Poezija i proza

POEZIJA
I

PROZA

2021.

ZBORNIK PJESAMA

Naslov
POEZIJA I PROZA

Zbornik pjesama

Grupa autora članova web časopisa
“POEZIJA”

Vlastita naklada
Ivan Grahovec

Urednik, naslovnica i grafičko oblikovanje
Ivan Grahovec

Lektura i recenzija
Marija Ivoš prof.

Digitalno izdanje
Čakovec, 2022.

Web adresa knjige
https://anyflip.com/homepage/almmb

ISBN 978-953-48239-4-1

POEZIJA I PROZA

Zbornik pjesama



SADRŽAJ

9. POEZIJA

10. SANDRA RUBIĆ
12. MIRA JUNGIĆ
13. TEREZIJA FLEGAR
14. STJEPAN KRALJ
16. BORNA KEKIĆ
17. IBRAHIM IBRAHIMOVIĆ
19. RUKIJE HAŠIM
21. ZVONIMIR FRIGANOVIĆ
23. ASIM FERHATOVIĆ
25. NIKOLA BLAGOJEVIĆ
26. TANJA OCELIĆ
29. LJILJANA SKELIĆ VEMIĆ
31. ANA DUDIĆ
33. ŽELJKO BAJZA
35. JAGICA NOVAK
38. ENSAR BUKARIĆ
40. JASENKA MARIJA LEKO
42. MARIJA IVOŠ
44. MILICA LESJAK
47. JASMINA ILIĆ
48. MIROSLAV TIČAR
49. GORDANA KARAKAŠEVSKA
51. ZDRAVKA MARIĆ
53. ŠTEFANIJA LUDVIG
55. JAGODA VIČEVIĆ
56. SANDRA PETRŽ
58. ŽELIMIR NOVAK OSTRNJANSKI
60. DAFINA MILUTINOVIĆ
61. SUZANA MARIĆ
63. JULIJANA PLENČA
65. BOŽICA ČRLJENEC SLJEPČEVIĆ
66. RADOJKA MUGOŠA PETRIĆ
68. VERA TOMIĆ

70. JELENA ŠAFARIĆ
72. SNEŽANA LIBER
74. JADRANKA TROGRLIĆ
75. NADICA ILIĆ
77. DARKO FODER
80. BUNIĆ BOGDAN
81. LJUBICA ŠPORČIĆ
83. MIRJANA KRIŽANOVIĆ
84. DALIDA KNEŽEVIĆ
86. ZDRAVKO ODORČIĆ
87. ANA PIRŠLJIN
90. NERMINA ADŽOVIĆ MUSTAGRUDIĆ
91. MELITA MAKOVEC
92. DRAŽEN RUBIĆ
94. NADA STARČEVIĆ
95. IVAN GRAHOVEC
97. DAVORKA ČRNČEC

99. PROZA

100. DRAGANA PETRIĆ ĐOKIĆ
102. MILAN NOVAK
104. LJUBICA RIBIĆ
106. DAVORKA ČRNČEC
108. RADOJKA MUGOŠA PETRIĆ
110. MILICA LESJAK
112. SUZANA MARIĆ
113. VERA TOMIĆ
115. ŽELIMIR NOVAK
117. MIROSLAV TIČAR

119. RECENZIJA

PREDGOVOR

Ovaj zbornik pjesama koji je pred vama napravljen je uz
moje zalaganje i trud, kao i zalaganje i dobre volje prof. Marije
Ivoš iz Zadra koja je lektorirala pjesme i prozne radove koji su ob-
javljeni ovdje u zborniku, kojoj ovim putem zahvaljujem.

Pjesme sam odabrao ja i to po dvije pjesme svakog auto-
ra, odnosno jednu od onih koji su kroz godinu dana poslali jed-
nu pjesmu. Uz sav moj trud koji ulažem izgleda da to nisu svi
prepoznali, niti su prepoznali svrhu ove web platforme (časopisa
„POEZIJA“) koja ima svrhu pomoći svim afirmiranim i neafirmi-
ranim pjesnicima da predstave svoje radove na stranici.

