— Izgubljen? Da li je to bio moj slabi glas, ili samo odjek? Užasno uverenje se pojavilo u meni da li sam ja bio, zaista, još govornik, On mi je stavljao reči u usta. — Da, izgubljen, Karole. Poštedeću te duševnih komplikovanosti te reči. Ali čak i u njenom materijalnom značenju bićeš izgubljen. Do sada, sa dobrim raspoloženjem, tvojom prirodnom veselošću, i ostacima tvog ranog obrazovanja, ti si, po tvojim vlastitim rečima, s tim umakao. To se tako neće nastaviti. Nekontrolisan, sa svim dozvoljenim, ti ćeš se neminovno pokvariti. Postaćeš sebičan, indolentan, nekoristan čovek koji se prepustio da ga nose okolnosti, a kasnije, kad budeš sredovečan, izgubićeš smisao za rad, bićeš iscrpen Lotarik, ugnjavIjen, i zasićen svojim vlastitim porocima, mučen uspomenama protračenih prilika i saznanja da si neuspeo čovek. Želeo sam da mu odgovorim. Pokušao sam. Nisam uspeo. A u tišini koja je sledila, odjednom sam se uplašio. Već neko vreme slovenski gutljaj napitka nije me tako dobro podržavao i, umesto toga, njegovi opakiji elementi Ijudski su udešavali moju utrobu. Osećao sam da sam bolestan, slab, i bespomoćan. I odjednom sam postao svestan užasne tišine, prekidane snegom napolju, a unutra samoća, hladnoća i morbidnost kao grob. Bili smo potpuno sami. Mi? Da li sam poludeo? Nov talas straha obuze me kad glas reče: — Da li još slušaš, Karole? Da li sam te ubedio? Ili da nastavim? To sam morao dovršiti, ili će tu biti moj kraj. Prisilio sam se da pogledam čoveka, i doviknuh: — Za ime božje, prestani, ako si to zbtlja ti. A ako sam ja, onda me nateraj da ućutim. Pre nego što se jeka utišala, začu se neki šum, kao da se otvaraju vrata, a zatim oštar nalet vetra, i odjednom prigušena svetlost se ugasi. Mrak koji je nastao ščepao me je. Bio sam uhvaćen izvan vremena i prostora, u jednoj dimenziji potpuno nezematjskoj i nepristupačnoj. Poželeo sam da ustanem i potrčim u očajničkom naporu da se spasem. Nisam mogao. Udovi su odbili da krenu. A onda u toj nedokučivoj dubini, tišina se prekinu polaganim koracima, neko mi je prilazio, Sleđen od užasa, ponovo sam se našao u onoj bezimenoj ulici. Sve bliže, bliže. To je bio kraj lova. Pokušao sam da viknem, ali glas je zatajio. Smrtno bolestan, čekao sam ono što mora doći. Mali krug svetlosti zasja mi na licu. Zobronski se nagmio nada mnom, s lampicom u ruci.
— Doktore Karole ... vi... vi ste bolesni. — Pazite — zakukah. — Biće mi zlo. Žestoko, rastao sam se od slovenskog društva drugo ništa nije bilo, nisam jeo od doručka. — Izvinite, — uspeh da najzad izustim. — Po celoj vašoj crkvi. Očistiću. — Ne — ne — Ja ću očistiti ujutru. Uvek ustajem mnogo pre mise. Ali... morate doći da vam spremim malo kafe. Kafa — nije mu promakao miris tog čistog alkohola. Pustio sam ga da me uzme za ruku i da me odvede kroz sakristiju. Morao me je voditi, noge kao da nisu bile moje. Polaganim korakom stigli smo u njegovu sobu. Koliko sam bio obavešten, on je bio siromašan: imao je jevtinu postetju, drveni sto, dve tvrde stolice, i raspeće. — Želite li leći? Odmahnuh glavom i sedoh na jednu stolicu. I dalje me je gledao s očiglednom brižnošću. — Ušli ste da se sklonite? Nekome sam morao reći, još sam bio daleko od toga da se povratim. Sve sam mu ispričao a završetak sam mu dva puta ponovio. Tamo smo razgovarali, jedan s drugim, kao što s vama razgovaram. Od jednostavno stavi ruku na moje rame i reče: — Prvo,... da skuvam kafu. Izašao je. I dalje sam se osečao kao da su me upravo sproveli sa agitovanja i da još nisam izašao iz ringa. Zobronski je bio negde u susednoj sobi. Čuo sam napad dubokog, upomog kašlja — to je njegova velika kaverna, pomislih: ne, po tom kašlju moraju biti dve. Onda on izađe sa šoljom kafe. Pomislih: mora da je tako piju u poljskim bogoslovijama, i biće to ista loša kafa. Ali iznenadilo me je, bila je dobra, i to mu promrmljah zahvaIjujući. — Moj veliki luksuz — reče on. — Poklon od dobrog Edlmana. Zaćutasmo. Šta će se dalje dogoditi?
