Luis je koračao. Mars se mora hladiti. Gde je onda?" Lutkar poče da zvižduće neku čudnu melodiju. "Rešetka?" Luis stade u pola koraka. "Rešetka. Tačno. A to bi značilo... tanj! Tako prosto?" "Malo smo napredovali. Naš sledeći potez?" Dosta su naučili posmatrajući donju površinu svetova. Znači... "Odvedi nas na Kartu Zemlje, u podzemni nivo, molim te." "Aj, aj", reče Poslednji. Igla nastavi da se kreće u smeru okretanja. Toliki okean, pomisli Luis. Tako malo kopna. Zašto je inženjerima Prstena bilo potrebno toliko slane vode samo na dva mesta? Dva zbog ravnoteže, razume se, ali zašto toliko velika? Rezervoari? Delimično. rezervati morskog života na napuštenom svetu Paka? Za jednog konzervativca to bi bilo vredno nagrade; ali to su bili Paki zaštitnici. Sve što bi oni učinili bilo je sa ciljem da zaštite sebe i svoje krvne potomke. Karte, pomisli Luis, predstavljale su vrhunski vid skretanja od tog načela. Uprkos tome što se okeansko dno javljalo samo u obrisima, Zemlju je bilo lako prepoznati. Luis upre prst u ravne obline kontinentalnih ploča dok su prolazili ispod Afrike, Australije, Amerike, Grenlanda... rebara ispod Antarktika i Arktičkog okeana ... stanovnici Prstenastog sveta gledali su učtivo i klimali. Zašto bi oni marili? To nije bio njihov dom. Da, učiniće sve što je u njegovoj moći da vrati Harkabiparolin i Kavaresksenjajoka kući, ako ništa drugo ne bude u stanju da uradi za njih. Luis Vu je sada bio bliže Zemlji nego što će ikada biti. Iznad njih nastavi da promiče morsko dno. Zatim linija obale: pljosnata zaobljenost kontinentalne ploče čiji je granični deo predstavljao lavirint zatona, zaliva, rečnih delti, poluostrva, arhipelaga i neravnih pojedinosti suviše tananih za ljudsko oko. Igla je napredovala na levu stranu u smeru okretanja. Prođoše ispod šupljih planinskih venaca i ravnih mora. Jedna pravilno iscrtana linija protezala se pravo u smeru okretanja; a na njenom bližem kraju, zrak svetlosti... Božja pesnica. Nešto ogromno pogodilo je Prstenasti svet pre dosta vremena. Plamena lopta potisnula je pod Prstenastog sveta naviše davši mu oblik iskošene kupe, a zatim se probila napolje. Pružajući se gotovo u suprotnom smeru od velikog levkastog obličja nalazio se trag jednog mnogo kasnije prispelog meteorita: jedna obogaljena svemirska letelica Opštih Proizvoda, sa putnicima smrznutim u stazisu dodirnula je tlo u vodoravnom položaju pri brzini od sedam stotina sedamdeset milja u sekundi. Tanj, oni su u stvari iskrivili skrit! Topla igla istrage stade da se diže uz snop svetlosti: krvava sunčeva svetlost prodirala je uspravno kroz krater u planinu Božje pesnice. Krhotine skrita istanjene kada se probila stara plamena lopta, stajale su poput manjih vrhova oko vulkanske kupe. Brod se izdiže iznad njih. Pustinja se pružala niz padine i daleko u daljinu. Udarac kojim je stvorena Božja pesnica spalio je celokupni život na površini dosta većoj od Zemlje. Daleko, daleko u daljini, stotinu hiljada milja daleko, plavetnilo daljine pretopilo se u plavetnilo mora; samo im je visina od hiljadu milja na kojoj se Igla nalazila omogućavala da vide tako daleko. "Krenimo", reče Luis. "Zatim nam daj pregled onoga što hvataju kamere na lenderu. Da vidimo kako je, Hmii." "Aj, aj."
27. VELIKI OKEAN Šest pravougaonih prozora lebdelo je s druge strane trupa. Šest kamera prikazivalo je upravljačku palubu lendera, donju palubu i četiri spoljna prizora. Upravljačka paluba bila je prazna. Luis potraži svetla za slučaj opasnosti, ali ne nađe nijedno upaljeno. Autodok je još ličio na ogroman, zatvoren kovčeg. Nešto nije bilo u redu sa spoljnim kamerama. Prizor se ljuljao, pomerao i promicao u sjajnim bojama. Luis je razabirao dvorište, otvore za strelce, nekoliko kzina u kožnim oklopima koji su čuvali stražu. Ostali kzini trčali su tamo-amo četvoronoške: nejasne pruge. Plamenovi! Branioci su podigli lomaču oko lendera! "Poslednji? Možeš li odavde podići lender? Rekao si da imaš daljinske upravljače." "Mogao bih ga podići", reče Poslednji, "ali to bi bilo opasno. Mi smo... udaljeni smo dvanaest minuta od Luka u smeru okretanja i malo ulevo od Karte Kzina... tri stotine trideset miliona milja. Da li bi očekivao od mene da upravljam lenderom sa zaostatkom zbog brzine svetlosti od tri i po sekunde? Sistem za održavanje života dobro radi." Četiri kzina jurnuše preko dvorišta da širom otvore masivnu kapiju. Unutra uvukoše vozilo na točkovima i stadoše. Bilo je veće od vozila mašinskog naroda koje je Luisa Vua dovezlo do lebdećeg grada. Na četiri branika bilo je postavljeno projektilsko oružje. Kzini se pojaviše i počeše da proučavaju lender. Da li je gospodar zamka zvao nekog komšiju u pomoć. Ili je komšija došao da traži svoje pravo na neosvojivu leteću tvrđavu? Topovi na vozilu okrenuše se prema kamerama i suknuše. Plamen se rascveta; kamere zadrhtaše. Velike narandžaste mačke se pognuše, zatim pridigoše da vide šta su postigle. Na upravljačkoj palubi nije se upalilo nijedno svetlo za slučaj opasnosti. "Ti divljaci ne poseduju sredstva koja bi mogla naneti štetu lenderu", reče Poslednji. Eksplozivni projektili ponovo poletoše na lender. "Verujem ti na reč", reče Luis. "Nastavi da osmatraš. Da li smo dovoljno blizu da mogu dopreti do lendera pomoću prenosnih diskova?" Lutkar pogleda sam sebe u oči. Nekoliko trenutaka ostade u tom položaju. Zatim progovori. "Nalazimo se dve stotine hiljada milja u smeru okretanja od Karte Kzina i stotinu dvadeset milja ulevo. Skretanje ulevo je zanemarljivo. Udaljenost u smeru okretanja bila bi pogubna. Ona pruža Igli i lenderu relativnu brzinu od osam desetina milja u sekundi." "Suviše?" "Naša tehnologija nije čudotvorna, Luise! Prenosni diskovi mogu upiti kinetčku energiju do dve stotine stopa u sekundi, ne više." Eksplozije su raspršile lomaču. Stražari kzina u oklopima ponovo su je podizali. Luis nije želeo da odustane. "U redu. Najbrži način na koji me možeš prebaciti tamo jeste da krenemo pravo u smeru suprotnom od smera okretanja sve dok ne budem u stanju da upotrebim prenosne diskove. Zatim možemo polako nastaviti nadesno." "Aj, aj. Kojom brzinom?" Luis otvori usta koja mu i ostadoše otvorena dok je razmišljao. "A sada, evo jednog zadivljujućeg pitanja", reče on. "Šta odbrana od meteora na Prstenastom svetu smatra za meteor? Ili za osvajačku svemirsku letelicu?" Lutkar mu priđe s leđa i stade ustima da prebira po kontrolama. "Smanjio sam ubrzanje. Trebalo
bi da porazgovaramo o ovome. Luise, ne razumem kako su Graditelji gradova znali da slobodno mogu izgraditi obodni transportni sistem. Bili su u pravu, ali kako su znali?" Luis zatrese glavom. Mogao je da shvati zašto su zaštitniici sa Prstenastog sveta morali da programiraju meteorsku odbranu tako da ne puca na obodni zid. Siguran pronalazak za njihove vlastite brodove... ili su možda pronašli da kompjuter puca na visinske mlaznike uvek kada oni izbacuju perjanicu gasa pri velikoj brzini. "Rekao bih da su Graditelji gradova počeli od malih brodova pokušavajući potom sa sve većim. Pokušaj se isplatio." "Glupo. Opasno." "Već znamo da su činili slične stvari." "Imaš moje mišljenje. Na zapovest, Luise: kojom brzinom?" Visoka pustinja postepeno se spuštala: spaljena i beživotna zemlja; ekologija uništena i zagrejana do usijanja pre mnogo hiljada falana. Šta je to odozdo udarilo Prstenasti svet? Kometa obično nije toliko velika. Asteroida i planeta nije bilo; oni su očišćeni iz sistema za vreme građenja Prstenastog sveta. Igla je već postigla zavidnu brzinu. Tle pred njima počinjalo je da se zeleni. Bilo je i srebrnastih niti reka. "Za vreme prve ekspedicije leteli smo brzinom od dva maha, koristeći letcikle", reče Luis. "Sada će nam biti potrebno... osam dana pre no što budem mogao da upotrebim prenosne diskove. Suviše tanj dugo. Pretpostavljam da odbrana od meteora puca na stvari koje se brzo kreću u odnosu na površinu. Koliko brzo?" "Najlakši način da to saznamo jeste da ubrzavamo dok se nešto ne dogodi." "Da čovek ne poveruje da tako nešto kaže jedan Piersonov lutkar." "Imaj poverenja u inženjerstvo lutkara, Luise. Delovaće stazisno polje. Nijedno oružje ne može nam nauditi u stazisu. U najgorem slučaju vratićemo se u normalno stanje pošto udarimo o površinu, a onda ćemo nastaviti da se krećemo smanjenom brzinom. Postoji hijerarhija rizika, Luise. Najopasnija stvar koju sledeće dve godine možemo da činimo jeste da se krijemo." "Ja ne... da je to Hmii rekao... ali Piersonov... daj mi minut da razmislim." Luis zatvori oči i pokuša da misli. Zatim: "Slušaj kako ti ovo zvuči. Prvo smo odbacili upropaštenu sondu, onu koju smo ostavili u Biblioteci..." "Ja sam je prebacio." "Kuda?" "Na najbližu visoku planinu sa ogoljenim vrhom od skrita. Najsigurnije mesto koga sam mogao da se setim. Sonda je još korisna iako više ne može da proizvodi gorivo." "To je dobro mesto. Ne pokušavaj da je pomeriš. Samo uključi svaki senzor na sondi, kao i svaki senzor na Igli i lenderu. Upravi većinu njih u pravcu senkovitih kvadrata. Dobro, gde bi još postavio odbranu od meteora? Imaj na umu da ne može pucati ni na šta što se nalazi ispod poda Prstenastog sveta." "Nemam pojma." "U redu. Upravićmo kamere po celom Luku. Kamere na senkovite kvadrate. Kamere na sunce. Kamere na Kartu Kzina i Kartu Marsa." "Jasno." "Ostaćemo na visini od hiljadu milja. Da skinemo sondu iz spremišta? Podesimo je da nas prati?" "Naš jedini izvor goriva? Ne." "Onda počni da ubrzavaš dok se nešto ne desi. Kako ti to zvuči?" "Aj, aj", reče Poslednji i okrenu se ka kontrolama. A Luis, kome bi dobro došlo još razgovora, još
vremena da se ohrabri, on je ćutao. Kamere su zabeležile, ali nijedan od putnika sa Igle nije ništa primetio. Čak i da su gledali uvis, ne bi uspeli da spaze. Videli bi sjajne zvezde i prošarani plavi Luk koji je sjajio naspram crnog svemira i jedan crni krug na vrhu Luka gde je bleštavi zaštitnik Igle zaklanjao golo sunce. Ali oni čak nisu ni gledali uvis. Ispod uništenog motora hiperpogona tle je bilo zeleno od života. Preovladavale su džungla, močvara i divljina sa mestimičnim potezima obrađenog zemljišta nepravilnog oblika. Od hominida Prstenastog sveta koje su do sada sreli većina ih nije ličila na seljake. Na mirnom moru bilo je malih skupina brodova. Jednom su prešli preko paučinaste mreže puteva široke pola sata leta, sedam hiljda milja. Teleskop im je pokazivao atove koji su nosili jahače ili vukli mala kola. Nije bilo vozila koja se sama kreću. Kultura Graditelja gradova mora da je ovde opala i ostala na niskom nivou. "Osećam se kao boginja", reče Harkabiparolin. "Niko drugi ne može ovo da vidi." "Poznavao sam jednu boginju", reče Luis. "Bar je mislila da to jeste. I ona je bila Graditelj gradova. Pripadala je posadi svemirske letelice; ona je verovatno videla ono što ti sada gledaš." "Ah." "Ne dopusti da ti to udari u glavu." Planina Božije pesnice lagano se smanjivala. Zemljin mesec mogao se ugnezditi u toj prostranoj ljusci. Planina se morala gledati iz takve udaljenosti, posmatrati iza predela prostranijeg od nastanjivih površina svih svetova poznatog svemira, da bi se mogla oceniti njena veličina. Luis se nije osećao kao bog. Osećao se sićušnim. Ranjivim. Poklopac autodoka na lenderu nije se pomerio. Luis upita: "Poslednji, da li je Hmii mogao zadobiti i druge povrede?" Lutkar nije bio na vidiku, ali njegov jasan glas dopre do njih. "Svakako." "On možda umire tamo unutra." "Ne. Luise, imamo posla. Ne gnjavi me!" Pogled iz teleskopa postade nejasan. Sjajno tlo hiljadu milja ispod njih sada se naočigled kretalo; brzina Igle prešla je pet milja u sekundi. Orbitalna brzina Zemlje. Pokrov oblaka sijao je tako jako da su oči bolele. Daleko napred, šahovska panorama obrađenih polja postojano se smanjivala. Pravo ispod njih, tle se najpre udubilo da bi potom prešlo u ravni travnjak dugačak stotinama milja. Ravnica se protezala desno i levo dokle god je pogled sezao. Reke koje su navodnjavale ravnicu pretvorile su se najednom u zelene močvare. Lako je bilo slediti izlomljenu liniju obrisa zaliva, uvala, ostrva, poluostrva: obala Prstenastog sveta predviđena za lako korišćenje čamaca i brodova. Ali to je bila međa u smeru okretanja. Zatim je nastupilo nekoliko stotina milja ravne, solju zatrovane zemlje. A onda plava linija okeana. Luis oseti kako mu se dlake kostreše na vratu od ovog novog saznanja o posledicama nastajanja Božje pesnice. Čak i na ovolikoj udaljenosti, obala Velikog okeana bila je izdignuta; more se povuklo sedam ili osam stotina milja. Luis protrlja zaslepljene oči. Tamo dole bilo je suviše svetlo. Ljubičasta jarka svetlost... Zatim tama. Luis čvrsto sklopi oči. Kada ih je otvorio ne primeti nikakvu razliku: tama kao sama unutrašnjost stomaka. Harkabiparolin zavrišta. Kavaresksenjajok zamlatara rukama. Jednom udari Luisa po ramenu, a zatim ga obema šakama steže za mišicu i obesi se o nju. Ženin vrisak iznenada prestade. Ona zatim reče stegnutih zuba: "Luvevu, gde se nalazimo?"
Luis reče: "Prema mojoj slobodnoj proceni - na dnu okeana." "U pravu si", reče Poslednji kontraaltom. "Imam dobar pregled okoline posredstvom radara za dubinsko snimanje. Da upalim reflektore?" "Svakako." Voda je bila tamna. Igla se nije nalazila onoliko duboko koliko je mogla da potone. Bilo je riba koje su njuškale unaokolo; čak se u blizini našla ukotvljena i šuma morskog korova. Dečak oslobodi Luisa i priljubi nos uza zid. Harkabiparolin je takođe zurila, ali i drhtala. Ona upita: "Luvevu, možeš li mi objasniti šta se dogodilo? Ali tako da ima smisla?" "Utvrdićemo", reče Luis. "Poslednji, podigni nas. Nazad na visinu od hiljadu milja." "Aj, aj." "Koliko dugo smo bili u stazisu?" "Ne mogu da kažem. Iglin merač vremena se zaustavio, razume se. Poslaću znak sondi tražeći podatke, ali zakašnjenje zbog ograničenosti brzine svetlosti iznosi šesnaest minuta." "Kojom smo se brzinom kretali?" "Pet zarez osamdeset jednu milju u sekundi." "Onda nas ubrzaj do pet i zadrži nas na tome dok ne vidimo na čemu smo." Signali sa lendera ponovo se javiše kada se Igla približi površini. Vatra je još okruživala lender. Autodok je i dalje bio zatvoren. Hmii je već trebalo da se do sada pojavi, pomisli Luis. Oko njih granu plava svetlost. Igla se oslobodi okeana i suknu naviše ka sunčevoj svetlosti. Komandni most jedva da je zadrhtao kada su se vinuli iz okeana pri brzini od dvadeset gravitacija. Pogled unared bio je poučan. Četrdeset ili pedeset milja iza njih ogromni talasi kotrljali su se preko ravne obale koja je nekada bila podmorska kontinentalna ploča. Jedna izdubljena linija protezala se pravo unazad sa obale. Igla nije udarila u vodu. Plamena lopta udarila je u zemlju i nastavila da se kreće po njoj. U pozadini obala se pretvarala u travnatu ravnicu. Još dalje, u šumu. Sve je to gorelo. Hiljade kvadratnih milja plamene oluje, ognja koji je kuljao sa svih strana, stremeći pravo uvis u središtu, poput pare koja se uzdizala iznad prostranstva suncokreta daleko, daleko odatle. Udar Igle nije mogao sve to da izazove. "Sada znamo", reče Poslednji. "Odbrana od meteora programirana je da puca na naseljene oblasti. Luise, uplašen sam. Utrošena energija ravna je onoj koja je pokrenula Flotu svetova. A automati mora da ovo stalno ponavljaju." "Znamo da su Paki bili veoma pametni. Kako je to izvedeno?" "Ne smetaj mi izvesno vreme. Obavestiću te." Poslednji nestade. To je slutilo na nepriliku. Lutkar je bio u posedu svih uređaja. Mogao je da zagnjuri glave, a da Luis to ne zna? U ovom času lutkar možda ni za šta nije bio kadar... Harkabiparolin ga povuče za ruku. On odbrusi: "Šta je?" "Luvevu, nije mi lako da te ovo pitam. Zdrav razum mi popušta. Saletaju me razne sile, a ja čak ne mogu ni da ih opišem. Molim te, šta nam se dogodilo?" Luis uzdahnu. "Trebalo bi da ti ispričam o poljima stazisa i odbrani od meteora Prstenastog sveta. Takođe, o Piersonovim lutkarima, trupovima Opštih Proizvoda i Pakima." "Spremna sam." On je pričao, a ona je klimala i postavljala pitanja na koja je on odgovarao. Nije mogao biti siguran koliko je razumela, a i on sam je znao mnogo manje nego što je to želeo. Uglavnom se pravio kao da Luis Vu zna o čemu govori. Kada ju je ubedio u to, postala je smirenija, a to je bilo upravo ono čemu je težio.
