Džozef je pak nemiran, vrpolji se u uskom krevetu u neurednoj radnoj sobi. Čeka ga radni dan. Dva sastanka i seminar. Mora da pripremi dva stručna rada. Izveštaj o fakultetu. Već je svestan gde će tog dana osećati bolove. Koleno ga muči čak i u snu. Tišti ga debelo crevo. Sanja mokraćnu bešiku. Gotovo da se moli za svanuće. Onda će moći da ispiša bol i okonča košmar koji ga mori od poslednje posete klozetu, u četiri i dvadeset pet. Sanja sebe kao starca – razdire ga bol, nag je u sirotinjskom krevetu. Šake su mu krute. Jagodice su izgubile osetljivost. Nakon što je smogao snage da gurne ruke ispod pokrivača ne bi li ublažio bol, napipava samo krljuštastu kožu. Postao je suva korica. Dosadno je biti tako star osuđenik. Međutim, za sebe je oduvek želeo upravo to – duboku starost. Stoga mu se najsumornija želja ispunila. San ga je odveo na gerijatrijsko odeljenje. Ćebad i paravani. Prikačili su ga na aparate: monitor, kateter, infuzija. Iz hodnika čuje kolica, brujava putovanja mrtvačkih kola duž utvrđenih maršruta ka jednoj od deset hiljada kapija smrti, dok lekari govore: „Pusti matorog da umre, inače će se svet ubuđaviti.“ Zove je: Selis. Ne želi da umre sam. Želi blagoslov tople svetlosti i nežnog porodičnog dodira. Želi da se roletne podignu, da se sveće upale, da senke padnu na njegov krevet, da gomila ljudi prožamori na njegovim vratima. Želi da čuje jecaje svoje kćeri i svoje žene, da oseti njihove prste na svojoj golenici. Molim vas, neka dođu ovamo – šapuće u sebi. Onda me pustite da spavam dok ne začujete moje polovično disanje i ne vidite slatku narkozu bez snova. Sama kuća se proteže, škripi u vrtlogu prvog praskozorja. Sunčevo celo proviruje u dan, lice mu je još indigoplavo od sna, a raščešljana oblačna glava razbacuje svoje magličaste kovrdže po horizontu mora. Ptice su u vrtovima i bacaju dugačke senke s vrhova krošnji. Prvi budilnici oglašavaju se u hiljadama domova. Slavine se otvaraju, pale se plinske vatre. Mirišu kafa, hleb i sapun. Brod rakolovac vuče se pored obale da bi se našao sa svetlošću na pola puta, ili da bi je oterao tamo otkud je došla. Džozef i Selis su u svojim sobama, rasprostrti na krevetima. Ma kako se bacakali i okretali, ma šta sanjali, ma šta im mlečna tama došapnula – svoja obećanja, svoje pretnje, svoja uveravanja – oni ne mogu izbeći dolazak i prolazak svoje životne veresije.
26 U ranim jutarnjim satima nebo je ličilo na tigra – narandžasti akvarel sunca u magli, kamufliran nestalnim sivocrnim prugama. Oblake je iskasapio vetar. Kasnije će biti kiše, osrednjih plima i prosečnih temperatura. Dosadan i neinspirativan dan, osim kratke popodnevne oluje koja će nebo ispuniti gromotvornim vilenjacima, a more nakratko pretvoriti u škriljac. Niko nije mogao zaključiti da je policija imala posla, niti da se prethodne nedelje odigrala drama. Prekonoć su klima i more uklonili tragove terenca, dasaka i policijskih čizama. Nije bilo nikakvog traga ljudskom rodu. Zaton je prepušten sebi, da proživi poslednje mesece do Slanih Borova. Šteta je, naravno, što su policijski psi uopšte nanjušili ljudske strvine i poveli gospodare do dina kako bi ovi očistili leševe za „dostojnu sahranu“ i time mrtvima umanjili veličanstvenost u grobu. Dine su mogle same da se reše Džozefa i Selis. Nije im trebala pomoć. Zemlja je iskusna u veštini sahranjivanja. Džozef i Selis s vremenom bi se pretvorili u krajolik. Njihovi leševi postali bi samo mrtvi dodatak pejzažu koji je ionako oblikovala smrt. Postali bi beznačajni. Galebovi umiru. Kao i krabe i muve. Kao i foke. Svaka zvezda na nebu mora da se raspadne, uruši i izduva. Sve je stvoreno da bi nestalo. Svemir je naučio da se nosi sa smrću. Stoga, da nije bilo policijskih pasa, Džozefovi i Selisini ostaci prevrtali bi se tamo-amo po dinama da bi hranili druge i ponovo se rodili u različitim oblicima. Mogli su nakratko pronaći večnost pod peskom, isprva zajedno, zagrljeni, ali uskoro bi se morali razdvojiti i kolebljivo otplutati u ravnodušno more, ili potonuti u oblutke i grudvice zemlje. Sporije nego na sprovodu. Sporije od glečera. Međutim, tamo gde su se voleli i umrli ostavili su samo
