151 Trenutno, na ostrvu Rjugen se nalazi muzej slovenske Arkone, u kome nije ostalo gotovo ništa od njegove nekadašnje veličanstvenosti i moći - samo četvoroglavi drveni Svetovid koga su izrezbarili poljski pagani 90-ih godina prošlog veka, koga su doneli na ostrvo da tužno gleda prazna zelena prostranstva ... Slovenski trag je sačuvan do danas u nemačkoj narodnoj tradiciji. Dakle, u knjizi Ivanova-Bućackoja «Plattes Land: Simboli severne Nemačke. Slovenskonemačka sinteza između reka Elbe i Oder"opisuje sledeću legendu: "Legenda o kozačkom kamenu kod Malhina (Meklenburg), koju nam pominju, na sličan način pokazuje i očuvanje znanja o vendskoj prošlosti Meklenburških zemalja u sećanju ljudi. "Pre mnogo vekova u Malhinu je bio vendski zamak, a njime je vladala poslednja vendska kneginja, princeza Vendogard. Ona je posedovala skoro sve šume i obradivo zemljište oko Malhina. A sama šuma u blizini jezera Kumerover bila je sporna sa vitezom razbojnikom Landolfom, koji je živeo u zamku na ostrvu i insistirao na njegovim pravima na ovu šumu. Jednom su se kneginja sa svojom svitom i vitez Landolf sreli u ovoj šumi da reše spor. Kneginja se svečano zaklela bogom da je ova šuma pripadala njenim precima od samog početka, a ako
152 je bog pozove sebi, onda šuma mora pripasti stanovnicima Malhina. Landolf je odgovorio nespretnim jezikom i dodao: "Neću se zakleti, jer boga nema!" "[Neumann, 1998: SaM, br. 9, 15]. Sa izmišljenim imenima suprotstavljena je etnička pripadnost junaka: ime Vendogard, sudeći po fonetičkom obliku, ima slovensko poreklo i sadrži u osnovi etnonim, dok je Landolf– ime nemačkog porekla. U sporu heroja legende može se posmatrati mitska reinterpretacija viševekovnog istorijskog "spora" nemačkih doseljenika sa slovensko-polabskom populacijom Meklenburga oko posedovanja zemlje. Ako se analizira legenda – suprotstavljanje nežne i pobožne kneginje razbojniku, o kome je kružila loša slava, javlja se utisak, kao da legenda, sa jedne strane, naglašava mirovni karakter Venda, a sa druge strane demonstrira saosećajni odnos prema njima, kao i legenda o zvonima. Razmislimo o daljim događajima legende: "Na drskost razbojnika, mlada kneginja je rekla: "To, što Bog postoji i što ova šuma pripada meni, isto tako je istina, kao i to da će trag mog stopala i skiptara ostati u ovom kamenu zauvek!"; i tragovi, zaista, ostali su u čvrstom kamenu do današnjeg dana, a proklevši Boga razbojnik je bio kažnjen". Moguće je, da je toponimska legenda o Kozačkom kamenu – neki folklorni oblik "iskonskog prava" Venda na meklenburške zemlje..." Imajte na umu da reči o iskonskom pravu Venda na Meklenburško zemljište ne bi citirali iz jednostavnog razloga što je sada postalo poznato da nema dovoljno folklornih, ni dokumentarnih dokazi o tome, kao i o tome da su ovu zemlju stvarno uzeli Nemci od Slovena ... U istoj knjizi zanimljivo su opisane i druge legende koje se čuvaju u folkloru nemačkog naroda, koje svedoče da su Sloveni bili vlasnici te zemlje pre nego što su došli okupatori: "... Legenda o Vendskim zvonima u jezeru Virhov pripoveda:" U Pomeraniji u okrugu Nojštetin poznato je jedno jezero, na čijoj obali postoje dva sela - Virhov i Zasenburg. U davna vremena ovo područje je bilo naseljeno Vendima a živeli su uglavnom u Zasenburgu. Oni su izgradili veliku crkvu sa zvonikom, koja je imala najlepše zvono u zemlji. A onda se desilo tako da su zemlju napali Saksonci i osvojili je i počeli da njome vladaju. A siromašne Vende su počeli da preziru i ugnjetavaju. Saksoncima se svidelo i živopisno selo Virhov, i oni su isterali Vende iz njega i naselili se. Od tada, selo je postalo poznato kao Zasenburg. A Vendi su morali da odu na drugu stranu i osnovali tamo novo selo, koje su nazvali istim imenom u znak sećanja na stari Virhov ... Vendi, odlazeći, ništa nisu uzeli iz svog sela, osim jedinstvenih zvona, ali su Saksonci lišili Vende i te svete relikvije, skidajući ih sa zvonika. Čim su Saksonci krenuli da odlaze na svojim brodovima, na jezeru se podigla jaka
