J. R. Ward - Bratstvo crnog bodeža - 2 - Kraljica tame

Oči gospodina X.-a preletjele su preko degrada i usredotočile
se na tamnu glavu gospodina O.-a na drugom kraju prostorije.
Nije ga čudilo što je taj ubojica odlučio progovoriti.

O. se dokazao kao jedan od najboljih članova, iako je bio
nedavno unovačen. Imao je fantastične reflekse i izdržljivost, što
ga je činilo odličnim borcem, no kao i sve snažne stvari, bilo ga je
teško držati pod kontrolom. Upravo ga je zbog toga gospodin X.
rasporedio s drugima koji su imali stoljeća iskustva. O. bi zasigur-
no dominirao bilo kojom skupinom sastavljenom od pojedinaca
koji bi mu bili imalo inferiorni.

»Želite li pojasniti tu izjavu, gospodine O.?« Gospodina X.-a
nije ni najmanje zanimalo njegovo mišljenje. No bio je više no spre-
man paradirati novajliju pred ostalima.

O. je nemarno slegnuo ramenima, a ton njegova glasa graničio
je s uvredljivim. »Problem je u motivaciji. Nema posljedica u slučaju
neuspjeha.«

»A što biste vi predložili?« upitao je gospodin X.
O. je posegnuo naprijed, zgrabio M.-a za kosu i nožem mu
prerezao grkljan.
Ostali su degradi odskočili i čučnuli u položaje za napad,
iako je O. ponovno sjeo i mirno prstima obrisao oštricu.
Gospodin X. iskezio je zube. A zatim uspostavio kontrolu
nad sobom.
Prešao je prostoriju i prišao M.-u. Degrad je još uvijek bio živ.
Pokušavao je doći do zraka i rukama zaustaviti krv.
Gospodin X. je kleknuo. »Vi ostali ćete otići. Odmah. Po-
novno ćemo se sastati sutra ujutro, kada ćete mi donijeti bolje
vijesti. Gospodine O., vi ostanite.«
Kada je O. zanemario naredbu i krenuo ustati, gospodin X.
imobilizirao ga je na stolici, oduzevši mu kontrolu nad velikim
mišićima u tijelu. O. je na trenutak izgledao zaprepašteno. Bilo je
očito da pokušava nadvladati silu koja mu je blokirala ruke i noge.

42

Bila je to bitka u kojoj nije mogao pobijediti. Omega je uvijek
imao poneku dodatnu pogodnost za visokog degrada. Mentalna
kontrola nad drugim ubojicama bila je jedna od njih.

Čim se prostorija ispraznila, gospodin X. izvadio je bodež
i zabio ga u prsa gospodina M.-a. Pojavio se bljesak svjetlosti, a
zatim se začuo prskavi zvuk dok je degrad nestajao.

Gospodin X. bijesno je s poda pogledao O.-a. »Ako ikada
ponoviš takvo što, predat ču te Omegi.«

»Nećeš.« Iako mu je bio prepušten na milost i nemilost,
O. je zadržao svu svoju aroganciju. »Ne želiš izgledati kao da ne
možeš kontrolirati vlastite ljude.«

Gospodin X. je ustao.
»Pazi, O. Podcjenjuješ Omeginu ljubav prema prinošenju žrtvi.
Kada bih mu te predao kao dar, bio bi iznimno zahvalan.« Gos-
podin X. prišao je O.-u i prešao mu prstom preko obraza. »Kada
bih te svezao i pozvao ga, uživao bi odmatajući te. A ja bih uživao
u gledanju.«
O. je trznuo glavu unatrag više ljut no uplašen. »Ne diraj me.«
»Ja sam tvoj vođa. Mogu s tobom raditi što god hoću.«
Gospodin X. stisnuo je O.-ovu čeljust i silom mu ugurao palac
između usana i zubi. Grubo mu je trgnuo lice prema naprijed.
»Zato budi pristojan, nemoj nikada oduzeti život drugom članu
Društva bez mog izričitog dopuštenja, i dobro ćemo se slagati.«
O.-ove smeđe oči su gorjele.
»Dakle, što mi imaš reći?« promrmljao je gospodin X., po-
loživši mu ruku na glavu i zaglađujući mu kosu prema natrag. Bila
je boje guste, tamne čokolade.
O. je nešto promrmljao.
»Nisam te čuo.« Gospodin X. palcem je pritisnuo mekano,
mesnato mjesto ispod O.-ova jezika, pojačavajući pritisak dok dru-
gom muškarcu nisu zasuzile oči. Kada je prekinuo stisak, brzim
je i vlažnim pokretom pomilovao O.-ovu donju usnu. »Rekoh,
nisam te čuo.«
»Da, sensei.«

»Tako treba.«

43

Šesto poglavlje

Marissa se nikako nije mogla namjestiti u krevetu. Ma kako
se okrenula i ma kamo stavila jastuke, bila je nemirna.

Iz nekog joj je razloga madrac bio pun kamenja, a plahte su
se pretvorile u brusni papir.

Odgurnuvši pokrivače, prišla je prozorima sa zatvorenim re-
brenicama i navučenim teškim satenskim zavjesama. Htjela je malo
svježeg zraka, ali nije ih smjela otvoriti. Bilo je jutro.

Smjestila se u ležaljku i prekrila bosa stopala rubom svoje
svilene spavaćice.

Wrath.
Nije mogla prestati misliti na njega. I svaki put kada bi joj
na pamet pala još jedna slika njih dvoje, poželjela bi opsovati. Sto
je bilo šokantno.
Uvijek je bila ona poslušna. Ona prekrasna. Oličenje ženskog
savršenstva i nježnosti. Ljutnja je bila u potpunoj suprotnosti s nje-
zinom prirodom.
A ipak, što je više mislila na Wratha, to je više željela nešto
opaliti.

44

Pod pretpostavkom da uopće zna stisnuti ruku u šaku.
Spustila je pogled na ruke. Da, izgleda da zna. Iako je šaka
bila smiješno mala.
Naročito u usporedbi s njegovom.
Zaboga, toliko je pretrpjela. A on nije imao blagog pojma
koliko je težak bio njezin život.
Živjeti kao netaknuta usidjelička šelan najmoćnijeg od svih
vampira bio je pakao na zemlji. Njezin neuspjeh kao ženke uništio
je sav osjećaj vlastite vrijednosti koji je ikad imala. Izolacija u kojoj
je živjela prijetila je da će je baciti u ludilo. Sramota što živi s bra-
tom jer nema vlastitog doma pekla ju je kao ljuta rana.
Užasavalo ju je što drugi bulje u nju i ogovaraju je iza leđa.
Bila je bolno svjesna činjenice da se o njoj neprestano razgovara, da
joj zavide, žale je, špijuniraju je, da se o njoj ispredaju priče. Znala
je da se mladim ženkama prepričava njezin slučaj, iako nije željela
znati želi li ih se time upozoriti ili nadahnuti.
Wrath je bio potpuno nesvjestan njezine patnje.
Dio krivnje za to morala je pripisati samoj sebi. Mislila je da
postupa kako treba kada je igrala ulogu dobre ženkice, da je to
jedini način da ga bude vrijedna, jedina šansa da napokon počne
dijeliti život s njim.
No kako je sve završilo?
Tako da je on pronašao tamnokosu ljudsku ženku do koje
mu je bilo više stalo.
Zaboga, ono što je dobila za toliki trud nije se više moglo
opisati kao nepošteno, već kao jednostavno okrutno.
A ona nije bila jedina koja je patila. Havers se stoljećima do
bola brinuo zbog nje.
Wratha, s druge strane, nikada ništa od toga nije ni najmanje
diralo. Vjerojatno je i sada potpuno bezbrižan. Najvjerojatnije točno
u tom trenutku leži gol uz tu ženku. Koristi onu tvrdu dugačku
stvar u ravnini bokova onako kako treba.

45

Marissa je zatvorila oči.
Razmišljala je o tome kako ju je privukao k sebi, kako ju je
grlio onim snažnim rukama, kako ju je proždirao. Bila je previše
šokirana da bi se jače uzbudila. Jednostavno ga je bilo previše, po
čitavom njezinu tijelu, ruke su mu bile zapetljane u njezinoj kosi,
usne joj snažno sisale vrat. A onaj njegov debeli štap malo ju je
prestrašio.
Sto je bilo ironično.
Toliko je dugo sanjarila o tome kako bi bilo. Da je uzme. Da
ostavi za sobom svoje djevičansko stanje i napokon sazna kako je
to imati mužjaka u sebi.
Kad god bi ih zamišljala zajedno, tijelo bi joj se zagrijalo, a
koža se naježila. No stvarnost je bila toliko snažnija od toga. Bila
je potpuno nespremna, i priželjkivala je da je potrajalo malo dulje
i bilo malo manje intenzivno. Imala je osjećaj da bi joj se svidjelo
da je malo usporio.
No s druge strane, nije mislio na nju.

Marissa je ponovno stisnula ruku u šaku.
Nije željela da joj se vrati. Ono što je željela bilo je da i on
osjeti dio boli kroz koju je prošla.

Wrath je zagrlio Beth i privukao je k sebi, promatrajući Rhagea
preko njezine glave. Dok ju je gledao kako tom mužjaku olakšava
patnje, u njemu su se srušile sve brane.

Brinuti se za njegovu braću isto je kao brinuti se za njega,
mislio je. Bio je to najstariji zakon ratničke klase.

»Dođi u moj krevet«, prošaptao joj je u uho.
Dopustila mu je da je uzme za ruku i odvede u svoju sobu.
Kada su ušli, zatvorio je i zaključao vrata te ugasio sve svijeće osim
jedne. Zatim je razvezao pojas njezina ogrtača i skinuo joj saten
s ramena. Gola joj je koža blistala na svjetlu jedinog plamička u
sobi.

46

Skinuo je svoje kožne hlače. A onda su legli jedno pokraj
drugoga.

Nije od nje želio seks. Ne sada. Samo je želio podijeliti s
njom utjehu. Želio je osjetiti njezinu toplu kožu uz svoju, njezin
dah kako mu lagano prelazi prsima, njezino srce kako udara svega
nekoliko centimetara od njegova. I želio je da i ona od njega dobije
isti osjećaj smirenosti.

Milovao joj je dugačku, svilenkastu kosu i duboko disao.
»Wrath?« Glas joj je zvučao prekrasno u tihom polumraku,
i sviđalo mu se osjetiti vibracije njezinih glasnica na svojim prsnim
mišićima.
»Da.« Poljubio joj je tjeme.

»Koga si izgubio?« Pomaknula se i spustila mu bradu na
prsa.

»Izgubio?«
»Koga su ti degradi oduzeli?«
Pitanje se činilo izvan konteksta. A s druge strane, i nije. Vi-
djela je posljedice bitke. I nekako je znala da se ne bori samo zbog
svoje vrste, već i zbog sebe.
Trebalo mu je dugo da odgovori. »Roditelje.«
Osjetio je kako joj se osjećaji iz znatiželje mijenjaju u tugu.
»Žao mi je.«
Uslijedila je duga tišina.

»Sto se dogodilo?«
No, to je zanimljivo pitanje, pomislio je. Jer postojale su dvi-
je verzije. U vampirskoj je predaji ta krvava noć dobila svakojaka
junačka značenja te se prepričavala kao rođenje velikog ratnika.
On nije imao ništa sa stvaranjem te bajke. Njegov je narod imao
potrebu vjerovati u njega, pa je stvorio ono što je podržavalo tu
loše usmjerenu vjeru.