Uskoro ga ona povede ka vodenom krevetu... uopšte nije obratila pažnju na Kavaresksenjajoka koji im se jednom osmehnuo preko ramena, a zatim nastavio da promatra Veliki okean koji je promicao. Rišatra je donela spokoj. Lažan, možda. Ali šta mari. Tamo dole sigurno je bilo mnogo vode. Sa visine od hiljadu milja videlo se nadaleko pre no što bi vazdušni pokrov zaklonio pogled. A na pretežnom delu tog prostranstva nije bilo nijednog jedinog ostrva! Videli su se obrisi morskog dna koje je mestimično bilo dovoljno plitko. Ali jedina ostrva nalazila su se daleko iza njih, a i ta su verovatno predstavljala tek podvodne vrhove pre no što je Božja pesnica izobličila tle. Bilo je oluja. Uzalud bi neko tragao za spiralnim ustrojstvima koja su označavala orkane i tajfune. Ali postojala su ustrojstva oblaka koja su nalikovala na reke u vazduhu. Moglo se videti kako se kreću: čak i sa ove visine gledano, oni su se kretali. Kzini koji su prkosili tom prostranstvu nisu bili kukavice, a oni koji su se vratili nisu bili budale. Ustrojstvo ostrva na obzorju s leve strane... mora da je Karta Zemlje. Bila je izgubljena u svom tom plavetnilu. Jedan hladan, odmeren kontraalt prodro mu je u misli. "Luise? Smanjio sam našu maksimalnu brzinu na četiri milje u sekundi." "U redu." Četiri, pet... šta mari? "Luise, šta si rekao, gde je smeštena odbrana od meteora?" Nešto u lutkarevom tonu... "Nisam rekao, Ne znam." "Na senkovitim kvadratima, rekao si. Snimljeno je. Mora da se nalazi na senkovitim kvadratima ako odbrana od meteora ne može da štiti Prstenasti svet odozdo." Nikakva osećanja, nikakvo naglašavanje nije se naziralo u tom glasu. "Treba li to da znači da nisam bio u pravu?" "Obrati pažnju na ovo, Luise. Kada smo prekoračili četiri zarez četiri milje u sekundi, sunce je buknulo. Imam to na optičkom snimku. Nismo ništa primetili zbog zaštitnika od buktinja. Sunce je izbacilo mlaz plazme dugačak nekoliko miliona milja. Teško ga je bilo pratiti jer je išao pravo na nas. Nije napravio luk duž linije sunčevog magnetskog polja kao što to buktinje obično čine." "Nas nije pogodila solarna buktinja." "Buktinja je suknula nekoliko miliona milja u razdoblju od dvadeset minuta. Zatim je iz nje izleteo ljubičasti snop." "Oh, moj bože." "Gasni laser veoma velikog dometa. Zemlja još sija tamo gde je pao snop. Procenjujem da pokriva oblast deset kilometara u prečniku: nije to neki naročito uzak snop, ali on to normalno ne bi ni trebalo da bude. Čak i uz skromnu delotvornost tako velika buktinja opskrbljivala bi snop gasnog lasera energijom od tri puta deset na dvadeset sedmi erga u sekundi i to pun čas." Tišina. "Luise?" "Daj mi minut da razmislim. Poslednji, to oružje je fantastično." Tada mu sinu: tajna inženjera Prstenastog sveta. "Zato su se osećali sigurnim. Zato su mogli da sagrade Prstenasti svet. Mogli su da odbiju bilo kakvu vrstu najezde. Posedovali su lasersko oružje veće od svetova, a veće od sistema Zemlja-Mesec, veće od ... Poslednji? Mislim da ću se onesvestiti." "Luise, nemamo vremena za to." "Šta je to izazvalo? Nešto je izazvalo sunce da izbacuje plazmu. Magnetsko, mora da je magnetsko. Da to nije možda jedan od zadataka senkovitih kvadrata?"
"Ne, mislim da nije. Kamere su zabeležile da se prsten senkovitih kvadrata razmakao kako bi propustio snop, a skupio na nekom drugom mestu kako bi, po svoj prilici, zaštitio zemlju od prevelikog izlaganja sunčevim zracima. Ne možemo pretpostaviti da je taj isti prsten senkovitih kvadrata takođe magnetski upravljao fotosferom. Jedan inteligentni inženjer napravio bi dva odvojena sistema." "U pravu si. Potpuno si u pravu. Ipak proveri. Zabeležili smo sva moguća magnetska dejstva iz tri različita ugla. Pronađi šta je to izizvalo sunce da se razbukti." U ime Alaha, Kdapta, Brame, Finejgela, neka to budu senkoviti kvadrati! "Poslednji, bilo šta da otkriješ nemoj da se smotaš." Nastupila je čudna pauza. Zatim: "Pod ovim okolnostima to bi bila propast za sve nas. Ja to ne bih učinio sem u slučaju da ne preostaje nikakva nada. O čemu razmišljaš?" "Uvek ima nade. Ne zaboravi." Konačno su ugledali Kartu Marsa. Bila je udaljenija od Karte Zemlje... sto hiljada milja pravo s desne strane... ali za razliku od Karte Zemlje predstavljala je kompaktnu masu. Iz ovog ugla videla se u obliku crne linije: devedeset milja iznad mora kao što je Poslednji i predvideo. Jedna crvena lampica zatreperi na ploči sa uređajima u lenderu. Temperatura: sto deset Farenhajta, prava temperatura za saunu. Nijedna svetiljka nije zatreperila na velikom kovčegu u kome je bio Hmii. Autodok je posedovao vlastito podešavanje temperature. Kzini-branioci izgleda da su ostali bez eksploziva. Ali njihova zaliha drva za potpalu činila se beskonačna. Još dvadeset hiljada milja pri brzini od četiri milje u sekundi. "Luise?" Luis iziđe iz polja za spavanje. Poslednji je, pomisli on, izgledao užasno. Griva mu je bila raščupana, a granati su mu visili s jedne strane. Koračao je kao da su mu kolena od drveta. "Smislićemo nešto drugo", reče mu Luis. Poželeo je da nekako prođe kroz zid, da ščepa lutkarevu grivu i da ga na neki način umiri. "Možda u tom zamku postoji neka biblioteka. Možda Hmii već zna nešto što mi ne znamo. Tanj, možda ekipa za popravke već zna odgovor." "I mi znamo odgovor. Prilika da proučavamo sunčeve pege odozdo." Lutkarev glas bio je studen, glas kompjutera. "Ti si gađao, zar ne? Šestougaono ustrojstvo superprovodnika umetnuto u pod Prstenastog sveta. Skrit se može namagnetisati tako da se time upravlja mlazevima plazme u solarnoj fotosferi." "Tako je." "Možda je upravo jedan takav događaj decentrisao Prstenasti svet. Mlaz plazme ispaljen na neki meteorit, zalutalu kometu, pa čak i na flotu sa Zemlje ili Kzina. Plazma je udarila o Prstenasti svet. Nije bilo visinskih mlaznika koji bi ga vratili na mesto. Bez mlaza plazme i sam meteor mogao bi za to biti dovoljan. Ekipa za popravke došla je kasnije: suviše kasno." "Nadajmo se da nije." "Rešetka nije rezervni deo za visinske mlaznike." "Nije. Je li to dobro?" "Ne." "Šta ćeš preduzeti?" "Ispunjavaću naređenja." "Dobro." "Da sam još Poslednji u ovoj ekspediciji ja bih sada odustao." "Verujem ti." "Znaš li koja je najgora mogućnost? Utvrdio sam pomoću kompjutera da se sunce možda može
pomeriti. Sunce se može nagnati da se ponaša kao gasni laser, obrazujući fotonski pogon za samo sunce. Prstenasti svet bio bi takođe pokretan sunčevom gravitacijom. Ali čak i najveći potisak bio bi nedovoljan, suviše mali da nam pomogne. Pri svakoj vrednosti iznad dva puta deset na minus četvrti gracitacije ubrzanja Prstenasti svet ostao bi pozadi. U svakom slučaju zračenje iz plazme uništilo bi ekologiju. Luise, da li se ti to smeješ?" Luis se smejao. "Nikada nisam razmišljao o tome da pomerim sunce. Tako nešto uopšte mi ne bi palo na pamet. Ti si, međutim, isprednjačio i izvršio proračune?" Studen i menhnički glas mu uzvrati: "Jesam. To nam ne može pomoći. Šta još preostaje?" "Izvršavaj naređenja. Održavaj brzinu od četiri milje u sekundi u smeru suprotnom od smera okretanja. Obavesti me o tome kada ću moći da se prebacim na lender." "Aj, aj." Lutkar se okrete od njega. "Poslednji?" Jedna glava ga pogleda. "Ponekad nema smisla predati se."
28. KARTA KZINA Sve lampice sijale su zelenim sjajem. Ma kakvo bilo medicinsko stanje, autodok je ipak nekako obavljao svoj posao. Hmii je tamo unutra bio živ... živ, ako već ne i zdrav. Ali termometar na upravljačkoj palubi pokazivao je temperaturu od sto šezdeset stepeni Farenhajta. Poslednji reče: "Luise, da li si spreman da pređeš?" Karta Marsa predstavljala je crnu povlaku ispod linije hologramskih 'prozora' pravo s desne strane. Kartu Kzina bilo je mnogo teže videti. Nekoliko lučnih stepeni pored Marsa i pedeset hiljada milja dalje, Luis razazna plavo-sive linije naspram plavo-sivog mora. On reče: "Još nismo tačno naspram." "Ne. Okretanje Prstenastog sveta i dalje će stvarati brzinsku razliku između Igle i lendera. Ali vektor je vertikalan. Možemo to dovoljno dugo nadoknađivati." Luisu je bio potreban trenutak da te reči prevede u dijagram. "Zaronićeš u okean sa visine od hiljadu milja." "Da. Sada nijedan rizik nije nerazuman s obzirom na stanje u kome smo se našli zahvaljujući tvojoj nerazumnosti." Luis prasnu u smeh (jedan lutkar uči Luisa Vua hrabrosti?) i isto tako brzo prestade. Na koji drugi način bi jedan bivši Poslednji inače mogao da povrati makar i deo svog autoriteta? On reče: "Dosta dobro. Počni da ponireš." On okrenu brojčanik naručivši par drvenih cokula. Skide radni kombinezon i obmota ga oko zaštitnog odela i ogrtača, ali reflektorski laser zadrža u ruci. Prazan morski predeo stade da se proširuje. "Spreman." "Kreni." Luis napravi jedan džinovski korak i pređe sto dvadeset hiljada milja. Kzin, pre dvadeset godina: Luis Vu ležao je opružen na jednom izlizanom kamenom fošu i razmišljao o sebi. Ove čudno oblikovane kamene ležaljke zvane fošeti bile su isto toliko zastupljene svuda po parkovima za lov na Kzinu, kao i klupe po parkovima ljudi. Bile su oblikovane gotovo poput bubrega da bi odgovarale kzinu-mužjaku koji leži napola sklupčan. Kzinski parkovi za lov bili su poludivlji i u njima su se nalazile kako grabljivice tako i životinje koje se love zbog mesa: narandžasto-žuta džungla sa fošetima kao jedinom primesom civilizacije. Sa populacijom koja je brojala na stotine miliona članova planeta je, prema merilima kzina, bila prenatrpana. Isti je slučaj bio i sa parkovima. Luis je krstario džunglom od jutra. Bio je umoran. Klateći nogama posmatrao je stanovništvo kako prolazi pored njega. Unutar džungle narandžasti kzini bili su gotovo nevidljivi. Jednog trenutka ne bi se videlo ništa. U sledećem, tu je odjednom četvrt tone inteligentnog mesojeda na svežem tragu nečeg brzog i uplašenog. Kzin-mužjak bi iznenada zastao i zagledao se - u Luisov osmeh na stisnutim usnama (jer kzin pokazuje zube u znak izazova) i u znak Patrijarhove zaštite na njegovom ramenu (Luis se postarao da se taj znak dobro vidi). Kzin bi zaključio sa se to njega ne tiče i odlazio. Čudno, kako se toliko mnoštvo grabljivica tek neupadljivo pomaljalo u gustom, žutom šipražju. Oči koje posmatraju i razigrani ubica u nekom kutku. A onda se pred njim pojaviše jedan krupan odrastao mužjak i krznati mladić upola niži i stadoše da posmatraju uljeza. Luis se nešto malo razabirao u Junakovom jeziku. Razumeo je kada je mlađi kzin pogledao svog
roditelja i upitao: "Da li je ovaj dobar za jelo?" Oči odrasloga kzina sretoše se sa Luisovim. Luis razvuče usta u osmeh kako bi mu se videli zubi. Odrasli reče: "Ne." Uzdajući se u četiri rata između ljudi i kzina i još poneke 'incidente' - tokom prošlih vekova, a u kojima su uvek pobeđivali ljudi - Luis se isceri i klimnu. Recite mu, tatice! Sigurnije je jesti beli arsenik nego ljudsko meso! Prstenasti svet, dvadeset godina kasnije: Zidovi ga zapahnuše toplotom. Luis poče da se znoji. To ga nije zabrinjavalo. Išao je u saune. Sto šezdeset stepeni Farenhajta nije mnogo za saunu. Snimljeni glas Poslednjeg frktao je i pljuvao na Junakovom jeziku, nudeći pribežište na Floti svetova. "Prekini s tim emitovanjem!" naredi Luis i naredba bi izvršena. Plamenovi koji su strujali u visinu zaklanjali su prozore. Vozilo koje je donelo top bilo je uklonjeno. Dva kzina koja su kroz plamen izgledali izobličeni pretrčaše preko dvorišta, postaviše neku limenku pod lender i otrčaše nazad do ulaza. Ovo nisu bili pravi kzini: ne toliko civilizovani kao Hmii. Ako im Luis Vu samo padne šapa... ali trebalo bi da ovde unutra bude dovoljno zaštićen. Luis žmirkajući pogleda naniže kroz plamenove. Oko osnove lendera bilo je poređano šest limenki. Bez sumnje bombe. Raspuknuće se svakog trenutka čak i pre no što ih plamenovi pojedinačno zapale. Luis se isceri. Šake su mu počivale iznad kontrolne ploče dok se borio sa iskušenjem. A onda brzo otkuca uputstva. Dugmad su bila neprijatno topla. On zatim skupi noge i zgrabi naslon sedišta posluživši se radnim kombinezonom kako bi zaštitio šake. Lender se uzdiže iz vatre. Prsten plamenih lopti rascveta se ispod njega, a već naredni trenutak zamak je bio samo sićušna igračka. Luis se još cerio. Divio se svom karakteru; uspeo je da odoli iskušenju. Da je uzleteo pomoću fuzionog pogona umesto pomoću potisnika kzini bi bili zadivljeni snagom svojih eksploziva. Nešto stade da dobuje po trupu i prozorima. Luis podiže pogled i zbunjeno ugleda desetak igračaka sa krilima kako zaokreću nadole ka njemu. Zatim vazduhoplovi zaostadoše za njim. Luis napući usne, pa preprogramira automatskog pilota da zaustavi uspinjanje na pet milja. Još nije bio siguran da li želi da sasvim umakne tim letelicama. On ustade i krenu ka stepenicama. Luis frknu kada pročita brojčanike. Pozvao je Poslednjeg: "Hmii je potpuno izlečen i mirno spava u 'doku'. Dok ga neće probuditi i pustiti da iziđe, jer spoljni uslovi nisu povoljni." "Nisu povoljni?" "Suviše je toplo. Autodok nije podešen da dozvoli pacijentu da iskorači u vatru. Stvari bi trebalo da se ohlade sada kada smo napustili plamen." Luis pređe šakom preko čela; znoj mu poteče do lakta. "Ako Hmii iziđe, hoćeš li mu ti objasniti stanje? Potreban mi je hladan tuš." Nalazio se pod tušem kada najednom izgubi tle pod nogama. Luis posegnu za peškirom i stade da ga obmotava oko struka dok je trčao uz stepenice. Kroz trup je ponovo dopiralo dobovanje. Lagano i pažljivo, kao da je još povređen, Hmii se okrenu sa svog mesta za kontrolama. Čudno je čkiljio. Oko jedinog oka dlaka mu je bila obrijana. Lažna koža prekrivala je obrijanu prugu koja se protezala uz bedro do prepona. On reče: "Zdravo, Luise, vidim da si preživeo." "Da. Šta to radiš?" "U tvrđavi sam ostavio trudne ženke." "Da li će ih neko ovog časa ubiti? Ili možemo lebdeti nekoliko minuta?"
"Zar bi trebalo o nečem da razgovaramo? I sam znaš da nije mudro naći mi se na putu." "Kako sada stvari stoje tvoje ženke biće mrtve za dve godine." "Mogu odleteti kući u stazisu na Toploj Igli istrage. Još se nadam da ću ubediti Poslednjeg..." "Ubedi mene. Preuzeo sam komandu nad Iglom." Hmiijeve šake se pomeriše. Pod se divlje zaljulja. Luis ščepa naslon sedišta i održa se na nogama. Jedan pogled na ploču kaza mu da se Iglino obrušavanje završilo. Takođe je prestala i kiša projektila, mada je desetak vazduhoplova još kružilo s druge strane prozora. Tvrđava je bila na pola milje ispod njih. Hmii upita: "Kako ti je uspelo?" "Pretvorio sam u šljaku motor za hiperpogon." Kzin se pokrenu neverovatno brzo. Pre no što je Luis uspeo bilo šta da učini sem da ustukne bio je umotan u narandžasto krzno. Kzin je stezao Luisa na prsima jednom rukom dok mu je druga sa četiri ispružene kandže bila u neposrednoj blizini Luisovih obrva. "Mudro", reče Luis. "Vrlo mudro. I šta si sada naumio?" Kzin se nije micao. Luisu je pred očima kapala krv. Osećao je kako mu leđa pucaju. Luis reče: "Izgleda da ću ponovo morati da te spasavam." Kzin ga oslobodi i pažljivo koraknu unazad kao da se bojao da ne učini neku nagonsku kretnju. On upita: "Jesi li nas sve osudio na propast? Ili imaš neku zamisao kako da ceo Prstenasti svet vratiš u prvobitan položaj?" "Ovo drugo." "Kako?" "Pre nekoliko časova mogao sam ti to reći. Sada ćemo morati da pronađemo neki drugi odgovor." "Zašto si to učinio?" "Želeo sam da spasem Prstenasti svet. Postojao je samo jedan način da nateram Poslednjeg na saradnju. Sada je i njegov život u pitanju. Kako stoji sa zadobijanjem tvoje saradnje?" "Budalo. Odista nameravam da otkrijem kako da pokrenem Prstenasti svet, ako ni zbog čega drugog a ono da spasem svoju decu. Tvoj problem se sastoji u tome da me ubediš da si mi ti odista potreban." "Paki koji su sagradili Prstenasti svet bili su moji preci. Pokušavamo da razmišljamo poput njih, zar ne? Šta su to oni ugradili što obavlja posao? Pored toga, imam dva Graditelja gradova - bibliotekare koji dobro poznaju istoriju Prstenastog sveta. Oni ne bi sarađivali s tobom. Već te vide kao neko čudovište, a još me nisi ni ubio." Hmii razmisli. "Ako me se plaše, slušaće. Njihov svet je u pitanju. I njihovi preci bili su Paki." Temperatura u lenderu postala je neprijatno niska za jednog nagog čoveka, ali Luis je ponovo počeo da se znoji. "Već sam ustanovio gde se nalazi središte za opravke." "Gde?" Luis kratko razmisli da li da zadrži za sebe to obaveštenje. "Na Karti Marsa." Hmii sede. "Baš zgodno. Ovi premešteni kzini naučili su dosta o karti Marsa tokom razdoblja istraživanja, ali to nikada nisu saznali." "Kladim se da su neki brodovi nestali u okolini Karte Marsa." "Pilot vazduhoplova rekao mi je da su nestali mnogi brodovi i da ništa vredno nikada nije doneto sa Karte Marsa. Istraživači su donosili kući vrednosti sa jedne Karte koja se nalazi dalje u smeru okretanja, ali nikada dovoljno da se pokriju troškovi izrade brodova. Da li ti je potreban autodok?" Luis otra krv sa lica radnim kombinezonom. "Još ne. Ta Karta u smeru okretanja liči mi na Zemlju. Znači, ipak nije bila poražena."