Kao što sam napisao puno njih je poslalo samo jednu
pjesmu, neki po dvije, a mali dio njih i više pjesama. Zato molim
zaintersirane pjesnike da šalju pjesme ako žele da im budu objavl-
jene u zborniku za 2022.

Na kraju bih zahvalio svim pjesnicima na poslanim pjesma-
ma u 2021. godini koje možete pročitati u ovom digitalnom izdan-
ju, (e-knjiga).



POEZIJA

9

Sandra Rubić, Zagreb, Hrvatska

TI

Ti
Koji me voliš...
Dušom...
Onako kako jedino vrijedi
Onako
Jedino kako mogu kožom
I dušom čitati

Prebirem prstima
Po naborima prošlosti
Svugdje si ti...

Ljubljeni, mili...

Predana...
Gola
Dušom...

I moje snove imaš
I moju svjetlost
I moju tamu...

Voliš i moju zjenicu
U kojoj vidiš svoj lik
Svoju dušu...

10

Dok putuješ mojom kožom
Kao životom
Volim te
I upijam
Ti koji me voliš...
Dušom.
Jer je tvoja...
Uvijek bila i ostala

11

Mira Jungić, Sisak, Hrvatska
ŠTO JE POEZIJA ?
Poezija…to je ljubav
koja se u umu rađa,
a sve riječi prikupljene
razvozi životna lađa.
Na palubi stisnute su
kada bura ljuta bude.
Na suncu se razbacaju
pa toplinu svoju nude.
Poezija, to su djeca
vesela i nasmješena
što kroz pjesmu svjetlost nose
sva ljubavlju zagrljena.
Kad se umore od riječi
uz Mjesec će tiho leći..

12

Terezija Flegar, Sračinec, Hrvatska

IGRA

Stavljaš me u neke okvire,
želiš neke nove manire.
Postavljaš svoja pravila
Takva me veza i dosad davila.

Ništa nije kako ja želim,
kako da se tome veselim?
Daješ mi samo lažnu nadu
Pripremaš li me novom padu?

Igra sam ti samo u praznom hodu.
Kakvu ti to pratiš novu modu?
Prevelik si ti za takve igre glupe
Ne stavljaj me više u svoje kalupe.

Nisam ti ja igračka, ni lopta, ni auto
Ni za takve igre, prestara sam za to.
Igraš se sa mnom po pravilima svojim
Mene k’o da nema, k’o da ne postojim

13

Stjepan Kralj, Zagreb, Hrvatska

NE ŽURI DRAGA

Ne žuri
Kada odlaziš od mene
Jer, mogla bi slomiti pete
Bilo bi šteta crvenih cipelica
A i u mom srcu bilo bi štete.

Ne žuri
Kad mi okreneš leđa svoja
Jer mogla bi na koljena pasti
A i mene bi zaboljela koljena moja
Od molitve za tebe
Zaboljele bi i suze očajnice
Tvojeg muškarca, bez časti.

Ne žuri draga
Do rastanka se lako stiže
Skliska je stranputica
Možeš otići i do samoga kraja
Ali nikad neće nestati iz mog srca
Iz dubine mojih misli
Onog našeg ljubavnog sjaja.

Ne žuri
Ne lomi mi sreću
I ne pali vatru
Usred jednog divnog osjećaja.

14

DIJAMANTNA U SVAKOM POGLEDU

Želja mi je
Željeti te
Svakog trenutka u danu
Da si nadomak meni
Kao lasta ptićima svojim
Kad sjedne pored gnijezda
Na osušenu granu.

Želja mi je
Željeti te
I kada te ima
I kad nisi tu
Da ostaneš u mojim mislima
Da te očuvam u sebi
Kao posljednju jagodu
U zdjeli od porculana
Onu najslađu.

Želja mi je da ostanemo sami
Izvan žiže sumnjivih igara
U našem omeđenom kutku
Zagrljeni
Da se imamo u slijedu
Dušo krvi mi u venama
Dijamantna
I dominantna
U svakom pogledu..

15

Borna Kekić, Zagreb, Hrvatska
SAMO JA...

Ponekad nesvjesno poletim nebom
ostavim muke i brige,
a ne bih trebao...

