Poezija i proza

Moja slabost živi u imenu tvom prelazeći mostove ljubavi i nadanja.
Čak i u svađicama smo bili bliži nego sad. Najlakše je živjeti ćutan-
jem, dok eho duše treperi u tebi, a nedoumica guši dah. Pjesme,
kao slike nižu stihove. Žive su samo želje i snovi: “Divlje ruže
zmajevog srca”. Varljiva je sudba ljudska. Oštrina i nježnost otkri-
vaju draži pogleda, dok gore svijećom nespokoja. Da li budućnost
donosi odgovor i da li ćemo oživjeti naš zagrljaj, naše vrijeme, ne
znam, ali jedno znam, dok ja živim i ti ćeš sa mnom biti zaključan
u odajama želja.
I upamti - Iz korova izraste najljepša ruža, iz patnje se rodi najl-
jepša ljubav,iz čežnje najljepša pjesma… jer i feniks se iz pepela
rodi! Naš odgovor je u nama-duboko u srcu…

101

Milan Novak, Varaždin, Hrvatska

BEZVOLJNOST I NEOBUZDANA OHOLOST

Nezadovoljni jer ne smijemo među ljude. Nestrpljivi, želimo svoje
živote natrag. Užitke, druženja, opuštenosti. Ne znamo kad će proći
nevolja. Nitko ništa ne garantira. Tisuću znanstvenika, tisuću teori-
ja. I još tisuću zajedljivih vizionara koji su čudom otkrili skrivene
nakane ove ili one politički, gospodarski, vjerski ili nekako dru-
gačije motivirane elite. Kao da se ne radi o istom problemu koji
guši cijelo čovječanstvo. Zbunjenost je toliko veća jer to stanje do-
bronamjerne prisile traje neočekivano dugo. I jer trenutačno ništa
ne govori o tome da će uskoro biti bolje. Istovremeno tisuće umiru.
Neke davne tisuću osamsto i neke je, kao, bilo još i mnogo gore.
Time nas tješe. No mi o tome ne znamo ništa, nemamo to iskustvo.
Zbog toga nam nije ništa lakše, još jače smo zbunjeni. Govore, da
se već godinama razvija, da su prijašnji oblici te nevolje bili manje
napadački.

Dakle, kad se možda uspijemo riješiti iz pandža te pošasti, opet će
se primiriti, sastaviti iznova u snažniji i otporniji oblik i nakon toga
će ponovno napasti. Ali nitko od tih nekoliko tisuća ne zna točno
ili bar približno reći, kada. Umorni od istinitih i lažnih informacija
i upornosti razlikovati ih. Ne razumijemo čemu tako ustrajne laži,
naročito te koje su i na prvi pogled očite. Smatraju nas budalama,
glupanima. Kao da od nas uistinu očekuju krajnju otupjelost goto-
vo umobolnost. Stvaranjem zbunjenosti istina se uspješno zama-
gljuje. Možda zato toliko neistina. Pri mnoštvu laži posumnjamo i
u istinu. Do te mjere da smo postali sebični. Doživljavamo period
umanjene suosjećajnosti i to već neko vrijeme. Konačno smo pot-
puno potonuli u hladnu sebičnost. Tu više nema zraka. Više nema
ničega za udahnuti. U bolnicama umiru. Umiru oni koji tamo ne

102

mogu jer za njih više nema mjesta. Nemaju im čime pomagati, zato
umiru. A nas brine gdje ćemo nabaviti novogodišnje poklone jer
su trgovine zatvorene. Planiramo kako ćemo skriveno slaviti jer je
druženje zabranjeno. Zatvoreno i zabranjeno je upravo zbog toga
što smo sebični. I kad smo u najvećoj stisci i moralnoj krizi pro-
cvjeta tržišna ekonomija. Najtraženije stvari poskupljuju, tako si
ih mogu priuštiti samo ti najbogatiji. Sebičnost se širi kao nikad
do sada. Je li bi nam doista bilo lijepo na svijetu kad svih tih koje
namjerno ne vidimo stvarno ne bi bilo? I ako svako od nas tako
misli onda ćemo se jednog dana potpuno izgristi međusobno. A što
ako bi, za promjenu, ljetos za praznike pogledali oko sebe i ponudi-
li ruku nekome tko se sapleo, tko je gladan, koga zebe, tko je sam.
Što kad bi si jednom zaslužili ime Čovjek – Human.
Prijevod: Ljubica Ribić