"Izgleda da nije. Ali postoji jedna Karta s leve strane i brodovi koji su tamo otišli nikada se nisu vratili. Da se možda središte za opravke tamo ne nalazi?" "Ne, to je Karta Zore. Oni su sreli Groge." Luis ponovo obrisa lice. Kandže nisu duboko zasekle, pomisli on, ali posekotine na licu dugo krvare. "Hajde da preduzmemo nešto oko tvojih trudnih ženki. Koliko ih je?" "Ne znam. Šest ih je bilo u razdoblju za parenje." "Pa, nećemo imati mesta za njih. Moraće da ostanu u zamku. Sem ako ne misliš da bi ih lokalni gospodar mogao ubiti?" "Ne, ali bi vrlo lako mogao pobiti moju mušku decu. Ima još jedna opasnost... No, s njom mogu izići na kraj." Hmii se okrenu ka kontrolama. "Najmoćnija civilizacija podignuta oko starog istraživačkog broda, Behemota. Ako me budu sledili dovde moglo bi da dođe do rata protiv tvrđave." Vazduhoplovi su goreli poput baklji dok su padali. Hmii je pretražio nebo radarom, radarom za dubinsko snimanje i infracrvenim detektorom. Prazno. "Luise, da li ih je bilo još? Da li se neki spustio?" "Čini mi se da nije. Ako i jeste nestalo mu je goriva i nema načina da pobegne... Putevi? Pretraži puteve. Ne smeš im dozvoliti da uspostave radio vezu sa velikim brodom." Radio talasi mogli su dopirati samo u liniji vidljivosti budući da atmosfera Prstenastog sveta verovatno sadrži odbojni sloj. Postojao je samo jedan put i svega nekoliko pravih deonica na njemu. Bilo je i ravnih polja... Prošlo je nekoliko minuta pre no što je Hmii bio zadovoljan. Vazduhoplova više nije bilo. "Sledeći korak", reče Luis. "Ne možeš jednostavno zbrisati sve u tvrđavi. Koliko mi je poznato ženke kzina nisu u stanju same da se o sebi staraju." "Ne... Luise, to je čudno. Ženke u zamku su mnogo pametnije od onih u Patrijaršiji." "Pametne kao i ti?" "Ne! Ali čak imaju i skroman rečnik." "Zar je moguće da je tvoj vlastiti narod odgajao pokorne ženke? Odbijajući da se pari sa pametnim tokom stotina hiljada godina? Vi ionako odabirate vrste za robovanje." Hmii se nemirno promeškolji. "Možda je tako. I muškarci su ovde drugačiji. Pokušao sam da porazgovaram sa vladarima istraživačkog broda. Prikazao sam svoju moć, a zatim čekao da probaju sa pregovorima. Oni nisu ništa slično učinili. Ponašali su se kao da ne postoji ništa drugo sem borbe do konačnog uništenja, njihovog ili mog. Morao sam da ismevam Čjarla, da vređam pretke kojima se ponosi, pre no što mi je išta rekao." Ali lutkari nikada ove kzine nisu odgajali da budu pokorni, pomisli Luis. "Pa, ako ne možeš da izvedeš ženke iz tvrđave i ne možeš da pobiješ mužjake, onda ćeš morati tanj dobro da pregovaraš sa njima. Božji gambit?" "Možda. Učinio to ovako..." Lender je ostao da lebdi dosta iznad dometa strela, a nešto malo iznad dometa topa na napadačkom vozilu. Njegova senka prekrila je pepeo od vatre u dvorištu. Luis je slušao glasove iz Hmiijevog prevodioca i čekao na njegov znak. Hmii poziva strelce da odapnu na njega. Hmii preti, obećava, preti. Isprekidana grmljavina iz laserskog snopa koji seče stenu, praćena survavanjem. Šištanje, frktanje, pljuvanje. Ni reči o Hmiijevom stvarno opasnom gospodaru. Četiri časa proveo je tamo dole. Zatim Hmii zakorači kroz jedan od uskih prozora i stade da se penje uvis. Luis sačeka da se ukrca, a zatim krenu naviše. Uskoro se Hmii pojavi iza njega, bez pojasa za letenje i zaštitnog oklopa. Luis reče: "Nisi dao
znak za Božji gambit." "Jesi li uvređen?" "Ne, razume se da nisam." "To bi ispalo loše. A... nisam mogao to da učinim. Ovo je moja vlastita vrsta. Nisam mogao da im pretim čovekom." "U redu." "Katakt će podići moju decu kao junake. Podučavaće ih vojevanju i dobro će ih naoružati, a kada budu dovoljno stari oslobodiće ih da sami osvoje zemlje za sebe. Tako, vidiš, neće predstavljati pretnju glavnom području, a imaće dobru priliku da prežive ako se ja ne vratim. Ostavio sam Kataktu svoj reflektorski laser." "Nije loše." "Nadam se." "Jesmo li završili sa Kartom Kzina?" Hmii se duboko zamisli. "Zarobio sam jednog pilota vazduhoplova. Svi su oni plemići, sa imenima i opsežnim obrazovanjem. Čjarl mi je mnogo šta rekao o dobu istraživanja pošto sam se prvo narugao preduzetništvu njegovih predaka. Možemo stoga pretpostaviti da se na Behemotu nalazi velika istorijska biblioteka. Da je zaposednemo?" "Ispričaj mi šta ti je sve Čjarl rekao. Koliko daleko su dospeli na Marsu?" "Pronašli su jedan zid padajuće vode. Kasnija pokolenja izmislila su skafandre i vazduhoplove za velike visine. Ispitali su ivice Karte, a jedna ekipa je stigla do središta gde se nalazio zid." "Mislim da ćemo onda jednostavno preskočiti Biblioteku na Behemotu. Nikada nisu prodrli unutra. Poslednji, jesi li tamo? Iz mikrofona se začu: "Da, Luise." "Idemo ka Karti Marsa. Učini i ti tako, ali ostani s naše leve strane u slučaju da budemo morali da se prebacujemo." "Aj, aj. Imaš li nešto da mi prijaviš?" "Hmii je pokupio neka obaveštenja. Kzini su istraživali površinu Karte Marsa i nisu pronašli ništa što ne bi bilo marsovsko. Tako još ne znamo gde da tražimo prolaz." "Možda odozdo." "Da, možda. To bi bilo zabrinjavajuće. Kako se drže naši gosti?" "Trebalo bi uskoro da im se pridružiš." "Onda, čim budem mogao. Ti pogledaj postoje li podaci o Marsu u Iglinom kompjuteru, kao i o Marsovcima. Gotovo." On se okrenu. "Hmii, želiš li malo da upravljaš? Nemoj preći četiri milje u sekundi." Lender jurnu uvis i napred odgovarajući na kzinove komande. Sivi zid oblaka se rascepi da ih propusti; pred njima je bilo samo plavo nebo koje je postajalo sve tamnije kako su se peli u visinu. Ispod njih promicala je Karta Kzina. Potom je ostaviše za sobom. Hmii reče: "Lutkar izgleda da je dosta pokoran." "Da." "Izgleda da si prilično siguran u Kartu Marsa." "Da." Luis se isceri. "To je vrlo primamljiva mogućnost da se neko navede na pogrešan trag, ali ni ona ne može biti savršena, je li tako? Trebalo je toliko toga da sakriju, mislim na obimnost. Prošli smo ispod Velikog okeana na putu ovamo. Pogodi šta smo otkrili kada smo prolazili ispod Karte Marsa?" "Ne igraj se sa mnom."
"Ništa. Ništa sem morskog dna. Čak ni rebra radijatora. Većina ostalih Karata ima radijatorska rebra za hlađenje polova. Pasivan sistem za hlađenje. Mora postojati i sistem za hlađenje Karte Marsa. Kuda odlazi toplota? Mislio sam da možda odlazi u morsku vodu, ali nije tako. Smatramo da se toplota direktno ispušta u superprovodnu rešetku u podu Prstenastog sveta. "Superprovodnu rešetku?" "Velika mreža, ali ona upravlja magnetskim dejstvima u temeljima Prstenastog sveta. Upotrebljava se za upravljanje desjstvima na suncu. Ako je Karta Marsa uključena u rešetku, onda mora da je kontrolno središte Prstenastog sveta." Hmii stade da razmišlja. A zatim reče: "Nisu mogli da ispuštaju toplotu u morsku vodu. Topao, vlažan vazduh bi se podigao. Oblačne mase pokuljale bi iz velike udaljenosti. Iz svemira bi se Karta Marsa videla kao jedna velika meta. Možeš li zamisliti da Pak zaštitnici naprave jednu takvu grešku?" "Ne." Mada bi je Luis počinio. "Ne sećam se baš mnogo stvari o Marsu. Ta planeta nikada nije bila od velike važnosti za tvoj narod, zar ne? Nije predstavljala ništa više do izvor predanja. Znam da je Karta dvadeset milja visoka, kako bi se oponašao razređeni vazduh planete." "Dvadeset milja visoka i prostire se na površini od pedeset i šest miliona kvadratnih milja. To je milijardu stotinu dvadeset miliona kubnih milja pogodnih za skrivanje." "Urrr", reče Hmii. "Mogao bi biti u pravu. Karta Marsa jeste središte za opravke i Paki su učinili sve što su mogli da ga prikriju. Čjarl mi je pričao o čudovištima, olujama i udaljenostima Velikog okeana. Oni bi bili odlično pasivni čuvari. Flota osvajača ne bi otkrila tajnu." Luis je odsutno trljao četiri mesta preko obrva koja su ga svrbela. "Jedan zarez dvanaest na deveti kubnih milja. Moram priznati, od tog broja mi se vrti u glavi. Šta su čuvali tamo unutra? Prostranstva dovoljno velika da začepe planinu Božje pesnice? Postrojenja dovoljno velika da ponesu ta prostranstva, umetnu i čvrsto zavare? Onu opremu za podizanje koju smo videli na obodnom zidu, za visinske mlaznike? Rezervne visinske mlaznike? Tanj, voleo bih da pronađem rezervne visinske mlaznike. Ali još bi im preostalo slobodnog prostora." "Ratne flote." "Da. Poznato nam je njihovo veliko oružje, ali... ratne flote, razume se, kao i brodovi koji bi nosili izbeglice. Možda je cela Karta jedan veliki izbeglički brod. Morao bi biti dovoljno velik da evakuiše Prstenasti svet pre no što populacija počne da ispunjava sve niše u ekologiji." "Svemirska letelica? Možda je ta svemirska letelica dovoljno velika da može povući Prstenasti svet nazad na njegovo mesto? Teško mi je da razmišljam u tim razmerama, Luise." "I meni. Mislim da ipak ne bi bio dovoljno velik." "Šta si onda imao na umu kada si uništio naš motor za hiperpogon?" Kzin odjednom poče da reži. Luis nije želeo da ustukne. "Mislio sam da Prstenasti svet može tako da se podesi da magnetski reaguje u odnosu na sunce. Gotovo da sam bio u pravu. Nevolja je..." Glas Poslednjeg pokulja iz zvučnika. "Luise! Hmii! Uključite automatskog pilota na lenderu i smesta se prebacite ovamo!"
29. KARTA MARSA Hmii stiže do diska pre Luisa jednim džinovskim skokom. I kzinu se moglo naređivati, pomisli Luis. On zadrža za sebe tu opasku. Graditelji gradova gledali su kroz trup, ali ne u predeo koji je promicao... i predstavljao nešto drugo do plavo more i plavo nebo prošarano oblacima koji su se stapali na beskrajnom obzorju ... već u hologram veličine bioskopskog platna. Kada se Hmii pojavio na prijemnom disku oni se okrenuše, ustuknuše, a zatim pokušaše da se sakriju. Luis reče: "Hmii, upoznaj se sa Harkabiparolin i Kavaresksenjajokom, bibliotekarima iz lebdećeg grada. Oni su nam mnogo pomogli pri dobavljanju obaveštenja." Kzin reče: "Dobro. Poslednji, u čemu je problem?" Luis povuče kzina za krzno i upre prst. "Da", reče lutkar. "Sunce." Sunce je na hologramskom pravougaoniku izgledalo zatamnjeno i uvećano. Jedna sjajna mrlja u blizini središta pomicala se, uvijala, menjala oblik njima naočigled. Hmii reče: "Zar se sunce nije isto tako ponašalo nešto malo pre no što smo se spustili na ispust svemirske luke?" "Tačno. upravo posmatraš odbranu od meteora Prstenastog sveta. Poslednji, šta ćemo sada? Možemo usporiti, ali ne vidim način da spasemo lender." "Moja prva misao bila je da spasem vaše vredne kože", reče lutkar. More odbi jaku svetlost sa mesta tačno ispod Igle. Činilo se da postaje sve sjajnija, dobijajući ljubičaste nijanse. Iznenada, u trenu postala je nepodnošljivo sjajna. A potom je od nje ostala samo crna tačka na trupu ispod njihovih nogu. Jedna nit crnog mlaza oivičena ljubičasto-belim stajala je iznad obzorja u smeru okretanja. Uspravan stub koji se protezao od tla do neba. Iznad atmosfere nije se video. Kzin izgovori nešto na junakovom jeziku. "Sve je u redu", reče Poslednji na međunarodnom. "Ali na šta puca? Pretpostavljam da smo meta bili mi." Luis upita: "Ne nalazi li se Karta Zemlje u tom pravcu?" "Da. Isto tako i velika količina vode i uobičajeni predeo Prstenastog sveta." Tamo gde je snop dotakao tle obzorje je bleštalo belilom. Hmii prošaputa na Junakovom jeziku, ali Luis uhvati smisao. "S jednim takvim oružjem mogao bih da isparim Zemlju." "Zaveži." "Bila je to prirodna misao, Luise." "Da." Snop se iznenada prekide. Zatim ponovo dodirnu tle, nekoliko stepeni ulevo. "Tanj! U redu, Poslednji, podigni nas. Podigni nas dovoljno visoko da možemo upotrebiti teleskop." Na Karti Zemlje nalazila se jedna bleštava žuto-bela tačka. Ličila je na trag udara nekog velikog asteroida. Slično bleštavilo videlo se malo dalje, na naspramnoj obali Velikog okeana. Solarna buktinja postajala je sve prigušenija i gubila je postojanost. Hmii upita: "Da li su se u tim pravcima nalazile neke vazdušne ili svemirske letelice? Predmeti koji se brzo kreću?" "Uređaji su možda nešto uhvatili", reče Poslednji.
"Izvidi to. I spusti nas na milju visine. Želim da se približimo Karti Marsa ispod površine." "Luise?" "Učini tako." Hmii upita: "Da li znate kako je nastao taj laserski snop?" "Luis ti to može reći", odvrati lutkar. "Ja ću biti zaposlen." Igla i lender stekoše se na Karti Marsa iz dva pravca. Poslednji je održavao dva vozila jedno uz drugo tako da je bilo moguće prelaziti. Luis i Hmii prebaciše se na lender da bi ručali. Hmii je bio gladan. Pojeo je nekoliko funti crvenog mesa, jednog lososa, galon vode. To je nepovoljno uticalo na Luisov apetit. Bilo mu je drago da gosti nisu videli ovo. "Ne razumem zašto si pokupio te putnike", reče Hmii. "Sem ako nisi želeo da se pariš sa ženom. Ali čemu dečak?" "Oni su Graditelji gradova", reče Luis. "Njihova vrsta vladala je pretežnim delom Prstenastog sveta. Doveo sam ih oboje iz Biblioteke. Upoznaj ih, Hmii. Postavljaj im pitanja." "Boje me se." "Ti si slatkorečivi diplomata, sećaš se? Pozvaću dečaka da vidi lender. Pričaj mu priče. Ispričaj mu o Kzinu, parkovima za lov i kući Patrijarhove prošlosti. Ispričaj mu kako se kzini pare." Luis se prebacio na Iglu, porazgovarao sa Kavaresksenjajokom i vratio se s njim na lender pre no što je Harkabiparolin uopšte shvatila šta se dešava. Hmii mu je pokazao kako se upravlja letelicom. Lender se obrušavao, okretao i jurio ka nebu pod njegovom kontrolom. Dečak je bio opčinjen. Hmii mu pokaza čaroliju dogleda, superprovodne tkanine i zaštitnog oklopa. Dečak ga upita o načinu parenja kod kzina. Hmii se pario sa ženkom koja je mogla da govori! To mu je otvorilo nove vidike. On ispriča Kavaresksenjajoku ono što ga je zanimalo... što je Luisu bilo krajnje dosadno... a zatim je podstakao dečaka da priča o sparivanju i rišatri. Kavaresksenjajok je dobro poznavao teoriju, ali je bio slab u praksi. "Pravimo zapise ako nam druge vrste to dozvole. Posedujemo arhive traka. Neke vrste imaju određene stvari koje mogu da im zamene rišatru ili više vole da gledaju, odnosno da govore o njoj. Neke se sparuju samo u jednom položaju, druge samo u određenom godišnjem dobu i to se prenosi. Sve ovo utiče na trgovačke odnose. Postoje pomagala raznih vrsta. Da li ti je Luvevu pričao o vampirskom mirisu?" Jedva da su i primetili kada se Luis vratio na Iglu. Harkabiparolin je bila uznemirena. "Luvevu, on bi mogao povrediti Kavu!" "Odlično se slažu", reče joj Luis. "Hmii je član moje posade i voli decu svih vrsta. Dečko je potpuno siguran. Ako i ti želiš da mu budeš prijatelj počeši ga iza ušiju." "Kako si povredio čelo?" "Bio sam nepažljiv. Hodi, znam kako ću te smiriti." Vodili su ljubav... odnosno, upražnjavali su rišatru... na vodenom krevetu uključivši jedinicu za masažu. Žena je mogla da mrzi zgradu Pant, ali dosta toga je tamo naučila. Dva časa kasnije, kada je Luis bio ubeđen da se više neće pomeriti, Harkabiparolin ga udari po obrazu i reče: "Moje vreme parenja završava se sutra. Tada ćeš moći da se odmoriš." "To mi se i dopada i ne dopada", zakikota se on. "Luvevu, osećala bih se bolje kada bi se sada ponovo pridružio Hmiiju i Kavi." "U redu. Pripazi se kada budem ustajao. Evo me na prenosnom disku. A sada: paf i nema me." "Luvevu..."