Olovka u ruci,
Ispred mene prazan papir.
Idem nepoznatim putem,
u svoje misli kročim,
bježim od svih,
tražim mjesto gdje mi neće suditi,
Mjesto gdje ću moći biti samo ja.

Onaj ja koji sam u svojoj duši,
čist, iskren, ispravan.
I jak.
Da ne bježim.
Samo ja...
Samo ja....

16

Ibrahim Ibrahimović, Vareš Majdan, B I H

O, SLUČAJNOSTI

(Rima na I )
Zašto su ti tužne oči?
Šta se desi,
mojoj curici?
Nemoj suze kriti!
Vidim, blato na cipeli.
Kažeš napolju kiši...
O, slučajnosti,
kod mene ćeš se skloniti!
Tužni
su ti koraci,
uđi,
samo uđi,
ništa ne reci,
tužni su trenuci,
kad te netko odbaci!
Sve znam, ja sam ti,
sam, već godine tri,
više me nitko ne voli!
Kako to boli?
Zar se izgubi,
mojoj curici,
osmijeh najljepši,
onaj koji lomi,
mnoga srca slomi!
Hajde, uđi,
samo uđi,
u mojoj sobici,

17

imaš šta pojesti
i popiti,
možeš se ugrijati
i istuširati!
Ako se želiš udati,
kod mene možeš ostati,
sa mnom ostariti

18

Rukije Hašim, Rokiah Hashim, Malezija
NISU PRIVID
Tvoja bol
I moja bol
Nisu privid
Paralelnih puteva dva svijeta
Nego su istačkane linije
Koje spajaju našu dušu
I sjedinjene napokon
U tvom brbljanju
I mom
I nema te količine
Iznesenih stihova
Koje mogu iscijeliti ovu ranu

19

IZMEĐU UKRADENIH POGLEDA
Hvala
Za direktno slovkanje
Ljepote
Opijenosti
I svilene niti ljubavi
Između ukradenih pogleda
I okrutnih šala
Koje si iznosio
U pjesmama
Sve to dok
Međukontinentalni vatromet se upali
Dok sam ošamućena
Nevjericom
Dok spoznajem
Tvoj bol i rane
Ne mogu si pomoći ne osjećati krivicu
Prisjećajući se priča
Herojstva i srcelomstva
Djedova Galipolja

20

Zvonimir Friganović, Zagreb, Hrvatska

VRAĆAM SE

Vraćam se
Kraju svom
Na goli kamen
Vraćam se
Kraju svom
Na škrtu zemlju...
Jer nigdje
To dobro znam
Sunce ne grije
Baš tako jako
Jako i jače
Silno i snažno
Već tamo

Gdje je tvoj dom.
Vraćam se
Kraju svom
Uz bijele žale
Vraćam se
Kraju svom
Uz drage obale...
Jer nigdje
To dobro znam
More ne pjeva
Baš tako lijepo
Huči i buči
Prima i daje
Već tamo

21

Gdje je tvoj dom.
Zato se vraćam
Kraju svom
U sutonu tihom
Ulicama pustim
Tišina me prima
Privija na grudi...
I kao da nikad...
Nikad...rastali se nismo.

22

Asim Ferhatović, Norrköping, Švedska

PEDAGOG HALID

On bješe starac baburastog nosa
Lice nezdravo crveno i porijetka kosa
Stara brada drhti dok na djecu viče
Dal se sjećaš drug pedagog, nastavniče

Dvije knjige imao si crvenu i crnu
Nestašnim dječacima još solufi trnu
Imao si ti svoje drastične mjere
Kreštav glas što se na jadno dijete dere

Imao je ime a zvao se Halid
Izgledao je sasvim čitav a bio invalid
Bolje ti je nikad nemoj u ruke njemu doć
Volio je mnogo Halid to što ima moć

Šepurio se moćno uživao u tome
Ko napuhani stari gusak u sarkazmu svome
I sve teške riječi što djetetu prijete
Zar si zaboravio Halide da bješe i ti dijete

Pa zar biti dijete toliki je grijeh
Što djeci mjesto plača ne podari smijeh
Al ima jedna pravda od tvoje moći jača
Ne zaboravi Halide da u životu sve se vraća

23

INTERPLANETARNI JA

Još od dana kad se rodih
Stalno sanjam o slobodi
Stalno sebe samog pitam
Šta je razlog to što skitam