Samo je on znao istinu.

47

»Wrath?«
Usmjerio je oči na maglovitu ljepotu njezina lica. Bilo se teško
oduprijeti njezinu nježnom glasu. Željela mu je pružiti suosjećanje,
a iz nekog nerazumljivog razloga on ga je želio dobiti od nje.
»Bilo je to prije moga prijelaza«, promrmljao je. »Jako dav-
no.«
Ruka mu se zaustavila u njezinoj kosi, a sjećanja su navrla,
grozomorna i živopisna.
»Kao Prva obitelj smatrali smo se sigurnima od degrada.
Naši su domovi uvijek bili dobro zaštićeni, dobro skriveni u šumi,
a i stalno smo se selili.«
Shvatio je da, ako joj nastavi gladiti kosu, može dalje govoriti.
»Bila je zima. Hladna noć u veljači. Jedan od naših slugu
odao je gdje se nalazimo. Degradi su napali u čoporu od petnaest
ili dvadeset i poubijali sve na imanju, a onda se probili kroz naše
kamene zidine. Nikada neću zaboraviti zvuk udaraca o vrata naših
privatnih odaja. Moj je otac vičući tražio da mu donesu oružje,
istovremeno me gurajući u skrovište u podu. Zaključao me u nje-
mu trenutak prije nego što su ovnom srušili vrata. Bio je dobar s
mačem, no bilo ih je jednostavno previše.«
Bethine su mu ruke dotaknule lice. Čuo je kako joj s usana
kapaju prigušene nježne riječi.
Wrath je zatvorio oči pred kojima su igrali strašni prizori, još
uvijek dovoljno snažni da ga trgnu iz sna. »Masakrirali su poslugu
prije nego što su ubili moje roditelje. Sve sam vidio kroz rupicu u
dasci. Kao što sam rekao, vid mi je tada bio bolji.«
»Wrath
»Pritom su bili toliko glasni da nitko nije čuo kako vrištim.«
Zadrhtao je. »Pokušavao sam se osloboditi. Gurao sam zasun, no
bio je čvrst, a ja sam bio slab. Čupao sam drvo, grebao sam ga dok
mi se nokti nisu polomili i prokrvarili. Udarao sam nogama...«
Tijelo mu je reagiralo na užas prisjećanja na zarobljenost u skučenu

48

prostoru. Počeo je teško disati, a tijelo mu je oblio hladan znoj.
»Kada su otišli, otac se pokušao dovući do mene. Proboli su mu
srce, a on je... Izdahnuo je pola metra od skloništa, ruku ispru-
ženih prema meni. Dozivao sam ga i dozivao dok nisam ostao
bez glasa. Preklinjao sam ga da ostane živ čak i dok sam gledao
kako mu svjetlo u očima trne i gasne. Satima sam ostao zarobljen
s njihovim tijelima i promatrao kako se lokve krvi sve više šire.
Sljedeće su noći došli neki civilni vampiri i pustili me van.«

Osjetio je umirujući dodir na ramenu i prinio Bethinu ruku
ustima, ljubeći joj dlan.

»Prije nego što su otišli, degradi su strgnuli sve zavjese s pro-
zora. Čim je svanulo i sunce prodrlo u sobu, sva su tijela izgorjela.
Nisam imao što pokopati.«

Osjetio je kako mu je nešto palo na lice. Bila je to suza. Bet-
hina.

Ispružio je ruku i pomilovao je po obrazu. »Nemoj plakati.«
Iako joj je bio duboko zahvalan na suosjećanju.
»Zašto ne?«
»To ništa ne mijenja. I ja sam plakao dok sam gledao, a ipak
su svi umrli.« Okrenuo se na bok i privio je uz sebe. »Da sam
barem... Još uvijek sanjam tu noć. Bio sam takva kukavica. Trebao
sam biti uz oca i boriti se.«
»Ali ubili bi te.«
»Mužjak tako i treba umrijeti. Dok štiti ono što je njegovo.
To je časno. A ja sam umjesto toga cmizdrio u skrovištu.« Prije-
zirno je zasiktao.
»Koliko si imao godina?«

»Dvadeset dvije.«
Namrštila se, kao da je pretpostavila da je bio mnogo mlađi.
»Rekao si da je to bilo prije tvog prijelaza?«

»Da.«

49

»Pa kako si tada izgledao?« Zagladila mu je kosu. »Teško je
zamisliti da bi ovako velik stao u skrovište u podu.«

»Bio sam drugačiji.«

»Rekao si da si bio slab.«

»Jesam.«
»Dakle, možda te je trebalo zaštititi.«
»Ne.« U trenu se razbjesnio. »Mužjak štiti. Nikada obrnuto.«
Odjednom je ustuknula.
Dok je među njima vladala tišina, znao je da razmišlja o nje-
govim postupcima. Sram ga je natjerao da makne ruke s njezina
tijela. Okrenuo se na leđa.
Nije trebao ništa govoriti.
Mogao je zamisliti što sad misli o njemu. Na kraju krajeva,
kako bi joj se mogao ne gaditi njegov neuspjeh? Činjenica da je bio
slab kada ga je njegova obitelj najviše trebala?
U grlu ga je stegnulo kada se zapitao hoće li ga i dalje željeti.
Hoće li ga i dalje drage volje prihvaćati u svojoj glatkoj i vrućoj
unutrašnjosti. Ili to više neće željeti? Sada kada zna?
Čekao je da se odjene i ode.

Ostala je u krevetu.
Naravno da je ostala, pomislio je. Znala je da joj se prijelaz
približava bez obzira na sve i da treba njegovu krv. Bilo je to pitanje
nužnosti.
Čuo je kako je uzdahnula u tami. Kao da odustaje od nečega.
Nije bio siguran koliko su dugo tako ležali, tijelo uz tijelo,
ali ne dodirujući se. Mora da su prošli sati. Nakratko je zaspao,
no probudio se kada se Beth pomaknula uz njega, zabacivši golu
nogu preko njegove.
Osjetio je ubod požude, no divljački ga je potisnuo.
Rukom mu je lagano dotaknula prsa. Spustila mu ju je niz
trbuh i preko kuka. Zadržao je dah osjećajući kako mu se u trenu
ukrutio, bolno blizu mjestu na kojem ga je dodirivala.

50

Tijelo joj se približilo njegovu, grudi su joj milovale njegova
rebra, a međunožjem mu se trljala o bedro.

Možda još spava.
A onda ga je uzela u ruku.
Wrath je zastenjao i izvio leđa.
Prsti su joj ga čvrsto držali dok ga je milovala.
Instinktivno je posegnuo za njom, žudeći za onim što mu
je naizgled nudila, no zaustavila ga je. Podignula se na koljena i
gurnula ga natrag na krevet položivši mu dlanove na ramena.
»Ovaj put je za tebe«, prošaptala je nježno ga ljubeći.
Jedva je uspijevao govoriti. »Još uvijek... me želiš?«
Zbunjeno je skupila obrve. »Zašto ne bih?«
Uz patetičan uzdah olakšanja i zahvalnosti, Wrath je ponovno
posegnuo za njom. No nije mu dopustila ni da se približi njezinu
tijelu. Gurnula ga je na krevet i uhvatila ga za zapešća, podižući mu
ruke iznad glave.
Poljubila mu je vrat. »Kada smo zadnji put bili zajedno, bio
si vrlo... darežljiv. Zaslužuješ jednak tretman.«
»Ali ja uživam u tvom zadovoljstvu.« Glas mu je bio hrapav.
»Ne možeš ni zamisliti koliko uživam kad svršiš.«
»Nisam baš sigurna da je to točno.« Osjetio je da se premje-
šta, a zatim joj je ruka dotaknula njegov ukrućeni penis. Izdignuo
se s kreveta, a u prsima mu se zakotrljao dubok zvuk. »Mislim da
mogu otprilike zamisliti.«
»Ne moraš ovo raditi«, rekao je promuklo, ponovno je poku-
šavajući dodirnuti.
Snažno mu se naslonila na ruke, držeći ga na mjestu. »Opusti
se. Pusti mene da vodim.«
Wrath je uspio samo gledati je u nevjerici i iščekivanju koje
ga je ostavljalo bez daha dok je spuštala usne na njegove.

»Želim te uzeti«, prošaptala je.

51

Svilenkastom mu je silinom ušla jezikom u usta. Prodrla u
njega. Klizila unutar i van kao da ga ševi.

Čitavo mu se tijelo ukrutilo.
Svakim je pokretom prodirala malo dublje u njega, pod kožu,
u mozak. U srce. Prisvajala ga je, uzimala ga. Ostavljala svoj znak
na njemu.
Kada mu se odmaknula od usta, počela se pomicati niz njego-
vo tijelo. Polizala mu je vrat. Sisala bradavice. Nježno mu noktima
prešla preko trbuha. Zubima gricnula kosti na kukovima.
Zgrabio je uzglavlje i povukao ga, a čitav je krevet zadrhtao i
zacvilio buneći se.
Od valova žareče vručine činilo mu se da će se onesvijestiti.
Znoj mu je izbio po koži. Srce mu je toliko udaralo da je počelo
preskakati.
S usana mu je potekla bujica riječi, struja svijesti izgovorena
na starom jeziku, grlen opis onoga što mu radi i koliko je prekra-
snom doživljava.
Čim mu je usnama dotaknula erekciju, gotovo je svršio. Uzvi-
knuo je, a tijelo mu se zgrčilo. Na trenutak je zastala, puštajući ga
da se smiri.
A onda mu je priuštila mučenje.
Točno je znala kada treba pojačati, a kada zastati. Njezina
vlažna usta na njegovu debelom glaviću i ruke koje su se kretale
gore-dolje čitavom dužinom njegova uda činili su eksplozivnu kom-
binaciju koju jedva da je mogao izdržati. Dovodila ga je na sam rub,
a onda se povlačila, izluđujući ga dok nije bio prisiljen moliti.
Napokon ga je zajahala i zastala nad njim. Pogledao je među
njihova tijela. Bedra su joj bila širom otvorena nad njegovim na-
breklim, pulsirajućim penisom. Gotovo se slomio.
»Uzmi me«, prostenjao je. »O Bože, molim te.«
Pustila ga je da klizne u nju, i osjetio je to čitavim tijelom.
Progutala ga je njezina uska, vlažna, vruća unutrašnjost. Počela se
kretati laganim, ritmičnim pumpanjem, i nije dugo izdržao. Kada

52

je svršio, činilo mu se da je rastrgan u dijelove, a izljevi energije
stvorili su udarne valove koji su preplavili sobu, zatresli namještaj,
ugasili svijeću.

Dok je lagano lebdio natrag na zemlju, shvatio je da je to prvi
put da se netko toliko potrudio da ga zadovolji.