"Oh, u redu." Karta Marsa bila je jedna tamna linija što je rasla pretvarajući se u zid koji im se isprečio na putu. Kada je Hmii usporio, mikrofoni na trupu lendera uhvatiše postojano šaputanje glasnije od vetra koji ih je pratio. Stigli su do zida vode koja pada. Sa udaljenosti od jedne milje izgledao je savršeno ravan i beskrajno dugačak. Vrh vodopada nalazio se dvadeset milja iznad njihovih glava. Osnova mu je bila sakrivena maglom. Voda im je tutnjala u ušima tako da je Hmii morao da isključi mikrofone, ali su je ipak i dalje čuli kroz trup. "Nalik je na kondenzatore vode u gradu", reče dečak. "Mora da je moj narod ovde naučio kako da pravi kondenzatore za vodu. Hmii, jesam li ti pričao o kondenzatorima za vodu?" "Jesi. Ako su Graditelji gradova stigli ovako daleko, nameće se pitanje da li su pronašli i put unutra. Da li se u vašim pričama pominje neka šuplja zemlja?" "Ne." Luis reče: "Njihovi čarobnjaci su svi sazdani prema meri Pak zaštitnika." Dečak upita: "Luvevu, ovaj veliki vodopad... zašto je toliki?" "Mora da se pruža celim vrhom karte. Izvlači vodenu paru. Vrh Karte mora stalno da bude suv", reče Luis. "Poslednji, slušaš li?" "Da. Šta naređuješ?" "Kružićemo u lenderu koristeći radar za dubinsko snimanje i ostale uređaje. Možda ćemo uspeti da pronađemo neki ulaz ispod vodopada. Iglu ćemo iskoristiti da ispitamo vrh. Kako stojimo sa zalihom goriva?" "Dosta dobro s obzirom na to da ne idemo kući." "Dobro. Skinućemo sondu i podesiti je da prati Iglu na... udaljenosti od deset milja i sasvim pri tlu. Drži otvorene prenosne diskove i mikrofone. Hmii, hoćeš li da upravljaš lenderom?" Kzin reče: "Razumem." "U redu. Hajdemo, Kava." "Voleo bih da ostanem ovde", reče dečak. "Harkabiparolin bi me ubila. Hajde." Igla se pope dvadeset milja i crveni Mars prostre se pred njima. Kavaresksenjajok reče: "Užasno izgleda." Luis ne obrati pažnju na to. "Bar znamo da tragamo za nečim velikim. Zamisli jedan čep dovoljno veliki da zapuši planinu Božja pesnica. Tražimo neki otvor dovoljno prostran da u njega stane taj čep kao i vozilo koje bi ga podiglo. Gde bi ga smestio na Karti Marsa? Poslednji?" "Ispod vodopada", reče Poslednji. "Ko bi ga tamo video? Okean je prazan. Voda koja pada sve bi sakrila." "Da. Ima smisla. Ali Hmii to pretražuje. Gde još?" "Moram, znači, da sakrijem obrise jednog džinovskog otvora na površini Marsa? Možda je nepravilnog oblika, pri čemu se šarke poklopca nalaze u nekom dugačkom, pravom kanjonu. A možda bih ga stavio i ispod leda, otapajući i ponovo zamrzavajući severni pol kako bih prikrio svoje dolaske i odlaske." "Postoji li neki sličan kanjon?" "Da. Uradio sam domaći zadatak. Luise, najbolje je pokušati na polovima. Marsovci se nikada nisu približavali polovima. Voda ih je ubijala." Karta je predstavljala polarnu projekciju, južni pol pružao se duž celog oboda. "U redu. Odvezi nas do severnog pola. Ako ne nađemo ništa, odatle ćemo se podići zavojitom putanjom. Ostani
visoko i neka ti rade svi uređaji. Ne treba mnogo da brinemo ako nešto pripuca na Iglu. Hmii, slušaš li?" "Slušam." "Sve nam prenosi. Veće su šanse da ćeš ti pronaći ono za čim tragamo. Ne pokušavaj ništa da preduzimaš na svoju ruku." Hoće li poslušati? "Ne preduzimamo osvajanje u lenderu. Mi smo pregovarači. Radije bismo dopustili da na nas pucaju dok smo u trupu Opštih Proizvoda." Radar za dubinsko snimanje zaustavio se naišavši na pod od skrita. Planine i doline koje su stajale iznad skrita izgledale su providne. Postojala su mora marsovske prašine koja je bila tako fina da je tekla poput nafte. Ispod površine nalazili su se nekakvi gradovi: kamene zgrade gušće od prašine sa isklesanim zidovima, zaobljenim uglovima i velikim brojem otvora. Graditelji gradova netremice su zurili, kao i Luis Vu. Marsovci su bili izumrli u ljudskom svemiru pre mnogo stotina godina. Vazduh je bio jasan poput vakuuma. Daleko s desne strane, s druge strane obzorja, nalazila se planina viša od bilo koje na Zemlji. Mons Olimpus, razume se. Iznad njenog kratera počivala je jedna bela iverka. Igla je stala da se spušta sve dok nije stigla nadomak srpastih dina. Zdanje se još moglo videti kako lebdi na pedeset do šezdeset jardi iznad vrha: stvorenja koja su se tamo nalazila zacelo su sada jasno mogla videti Iglu. "Hmii?" "Slušam." Luis se upirao da ne šapuće. "Pronašli smo lebdeći oblakoder. Možda ima trideset spratova sa brodskim prozorima i ispustom za pristajanje vozila. Izgrađen je u obliku dvostruke kupe. Veoma liči na zgradu koju smo zaposeli na našem prvom putovanju, na dobri brod Neverovatni." "Potpuno ista?" "Ne baš, ali prilično. A lebdi iznad najviše planine na Marsu, baš kao neki tanj putokaz." "Kao da je to neki signal. Da se prebacim?" "Još ne. Da li si išta pronašao?" "Verujem da sam ušao u trag jednom ogromnom otvoru unutar vodopada. Kroz njega bi mogla da prođe neka ratna flota ili čep kojim bi se zapušio krater Božje pesnice. Možda postoje neki signali kojima se otvara. Ja nisam ništa pokušao." "I nemoj. Ostani u pripravnosti. Poslednji?" "Utvrdio sam zračenje i završio dubinsko ispitivanje radarom. Zdanje zrači malo energije. Magnetska levitacija ne zahteva velike količine energije." "Šta je unutra?" "Evo." Poslednji im prosledi sliku. Pri dubinskom ispitivanju radarom struktura je izgledala providna i siva. Činilo se da je to lebdeća zgrada podešena za putovanja sa rezervoarima za gorivo i motorom na vazdušno hlađenje ugrađenim u petnaesti sprat. Lutkar reče: "Čvrsta konstrukcija: zidovi od betona ili nečeg podjednako gustog. Nema vozila na pristajnom doku. Ono su teleskopi ili neki drugi senzorski uređaji u kuli i prizemlju. Ne mogu da kažem da li u zdanju ima nekog." "U tome i jeste problem. Želim da utvrdim strategiju. Reci mi kako ti se ovo čini. Prvo: idemo što brže možemo sve do iznad vrha." "I tako ćemo postati izvrsna meta." "I sada smo meta." "Ne za oružja unutar Mons Olimpusa." "Zašto tanj imamo trup Opštih Proizvoda? Ako ništa ne pripuca na nas prelazimo na drugu fazu: dubinsko ispitivanje kratera. Ako pronađemo išta sem poda od čvrstog skrita prelazimo na treću fazu:
isparićemo zdanje. Možemo li to učiniti? Brzo?" "Da. Nemamo zalihe energije da to dva puta uradimo. A šta je faza četiri?" "Bilo šta što će nas brzo uvesti unutra. Hmii ostaje u pripravnosti da nas spase kako već bude znao i umeo. Reci mi sada da li ćeš se smotati na pola puta?" "Ne bih se usudio." "Čekaj malo." Luisu sinu da su se njihovi gosti-domoroci već sigurno uplašili. On reče Harkabiparolin: "Ako postoji mesto sa koga se svet može spasti onda se ono nalazi ispod nas. Mislimo da smo pronašli prolaz. Pronašao ga je još neko. Ne znamo ništa o njemu ili njima. Razumeš?" Žena reče: "Uplašena sam." "I ja sam. Možeš li uticati na dečaka da ostane miran?" "A možeš li ti na mene?" Ona se hrapavo nasmeja. "Pokušaću." "Poslednji. Idemo." Igla poskoči u nebo pri dvadeset gravitacija, okrenu se i zaustavi naglavce, gotovo duž lebdećeg zdanja. Prevrnu se i Luisov stomak. Oba Graditelja gradova vrisnuše. Kavaresksenjajok ga krvnički ščepa za ruku. Golim okom mogao se videti krater ispunjen starom lavom. Luis je promatrao sliku koju je davao radar za dubinsko snimanje. Bila je tamo! Rupa u skriptu, izokrenut levak koji je vodio naviše (naniže) kroz krater Mons Olimpusa. Izgledao je premali da kroz njega prođe oprema za slučaj nužde, ali bio je dovoljno prostran za Iglu. "Pali", reče Luis. Poslednji je poslednji put upotrebio ovaj snop kao reflektor. Na maloj udaljenosti bio je poguban. Lebdeće zdanje postalo je usijana traka sa kometnom glavom od ključalog betona. A potom se pretvorilo u puki oblak prašine. Luis reče: "Idemo dole." "Luise?" "Ovde predstavljamo metu. Nemamo vremena. Dole. Dvadeset grativacija. Sami ćemo napraviti prolaz." Žućkasti predeo predstavljao je krov nad njihovim glavama. Radar za dubinsko snimanje pokazivao je rupu u skritu u koju je trebalo brzo da urone. Ali sve ostalo ukazivalo je na to da im se krater od čvrste lave u Mons Olimpusu približava vrtoglavom brzinom preteći da ih zdrobi. Kavaresksenjajokovi nokti zariše se do krvi Luisu u ruku. Harkabiparolin kao da se sledila. Luis se spremao za sudar. Tama. Oko njih je bila samo bezoblična, mlečna svetlost koja je dopirala sa ekrana radara za dubinsko snimanje. Još je nešto negde sijalo: zelene, crvene i narandžaste zvezde. Brojčanici na upravljčkom pultu. "Poslednji!" Nije bilo odgovora. "Poslednji, daj nam malo svetlosti! Upotrebi reflektor! Da vidimo šta nam preti!" "Šta se dogodilo?" upita Harkabiparolin zbunjeno. Luisove oči su se privikavale na tamu; mogao je da je vidi kako sedi na podu obgrlivši kolena. Upali se kabinsko svetlo. Poslednji se okrenu od kontrola. Izgledao je nekako sav skvrčen: bio je već napola smotan. "Luise, ne mogu više ovo da radim."
"Nismo u stanju da se služimo kontrolama. I sam to znaš. Upali reflektor tako da možemo videti šta je napolju." Lutkar stade da prebira po kontrolama. Bela difuzna svetlost obasja trup ispred upravljačkog pulta. "Optočeni smo nečim." Jedna glava pogleda nadole; druga reče: "Lava. Temperatura spoljašnje strane trupa iznosi sedam stotina stepeni. Lava se prelila preko nas dok smo bili u stazisu i do sada se već ohladila." "Zvuči kao da nas je neko čekao. Jesmo li još okrenuti naopačke?" "Da." "Onda ne možemo da ubrzamo prema gore. Samo nadole." "Da." Želiš li da probaš?" "Šta ti pada na pamet? Najradije bih se vratio u vreme pre no što si sagoreo hiperpogonski motor..." "Pusti sad to." "...ili u vreme pre no što sam odlučio da kidnapujem jednog čoveka i jednog kzina. To je verovatno bila greška." "Gubimo vreme." "Nemamo kuda da ispustimo Iglinu prekomernu toplotu. Upotreba potisnika samo će nas za sat dva približiti trenutku kada ćemo morati da odemo u stazis i prepustimo se razvoju događaja." "Pričekaj časak, onda. Šta imaš na radaru za dubinsko snimanje?" "U svim pravcima živa stena, napukla usled hlađenja. Da proširim vidno polje... Luise? Ispod nas, ispod Iglinog krova na nekih šest milja nalazi se pod od skrita. Mnogo tanja tavanica od skrita nalazi se na četrnaest milja iznad nas." Luisa je počinjala da hvata panika. "Hmii, primaš li sve ovo?" Odgovor je dobio na neočekivan način. Začuo je urlik neljudskog bola i besa u trenutku kada se Hmii obreo na prenosnom disku i pojurio sa njega držeći ruke preko očiju. Harkabiparolin mu se ukloni sa puta. Vodeni krevet prepreči se pred kzinom u visini kolena, te on nalete na njega, saplete se i pade na pod. Luis otrča do tuša. Podesi ga na najjači mlaz, skoči na vodeni krevet, podmetnu svoje rame ispod Hmiijevog pazuha i podiže ga uvis. Hmiijevo telo bilo je toplo ispod krzna. Kzin ustade i uz Luisovu pomoć krenu prema mlazu hladne vode. Stao je da se okreće izlažući vodi svaki delić svoga tela; zatim se šćućuiro s licem okrenutim prema mlazu. Posle nekog vremena reče: "Kako si znao?" "Namirisaćeš za koji čas", reče Luis. "Sprženo krzno. Šta se dogodilo?" "Odjednom sam počeo da gorim. Na pultu je počelo da svetluca dedsetak crvenih svetiljki. Skočio sam ka prenosnom disku. Lender je još podešen na automatskog pilota, ako nije uništen." "Moraćemo to da otkrijemo. Igla je optočena lavom. Poslednji?" Luis se okrenu prema upravljačkoj palubi. Lutkar je bio smotan sa glavama ispod stomaka. Jedan šok previše. Lako je bilo razabrati zašto. Sa ekrana na letačkoj palubi gledalo ih je jedno napola poznato lice. Isto to lice, samo uvećano, gledalo ih je i sa pravougaonika projekcije radara za dubinsko snimanje. Maska lica, poput nekog ljudskog lica oblikovanog od stare kože, ali ne baš potpuno tome nalik. Bilo je bez kose. Vilice su predstavljale tvrdi, bezubi polumeseci. Iz dubina ispod čeonih
kostiju oči su pomno posmatrale Luisa Vua.
30. TOČKOVI U TOČKOVIMA "Izgleda da ste izgubili pilota", reče im uljez sa kožnim licem. Lebdeo je izvan trupa; izobličena glava i ramena veličine lubenica jednog zaštitnika, duh u crnoj steni koja ih je obmatala. Luis nije mogao ništa drugo do da klimne. Šokovi su se nizali suviše brzo jedan za drugim i to iz pogrešnih pravaca. Bio je svestan toga da Hmii stoji pored njega, da se sa njega cedi voda i da u tišini proučava potencijalnog neprijatelja. Graditelji gradova bili su nemi. Ako je Luis dobro čitao s njihovih lica na njima se u većoj meri očitavalo strahopoštovanje ili ushićenje nego strah. Zaštitnik reče: "Nema vam uzmaka iz ove klopke. Uskoro ćete biti primorani da pođete u stazis, a nema potrebe da razgovaramo o tome šta će biti posle. Sad mi je laknulo. Pitam se da li bih mogla naterati sebe da vas ubijem." Luis reče: "Mislili smo da ste svi mrtvi." "Paki su izumrli pre četvrt miliona godina." Zaštitnikove spojene usne i desni krivili su neke suglasnike, ali govorio je međunarodnim jezikom. Zašto međunarodnim? "Odnela ih je neka bolest. Pravilno ste pretpostavljali da su zaštitnici svi mrtvi. Ali drvo života još raste i dobro mu je ispod Karte Marsa. Ponekad ga otkriju. Pretpostavljam da je droga besmrtnosti upravo ovde nastala i to kada su nekom zaštitniku bila potrebna sredstva za neki projekat." "Odakle znaš međunarodni?" "Znam ga odmalena. Luise, zar me ne prepoznaješ?" Kao da ga je grom pogodio. "Tila. Kako?" Lice joj je bilo tvrdo kao maska. Kako je i moglo da iskaže neko osećanje? Ona reče: "Malo znanja. Poznata ti je ta poslovica. Tragač je tragao za osnovom Luka. Paradirala sam malo svojim nadmoćnim obrazovanjem pred njim: rekla sam mu da Luk nema osnovu, da je svet prsten. To ga je jako uzbudilo. Rekla sam mu da ako je tragao za mestom sa koga se može upravljati svetom, onda bi trebalo da nađe konstrukcioni centar." "Središte za opravke", reče Luis. Pogled bačen prema upravljačkoj palubi uveri ga da Poslednji i dalje podseća na jednu izduženu podnožnu klupicu ukrašenu rubinima i ljubičasto-plavim draguljima. "Razume se, to bi postalo središte za opravke i središte moći", reče zaštitnik. "Tragač se sećao priče o Velikom okeanu. Činilo se da to nije loš izbor; mesto zaštićeno prirodnim preprekama - udaljenošću, olujom i desetinama negostoljubivih ekologija. Astronomi su proučavali Veliki okean sa povoljnih mesta na Luku, a Tragač se sećao dovoljno stvari da nam napravi karte. Šesnaest godina prelazili smo Veliki okean. Trebalo bi stvoriti predanja o tom putovanju. Da li si znao da su Kzini kolonizovali Kartu Zemlje? Ne bismo mogli da nastavimo da nismo zarobili jedan kolonizatorski brod kzina. U Velikom okeanu postoje ostrva koja predstavljaju ogromne oblike života; leđa tih stvorenja prekrivena su vegetacijom, a ona zarone kada mornar to najmanje očekuje..." "Tila! Kako? Kako se moglo dogoditi da postaneš ovakva?" "Malo znanja, Luise. Nisam shvatila ko su bili inženjeri Prstenastog sveta sve dok nije bilo suviše kasno." "Ali tebe je pratila sreća!" Zaštitnik klimnu. "Tako sam odgajena; iza svega stoje Piersonovi lutkari koji su umešali svoje prste u Zakone plodnosti na Zemlji ustanovivši Lutriju na pravo rađanja. Pretpostavili ste da im je to uspelo. Meni je uvek izgledalo glupo. Luise, želiš li da veruješ da je šest pokolenja dobitnika na Lutriji na pravo rađanja stvorilo ljudsko biće koje prati sreća?" On ne odgovori.
"Samo jedno?" Izgledalo je da mu se podsmeva. "Pomisli samo na sreću svih potomaka svih dobitnika na Lutriji na pravo rađanja. Za dvadeset hiljada godina oni bi već uveliko napuštali galaksiju bežeći od eksplozije galaktičkog jezgra. Zašto ne ka Prstenastom svetu? Posredi je naseljiva površina tri puta veća od one na Zemlji, a i pokretna je, Luise. Prstenasti svet je sreća za one nerođene potomke ljudi odgajanih za sreću. Ako bih uspela da spasem Prstenasti svet, onda bi za njih bila sreća što smo stigli ovamo pre dvadeset tri godine i što smo Tragač i ja pronašli ulaz u Mons Olimpus. Njihova sreća. Nikada moja." "Da li se to i njima dogodilo?" "Tragač je umro, razume se. Oboje smo poludeli od gladi za korenom drveta života, ali Tragač je bio hiljadu godina prestar. To ga je ubilo." "Nije trebalo da te ostavim", reče Luis. "Nisam ti pružila mogućnost da biraš. Ni ja nisam imala priliku za to - ako veruješ u sreću. I sada je preda mnom mali izbor. Nagoni zaštitnika veoma su jaki." "Veruješ li u sreću?" Ona reče: "Ne. Volela bih da mogu." Luis raširi ruke... gest bespomoćnosti... i okrenu se od nje. Uvek je znao da će ponovo sresti Tilu Braun, ali nije mislio da će to biti na ovaj način! On uključi polje za spavanje i zaplovi u njega. Poslednji je bio u pravu. Smotaj se u vlastiti pupak. Ali ljudska bića ne mogu da se uvuku u uši. Luis je lebdeo napola smotan sa rukama preko lica. Ali čuo je: "Govorniče-Životinjama, čestitam ti na povraćenoj mladosti." "Zovem se Hmii." "Izvinjavam se", reče zaštitnik. "Hmii, kako si dospeo ovamo?" Kzin reče: "Tri puta sam bio uhvaćen u klopku. Kidnapovao me je Poslednji, Luis Vu sprečio da pobegnem sa Prstenastog sveta, Tila Braun zakopala ispod tla. Moram prekinuti s tom navikom. Hoćeš li da se boriš sa mnom, Tila?" "Ne, dok ne budeš u stanju da dođeš do mene, Hmii." Kzin se okrenu od nje. "Šta hoćeš od nas?" Bio je to Kavaresksenjajok koji je snebivljivo progovorio na jeziku Graditelja gradova čiji se prevod zatim začuo na međunarodnom. "Ništa", reče Tila na jeziku Graditelja gradova. "Šta mi onda ovde tražimo?" "Ništa. Pobrinula sam se da ne možete ništa učiniti." "Ne razumem." Dečak je bio na ivici suza. "Zašto želiš da nas zakopaš ispod tla?" "Dete, činim ono što moram. Moram sprečiti jedan zarez pet puta deset na dvanaesti ubistava." Luis otvori oči. Harkabiparolin se žestoko usprotivi. "Ali mi smo ovde da sprečimo umiranje! Zar ne znaš da je svet decentrisan, da klizi prema suncu?" "To mi je poznato. Sastavila sam ekipu koja ponovo postavlja visinske mlaznike Prstenastog sveta, ispravljajući tako štetu koju je napravila tvoja vrsta." "Luvevu kaže da to nije dovoljno." "Nije." Sada su već privukli punu Luisovu pažnju. Bibliotekarka odmahnu glavom. "Ne razumem." "Sa visinskim mlaznicima koji rade produžavamo život Prstenastom svetu za jednu godinu.