153 oluja koja je uništila brodove saksonaca i potopila zvona. Govore, da je to nesreća od zvona, jer ona nisu želela da se odvoje od Venda i služe saksoncima, i da su odlučila da odu na dno jezera. Zvona i dalje leže tamo i niko uspeva ne da ih podigne. U nekim danima možete čuti kako ona plaču ljudskim glasovima zbog svoje bedne sudbine i nemogućnosti da se vrate Vendima. " Zvona pod vodom
154 Na severu savremenog sela Dorf Meklenburg u Meklenburgu su ostaci slovenskog bedema zaobljenog oblika. Ovde je bio smešten grad plemenskog kralja Obodrita Viligrad-Mihelenburg-Magnopolis-Rerik – veliki grad, glavni grad obodritskog plemenskog saveza, koji je igrao važnu ulogu u ekonomskom i kulturnom razvoju slovenskih zemalja na Elbi u drugoj polovini VIII i početkom IX veka. Sada se u centru bedema tvrđave nalazi groblje. O bedemu govore sledeće: "U dubinama ovog bedema do sada se čuva zlatna kolevka, a u močvarnim livadama u blizini leži potopljen u starodavna vremena bakarni most. Tu se nalaze mnogi drevni ostaci koji još i danas pokazuju, gde je nekada bio bunar te stare vendske tvrđave, koji je obezbeđivao vodom ceo veliki grad. Od njega je ostala sada samo jedna malа jama...” Obratimo se drugoj legendi iz Meklenburga: "Među vendima je vladala žalost kada je umro poslednji kralj. Oni su prikupili svoja bogatstva da naprave bogat grob svom dragom kralju. Prvi kovčeg je bio od čistog zlata, u njega su položili pokojnika. Zlatni kovčeg stavili su u srebrni, srebrni u bakarni, a poslednji – u gvozdeni. Ali niko nikad nije saznao, gde su Vendi sahranili svog poslednjeg kralja...".
155 Kako kažu, bajka je laž, a u njoj je samo nagoveštaj. Vendi su bili veoma bogat i vešt narod, nivo njihovog razvoja, uključujući i zanatsku proizvodnju, bio je prilično visok. Da se upoznamo sa još jednom nemačkom legendom iz "vendskog vremena". U njoj se govori o princezi Svanviti (izvedeno od Svantevit – tako su zapadni sloveni zvali boga Svetovida). Legenda je povezana sa drevnim slovenskim utvrđenjem u blizini grada Garc, ostrva Rigen i sa slovenskim gradom Bergenom, čije ime prati trag sa slovenskog i znači Gora. Mapa Rjugena, Usedom i Julin. Atlas Abrama Orteliusa. Theatrum Orbis Terrarum, 1612.godine
156 "Nekada u okolini Garca – tamo, gde je još uvek vidljiva u zemlji tvrđava, – stajao je dvorac sa prekrasnim kućama i hramovima, gde su živeli neznabošci i obožavali svoje bogove. Pre mnogo vekova dvorac je bio osvojen od strane hrišćana, hramovi su uništeni, a idoli spaljeni... U podrumima porušenog zamka sedeo je drevni sedokosi starac – otac kralja Rjugena.” Čuvar blaga On je sedeo i čuvao svoje zlato, drago kamenje i dijamante, koje su sakupili njegovi preci iz kraljevskog roda, planine nakita ležalo je u prostranoj
157 raskošnoj sali od mermera i kristala. Starac nije izlazio više iz svog podruma, jer su čak i najhrabriji ljudi izgubili hrabrost posle strašne najezde hrišćana. On je naredio da se zapečate svi ulazi i izlazi, a nakon rušenja dvorca kamen na kamenu nije ostao i sva vrata su bila prekrivena zemljom i niko više nije znao gde je skriveno blago. Ali u dubinama planinskog dvorca, starac je nastavio da sedi nad svojim bogatstvom... Samo ponekad, kažu, da se noću može videti duh muškarca sa zlatnom krunom kako jaše na belom konju... Dalje legenda govori o kćeri kralja Rjugena, Svanviti, o okolnostima njenog provodadžisanja, o rasturenom venčanju, kleveti ljubomornog princa, surovom kažnjavanju princeze od strane oca i povratku Svanvite njemu posle mnogih godina zatočeništva u kuli. Da dokaže svoju nevinost, Svanvita predlaže da je pošalju na bedem tvrđave Garca, da bi dobila blago starog kralja: "Vama je poznato predanje, – kaže ona ocu, da je pod starim bedemom tvrđave Garca, gde su živeli naši paganski preci, sahranjeno veliko blago. I to predanje, često sam slušala u detinjstvu, koje kaže, da to blago može dobiti samo princeza, koja vodi svoje poreklo od tih starih kraljeva. ... I