao je dečak. 'Ko to?' 'Zvezde!' Čarobnjaci, kao jedan, pogledaše uvis. 'Ma, ne dolaze', reče Dekan, ali dečak se otresao oslobodivši se i nestajući u masi. 'Neobično, priprosto sujeverje', reče Dekan, a čarobnjaci, izuzimajući Punsa koji se bunio i mlatarao štapom, počeše da izviruju kako bi videli. * * *
Terry Pratchet 136 Blagajnik je susreo Arhirektora u hodniku. 'Nema nikoga u Nezbornici!', vrištao je Blagajnik. 'Biblioteka je prazna!', drao se Arhirektor. 'Čuo sam za takve stvari', cvileo je Blagajnik. 'Spontano - šta već. Svi su otišli spontano!' 'Smiri se malo, čoveče. Samo zato...' 'Ne mogu čak ni da pronađem sluge! Znate šta se dešava kada stvarnost oslabi! Već sada se džinovski pipci verovatno...' Začula se udaljena vuummm... vuummm buka i zvuk kuglica koje se odbijaju od zida. 'Uvek u istom pravcu', mrmljao je Blagajnik. 'Pa koji je to pravac?' 'Pravac iz koga će Oni doći! Mislim da ću da poludim!' 'De, de', reče Arhirektor tapšući ga po ramenu. 'Nećeš valjda sad tako da pričaš. To je trabunjanje.' * * * Džindžer je, prestravljena, zurila kroz prozor kočije 'Ko su svi ti ljudi?', upita. 'To su vaši ljubitelji', reče Dibler. 'Meni ne pada na pamet da se ljubim bilo s kim!' 'Ujka misli da su to ljudi koji vole da vas gledaju u škljockama', reče Sol. 'Ovaj. Puno vas vole.' 'Ima tamo i žena', reče Viktor. Oprezno je mahnuo. Žena u gomili se onesvesti. 'Slavni ste', reče. 'Govorili ste da vam je davnašnja želja bila da budete slavni.' Džindžer ponovo pogleda prema svetini. 'Mada, nikada nisam ni pomišljala da će biti ovako. Svi izvikuju naša imena!' 'Mnogo smo se potrudili da obavestimo ljude o Produvanom', reče Sol. 'Da', reče Dibler. 'Kazali smo da je to najveća škljocka u čitavoj istoriji Holi Vuda.' 'Ali, mi pravimo škljocke tek nekoliko nedelja', ukaza mu Džindžer. 'Pa šta? To je opet istorija', reče Dibler. Viktor je primetio izraz njenog lica. Koliko je duga zapravo bila stvarna istorija Holi Vuda? Možda je postojao neki pradavni kameni kalendar, dole na dnu mora, među jastozima. Možda nije postojao način da se izmeri. Kako izmeriti starost ideje? 'I mnogi gradski velikodostojnici biće prisutni', reče Dibler. 'Patricij i velikaši Esnafa, kao i neki od visokih sveštenika. Ne i čarobnjaci, naravno, zatucani matori krelci. Ali biće to baš noć za pamćenje.' 'Da li ćemo morati da se upoznamo sa svima njima?', upita Viktor. 'Ne. Oni će se upoznati sa vama', reče Dibler. 'Biće to najveće uzbuđenje u njihovim životima.' Viktor se ponovo zagledao u gomilu. 'Da li se to samo meni čini', upita, 'ili se to navlači magla?' * * * Puns udari Šefa štapom po zadnjem delu nogu. 'Šta se zbiva?', upita. 'Zašto svi kliču?' 'Patricij je upravo izašao iz svoje kočije', reče Šef. 'Ne vidim čega tu ima tako divnog', reče Puns. 'Ja sam izašao iz kočije stotinama puta. Nema u tome nikakve veštine.' 'Čudno je to pomalo', priznade Šef. 'A klicali su i vođi Esnafa ubica i visokom svešteniku Slepog Ioa, takođe. A sada je neko prostro i crveni tepih.' 'Šta, po ulici? U Ank-Morporku?' 'Da.' 'Ne bih voleo da dobijem njihov račun za čišćenje', reče Puns.
Teri Pračet 137 Predavač savremenih runa snažno munu Šefa u rebra, ili barem u meso gde su rebra bila prekrivena slojevima pedeset godina vrlo dobrih večera. 'Tišina!', prosikta. 'Dolaze!' 'Ko?' 'Neko važan, reklo bi se na prvi pogled.' Šefovo lice naboralo se u panici iza svoje lažne prave brade. 'Ne mislite valjda da su pozvali Arhirektora?' Čarobnjaci pokušaše da utonu u svoje odore, poput uspravnih kornjača. U stvari, bila je to daleko impresivnija kočija od bilo kojeg krša iz univerzitetskih štala. Svetina je pohrlila napred prema liniji trolova i gradskih stražara i sa ushićenjem je gledala u vrata kočije; sâm vazduh brujao je od iščekivanja. Gospodin Bezam, čija su prsa bila toliko naduvana važnošću da se činilo da lebdi iznad zemlje, odšepurio se do vrata kočije i otvorio ih. Masa je zadržala svoj kolektivni dah, izuzimajući onaj njen mali deo koji je udarao okolne ljude štapom i gunđao: 'Šta se zbiva? Šta se to dešava? Oće li, bre, neko da mi kaže šta se to zbiva? Zahtevam da mi neko kaže, mm, šta se zbiva?' * * * Vrata su ostala zatvorena. Džindžer se držala za ručicu kao da joj je to bila linija života. 'Ima ih na hiljade!', reče Džindžer. 'Ne mogu da izađem tamo!' 'Ali svi oni gledaju tvoje škljocke', moljakao je Sol. 'Oni su tvoja publika.' 'Ne!' Sol bespomoćno uzdignu ruke. 'Možeš li ti da je ubediš?', upita Viktora. 'Nisam siguran ni da sebe mogu da ubedim', odgovori mu Viktor. 'Ali, dane si provela ispred ovih ljudi', reče Dibler. 'E, nisam', reče Džindžer. 'Bili ste samo vi i okretači i trolovi i svi ostali. To je bilo drugačije. Uostalom, to nisam bila zaista ja', dodade. 'To je bila Dolores De Sin.' Viktor zamišljeno ugrize usnu. 'Možda bi onda trebalo da pošalješ Dolores De Sin tamo', reče. 'Kako to da uradim?', upitala je. 'Pa... što se ne bi pretvarala da je sve ovo škljocka...?' Dibleri, ujak i sestrić, razmeniše poglede. Onda Sol skupi ruke oko lica poput oka kutije za slikanje, a Dibler je nakon uvodnog laganog gurkanja, postavio jednu ruku na sestrićevu glavu i počeo da okreće neku nevidljivu ručicu na njegovom uvu. 'Akcija!', režirao je. * * * Vrata kočije širom se otvoriše. Masa udahnu nalik dahtaju planine. Viktor je izašao, pružio ruku, pomogao Džindžer da izađe... Masa je klicala, pomahnitalo. Predavač savremenih runa od čistog uzbuđenja ugrize se za prst. Šef je ispuštao neobične grlene zvuke. 'Sećate se kad ste se upitali šta bi to dečak mogao da radi što je bolje nego da bude čarobnjak?', reče. 'Pravog čarobnjaka trebalo bi da interesuje samo jedna stvar', mrmljao je Dekan. 'Znate to.' 'Oho, znam to.' 'Mislio sam na magiju.' Šef se zagledao u prilike koje su se približavale. 'Znaš, to jeste mladi Viktor. Mogao bih da se zakunem', reče.