Došlo mu je da zaplače od pomisli da ga još uopće želi.
Beth se smiješila u mraku slušajući zvukove koje je Wrath
proizvodio dok mu se tijelo treslo pod njezinim. Silina njegova
orgazma ponijela je i nju, pa se srušila na njegova uzbibana prsa
dok su njezini vlastiti slasni valovi užitka i njoj oduzimali dah.
Pobojavši se da mu je preteška, krenula se maknuti s njega,
no zaustavio ju je uhvativši je za bokove. Govorio joj je prekrasnom
mješavinom zvukova koje nije razumjela.
»Sto?«
»Ostani točno tu gdje jesi«, rekao je na engleskom.
Namjestila se na njegovu tijelu i potpuno opustila.
Pitala se što joj je to govorio dok je vodila ljubav s njim, no i
ton njegova glasa, svečan, pun hvale, mnogo joj je rekao. Sto god
da je rekao, bile su to riječi ljubavnika.
»Tvoj jezik je prekrasan«, rekla je.
»Nema riječi koje su vrijedne tebe.«
Glas mu je zvučao drugačije. On joj se činio drugačijim.
Bez ograda, pomislila je. U tom trenutku među njima nije
bilo ograda. Onaj smrtonosni oprez, ona njegova uvijek budna,
grabežljiva obrana nestala je.
Neočekivano je osjetila da razvija zaštitničke osjećaje prema
njemu.
Bilo je čudno osjećati tako nešto prema nekome fizički toliko
snažnijem od sebe. No trebao mu je netko tko će ga čuvati. U tom
tihom trenutku, u toj gustoj tami osjećala je njegovu ranjivost. Srce
mu je gotovo bilo u njezinu dometu.

53

Zaboga, ta grozomorna priča o smrti njegove obitelji.
»Wrath?«
»Hmm?«
Htjela mu je zahvaliti što joj je to ispričao. No nije željela
uništiti krhku vezu koja se stvorila između njih.
»Je li ti itko ikada rekao koliko si prekrasan?« upitala je.
Nasmiješio se. »Ratnici nisu prekrasni.«
»Ali ti jesi. Meni. Apsolutno si prekrasan.«
Prestao je disati. Zatim ju je pomaknuo sa sebe. Brzim je
pokretom ustao s kreveta, a malo kasnije u kupaonici se upalilo
prigušeno svjetlo. Čula je zvuk vode.
Trebala je znati da neće potrajati. No svejedno je htjela zapla-
kati jer je nestalo.
Beth je pipala u mraku tražeći odjeću, pronašla je i odjenula se.
Kada je izašao iz kupaonice, bila je krenula prema vratima.
»Kamo ideš?« odlučno je upitao.
»Na posao. Ne znam koliko je sati, no obično dolazim oko
devet, tako da sigurno kasnim.«
Nije baš dobro vidjela, ali naposljetku je pronašla vrata.
»Ne želim da odeš.« Wrath se stvorio uz nju. Od njegova je
glasa poskočila.
»Imam život. Moram mu se vratiti.«
»Tvoj život je ovdje.«
»Ne, nije.«
Pipala je rukama tražeći brave, no nije ih mogla otključati,
čak ni kad je uprla svom snagom.
»Hoćeš li me pustiti van?« promrmljala je.
»Beth.« Uzeo joj je ruke u svoje i prisilio je da stane. Svijeće
su odjednom oživjele, kao da želi da ga vidi. »Žao mi je što... sa
mnom nije lakše.«

54

Odmaknula se. »Nisam željela da ti bude neugodno. Želim
da znaš što osjećam. To je sve.«

»A ja ne mogu vjerovati da ti se ne gadim.«
Beth je buljila u njega u nevjerici. »Za Boga miloga, zašto bi
mi se gadio?«
»Zato što znaš što se dogodilo.«
»S tvojim roditeljima?« Razjapila je usta. »Čekaj, samo malo.
Misliš da mi se gadiš jer si bio prisiljen gledati kako ti ubijaju majku
i oca?«
»Nisam učinio ništa da ih spasim«, gorko je rekao.
»Bio si zaključan.«
»Bio sam kukavica.«
»Nije istina.« Vjerojatno nije bilo pošteno ljutiti se na njega,
ali zašto nije uspijevao jasnije vidjeti prošlost? »Kako možeš reći...«
»Prestao sam vrištati!« Glas mu je odjeknuo sobom, zate-
kavši je.
»Molim?« prošaptala je.
»Prestao sam vrištati. Kada su završili s mojim roditeljima i
sluganom, prestao sam vrištati. Degradi su pretraživali naše odaje.
Tražili su mene. A ja sam se pritajio. Prekrio sam usta rukom.
Molio sam se da me ne pronađu.«
»Pa naravno«, nježno je rekla. »Želio si živjeti.«

»Ne«, grubo je odvratio. »Bojao sam se umrijeti.«
Željela ga je zagrliti, no bila je sigurna da će ustuknuti pred
njom.
»Wrath, kako ti nije jasno? Ti si žrtva baš kao i oni. Jedini
razlog što si danas živ jest taj što te otac dovoljno volio da te sa-
krije na sigurno. Šutio si jer si želio preživjeti. To nije nešto čega
bi se trebao sramiti.«
»Bio sam kukavica.«

55

»Ne budi smiješan! Upravo si vidio kako ti ubijaju roditelje!«
Odmahnula je glavom, a glas joj je od frustracije poprimio oštar
ton. »Kažem ti, moraš preispitati što se dogodilo. Dopustio si da
te ti užasni sati obilježe, i tko bi te krivio zbog toga, ali potpuno
pogrešno gledaš na to. Potpuno pogrešno. Ostavi se tih sranja o
ratničkoj časti i budi malo blaži prema sebi!«

Tišina.
Ah, dovraga. Sad je uprskala. Tip joj se otvori, a ona mu vlasti-
ti sram nabije na nos. Pravi način za poticanje bliskosti.
»Wrath, oprosti, nisam trebala...«
Prekinuo ju je. I glas i lice bili su mu kao od kamena.
»Nitko nikada nije sa mnom tako razgovarao.«
Sranje.
»Stvarno mi je žao. Jednostavno mi nije jasno zašto...«
Wrath ju je privukao k sebi i čvrsto je zagrlio, ponovno pro-
govorivši onim drugim jezikom. Kada se odmaknuo, završio je
monolog nečim što je zvučalo kao leelan.
»To na vampirskom znači kučka?« upitala je.
»Ne. Daleko od toga.« Poljubio ju je. »Recimo samo da te
neizrecivo poštujem. Iako se ne mogu složiti s tvojim gledištem o
mojoj prošlosti.«
Stavila mu je ruku na vrat i lagano mu zatresla glavu. »No
prihvatit ćeš činjenicu da to što se dogodilo ni na koji način ne
mijenja moje mišljenje o tebi. Iako osjećam golemu tugu zbog tebe
i tvoje obitelji i svega što ste morali pretrpjeti.«
Duga tišina.
»Wrath? Ponavljaj za mnom. >Da, Beth, razumijem i vjeru-
jem ti da si iskrena kada govoriš što osjećaš prema meni.<« Po-
novno mu je zatresla vratom. »Recimo to zajedno.« Opet tišina.
»Sada, ne kasnije.«

»Da«, protisnuo je.

56

Zaboga, ako još malo stisne usne, otkinut će si prednje zube.
»Da što?«
»Da, Beth.«
»'Vjerujem ti da si iskrena sa mnom kada mi govoriš što
osjećaš.’ Hajde. Reci.«
Nekako je izmumljao sve riječi.
»Tako treba.«
»Baš si stroga, znaš?«
»I moram biti ako mislim biti u tvojoj blizini.«
Odjednom joj je uzeo lice u ruke. »Želim to«, silovito je
rekao.
»Sto?«

»Da budeš u mojoj blizini.«
Zastao joj je dah. Bojažljiva nada buknula joj je u grudima.
»Stvarno?«
Zatvorio je blistave oči i klimnuo glavom. »Da. Jebeno je
glupo. Suludo je. Opasno.«
»Znači, savršeno će se uklopiti u tvoj stil života.«

Nasmijao se i pogledao je. »Da, tako nekako.«
Zaboga, njegov joj je pogled slamao srce, toliko je bio nježan.
»Beth, želim ostati s tobom, no moraš shvatiti da ćeš biti me-

ta. A ja ne znam kako da te dovoljno zaštitim. Ne znam kako da...«
»Smislit ćemo nešto«, rekla je. »Zajedno ćemo uspjeti.«
Poljubio ju je. Dugo. Polako. Beskrajno brižno.
»Dakle, ostat ćeš?« upitao je.
»Ne. Stvarno moram na posao.«

»Ne želim da odeš.« Obujmio joj je bradu rukom. »Ne mo-
gu podnijeti pomisao da ne mogu biti s tobom vani tijekom dana.«

No brave su škljocnule otključavajući se, a vrata su se otvorila.

57

»Kako to činiš?« upitala je.
»Vratit ćeš se prije sumraka.« To nije bila molba, ni blizu.
»Vratit ću se u neko doba poslije zalaska sunca.«
Zarežao je.
»I obećajem da ću nazvati ako se dogodi bilo što čudno.«
Preokrenula je očima. Čovječe, morat će rekalibrirati standarde za
korištenje te riječi. »Hoću reći, čudnije.«
»Ne sviđa mi se ovo.«
»Pazit ću.« Poljubila ga je i uputila se uz stube. Još uvijek je
osjećala kako je prate njegove oči kada je gurnula sliku i stupila u
salon.

58

Sedmo poglavlje

Beth je otišla kući, nahranila Booa i stigla u ured malo poslije
podneva. Za promjenu nije bila pregladnjela, pa je radila za
vrijeme pauze za ručak. No dobro, recimo da je radila. Nije se
uspijevala koncentrirati, pa se uglavnom bavila premještanjem hrpa
papira na stolu.

Butch joj je tijekom dana ostavio dvije poruke, kojima je po-
tvrđivao da će se sastati u njezinu stanu oko osam.

Do četiri je odlučila da će otkazati sastanak.
Ništa se dobro nije moglo izroditi iz toga. Nema šanse da
će predati Wratha policiji, a misliti da će joj Gnjavator popustiti
samo zato što mu se sviđa i što su kod nje doma značilo je lagati
samoj sebi.
Ipak, nije namjeravala zabiti glavu u pijesak. Znala je da će
je pozvati na razgovor. Kako je ne bi pozvali? Dok god je Wrath
osumnjičen, i ona je u žiži zbivanja. Mora si pronaći dobrog od-
vjetnika i čekati da je pozovu u postaju.
Vraćajući se od fotokopirnog uređaja, bacila je pogled kroz pro-
zor. Kasnopopodnevno nebo bilo je oblačno, a u kremasto gustom
zraku osjećao se nagovještaj oluje. Morala je odvratiti pogled. Oči
su je boljele, a nelagoda nije nestala ni nakon upornog treptanja.

59

Kada se vratila za stol, popila je dva aspirina i nazvala postaju
tražeći Butcha. Kada joj je Ricky rekao da je Butch na prisilnom
dopustu, zatražila je da joj da Josea. Odmah se javio.