— Da li se osećate bolje? — Da ... hvala vam. — Čak rekoh: — Oče. Opet ućutasmo. On sede na drugu stolicu. — Sine moj — reče on, i nastavi polagano, govoreći korektno, učeno engleski. — Ja nisam čovek koji prezire ćudo. Ali odgovor na vaš .. val bolni doživljaj veoma je jednostavan. Vi ste vodili razgovor sa vašom sopstvenom savešću. — On zastade da bi prigušio kašalj. — To je užasna i divna stvar, katolička savest, naročito kad nam je usađena u ranoj mladosti. Nikad se ne možete osloboditi savesti. Čak je ni otpadnici ne mogu potpuno izgubiti, zbog toga je jedan odmetnik uvek čovek bede. A noćas kad ste bili... — okievao je, — suviše stimulisani, oslobođeni svojih uobičajenih kontrola, vaša savest je nadvladala. Normalno, mi smo ti koji ispitujemo svoju savest. Noćas je vaša savest ispitivala vas. I sudila vam. Čutao sam. Njegovo objašnjenje je izgledalo logično, ali oduzimao mi je svu dramatiku. Ne, ne sasvim. Nisam mogao izustiti pitanje onag fatalnog datuma, devetog oktobra, ali mi je pomoglo da se pridržim svoga sopstvenog mišljenja. — A sada, sine moj, — reče on značajno, — oči gledno ste uznemireni. Molim vas učinite mi čast i ispri čajte mi. Potpuno sam omekšao. Više nisam bio Karol, bio sam krpa koja je bila isceđena i obešena, još mokra, da se osusi. Oslonivši se rukama o sto, ispričah mu. Bilo je mnogo toga a on me je saslušao u potpunoj fišini. — Sada, — reče on, — daću vam oproštaj greha. — Treba li da kleknem? — Ne, još se ne osećate dobro, ja ću kleknuti pored vas. Nisam ga mogao sprečiti. Zatvorio sam oči dok je on mrmljao reči. To nisam mogao ismejati I, ako vas zanima, nisam ni hteo. Ustao je, okrenuo se od mene i počeo da kašlje nekoliko minuta — suzdržavao se. — Sada idem da telefoniram vašoj dobroj sestri da dođe po vas automobilom. — Ona nije neki naročiti vozač — opomenuh ga, — Čak i ako dođe, neće znati da se vrati.