Terry Pratchet 138 'Užasno', reče Dekan. 'Zamisli da izabereš da se muvaš oko mladih devojaka, kada možeš da budeš čarobnjak.' 'Da. Kakav kreten', reče Predavač savremenih runa koji je imao probleme s disanjem. Začuo se gotovo zajednički uzdah. 'Mada, moraš da priznaš da je pomalo žestoka', reče Šef. 'Ja sam star čovek i ako me neko ne pusti da vidim i to veoma uskoro', reče ispucali glas iza njih, 'neko ima da oseti deblji kraj, mm, mog štapa, jasno?' Dva čarobnjaka su se razmakla i propustila kolica. Kada su se jednom pokrenula ona su se zaustavila tek na ivici tepiha, udarajući sva kolena i članke koji su im se našli na putu. Puns zinu. Džindžer stisnu Viktorovu šaku. 'Tamo je neka grupa debelih ljudi s lažnim bradama koji ti mašu', reče kroz stisnute i iskežene zube. 'Da, mislim da su oni čarobnjaci', Viktor joj uzvrati osmeh. 'Jedan od njih poskakuje u svojim kolicima i urla nešto u stilu "Opa-cupa!" i "Mrk-mrk!" i "Krke-krke!"' 'To je najstariji čarobnjak na svetu', reče Viktor. Odmahnuo je debeloj ženi u masi koja se onesvestila. 'Za ime sveta! Kakav li je bio pre pedeset godina?' 'Pa, ako ništa, imao je osamdeset.27 Ne šalji mu poljubac!' Svetina zagrme u znak oduševljenja. 'Baš izgleda cakano.' 'Samo se i dalje smej i odmahuj.' 'Oh, bogovi, pogledaj sve te ljude koji čekaju da se upoznaju s nama!' 'Vidim ih', reče Viktor. 'Ali, oni su značajni!' 'Pa, valjda smo i mi. Pretpostavljam.' 'Zašto?' 'Zato što smo to mi. To je baš onako kako si rekla, tamo na plaži. Mi smo mi, onoliko veliki koliko smo to mogli da budemo. To je ono što si želela. Mi smo...' Zastao je. Trol na ulazu Odijuma salutirao mu je sa zadrškom. Tup udarac šake koja udara u uvo nadjačao je graju svetine... * * * Gaspod se punom brzinom gegao uličicom, a Ledi je poslušno trčkao za njim prateći ga u stopu. Niko nije obratio pažnju na njih kada su iskočili ili u Gaspodovom slučaju tresnuli iz kočije. 'Čitavo veče da provedem u nekoj zagušljivoj sali nije ono kako ja zamišljam dobar provod', mrmljao je Gaspod. 'Veliki je ovo grad. Nije ovo Holi Vud. Drži se ti mene, kucane, i carski ćeš da prođeš. Prva stanica, zadnji ulaz Hargine kuće rebaraca. Tamo me poznaju. Važi?' 'Dobar dečko Ledi!' 'Jeste', reče Gaspod. * * * 'Vidi šta ima na sebi!', reče Viktor. 'Crveni somotski sako sa zlatnim ukrasima', reče Džindžer uglom usana. 'Pa šta? Da ima još i pantalone gde bi mu bio kraj?' 'O, bogovi', uzdahnu Viktor. Zakoračili su u bleštavo obasjani foaje Odijuma. 27 Čarobnjaci koji uspeju da izbegnu ambiciozne naume drugih čarobnjaka često dugo žive. Njima to izgleda čak i duže.
Teri Pračet 139 Bezam se potrudio koliko je mogao. Trolovi i patuljci čitave noći radili su da bi ga dovršili. Bilo je crvenih plišanih draperija, i stubova, i ogledala. Buckasti anđelčići i raznovrsno voće, svi obojeni zlatnom bojom, kao da su prekrivali svaku površinu. Bilo je to kao da su ušli u kutiju veoma skupe čokolade. Ili košmara. Viktor je gotovo očekivao da čuje huk mora, da vidi kako draperije otpadaju sa crnom sluzi po sebi. 'O, bogovi', ponovio je. 'Šta ti je?', upita Džindžer ukočeno se smešeći prema nizu gradskih velikodostojnika koji su čekali da bi se upoznali s njima. 'Čekaj i videćeš', odgovorio joj je promuklo. 'To je Holi Vud! Holi Vud je doveden u Ank-Morpork!' 'Da, ali...' 'Zar se baš ničega ne sećaš? One noći u brdu? Pre nego što si se probudila?' 'Ne. Rekla sam ti.' 'Čekaj i videćeš', ponovio je Viktor. Bacio je pogled na ukrasni stalak koji je stajao pored jednog zida. Na njemu je pisalo: 'Tri predstave na dan!' A on je pomislio na peščane dine, davnašnje mitove i jastoge. * * * Izrada mapa nikada nije bila precizna umetnost na Disksvetu. Ljudi bi često počinjali s dobrim namerama, a onda bi se zaneli kitovima koji izbacuju vodu, čudovištima, talasima i ostalim ukrasnim komadima kartografskog nameštaja da bi često i sasvim zaboravljali da unesu dosadne planine i reke. Arhirektor je stavio prepunjenu pepeljaru na jedan ćošak koji je pretio da se odigne. Prevukao je prst preko flekave površine. 'Tu piše "Ovde zmajeva ima"', rekao je. 'I to usred grada. Baš čudno.' 'To je samo "Sunašce", prihvatilište za bolesne zmajeve lejdi Remkin', odsutno reče Blagajnik. 'A ovde je "Terra Incognita"', reče Arhirektor. 'Zašto li je to?' Blagajnik se nagnu da bi video. 'Pa, verovatno je zanimljivije nego stavljati gomile polja kupusa.' 'A evo opet "Ovde zmajeva ima".' 'Mislim da je to zapravo samo jedna laž.' Arhirektorov rožnati palac nastavio je u pravcu koji su razrađivali. Počistio je nekoliko tačkica od muva. 'Ovde nema ama baš ničega', reče pobliže se zagledavši. 'Samo more...', zaškiljio je '...Holi Vud. Znači li ti to nešto?' 'Nije li to ono gde su svi alhemičari otišli?', primeti Blagajnik. 'Ah, oni.' 'Nije valjda', polako reče Blagajnik, 'da oni tamo izvode nekakvu magiju?' 'Alhemičari. Izvode magiju?' 'Oprostite. Blesava ideja, znam. Portir mi je rekao da izvode neku vrstu, ah, igre senki ili čega već. Ili lutaka. Ili nešto slično. Slike. Ili slično. Nisam baš obratio pažnju. Mislim... alhemičari. Stvarno! Mislim, ubice... da. Lopovi... da. Čak i trgovci... trgovci mogu stvarno da budu podmukli, ponekad. Ali alhemičari - samo mi pokažite otkačenije, smotanije, dobrodušnije...' Glas mu je utihnuo kada su mu uši sustigle usta. 'Ne bi se oni to usudili, zar ne?', upita. 'Da li bi?'