Dodatna godina za tri puta deset na trinaesti razumnih bića isto je što i dati svakome na Zemlji dodatnih hiljadu godina života. To je jedan vredan podvig. Moji saradnici su se složili s tim, čak i oni koji nisu zaštitnici." Luis je mogao da razabere crte Tile Braun na kožnoj masci zaštitnika. Ispupčenja na ivicama vilice, naduta lobanja da bi se smestio pretek moždanog tkiva... ali to je bila Tila i to ga je strašno bolelo. Zašto nije otišla? Navike teško umiru, a Luisov um bio je analitički. On pomisli. Zašto nije otišla? Zaštitnik na samrti na jednom prokletom, veštačkom svetu! Trebalo bi da nema ni trenutka za bacanje na razgovor sa skupinom uhvaćenih rasplodnika. Šta joj to treba? On se okrenu prema njoj. "Ti si sastavila ekipu za popravke, zar ne? Ko su oni?" "Pomogao mi je moj izgled. Većina hominida bi me bar saslušala. Sakupila sam ekipu od nekoliko stotina hiljada pripadnika različitih vrsta. Troje sam dovela ovamo da postanu zaštitnici: po jednog predstavnika naroda Prelivnih planina, noćnog naroda i vampira. Nadala sam se da će pronaći rešenje koje ja nisam videla. Njihove tačke gledanja trebalo bi da se razlikuju. Vampir je, na primer, pre promene bio neinteligentna osoba. Izneverili su me", reče Tila. Ona se odista ponašala kao da ima vremena. Vremena da zabavlja uhvaćene tuđince i rasplodnike sve dok Prstenasti svet ne dodirne senkovite kvadrate! "Nisu pronašli nijedno bolje rešenje. I tako smo popeli preostale Basardove sabirnike na obodni zid. Do sada smo postavili sve sem jednog. Pod upravom jedinog preostalog zaštitnika, moja ekipa će staviti u pogon poslednju svemirsku letelicu sa Prstenastog sveta koja će ih doneti u sigurnost oko neke obližnje zvezde. Neki žitelji Prstenastog sveta će preživeti." "Opet smo na prvobitnom pitanju", reče Luis. "Tvoja posada je u velikom poslu. Šta ćeš ti ovde?" U pravu sam! Pokušava nešto da nam kaže! "Došla sam da sprečim ubistvo bilion i po razumnih bića. Prepoznala sam neutrinski odliv iz potisnika sagrađenih u ljudskom svemiru i stigla sam na jedino moguće mesto zločina. Čekala sam. I evo vas." "Evo nas", složi se Luis. "Ali ti tanj dobro znaš da nismo došli da počinimo nijedno ubistvo." "Počinili biste." "Zašto?" "To vam ne mogu reći." Još nije pokazivala nameru da završi razgovor. Tila je igrala čudnu igru. Trebalo je da otkriju njena pravila. Luis upita: "Pretpostavi da možeš spasti Prstenasti svet ubivši bilion i po stanovnika od trideset biliona. Jedan zaštitnik bi to učinio, zar ne? Pet procenata da bi se spaslo devedeset pet procenata. Izgleda veoma... efikasno." "Možeš li saosećati sa toliko razumnih bića, Luise? Ili možeš li samo zamisliti jednu jedinu smrt u kojoj ti igraš glavnu ulogu?" On ne odgovori. "Trideset milijardi ljudi naseljava ljudski svemir. Predstavi sebi sve njih mrtve. Predstavi sebi pedeset puta toliko stanovnika koji umiru, recimo od trovanja radijacijom. Osećaš li njihov bol, njihovo željenje, ono što misle jedni o drugima? Toliko njih? Brojke su suviše velike. Tvoj mozak neće uspeti da iziđe s njima nakraj. Ali moj hoće." "Oh." "Ne mogu sama to učiniti, niti mogu dozvoliti da se to dogodi. Znala sam da vas moram zaustaviti." "Tila. Predstavi sebi jedan senkoviti kvadrat koji briše prostranstvom Prstenastog sveta pri brzini
od sedam stotina milja u sekundi. Predstavi sebi hiljadu populacija ljudske vrste kako umiru kada se Prstenasti svet raspada." "Dobro." Luis klimnu. Delići mozaika. Tila će im pružiti onoliko delića koliko bude mogla. Nije bila u stanju da natera sebe da im isporuči potpunu sliku. Stoga nastavimo s lovom na deliće. "Nisi li rekla jedini preostali zaštitnik? Postojala su četiri, a sada pominješ samo još jednog pored sebe? Šta se dogodilo sa ostalima?" "Dva zaštitnika napustila su ekipu za popravke u isto vreme kada i ja. Verovatno nisu otišli zajedno. Možda su pronašlil tragove koji su nagovestili vaš dolazak. Smatrala sam za neophodno da ih sledim i zaustavim." "Stvarno? Ako su bili zaštitnici, onda oni više nisu bili u stanju da ubiju bilion i po razumnih hominida kao ni ti." "Mogli su nekako srediti da se to dogodi." "Nekako." Treba voditi računa o svakoj reči. Bilo mu je drago što niko nije pokušao da se umeša. Čak ni Hmii, slatkorečivi diplomata. "Nekako, dopustiti rasplodnicima da stignu do jedinog mesta na Prstenastom svetu gde zločin može biti počinjen. Da li bi to bila njihova strategija da ih ti nisi sprečila?" "Možda." "Ovi pažljivo odabrani rasplodnici trebalo bi nekako da budu zaštićeni od mirisa drveta života." Skafandri! Zato je Tila tragala za međuzvezdanom svemirskom letelicom. "Trebalo bi da postanu svesni situacije. A zaštitnik nekako treba da smisli način da ih ne ubije pre no što sagledaju rešenje i sprovedu ga u delo, ubivši astronomski broj rasplodnika kako bi ih spasili još više. Da li je to ono što si mislila da si sprečila." "Da." "A ovo je pravo mesto?" "Zašto bih inače čekala ovde?" "Ostao je još jedan zaštitnik. Hoće li on poći za tobom?" "Ne. Zaštitnik-pripadnik noćnog naroda zna da je samo ona preostala da nadgleda evakuaciju. Ako pokuša da me ubije, a ja ubijem nju, rasplodnici prepušteni sami sebi mogli bi pomreti na putu." "Izgleda da se veoma lako odlučuješ na ubijanje", reče Luis gorko. "Ne. Ne mogu ubiti pet odsto stanovnika Prstenastog sveta, a nisam sigurna ni da mogu ubiti tebe, Luise. Ti si rasplodnik moje vrste. Na Prstenastom svetu si u tom pogledu jedini." "Razmišljao sam o mogućnostima da spasem Prstenasti svet", reče Luis Vu. "Ako znaš nešto o transmuteru velikog opsega mi ga možemo iskoristiti." "Paki sugurno nisu posedovali tako nešto. To ti nije bila baš najdomišljatija pretpostavka, Luise." "Kada bismo mogli probušiti rupu ispod jednog od Velikih okeana, a zatim kontrolistati oticanje, mogli bismo iskoristiti reakciju da vratimo Prstenasti svet na mesto." "Pametno. Ali ne možete napraviti rupu i ne možete je začepiti. Dalje, postoji jedno rešenje koje ne bi pričinilo toliku štetu, ali bi ipak i ta bila dosta velika, a ja to ne mogu dozvoliti." "Kako ćeš onda spasti Prstenasti svet?" Zaštitnik reče: "Ne mogu nikako." "Gde se nalazimo? Šta se zbivalo u ovom delu središta za opravke?" Prođe jedan dug trenutak. Zaštitnik reče: "Mogu da vam ne kažem više od onoga što znate. Ne vidim kako možete pobeći, ali i tu mogućnost moram uzeti u obzir." "Predajem se", reče Luis Vu. "Priznajem poraz. Do tanja i tvoja glupa igra."
"U redu, Luise. Bar nikada nećeš umreti." Luis zatvori oči i smota se u slobodnom padu. Savesna kučka. "Praviću vam društvo dok ne budete primorani da odete u stazis", reče Tila. "Ništa drugo ne mogu da učinim da vam bude prijatnije. Vi, kako se zovete i odakle ste? Pripadate vrsti koja je pokorila Prstenasti svet i zvezde." Čavrljanje. Zašto se ljudi ne rađaju sa poklopcima preko ušiju? Postoje li neki hominidi sa tim svojstvom? Kavaresksenjajok upita: "Kakav je stav čarobnjaka u odnosu na rišatru?" "To je važno kada sretneš neku novu vrstu, zar ne, dete? Moj stav je da je rišatra za rasplodnike. Ali mi vodimo ljubav." Dečak je veoma uživao. Njegova začuđenost kao da je postala bezgranična. Tila je pričala o svom velikom putovanju. Njena družina istraživača upala je u zamku Groga na karti Zore, a zatim su ih ti čudni naseljenici oslobodili. Na Kzinu su postojale hominidne životinje uvezene pre dosta vremena sa Karte Zemlje i odgajane zbog određenih crta dok se nisu razlikovale koliko i psi u ljudskom svemiru. Tilina posada sakrila se među njima. Ukrali su kzinski kolonizatorski brod. Ubili su jednu od zveri sa ostrva koje se hrane krilima da bi došli do hrane; meso su zamrzli u jednom praznom rezervoaru za tečni vodonik. Potrajalo im je mesecima. Konačno je čuo kako kaže: "Sada moram da jedem, ali uskoro ću se vratiti." Tada nastupi tišina. Nekoliko minuta tišine okončaše kada tupi zubi nežno obuhvatiše Luisov zglavak. "Luise, probudi se. Nemamo vremena da ti ugađamo." Luis se okrenu i isključi polje za spavanje. Za trenutak se prepustio uživanju u zanimljivom prizoru: lutkar stoji pored kzina i ne fali mu dlaka s glave. "Mislio sam da si se isključio iz svega." "Vredan privid koji se suviše približio stvarnosti. Bio sam u iskušenju da pustim događaje da se razvijaju svojim tokom", reče lutkar. "Tila Braun je govorila istinu kada je rekla da nećemo umreti. Pretežni deo Prstenastog sveta će se raspasti, a zatim razleteti izvan kometnog omotača. Jednog dana nas čak mogu pronaći." "Počinjem isto to da osećam. Spreman sam da se predam." "Zaštitnici mora da su mrtvi već četvrt miliona godina. Ko mi je to rekao?" "Ako si imalo razuman prestaćeš da me slušaš." "Ne još, ako nemaš ništa protiv. Imam utisak da je zaštitnik pokušavao nešto da nam kaže. Paki su bili tvoji preci, a i Tila je potekla iz tvoje kulture. Posavetuj nas." "Ona želi da za nju obavimo jedan prljavi posao", reče Luis. "Sve vreme je u pitanju bila dvoznačnost. Tanj, proučavali ste razgovore sa Brenanom pošto je postao zaštitnik. Zaštitnici poseduju veoma snažne nagone i nadljudski razum. Mora doći do sukoba između te dve stvari." "Ne shvatam prirodu tog prljavog posla." "Ona zna kako da spase Prstenasti svet. Svi oni to znaju. Ubij pet procenata, spasi devedeset pet - ali to sami ne mogu učiniti. Ne mogu čak dozvoliti ni nekom drugom da to uradi, ali moraju dovesti do toga da to neko drugi uradi. Dvoznačnost." "Budi određeniji." Nešto u vezi s pomenutim brojevima poče da kopka Luis. Zašto?... Tanj i s tim. "Tila je odabrala tu zgradu jer liči na Halroprilalarin lebdeći zatvor, onaj koji smo rekvirirali za vreme prve ekspedicije. Izabrala ga je da bi nam privukla pažnju. Ostavila ga je tamo gde je želela da se mi nađemo. Ne znam kakva je uloga ovog dela središta za opravke, ali to je pravo mesto u kutiji od milijardu kubnih milja. Na nama je da otkrijemo ostalo." "Šta onda? Da li je sigurna da smo u klopci?"
"Bilo šta da preduzmemo pokušaće da nas spreči. Moraćemo je ubiti. To je ono što nam je govorila. Na našoj strani je samo jedna stvar. Ona se boji da bi izgubila." "Ne shvatam te", reče lutkar. "Ona želi da Prstenasti svet živi. Želi da je mi ubijemo. Rekla nam je koliko je mogla. Ali čak i da sve otkrijemo, da li smo u stanju da ubijemo toliko razumnih bića?" Hmii reče: "Žao mi je Tile." "Kako je možemo ubiti? Ako si u pravu, onda mora da je nešto smislila za nas." "Sumnjam. Pre bih se kladio da je učinila sve što je u njenoj moći da ne razmišlja o bilo čemu što bismo mogli preduzeti. Morala bi da nas spreči. Prepušteni smo sami sebi. Tuđince će ubiti nagonski. Kada sam ja u pitanju možda će oklevati onih odlučujućih pola sekunde." "Dobro", reče kzin. "Krupno oružje se svo nalazi na lenderu. Mi smo zaronjeni u stenu. Da li je veza sa lenderom preko prenosnih diskova još otvorena?" Poslednji se vrati na upravljačku palubu da proveri. On javi: "Veza je otvorena. Karta Marsa je od skrita, ali on je ovde debeo svega nekoliko centimetara. Na ovom mestu ne mora da podnosi užasna natezanja kao pod Prstenastog sveta. Moji uređaji prodiru kroz njega kao i prenosni diskovi. Tu nas je jedino poslužila sreća." "Dobro. Luise, hoćeš li mi se pridružiti?" "Svakako. Kolika je temperatura na lenderu?" "Neki od senzora su izgoreli. Ne mogu da ti kažem", reče Poslednji. "Ako se lender može iskoristiti, dobro je. U suprotnom slučaju pokupite svoju opremu i žurno se vratite. Ako su uslovi nepodnošlivi, vratite se istog časa. Potrebno je da znamo šta posedujemo od alata." "Očigledan sledeći korak", složi se Hmii. "Šta ako lender nije u operativnom stanju?" "I dalje ćemo imati uzmak", reče Luis. "Ali moramo imati skafandre. Poslednji, nemoj čekati na nas. Pronađi gde se nalazimo i pronađi Tilu. Biće da je ona sada negde na otvorenom gde mogu da uspevaju usevi." "Razumem. Pretpostavljam da se nalazimo na izvesnoj udaljenosti ispod Mons Olimpusa." "Ne računaj s tim. Mogla je uperiti na nas snop teškog lasera kako bi zadržala Iglu u stazisu, a zatim nas odvući do mesta na kome je imala istopljenu stenu spremnu da je izlije na nas. A to mesto će na kraju ispasti da je poprište ubistva." "Luise, imaš li bilo kakvu ideju šta ona očekuje od nas?" "Jedva da je to ideja. Pustimo to za sada." Luis naruči dva peškira i jedan odmah pruži Hmiiju." Zatim za sebe poruči i par drvenih klompi. "Jesmo li spremni." Hmii skoči na prenosni disk. Luis krenu za njim.
31. SREDIŠTE ZA OPRAVKE Učini im se kao da su se prebacili u pećnicu. Luis je imao klompe, ali Hmiijeve noge štitila je samo prekrivka na podu. Kzin nestade niz stepenice zarežavši jednom kada se očešao o metal. Luis je zadržavao dah. Nadao se da i Hmii to čini. Bilo je toliko toplo: dovoljno toplo da se sasuše pluća. Pod je bio nagnut četiri do pet stepeni. Pogledati kroz prozor bilo je pogrešno: sledio se ne verujući. U gustoj tami napolju: znatiželjna peščana ajkula? Morska voda? Izgubio je dve ili tri sekunde. Silazio je stepenicama pažljivije od Hmiija boreći se sa potrebom da udahne, ispuštajući dah kroz nos kako bi izbacio topli vazduh pećnice koji je ipak uspevao da se uvuče u njega. Osećao je miris ugljenisanja, ustajalosti, dima, toplote. Hmii je vidao opaljene šake; krzno oko vrata mu se veoma nadulo. Ručke na ormanićima bile su od metala. Luis obmota peškir oko šake i stade da ih otvara. Hmii upotrebi svoj peškir da izbaci napolje njihovu sadržinu. Skafandre. Pojaseve za letenje. Dezintegrator. Superprovodnu tkaninu. Luis dohvati kacigu svog skafandra sa gomile, otvori dovod vazduha, obmota peškir oko vrata da ga kaciga ne bi žuljala i navuče je. Vetar koji poče da mu duva oko lica nije bio odveć topao. On udahnu slatkasti vazduh i grudi stadoše da mu se nadimaju. Hmiijev skafander nije imao zasebnu kacigu; morao je da ga navuče i hermetički zatvori. Njegovo iznenadno hrapavo dahtanje zastrašujuće odjeknu u Luisovim slušalicama. "Nalazimo se ispod površine vode", zadahta Luis. "Zašto je onda tako tanj toplo?" "Pitaj me to kasnije. Pomozi mi da ponesem ovo." Hmii prihvati svoj pojas za letenje, zaštitni oklop, kalem crne žice, poveći deo superprovdne tkanine i težak dezintegrator za dve ruke. On krenu ka stepenicama. Luis se teturao za njim sa Prilinim pojasom za letenje, reflektorskim laserom, dva skafandra i nekoliko kompleta zaštitnih oklopa. Njegovo telo počinjalo je da ključa. Hmii se zaustavi ispred uređaja na upravljačkoj palubi. Kroz prozore se videla tamnozelena voda puna mehurića. Male ribe probijale su se kroz gustu šumu morskog korova. Kzin prodahta: "Evo sada odgovora na tvoje pitanje. Toplota potiče od snopa mikrotalasa kojima nas je Tila zasula. Sistem za održavanje života je otkazao. Otkazali su i potisnici za skrit. Lender je potonuo. Voda je zasutavila... mikrotalase. Lender je ostao topao jer... jer su pumpe za toplotu prve izogorele... suviše dobra izlocija. Sada ne možemo upotrebiti lender." "Tanj i to." Luis upotrebi prenosni disk. Čim se prebacio na Iglu on ispusti ono što je nosio. Znoj mu se slivao u oči i usta. Skinuo je toplu kacigu i udahnuo hladan vazduh. Harkabiparolin podmetnu svoje rame pod njegov pazuh i napola ga odnese prema krevetu, mrmljajući umirujuće reči Graditelja gradova. Hmii se nije pojavio. Luis se oslobodi. Vrati kacigu na glavu i otetura nazad do prenosnog diska. Hmii je nešto petljao oko kontrola. On gurnu svoju opremu Luisu u ruke. "Uzmi ovo. Pridružiću ti se za koji čas." "U redu." Luis je još napola bio u skafandru kada se kzin vratio na Iglu. Kzin strgnu svoj skafander. "Nikud ne žurimo, Luise. Poslednji, lender je beskoristan. Podesio sam da uzleti pomoću fuzionih motora i ode do Mons Olimpusa, samo radi odvraćanja pažnje. Tila će utrošiti nekoliko sekundi uništavajući ga." Zvučnici odgovoriše. "Dobro. Mogu da prijavim izvestan napredak, ali vam ga ne smem saopštiti odavde. Znamo da Tila može prisluškivati moje veze." "Pa?"
Poslednji se prebaci sa upravljačke palube. Sada je mogao da govori bez mehaničkih pomagala. "Većina mojih uređaja je beskorisna, razume se. Poznato mi je gde smo smešteni. Nekih dve stotine milja nalevo u smeru okretanja nalazi se jak izvor neutrinskog odašiljanja, verovatno neko fuziono postrojenje. Radar za dubinsko ispitivanje ukazuje na šupljine svuda oko nas. Većina ih je veličine tek neke sobe. Pojedine su ogromne i u njima je smeštena teška mašinerija. Verujem da sam otkrio praznu šupljinu u kojoj su bile smeštene skele ekipe za popravke. To sam zaključio prema njenoj veličini, obliku i podlogama na podu. Odatle se izlazi kroz masivna, isklesana vrata u zidu Karte, koja skriva vodopad. Pronašao sam skladište u kome se verovatno nalaze čepovi potrebni za rupe od velikih meteora kao i još jedan otvor. Malu svemirsku letelicu, možda ratnu letelicu - ne mogu da kažem - i još jedan otvor. Postoji sve u svemu šest otvora ispod vodopada. Uspeo sam da..." "Poslednji, trebalo je da pronađeš Tilu Braun!" "Da li sam ja to malo pre dobro čuo da Luisu Vuu preporučuješ da bude strpljiv?" "Luis Vu je ljudsko biće; on zna meru strpljivosti. A ti vražji biljojedu, ti si previše strpljiv." "A ti predlažeš da ubijemo ljudski varijetet Paka zaštitnika. Nadam se da ne očekuješ neku vrstu dvoboja? Dok se ti dernjaš i skačeš, Tila bi se borila goloruka? Protiv Tile moramo koristiti um. Seti se kakva je igra posredi." "Nastavi." "Uspeo sam da odredim gde se nalazi Mons Olimpus: osam stotina milja levo u smeru suprotnom od smera okretanja. Pretpostavljam da je Tila pucala na Iglu iz teškog lasera ili da je upotrebila neko slično lukavstvo kako bi nas držala u stazisu dok nas je vukla osam stotina milja. Ne mogu da odgonetnem zašto." Luis reče: "Odvukla nas je do mesta gde je imala istopljenu lavu spremnu za izlivanje. To mesto će se pokazati kao poprište njenog zamišljenog mnogostrukog ubistva. Treba još da otkrijemo na koji način. Tanj, možda je precenila našu pamet!" "Govori u svoje ime, Luise. Verovatno je ispod nas." Jedna lutkareva glava izvi se naviše. "Gotovo iznad nas, kako sada trenutno stoji brod, nalazi se kompleks prostorija u kojima se može osetiti dosta jaka električna aktivnost, a da ne pominjem takvo pulsiranje neutrinskih emisija koje ukazuje na pola tuceta radara za dubinsko ispitivanje. Takođe sam pronašao poluloptu trideset osam zarez osam milja u prečniku sa još jednim izvorom neutrina delimično uza zid. Pokretni izvor. Odliv je nepravilan kao i kod fuzionog postrojenja. Nije daleko odmaklo za onih nekoliko minuta što ste bili odsutni, ali može preći preko čitavih sto osamdeset stepeni kupole u toku petnaest časova plu-minus tri. Mesojedu, ratniče, da li ti to nešto govori?" "Veštačko sunce. Poljoprivreda. Gde?" "Dve hiljade pet stotina milja prema desnoj ivici Karte. Ali pošto ćete dolaziti kroz Mons Olimpus, morate tražiti dvanaest stepeni nadesno u usmeru suprotnom od smera okretanja. Možda postoje zidovi kroz koje treba proći. Da li si doneo ručni dezintegrator?" "Nisam bio sasvim nerazuman, doneo sam ga. Poslednji, ako lender signe do Mons Olimpusa, možemo izići preko prenosnih diskova, pa ravno kroz vrata za teret na lenderu. Ali Tila će ga pre toga oboriti." "Zašto bi? Još nismo na njemu. Ona ima radar za dubinsko ispitivanje; znaće to." "Uurrr. Onda će pratiti lender, čekati dok se ne pojavimo i tada nas uništiti. Je li to mudrost koja pomaže tvom narodu da se uspuže uz list?" "Da. Ući ćete u Mons Olimpus mnogo sati pre no što lender stigne. Podesio sam sondu da nas prati. U sondi se nalazi prijemno-prenosni disk. Razume se, više nećete moći da se vratite na Iglu."