— Onda ću vas ja odvesti natrag. Pošao je do telefona, Nije odmah dobio vezu, možda su linije zauzete. No: sada je već razgovarao sa sestrom, mada sam izgubio pojam o vremenu, činilo mi se kao da je stigla iznenađujuće brzo. Želeo sam da vozim, ali sam znao da će to biti beznadežno, glava mi je pucaiti od bola a još se nisam smirio, Zobronski je želeo da nas vozi. — Oh, kako sam vas pogrešno ocenila, — Hilda je iskrivila vrat preko mene. — Tako dugo sedim i čekam, misleći da ste još uvek u onom gadnom mestu u Cirihu. A vi celo vreme, tako bolesni, sklonilj se u crkvu, i sa molitvama, takođe, kako čujem. — Ona me sada obgrli oko ramena. — Sada sve boije među nama, mein I i eber Herr D o k t o r, a kad uskoro ozdravite, uvek ćemo raditi mit grosser Freundschaft39 39 U velikom prijateljstvu, nem, prim, prev. Zobronski je najzad uspeo, mada je skoro dvaput naterao u jarak. Hilda je insistirala da se natrag odveze kolima u crkvu. Onda, grleći me rukom i starajući se o meni materinski, povela me je u moju sobu. — Malo dobre vrele supe, lieber Herr Doktor, a onda u vaš topao krevet... Sve se na kraju za mene dobro završilo. Imala je materinski instinkt, a meni je bio potreban. Srećni dani su ponovo počeli ovde u Mejbelu.
XXI Izašao sam umoran iz voza, iz prljavog kupea, još sav pun tunelskog dima, na stanicu Lou Level, i uputio se stepenicama uz zvuke muzike. Da li je gradska duvačka muzika izašla za ovu priliku? Ništa srdačnije ne može dočekati, ili uzbuditi kao veseli Sousa marš. Ali Modi i Senki jurile su prema meni, devojčice Vojske spasa, sa tamburinama i harmonijumom na točkovima, praveći krug ispod vlažnih železničkih lukova, dok je neko pseto lutalica s njuškom dignutom prema nebu, stvorilo neku sopstvenu pratnju. Aleluje, sećao sam se, počinjale su rano subotom po podne i išle sve do Venela, stizale na Market skver u vreme kad su se otvarali pabovi. Iza te grupe nije bilo nikoga, ispod tih lukova sa kojih je curelo, već samo jedan usamljeni nosač, i ni traga o nekim kolima. Snishodijivo sam ga zapitao: — Mogu li dobiti neki taksi? Oslonjen na stub, bio je zauzet oko pikavca. Stegao ga između kažiprsta i palca, trudeći se da izvuče i poslednji atom nikotina. Iskašijao se pre nego što je odgovorio: — Ima tamo jedan kod montera. — Da pokušamo telefonirati Hendersonu? — Zatvoreno je subotom po podne. Ponovo sam rastezao strune uspomena. — A šta je sa MakLohlansom? — Sada je pogrebno preduzeće. — Tako, moraću pešice. — Kako kažeš, brate. Taj bratski pozdrav, mada je došao iz Holivuda, izrečen uz kreščendo tamburina s dugotrajnim urlikanjem psa, bto je najmanje ohrabrujuči, Učtivo sam mu zahvalio dohvatlo torbu i pošao. Posmatrao je moj odlazak sa neprikrrvenim nepoverenjem.
Napolju je padala klša, ali po mišljenju domaćih to nije bilo ništa gore od škotske izmagice, imao sam knjige u torbi, koja, zbog toga, nije bila laka, a bio sam umoran posle dugog noćnog leta. Zašto je, zapitao sam se, moja bestijalna sudbina bila da vučem svoj prtljag u to dosadno malo selo, gde sam već primetio znakove odvratne nove izgradnje koja kvari izgled koji je nekad imalo. Stara akademija se dva velićanstvena tornja izgrađena od aberdinskog granita, zamenjena su kompleksom raznih nadleštava od stakla i metala u kojima su se nekoliko službenika, na prekovremenoip radu, polagano kretali, kao tužna morska čudovišia uhvaćena u akvarijumu. I georgijanski stuhovi Frlozofskog kluba kom je pripadao moj otac nisu ukrašavali tu prljavu ulicu. Umesto njega, lanac robnih kuća — izlagao je blistave reklame koje su vređale oko. Da je samo neko dobro srce pomislilo da podigne luk