Terry Pratchet 140 Blagajnik se usiljeno nasmeja. 'Ne-e-e. Ne bi se oni usudili! Znaju oni da bi im se mi sručili kao tona cigala ako bi pokušali kakvu magiju ovde...' Glas mu je ponovo utihnuo. 'Siguran sam da ne bi', reče. 'Mislim, pa čak ni tako daleko', reče. 'Ne bi se usudili', reče. 'Magiju ne. Sigurno da ne?', upita. 'Ali nikada nisam verovao tim ispečenim krelcima!', reče. 'Nisu oni kao mi, znaš. Nemaju oni pojma šta je to dostojanstvo!' * * * Masa koja se talasala oko blagajne bila je sve veća i besnija iz minuta u minut. 'Dobro, da li si pretresao sve svoje džepove?', nervirao se Šef. 'Da!', promrmljao je Dekan. 'Ama, pogledaj još jednom.' Što se čarobnjaka ticalo, plaćanje da bi se negde ušlo dešavalo se drugim ljudima. Špicasta kapa obično je bila sasvim dovoljna. Dok se Dekan borio, Šef se dobroćudno osmehnuo devojci koja je prodavala karte. 'Ali, uveravam vas, mlada damo', očajnički je pokušavao, 'mi jesmo čarobnjaci.' 'Vidim ja vaše lažne brade', reče devojka i frknu. 'Svakojaki nam ovamo dolaze. Kako da znam da vi niste tri dečaka u tatinim odelima?' 'Gospođo!' 'Imam dva dolara i petnaest penija', reče Dekan prebirajući novčiće iz pregršti dlaka i kojekakvih okultnih predmeta. 'To su vam onda dve u parteru', gunđala je devojka cepkajući dve karte. Šef ih preuze. 'Onda ću ja da uvedem Vindla', brzo reče okrećući se ostalima. 'Izgleda da ćete vi nažalost morati da se vratite svojoj poštenoj trgovini.' Značajno je zamahao obrvama. 'Ne vidim zašto bismo...', zausti Dekan. 'Inače ćemo biti u dugovnima', nastavio je Šef izbezumljeno se kreveljeći. 'Ako se ne vratite.' 'Slušaj 'vamo, to su bile moje pare i...', zausti Dekan, ali ga Predavač savremenih runa uhvati za ruku. 'Idemo mirno', reče namigujući Šefu polako i značajno. 'Vreme je da se vratimo.' 'Ne vidim zašto...', brbljao je Dekan dok su ga izvlačili. * * * Sivi oblaci sada su se rojili u Arhirektorovom čarobnom ogledalu. Mnogi čarobnjaci su ih imali, ali nije bilo mnogo onih koji su uopšte hteli da se bakću njima. Bila su varljiva i nepouzdana. Nisu bila čak ni od neke koristi za brijanje. Ridkali je bio iznenađujuće vešt u korišćenju jednog od njih. 'Šunjanje', ponudio je kratko objašnjenje. 'Ne bi nam valjda priličilo da satima čučimo u nekoj vlažnoj paprati, za ime bogova. Uzmi lepo neko piće. A sipaj i meni jedno.' Oblaci zatreperiše. 'Kao da ništa drugo ne može da se vidi', reče. 'Baš čudno. Samo magla koja bleska.' Arhirektor se zakašlja. Blagajniku je počelo da biva jasno da je, uprkos svim očekivanjima, Arhirektor bio prilično bistar. 'Da li si ikada gledao tu predstavu pokretnih senki sa lutkama na slikama?', upita Ridkali. 'Tamo idu poslužitelji', reče Blagajnik. Ovo, zaključi Ridkali, znači 'ne'. 'Mislim da bi trebalo da pogledamo', reče. 'Kako vi kažete, Arhirektore', poslušno reče Blagajnik.
Teri Pračet 141 * * * Neprekršivo pravilo koje se odnosilo na sve zgrade u kojima su se prikazivale pokretne slike ma gde u multiverzumu bilo je da je odvratnost pozadinske arhitekture obrnuto proporcionalna gizdavosti prednje arhitekture. Ispred: stubovi, lukovi, zlatni listići, svetla. U pozadini: neobični kanali, tajanstveno naherene cevi, goli zidovi, smrdljive uličice. I prozor od klozeta. 'Nema nikakvog razloga da bismo ovo morali da radimo', žalio se Dekan dok su se čarobnjaci lomatali po mraku. 'Ćuti i nastavi da guraš', mumlao je Predavač savremenih runa sa druge strane prozora. 'Trebalo je da nešto pretvorimo u novac', reče Dekan. 'Samo jednu kratku iluziju. Ne vidim ništa loše u tome?' 'To se zove razvodnjavanje valute', reče Predavač savremenih runa. 'Za takve stvari mogli bi da te bace u jamu sa škorpijama. U šta sam to ugazio? U šta sam to ugazio?' 'Ma, u redu je', reče čarobnjak. 'Dobro, Dekane. Ideš gore.' 'Majčice', jadao se Dekan dok su ga provlačili kroz uzano prozorče u neizrecivu tminu koja je tamo vladala. 'Nikakvog dobra ovo doneti neće.' 'Samo pazi gde gaziš. Eto, vidiš šta si sad uradio? Nisam li ti rekao da paziš gde gaziš? Šta je, tu je, hajdemo.' Čarobnjaci su se šunjali ili u Dekanovom slučaju šljapkali kroz pomoćne prostorije sve dok nisu došli do zamračenog i uskomešanog auditorijuma, gde je Vindl Puns čuvao neka mesta tako što je mlatarao štapom na svakog ko bi im se približio. Provukli su se do njih, saplićući se preko nogu i seli. Zagledali su se u senoviti sivi pravougaonik na drugoj strani dvorane. Malo zatim Šef reče: 'Ja stvarno ne vidim šta to ljudi nalaze u ovome.' 'Da li je neko izveo "Šlogiranog zeca"?', upita Predavač savremenih runa. 'Još nije počelo', došapnu Dekan. 'Gladan sam', žalio se Puns. 'Ja sam čovek u godinama, mm, i gladan sam.' 'Da li znate šta je uradio?', reče Šef. 'Da li znate šta je matora budalčina uradila? Kada nas je devojka s bakljom dovela do sedišta on ju je uštinuo za... pozadinu!' Puns se zacereka. 