ona je pogledala sve blistave planine nakita u toj prostranoj dvorani, koju su tokom dugih vekova čuvali njeni preci, a onda je u uglu videla zlatnu stolicu i malog sivog čoveka koji je sedeo na njoj, koji joj je klimnuo kao da želi da govori sa svojom praunukom. Ali ništa mu nije rekla, samo je tiho mahnula rukom. I onda se na taj pozdrav sivi duh uzdigao i nestao, a na njegovo mesto su došli bogato obučene sluge i stali u poštovanoj tišini iza princeze, spremni za bilo koju zapovest svoje gospodarice. " Nažalost, princeza je narušila zavet ćutanja, odmah su se zatvorila vrata, stepenice su nestale, i devojka nije mogla izaći, ostajući zauvek u tamnici sa blagom. "Svuda govore, da je princeza i dalje živa i sedi ispod zemlje u dvorcu na Garcu, u toj tamnici, i da je primorana zajedno sa svojim starim sedim pradedom da čuva blago. I niko ne može da kaže kako je to postalo poznato na zemlji. Može biti, da je to mali sivi čovek, koji luta po bedemu noću, ispričao ... I vest o misterioznom nestanku pod zemljom princeze Svanvite se proširila, i ako ona sedi u mračnoj tamnici i živa je, jednog dana će je spasiti neko. " Autor knjige zapaža da ova legenda ima i karakterističan motiv koji je karakterističan u većini legendi o Slovenima: "Princeza Svanvita je otišla pod zemlju, poput legendarnih bogatih drevnih gradova i hramova u zemlji Venda, a istovremeno nastavlja da živi negde u dubinama slavne tvrđave, ponekad podsećaju na sebe, kao i slovenska kultura Severne Nemačke. "
158 Podzemno blago Tako, na primer, nemačke legende su zaista sačuvale sećanje o slovenskom hramu u gradu Retro, koji je bio verski i politički centar plemenskog saveza Ljutića. On je bio uništen od strane saksonaca oko 1066. g. Na žalost, njegova lokacija nepoznata je sve do danas: "Retra je bio veliki i lep grad i bio je svuda poznat po svom bogatstvu, i svi, koji su dolazili u njega iz bliskih i dalekih sela, divili su se sjaju i luksuzu. Samo je sve to davna prošlost. Retra je navukla na sebe gnev božiji, a neki kažu da je to bila kazna moćnog čarobnjaka. Kada je bilo izgovoreno prokletstvo, zemlja se otvorila i progutala sve stanovnike zajedno sa svojim blagom. I nije ostalo ni traga od Retre, jer je zemlja tako duboko upala na tom mestu, da se ubrzo pojavilo malo jezero Lipe"... "Uzvišenje Grapenverder pod Penclinom poznato je po svojoj staroj tvrđavi. Sa njom je povezano mnogo od toga, što su govorili još naši očevi u starodavna vremena, i još mnogo toga što u naše dane može da se doživi. Kažu da je na Grapenverdereu u tim danima, kada su Meklenburg naseljavali Vendi, bila velika tvrđava, i da je u njoj vladao knez Vernik, i da su mu se podčinjavale sve zemlje u okrugu. Sam Vernik bio je podanik kralja Retre. Tamo, u Retri, stajao je vrhovni bog Venda Radegast, i govore još, da
159 je izvajan od čistog zlata sa rastom osamnaestogodišnjeg mladića i postavljen na stubu iz jednog komada zlata… Grad pod jezerom Kada su došle trupe Henrija Lava, stanovnici Retre i sa njima sveštenici Radegasta pokušali su da pobegnu iz Retre i uzeli su sa sobom zlatnu statuu boga, da ga spasu od hrišćana. Ali nisu imali vremena Vendi da pobegnu daleko sa njim, i morali su da ga sahrane u močvari pod nazivom Treneljkopelj, do boljih vremena. Ali sami ljudi, kada su stigli do Barina, nisu uspeli da izbegnu smrt, pa je idol ostao da leži u toj močvari. Između ostalog blago kneza Vernike nazivaju još kolevka od čistog zlata, koju su takođe želeli da spasu, ali vozilo na kojoj su je poneli, prevrnulo se i potopilo u velikom ribnjaku, neposredno pre ulaska u tvrđavu. O spašavanju nije bilo ni govora: ribnjak je bio previše dubok, i mnogi su govorili čak i da uopšte nema dna". Ovu legendu, u stvari, teško je nazvati legendom. Sadrži u sebi veoma mnogo informacija o stvarnim događajima toga vremena, koje su potvrdili dokumentovano – krvavu hristijanizaciju zemlje Venda i ofanzivu vojske vojvode od Saksonije, Henrija Lava (1129-1195), na zemlje slovena.