pobede, okićen vencima i veštačkim ružama, kako bi drukčiji bio moj povratak u to nesrećno mesto, Ali ko je mogao znati za moj povratak? Moj deda i baba, Brusovi, oboje su pomrli, časno pokopani ispod Keltskog krsta na lokalnom grobiju. Istina, ostao je otac Frarcis, i neuništivi Dingvol, ali kad ste odlučili da od sebe napravite upropašćenu budalu, pametno je odlagati sve uznemirujuće veze. Dovoljne su današnje brige, a današnje brige su moje delo. Pošao sam još malo dalje Hajstritom, zatim zaokrenuo ulevo u mirniju Barnsajd Road, koja je barem još izgledala nepromenjena. Karnedži biblioteka izgledala je obavijena svojim plaštom viktorijanskog pokoja, a pored nje nalazila se ista ona mala radnja u kojoj sam, zaboravljajući svoju vezu sa kraljevskim Brusovima, kupovao vreli prženi krompir za peni. Ako idem tim putem moram proći pored crkve, ali u to doba če sigurno biti prazna. Premestivši kofer u drugu ruku zastao sam iza ugla ulice. Opet ne valja, Karole! Kad sam ugledao St. Patrik crkvu dugi niz automobila bio je parkiran ispred ulaza, a gomila Ijudi skupila se oko njih. Pogreb, verovatno — možda je stari kanonik pobio lokalni mit da je večan. Ne, bilo je to venčanje, primetio sam bele vrpce na automobilima, neki su već počeli odlaziti. Okleveo sam. Opet si postao vitingtonski Karol? Nikad. Dostojanstvo i ispravnost su to zabranjivali, osim toga kladim se da sam se mogao izvući neopažen u sveopštoj gužvi. Ubrzao sam korake, ali su me automobili preticali, okrećući prema restoranu koji smo nekad zvali Hvalisanje. Onaj veliki, koji je vukao kutije od konzervi i moto upravo venčani, naglo se zaustavi dok sam prilazio iz suprotnog pravca trema, a tamo, kroz prazninu, tako mi bog pomogao, požurujući goste
koji su odlazili, bio je prečasni Francis. Primetio sam ga namah, iako sam okrenuo glavu, prikrivajući se u čučećem stavu, i malo šepajući, ličio sam sebi na putujućeg torbara koji prodaje jevtine toaletne stvarčice bezazlenim domaćicama i pokušao da se neopaženo izvučem. Bilo je uzaludno. Ugledao me je i jednim skokom, pojuri, polete preko ulice. — Lorense — Zagrli me i zaćas mi se učini kao da će me poljubiti. Bio je debeo, krupan i rumen, sa prijatnim osmehom, obučen u besprekornu odeću od najboljeg materijala na koju je neko zakačio ružin pupoljak. Iskoristio sam to da smanjim njegov ushićeni pozdrav. — Zar to nije protivno kanoničkom zakonu, oče? On pocrvene. — To je želela jedna deveruša, Lorense. — Da li je lepa? — Sve su lepe. A naravno skinuću ga pre nego što uđemo. — Da uđemo? — Naravno, moj dragi Lorense. Otkako smo čuli od oca Zobronskog da dolaziš, kanonik se parkirao u bašti Sestara, sa voznim redom na kolenima, sa striktnim naređenjima da te dovedem k njemu. Dakle, moralo je doći do toga. Bolje pre nego kasnije. Pustio sam da me Frank odvede stazom pored crkve do samostana. Već je skidao ružu i stavljao je u džep sa strane. Staviće je u čašu za pranje zuba u svojoj sobi. Dok smo prilazili kipu Device iznad pećine koja je obeležavala ulaz u baštu, on promrmlja: — Ovde te moram ostaviti, dragi Lorense. Ali često, često, ćemo se viđati, hvala bogu. — Onda čudnim šapatom procedi: »Jedno oko mu je slepo, a drugo oštećeno. Mora koristiti jako uvećavajuće staklo, ali nikako to nemoj pominjati. Strašno se naljuti«. Čekao sam da ode a onda pošao prema starom, veoma starom, skoro sjepom čoveku u pokretnoj stolici smeštenoj u zaklonu otvorene letnje kućice prekrivene rešetkama. Sada sam stajao pred njim. Da li me je video ili samo osećao da sam tu? Tvoj avion mora da je stigao na vreme. Uhvatio si Kaledonian u 12.15 sa Central Lou Level.