»Ta Butcheva suspenzija. Kada se to dogodilo?« upitala je.
»Jučer popodne.«
»Otpustit će ga?«
»Neslužbeno? Vjerojatno.«
Dakle, Butch se ipak neće pojaviti kod nje.
»Gdje si ti sad, madame B.?« upitao je Jose.
»Na poslu.«
»Je 1’ ti to meni lažeš?« Glas mu je zvučao više tužno nego
agresivno.
»Pogledaj prikaz broja.«

Jose je teško uzdahnuo. »Moram te privesti.«
»Znam. Možeš li mi dati malo vremena da pronađem od-
vjetnika?«
»Misliš da će ti trebati?«
»Da.«
Jose je opsovao. »Moraš se maknuti od tog tipa.«
»Nazvat ću te kasnije.«

»Sinoć je ubijena još jedna prostitutka. Isti način rada.«
Na tu je vijest načas zastala. Nije mogla sa sigurnošću tvrditi
što je Wrath radio dok je bio vani. No čemu bi mu, zaboga, služila
mrtva prostitutka?
Točnije, dvije mrtve prostitutke.

Ispunila ju je tjeskoba, a sljepoočnice su joj počele pulsirati.
Ipak, jednostavno nije mogla zamisliti da bi Wrath prerezao
grkljan nekoj sirotoj, nemoćnoj ženi i ostavio je da umre u uli-
čici. On je ubojit, ali nije zao. A iako je radio izvan zakona, nije
joj se činilo da bi oduzeo život nekome tko mu nije predstavljao

60

prijetnju. Naročito s obzirom na ono što se dogodilo njegovim
roditeljima.

»Slušaj, Beth«, rekao je Jose. »Ne moram ti govoriti koliko
je situacija ozbiljna. Taj nam je muškarac glavni osumnjičeni za tri
ubojstva, a i ometanje policijske istrage ozbiljna je optužba. Boljet
će me, ali strpat ću te iza rešetaka.«

»Sinoć nikoga nije ubio.« Želudac joj se okrenuo.
»Dakle, priznaješ da znaš gdje je.«
»Moram ići, Jose.«
»Beth, molim te, nemoj ga štititi. Opasan je...«
»Nije ubio te žene.«
»To je tvoje mišljenje.«
»Uvijek si mi bio dobar prijatelj, Jose.«
»Kvragu sve.« Dodao je još nešto na španjolskom. »Požuri
se s tim odvjetnikom, Beth.«
Poklopila je slušalicu, dohvatila torbicu i isključila računalo.
Zadnje što joj je trebalo bilo da joj se Jose pojavi u uredu i odvede
je u lisičinama. Morala je otići kući, uzeti nešto odjeće i vratiti se
Wrathu što je prije moguće.
Možda bi jednostavno mogli zajedno nestati. To bi im mogla
biti jedina prilika. Jer u Caldwellu će ih policija prije ili poslije
pronaći.
Kada je izašla na Ulicu Trade, želudac joj se grčio, a vrućina
kao da joj je izravno isisavala energiju iz tijela. Čim je ušla u stan,
natočila si je čašu ledeno hladne vode, no kada ju je pokušala
popiti, utroba joj se pobunila. Možda ima neku želučanu virozu.
Popila je dvije tablete za želudac i sjetila se Rhagea. Možda je ne-
što pokupila od njega.
Bože, oči su je luđački boljele.
Iako je znala da se mora početi pakirati, svukla je odjeću u
kojoj je bila na poslu, obukla majicu i kratke hlače i sjela na kauč.

61

Namjeravala je samo malo predahnuti, no kada je jednom
sjela, više nije mogla natjerati tijelo da se ponovno pokrene.

Tromo, kao da joj se moždane vijuge začepljuju, zamislila
je Wrathovu ozljedu. Nije joj rekao kako se ozlijedio. Što ako je
napao prostitutku, a ona mu se pokušala oduprijeti?

Beth je pritisnula prste o sljepoočnice kada joj je žuč preplavila
grlo u valu mučnine. Svjetla su joj zatitrala pred očima.

Ne, nema ona gripu. Hvatala ju je Godzilla svih migrena.

Wrath je ponovno birao broj.

Tohrment očito vidi tko ga zove i ne želi se javiti.
Kvragu. Mrzio je isprike, no ovu je zaista želio obaviti. Jer
neće biti nimalo laka.
Ponio je mobitel sa sobom u krevet i naslonio se na uzglavlje.
Htio je nazvati Beth. Samo da joj čuje glas.
Aha, a mislio je da će samo odšetati kada joj prođe prijelaz?
Jedva je uspijevao biti odvojen od nje nekoliko sati.
Čovječe, stvarno se zatreskao u tu ženku. Nije mogao vjero-
vati što je sve izgovorio dok je vodila Ijubav s njim. A onda je tu
zaokružio tu blesastu hvalu nazvavši je svojom leelan prije nego
što je otišla.
Bolje mu je da jednostavno prizna. Vjerojatno se zaljubljuje
u nju.
A kao da to samo po sebi nije dovoljno šokantno, ona je na-
pola čovjek. I uz to je Dariusova kći.
Ali kako je ne bi obožavao? Tako je jaka, sa snagom volje
koja se može usporediti s njegovom. Pomislio je na to kako mu se
suprotstavila, kako mu je proturječila u vezi s njegovom prošlošću.
Rijetki bi se to usudili, a on je znao odakle joj hrabrost. Njezin bi
otac vjerojatno učinio isto.
Kada mu je zazvonio mobitel, otvorio je poklopac. »Da?«

62

»Imamo problem.« Bio je to Vishous. »Upravo sam proči-
tao novine. Još jedna mrtva prostitutka. U uličici. Ostavljena da
iskrvari.«

»Pa?«
»Upao sam u bazu podataka u mrtvačnici. U oba je slučaja
ženkama netko žvakao vrat.«
»Sranje. Zsadist.«
»To i ja mislim. Stalno mu govorim da se mora primiriti.
Moraš razgovarati s njim.«
»Večeras. Reci braći da najprije dođu ovamo. Pozvat ću ga
na red pred svima.«
»Dobar ti je plan. Tako ćemo ti mi ostali moći strgnuti ruke
s njegova vrata kad ti nešto odbrusi.«
»Čuj, znaš li gdje je Tohr? Ne mogu ga dobiti.«
»Nemam pojma, ali svratit ću do njega na putu do D.-ove
kuće ako želiš.«
»Može. Večeras mora doći.« Wrath je spustio slušalicu.
Dovraga. Netko će morati zauzdati Zsadista.
Ili ga eliminirati.

Butch je polako zaustavio automobil. Nije se zapravo nadao da će
Beth biti u stanu, no ipak je otišao do ulaza u zgradu i pritisnuo
zvonce. Nije bilo odgovora.

Kakvo iznenađenje.
Zaobišao je zgradu i prošao kroz dvorište. Već je bio mrak,
pa ga nije ohrabrila činjenica da su joj svjetla ugašena. Zagradio je
lice rukama i pogledao kroz klizna staklena vrata.
»Beth\ Isuse Bože! Za Boga miloga!«
Tijelo joj je ležalo na podu licem nadolje, a jedna joj je ruka
bila ispružena prema naprijed, u smjeru telefona koji samo što nije
dosegnula. Noge su joj bile razbacane, kao da se grčila u bolovima.

63

»Ne!« Počeo je lupati po staklu.

Malo se pomaknula, kao da ga je čula.
Butch je otišao do prozora, izuo cipelu i gurnuo ruku duboko
u nju. Udarao je staklo dok nije napuknulo, a zatim se rasprsnulo.
Kada je gurnuo ruku unutra da otključa vrata, porezao se, no bio
bi dao i ruku samo da se probije do nje. Pojurio je unutra svom
silinom i prevrnuo stol bacajući se prema njoj.
»Beth! Čuješ li me?«

Otvorila je usta. Polako ih pomicala. Iz njih nije izlazio zvuk.
Provjerio je ima li krvi, no nije ju pronašao, pa ju je oprezno
okrenuo na leđa. Bila je blijeda poput nadgrobnog spomenika,
hladna od znoja, jedva pri svijesti. Kada je otvorila oči, zjenice su
joj bile neprirodno proširene.
Raširio joj je ruke tražeći tragove uboda. Nije ih bilo, no nije
namjeravao gubiti vrijeme izuvajući joj cipele i pregledavajući joj
udubine između nožnih prstiju.
Butch je otklopio mobitel i nazvao hitnu.
Kada je dobio vezu, nije čekao da odsluša pozdrav. »Imam
slučaj vjerojatnog predoziranja.«
Beth je podignula ruku i počela odmahivati glavom. Pokuša-
vala mu je izbiti telefon iz ruke.
»Dušo, budi mirna. Pobrinut ću se...«
Prekinuo ga je dispečerov glas. »Gospodine? Halo?«
»Odvedi me Wrathu«, zastenjala je Beth.
»Jebeš Wratha.«
»Molim?« rekao je dispečer. »Gospodine, možete li mi reći
što se događa?«
»Predoziranje. Mislim da je heroin. Zjenice su joj nerespon-
sivne i proširene. Još nije povratila...«
»Wrath, moram k Wrathu.«

»... no povremeno gubi svijest...«

64

A zatim se Beth trgnula s poda i otela mu telefon iz ruke.
»Umrijet ću...«

»Vraga ćeš umrijeti!« povikao je.
Zgrabila ga je za košulju. Tijelo joj se treslo, a znoj joj je pro-
bijao kroz majicu. »Trebam ga.«
Butch joj se zagledao u oči.
Pogriješio je. Jako je pogriješio. To nije predoziranje. To je
apstinencijska kriza.
Odmahnuo je glavom. »Ne, dušo.«
»Molim te. Trebam ga. Umrijet ću.« Odjednom se presavila
u položaj fetusa, kao da ju je val boli presjekao na pola. Mobitel joj
je kliznuo iz ruke i izvan dosega. »Butch... molim te.«
Sranje. Izgledala je loše. Toliko loše da se činilo da će svaki
čas umrijeti.
Ako je odveze na hitnu, mogla bi umrijeti na putu ili dok bu-
de čekala da dođe na red. Uostalom, svrha metadona je da olakša
odvikavanje, a ne da izvuče ovisnika iz spirale smrti.
Sranje.

»Pomozi mi.«
»Proklet bio«, rekao je Butch. »Koliko je daleko?«
»Wallace.«
»Avenija Wallace?«
Klimnula je.
Butch si nije smio dopustiti razmišljanje. Podignuo ju je s
poda i iznio je kroz dvorište.
O, kako će srediti tog gada.

Wrath je prekrižio ruke i naslonio se na zid salona. Braća su stajala
oko njega, čekajući da progovori.

I Tohr je bio tu, iako je od trenutka kada je stupio kroz vrata
s Vishousom odbijao pogledati Wratha u oči.