'Humpa-humpa! Da l' ti majka zna da si izašla u život?', kikotao se. 'Previše je sve ovo za njega', požalio se Šef. 'Nije ni trebalo da ga vodimo.' 'Shvatate li da smo propustili večeru zbog ovoga?', upita Dekan. Čarobnjaci zanemeše na ovu primedbu. Punačka žena koja se provlačila pored Punsovih kolica odjednom se hitro okrete i preneraženo poče da šara pogledom, ali ne vide ništa osim simpatičnog čikice koji je očigledno čvrsto spavao. 'A utorkom je guska', reče Dekan. Puns otvori jedno oko i stisnu trubu na svojim kolicima. 'Rke-koke! Da ti nije baka otišla po sapunče!', trijumfalno promumla. 'Vidite šta hoću da kažem?', reče Šef. 'On ne zna ni u kom je veku.' Puns okrete svoje škiljavo oko prema njemu. 'Jesam ja možda star, mm, a možda sam i budalast', reče, 'ali gladan neću da budem.' Počeo je da čeprka po nepojmljivim dubinama svojih kolica i izvukao masnu crnu vrećicu. Zveckala je. 'Video sam ispred devojku koja prodaje naročitu hranu za pokretne slike', reče. 'Hoćeš da kažeš da si sve ovo vreme imao novac?', upita Dekan. 'I uopšte nam nisi rekao?' 'Niste ni pitali', reče Puns. Čarobnjaci su gladnih očiju gledali u vrećicu. 'Imaju naputerisane puckice i kobasice u lepinji i nešto čokoladno s nečim preko i nečim ovako', reče Puns. Bezubo i lukavo ih je pogledao. 'Uzmi i ti ako ti se jede', velikodušno dodade. * * *
Terry Pratchet 142 Dekan je odmeravao ono što je kupio. 'Elem', reče, 'to mu dođe šest patricijskih kesa puckica s dodatnim puterom, osam kobasica u lepinji, džambo čaša penušavog pića i kesica grožđica prelivenih čokoladom.' Pružio je novac. 'Dobro', reče Šef, obuhvatajući grickalice. 'Ovaj. A šta misliš da uzmemo nešto i za ostale?' * * * U sobi za puštanje slika Bezam je psovao dok je ušniravao ogromnu rolnu Produvanog u kutiju za prikazivanje slika. Na korak dalje, u ograđenom odeljku balkona, ni Patricij Ank-Morporka, lord Vetinari, nije se osećao lagodno. Bili su, morao je da prizna, vrlo prijatan mladi par. Jedino mu nije bilo jasno zašto sedi pored njih i zašto su oni toliko važni. Navikao je na ljude koji su bili važni ili barem na ljude koji su mislili da su važni. Čarobnjaci su postajali važni velikim dostignućima u oblasti magije. Lopovi su postajali važni smelim pljačkama što je takođe, na nešto drugačiji način, važilo i za trgovce. Ratnici su postajali važni pobeđivanjem u bitkama i ostajanjem u životu. Ubice su postajale važne veštim inhumacijama. Mnogo je puteva vodilo ka vrhu, ali mogli ste da ih vidite, mogli ste da ih odredite. Imali su nekakvog smisla. Za razliku od njih ovo dvoje samo se zanimljivo kretalo ispred novosklepane mašinerije pokretnih slika. Najosrednjiji glumac gradskog pozorišta bio je višestruki majstor veštine glume u poređenju s njima, ali nikome ne bi palo na pamet da se gura po ulicama i izvikuje njegovo ime. Patricij nikada ranije nije bio na škljockama. Koliko je on mogao da ustanovi, Viktor Maraskino je bio slavan zbog neke vrste zažarenog pogleda od kojeg su sredovečne dame kojima to nije dolikovalo padale u nesvest, a jače strane gospođice De Sin bile su malaksala gluma, udaranje šamara i zanosno ležanje na svilenim jastucima. Dok je on, Patricij Ank-Morporka, vladao gradom, čuvao grad, voleo grad, mrzeo grad i čitav svoj život proveo služeći gradu. A dok su obični ljudi punili parter, njegov kao britva oštri sluh uhvati razgovor dvojice od njih: 'Ko je to tamo gore?' 'To su Viktor Maraskino i Dolores De Sin! Ti kao da baš ni o čemu nemaš pojma?' 'Mislio sam na onog dugajliju u crnom.' 'Ah, ko će ga znati ko je sad pa on. Biće da je samo neki glavonja.' Da, bilo je to zaprepašćujuće. Mogao bi da postaneš slavan samo zato što si, pa, slavan. Sinulo mu je da je to izuzetno opasna stvar i da će možda jednog dana morati nekoga da ubije zbog toga, mada krajnje nevoljno.28 U međuvremenu, pripadala mu je neka vrsta sekundarne slave koja je proisticala iz boravka u društvu istinski slavnih, a na svoje iznenađenje uživao je u tome. Pored toga sedeo je pored gospođice De Sin, a zavist ostalog dela publike bila je tako očigledna da je gotovo mogao da joj oseti ukus, što je bilo svakako više nego u slučaju kesice pufnastih belih stvarčica koje je dobio da jede. Sa druge strane, taj grozni Dibler objašnjavao mu je mehaniku pokretnih slika u krajnje pogrešnom verovanju da je Patricij slušao makar delić svega toga. Odjednom se prolomio aplauz. Patricij se nagnu u stranu, ka Dibleru. 'Zašto se gase sve lampe?', upita. 'Ah, gospodine', reče Dibler, 'to je da biste mogli bolje da vidite slike.' 'Jeste li? Čovek bi pomislio da će to otežati gledanje slika', reče Patricij. 'Nije tako s pokretnim slikama, gospodine', reče Dibler. 28 Kada je on u pitanju. Nevoljnost onog drugog se verovatno podrazumeva.