— Da kanoniče. — Moja predviđanja su bila tačna. To je gadan voz. Radnički, zar ne? — Da, kanoniče. Šta te je nateralo da pođeš noćnim letom iz Berna? I to na DC 3? Da li ste ikad primetili kako stari Ijudi vole da razrađuju putovanja na koja nikad neće poći? Pošao sam njime jer je jeftin let. — Bez para si, Karole? Potpuno sam propao, kanoniče, — i dodah: — Pošto me već želite uvrediti. Da li je osmeh prešao preko tog starog, tako starog ispijenog lica? Nestalo ga je. Pa, u svakom slučaju, vratio si se, Karole. Da, dojadio sam im pa su me izbacili. To je jedna od tvojih dobrih laži, Karole. Tvoj čudni prijatelj Poljak pisao mi je da su te dugo nagovarali da ostaneš, i glavna sestra i Odbor. Ništa nisam rekao, Kako je dobri otac sa onim stranim imenom? Bolestan je, — rekoh, dodah, pažljivo ga posmatrajući. — Teško. Ima kaverne na obe strane pluća. U stvari, očekujem da ću o njemu čuti rđave vesti devetog oktobra. Ne, to njemu ništa nije značilo. On samo reče: Šteta. Milo bi mi bilo da sam ga upoznao... No ... taj noćni let... Malo je razmišljao i činilo mi se kao da je utonuo u sebe za trenutak. Pokušao sam da olakšam razgovor. — Da li ste u poslednje vreme imali nekog partrtera za šah? — Dodavši glasnije da ga probudim: — Šah... vaša svetosti.
On se prenu. — Ne, moj mladi protivnik u poslednje vreme nije mnogo izlazio. Da ti kažem pravo, Karole, oni uopšte nemaju pojma da dolaziš a ja im nisam ni rekao. To mi je bilo drago i baš sam se spremao da mu zahvalim kad on dodade: — Ne da nisam želeo da Ti priuštim prijatno iznenađenje povratku izgubljenog sina. Plašio sam se, znaš, da u poslednjem trenutku ne promeniš odluku. Zaćutah na to. Verovatno je imao pravo. — Po svoj prilici trebalo ti je dosta Vremena da se odlučiš. Naravno, čini mi se da si i ti bio bolestan? Imao si slab nazeb? Klimnuh glavom — njegov izraz »slab« bio je tipičan i prijatan. Verovatno je znao da sam imao virusno zapaljenje pluća, ali sam se složio s njim. — Zbog jedne saune koju sam obavio u domaćoj kapeli. — Ah! — reče on, ali sa beskrajnim uživanjem. — Dvostruko si se očistio u takvoj jednoj zgradi. Onda si morao čekati na zamenu. Tri meseca, zar ne? — Da, — rekoh, pomislivši da je to pružilo dobrom Zobronskom mnogo vremena da utiče na mene, umirući na nogama, takođe a da nije ni zaplakao. — Pa, pošto si sada ovde, Karole, pošto su ti sada kroz neko misteriozno delovanje svemoćnog sporedna vrata otvorena — oprosti mi ako ti dosađujem sećajući se jedne primedbe koju sam jednom smatrao da je prikladna — sada ćeš ostati. Jer ćeš odmah videti kako si mnogo, i kome, kako si veoma potreban. A ako ih razočaraš, i mene, onda si izgubljena duša. Kad budem tamo gore, a to će možda biti uskoro, lično ću udesiti da ti se zabrani ulazak, — On zastade, posmetrajući me iz ugla onog zdravog oka. — Kaži nešto, Karole. Slušaš li me? — Da — rekoh. Šta sam drugo mogao reći tom Makijaveliju Severne Škotske? — Dobro. — Onda želim da dolaziš ovamo petkom po podne mirno, kao i ranije. Međutim, sada ćeš povesti onu jadnu nesrećnu ženu koja će uskoro postati majka tvoga drugog deteta.