65

Dobro, mislio je Wrath. Onda ćemo to obaviti javno.
»Braćo, imamo dvije točke dnevnog reda.« Zagledao se To-
hru u lice. »Teško sam uvrijedio jednog od vas. U skladu s time,
nudim Tohrmentu iskup.«
Tohr se u trenutku usredotočio. I braća su bila jednako izne-
nađena.
Njegov je postupak bio bez presedana, i on je to dobro znao.
Iskup je u osnovi značio otvorene ruke, a onaj kome je ponuđen
mogao je birati oružje. Saka, bodež, pištolj, lanac. Bio je to obredni
način obrane časti, i to za obje strane. Oboje su se time mogli
pročistiti.
Sok u prostoriji nije izazvao sam čin iskupa. Braća su dobro
poznavala taj obred. S obzirom na njihovu agresivnu narav, svaki
je od njih u nekom trenutku duboko uvrijedio nekog drugog.
No Wrath, usprkos svim svojim grijesima, još nikada nikome
nije ponudio iskup. Prema vampirskom zakonu, svatko tko bi na
njega podignuo ruku ili oružje mogao bi biti osuđen na smrt.
»Čuj me pred ovim ovdje svjedocima«, rekao je jasno i glasno.
»Oslobađam te svih posljedica. Prihvaćaš li?«
Tohr je pognuo glavu. Stavio je ruke u džepove svojih kožnih
hlača i polako odmahnuo glavom. »Ne mogu te udariti, gospo-
daru.«
»A ne možeš mi ni oprostiti, zar ne?«

»Ne znam.«
»Ne mogu te kriviti te zbog toga.« Ali čovječe, kako bi volio
da je Tohr prihvatio. Trebalo im je to pomirenje. »Ponovit ću po-
nudu neki drugi put.«
»A ja ću uvijek odbijati.«

»Onda će biti tako.« Wrath je pritisnuo Zsadista mračnim
pogledom. »Prijeđimo sada na tvoj jebeni ljubavni život.«

Z., koji je stajalo iza svog brata blizanca, stupio je naprijed.
»Ako je itko povalio Dariusovu kćer, bio si to ti, a ne ja. U čemu
je problem?«

66

Nekolicina braće opsovala je ispod glasa.

Wrath je iskezio očnjake.
»Prijeći ću preko toga, Z. Ali samo zato što znam koliko vo-
liš kad te udaraju, a nemam ni najmanju želju učiniti nešto što te
usrećuje.« Uspravio se, za slučaj da se brat baci na njega. »Želim
da ohladiš s kurvama. Ili barem da počistiš za sobom.«
»O čemu ti to govoriš?«

»Ne treba nam takva pozornost.«
Zsadist je bacio pogled na Phuryja, koji je rekao: »Tijela.
Policija ih je našla.«
»Kakva tijela?«
Wrath je zavrtio glavom. »Zaboga, Z. Misliš da će policija
samo tako prijeći preko dvije mrtve žene ostavljene da iskrvare u
uličicama?«
Zsadist mu je prišao tako blizu da su im se prsa dodirivala.
»Ne znam ništa o tome. Ponjuši me. Govorim istinu.«
Wrath je duboko udahnuo. Osjetio je miris bijesa, prodoran
vonj zbog kojeg mu se činilo da ga je netko zalio osvježivačem zra-
ka s mirisom limuna. No nije osjećao nikakvu tjeskobu, nikakvo
prikrivanje emocija.
Jedini je problem bio u tome što Z. nije bio samo koljač crne
duše, već i vješt lažljivac.
»Predobro te poznajem«, polako je rekao Wrath, »da bih ti
povjerovao i jednu jedinu riječ.«
Z. je zarežao, a Phury je brzo stupio naprijed i snažnom pod-
lakticom uhvatio brata oko vrata i odvukao ga natrag.
»Polako, Z.«, rekao je Phury.
Zsadist je uhvatio brata za ručni zglob i oslobodio se. Iz njega
je isijavala mržnja. »Jednog od ovih dana, gospodaru, jednostavno
ću...«
Prekinula ga je buka koja je zvučala kao da topovske kugle
udaraju o zid.

67

Netko je nabijao po ulaznim vratima kao da ga progone pa-
klene sile.

Braća su izašla iz salona i zajedno otišla u predvorje. Njihove
teške korake slijedili su zvukovi izvlačenja i napinjanja oružja.

Wrath je bacio pogled na videomonitor postavljen na zid.
Kada je ugledao Beth u murjakovim rukama, zastao mu je
dah. Rastvorio je vrata i oteo mu je iz ruku kada je ovaj pojurio
unutra.
To je to, pomislio je. Ušla je u prijelaz.
Policajac se tresao od mržnje dok je Bethino tijelo prelazilo
iz njegovih ruku u Wrathove. »Ti prokleti kurvin sine. Kako joj
to možeš raditi?«
Wrath se nije zamarao odgovorom. Privijajući Beth uz sebe,
brzo je prošao kroz tijesnu skupinu braće. Osjećao je njihovo za-
prepaštenje, no nije imao namjeru gubiti vrijeme na objašnjavanje.
»Nitko ne smije ubiti čovjeka osim mene«, odrezao je. »I ne
smije otići iz ove kuće dok se ne vratim.«
Wrath je odjurio u salon. Odgurnuo sliku u stranu. Strčao se
niz stube što je brže mogao.
Nije bilo vremena za gubljenje.
Butch je promatrao kako diler nestaje s Beth u rukama. Glava
joj je poskakivala dok su odmicali, a kosa joj je nalikovala svilenoj
zastavi koja se vuče za njima.
Na trenutak se nije mogao ni pomaknuti, rastrgan između
želje da vrišti i potrebe da zaplače.
Kakva šteta. Kakva neizreciva šteta.
Zatim je začuo kako se iza njega zatvaraju i zaključavaju vra-
ta. I shvatio da je okružen petoricom najopasnijih, najgolemijih
gadova koje je u životu vidio.
Na rame mu se spustila ruka teška poput kovačkog čekića.
»Zašto ne bi ostao na večeri?«

68

Butch je podignuo pogled. Tip je nosio bejzbolsku kapu i
imao nekakvu oznaku — tetovažu, zaboga — na licu?

»Zašto ne bi postao večera?« rekao je drugi, koji je izgledao
kao nekakav maneken.

Bijes se vratio u Butcha, napevši mu mišiće i učvrstivši kosti.

Povukao je hlače.

Ti dečki bi se igrali? pomislio je. E pa dobro. Ja sam za jebeni ples.

Da bi pokazao da se ne boji, pogledao je svakoga od njih u
oči. Dvojicu koja su govorila. Jednoga koji je izgledao relativno
normalno i stajao otraga. Još jednoga s nevjerojatnom grivom na
glavi, frizurom za kakvu bi žene platile stotine dolara u nekom
otmjenom salonu.

I onda posljednjega.
Butch se zagledao u lice puno ožiljaka. Plamene crne oči uz-
vratile su mu pogled.
E taj tip, pomislio je, njega se stvarno treba čuvati.
Naglašeno je slegnuo ramenima i oslobodio se stiska koji mu
je držao rame.
»Recite mi nešto, dečki«, nemarno je otegnuo. »Nosite li tu
kožu da jedni druge napalite? Mislim, jeste li svi pimpekoljupci?«
Butchevo je tijelo udarilo o vrata takvom silinom da su mu
zacvokotali kutnjaci.
Maneken se svojim savršenim licem unio u Butchevo. »Na
tvom bih mjestu držao jezik za zubima.«
»Ali zašto, kada bi ti tako bio nedostupan? Zar me ne na-
mjeravaš poljubiti?«
Iz tipa se začuo urlik kakav Butch još nikada nije čuo.
»Dobro, dobro.« Onaj koji je izgledao najnormalnije stupio
je naprijed. »Odbij, Rhage. Ajde, daj. Smiri se.«
Potrajalo je neko vrijeme dok ga maneken nije pustio.

69

»Tako je. Lijepo smo mirni«, mrmljao je Normalni i potap-
šao frenda po leđima prije nego što je pogledao Butcha. »Učini si
uslugu i začepi.«

Butch je slegnuo ramenima. »Plavuša umire od želje da me
prepipa. Što ja tu mogu?«

Tip se ponovno bacio na Butcha, a Normalni je zakolutao
očima i pustio prijatelja da radi što hoće.

Šaka koja je doletjela u razini čeljusti okrenula je Butchevu
glavu za devedeset stupnjeva. Osjetivši bol, Butch je pustio vlastiti
bijes s uzde. Strah zbog Beth, prigušena mržnja prema tim propa-
licama, frustracija zbog posla, sve je to prokuljalo iz njega. Bacio
se na većeg muškaraca i oborio ga na pod.

Tip je na trenutak ostao iznenađen, kao da nije od Butcha
očekivao takvu brzinu i snagu, a Butch je iskoristio njegovo oklije-
vanje. Opalio je ljepotana po ustima kao osvetu, a zatim ga zgrabio
za vrat.

Sekundu kasnije Butch je ležao na leđima, a tip mu je sjedio
na prsima poput parkiranog automobila.

Tip je ščepao Butchevo lice i počeo stiskati, gnječeći ga. Disa-
nje je bilo gotovo nemoguće, pa je Butch plitko dahtao.

»Možda ću ti pronaći ženu«, rekao je tip, »i malo je obraditi.
Kako ti to zvuči?«

»Nemam ženu.«
»Onda ću ti potražiti curu.«
Butch je uspio malo udahnuti. »Nemam nikakvu žensku.«
»Pa ako te ženske ne žele, zašto bih ja?«
»Htio sam te naljutiti.«
Nevjerojatne električno plave oči su se stisnule.
To su sigurno leće, pomislio je Butch. Nitko zaista nema oči
takve boje.
»A zašto bi to htio?« upitao je ljepotan.

70

»Da sam ja tebe prvi napao« — Butch je uspio uvući još ma-
lo zraka u pluća — »tvoji nam dečki ne bi dopustili da se tučemo.
Odmah bi me ubili. Prije nego što bih imao šansu dohvatiti te.«

Ljepotan je malo popustio stisak i nasmijao se, oduzimajući
Butchu novčanik, ključeve i mobitel.

»Znate, pomalo mi se sviđa ovaj veliki blesan«, zaključio je

tip.

Netko se nakašljao. Prilično službeno.
Ljepotan je skočio na noge, a Butch se okrenuo na stranu,
teško dišući. Kada je podignuo pogled, bio je siguran da halucinira.
U hodniku je stajao starčić u livreji. I držao srebrni poslužav-
nik. »Ispričavam se, gospodo. Večera će biti na stolu za otprilike
petnaest minuta.«
»Ej, jesu to one palačinke sa špinatom koje toliko volim?«
upitao je ljepotan uputivši se prema poslužavniku.
»Da, gospodine.«

»Jebeno dobro.«
Ostali su se muškarci okupili oko batlera uzimajući hranu. I
s njom fine salvete. Kao da ne žele mrviti po podu.
Pa dobro što je ovo ?

»Mogu li vas nešto zamoliti?« rekao je batler.
Normalni je žustro zaklimao. »Donesi još jednu rundu ovoga
i ubit ćemo ti što god poželiš.«
Okej, izgleda da tip baš i nije sasvim normalan. Samo relativno
normalan.
Batler se nasmiješio kao da je dirnut. »Ako namjeravate za-
krvaviti čovjeka, biste li bili tako ljubazni da to učinite u stražnjem
dvorištu?«
»Nema problema.« Normalni je ugurao još jednu palačinku
u usta. »Kvragu, Rhage, imaš pravo. Fenomenalne su.«

71

Osmo poglavlje

Wratha je polako hvatao očaj. Nije uspijevao prizvati Beth k
svijesti.

A koža joj je svakim trenutkom postajala sve hladnija.
Ponovno ju je protresao dok je ležala na krevetu. »Beth! Beth!
Čuješ li me?«
Ruke su joj se trznule, no imao je dojam da je riječ o nesvje-
snim grčevima. Prinio joj je uho ustima. I dalje je disala, no sve
sporije i sporije. A snaga izdisaja bila je uznemirujuće slaba.
»Dovraga!« Zavrnuo si je rukav sa zapešća i upravo ga je
namjeravao zarezati vlastitim očnjacima kada je shvatio da je želi
držati u naručju ako bude mogla piti.
Kada bude mogla piti.
Skinuo je korice s prsa, izvukao bodež i svukao košulju. Pipao
je po vratu dok si nije pronašao vratnu venu. Upro je bodežom o
kožu i zarezao se. Krv je uslužno prokuljala.
Umočio je u nju vršak prsta i prinio ga njezinim usnama.
Kada joj ga je gurnuo u usta, jezik joj nije reagirao.