žućkastobelu vižljevinu (ili anđeoski krevet, usnobod, peskovlasicu, legač), uokvirenu svetlozelenim tlocrtom šatora. Tela su zaklonila svetlost, zaravnila i ulegla meku zemlju pod sobom. Gotovo šest dana trava je morala da se oslanja na korenje, da tankim vlaknima pabirči hranjive sastojke i minerale dok joj listovi blede u mraku. Dugački i teški obrisi Džozefa i Selis uskratili su travi slobodnu energiju i proizveli biljnog duha. Kao da je neko prostro brodsku ceradu na dine, ili u svrhu đubriva izvukao povesmo morske trave pa ga pokupio kroz nekoliko dana, ostavivši blagu štetu na travi. Svaka vlat beše meka mladica, bezbojna i slaba kao jednodnevni izdanak, tanka i mlitava kao pokošeno seno. Neki listovi behu izvijeni i nagrđeni, a drugi pokidani. Treći su se nabili u peskovito tlo, naoko željni da se vrate u zemlju i prestanu da rastu. Na površinu su, za promenu, izašle i larve i crvi koji su mrzeli svetlost, pa su gmizali po tim neočekivanim pećinama, ostavljajući slepe tunele i kopove kao dekor na tlu. Mirisalo je na crveno vino: zemljano, bogato, prevrelo. No, čim su leševi i šator uklonjeni, čim je noć prošla i prestala da odmaže, ranjena se vižljevina uskočoperila. Nada je u prirodi večita. Listovi i vlati ponovo su se uspravili. Odigli su svoja tela od lepljivog peska u susret jutru. Prikovali su svoje proteinske od za dnevnu svetlost. Fotosintetisali su. Zalihe vode i ugljen-dioksida udružile su se sa slabom svetlošću tog maglovitog, oblačnog dana i svetu ponovo pružile svoj nusproizvod – kiseonik. Najzad su izubijani hloroplasti mogli da se daju na posao, da hvataju sunčevu energiju. Oni su bili najveštije zanatlije u travi, hlorofilni čarobnjaci. Postepeno, kako je dnevna svetlost jačala, kako se dan gojio i padao u popodnevni dremež, u biljne ožiljke i leševe protegnute po zemlji vratio se pigment. Do sutona je nestao pravougaonik izbledele vižljevine. Do sutona sledećeg dana duh je postao sočan po vrhovima, a žutilo se zadržalo samo pri dnu, gde se lišće spaja sa stabljikom. Nakon toga je vižljevina tamnela iz dana u dan. Zelena kao proleće, zatim zelena kao jabuka. Zelena kao boca. Zelena kao zavist, zelena kao trava. Do smiraja devetog dana po ubistvu, nestali su svi tragovi prolivenih života i ljubavi. Priroda je ponovo preplavila dine. Svemiru se vratio sjaj. Ako je u tlu i ostalo krvi posle Džozefovog i Selisinog kratkog boravka na dinama, ona je samo pomogla travi da ojača mrmor svog života.
I sada, iz dana u dan, dine se podižu, slažu i podrivaju, a vetar seli i preoblikuje njihove grebene. One se zdušno opiru klimi i moru, preprečuju vetrovite jade sveta. Svuda duž obale Baritonskog zatona, na svim drugim obalama, iz plime u plimu, iz trenutka u trenutak, talasi podižu, odnose i razvrstavaju leševe i slomljene, istrošene ostatke riba i ptica, lopara i pacovâ, mekušaca, sisara, dagnji, kraba. Džozef i Selis pak uživaju u nežnom svršetku bez svesti, van granice iskustva. U večnim danima posle smrti.
O AUTORU Džim Krejs je napisao romane Continent, The Gift of Stones, Arcadia, Signals of Distress, koji je 1995. nagrađen Memorijalnom nagradom „Vinifred Holtbi“ Kraljevskog društva za književnost, Quarantine („Iscelitelj“), koji je 1997. nagrađen Vitbredovom nagradom (na našem jeziku objavljen u izdanju „Lagune“), BeingDead („Posle smrti“) i The Devil’s Larder. Takođe je dobitnik Vitbredove nagrade za debitantski roman, nagrade „E. M. Forster“, Gardijanove nagrade za prozu i Međunarodne nagrade GAP-a za književnost. Njegovi romani prevedeni su na četrnaest jezika. Džim Krejs živi u Birmingemu sa suprugom i dvoje dece. Više informacija o životu i stvaralaštvu Džima Krejsa možete naći na njegovom nezvaničnom veb-sajtu – www.jim-crace.com.
Džim Krejs POSLE SMRTI Za izdavača Dejan Papić Slog i prelom Laguna Lektura i korektura Dubravka Srećković Divković Tiraž 1000 primeraka Štampa i povez Margo-art, Beograd Izdavač Laguna, Beograd Dobračina 25 tel. 011/620-294 www.laguna.co.yu e-mail: [email protected] CIP – Кaтaлoгизaциja у публикaциjи Нaрoднa библиoтeкa Србиje, Бeoгрaд 821.111 -31 KREJS, Džim Posle smrti / Džim Krejs ; preveo Goran Kapetanović. – Beograd : Laguna, 2004 ( Beograd : Margo-art). – 203 str. ; 21 cm. Prevod dela : Being Dead / Jim Crace .Tiraž 1.000. – O autoru: str. 203. ISBN 86-7436-147-1 1. Kapetanović, Goran COBISS. SR-ID 113119244
1 Brioš (franc. brioche) – lak slatkast hleb s visokim sadržajem kvasca. (prev.) 2 Ital. – bez muzičke pratnje (o pevanju). (prev.) 3 Samum (arap.) – vreli pustinjski vetar, (prev.) 4 Stiks (grč. mit.) – reka u Hadu preko koje prelaze seni mrtvih. (prev.) 5 Haron (grč. mit.) – čamdžija na reci Stiks. (prev.) 6 Franc. – najzad. (prev.) 7 Troakar (franc. trois-quarts) – oštar cevast instrument za puštanje tečnosti iz telesnih duplja. (prev.) 8 Vidi Hamlet, Hamletov monolog iz 1. scene III čina. (prev.) 9 Sakshorna – vrsta limenog duvačkog instrumenta. (prev.)