Otkud stigoh kuda idem
Pitam sebe kud sam kreno
Stalno idem a gdje stižem
Dal sam s puta svoga skreno

Šta je razlog što postojim
Dal igra se neko životom mojim
Dal njemu život moj je nešto vrijedan
Il poput mrava malog sam za njeg bijedan

Dal taj uopšte za me haje
Dal zna sudbina moja kakva ta je
I šta sam u svemu njemu mali ja
Jel u rukama njegovim sudbina moja ta

Šta je svrha ovog mog leta
Dal negdje na me čeka neka druga planeta
I osjećam kosmička sila da me vuče
Sve dalje sam od Zemlje od svoje kuće

Možda na Zemlji ja bijah samo gost
Pa sad moram da je napustim na žalost
A baš mi je sa njom tako lijepo bilo
Navratiću ponekad opet u njeno krilo

Jer misiji mojoj još tu nije kraj
Čim svemirski brod kupim tebi ću doći znaj
Čim uložim para u njeg značajne sume
Čim nabavim nove niskoprofilne gume

24

Nikola Blagojević, Pirot, Srbija
SMIREN DO BOLA
Je l’ boli više
kavez ili čekanje,
daljina ili ljubav,
strah ili smrt?
(Raskršće)
Ne znam gde bih.
Rastrgan, a sam svoj,
čekam u kavezu,
volim na daljinu i bojim se smrti,
smiren do bola.

25

Tanja Ocelić, Bilje, Bohinj, Slovenija

PISMO DJEDU MRAZU

Dragi Djeda Mraze
MOŽDA OČEKUJEMO PREVIŠE

ili smo možda
propustili sve prilike
odrekli te se ...
Crvenilo na licu ne mogu sakriti kada me ispituju o tebi.
Uvjeravaju me da postojiš.
Kažu, još ti raste brada i u mojim očima puno si deblji pa i mudriji
sada.
Ha!
Onaj mali slatki keks?
Da li je još uvijek tamo i već desetljećima te čeka pod okićenom
jelkom baš kao nekada.
I kuda su nestali svi oni darovi koji otvaraju srca djece svijeta?
Puna čaša mlijeka?
Ona ista, da koja mi je već prvu godinu zgrušala sve lijepe misli,
oduzela mi zanos novog, idiličnog
početka.
Biće bolje, mora biti!
Odkuda ti to?
Zar još ne shvaćaš da nam o načinu života sada mogu drugi suditi.
Reci mi?
Tko još brine za obične ljude?
Za bolesne pa i one koji bi još godinama morali nudit nam toplinu.
U svojim saonicama voziš oprani novac, nove bolesti, laži i zab-
lude.

26

Na naše pragove redaš razne paketiće prazne nade.
Zamotano, pišem ti a tvoj
HO HO HO
i dalje ječi u dimnjacima izgrađenih vila iz kojih se vije samo gusti
dim svih želja onih koji umiru od gladi.
Nama, koji imamo samo par skromnih želja okrećeš svoja leđa.
Ipak još uvijek vjerujemo u tebe jer želimo samo biti zdravi
živjeti mirno
u zagrljaju svojih dragih
ovaj život koji nam preostaje.

27

IZGUBLJENI SAT
nadoknaditi ljubav
u zadnjem otkucaju
minute
ja i ti
u mrtvoj smo ulici
lovimo budućnost
plašeći se sjena
kao dvije stare
rasklimane kazaljke
minuta
dvije
tri
veĉeras
kasne namjerno
izbacuju se iz ritma
da nas razdvoje
romantika noći
izgubljen je sat
u dvoje

28

Ljiljana Skelić Vemić, Čačak, Srbija
NE PIŠEM PEROM
Ne pišem ti perom,
već čežnjom i uzdasima,
pokretima prstiju i postiđenim osmesima.
U plavetnilu sutona ljubav se pod brezom uspavala.
U njenom šumu vreme je minulo,
nesan u lišću nestao.
Pišem ti srcem i šapatom što ima krila boje neba.
Dođi sa prvim svitanjem,
osmehni se,
probudi sve noći zaboravljene...
Spasi me čekanja.