"Uurrr. Zvuči izvodljivo." "Koju opremu ćete upotrebiti?" "Skafandere, pojaseve za letenje, reflektorske lasere i dezintegrator. Doneo sam i ovo." Hmii pokaza na superprovodnu tkaninu. "Tila ne zna za nju. To bi nam moglo pomoći. Mogli bismo od nje sašiti ogrtače da njima prekrijemo skafandere. Harkabiparolin, umeš li da šiješ?" "Ne." Luis reče: "Umem ja." "Umem i ja", reče dečak. "Morate mi samo pokazati šta želite." "Pokazaću ti. Ne mora da bude elegenatno. Moramo se nadati da će Tila upotrebiti lasere pre nego projektile ili ratnu sekiru. Nećemo moći da navučemo zaštitne oklope preko skafandera." "Pa, nije baš tako", reče Luis. "Na primer, Hmii, ja ću moći da navučem tvoj zaštitni oklop preko mog skafandera." "Tako ušuškan nećeš moći dovoljno brzo da se krećeš." "Možda i neću. Harkabiparolin, kako izdržavaš?" "Zbunjena sam, Luise. Da li se borite na strani zaštitnika ili protiv njega?" "Ona se bori protiv nas, ali nada se da će izgubiti", reče Luis blago. "Ona to ne može da prizna. Pravila igre koju igra usađena su u njen mozak i žlezde. Da li ti bar nešto od toga izgleda uverljivo?" Harkabiparolin je za trenutak oklevala, a zatim reče: "Zaštitnik se ponaša kao... da se plaši da neko sa strane nadgleda ono što ona govori i čini. To bi ličilo na moju obuku u zgradi Pant." "Tako je. Tila sama sebe nadgleda. Možeš li se boriti protiv zaštitnika, ako znaš da ceo svet može izumreti ako izgubiš?" "Mislim da mogu. U najgorem slučaju mogu joj odvratiti pažnju." "U redu. Vodimo te sa sobom. Imamo opremu koja je bila namenjena jednoj drugoj ženi Graditelja gradova. Objasniću ti, koliko budem u stanju, namenu stvari koje ćeš nositi. Hmii, ona će nositi tvoje zaštitno odelo između skafandera i superprovodne tkanine." "Može uzeti Halroprilalarin reflektorski laser. Nepažnjom sam svoj izgubio. Ja ću uzeti dezintegrator. Takođe znam kako da podesim rezervne baterije da oslobode svoju energiju u jednoj milisekundi." "Te baterije pripadaju mom narodu. Napravili smo ih zbog bezbednosti", reče Poslednji sumnjičavo. "Ipak mi ih pokaži. Kao sledeće, moraš isključiti sve komunikacijske veze. Možemo očekivati da će Tila završiti sa jelom i vratiti se ovamo pre no što obavimo sav posao. Voleo bih da imamo više vremena. Luise, pokaži Kavaresksenjajoku kako da sašije naše zaštitne ogrtače. Kao konac upotrebi superprovodnik." "Da, mislio sam na to. Tanj, voleo bih da imamo više vremena." Oni skočiše prema prenosnim diskovima obmotani u opremu. Harkabiparolin je bila bezoblična u mnogobrojnim slojevima odeće. Lice u kacigi bilo joj je napregnuto od usredsređivanja. Skafander, pojas za letenje, laser - imaće sreće ako ne zaboravi kako da rukuje onim što nosi na sebi, a gde je još borba. Iz daljine je moglo izgledati da se to Luis Vu krije iza sve te odeće i Tila bi mogla oklevati na trenutak. Sve bi moglo doći u obzir. Nestade je, Luis krenu za njom, uključivši pojas za letenje. Hmii, Harkabiparolin, Luis Vu: lebdeli su poput lopti od crnog svilenog papira iznad padine Mons Olimpusa boje rđe. Sonda nije lebdela. Mora da je plutala dok joj nije ponestalo goriva, zatim je pala i otkotrljala se. Bila je gadno razbijena. Prenosni disk ostao je čitav.
Brojčanici ispod Luisove brade upozoriše ga da je vazduh veoma redak, veoma suv, bogat ugljendioksidom. Dobra imitacija Marsa, ali sa gotovo zemaljskom gravitacijom. Kako li su Marsovci preživeli? Mora da su se privikli ohrabreni morem prašine u kome su živeli. Jači od svojih izumrlih rođaka... Na posao! Obod kratera nalazio se na četrdeset milja uz padinu. Bilo im je potrebno petnaest minuta. Harkabiparolin ih je sledila. Njeno letenje bilo je trzavo; mora da se sve vreme borila sa kontrolama. Otvor na dnu kratera imao je boju stene i rđe i neravnu površinu. Eksplodirao je prema unutra, nadole. Oni propadoše u tamu. Zadržali su ih pojasevi za letenje. To nije trebalo da se dogodi. Jedinice za potiskivanje odbijale su ravne ploče skrita iznad njihovih glava i ispod njih. Ali tavanica od skrita nije bila predviđena da nosi teret. Bila je mnogo tanja od poda Prstenastog sveta ispod njih. Luis se prebaci na infracrveno područje (nadajući se da će se i Harkabiparolin toga setiti; inače će biti slepa). Odozdo je zračila toplota - jedan mali, svetao krug. Predeo koji ih je okruživao bio je neizmeran, bez obeležja. Stubovi diskova i uske lestve sa strane, duž tri zida. A iz središta velike odaje uzdizala se jedna iskošena kula toroida. Stali su da padaju pored nje, dok su iz njih promicali prstenovi. Linearni akcelerator, usmeren naviše kroz Mons Olimpus? Onda oni diskovi mogu biti borbeme platforme jednog zaštitnika spremne za lansiranje u nebo. Rupa je bila probijena naniže kroz pod. Propali su kroz nju. Harkabiparolin je još bila sa njima. Topla tačka se nalazila ispod njih, postajući sve veća. Dvanaest spratova, zbijenih jedan uz drugi, a kroz svaki je bila probijena rupa. Igla se dobro zarila. Čak je i poslednja poderotina bila velika... a kroz nju je sijala infracrvena svetlost. Donja komora gotovo se nalazila u stanju crvenog usijanja. Hmii uskoči u nju prilično odmakavši Luisu. Trenutak kasnije on dolebdi nazad, te se spusti na sprat iznad. I dalje nisu upotrebljavali radio. Luis postupi kao i Hmii: uskoči kroz poslednju rupu i nađe se u infracrvenom bleštavilu. Ogromna toplota ovde se oslobađala. A tunel koji je odatle vodio bio je još svetliji. Luis se uzdiže kako bi se pridružio Hmiiju. Mahnu Harkabiparolin i ona se spusti pored njega uz tresak. Da. Igla je bila odvučena kroz taj tunel u kome je bilo dovoljno toplote da aktivira polje stazisa. Lako su mogli pratiti trag... sem što bi se ispekli. Šta sad?" Slediti Hmiija koji je žustro odlebdeo dalje. Šta je imao na umu? Kada bi samo mogli da pričaju! Kretali su se kroz prostor za stanovanje. To ih je ometalo u brzom letenju. Odeljenja bez vrata ili sa vratima nalik na ona sa sefova; nigde nijedne zavese koja bi omogućavala kakvu takvu izolovanost. Kako su živeli Paki-zaštitnici? Pogledi bačeni na brzinu u odeljenja ukazaše na spartansku jednostavnost. Na podu jednog odeljenja kostur sa naduvenim zglavcima i izduženom lobanjom. Jedne velika odaja bila je puna stvari koje su verovatno predstavljale opremu za vežbanje, uključujući i splet skela za veranje koji je izgledao milju visok. Leteli su satima. Ponekada su nailazili na milje pravih hodnika. Njih su prelazili velikom brzinom. Drugi put su opet morali da odlučuju kuda da krenu. Vrata su im preprečavala put. S njima je Hmii izlazio na kraj: vrata su se raspršivala u oblaku jednoatomske prašine pod dejstvom snopa dezintegratora. Oko jednih velikih vrata diže se prašina, zatim prestade da nadolazi, ali vrata su još stajala na svom mestu. Prazan četvorougao. Mora da su od skrita, pomisli Luis. Hmii ih povede nalevo oko onoga što su ta vrata čuvala. Luis se premesti iza Harkabiparolin i
odlete nazad, stalno na oprezu da se Tila Braun ne pojavi. Velika vrata ostaše zatvorena. Ako su i skrivala Tilu Braun, ona nije bila u stanju da ih otkrije kroz skrit. Čak ni zaštitnici nisu svemoćni. Moglo se desiti da slede tunel koji je vodio ka Igli, krećući se iznad njega, ali to nije bio slučaj. Koristeći se mestom gde se Igla nalazila kao orijentirom Hmii ih je vodio oko dvanaest stepeni nadesno u smeru suprotnom od smera okretanja... prema jednoj velikoj poluloptastoj šupljini sa pokretnim izvorom neutrina na pola puta uz jedan zid. Dosta dobro. Skrenuli bi nadesno kada god bi mogli. Prošli su pored još jednih vrata od skrita ali ova im nisu stajala na putu. Bilo oko čega da su kružili to se pokazalo kao odista veliko. Kontrolna prostorija za slučaj nužde? Možda će poželeti ponovo da je pronađu. Proteklo je četrnaest časova i prevalili su gotovo hiljadu milja, pre no što su se zaustavili da se odmore. Spavali su u svojevrsnom metalnom prstenu čija je visina sezala do struka i koji se nalazio nasred poda. Namena nepoznata - ali ništa im se nije moglo prišunjati. Luis je ogladneo, ali mu je već bilo dosta hranljivog sirupa. Pitao se: da li je Tila obedovala i otišla za svojim poslom i da li je dovoljno vremena prošlo da opet ogladni? Nastaviše da lete. Sada su već napustili deo za stanovanje, mada su se još ponegde mogla videti odeljenja sa praznim spremištima za hranu, vodovodom i lepim ravnim podovima pogodnim za kratak san. Ali one su bile sakrivene u ogromnim odajama koje su mogle da sadrže svašta i ništa. Leteli su oko perimetra nečega što je moralo biti jedna neizmerna velika pumpa, sudeći prema buci koja im je odzvanjala u ušima sve dok je nisu ostavili za sobom. Hmii ih povede nalevo i probi se kroz jedan zid te ih dovede u odaju sa kartama toliko veliku da se Luius sav uvuče u sebe. Kada je Hmii razneo suprotni zid ogroman hologram sevnu svetlošću i zamre; oni kretoše dalje. Bili su blizu. Spavali su na vrhu jednog fuzionog generatora koji nije radio. Četiri sata; tada nastaviše. Hodnik, s druge strane svetlost i vetar koji ih je nosio napred. Izbiše na svetlost. Sunce je upravo bilo prošlo zenit na gotovo bezoblačnom nebu. Beskrajan, suncem obasjan predeo pružao se pred njima: rezervati, gajevi, polja žita i leje tamnozelenog povrća. Luis se osećao kao meta. Kalem crne žice bio mu je privezan za rame. Sada ga oslobodi i baci. Jedan njegov kraj još mu je bio pričvršćen za skafander. Ako ona sada opali zračiće toplotu. Gde je Tila Braun? Izgleda da se nije ovde nalazila. Hmii ih povede preko lanca niskih brda, a zatim stade da se spušta ka jednom jezercu. Luis ga je sledio sa Harkabiparolin iza sebe. Kzin stade da otvara svoj skafander. Kada se Luis spustio, Hmii ispruži oba dlana, poče da mu objašnjava mimikom, držeći sada čvrsto zatvoren skafander. Ne otvarajte skafander. To je bilo namenjeno Harkabiparolin. Bila je upozorena, ali Luis ju je posmatrao kako bi se uverio da ona to ipak neće učiniti. Šta sada? Tle je bilo suviše ravno. Nije bilo puno mesta za sakrivanje... gajevi, a iza njih nekoliko brežuljaka blagih padina: suviše očigledno. Sakriti se ispod vode? Možda. Luis poče da namotava superprovodnu žicu koju je bacio. Verovatno su imali čitave sate pred sobom da se prireme, ali kada Tila dođe stići će poput munje. Hmii se sasvim skinuo. Zatim je ponovo navukao ogrtač od superprovodne tkanine. Prišao je Harkabiparolin i pomogao joj da skine njegov zaštitni oklop koji zatim navuče, ostavljajući je još bespomoćniju nego što je bila. Luis se nije mešao. A da se sakrije iza sunca? Malo sunce na fuzioni pogon koje je odašiljalo neutrine - bar to nije
bilo očigledno mesto za skrivanje. Može li se to izvesti? Ako bi superprovodnu žicu sproveli u jezerce, onda bi se on našao na podnošljivoj temperaturi ključanja vode. Tanj, to je bilo pametno! To bi im čak i uspelo da se nalaze bliže površini Marsa, gde bi voda ključala na nekoj pristojnoj temperaturi. Ali oni su se nalazili suviše blizu poda Prstenastog sveta; vazdušni pritisak bio je gotovo kao na nivou mora. Mogli su čekati danima. Nestalo bi vode u skafanderima, kao i šećernog sirupa, a Luis Vu bi verovatno izgubio strpljenje. Hmii je već izišao iz skafandra. Ovde se čak mogla naći neka lovina za njega. Ali šta sa Harkabiparolin? Ako otvori svoj skafander udahnuće miris drveta života. Hmii je ponovo naduvao svoj skafander. Zatim je preko njega navukao pojas za letenje. Stavio je kamen na svako stopalo, te stao da upravlja pojasom za letenje dok ga nije uspravio. To je bilo pametno. Ako se ukloni kamenje i puste u pogon potisnici, prazni skafander će odleteti u napad. Luis se nije setio ničega što se s ovim moglo porediti. Možda je Tila dolazila ovamo tek svakih nekoliko nedelja. Možda je imala korenje drveta života uskladišteno na nekom drugom mestu. Kako je drvo života uopšte izgledalo? Kao one glatke skupine tamnozelenih listova? Luis povuče jedan. Ispod njega nalazilo se debelo korenje, otprilike nalik na jam ili slatki krompir. Nije poznavao tu biljku, kao ni bilo šta drugo što je ovde raslo. Većina stvari koje su uspevale na Prstenastom svetu, kao i svo ovdašnje rastinje mora da je uvezeno iz galaktičkog jezgra. Tila se nasmeja u Luisovom uhu.
32. ZAŠTITNIK Luis nije samo poskočio; on je vrisnuo u kacigi. U Tilinom glasu osećao se smeh i čuli su se nejasni suglasnici, što nije mogla da izbegne: usne i desni spojili su se u tvrdi kljun. "Uopšte nisam želela da se ponovo borim protiv jednog Piersonovog lutkara! Hmii, smatraš li da si opasan? Taj lutkar me je gotovo uhvatio." Nekako je uspela da oživi njihove mrtve slušalice. Da li je mogla i da im uđe u trag na isti način? Onda su otpisani. Znači, treba pretpostaviti da to nije mogla učiniti. "Sa broda nije bilo signala. Veze prekinute. Morala sam da saznam šta se događa. Tako sam smislila način kako da se prikačim na prenosne diskove. Mogu vam reći da nije bilo lako. Kao prvo, morala sam da pretpostavim da je lutkar doneo prenosne diskove sa svoje matične planete, zatim sam morala da ustanovim kako rade i načinim jedan... a kada sam se prikačila i prebacila, lutkar je upravo posezao ka prekidaču za aktiviranje polja stazisa! Morala sam tanj brzo da pogodim gde se nalazi disk za transmutovanje! Uspela sam da iziđem, ali vaš brod mora da je u stazisu i niko vam ne hita u pomoć. Krećem sada po vas", reče Tila, a Luis oseti žaljenje u njenom glasu. Sada im je preostalo samo da čekaju. Poslednji se nalazio van domašaja sa svom opremom na Igli. Ostalo im je samo ono što su poneli sa sobom. Zvučalo je kao da će joj biti potrebno nešto vremena, ako nije lagala. Luis se podiže pomoću pojasa za letenje. Milju, dve milje, a krov je još bio daleko iznad njega. Jezerca, potoci, blago ustalasana brda: hiljadu kvadratnih milja bašte pretvoreno u divljinu. Drveće u obliku zvona sa čipkastim lišćem obrazovalo je džunglu koja se širila sa leve strane. Stotine kvadratnih milja žutih žbunova u smeru okretanja sa desne strane još su se delimično pružali u nizovima u kojima su bili posađeni. On pronađe jedan veliki ulaz u smeru okretanja i bar tri manja, uključujući tu i tunel u smeru suprotnom od smera okretanja, onaj koji ih je doveo dovde. Luis se spusti blizu površine. Moraće da se brane sa sve četiri strane. Kada bi mogao da nađe neki prostor u obliku činije... tamo, izvan središta, potok koga okružuju niska brda. Zašto ne bi izabrali sredinu potoka? Razledao ga je odozgo sa osećanjem da mu izmiče nešto presudno... Da. Luis jurnu nazad ka mestu gde se Hmii zaklonio. On prodrma Hmiijevu ruku i upre prstom. Hmii klimnu. On požuri ka hodniku kroz koji su ušli vukući svoj skafander poput balona. Luis se podiže pomoću pojasa za letenje i mahnu Harkabiparolin da ga sledi. Ivica klanca niskih brda i jezero iza njih. Moglo bi poslužiti za zgodnu zasedu. Luis se spusti na prevoj. Pruži se potrbuške na mestu sa koga je mogao da pazi na ulaz. Na trenutak se okrenu da snažno zabaci kalem sa superprovodnom žicom prema jezeru i ostade da osmatra kako bi se uverio da je nit dodirnula vodu. Postojao je samo jedan put sa Igle. Jedini prenosni disk koji je Tila mogla da dosegne vodio je do sonde na padini Mons Olimpusa. Tilin put bio je put kojim su oni išli i vodio je ovamo. Nekoliko gutljaja šećernog sirupa; nekoliko gutljaja vode. Pokušaj opuštanja. Luis nije mogao da vidi Hmiija; nije imao pojma kuda je kzin otišao. Harkabiparolin ga je posmatrala. Luis pokaza na hodnik, zatim joj mahnu da ode. Shvatila je. Skliznula je oko okuke brda. Luis je ostao sam. Ova brda bila su tanj ravna. Do struka visoke krošnje tamnog, glatkog, zelenog lišća mogle bi da sakriju nepomičnog čoveka, ali bi sputale kretanje. Vreme je prolazilo. Luis upotrebi sanitarijske pogodnosti u svom skafandru, osećajući se bespomoćno i užurbano. Nazad na svoje mesto. Budi spreman. S njenim poznavanjem unutrašnjeg
transportnog sistema središta za opravke, stići će brzo. Za nekoliko časova od sada ili sada... Sada! Tila je stigla poput teledirigovane rakete, krećući se nešto malo ispod krova hodnika. Luis je opazi i istog časa se okrenu da opali. Stajala je uspravno na disku prečnika šest stopa čvrsto se držeći za vertikalni stub sa ručkama i kontrolama. Luis opali. Hmii takođe opali sa mesta gde se krio. Dve niti rubinske svetlosti dodirnuše istu metu. Tila je do tada već bila čučnula, zaklonjena iza diska. Videla je sve što je želela da vidi, odredila njihove položaje tačno u inč. Ali leteći disk buktao je rubinskim plamenom i padao. Luis poslednji put ugleda Tilu pre no što se spustila iza čudnog, čipkastog drveća. Raširila je malu parajedrilicu. Znači, treba pretpostaviti da je živa i nepovređena i da se brzo udaljava. Luis se najkraćim putem uputi preko prevoja brda i stade da osmatra drugu stranu. Moglo je da uspe, a njegov rep od superprovodne niti još se nalazio u jezercu. Gde se nalazila? Nešto poskoči sa prevoja narednog brda. Zelena svetlost pogodi ga u letu; zadržala se sve vreme dok ta stvar nije sagorela i umrtvila se. Hmiijev skafander odslužio je svoje. Ali skupina projektila veličine šake polete prema osnovi zelenog laserskog snopa. Šest belih bleskova koji su doprli iza uzvišice i rasprskavanje munje koja je udarila u blizini, uveriše ga da je Hmii uspeo da baterije lutkara preobrati u bombe. Tila je bila blizu i koristila je laser. A u slučaju da kruži oko jezerca upravo s druge strane prevoja... Luis se bolje smesti na svom položaju. Hmiijev sagoreli skafander padao je suviše sporo. Jedan zaštitnik će znati da je prazan. Cthulhu i Alah! Kako iko može da se bori protiv srećnog zaštitnika? Tila se naglo pojavi malo niže na strani brda nego što je to Luis očekivao, probode Luisa kopljem zelene svetlosti i nestade pre no što je Luis mogao i palac da pomeri. Luis trepnu. Štitnik od buktinje u njegovoj kacigi spasao mu je oči. Ali bez obzira na to da li su u pitanju bili nagoni ili ne, Tila je pokušala da ubije Luisa Vua. Ona se ponovo iznenada pojavi na drugom mestu. Zelena svetlost zamre na crnoj tkanini. Ovog puta Luis uzvrati paljbom. Nje nestade; nije znao da li ju je pogodio. Za trenutak je ugledao savtljiv kožni oklop pomalo velik za nju i veoma naduvene zglavke: zglobovi i zglavci prstiju veličine oraha, kolena i laktovi poput krastavih dinja. Nije nosila drugi oklop do svoje kože. Luis se otkotrlja u stranu niz brdo. Stade brzo da puzi. Puzanje je bilo teško. Gde će se sledeći put pojaviti? Nikada nije igrao ovu igru. Za dve stotine godina života nikada nije bio vojnik. Oblačići pare uzdigoše se iznad jezerceta. S njegove leve strane Harkabiparolin iznenada ustade i opali. Gde je bila Tila? Njen laser nije odgovorio. Harkabiparolin je stajala poput neke crne mete; zatim se pognula i stračala niz brdo. Polegla je i stala da puzi levo i nagore. Kamen stiže s njene leve strane. Kako li je Tila mogla tamo dospeti tako brzo? Pogodio je Harkabiparolin u ruku dovoljno jako da joj slomi kost i rascepa rukav. Žena Graditelja gradova stajala je jaučući, a Luis je čekao da je vidi dokrajčenu. Tanj. Ali sledeći snop... Nije se pojavio nikakav snop. Nije više trebalo da posmatra; trebalo je da dela. Video je odakle je došao kamen. Između dva brda nalazio se usek i on stade da puzi što se brže usuđivao kako bi između sebe i Tile postavio obronak brda. Zatim okolo... Tanj, gde se sada nalazi Hmii? Luis se odvaži da baci pogled preko prevoja. Harkabiparolin je prestala da vrišti. Ona šmrknu. Zatim ispusti pojas za letenje i zdera crnu