Teri Pračet 143 'Krajnje zanimljivo.' Patricij se nagnu na drugu stranu, prema Džindžer i Viktoru. Na njegovo blago iznenađenje oni su izgledali veoma napeto. Primetio je to čim su ušli u Odijum. Dečko je gledao sve one kitnjaste ukrase kao da je to nešto odvratno, a kada je devojka ušla u salu čuo ju je kako je uzdahnula. Činilo se kao da su u šoku. 'Pretpostavljam da je ovo za vas jedna uobičajena situacija', reče. 'Nije', odgovori Viktor. 'Zaista nije. Nikada pre nismo bili u pravoj sali.' 'Izuzev jednom', turobno reče Džindžer. 'Da. Izuzev jednom.' 'Ali, oh, vi pravite pokretne slike', ljubazno reče Patricij. 'Da, ali nikada ih ne gledamo. Samo vidimo njihove komadiće, kada ih okretač lepi jedne za druge. Jedinu škljocku odgledao sam na ulici na staroj posteljini', reče Viktor. 'Znači i tebi je sve ovo novo?', upita Patricij. 'Ne baš', uzvrati Viktor potpuno siv u licu. 'Fenomenalno', reče Patricij i vrati se slušanju Diblera. Nije on stigao do položaja na kojem se danas nalazio tako što se zamajavao time kako stvari rade. Ono što je njega oduvek kopkalo bilo je kako ljudi rade. Na svom sedištu Sol se nagnu prema ujaku i spusti mu mali namotaj filma u krilo. 'Ovo je tvoje', ljubazno reče. 'Šta je to?', upita Dibler. 'Pa, bacio sam pogled na film pre prikazivanja...' 'Jesi li?', upita Dibler. 'A šta sam našao usred scene grada koji gori u plamenu nego pet minuta prikazivanja jednog te istog tanjira rebaraca u Marginom naročitom sosu od kikirikija. Znam i zašto, naravno. Samo hoću da znam, zašto ovo?' Dibler se nasmeši s osećajem krivice. 'Ono kako ja to vidim', reče, 'ako jedna kratkotrajna sličica može da natera ljude da odu i kupuju stvari, pomisli samo šta bi sve moglo da uradi pet minuta.' Sol je zurio u njega. 'Ovo me stvarno boli', reče Dibler. 'Nisi mi verovao. Svom rođenom ujaku. I to nakon što sam ti svečano obećao da to više neću pokušavati, ti mi nisi verovao? Vređa me to, Sole. Stvarno me vređa. Šta se to desilo s poštenjem?' 'Biće da si ga nekome prodao, ujko.' 'Stvarno me to boli', reče Dibler. 'Ali, nisi održao obećanje, ujko.' 'Nema to veze s tim. To je samo posao. Mi ovde govorimo o porodici. Moraš da naučiš da veruješ svojoj familiji, Sole. Naročito meni.' Sol slegnu ramenima. 'Dobro. Dobro.' 'Važi?' 'Da, ujko.' Sol se osmehnu. 'To ti svečano obećavam.' 'E, to je moj rođa.' Na drugoj strani reda Viktor i Džindžer gledali su u prazan ekran sleđeni od straha. 'Znaš šta će sada da bude, zar ne', reče Džindžer. 'Da. Neko će početi da svira iz rupe u podu.' 'Da li je ta pećina zaista bila bioskopska sala?' 'Na neki način', oprezno reče Viktor. 'Ali ekran ovde je samo ekran. Nije onako... pa, samo je ekran. Malko bolji čaršav. Nije...' Nešto je zagrmelo u prednjem delu dvorane. Uz čangrljanje i šištanje vazduha koji se oslobađao, Bezamova ćerka Kaliopa polako se izdizala iz poda, napadajući dirke na malim orguljama sa svim poletom nekoga ko je napabirčio nekoliko sati vežbanja i dva snažna trola koji
Terry Pratchet 144 su radili na mehovima iza scene. Ona je bila pozamašna devojka i šta god da je svirala, bilo je sigurno da neće izaći na dobro. Dole u parteru, Dekan dodade kesu Šefu. 'Uzmi grožđicu prelivenu čokoladom', reče. 'Izgledaju kao pacovski brabonjci', primeti Šef. Dekan ih osmotri u polumraku. 'To li je to, znači', reče. 'Pre minut mi je kesa pala na pod, pa mi se baš i učinilo da ih je previše.' 'Ššššš!', začu se žena iz reda iza njih. Suvonjava glava Vindla Punsa okrete se kao magnet. 'Huji zuji!', zakikota se. 'Još dvoparac, pa ode i magarac!' Svetla se još prigušiše. Ekran zatrepta. Nakratko se pojaviše brojevi koji su odbrojavali naniže. Kaliopa se udubila u note pred sobom, zadigla rukave, izbacila kosu iz očiju i odvažno se ustremila na ono što se moglo rastumačiti kao ankmorporčka gradska himna.29 Svetla se ugasiše. * * * Nebo se svetlucalo. Nije to uopšte bila obična magla. Rasipala je srebrnastu, sivkastoplavu svetlost, bleskajući unutra kao mešavina Aurore koriolis i letnje grmljavine. U pravcu Holi Vuda nebo je plamtelo nekom belinom. Magla se videla čak i iz ulice iza Kuće rebaraca Šema Harge, gde su dva psa uživala u specijalitetu zvanom Sve-što-možeš-daizvučeš-iz-đubrišta-za-džabe. Ledi podiže pogled i zareža. 'Ne krivim te', reče Gaspod. 'Lepo sam ja govorio da to sluti. Nisam li govorio da je sve tamo puno slutnje?' Varnice mu zapucketaše po krznu. 'Hajde', reče. 'Bolje da upozorimo ljude. Ti si dobar u tome.' * * * Klikaklikaklika... Bio je to zvuk unutar Odijuma. Kaliopa je prestala da svira i zagledala se u ekran. Usta su visila otvorena, a zatvarala su se da bi usisala šake puckica. Viktor je nejasno bio svestan da se borio protiv toga. Pokušavao je da skrene pogled. Pa i sada mu je neki unutrašnji glas govorio da stvari nisu kako treba, ali ga je on ignorisao. Stvari su očigledno bile sasvim normalne. Utonuo je u prizore heroine koja je pokušavala da očuva stari porodični rudnik u Pomahnitalom svetu... Stresao se od bitke u ratu. Posmatrao je balsku scenu u romantičnoj izmaglici. Bio... ... je svestan hladnog osećaja na nozi. Kao da je neko pustio napola otopljenu kocku leda da mu se cedi kroz pantalone. Pokušao je da ga ignoriše, ali imao je definitivno neignorišući kvalitet. Spustio je pogled. 'Pardoniraj', reče Gaspod. Viktorove oči se usredsrediše. Onda shvatiše da ih nešto vuče natrag prema ekranu, gde je njegova ogromna verzija ljubila ogromnu verziju Džindžer. Nastupio je još jedan osećaj lepljive hladnoće. Ponovo se pribrao. 'Mogao bih da te ugrizem za nogu, ako želiš', reče Gaspod. 'Ja, ovaj, ja...', zausti Viktor. 'Mogao bih da ugrizem veoma jako', dodade Gaspod. 'Samo ti reci.' 'Ne, ovaj...' 29 'Možemo da vas vodimo djuture'.