29

LJUBAV JE IGRA
Ljubav je u mislima
večno živa,
nosi miris veselih dana.
Putuje po zracima meseca,
krošnji belog bagrema...
Bosa trči livadama.
Ljubav je igra
nebom omamljena,
miris njen duša oseća.
Gde li će se zaustaviti,
iako je umrla davno...
Senka njena obmanjuje,
u oči udara.

30

Ana Dudić, Rijeka, Hrvatska

NEBO U ŠACI ŽIVOTA

Stišćem nebo u šaci života
Dok dan se gasi i nema ničega
Osim trpkog okusa oskoruša
I savitljive mekoće uspomena
Što kao rane od oseke ispire more
Na mome tijelu
Nasukanom na tvrdi špalir sabljarki
Što mi umiru pred očima
I zajedno sa mnom hvataju zadnji odsjaj sunca ...

Mene nema...
Nema me u njegovim rukama
U kojima prebrojih sva tkanja mjeseca,
Pozdravih sve izlaske sunca
I poklonih se ljepoti svakoga nadolazećeg dana,
Ja, rascvjetana, voljena, sretna..

Sad se samo šaka plavoga neba iskidana
I rasuta u komadićima
Cijedi niz ruku u dubinu rana...
Ne, ne osjećam bol, jer, mene nema
I ne pripadaju mi sva ta bogata prostranstva...

Moj pogled je sužen
I život postade samo jedna točka
Gdje umiru sva moja sanjarenja
U oseki života...

31

Klečim pred nadolazećom svetosti dana,
Ljupkost mladoga Mjeseca obećava,
Čekat ću...nadoći će plima...
Stišćem nebo u šaci života...

32

Željko Bajza, Zagreb, Hrvatska

PARIŠKI PLAC

Kad ponovno bijah poslan na put vjerujuć svojim sjećanjima
pitah se gdje prestaju kušnje i progoni:
Ljudi plešu na pariškom placu.
Sa Gar du nord niz Boulevard de la Chapelle ponovno se spušta
povorka
s upaljenim svijećama u mirnom prosvjedu.
Vježbam vlastitu istančanost osjećaja.
Vrtim slike: Kino, kasino, teatar, impresario, variete, Moulin Rouge,
Crazy horse, the start of the Quadrille,
furiozna revija, komična opera.
Ravnodušan naslikao sam tada sjenu prošlosti koja mi tako dugo
prijeti.
Tišina je bila nelagodna.
Spomenuh se i nemilijeh snova.
Odlučih i dalje sobom nositi svoju knjigu čarolija.
Je li važnije putovati ili stići?
Najvažnije su misli koje put budi.
Dragi Matoše ipak, kuda vodi ova mračna staza mraka u mrakove?
- Umiri se čovječe ti si trokut. Preko tebe ide magareći most kao i
preko mene.
- Ali kamo, kamo?
- U Rim, kamo i svi putevi vode.

33

ČAROLIJA PUTOVANJA
Čarolija putovanja vu nezvesnost navek traje?
I vu okove prebil se bum du sreče.
Pravec zastanavlja vreme,
Človekove težnje neostvarive.
Z kakovom si te zarobljen ljubavlju:
-nekaj svete kakti svetle,
prijatelske kak zvezde.
Živlenje svoje ravnam prema seni teru vodim.
Prenašam ljubav, bistrem umem Vesmiru pupevam.
Z prsi i z rukami rezgrčem penu na putu prema glibline jezer.
Sklone mi je srce,
cvet je sonca željen.
Vlažne mi zenice jemljeju sjaj.
Nježnosti su stigle,
miris leta širi blagost.
Trag je te zelenega listja,
večnost vu trenu.

34

Jagica Novak, Velika Ostrna, Dugo Selo, Hrvatska

NEMA VIŠE NAS

Potpuno je prazno sve
samo se čuje škripanje grana
koje lomi vjetar.
Nas nema u toj sobi
zidovi nijemi,
svud tišina,
sve je tako čudno
nema nas u toj bolnoj samoći,
samo se još čuje sat
koji kuca na zidu.
Sve je tiši, baterija slabi,
ne čuju se koraci,
jer više nema nas.
I sve je tiho prolazno, nijemo
samo su svježa sjećanja
na jednu sobu,
gdje je nekad bila ljubav.