tkaninu jednom rukom. Druga ruka joj je bespomoćno visila, slomljena. Onda poče da skida ogrtač. Tila je bila tamo. Gde je mogla da pređe? Nije više obraćala pažnju na Harkabiparolin. Harkabiparolin nije mogla da skine kacigu. Stala je da se kotrlja niz brdo naprežući se da je strgne jednom rukom; zatim je počela da udara kamenom po ploči vizira. Proteklo je suviše vremena. Tila je sada mogla da bude već bilo gde. Luis se ponovo pokrenu ka useku koji je nekada izdubio jedan sada isušeni potok. Ako pokuša da krene prema vrhu brda sigurno će ga opaziti. Da li je ona stvarno bila u stanju da pogodi svaki njegov pokret? Zaštitnik! Gde li se sada nalazila? Iza mene? Luis oseti žmarce na vratu. Okrenu se, bez ikakvog povoda i opali na Tilu, u času kada mu neka mala, metalna naprava suknu put rebara. Projektil mu raspara skafander i meso pogodivši metu. Levom rukom on obuhvati poderotinu dok je rubinskim snopom šarao po mestu gde se Tila poslednji put nalazila. Zatim se ona ponovo neočekivano pojavi, pa nestade pre no što ju je snop mogao doseći, a jedna gusta metalna kugla rasprsnu krhotine sa njegove kacige. On se otkotrlja niz brdo, držeći skafander zatvoren levom rukom. Kroz kacigu punu zvezdica on ugleda Tilu kako mu prilazi nalik na nekog velikog crnog slepog miša i on upravi na nju rubinski snop pre no što je mogla da ga izbegne. Tanj, ona nije ni pokušavala da ga izbegne! A i zašto bi? Harkabiparolinin ogrtač od crne superprovodne tkanine sada je nosila Tila Braun. Držao je snop uperen na nju obema rukama. Demon u oklopu ustremio se na njega sa crnom tkaninom koja se raspadala oko nje poput mokrog papira. Raspadala. Zašto? I kakav je to bio miris? Ona skrenu i baci laser kao da je projektil, postrance na Hmiija. Dezintegrator i reflektorski laser odleteše iz Hmiijeve šake. Slomili su se u međusobnom sudaru. Miris drveta života bio je u Luisovom nosu i mozgu. To nije bilo nalik na napon. Struja je bila dovoljna sama po sebi, jedno iskustvo koje nije zahtevalo ništa više da bi bilo savršeno. Miris drveta života predstavljao je ekstazu, ali i podsticao jarosnu glad. Luis je sada znao koja je biljka bila drvo života. Imala je glatke tamnozelene listove i korenje kao slatki krompir, nalazila se svuda oko njega, a ukus - nešto u njegovom mozgu upamtilo je ukus raja. Nalazila se svuda oko njega, a on nije mogao da jede. Nije mogao da jede. Nije mogao da jede zbog kacige, ali je ipak odvojio šake od spona koje su je oslobađale, jer nije mogao da jede dok ljudski varijetet Paka zaštitnika ubija Hmiija. Čvrsto je uhvatio laser obema šakama kao da je mogao da mu se istrgne. Kzin i zaštitnik bili su nerazmrsivo zapleteni dok su se kotrljali nizbrdo, ostavljajući za sobom komade crne tkanine. Stao je da ih prati jednom niti rubinske svetlosti. Prvo pucaj, onda nišani. Ti nisi stvano gladan. To bi te ubilo. Suviše si star da postaneš zaštitnik, to bi te ubilo. Tanj, taj miris! Vrtelo mu se u glavi od njega. Morao je stravično da se napregne kako bi mu odoleo. Bilo je isto tako strašno kao kada ne bi ponovo podesio draud svako veče proteklih osamnaest godina svog života. Nepodnošljivo! Luis je postojano držao snop i čekao. Tila zamahnu nogom prema Hmiijevoj utrobi i promaši. Za trenutak noga joj ostade ispružena napred. Crvena nit je dodirnu i Tilina golenjača buknu jarkom crvenom svetlošću. Ponovo se ustremila, ali se munjevito povukla u času kada je on opalio. Deo Hmiijevo golog ružičastog repa zaplamte i otpade, grčeći se poput ranjenog crva. Hmii kao da to nije ni primetio. Ali Tila je znala gde se nalazi snop. Pokušavala je da baci Hmiija na njega. Luis pomeri palicu crvene svetlosti na mesto gde nije bilo ničeg i stade da čeka. Hmii je bio izranavljen; krvario je na više mesta; ali nalazio se povrh zaštitnika koristeći svoju
masu. Luis primeti u blizini jedan kamen oštrih ivica, poput brižljivo isklesane kamene sekire koji bi mogao da smrska Hmiijevu lobanju. On povuče okidač i nanišani u kamen. Tilina šaka sevnu ka njemu i planu. Iznenađenje, Tila! Tanj, taj miris! Ubiću te zbog mirisa drveta života! Izgubila je jednu šaku i nogu ispod kolena: to bi trebalo da omete Tilu, ali koliko je štete nanela Hmiiju? Mora da su se zamorili, jer je Luis na čas video Tilin kljun u Hmiijevom zadebljalom vratu. Hmii se izvi i na trenutak nije bilo ničeg iza Tiline nepravilne lobanje sem plavog neba. Luis skrenu svetlost ka njenom mozgu. I Luis i Hmii morali su zajedno da se upru kako bi rastvorili Tiline čeljusti na mestu gde su se zarile u Hmiijevo grlo. "Dopustila je nagonima da se bore za nju", reče Hmii dahćući. "A ne umu. Bio si u pravu, borila se da izgubi. Samo mi je Kdapt mogao pomoći da se borila da pobedi." To je bio kraj, sem krvi koja je natapala Hmiijevo krzno; sem Luisovih podbijenih i verovatno slomljenih rebara kao i bola koji ga je terao da se savija u stranu; sem mirisa, mirisa drveta života koji nije prestajao da ga zapahnjuje. Sem Harkabiparolin koja je sada stajala u vodi jezerca do kolena, ludačkog pogleda i s penom na ustima dok se borila da skine kacigu. Uhvatiše je za ruku i odvedoše odatle. Opirala se. I Luis se opirao: opirao se da nastavi da se udaljava od redova i redova drveta života. Hmii se zaustavi u prolazu. Oslobodio je Luisovu kacigu i skinuo je. "Udahni, Luise. Vetar duva ka poljima." Luis šmrknu. Mirisa je nestalo. Skinuše i Harkabiparolininu kacigu kako bi ispustili miris iz njenog skafandera. Kao da to nije imalo nikakvog uticaja. Pogled joj je i dalje bio ludački usredsređen u jednu tačku. Lius joj otre penu sa usta. Kzin upita: "Možeš li odoleti? Možeš li je zadržati da se ne vrati? I sebe?" "Da. Niko sem preobraćenog strujomana ne bi to mogao da učini." "Uurrr?" "Nikada to nećeš saznati." "I neću. Daj mi tvoj pojas za letenje." Kaiševi su bili kratki. Mora da su stezali Hmiija usecajući mu se u rane. Hmiija nije bilo svega nekoliko minuta. Vratio se sa Harkabiparolininim pojasom za letenje, svojim dezintegratorom i dva reflektorska lasera. Harkabiparolin je sada bila mirnija, verovatno usled iscrpljenosti. Luis se borio protiv užasne potištenosti. Jedva da je u čuo kada mu je Hmii rekao: "Izgleda da smo dobili bitku i izgubili rat. Šta ćemo sada? Tvojoj ženskoj i meni potrebna je nega. Možda možemo da stignemo do lendera." "Ići ćemo preko Igle. Kako to misliš, izgubili rat?" "Čuo si Tilu. Igla je u stazisu i mi smo ostavljeni bez ičega. Kako da saznamo čemu služi bilo koje od ovih postrojenja bez uređaja sa Igle?" "Pobedili smo." Luis se dovoljno jadno osećao i bez kzinovog pesimizma. "Tila nije nepogrešiva. Mrtva je, zar ne? Kako je mogla da zna da li je Poslednji posegnuo ka prekidaču za stazis? Zašto bi to učinio?" "Sa jednim zaštitnikom na brodu od koga ga deli samo zid?" "Zar nije imao i kzina kao zarobljenika u istoj toj prostoriji? Taj zid je trup Opštih Proizvoda. Rekao bih da je Poslednji posegnuo da isključi prenosne diskove. Bio je malo prespor." Hmii razmisli o ovome. "Imamo dezintegrator." "I samo dva pojasa za letenje. Da vidimo koliko smo udaljeni od Igle? Oko dve hiljade milja,
gotovo onoliko koliko smo prešli kada smo dolazili ovamo. Tanj. "Kako ljudi leče slomljenu ruku?" "Pričvrste je udlagom." Luis ustade. Nije bilo lako kretati se. On pronađe podužu aluminijumsku šipku i morao je da se podseti za šta mu je ona bila potrebna. Nisu imali ništa za uvezivanje sem superprovodne tkanine. Harkabiparolina ruka je zloslutno naticala. Luis joj poveza ruku. Upotrebio je crni konac da zašije mesta gde je Hmii bio najdublje zasečen. Bez nege mogli su oboje umreti, a negu nije mogao da im pruži. I Luis je lako mogao sesti i umreti, s obzirom na to kako se osećao. Nastavi da se krećeš. Tanj, ništa te manje neće boleti ako prestaneš da se krećeš. Moraćeš ovo jednom prebroditi. Zašto ne sada? "Moram da namestim nosiljku između pojaseva za letenje. Šta možemo da upotrebimo? Superprovodnik nije dovoljno jak." "Moramo nešto pronaći, Luise, ali teško sam ranjen da bih pošao u potragu." "Nema ni potrebe. Pomozi mi da skinemo skafander sa Harkabiparolin." Upotrebio je laser. Odstranio je prednji deo skafandera. Isekao je u trake savitljivu materiju od koje je bio napravljen. Probušio je rupe duž ivica onoga što je preostalo i kroz njih udenuo trake od gumirane materije. Druge krajeve pričvrstio je za kaiševe svoga pojasa za letenje. Skafander je postao nosiljka sasvim po meri Harkabiparolin. Vratiše je u njega. Sada je bila mirna, ali nije htela da progovori. Hmii reče: "Pametno." "Hvala. Možeš li da letiš?" "Ne znam." "Pokušaj. Ako budeš morao da ispadneš, a kasnije se budeš bolje osećao, ostaće ti pojas za letenje. Možda ćemo pronaći neki dovoljno veliki orijentir tako da ću moći da se vratim po tebe i da te ponovo pronađem. Oni krenuše niz hodnik kojim su došli ovamo. Hmiijeve posekotine ponovo su počele da krvare i Luis je znao da on trpi bolove. Tri minuta je proteklo od početka njihovog putovanja kada naiđoše na disk šest stopa u prečniku koji je lebdeo na visini od jedne stope, natovaren opremom. Spustiše se pored njega. "Trebalo je da znamo. Tilin disk za prenos tereta, još jedna u nizu zanimljivih slučajnosti", reče Luis. "Još jedan deo njene igre?" "Da. Ako bismo preživeli, pronašli bismo ga." Sve što se nalazilo na disku bilo je čudno, tuđinsko, sem jedne teške kutije čiji su zatvarači bili istopljeni. "Sećaš li se ovoga? To je prva pomoć sa Tilinog leticikla." "Neće pomoći kzinu. A lekovi su stari dvadeset tri zemaljske godine." "Za nju je i to bolje nego ništa. Ti si dobio tablete protiv alergije i ovde nema ničega što bi te moglo zaraziti. Nismo dovoljno blizu Karti Kzina da bi te mogle napasti kzinske bakterije." Kzin je loše izgledao. Ne bi trebalo da stoji. On upita: "Možeš li proučiti ove kontrole? Nemam dovoljno poverenja u samog sebe da bih se usudio da ih isprobam." Luis odmahnu glavom. "Ništa se ne sekiraj. Ti i Harkabiparolin popnite se na disk. On već lebdi. Ja ću ga vući. Vi spavajte." "Dobro." "Povezaću je prvo sa džepnim 'dokom'. A zatim se oboje vežite za stub."
33. 1,5 X 10 na 12 Oboje su spavali narednih trideset časova dok je Luis vukao disk. Rebra s desne strane bila su mu sva u jednoj velikoj crvenopurpurnoj modrici. On se zaustavi kad primeti da se Harkabiparolin probudila. Stala je da brblja o užasnom kajanju koje ju je ščepalo, o jezi i oduševljenju usled podmuklog zla koje je predstavljalo drvo života. Luis je pokušavao da ne misli na to. Bila je poetična kao sam pakao i nije imala nameru da umukne, a Luis nije želeo da joj nešto tako naloži. Bilo joj je potrebno da govori. Poželela je da nađe utehu u Luisovom zagrljaju i on je mogao to da joj pruži. Takođe je pričvrstio Tilin stari 'dok na svoju ruku tokom jednog sata. Kada mu je bol u rebrima malo popustio i kada je ošamućenost minula on joj ga vrati. Još je trpeo dovoljno jake bolove tako da nije obraćao pažnju na miris što ga je pratio. Možda mu se pojas za letenje očešao o drvo života. Ili... možda se nalazio u njegovoj glavi. Zauvek. Hmii je počeo da bunca. Luis naloži Harkabiparolin da navuče Hmiijev zaštitni oklop. Tila ga je za vreme borbe pocepala, ali i to je bilo bolje od gole kože da ženu koja je imala nameru da leži pored kzina u bunilu. Oklop joj je verovatno bar jednom spasao život, jer je Hmii zamahivao prema njj pošto je suviše ličila na Tilu. Brinula se o kzinu što je najbolje umela, dajući mu vodu i hraneći ga onim što je doticalo u kacigu njenog skafandera. Četvrtog dana Hmiju se vratila svest, ali još je bio slab... i gladan. Sirup iz ljudskog skafandera nije mu bio dovoljan. Sve u svemu bila su im potrebna četiri dana da stignu do približnog mesta gde se nalazila Igla kao i još jedan dan za probijanje kroz zidove, sve dok nisu naišli na čvrst blok od otoljenog bazalta. Nedelju dana posle očvršćavanja, stena je još bila topla. Luis je ostavio lebdeći disk i putnike daleko u tunelu kojim je Tila dovukla Iglu. Stavio je kacigu skafandra u koju je doticao čist vazduh, te podigao dezintegrator obema rukama i povukao okidač. Uragan prašine dunu unazad ka njemu. Ispred njega stvori se tunel i on uđe unutra. Nije imalo šta da se vidi niti čuje sem zavijanja bazalta koji se dezintegrisao i hujao pored njega; negde iza njega bleskale su munje na mestu gde su električni naboji ponovo sticali svoja svojstva. Koliko li je samo lave Tila sipala? Činilo mu se da se kroz ovo kreće satima. Sapleo se o nešto. Da. Gledao je kroz prozor na neko čudno mesto. Dnevnu sobu sa ležajevima i lebdećim stolićem za kafu. Ali sve je izgledalo nekako meko; nigde nije bilo nijedne oštre ivice ni tvrde površine... ničeg o šta bi bilo koje živo biće moglo da povredi koleno. Kroz udaljeniji prozor mogao je da vidi ogromne zgrade i između njih delić crnog neba. Ulice su vrvele od Piersonovih lutkara. Sve je bilo okrenuto naopačke. Ono što je on mislio da je jedan od ležajeva nije to i bio. Luis upotrebi svoj reflektorski laser podešen na malu jačinu. Upali ga i ugasi. Dobar minut ništa se nije dogodilo. Zatim se jedna bela pljosnata glava i vrat, nagnuti nad plitku zdelu, iznenađeno trgnuše i podvukoše pod stomak. Luis je čekao. Lutkar ustade. Povede Luisa oko trupa... lagano, jer Luis je morao da krči put dezintegratorom... do mesta gde je smestio odašiljač prenosnog diska na spoljašnjoj strani trupa. Luis klimnu. Zatim se vrati po svoje sadruge. Deset minuta kasnije nalazio se unutra. Jedanaest minuta kasnije on i Harkabiparolin jeli su halapljivo poput kzina. Hmiijeva glad nije se mogla opisati. Kavaresksenjajok ga je posmatrao sa
strahopoštovanjem. Harkabiparolin nije to ni primetila. Jutro na brodu, za svemirsku letelicu ukopanu u smrznutoj lavi, desetinama milja ispod sunčeve svetlosti. "Naša medicinska sredstva su desetkovana", reče Poslednji. "Hmii i Harkabiparolin se moraju oporaviti što bolje mogu." Nalazio se na upravljačkoj palubi govoreći preko sistema interkoma; a to je moglo, ali nije moralo, nešto da znači. Tile više nije bilo i Prstenasti svet bi mogao preživeti. Lukar je pred sobom odjednom imao jedno dugo, dugo životno razdoblje koje je trebalo zaštititi. Češanje postrance u prolazu bilo bi u suprotnosti s tim. "Izgubio sam vezi i sa lenderom i sa sondom", reče Lutkar. "Odbrana od meteora ispalila je snop nekako u isto vreme kada je lender prestao da odašilje, bilo šta da to znači. Signali sa oštećene sonde prestali su odmah pošto je Tila pokušala da zaposedne Iglu." Hmii je ležao (na vodenom krevetu, sasvim sam) i jeo. Njegovo obnovljeno krzno još jednom će poneti zanimljive ožiljke, ali rane su zarasle. On reče: "Tila mora da je uništila sondu čim ju je ugledala. Nije mogla da primora sebe da za sobom ostavi opasnog neprijatelja." "Za sobom? Koga?" "Poslednji, nazvala te je opasnijim od kzina. Taktički trik, bez sumnje, kako bi nas obojicu uvredila." "Stvarno." Dve pljosnate glave zagledaše se trenutak jedna drugoj u oči. "Pa, sve čime sada raspolažemo jeste Igla i jedna jedina sonda. Tu sondu smo ostavili da jednom vrhu u blizini lebdećeg grada. Njeni senzori još rade i ja sam joj dao znak da se vrati u slučaju da smislimo način na koji je možemo upotrebiti. Trebalo bi da nam bude na raspolaganju za šest ovdašnjih dana. U međuvremenu izgleda da nam se vratio naš prvobitan problem sa dodatnim rešenjima i dodatnimzapetljavinama. Kako da povratimo stabilnost Prstenastom svetu? Verujemo da se za početak nalazimo na pravom mestu", reče Poslednji. "Zar ne? Tilino ponašanje, nedosledno za jedno biće priznate inteligencije...?" Luis Vu ništa ne primeti. Luis je bio tih ovog jutra. Kavaresksenjajok i Harkabiparolin sedeli su prekršenih nogu uza zid, dovoljno blizu jedno drugom da su im se ruke dodirivale. Harkabiparolinina ruka počivala je u povoju. S vremena na vreme dečak bi bacio pogled prema njoj. Zbunjivala ga je i brinula. I dalje je bila pod dejstvom sedativa, razume se, ali time se nije mogla u potpunosti objasniti njena obamrlost. Luis je znao da bi trebalo da porazogovara sa dečakom... kada bi samo znao šta da mu kaže. Graditelji gradova spavali su u spremištu. Strah da ne padne bi u svakom slučaju zadržao Harkabiparolin podalje od polja za spavanje. Ponudila je rišatru, bez neke naročite preke nužde, kada im se Luis priključio za doručkom. "Ali pazi na moju ruku, Luvevu." Odbijanje ponuđenog seksa u Luisovoj kulturi zahtevalo je da bude objašnjeno s puno takta. Rekao joj je da se plaši da joj ne povredi ruku, što je i bilo tačno. Isto tako je bilo tačno da ga više nije privlačila. Pitao se nije li to posledica dejstva drveta života. Ali nije osećao požudu ni za žutim korenjem, pa čak ni za naponskim golicanjem električne struje. Ovoga jutra kao da nije imao nijedan jak poriv. Bilion i po ljudi... Poslednji reče: "Da prihvatimo Luisov sud o Tili Braun. Tila nas je dovela ovamo. Njena namera bila je ravna našoj. Pružila nam je onoliko pomoći koliko je mogla. Ali kakve pomoći? Borila se na obe strane u bici. Da li je za nju bilo važno da stvori još tri zaštitnika, a zatim da ubije dva? Luise?" Zadubljen u misli, Luis oseti četiri oštra šiljka kako se ubadaju u njegovu kožu iznad vratne