Kakva eksplozija! Činilo mi se kao da se krov letnje kućice sručio na mene. No u dubini duše toga sam se plašio. Karol, potentni! Karol, propagator vere. Sada sam bio upućen, ulovljen, uzica i visak. On nastavi: Otac Francis obavlja sva venčanja, on voli venčanja, a žene ga jako vole, ali ovo ću ja obaviti. Slušaš li me, Karole? Govori, ili zauvek umukni i budi proklet, — Da, — rekoh. — Dobro. Srećan sam što si jednom, primetno dobrog raspoloženja. — On ispruži ruku, nejasno u mom pravcu. Prihvatio sam je, bila je puna kostiju i modrih vena. — Sada me ostavi. Debela Irkinja bolničarka koju mrzim i koja krije moju burmuticu uskoro dolazi a želim i ručati. Ako je to ručak, jer ga nazivam »papulom«. Bog te blagoslovio, moj predragi Lorense. I zapamti: u petak. Kofer mi je bio na kapiji. Podigao sam ga i pošao. U početku su mi koraci bili lagani i odmereni. Skorašnji razgovor me nije, baš ni najmanje da tako kažem, razveselio. No u toj srdačnoj pretposlednjoj frazi nalazio sam neku čudnu utehu. Jedna grupa muškaraca prošla je pored mene žureći na fudbalsku utakmicu. Koračao sam pognute glave, kofer mi je klaparao oko nogu, dok mi je topot rijihovih koraka, po tvrdom pločniku dopirao. Sa potpunim pomanjkanjem logike pomislih, poslao sam njihov pratilac, više nisam gonjen. Sada sam bio na uglu Renton Roada a kad sam skrenuo u taj poznati prolaz ubrzah korake. Čudnovato, takođe, srce mi je brže zakucalo. Začas sam bio tamo, u Krejg Kreščentu, preko puta Enisove kuće, koja je izgledala bednija zbog starih zaklona sa kojih se Ijuštila boja, polomljenog prozora u dodatnom hirurškom odeljenju, naplju je sedelo nekoliko pscijenata. Pogledao sam celu zgradu, i upotrebivši onu najpokudniju švajcarsku reč, rekoh sam sebi: — Karole, ti si učinio Rundtahrt40 40 Kružno putovanje, nem. prim. prev Duboko sam uzdahnuo, prešao preko puta, počeo se penjati pošljunčanom vijugavom stazom, širom otvorio prednja vrata i ušao pravo unutra. Dnevna soba je bila s leve strane, a doktor Enis je ležao, opružen na sofi, spavao je, sa otvorenim ustima, hrčući blago kroz nos. Njegova babička torba bila je na podu pored njega. lako je redovno uzimao svoju »čašicu za okrepljenje« bio je izmoren, naboranog lica, neobrijan, sitan ispijuvak sluzi stajao mu je na
gustim brkovima. Nije to bila neka lepa slika, ali Ijudska. To je bio čovek s kojim sam mogao da živim, i sa kojim ću možda jednog popodneva za vreme odmaranja otići da pecam u Lohu. Okrenuo sam se i izašao iz sobe a nisam ga ničim uznemirio. Na kraju hola stešnjenog zbog jedne ogromne vešalice za šešire i kapute, na kojoj su visili šeširi, svih vrsta, protezali kao kupus, kuhinjska vrata su bila otvorena. Držeći i dalje kofer produžio sam i stao na prag. Ni jedno ni drugo me nije primetilo. Sedela je za niskim kuhinjskim stolom, obučena u plavosivu radnu haljinu, okrenutu malo u stranu da umanji očigledno, vidljivu izbočinu, sa jednim laktom na stolu pridržavajući dlan koji je ležao na njenom spuštenom obrazu, dok je drugom rukom, kojom je držala kašiku, hranila je Denijela iz zdele za supu. Sedeo je blizu, oslanjajući se na nju, sa sivim šalom oko ramena. Bilo je očigledno po njegovom opštem izgledu, da je imao još jedno krvarenje. Činilo mi se da ih je iscrpenost zaokupila, udružila. Bio je to čist motiv Pikasa, njegov plavi period, a ubo me je kao nožem. Spustio sam kofer, srce mi je teško kucalo u grudima. Oni digoše pogled i ugledaše me. Ni zvuka nisu odali ali na dečakovom licu pojavi se neki izgled čuđenja i iznenađenja, i slabe radosti. A na njenom neverica udar, topeći se u jednu polaganu, jedinu suzu koja je kanula. Disao sam tako mirno trenutak, trenutak koji sam svakako čekao celog svog života. Samo za taj jedan tih trenutak, sva odvratna ličnost koja je bila Karol nestade a ja sam proživeo milion godina čiste, neukaljane radosti. Onda sam opet postao Karol. — Vratio sam se — rekoh. Glupo tvrđenje nečeg očiglednog, ali to sam rekao. Počeli su udarati na vrata ordinacije — verovatno je Enis celu noć bio u poseti bolesnika i sasvim je preskočio prepodnevne preglede. — Kasnije bih voleo da dobijem malo te supe, — rekoh, dodavši skromnije, preko ramena, kad sam skrenuo u prolaz sa strane, — ako nešto ostane. — Istina, ništa nisam pojeo, osim jedne zemičke, tvrde kao kamen u bifeu Centrate, Sišao sam niz deset istrošenih stepenica u sobicu koja je služila kao soba za prijem. Obukao sam ne baš tako čist beli mantil koji je visio iza vrata, uzeo Enisov stetoskop koji je ležao na malom trošnom radnom stolu, i zakačio ga iza