»Beth«, prošaptao je. »Vrati mi se.«

72

Dao joj je još svoje krvi.
»Kvragu, da nisi umrla!« Svijeće u sobi su bljesnule. »Volim
te, dovraga! Prokleta bila, da nisi odustala!«
Koža joj je modrjela, čak je i on vidio promjenu boje.
S usana su mu potekle frenetične molitve, drevne molitve na
starom jeziku. One za koje je pretpostavio da ih je zaboravio.
Nije se micala. Bila je puno premirna.

Sjenosvijet se spremao uzeti je pod svoje.
Wrath je bijesno urliknuo i dograbio je. Tresao ju je dok joj
se kosa nije zapetljala. »Beth! Neću te pustiti! Doći ću za tobom,
ali te neću...«
Zastenjao je i privukao je na prsa. Dok je zibao njezino hladno
tijelo, slijepim je očima buljio u crni zid ispred sebe.

Marissa je posvetila posebnu pozornost odijevanju, odlučna da na
prvi obrok te noći siđe u najboljem izdanju. Nakon što je pažljivo
pregledala svoju garderobu, odabrala je dugačku haljinu od šifona
kremaste boje. Kupila ju je prošle sezone iz Givenchyjeve kolekcije,
no nije je još nijedanput obukla. Gornji je dio bio uži i otvoreniji
od onih kakve je obično nosila, no visoki je struk jamčio da će
ukupan dojam biti nadasve čedan.

Iščetkala je kosu, puštajući je da joj slobodno pada po rame-
nima. Bila je već jako dugačka, dosezala joj je do bokova.

Pri pogledu na nju sjetila se Wratha. Jednom je prilikom
spomenuo kako je mekana, pa ju je pustila da raste pod pretpo-
stavkom da će mu se, što je više bude, više sviđati. I da će mu se
time i ona sama više sviđati.

Možda će odrezati svoj valoviti plavi pokrivač. Osloboditi ga
zatvora svoje glave.

U njoj se ponovno razbuktala dotad umirena ljutnja.
Marissa je naglo donijela odluku. Neće više sve držati u sebi.
Bilo je vrijeme da svoje misli i osjećaje podijeli s drugima.

73

No tada je zamislila Wratha i njegov golemi stas. Njegovo
hladno, grubo lice. Onu zastrašujuću atmosferu koju je isijavao. Bi
li se zaista mogla suočiti s njim?

Nikada neće saznati ako ne pokuša. A nije mu imala namje-
ru dopustiti da jednostavno otpleše u tu budućnost, kakva god
bila, koja ga je čekala, a da ona prije toga ne kaže što ima.

Bacila je pogled na TifFanyjev sat. Ako se ne pojavi na večeri
i ne ode pomoći u kliniku kao što je obećala, Havers će posta-
ti sumnjičav. Bolje da pričeka i ode do Wratha kasnije te večeri.
Osjetila je da je u Dariusovoj kući. Onamo će otići.

I mirno sjediti dok se ne vrati kući.

Neke stvari vrijedi čekati.

»Hvala vam što ste došli, sensei.«
»Billy, kako si mi ti?« Gospodin X. odložio je jelovnik koji

je dotad nemarno proučavao. »Zabrinuo sam se kad si nazvao. A
onda nisi došao na trening.«

Riddle baš i nije izgledao najbolje dok je zauzimao svoje mje-
sto za stolom. Oko očiju su mu se još uvijek vidjeli tragovi masni-
ca, a s lica mu je poput opuštene kože visjela iscrpljenost.

»Netko me progoni, sensei.« Billy je prekrižio ruke na pr-
sima. Neko je vrijeme šutio, kao da nije siguran koliko bi trebao
ispričati.

»Ima li to kakve veze s tvojim nosom?«
»Možda. Ne znam.«
»Pa, drago mi je što si se meni obratio, sine.«
Opet tišina.
»Možeš mi vjerovati, Billy.«
Riddle je duboko udahnuo, kao da namjerava skočiti u bazen.
»Tata mi je u Washingtonu, kao i obično. Tako da sam sinoć po-
zvao par frendova. Pušili smo žiže...«

74

»Ne bi to smio raditi. Ilegalne droge donose samo probleme.«
Billy se nelagodno promeškoljio, poigravajući se lančićem od
platine koji je nosio oko vrata. »Znam.«
»Nastavi.«
»I tako mi sjedimo pokraj bazena, i jedan frend mi kaže da
bi on i cura otišli obaviti stvar. Rekao sam im da odu u kućicu
pokraj bazena, ali bila je zaključana. Otišao sam u kuću po ključ,
a kada sam krenuo natrag, pred mene je iskoračio neki tip. Kao
da se samo tamo stvorio. Bio je jeb... hoću reći, jako velik. Imao
je dugu crnu kosu. Bio je obučen u kožne...«
Konobarica je doskakutala do njih. »Jeste li spremni...«
»Poslije«, odbrusio je gospodin X.
Kada se pokupila, klimnuo je Billyju.
Riddle je dohvatio čašu s vodom gospodina X.-a i otpio.
»Uglavnom, nasmrt me prestrašio. Promatrao me kao da me
namjerava pojesti za doručak. No tada me frend zazvao, pitao se
gdje sam više s tim ključem. Tip je izgovorio moje ime, a zatim
jednostavno nekako nestao, točno kada mi je frend prišao preko
travnjaka.« Billy je zavrtio glavom. »Stvar je u tome da mi nije
jasno kako je uspio prijeći preko zida. Tata je prošle godine dao
sagraditi zid oko stražnje strane imanja jer je primao terorističke
prijetnje ili tako nešto. Visok je neka četiri metra. A kuća je bila
zaključana i alarm uključen.«
Gospodin X. spustio je pogled na Billyjeve ruke. Bile su čvrsto
stisnute.
»Ovoga... zapravo se pomalo bojim, sensei.«

»I trebaš se bojati.«
Činilo se da je Riddleu pomalo zlo kada je čuo da su mu
strahovi opravdani.
»Dakle, Billy. Zanima me. Jesi li ikada nešto ubio?«
Riddle se namrštio na tu iznenadnu promjenu teme. »O
čemu vi to?«

75

»Znaš. Pticu. Vjevericu. Možda mačku ili psa?«

»Ne, sensei.«
»Ne?« Gospodin X. uperio je pogled u Billyja. »Nemam
vremena za lažljivce, sine.«
Billy se nakašljao. »No da. Možda. Kada sam bio mlađi.«

»Kako si se nakon toga osjećao?«
Billyjevim se licem počelo širiti rumenilo. Rastvorio je ruke.
»Nikako. Nisam ništa osjetio.«
»Daj, Billy. Moraš mi vjerovati.«
Billy je bljesnuo očima. »Dobro. Možda mi se svidjelo.«
»Da?«
»Da.« Riddle je otegnuo tu riječ.
»Dobro.« Gospodin X. podignuo je ruku i privukao kono-
baričinu pozornost. Nije se žurila. »Poslije ćemo porazgovarati o
tom čovjeku. Najprije mi ispričaj nešto o svom ocu.«
»O tati?«
»Jeste li spremni naručiti?« upitala je konobarica svisoka.
»Sto ćeš ti, Billy? Ja častim.«
Riddle je izrecitirao pola jelovnika.
Kada je konobarica otišla, gospodin X. ga je podsjetio. »Tvoj
tata?«
Billy je slegnuo ramenima. »Ne viđam ga baš previše. On
je... pa znate... ono. Tata. Mislim, koga briga kakav je?«
» Slušaj, Billy. « Gospodin X. nagnuo se prema njemu. »Znam
da si tri puta pobjegao od kuće prije dvanaeste godine. Znam da te
otac poslao u internat čim je pokopao tvoju mamu. Znam da te,
nakon što su te izbacili iz Northfield Mount Hermona, otpremio
u Groton, a kada si i otamo izletio, upisao te na vojnu akademiju.
Cini mi se da te se pokušava riješiti zadnjih deset godina.«
»Ima posla.«

76

»A s tobom baš i nije lako, zar ne?«
»Možda.«
»Bih li, dakle, bio u pravu da pretpostavim da ti i tatica baš
i nemate neki idiličan odnos?« Gospodin X. je čekao. »Reci mi
istinu.«
»Mrzim ga«, provalilo je iz Riddlea.
»Zašto?«
Billy je ponovno prekrižio ruke na prsima. Oči su mu postale
hladne.
»Zašto ga mrziš, sine?«
»Zato što diše.«

77

Deveto poglavlje

Beth je zurila u golemo bijelo prostranstvo. Bila je u nekakvom snu, a
mutni su rubovi davali naslutiti da onome što se pred njom prostire
nema kraja.

Usamljena pojava, osvijetljena straga, približila joj se iz izma-
glice. Osjetila je da je to, što god bilo, muškog roda, i nije osjećala
prijetnju. Činilo joj se da ga poznaje.

»Oče?« prošaptala je, a da pritom ni sama nije bila sigurna
misli li na vlastita oca ili samog Boga.

Muškarac je još uvijek bio prilično daleko, no podignuo je
ruku na pozdrav, kao da ju je čuo.

Napravila je korak naprijed, no usta su joj se odjednom ispu-
nila okusom koji nije prepoznala. Prstima je dodirnula usne. Kada
ih je pogledala, bili su crveni.

Prikaza je spustila ruku. Kao da zna što znači ta mrlja.
Beth se s treskom vratila u vlastito tijelo. Osjećala se kao da
ju je netko ispucao iz katapulta, nakon čega je sletjela na oštri šlju-
nak. Sve ju je boljelo.
Ispustila je uzvik. Kada su joj se usta otvorila, preplavio ih je
onaj okus. Refleksno je progutala.

78

Dogodilo se nešto čudesno. Kao ponovno napuhani balon,
njezina se koža napunila životom. Osjetila su joj oživjela.

Slijepo je dohvatila nešto tvrdo. Pripila se uz izvor onog okusa.
Wrath je osjetio kako se Beth trgnula kao da je doživjela
električni udar. A zatim mu je počela piti iz vrata snažnim, očaj-
ničkim usisima. Ruke su joj se stisnule oko njegovih ramena, a
nokti joj se zakopali u njegovo meso.
Urlik koji je ispustio bio je potaknut likovanjem. Opustio se
na krevetu i legao kako bi krv bolje tekla. Okrenuo je glavu na
jednu stranu i izložio joj vrat, a ona mu je uspuzala na prsa dok
joj se kosa razlijevala po čitavu njegovu tijelu. Od mokrog zvuka
njezina sisanja i spoznaje da joj daje život dobio je monstruoznu
erekciju.
Lagano ju je pridržavao, milujući joj ruke. Ohrabrujući je da
ga uzme još. Da uzme sve što joj treba.
Mnogo kasnije Beth je podignula glavu. Oblizala usne. Otvo-
rila oči.
Wrath ju je pozorno promatrao.