A sada smo na kraju
na kraju jednog puta,
puta prolaznosti, nestajanja.
I dalje soba razbacana,
tvoja košulja na krevetu,
tvoji papiri razbacani,
novine na tvome stolu.
A nema više nas.
I nikad nas više biti neće.

35

STARA HIŽA

Stara hiža, nagnula se je
sa je na jenu stranu
jobluček stari visi, razbit
ni stekla više nema
v druge šute več trnje raste
dugo već tu nikoga ne
stari gajnek pred hižum
dugački, zbit od deski
gde kiša navek curi...

Još navek čekam i čekam
da vrnula se bum
na stare jognišče
gde nikoga ne
a moje srce tak se veseli,
da se buju vrnuli lepi cajti,
kakve nigde na svetu ni,

Hižica stara, sam kej se ne zruši
a pod je od blata zemleni
s plevum pomešan
da jakši bu

Tu sem prvi svoj korak napravila,
na zidane peči noge grela
Peč se fest kadela
i po male pucketala
a ja sem vu zapečku spala.

Tak mi je pri srcu toplo
kad vidim tu staru hižu,
tak mi je toplo
tak mi samo srce zaigra,
tu sem svoj

36

na svojem jognišču
tu sunce najlepše greje
tu su moji si!

37

Ensar Bukarić, Gornji Vakuf – Uskoplje, Bosna i Her-
cegovina

ŠOPEN

Slavenski – panevropski,
vječan poput varšavske zore
neumrle mu do samog Pariza,
pečaćene romantikom Delakroa,
perom Balzaka i srcem Žorž Sand.

Metropole genija spoznaše
što inspiraciju tražeći u Paganiniju
izbrusi dragulj svoje
preciznosti i složenosti,
jedinstvenosti i neponovljivosti.

Klavir njegov mu svjedok
emocijom kolorisanih etida,
vragolasta duha poloneza,
besmrtnih sonata i preludija,
revolucionarnih melodija.

Vječiti dodir Belinija,
njegova staroga znanca
svjedoči odjek sopranskog rekvijema
na zadnjem tridesetdevetom stepeniku,
na samom kraju zakašnjela nokturna.

38

POTRAŽI MI IGRU U OČIMA
Potraži mi igru u očima,
onu što je prošlost
svojim dahom sledila.
Igru dječju, nepatvorenu,
istinsku do besvijesti.
Kako ljudi zaborave voljeti
kad odrastu u progonstvu
iz djetinjstva!
Izbačeni hladnokrvno,
ogrube preko noći.
Šta je to ljubav,
djeca znaju.
Šta je to mir,
djeca znaju.
Šta je tolerancija,
djeca znaju.
A odrasli?
Oni su davno popili
otrov sa usana svojih.

39

Jasenka Marija Leko, Zagreb, Hrvatska

POLJUBAC

Poljubac mi utisni
Na lice
Na usne
Za dobro jutro
I navečer, za lak san
Samo mi poljubac svoj daj
Ne trebam ništa više
Poljubac, tvoj me u život vraća
živote moj...
Daje mi snagu, sreću
Daje mi – najdraži dio tebe
I znaj
Dok me ljubiš- zaboravit te nikad neću
Zato po jedan na lice
Jedan na usne
Za dobro jutro i miran san...
A, a... može i koji zagrljaj...

40

ČEKAM TE
Budi moj vlak
Pokupi me na nekoj od sljedećih stanica
Stojim i čekam
Već dugo
Nadam ti se
Kiša pada, a i sniježit će
Hladno mi je
Sva sam promrzla
Tako sam sama
Stani i otvori mi
Ući ću da se ugrijem i popijem čaj
Ne trebaš zatvarati vrata
Ako želiš izaći ću na sljedećoj stanici
I nikad te više neću čekati
Osim sad
Hladno mi je, treba mi tvoj zagrljaj
Čekam te, a i sniježi sve jače