Teri Pračet 145 'Nešto sluti, kao što sam već rekao. Sluti, sluti, sluti. Ledi je pokušao da laje dok nije promukao i niko nije hteo da sluša. Pa sam pomislio da bi trebalo da oprobam staru tehniku hladne njuške. Nikad ne omane.' Viktor se osvrnu oko sebe. Ostali ljudi iz publike gledali su u ekran kao da su spremni da ostanu u svojim sedištima čitavu... čitavu... ... večnost. Kada je podigao ruke sa sedišta, varnice su mu pucketale sa prstiju, a vazduh je bio toliko otežao da bi čak i magijski učenik mogao to da poveže s ogromnim narastanjem magijskog potencijala. A u sali je bilo magle. Bilo je to suludo, ali ipak bila je tu, pokrivajući pod kao bleda srebrnasta plima. Protresao je Džindžer za rame. Mahnuo joj je rukom ispred očiju. Viknuo joj je u uvo. Onda je pokušao sa Patricijem, pa sa Diblerom. Oni su pružali otpor, ali bi se ipak ponovo vratili u početni položaj. 'Film im nešto radi', zaključio je. 'Sigurno je film. Ali ne vidim kako. Ovo je savršeno običan film. Mi ne koristimo magiju u Holi Vudu. Barem... ne uobičajenu magiju...' Izgurao se pored obamrlih kolena sve dok nije došao do prolaza, a onda je potrčao naviše kroz jezičke magle. Zalupao je po vratima sobe za puštanje slika. Kada nije bilo odgovora razvalio ih je. Bezam je napregnuto gledao kroz četvrtasto prozorče na zidu. Slikoprikazivač je kliktao zadovoljan samim sobom. Niko nije okretao ručicu. Barem, Viktor ispravi samog sebe, niko koga bi mogao da vidi. Začula se udaljena tutnjava i zemlja se protrese. Pogledao je prema ekranu. Prepoznao je ovaj deo. Bilo je to neposredno pre ankmorporčke scene. Um mu je ključao. Šta su ono govorili za bogove? Ne bi postojali kada ne bi bilo ljudi koji bi verovali u njih. A to se odnosilo na sve. Stvarnost je ono što se odvija u glavama ljudi. A ispred njega stotine ljudi zaista su verovale u ono što vide... Viktor je začeprkao po rusvaju na Bezamovoj klupi tražeći makaze ili nož, ali nije pronašao ni jedno ni drugo. Mašina je zujala, namotavajući stvarnost iz budućnosti u prošlost. U pozadini, mogao je da čuje Gaspoda kako govori: 'Valjda sam sada junak dana, a?' U mozgu normalno odjekuje od povika raznoraznih podsvesnih primisli koje traže da im se posveti pažnja. Stvarno je potrebna krajnje vanredna situacija da bi se one ućutkale. Sada se to dešavalo. Jedna jasna misao koja se trudila da se iskaže već duže vremena odzvanjala je u tišini. Pretpostavimo da negde postoji mesto gde je stvarnost malo tanja nego obično? I pretpostavimo da tamo uradiš nešto što će je dodatno oslabiti. Knjige to ne bi mogle. Čak ni obično pozorište to ne bi moglo, jer si u dubini duše znao da su to samo ljudi u smešnim odelima na pozornici. Ali, Holi Vud je išao pravo iz oka u mozak. U duši si osećao da je stvaran. Škljocke su to mogle. To je bilo ono što je ležalo ispod Holivudskog brda. Ljudi starog grada koristili su rupu u stvarnosti da bi se zabavljali. A onda su ih Stvari pronašle. A sada su to ljudi ponovo radili. Bilo je to kao da učiš žongliranje baklji u fabrici vatrometa. A Stvari su čekale... Ali zašto se to i dalje dešava? Zaustavio je Džindžer. Film je nastavljao da škljoca. Magla se uvijala oko kutije za prikazivanje slika i zaklanjala joj je obrise. Zgrabio je ručicu koja se okretala. Opirala se za trenutak, a onda pukla. Nežno je gurnuo Bezama iz svoje stolice, podigao je i bacio na kutiju. Stolica se raspala u paramparčad. Otvorio je kavez sa zadnje strane i izvukao salamandere, a film je ipak i dalje treperio na udaljenom ekranu. Zgrada se ponovo protresla. Dobiješ samo jednu šansu, pomislio je, a onda umreš.
Terry Pratchet 146 Svukao je košulju i obmotao je oko ruke. Onda je posegao za svetlucavom linijom samog filma i ščepao ga. Pukao je. Kutija se trznu unazad. Film je nastavio da se odmotava u presijavajućim uvojcima koji načas poleteše ka njemu, a onda skliznuše na pod. Klikaklik... a... klik. Koturovi se zaustaviše. Viktor oprezno ćušnu hrpu filma stopalom. Gotovo da je očekivao da će ga napasti poput zmije. 'Da li smo junaci dana?', ubaci se Gaspod. 'Bio bih ti zahvalan da to saznam.' Viktor je pogledao prema ekranu, 'Ne', reče. Tamo su i dalje bile slike. Nisu bile previše jasne, ali je svakako mogao da razazna nejasne obrise sebe i Džindžer kako se drže postojanja. A i sam ekran se kretao. Nadimao se na pojedinim mestima, kao mehurovi u posudi glupe žive. Izgledao je neugodno poznat. 'Pronašli su nas', reče. 'Ko to?', upita Gaspod. 'Znaš ona odvratna stvorenja o kojima si govorio?' Gaspod se namršti. 'Oni od pre praskozorja vremena?' 'Tamo odakle dolaze, ne postoji vreme', reče Viktor. Publika se meškoljila. 'Moramo sve da izbavimo odavde', reče. 'Ali, samo bez paničenja...' Odjednom se začu hor vrisaka. Publika se budila. Ekranska Džindžer je silazila. Bila je tri puta veća i vidljivo je treperila. Takođe je bila pomalo providna, ali imala je težinu jer se pod uvijao i pucao pod njenim stopalima. Ljudi iz publike jedni preko drugih pokušavali su da uteknu. Viktor se probio niz prolaz baš kada su Punsova kolica promakla unatrag u naletu ljudi, dok je njihov stanovnik očajnički mlatio štapom i vikao: 'Hej! Hej! Taman kad je postalo dobro!' Šef hitro uhvati Viktora pod ruku. 'Da li je trebalo ovo da učini?', zahtevao je. 'Ne!' 'A da nije onda neka vrsta naročitog kinematografskog efekta posredi?', s nadom u glasu upita Šef. 'Ne izuzev ako se nisu naročito izveštili u poslednja dvadeset četiri sata', reče Viktor. 'Mislim da su to Utamničene dimenzije.' Šef ga je napregnuto posmatrao. 'Ti si, izgleda, mladi Viktor?', upita. 'Da. Oprostite', reče Viktor. Progurao se pored zaprepašćenog čarobnjaka i otrčao do sedišta gde je Džindžer i dalje sedela, zureći u sopstvenu sliku. Čudovišna Džindžer šarala je pogledom po sali, lagano trepćući, poput guštera. 'To sam ja?' 'Ne!', reče Viktor. 'Zapravo, da. Možda. Ne baš. Tako nešto. Hajde.' 'Ali izgleda baš kao ja!', reče Džindžer glasom koji je podrhtavao od histerije. 'To je zato što moraju da koriste Holi Vud! On... on određuje kako mogu da se pojave', žurno reče Viktor. Povukao ju je sa sedišta i poleteo ka izlazu dok su mu noge gazile po magli i razbacanim puckicama. Ona se lomatala za njim bacajući pogled preko ramena. 'Još nešto pokušava da izađe sa ekrana', upozorila ga je. 'Hajde, bre!' 'To si ti!' 'Ja sam ja! To je... nešto drugo! To samo mora da koristi moj oblik!' 'A koji oblik inače koristi?' 'Ne bi želela to da saznaš!' 'E, pa da znaš da bih! Šta misliš, zašto sam pitala?', vikala je dok su se spoticali preko polomljenih sedišta.