I imao otvorenu ranu na vratu.
»Isuse... Jesam li ti ja to napravila?« Ispružila je ruku prema
njemu želeći zaustaviti krv koja mu je kapala iz vene.
Uzeo joj je ruke u svoje i prinio ih usnama. »Hoćeš li me
uzeti za helrenai«
»Molim?« Um joj je teško funkcionirao.
»Udaj se za mene.«
Pogledala je rupu na njegovu vratu, a želudac joj se okrenuo.
»Ovaj...«
Bol je napala snažno i brzo. Oborila ju je. Pretvorila u izlož-
beni primjerak agonije. Presavila se i srušila na krevet.
Wrath je skočio i položio je sebi u krilo.

»Umirem li...?« prostenjala je.

79

»O ne, leelan. Ne umireš. Ovo će proći«, prošaptao je. »No
neće biti ugodno.«

Čitav joj se probavni sustav grčio u valovima. Srušila se na
leđa. Od boli je jedva vidjela Wrathovo lice, no oči su mu bile
raširene od brige. Uzeo ju je za ruku, a ona ju je stisnula kada ju
je zaplahnuo novi val mučenja.

Vid joj se zamaglio. Vratio se. Opet se zamaglio.
Znoj joj je kapao s tijela i natapao plahte. Skrgutala je zubima
i izvijala se. Okretala se s jedne strane na drugu. Pokušavala pobjeći.
Nije znala koliko je trajalo. Satima. Danima.

Wrath je cijelo vrijeme bio uz nju.

Wrath je prvi put duboko udahnuo negdje poslije tri ujutro.
Napokon se smirila.
I to ne mrtvački smirila. Spokojno smirila.
Bila je tako hrabra. Podnijela je bol bez cviljenja, bez plakanja.

Čak je i on molio za kraj svoga prijelaza.
Iz njezinih je usta izašao neki hrapav zvuk.
»Sto je, moja leelan?« Spustio joj je glavu nad usta.
»Tuš.«
»Dobro.«
Ustao je s kreveta, otišao pustiti vodu i vratio se po nju. Njež-

no ju je podignuo u naručje i odnio u kupaonicu. Nije mogla sta-
jati, pa ju je posjeo na mramorni blok, skinuo joj odjeću, a zatim
je ponovno uzeo u ruke.

Stao je pod vodu, štiteći joj tijelo svojim leđima. Želio je
najprije provjeriti hoće li joj promjena temperature i vlažnosti biti
neugodna. Kada se nije bunila, pustio je da joj tuš najprije dodirne
stopala, za slučaj da joj taj osjet bude preintenzivan. Postupno ju je
cijelu podnio pod tuš.

Činilo se da joj se voda sviđa. Izvijala je vrat i otvarala usta.

80

Vidio joj je očnjake, i bili su mu prekrasni. Sjajno bijeli. Oštro
zašiljeni. Sjetio se kakav je osjećaj bio osjetiti kako pije od njega.

Wrath ju je na trenutak privukao k sebi i samo je grlio. Za-
tim joj je spustio noge na pod i pridržavao joj tijelo jednom ru-
kom. Slobodnom je rukom dohvatio bocu šampona i malo joj ga
istisnuo na tjeme. Trljao joj je kosu dok se nije zapjenila, a zatim
je isprao. Sapunom joj je masirao kožu što je bolje mogao, a da je
ne ispusti, a zatim pažljivo s nje isprao i zadnje tragove sapunice.

Ponovno ju je uzeo u naručje, zatvorio vodu, izašao iz kade
i dohvatio ručnik. Omotao ga je oko nje i ponovno je smjestio na
mramorni blok, naslonivši je na zid i zrcalo. Pažljivim joj je tapka-
njem obrisao kosu, lice, vrat, ruke. Zatim stopala, listove i koljena.

Koža će joj neko vrijeme biti iznimno osjetljiva. Isto tako i
oči i uši.

Tijekom prijelaza tražio je znakove promjene na njezinu tijelu,
no nije ih uočio. Bila je iste visine kao i prije. Na isti mu je način
ležala u rukama. Pitao se hoće li čak moći izlaziti tijekom dana.

»Hvala ti«, prošaptala je.
Poljubio ju je i odnio je na kauč. Zatim je s kreveta skinuo
mokre plahte i nadmadrac. Mučio se dok ga je ponovno složio.
Jedva je uspio pronaći druge plahte, a staviti ih kako treba bilo
mu je dozlaboga teško. Kada je napokon završio, podignuo ju je i
smjestio na čist saten.
Njezin mu je duboki uzdah bio najbolji kompliment koji je
u životu dobio.
Wrath je kleknuo pokraj kreveta, odjednom shvativši da su
mu kožne hlače i vojničke čizme potpuno mokre.
»Da«, prošaptala je.
Poljubio ju je u čelo. »Sto da, moja leelan?«
»Udat ću se za tebe.«

81

Deseto poglavlje

Butch je ponovno napravio krug po salonu i zaustavio se pred
kaminom. Pogledao je cjepanice naslagane na ognjištu. Za-
mišljao je kako bi lijepo bilo sjediti tu uz vatru tijekom zime. Kako
bi se mogao izvaliti na svilene kaučeve i promatrati igru plamenih
jezika. Kako bi mu onaj batler posluživao kuhano vino ili takvo što.

Koga vraga ona gomila propalica radi na takvom mjestu?
Iz neke od susjednih prostorija čuo je njihove glasove. Već su
satima bili u, pretpostavio je, blagovaonici i nisu prestajali blebetati.
Barem su uz večeru odabrali primjerenu glazbenu podlogu. Kućom
je nabijao hard-core rap, 2Pac, Jay-Z, D-12. Tu i tamo bi kroz glaz-
bu začuo provale smijeha. Izazivanja iz mačističke kategorije.
Po milijunti je put pogledao ulazna vrata.
Kada su ga prije sto godina ugurali u salon i otišli u blago-
vaonicu, prva mu je pomisao bila bijeg, čak i ako je to značilo da
će morati stolicom smrskati prozor. Nazvat će Josea. Dovući će im
cijelu postaju pred vrata.
No prije nego što je uspio ostvariti tu instinktivnu namjeru,
u ušima mu je zazvonio glas. »Nadam se da ćeš odlučiti pobjeći.«

82

Butch se okrenuo, spremajući se za napad. Onaj izbrijane gla-
ve, s ožiljcima, stajao je tik do njega, iako nije čuo nikakve pokrete.

»Samo daj.« One luđačke crne oči buljile su u Butcha smr-
tonosnom koncentracijom morskog psa. »Otvori ta vrata. Trči
koliko te srdašce nosi. Budi brz, budi pametan, zovi pomoć. Ali
znaj da ću te pronaći. Kao smrt.«

»Zsadist, pusti ga na miru.« Tip s prekrasnom kosom pro-
molio je glavu kroz vrata. »Wrath hoće da čovjeka ostavimo živog.
Zasad.«

Čovjek s ožiljcima uputio je Butchu još jedan pogled. »Poku-
šaj. Samo pokušaj. Radije bih tebe progonio nego večerao s njima.«

Zatim se pokupio.
Bez obzira na prijetnju, Butch je već procijenio što je uspio
vidjeti od kuće. Nigdje nije uspio uočiti telefon, a sudeći prema
sigurnosnom sustavu koji mu je zapeo za oko u predvorju, svi su
prozori i vrata u kući sigurno bili ožičeni i povezani sa zvučnim
signalom. Nije bilo šanse da se izvuče neopaženo.
A i nije želio ostaviti Beth...
Zaboga, ako umre...
Butch je udahnuo. I namrštio se.
Koji je sad to vrag?
Tropi. Osjećao je miris oceana.
Okrenuo se.
Na vratima je stajala žena od čije mu je ljepote zastao dah.
Vilolika, elegantna, odjevena u slojevitu haljinu, predivne plave
kose koja joj se u valovima lepršavo spuštala do bokova. Lice joj
je bilo oličenje krhkog savršenstva, a oči blijedoplave boje mirne
površine mora.
Ustuknula je za jedan korak, kao da ga se boji.
»Ne«, rekao je uz naglu kretnju prema naprijed, pomislivši
na muškarce u prostoriji niže niz hodnik. »Ne vraćaj se onamo.«

83

Pogledala je oko sebe, kao da želi pozvati nekoga u pomoć.
»Neću ti ništa«, brzo je rekao.
»Zašto bih ti vjerovala?«
Imala je lagani naglasak. Kao i svi ostali. Možda ruski?
Ispružio je ruke dlanovima prema gore da joj pokaže da nema
oružja. »Ja sam policajac.«
No da, dobro, to baš više i nije bila istina, ali želio ju je umi-
riti.
Podignula je skute haljine, kao da namjerava otići.
Kvragu, nije trebao spominjati policiju. Ako je ženska nekoga
od njih, bilo je još vjerojatnije da će se uplašiti ako pomisli da je
predstavnik zakona.
»Nisam ovdje službeno«, rekao je. »Nemam ni pištolj ni
značku.«
Odjednom je spustila haljinu, a ramena su joj se ispravila kao
da je dozvala hrabrost u službu. Stupila je malo naprijed. Kretala
se tečno i graciozno. Butch je šutio i nastojao izgledati manji nego
što je bio, manje prijeteće.
»Obično ne dopušta tvojoj vrsti da se mota ovuda«, rekla je.
Da, mogao je zamisliti da policajci baš i ne zalaze u tu kuću.
»Čekam... prijateljicu.«
Nagnula je glavu na jednu stranu. Kada mu se približila, nje-
zina ga je ljepota gotovo zaslijepila. Lice joj je bilo oblikovano kao
da je sišlo sa stranica modnih časopisa, a tijelo joj je bilo savršen
spoj dugačkih, prekrasnih oblina za kakve je pretpostavljao da se
šetaju modnim pistama. I taj parfem. Uvlačio mu se u nos, u mo-
zak. Mirisala je tako dobro da su mu oči suzile.
Nestvarna je, pomislio je. Tako nepatvorena. Tako čista.
Imao je potrebu oprati zube i obrijati se prije nego što joj
uputi još i jednu jedinu riječ.
Kog se vraga ona druži s takvim kriminalcima?

84

Butchu se srce stegnulo kada je pomislio koliko bi im mogla
biti korisna. Bože dragi. Na tržištu seksualnih usluga moglo bi se
dobiti tisuće i tisuće dolara samo za jedan sat s takvom ženom.

Nije ni čudo da je kuća tako bogato opremljena.

Marissa je bila nepovjerljiva prema čovjeku, naročito kada se u
obzir uzme njegov stas. Čula je tolike priče o njima. O tome kako
mrze vampire. O tome kako progone njezinu vrstu.

No činilo se da se ovaj iz petnih žila trudi ne uplašiti je. Nije
se micao, jedva da je i disao. Samo je buljio u nju.

Što ju je uznemiravalo, i to ne samo zato što nije bila naviknu-
ta da je netko gleda. Tamnosmeđe oči blistale su mu na grubom
licu. Ništa im nije promicalo. Proždirale su je.