160 Bog Venda Radegast
161 Henrih Lav jе venčan kćerkom engleskog kralja Henrija II Legenda o blagu Retre, takođe se nije pojavila na praznom mestu i ima sasvim materijalnu osnovu. Prvo, u 19. veku na teritoriji Nojbrandenburga i Nojštrelica (navodno, tu se nalazi legendarna Retra) našli su nekoliko blaga. Drugo, u 17. veku u gradu Priljvic pronašli su još jedno blago. Lokalni pastor otkopao je u svojoj bašti dve posude sa figurama bogova, izrađenih od srebra i drugih metala sa nanešenim na njih runskim natpisima.
162 Slovensko blago iz Priljvica
163 Slovensko blago iz Priljvica
164 Slovensko blago iz Priljvica
165 Slovensko blago iz Priljvica
166 Slovensko blago iz Priljvica Od samog početka svog pojavljivanja figure su izazvale u naučnim krugovima mešovitu reakciju. Većina naučnika jedinstveno ih je proglasila falsifikatima, ali bilo je i onih nekoliko koji su branili njihovu autentičnost. 1771. godine u Berlinu je objavljena knjiga Andreasa Gotliba Maša "Blago Retre", a 1825. godine, slovački prosvetitelj i istaknuti slavist Jan Kolar napisao je obiman rad "Bogovi Retre". Autentičnost figura branila su čuvena braća Vilhelm i Jakob Grim. Tačno da pročita natpis na figurama uspeo je ruski naučnik V. A. Čudinov, o čemu je on pisao u svojoj knjizi "Istina o blagu Retre". O Retri, kao drevnom slovenskom gradu-tvrđavi i verskom centru Ljutića, pisali su takođe i srednjovekovni hrišćanski hroničari. Oni opisuju grad, kao mesto boravka paganskog hrama boga Radegasta, prebivalištu proročišta i obavljanja verskih obreda. Prema Adamu Bremenskom, Retra je bila na ostrvu usred dubokog jezera i bila je povezana sa suprotnom obalom mostom od balvana: "...Postoje i druga slovenska plemena, koja žive između Labe i Odre.... od svih njih najmoćniji su Ratari, koji žive u centru... Njihov grad – svetski poznata Retra je sedište idolopoklonstva, tamo je izgrađen ogroman hram u čast demona, od kojih je glavni Radigost. Njegova figura je napravljena od zlata, ležaj od purpura. Sam grad ima devet vrata i okružen je sa svih
167 strana dubokim jezerom, preko kojeg je za prelazak izgrađen drveni most, ali preko njega je dozvoljeno da se prelazi samo onima koji žele da prinesu žrtvu ili da postave pitanja proročištvu..." Helmold ga dopunjuje: "...Ratari i Dolečani su želeli da dominiraju zbog toga, što kod njih postoji drevni grad i znameniti hram, u kome je postavljen idol Radegast, i samo sebi pripisuju jedinstveno pravo na prvenstvo, zato što ih svi slovenski narodi često posećuju radi dobijanja odgovora i godišnjih žrtvoprinošenja.." Do nas su stigli podaci o još jednom velikom svetom gradu zapadnih slovena. To je grad Arkona, na ostrvu Rigen.