41

Marija Ivoš, Zadar, Hrvatska
DANI KOJI SE MRVE U KRLETKAMA
U opasnim visinama lebdimo složeni u kockastim sobama
u kojima provodimo dane poput pajaca na končićima.
Što ću ja sada sa svojim sjajnim šljokicama u oku
dok lebdim u međuprostorima i pretvaram se da znam letjeti.
Ni za pticama od jutros nitko ne pušta suze.
Reci dušo, plačeš li za onima tamo u Bergamu
u ovim danima koji se mrve pod prstima.
Riječi zaustavljene, neizgovorene, nezagrljene.
U parku procvjetale tratinčice a ja pogledom
sa balkona milujem u zaustavljenom tragu proljeće.
Ne bojim se smrti.
Zapravo mi je svejedno jer znam da ona dolazi
u ciklonama velikih premijera Shakespearowskih.
Biti ili ne biti, nije pitanje za Ofeliju nikada ni bilo.
Iz obližnje pekare miriši svježi kruh.
Leptir, onaj baršunastih plavih krila leti livadom.
Velika smo planeta koju je zarobila
tek mala, sićušna kapljica oku nevidljiva
i razjeda pluća u paučinaste niti besmisla.
Zrak je ovih dana iznad planete manje zagađen kažu.
Ja ću iz navike pustiti da se mrve dani jer
zatvoreni smo u krletku konačno svi.
U ovoj mojoj meka mi je postelja znana stoljećima..

42

bez naše volje i našeg pristanka.
U krhotinama svjetlosti svijetli
prah našega mraka.

PJESMA O LJUBAVI

Zašto tako lako sjećanjima odlutam u ovih trideset prohujalih
uvijek iznova tražeći taj posljednji zagrljaj
koji sam imala u istinskoj ljubavi darivanja...
Sjećanja bole.
Neki i sada grle zagrljajima ne dotičući one vene
kojima krv još vrela od nadanja vrišti i teče u spokojima nerođenih
jutara...
Neki još šute govoreći prazninama svojih ogoljelih duša
u koje su zalutali poput strvinara lomeći
one posljednje komadiće usana osušene od neljubljenja.
Nema nikoga na koga bih ljubavlju mislila ovog jutra.
Nema nikoga koga bi ogrlila svojim čežnjama ptica
čija bi krila meko dodirivala vrijeme našeg stapanja.

Pišem pjesmu o ljubavi a sjećanja bole i lome.

Možda je zato i došlo vrijeme da me pokupi hitna uz ovacije sirena
negdje na uglu obezglavljenih kuća
u kojima žive stanari bezljubavnih snova.

Kada u padanju slomljenog srca zavrištim
gledajući svu sebe u nestajanju daha dočekati ću sjećanja.

Sjećanja bole dok pišem o ljubavi.
Ali to više i nije važno jer bez sebe sam ostala u svim krhotinama
i lomovima u kojima ni mene u njima, tim sjećanjima više nije.
Ptice odletjele nebu ostavljajući mi samo mekoću svojih krila.
Ja još sam tu, nepomična i neljubljena...

43

Milica Lesjak, Pribislavec, Hrvatska

OCA MOGA NEMA VIŠE

Oca moga nema više,
moje drago džangrizalo staro,
otišao je stazom preko brda,
tamo gdje je spokoj, tišina i tuga.
Možda je i još nešto u snovima htio,
al’ život mu je već desetljeće mrtav bio.
Ubile ga godine, samoća i tuga,
prazna štala bez mukanja,
prazan dvor bez kokodakanja,
njive neorane, šljive neobrane.
Komšiluk su smrti prorijedile,
nerođena djeca sokak opustjele,
kuću staru, vrijeme pregazilo,
napuklu fasadu sljuštile godine,
već se i krov malo nakrivio,
na dimnjaku vjetar vrh odlomio.

Život mu nije nikad lagan bio,
golim rukama suhe grane je lomio,
svim nevoljama korenje rezao,
u provalije padao, pa opet ustajao,
po strmoj planini penjao,
dok je skoro do vrha stigao,
vrijeme života polomi mu krila
Spokojno sanjaj, dragi oče moj.
Kažu da se na onom svijetu
Kažu da se na onom svijetu
siromaha ne stide, nit bogati likuju,

44

da nema briga, ni boli,
mržnje, svađa, ni krađa,
da se tuđe međe ne oru,
i nikoga prgavim starcem ne zovu.
Kad dodirnem sliku tvoju,
dodirnem djetinjstvo,
sjećanje i prošlost
i sve što mi reče – nježno i grubo,
sve je u meni ostavilo traga.