Bio je pametan, taj tip. Pametan i... tužan.
»Kako se zoveš?« tiho je upitao.
Sviđao joj se njegov glas. Dubok i snažan. Pomalo grub, kao
da je vječito promukao.
Bila mu se već jako približila, jedva da je bila metar od njega,
pa je zastala.
»Marissa. Ime mi je Marissa.«
»Butch.« Stavio je ruku na svoja široka prsa. »Odnosno...
Brian. O’Neal. Ali zovu me Butch.«
Ispružio je ruku. Zatim ju je povukao, žustro je protrljao o
nogavicu i ponovno je ispružio.
Tu se slomila. Dodirnuti ga bi bilo previše, pa se povukla.
Polako je spustio ruku. Činilo se da nije ni najmanje iznena-
đen što ga je odbila.
Ipak ju je nastavio promatrati.
»Što gledaš?« Prinijela je ruke gornjem dijelu haljine, nasto-
jeći se pokriti.
Vratom i licem raširilo mu se rumenilo. »Oprosti. Vjerojatno
ti je već zlo od muškaraca koji pilje u tebe.«

85

Marissa je odmahnula glavom. »Nikakvi me mužjaci ne
gledaju.«

»To mi je vrlo teško povjerovati.«
Bila je to istina. Sve ih je prestravljivala pomisao na Wrathovu
reakciju.
Zaboga, da su ti drugi samo znali koliko je bila neželjena.
»Jer...« Čovjek je ostao bez glasa. »Mislim, tako si... total-
no... prekrasna.«
A zatim se nakašljao, kao da bi volio povući te riječi.
Nagnula je glavu, promišljajući ga. U tonu njegova glasa bilo
je nečega što nije znala odgonetnuti. Neka bolna nijansa.
Prošao je rukom kroz svoju gustu, tamnu kosu. »Sada ću
zašutjeti. Prije nego što ti postane još više neugodno.«
Oči su mu i dalje bile prikovane za njezino lice.
Bile su to vrlo lijepe oči, mislila je. Tako tople. A dok ju je
promatrao, ispunila ih je usamljena čežnja. Kao da ne može imati
nešto što želi.
Taj joj je osjećaj bio vrlo poznat.
Čovjek se nasmijao. Ta provala zvuka izbila mu je iz dubine
prsa. »A možda bih mogao i ne buljiti? To bi bilo dobro.« Zabio
je ruke u džepove hlača i usredotočio se na pod. »Vidi me. Ne bu-
ljim. Nimalo ne buljim. Hm, ovo je zgodan tepih. Jesi li ga dosad
primijetila?«
Marissa se lagano nasmiješila i približila mu se za jedan korak.
»Mislim da mi se sviđa kako me gledaš.«
Smeđe su se oči u trenu vratile na njezino lice.
»Jednostavno nisam naviknuta na to«, objasnila je. Ruka joj
je krenula prema vratu, no spustila ju je.
»Čovječe, nema šanse da si stvarna«, tiho je rekao čovjek.

»Zašto ne?«

»Jednostavno nema.«

86

Lagano se nasmijala. »E pa jesam.«
Ponovno se nakašljao. Uputio joj je iskrivljeni osmijeh. »Smi-
jem li te zamoliti da mi to dokažeš?«
»Kako?«

»Mogu li ti dodirnuti kosu?«
Prva joj je pomisao bila da opet ustukne. Ali zašto bi? Nije
bila vezana ni uz jednog mužjaka. Ako je taj čovjek želi dodirnuti,
zašto ne bi?
Osobito s obzirom na to da je donekle željela da to učini.
Pognula je glavu tako da joj je nekoliko pramenova kose palo
prema naprijed. Mislila je uzeti jedan i pružiti mu ga. Ali ne. Pustit
će ga da dođe bliže.
A čovjek je to i učinio.
Ispružena mu je ruka bila velika, a njoj je zastao dah, no nije
posegnuo za plavim valom koji je visio pred njom. Umjesto toga,
vrškom je prsta dotaknuo uvojak koji joj je ležao na ramenu.
Osjetila je kako joj je kožom prostrujala vrućina, kao da ju je
dodirnuo upaljenom šibicom. Taj joj se osjećaj u tren oka proširio
tijelom, kao da je iznenada dobila vrućicu.
Sto je to?
Čovjek joj je prstom odmaknuo kosu u stranu, a zatim joj je
čitavom rukom dirnuo rame. Dlan mu je bio topao. Čvrst. Snažan.
Podigla je pogled prema njemu.

»Ne mogu disati«, prošaptala je.

Butch se skoro srušio. Za Boga miloga, pomislio je. Zeli ga. A
njezino nevino zaprepaštenje njegovim dodirom bilo je bolje od
najboljeg seksa koji je ikad iskusio.

Tijelo mu se uzburkalo, a erekcija mu je napinjala traperice,
zahtijevajući slobodu.

No, ovo ne može biti stvarno, pomislio je. Sigurno ga obrađuje.
Nitko ne može tako izgledati i družiti se s onakvim dečkima, a da

87

ne zna sve moguće trikove. I da ih velik dio ne izvodi u ležećem
položaju.

Gledao ju je kako nesigurno udiše. Kako oblizuje usne. Vršak
jezika bio joj je ružičast.

Isuse Bože.
Možda je samo fantastična glumica. Možda je samo najbolja
kurva na koju se itko ikada namjerio. No kada je podignula pogled
prema njemu, imala ga je u šaci. Pušio je sve što mu je prodavala,
i to bez pogovora.
Prstom joj je prošao uz vrat. Koža joj je bila tako mekana, tako
blijeda da se bojao da će joj i sam njegov dodir ostaviti masnicu.
»Živiš ovdje?« upitao je.
Odmahnula je glavom. »Živim s bratom.«
Laknulo mu je. »To je dobro.«
Lagano joj je dodirnuo obraz. Zagledao joj se u usta.
Kakav bi okus imala?
Oči su mu se spustile niže, na njezine grudi. Činilo se da su
se napele i da pritišću njezinu skupu haljinu.
Glas joj je podrhtavao. »Gledaš me kao da si žedan.«

Zaboga. To je pogodila. Umirao je od žeđi.

»No mislila sam da se ljudi ne hrane?« rekla je.
Butch se namrštio. Neobično se izražavala, no s druge strane,
bilo je očito da joj engleski nije materinji jezik.
Prsti su mu se pomaknuli do njezinih usta. Zastao je, pitajući
se hoće li ustuknuti ako joj dotakne usne. Vjerojatno, pomislio je.
Tek toliko da ne prekine igru.
»Tvoje ime...«, rekla je, »... je Butch?«
Klimnuo je.
»Čega si žedan, Butch?« prošaptala je.
Čvrsto je zatvorio oči dok mu je tijelo teturalo.
»Butch?« rekla je. »Jesam li te nečim povrijedila?«

Pa da, ako poludjelu požudu smatraš boli, pomislio je.

88

Jedanaesto poglavlje

Wrath je ustao iz kreveta i odjenuo čiste kožne hlače i crnu
majicu.

Beth je čvrsto spavala na boku. Kada joj je prišao i poljubio
je, promeškoljila se.

»Idem gore«, rekao je milujući joj obraz. »No bit ću u kući.«
Klimnula je, usnama mu lagano dodirnula dlan, a zatim po-
novno utonula u okrepljujući san koji je toliko trebala.
Wrath je stavio sunčane naočale, zaključao vrata na izlasku i
uspeo se stubama. Znao je da se glupavo i samozadovoljno cereka
i da će ga braća nemilosrdno izribati zbog toga.
No što ga briga?
Spremao se uzeti istinsku šelan. Združit će se. Mogu ga lijepo
poljubiti u dupe.
Gurnuo je sliku i stupio u salon.
Nije mogao vjerovati svojim očima.
Marissa u dugačkoj haljini kremaste boje. Pred njom onaj
policajac koji joj miluje lice, očigledno opčinjen. A svuda oko njih
slastan miris seksa.

89

U tom je trenutku Rhage uletio u sobu s isukanim bodežom.
Brat je bio očito spreman sasjeckati čovjeka jer je dodirnuo ono za
što je smatrao da je Wrathova šelan.

»Miči ruke...«

Wrath je skočio naprijed. »Rhage! Stani!«
Brat se zaustavio, a Butch i Marissa bacali su unezvjerene
poglede oko sebe.
Rhage se nasmiješio i preko sobe dobacio bodež Wrathu.
»Samo naprijed, gospodaru. Zaslužuje smrt jer se usudio dirnuti
je, no možemo li se najprije malo poigrati s njim?«
Wrath je uhvatio bodež. »Vrati se za stol, Hollywood.«

»A daj. Znaš da je bolje kad te netko gleda.«
Wrath se posprdno osmjehnuo. »To je samo tebi tako, brate.
Sada nas ostavi.«
Dobacio mu je bodež, a Rhage ga je pospremio u korice izla-
zeći iz prostorije. »Čovječe, Wrath, baš znaš pokvariti zabavu, znaš?
Ono, totalno.«
Wrath je pogledao Marissu i policajca. Nije mogao ne osjetiti
odobravanje uočivši kako je čovjek štiti svojim tijelom.
Možda je taj tip više od dobrog protivnika.

Butch je uputio bijesan pogled osumnjičeniku i ispružio ruke na-
stojeći zagraditi Marissu. Odbila je ostati iza njega. Čak ga je i
zaobišla i svojim tijelom stala pred njega.

Kao da ga štiti?

Zgrabio ju je za mršavu ruku, no oduprla mu se.
Kada im se taj crnokosi ubojica približio, oštro mu se obratila
te su započeli razgovor na jeziku koji Butch nije prepoznao. Uzru-
jala se. Muškarac je stalno klimao glavom. Postupno se smirila.
A zatim joj je muškarac spustio ruku na rame i okrenuo se
da pogleda Butcha.

90

Za Boga miloga, tip je imao svježu ranu na vratu, kao da ga
je nešto žvakalo.

Muškarac je progovorio. Marissa je odgovorila oklijevajući, no
tada je ponovila odgovor snažnijim glasom.

»Neka bude tako«, rekao je gad trpko se osmjehujući.
Marissa se pomaknula tako da je stajala Butchu uz bok. Po-
gledala ga je i zarumenjela se.
Nešto je upravo odlučeno. Nešto...
Muškarac je brzim pokretom zgrabio Butcha za vrat.
Marissa je vrisnula. »Wrath!«
A kvragu, pa ne ponovno, pomislio je Butch bacakajući se.
»Čini se da si je zaintrigirao«, rekao je ubojica Butchu u uho.
»Zato ću te ostaviti na životu. No ako je povrijediš, živog ću te
odrati.«
Marissa je brzo govorila onim stranim jezikom, očito psujući
muškarca.
»Jesmo li se razumjeli?« nepokolebljivo je upitao muškarac.
Butch je stisnuo oči zagledavši se u njegove sunčane naočale.
»Od mene se nema čega bojati.«
»Neka tako i ostane.«

»Ti si, međutim, sasvim druga priča.«
Muškarac ga je pustio. Izravnao je Butchevu košulju. Nasmi-
ješio se.
Butch se namrštio.
Čovječe, tom tipu nešto ozbiljno ne štima sa zubima.
»Gdje je Beth?« odlučno je upitao Butch.
»Na sigurnom je. I dobro je.«
»Ne zahvaljujući tebi.«
»Zahvaljujući isključivo meni.«
»Onda imaš neku bolesno čudnu definiciju tih riječi. Želim
je sam vidjeti.«

91