arterije. On reče: "Molim?" Poslednji stade da ponavlja. Luis žustro odmahnu glavom. "Ubila ih je pomoću meteorske odbrane. Dva puta je pucala pomoću meteorske odbrane u mete koje nismo bili mi. Bilo nam je dozvoljeno da gledamo, a da pri tom ne budemo u stazisu. Još jedna poruka." Hmii upita: "Pretpostavljaš li da je mogla izabrati neko drugo oružje?" "Oružje, vreme, okolnosti, broj delotvornih zaštitnika... imala je velik izbor." "Da li se ti to poigravaš s nama, Luise? Ako nešto znaš zašto nam ne kažeš?" Luisov pogled pun krivnje upućen Graditeljima gradova pokaza mu da se Harkabiparolin bori sa snom, a da Kavaresksenjajok pomno sluša. Dva samozvana junaka koji čekaju svoju šansu da pomognu u spasavanju sveta. Tanj. On reče: "Jedan zarez pet biliona ljudi." "Da bi se spaslo dvadeset osam zarez pet biliona kao i mi." "Ti nisi imao priliku da ih upoznaš, Hmii. U svakom slučaju ne u tolikom broju. Nadao sam se da će jedan od vas porazmisliti o tome. Prebirao sam po sećanju pokušavajući da pronađem neku..." "Upoznam? Koga?" "Valavirgilin. Onđerofer. Kralja divova. Mar Korsil. Laliskarerliar i Fortarlispliara. Pastire, divove trave, vodozemce, viseći narod, noćni narod, noćne lovce... Treba da ubijemo pet odsto da bismo spasli devededset pet odsto. Zar ti te brojke ne zvuče poznato." Lutkar je bio taj koji je odgovorio: "Sistem visinskih mlaznika Prstenastog sveta radi sa pet odsto kapaciteta. Tilina ekipa za popravke ponovo ih je montirala na nešto preko pet odsto Luka Prstenastog sveta. Da li su to ljudi koji moraju umreti, Luise? Ljudi na tom Luku?" Harkabiparolin i Kavaresksenjajok zurili su ne verujući. Luis bespomoćno raširi ruke. "Žao mi je." Dečak povika: "Luvevu! Zašto?" "Obećao sam", reče Luis. "Da nisam obećao možda bih morao da donosim odluku. Rekao sam Valavirgilin da ću spasti Prstenasti svet po svaku cenu. Obećao sam da ću i nju spasti ako budem u mogućnosti, ali nisam. Nemamo vremena da je pronađemo. Što duže čekamo, jača je sila koja decentrira Prstenasti svet. Znači ona je na Luku. Kao i lebdeći grad, carstvo mašinskog naroda, mali crveni mesojedi i divovi trave. Oni će stradati." Harkabiparolin sklopi šake. "Ali u pitanju su svi koje poznajemo na svetu, čak po čuvenju!" "I ja." "Ali onda ne ostaje ništa što bi bilo vredno spasti! Zašto moraju umreti? Kako?" "Umiranje je umiranje", reče Luis, a onda dodade: "Trovanje od zračenja. Bilion i po pripadnika nekih dvadeset - trideset vrsta. Ali i to samo u slučaju da sve pravilno izvedemo. Prvo moramo da pronađemo gde se nalazimo." Lutkar razumno upita: "Gde treba da budemo?" "Na dva mesta. Na mestima sa kojih se upravlja odbranom protiv meteora. Moramo biti u stanju da navodimo mlazeve plazme solarne buktinje. Moramo da isključimo podsistem koji uzrokuje da se mlaz plazme ponaša poput lasera." "Već sam pronašao ta mesta", reče Poslednji. "Dok vas nije bilo, meteorska odbrana je pripucala, verovatno da bi uništila lender. Magnetsko dejstvo onemogućilo je pola moje senzorke opreme. Ipak sam ustanovio odakle dopire impuls. Jake struje u podu Prstenastog sveta koje izazivaju solarne buktinje i upravljaju njima potiču iz jedne tačke severnog pola Karte Marsa!" Hmii reče: "Možda je potrebno da oprema bude rashlađena..." "Tanj! Šta je sa laserskim efektom?" "Aktivnost nastupa posle dosta časova: manji električni efekti, u određenim ustrojstvima. Pričao
sam ti o tom izvoru. Nalazi se tačno iznad naših glava, kako je sada brod okrenut." "Pretpostavljam da moramo isključiti taj sistem", reče Hmii. Luis frknu. "To je lako. Mogu to učiniti pomoću reflektorskog lasera, bombom ili dezintegratorom. Teže će biti utvrditi kako se prave solarne buktinje. Kontrole verovatno nisu napravljene za idiote, a mi nemamo suviše vremena." "A posle?" "Zatim ćemo uperiti tu let lampu spram naseljene zemlje!" "Luise! Pojedinosti!" Trebalo je da izgovori smrtnu presudu za veliki broj vrsta. Kavaresksenjajok je krio lice. Harkabiparolinino lice bilo je poput kamena. Ona reče: "Učini ono što moraš." On reče: "Sistem visinskih mlaznika radi samo sa pet odsto kapaciteta." Hmii je čekao. "Gorivo koje se koristi za pogon jesu zagrejani protoni koji struje sa sunca. Solarni vetar." Lutkar reče: "Ah. Izazvaćemo baklje na suncu da bismo umnožili priliv goriva za dvadeset puta. Živi oblici ispod baklji umreće ili bitno mutirati. Pogon će se uvećati za isti činilac. Visinski mlaznici će nas ili odvesti u sugurnost ili će eksplodirati." "Mi, u stvari, nemamo vremena da ih prepodesimo, Poslednji." Hmii reče: "To i nije važno sem ako Luis u svemu ne greši. Tila je pregledala te motore dok ih je postavljala." "Da. Ako nisu bili dovoljno jaki ona je zacelo sebe ubedila da preduzme dodatne mere bezbednosti. Zaštitu protiv slučajne pojave neke velike solarne buktinje. Znala je da do toga može doći. Dvoznačnost." "Nije potrebno da vodimo buktinju, samo je zgodno", nastavi kzin. "Neka sistem za generisanje lasera bude isključen. Tada, ako bude potrebno, Iglu možemo postaviti tamo gde želimo da buktinja dodirne tlo i iskoristimo je kao metu: ubrzamo je dok meteorska odbrana ne pripuca. Igla je neranjiva." Luis klimnu. "Voleli bismo nešto malo preciznije. Posao bismo brže završili i pobili bismo manje ljudi. Ali... Da. Možemo sve to izvesti. Možemo." Poslednji pođe sa njima da ispita sklop meteorske odbrane. Niko ga nije nagovarao da to učini. Senzorskim uređajima koje su skinuli sa Igle mogle su da rukuju samo lutkareve usne i jezici. Kada je predložio Luisu da ga poduči kako da upravlja kontrolama pomoću šiljatog alata i pinceta, Luis mu se nasmejao. Poslednji je proveo nekoliko časova u odeljenom delu Igle. Zatim je krenuo za njima kroz tunel. Griva mu je bila obojena na pruge u stotinu sjajnih preliva i divno odnegovana. Luis pomisli: svako želi lepo da izgleda na vlastitom pogrebu, ali se zapitao da li je u tome bila stvar. Nije bila potrebna bomba da se isključi laserski podsistem. Poslednjem je bio potreban ceo dan da ga isključi, pri čemu je razmontirao čitav jedan disk intrumenata, ali konačno je uspeo. Mreža superprovodnih kablova imala je čvorište u skritu dvadeset milja ispod severnog pola Karte Marsa. Pronašli su i središnji stub visok dvadeset milja, nasip skrita koji je obuhvatao pumpe za hlađenje Karte Marsa. Kompleks na dnu mora da je kontrolni centar. Zaključak. Pronašli su lavirint ogromnih vazdušnih komora kroz koje se moglo proći samo ako se odgonetne neki zagonetni crtež. Za to se pobrinuo Poslednji. Prođoše kroz poslednja vrata. Iza njih nalazila se jedna jarko osvetljena kupola, sasušeno tle sa podijumom u središtu i mirisom od koga se Luisu zavrtelo u glavi i on stade da beži boreći se za
život, vukući zaprepašćenog Kavaresksenjajoka za tanki zglob. Vazdušna komora se zatvori pre no što je dečak stao da se bori. Luis ga lupi po glavi i nastavi dalje. Prošli su kroz tri vazdušne komore pre no što im je dozvolio da se zaustave. Uskoro im se i Hmii pridruži. "Staza vodi preko dela tla ispod veštačkih sunaca. Automatska oprema za baštovanstvo se pokvarila i raste još svega nekoliko biljaka, ali prepoznao sam ih." "I ja sam", reče Luis. "Bio mi je poznat miris. Blago neprijatan." Dečak je vikao. "Ja nisam osetio nikakav miris! Zašto si me bacao unaokolo na taj način? Zašto se me udario?" "Glib", reče Luis. Konačno mu je sinulo da je Kavaresksenjajok bio suviše mlad; miris drveta života ne bi za njega imao nikakvo značenje. Tako je dečak Graditelja gradova ostao sa tuđincima. A Luis Vu nije video šta se događalo u kontrolnoj odaji. On se sam vratio na Iglu. Sonda se još nalazila daleko oko Prstenastog sveta, na udaljenosti od nekoliko svetlosnih minuta. Prozor - hologram koji je sjao u crnom bazaltu sa spoljašnje strane Iglinog zida gledao je kroz kameru na sondi: nejasan teleskopski pogled na sunce nešto manje aktivno od Sola. Poslednji mora da je to podesio pre no što je izašao. Kost u Harkabiparolinoj ruci zarastala je malo nakrivo; Tilin stari ručni 'dok nije mogao to da ispravi. Ali zarastala je. Luisa je mnogo više brinulo njeno emocionalno stanje. Odsečena od svog vlastitog sveta sa saznanjem da će plamen progutati sve čega se sećala... nazovimo to kulturnim šokom. Našao ju je na vodenom krevetu kako posmatra uvećano sunce. Ona klimnu kada ju se pozdravio. Mnogo časova kasnije još se nije pomerila. Luis pokuša da je navede na razgovor. Nije uspeo. Upirala se da zaboravi celokupnu svoju prošlost. Pronašao je bolji način da joj se približi kada je pokušao da joj objasni fizičko stanje stvari. Znala je ponešto iz fizike. Nije imao pristupa do kompjutera Igle i hologramskih pogodnosti, tako da je dijagrame crtao po zidovima. Mnogo je mahao rukama. Izgleda da je razumela. Druge noći pošto se vratio, probudio se i ugledao je kako sedi prekrštenih nogu na vodenom krevetu i posmatra ga zamišljeno, držeći reflektorski laser u krilu. Sreo je njen staklasti pogled, mahnuo rukom nekoliko puta kružno kako bi se preokrenuo i nastavio da spava. Probudio se sledećeg jutra, ali bilo je svejedno. Tog popodneva on i Harkabiparolin posmatrali su buktinju kako se uzdiže sa sunca, kako se proteže sve dalje, dalje i dalje. Veoma su malo govorili.
EPILOG Jedan falan kasnije: deset rotacija Prstenastog sveta. Daleko uz luk Prstenastog sveta dvadeset jedan plamen sveća jarko je sijao, jarko poput korone superaktivnog sunca koja se pojavljuje oko ivica nekog senkovitog kvadrata. Igla je još bila zakopana u bazaltu ispod Karte Marsa. Posada Igle imala je uvid u spoljna zbivanja posredstvom hologramskog prozora koji je dobijao sliku sa kamera na sondi. Sonda je bila dovedena do stenovite ivice Karte Marsa, na ugljen-dioksidni sneg gde je Marsovci verovatno neće dirati. Između dva reda plamenova sveća, biljke, životinje i ljudi će pomreti. Neizmerno mnoštvo biljaka spram koga bi ljudski svemir izgledao prazan, počeće da vene i da neobilno izrasta. Insekti i životinje će se razmnožavati, ali će se potomci razlikovati od predaka. Valavirgilin će se pitati zašto je umro njen otac, zašto ona tako često povraća, da li je to deo opšteg prokletstva i šta li preduzima čovek zvezdanog naroda u vezi s tim? Ali ništa od toga nije se videlo sa razdaljine od pedeset sedam miliona milja. Videli su samo plamenove Basardovih sabirnih mlaznika kako sagorevaju obogaćeno gorivo. "Drago mi je što mogu da objavim", reče Poslednji, "da se središte mase Prstenastog sveta vraća prema suncu. U narednih šest do sedam rotacija možemo vratiti meteorsku odbranu u položaj u kome smo je našli - da puca na meteore. Pet procenata visinskih mlaznika biće dovoljno da održava ustrojstvo na mestu." Hmii zadovoljno zabrudna. Luis i Graditelji gradova nastaviše da netremice posmatraju hologram koji je sijao u dubini crnog bazalta. "Pobedili smo", rele Poslednji. "Luise, postavio si pred mene zadatak čija se veličina može jedino uporediti sa samom izgradnjom Prstenastog sveta i stavio si moj život na kocku. Mogu da prihvatim tvoju bahatost sada kada smo pobedili, ali ima granica. Čestitaćeš mi ili ću ti preseći dovod vazduha." "Čestitam", reče Luis Vu. Žena i dečak koji su stajali sa njegove leve i desne strane počeše da plaču. Hmii frknu. "Pobedniku pripada pravo da se naslađuje, u najmanju ruku. Da li vas brinu mrtvi i umirući? Oni koji su vredni vašeg poštovanja sigurno bi bili dobrovoljci." "Nisam im pružio priliku. Čuj, ne tražim od tebe da se osećaš krivim..." "A i zašto bih? Ne želim da vređam, ali mrtvi i umirući su svi hominidi. Oni nisu pripadnici tvoje vrste, Luise, a još manje moje ili vrste Poslednjeg. Ja sam junak. Spasao sam nešto što je ravno dvama naseljenim svetovima, a njihova populacija je od moje vrste ili bar nalik na nju." "U redu, shvatam." "A sada, uz pomoć razvijene tehnologije, nameravam da stvorim carstvo." Luis uhvati sebe kako se osmehuju. "Svakako, zašto da ne? Na Karti Kzina?" "Razmišljao sam o tome. Ali čini mi se da mi se više dopada Karta Zemlje. Tila nam je rekla da kzini-istraživači vladaju Kartom Zemlje. Po duhu oni bi mogli više podsećati na moje sunarodnike, osvajače svetova, nego dekadentni žitelji sa Karte Kzina." "Znaš, verovatno si u pravu." "Šta više, oni sa Karte Zemlje ispunili su drevni san mog naroda." "Oh?" "Osvajanje Zemlje, idiote." Prošlo je dosta vremena od kada se Luis poslednji put nasmejao. Porobljavanje ravničarskih majmuna! "Sic transit gloria mundi. "Kako nameravaš da stigneš tamo?"
"Ne bi trebalo da predstavlja nikakvu naročitu veštinu osloboditi Iglu i vratiti je na Mons Olimpus..." "Brod je moj", reče Poslednji blago, ali mu glas ipak preseče Hmiija. "I kontrole su moje. Igla ide kuda ja hoću." U Hmiijevom glasu javi se žestina. "A gde bi to trebalo da bude?" "Nigde. Ne osećam naročitu potrebu da se pravdam", reče Poslednji. "Ti nisi od moje vrste i kako mi možeš nauditi? Da li ćeš ponovo da sagoriš moj hiperpogonski motor? Pa, ipak, saveznici smo. Objasniću." Hmii se uspravio uz prednji zid, poklonivši lutkaru svu svoju pažnju. Kandže su mu bile izvučene. Krzno mu se nakostrešilo na vratu. Prirodno. "Prekršio sam tradiciju", reče Poslednji. "Nastavio sam da delam kada je smrt mogla da me stigne u svakom trenutku. Moj život je bio na kocki gotovo dve dekade u toku kojih je rizik rastao gotovo asimptotički. Sa rizikom je gotovo, prognan sam, ali živ. Želim da se odmorim. Možeš li da prihvatiš moju potrebu za dugim odmorom? Teško da ću se igde više bolje osećati nego na Igli. Moj brod je bezbedno zakopan u steni, između dva sloja skrita koji se po jačini mogu meriti sa samim trupom Igle. Imam mir i sigurnost. Ako kasnije osetim potrebu za istraživanjem, milijardu kubnih milja središta za opravke Prstenastog sveta nalaze se odmah iza vrata. Nalazim se tamo gde želim da se nalazim i tu ću ostati." Luis i Harkabiparolin upražnjavali su rišatru te noći. (Ne: vodili su ljubav) Nisu to činili izvesno vreme. Luis se bojao da je žara nestalo. Posle mu je rekla. "Parila sam se sa Kavaresksenjajokom." Primetio je. Ali ona je mislila trajno, zar ne? "Čestitam." "Ovo nije mesto za podizanje deteta." Nije se trudila da kaže trudna sam. Svakako da je bila trudna. "Graditelja gradova mora da ima svuda po Prstenastom svetu. Mogli biste se smestiti bilo gde. U stvari, želeo bih da pođem sa vama", reče Luis. "Spasli smo svet. Svi ćemo biti junaci, pod pretpostavkom da nam iko poveruje." "Ali, Luise, ne možemo otići! Ne možemo čak ni disati na površini, skafandri su nam u dronjcima, a mi se nalazimo usred Velikog okeana!" "Nema razloga za očajavanje", reče Luis. "Govoriš kao da smo ostavljeni goli između Magelanovih oblaka. Igla nije naš jedini transport. Ima na hiljade tih lebdećih diskova. Postoji i svemirska letelica toliko velika da je Poslednji razabrao njene pojedinosti na dubinskom radaru. Naći ćemo nešto između." "Da li će tvoj dvoglavi saveznik pokušati da nas zaustavi?" "Naprotiv. Poslednji. Slušaš li?" Tavanica reče: "Da". A Harkabiparolin poskoči. Luis reče: "Nalaziš se na najsigurnijem mogućem mestu na Prstenastom svetu. Sam si tako rekao. Najnepredvidljiviju pretnju trebalo bi da predstavljaju tuđinci na tvom vlastitom brodu. Kako bi ti se svidelo da nas se otarasiš?" "Veoma. Imam neke predloge. Da probudim Hmiija?" "Ne. Razgovaraćemo sutra." Upravo na samoj stenovitoj ivici, voda je počinjala da se kondenzuje. Odatle je tekla naniže. Postala je uspravna reka, vodopad visok dvadeset milja. Dno je predstavljalo more magle koje se prostiralo stotinama milja ka pučini.
Kamera na sondi koja je bila upravljena niz stranu Karte Marsa nije im pokazivala ništa do vode koja se obrušava i bele magle. "Ali pod infracrvenom svetlošću slika je drugačija", reče Poslednji. "Posmatrajte..." Magla je krila brod. Uzak trougao broda čudno projektovanog. Bez jarbola. Samo trenutak, pomisli Luis. Dvadeset milja ispod... "Ta stvar mora da je dugačka čitavu milju!" "Približno", složi se Poslednji. "Tila nam je rekla da je ukrala jednu kzinsku kolonizatorsku lađu." "U redu." Luis već beše odlučio, napreačac. "Izdvojio sam jedan neoštećen deuterijumski filter sa sonde koju je Tila kasnije uništila", reče Poslednji. "Mogu taj brod snabdeti gorivom. Tilino putovanje bilo je naporno, ali vaše ne mora da bude. Možete poneti lebdeće diskove radi istraživanja kao i robu za razmenu kada stignete do obale." "Dobra ideja." "Da li bi želeo ispravan draud?" "Nemoj me više nikada to pitati!" "U redu. Odgovor ti je neodređen." "Tačno. Možeš li skinuti dva prenosna diska sa Igle i postaviti ih na brod? To bi nam veoma pomoglo ako dospemo u ozbiljnu nevolju." On vide lutkara kako gleda sam sebe u oči i dodade: "To bi moglo spasti i tvoj život. Negde se nalazi još jedan zaštitnik koji sada, zahvaljujući nama, neće morati da napusti Prstenasti svet." "Mogu to da učinim", reče Poslednji. "Pa, je li to odgovarajuće sredstvo da se stigne do kopna?" Hmii reče. "Da. Dugo putovanje... putovanje od stotinu hiljada milja. Luise, tvoj narod smatra da je putovanje morem pogodno za odmor." "Na ovom moru više je verovatno da će biti zabavno. Nećemo morati da idemo pravo u smeru okretanja. Postoji Karta nekog nepoznatog sveta u smeru suprotnom od smera okretanja, a na tu stranu put je gotovo dvostruko kraći." Luis se nasmeši Graditeljima gradova. "Kavaresksenjajok, Harkabiparolin, kako bi bilo da neposredno ispitamo neke od legendi? A možda i da ih stvorimo nekoliko."