ušiju. Sada su napolju udarali čizmama o rešetke. Koraknuo sam kroz malu čekaonicu i širom otvorio vrata. — Šta vi, do đavola, mislite da radite, zašto uopšte toliko gatamite. Ja sam ovde novi doktor i to ne dozvoIjavam. Ulazite tiho ili ću vam baciti kartone. — Nasta mrtva tišina. Ušli su mirno. — E, ko je prvi? — rekoh, sedajući za radni sto. Jedna bakica oko sedamdeset godina, mučeći se uđe unutra — u crnoj vunenoj kapi, škotskoj kariranoj vunenoj marami, iznošenim ali elegantnim rukavicama. Kad se namestila, teško dišući, pogledah je ćufeći, očekujući šta će reći. Sećao sam se da je bila verni posetilac lekara, prepuna artritisa, neuritisa i bronhitisa, sa zapaljenim a verovatno i otečenim čirom, i, na način kako je sela, zatvrom i šuljevima. Da li ću moći to da izdržim — gorku medicinu kao pre? Da. Sa Dejvigan koja mi visi o vratu, Franku koji se prilepio, i tom malom paketu u kuhinji o kome se moram starati, moraću da izdržim. Moraću, barem, da pokušam. K R A J
PUN DŽEP RAŽI ....................................................................................................................... 2 I...................................................................................................................................................... 3 II .................................................................................................................................................. 12 III................................................................................................................................................. 29 IV................................................................................................................................................. 34 V.................................................................................................................................................. 47 VI................................................................................................................................................. 53 VII ............................................................................................................................................... 60 VIII.............................................................................................................................................. 64 IX................................................................................................................................................. 74 X.................................................................................................................................................. 83 XI................................................................................................................................................. 89 XII ............................................................................................................................................... 97 XIII............................................................................................................................................ 103 XIV............................................................................................................................................ 109 XV ............................................................................................................................................. 117 XVI............................................................................................................................................ 123 XVII .......................................................................................................................................... 127 XVIII......................................................................................................................................... 134 XIX............................................................................................................................................ 140 XX ............................................................................................................................................. 145 XXI............................................................................................................................................ 155