Teri Pračet 147 'Izgleda gore nego što možeš da zamisliš!' 'Mogu ja da zamislim prilično gadne stvari!' 'Zato sam i rekao gore!' 'Uh.' Ogromna avetinjska Džindžer ih je prošla, trepćući poput stroboskopskog svetla i probila sebi put kroz zid. Spolja se čula vriska. 'Izgleda kao da još raste', šapnu Džindžer. 'Idi napolje', reče Viktor. 'Zovi čarobnjake da je spreče.' 'Šta ćeš ti da radiš?' Viktor se ispravi kao strela. 'Postoje neke Stvari', reče, 'koje čovek mora da odradi sam.' Pogledala ga je s nervoznim nerazumevanjem. 'Šta? Šta? Je l' ti to hoćeš da ideš u klozet ili slično?' 'Samo ti lepo idi napolje!' Progurao se do vrata, a onda ugledao dva psa kako ga posmatraju iščekujući. 'I vas dvojica, takođe', reče. Ledi zalaja. 'Pas mora da ostane pored svog gazde, u tom stilu', posramljeno reče Gaspod. Viktor se očajnički osvrte oko sebe, podiže komad sedišta, otvori vrata, baci drvo što je dalje mogao i viknu 'Aport!' Oba psa jurnuše, pokrenuti instinktom. Na povratku, međutim, Gaspod je imao dovoljno samokontrole da kaže: 'Đubre jedno!' Viktor je otvorio vrata prostorije za puštanje slika i izašao sa pregršti Produvanog. Divovski Viktor imao je problema s napuštanjem ekrana. Glava i jedna ruka oslobodile su se i postale su trodimenzionalne. Ruka je uzaludno zamahivala prema Viktoru dok je on melodično nabacivao namotaje okto celuloze preko nje. Otrčao je natrag do kabine i izvukao čitave hrpe škljocki koje je Bezam, uprkos zdravom razumu, držao ispod klupe. Radeći sa metodičnom smirenošću na smrt preplašenog, donosio je naramke metalnih kutija do ekrana i tamo ih slagao. Stvar je uspela još jednu ruku da oslobodi dvodimenzionalnosti i pokušala je da ih razgrne, ali šta god da ih je kontrolisalo imalo je poteškoća s kontrolisanjem ovog novog oblika. Verovatno nije bilo naviknuto da ima samo dve ruke, govorio je Viktor u sebi. Nabacio je poslednju limenku na gomilu. 'U našem svetu moraš da poštuješ naša pravila', reče. 'A kladim se da goriš baš kao i sve drugo, a?' Stvar je pokušavala da oslobodi nogu. Viktor se potapša po džepovima. Otrčao je natrag do kabine i počeo izbezumljeno da napipava. Šibice. Nije bilo šibica! Otvorio je vrata foajea i izleteo na ulicu, gde se masa tiskala u prestravljenoj opčinjenosti posmatrajući dvadesetometarsku Džindžer kako se iskobeljava iz ruševine neke zgrade. Viktor je začuo škljocanje pored sebe. Okretač Čiča napeto je beležio prizor na film. Šef je vikao na Diblera. 'Naravno da ne možemo da upotrebimo magiju protiv toga! Njima je i potrebna magija! Magija ih samo čini još jačim.' 'Sigurno da nešto možete da učinite!', graknu Dibler. 'Dragi moj gospodine, nismo mi počeli da čačkamo po stvarima koje je najbolje...' Šef je zastao usred gunđanja, 'uopšte ne čačkati', trapavo dovrši. 'Šibice!', vikao je Viktor. 'Šibice! Brzo!' Svi su ga pogledali. Onda je Šef klimnuo glavom. 'Najobičnija vatra', rekao je. 'U pravu si. To bi trebalo da im dođe glave. Dobro razmišljaš, dečko.' Pročeprkao je po džepovima i izvadio svežanj šibica koje su čarobnjaci, koji su inače pušili kao odžaci, uvek nosili.