45

MURSKI NOKTURNO

Između vrba, provlači se
rijeka.
Na vjetru plešu srebrni valovi
njeni.
Blistave breze kite se
osmijehom dana,
sve mirnoćom diše.
Gutam tu ljepotu,
kradem snagu valova.
tiho šapućem, još tiše
hodam,
da ne povrijedim glasom ni
uzdahom,
pjesmu ptica, ni kreketanje
žaba.
Mirno teče Mura,
od izvora do ušća,
od početka do kraja.
Al* kraja zapravo i nema,
tek pad u zagrljaj
vodi većoj.
Sve je ovdje krik i pjesma,
smrt i život.
Kad bih barem mogle vode
isprati sve grijehe svijeta
probuditi u čovjeku ,
ljubav za čovjeka.

46

Jasmina Ilić, Komenda, Slovenija

ZAŠTO BAŠ JA

Zašto si odabrala mene baš
Sa mojom dobrotom da se poigraš
Natjeraš me da razočaram sebe
Ja sam iskreno vjerovala u tebe
Poklonila sam ti pjesme svoje
A ti si izigrala povjerenje moje
Vjerovala sam da ima u tebi časti
Da tako nisko ne možeš pasti

Duša ti kvarna lažima se hrani
Da budeš srećna laž ti brani
Prijateljstvo cijeniti znala nisi
Kraljica prevara postala ti si

Kad jednog dana za sve se sazna
Sa glave ti padne ta kruna lažna
Kako ćeš živjeti nije mi jasno
Oprost ćeš tražiti ali biće kasno
Mnogo si puta povrijedila druge
Zato ćeš postati kraljica tuge
Žalit ćeš zbog svega teško će ti biti
Pogled pred ljudima moraćeš kriti.

47

Miroslav Tičar, Malo Maraševo, Slovenija

DJEČAK SA OBLACIMA

Rodio sam se s odjećom očekivanja,
polako i plačući.
S oblakom, vezanim za konopac.
Zatim su me počeli odijevati.
Ponekad s osmijehom, a nekad sa štapom.
Htjeli su, da budem uglat,
dječak, koji je volio okrugle i
paperjaste oblake.
Obukao sam odjeću buntovnika
i bio tako buntovan,
da sam se na kraju oženio.
Obukao sam odjeću oca,
koji je sanjao o oblacima
u dječjim očima.
Polako skidam svu tu odjeću.
Odlažem teški teret.
U džepu još imam konopac za taj oblak.
Kada sam skinuo odjeću pjesnika,
pjesma je bila gola.

48

Gordana Karakaševska, Skopje, Sjeverna Makedonija
ZA PJESNIKE
Izvana
koraci svibanjske noći
ispod mjeseca,
za pjesnike
ona je uvijek lijepa,
čak i kada
u očima
zvijezde umiru.

49

DA PRESKOČIM BOL

Moje ime je Anna
Oče moj, da si me napustio kad sam bila dijete
Sve ove godine tražila bih te i pod drvetom i pod kamenom
I iza mjeseca i iznad oblaka,
Ovako, izgubili smo se u životu, ti ne znaš gdje sam, tko sam
I nijedna suza nije pala s tvog suhog oka.
Tugo, preskoči me nekad!

Moja majka, da si me zagrlila dok sam bila dijete
Proljeće bi mi i na čelu cvjetalo
Skočila bih u život bez straha
Ovako, na jesen kažem - Dobra večer.
Vidjela sam da ti je na kraju oka pala samo jedna suza
prije nego što umreš.
Tugo, preskočite me nekad!

Moje ime je Anna
Moj život krije strašnu priču
Moj život krije nož s dvije oštrice
Ja nemam kuću
U mojoj kući nema Boga.
Ako me vidite kako plačem, tako govori bol
Bila sam dijete, bila sam kći, bila sam sestra,
Bila sam ljubavnica, bila sam žena, bila sam majka
Sada više nisam.
Tugo, preskočite me nekad!

50