Terry Pratchet 148 'Ne možeš da spališ Odijum', obrecnu se Dibler. 'Tamo su gomile filmova!' Viktor je pocepao plakat sa zida, smotao ga u primitivnu baklju i zapalio jedan kraj. 'To i hoću da spalim', reče. 'Pardonirajte...' 'Glupane! Glupane!', zaurlao je Dibler. 'Časkom ima da izgori!' 'Pardonirajte...' 'Pa šta? Nisam ni nameravao da se zadržavam unutra', reče Viktor. 'Htedoh da kažem - u trenu!' 'Pardonirajte', strpljivo se oglasi Gaspod. Spustiše poglede prema njemu. 'Ja i Ledi mogli bismo to da obavimo', reče. 'Četir' noge bolje nego dve i tako to, kapirate? Kada treba da se postane junak dana.' Viktor pogleda prema Dibleru i podiže obrve. 'Mislim da bi mogli to da odrade', prihvati Dibler. Viktor klimnu. Ledi graciozno skoči, istrgnu mu baklju iz ruke i potrča prema zgradi sa Gaspodom koji je kaskao za njim. 'Da li se to meni pričinilo ili je to kuče umelo da priča?', upita Dibler. 'On kaže da ne ume', reče Viktor. Dibler je oklevao. Uzbuđenje ga je malo pomelo. 'Pa', reče, Valjda on najbolje zna.' * * * Psi su hitali ka ekranu. Čudovište od Viktora gotovo da se oslobodilo i sada se koprcalo između limenki. 'Mogu li ja da zapalim vatru?', upita Gaspod. 'To je zaista posao za mene.' Ledi poslušno zalaja i ispusti usplamteli papir. Gaspod ga uze i oprezno se uputi prema Stvari. 'Junak dana', reče nerazgovetno i ispusti baklju na jedan namotaj filma. Istog trenutka je buknuo i počeo da plamti bleštavim plamenom, kao zapaljeni magnezijum. 'Okej', reče. 'A sada gubimo se odav...' Stvar vrisnu. Ono sličnosti s Viktorom koju je imala sada ju je napustilo i nešto poput eksplozije u akvarijumu uvijalo se između plamenova. Jedan pipak ošinu napred i uhvati Gaspoda za nogu. On se okrete i pokuša da ga ugrize. Ledi se ustremi natrag kroz razorenu salu i vinu prema kraku koji je mlatio oko sebe. Ovaj se vrati u njegovom pravcu oborivši ga i kotrljajući Gaspoda po podu. Mali pas se ispravi, napravi nekoliko nesigurnih koraka i preturi se. 'Ode glupava noga', promrmlja. Ledi ga pogleda sažaljivo. Plameni jezičci pucketali su oko limenki s filmovima. 'Hajde, briši odavde, glupa džukelo', reče Gaspod. 'Sve samo što nije otišlo dođavola. Ne! Ne diži me! Spuštaj me! Nemaš vremena...' * * * Zidovi Odijuma širili su se očiglednom sporošću i svaka daska i svaki kamen zadržali su svoj položaj u odnosu na ostale tako što su pojedinačno lebdeli sami za sebe. Onda je Vreme uhvatilo korak sa događajima. Viktor se ničice baci na zemlju. Buuum. Narandžasta vatrena kugla odiže krov i izlete u magličasto nebo. Ruševina se razlete po zidovima dragih kuća. Crveno-užarena limenka filma pokosila je preko glava popadalih čarobnjaka, ispuštajući zastrašujuće uipuipuip zvuke i eksplodirala kod nekog udaljenog zida. Začulo se visoko, slabašno jadikovanje koje iznenada prestade. Džindžer-Stvar klatila se u vrelini. Nalet toplog vazduha zadizao joj je ogromnu suknju u talasima sve do struka, a ona je stajala svetlucava i nesigurna dok su krhotine pljuštale oko nje. Onda se nezgrapno okrenula i uputila napred.
Teri Pračet 149 Viktor je pogledao u Džindžer koja je zurila u proređujuće oblake dima iznad gomile krša koja je nekada bila Odijum. 'Nije ovo kako treba', mrmljala je. 'Ne dešava se to tako. Nikada se to tako ne dešava. Taman kada pomisliš da je prekasno, oni se tu pojave istrčavajući iz dima.' Okrete se i pogleda ga svojim ružnim očima. 'Pa, zar ne?', upita molećivo. 'Tako je u škljockama', reče Viktor. 'Ovo je stvarnost.' 'U čemu je razlika?' Šef je zgrabio Viktora za rame i okrenuo ga. 'Ide ka Biblioteci!', ponovio je. 'Moraš da je zaustaviš! Ako stigne do tamo magija će je načiniti nesavladivom! Nikada je nećemo uništiti! Moći će da dovede i ostale!' 'Vi ste čarobnjaci', reče Džindžer. 'Zašto je vi ne zaustavite?' Viktor odmahnu glavom. 'Stvari vole našu magiju', reče. 'Ako je upotrebiš negde u njihovoj blizini ona ih čini samo još jačim. Ali ne vidim šta bih ja to mogao da uradim...' Glas mu je zanemeo. Masa ga je gledala s iščekivanjem. Nisu ga gledali kao da im je jedina nada. Gledali su ga kao da im je izvesnost. Čuo je neko dete kako pita: 'Šta će sada da bude, mama?' Debela žena koja ga je držala autoritativno mu odgovori: 'To je prosto. Otrčaće i zaustaviće je u poslednjem trenutku. Uvek tako biva. I ranije sam ga gledala kako to radi.' 'Nikada ranije nisam to uradio!', zavapi Viktor. 'Videla sam te kako to radiš', reče žena samouvereno. 'U Sinovima iz pustinju. Kada je ova dama ovde', blago se naklonila prema Džindžer, 'bila na tom konju koji ju je bacio preko litice, a ti si galopirao i spasao je u zadnji čas. Mnogo uzbudljivo, ja da ti kažem.' 'Nije to bilo u Sinovima iz pustinju', pedantno je ispravi postariji čovek puneći svoju lulu, 'bilo je to u Dolini trolova.' 'To je bilo u Sinovima', reče žena iza njega, 'valjda ja znam, gledala sam ga dvadeset i sedam puta.' 'Da, baš je bio dobar, je l' da', reče prva žena. 'Svaki put kad vidim scenu kada ga ona napušta a on se okrene ka njoj i onako je pogleda, briznem u plač...' 'Oprostite, ali to nije bilo u Sinovima iz pustinju', reče čovek govoreći polako i značajno. 'Vi mislite na čuvenu scenu na trgu u Usplamtelim strastima.' Debela žena uze Džindžer za mlitavu ruku i potapša je. 'Dobrog čoveka imaš', reče. 'Kako te samo uvek oslobodi. Da su mene odveli pomahnitali trolovi moj matori ni reč ne bi rekao, samo bi pitao na koju adresu da mi pošalje odeću.' 'Moj muž ne bi mrdnuo sa stolice ni da me zmajevi jedu', reče mršava žena. Blago je munula Džindžer. 'Ali trebalo bi da nosiš malo više odeće, gospođice. Sledeći put kada krenu da te oslobađaju, zahtevaj da te ogrnu toplim kaputom. Kad god te vidim na ekranu pomislim da ćeš da navučeš neku prehladu ili grip kad se tako šetkaš.' 'Gde je mač?', upita dete šutirajući majku u cevanicu. 'Sigurno će da ode i da ga otme na licu mesta', reče upućujući Viktoru ohrabrujući osmeh. 'Ovaj. Da', reče. 'Hajdemo, Džindžer.' Uhvatio ju je za ruku. 'Malo mesta za momka', znalački je vikao pušač lule. Prostor oko njih se raščistio. Džindžer i Viktor ugledaše hiljadu iščekujućih lica koja su ih posmatrala. 'Oni misle da smo mi odistinski', zavapi Džindžer. 'Niko ništa ne preduzima zato što oni misle da si ti junak, za ime sveta! A mi ne možemo ništa da uradimo! Ono Čudo je veće od nas oboje!' Viktor je gledao u kaldrmu. Verovatno bih mogao da se setim neke magije, razmišljao je, ali obična magija ne pomaže protiv Utamničenih dimenzija. A gotovo sam siguran da pravi junaci ne čuče unutar zagraktale mase. Oni se bacaju na posao. Pravi junaci su nalik starom dobrom Gaspodu. Niko ih i ne primeti sve dok ne bude kasno. Tako izgleda stvarnost. Polako je podigao glavu. A da li je ovo stvarnost?