103

Ljubica Ribić, Varaždin, Hrvatska

MOBITEL

Jutro. Žurba. Kasnim.
Pojma nemam što ću obući. U ormaru raspad sistema. Pokušavam
se sjetiti kad sam ga zadnji puta pospremila.
Ok, nebitno. Obuči ću traperice i košulju, ne vidi se da nije ispegla-
na. Ma tko će me gledati. Ako i gleda bar ima što vidjeti. Baš me
briga. Imam dogovorenu kavu. U jedanaest. Sada je pola jedanaest.
Luna gnjavi. Traži pažnju. Luna je pas. Kuja. Prijatelj. Ma, sve.
Pogled u ogledalo. Katastrofa. Kosa strši na sve strane. Noćas sam
bila na mitingu. U snovima. Brzo, ruž. I sunčane naočale. Tko će
se sad još i mazati.
Žurba.
Luni hranu, vodu. Gotovo. Zvoni mobitel.
Halo.
Mama.
Halo.
Mama.
Eeee bok zlato. Kako si. Volim te. Žurim se. Kasnim na kavu.
Zaspala sam. Znaš jučer, ma koji jučer, danas sam legla u pola
jedan. Užas. Ništa nisam spavala. Nemam vremena za ništa. Što si
me trebala. Jako mi se žuri. Možemo li se čuti poslije. Sad jurim.
Već kasnim. Kosa mi je k’o Einsteinu. A mozak, malo kaska. Joooj.
Luna makni se. Baš je pod noge morala.
Ok mama.
No, što si me trebala. Reci. Evo jurim. Još samo da nađem mobitel.
Pojma nemam kamo sam ga tutnula. Luna, makni se. Smetaš. Idi
van..
S druge strane smijeh.
Što ti je smiješno, ne zezaj. Živčana sam, ne mogu naći mobać.

104

Opet ću kasniti. Stalno jurim. Ništa ne stignem. Pun kufer obaveza.
Sad još taj mobitel. Sranje.
Mamaaaa, razgovaramo….
No da, samo pojma nemam kamo sam ga tutnula…
Raz go va ra mooo
E je bi ga… baš sam senilna
Sad jurim. Volimmmmm te. Nazovem te popodne. Pusaaa.
Ok. I ja tebe, mama.

105

Davorka Črnčec, Ključ, Hrvatska

RITAM JEDNE ULICE

U današnjim koracima s mamom nepravedno je ne spomenuti je-
dnu dragu ulicu. Varaždinska ulica u Gornjem Hraščanu sigurna je
crta što skraćuje put namjernicima u smjeru Varaždina i onima u
smjeru Toplica Sv.Martin, npr. No, to joj ni danas u mom svemiru
nije primarna vrijednost. Ulica je to u kojoj je rasla moja mama, na
broju 18. Dvorište je to u kojem sam punila džepove dragostima
ljetnih praznika s bratom kod bake i dede Šafarić. I danas njome
vozim polako, gutam ju očima djevojčice. Deda je otišao davno,
dok sam se prvi put zaljubila. Godinama poslije, ujak je taman
krenuo upoznavati mog dvogodišnjeg sina kad je jedne zime zadnji
put korakom pozdravio dvorište. Baka je otišla za njima prošlog
ožujka. Danas kuća diše za novu obitelj. U prolazu, u mojim očima
pred njom još uvijek proljećima miriše jorgovan. Ljetni grozdovi
još se pune suncem, trsje hladovinom miluje verandu na kojoj za
sv. Roka baka nam spravlja kasni ručak o popodnevu poslije večer-
nice. (Druga polovica kolovoza, ja sam na “hrašćanskom proščeju”
uvijek dobila još jednu lutku u zbirku, brat pak ima novi autić u
kolekciji.) Još uvijek mogu vidjeti stari orah kako se gizda s debe-
lom sjenom naslonjenom na kukuružnjak, a zrele jabuke naginju se
tlu. Toplo gnijezdo, toplo mlijeko, topla uspomena...

Nekoliko kuća prije, ako dolazite iz smjera Puščina, mala je pod-
ručna škola. Otvorena niska bijela grada dopušta da zastanemo. U
dvorištu škole deblo stare dame. Ovdje je lipa ispratila tolike ge-
neracije mještana na prvim stepenicama školovanja. Ispod njenog
hlada ljeti smo do debelog mraka dječjim igralištem tražili odlutale
pikule. Smišljali razloge za kašnjenje, krišom se i nevino zalju-
bljivali. Prozori škole danas nagovještaju Valentinovo, kućica za

106

ptice na drvetu iza škole dočekuje “ftičeke da se 14.veljače ožene”.
Ono što dodatno krasi ovu lokaciju, konji su u susjednom dvorištu.
Bajkovito.
Ako produljite otvorenih očiju i srca, zadržavajući tempo djeteta
u sebi, zaustavit ćete se kod stare kovačnice. Zaokružena priča.
Ovdje se iza vrata čuvaju potkove. I o tom prostoru svjedoče fotke
danas tamo snimljene. Uređen park i obližnje nogometno igralište
još jedna su destinacija sretnog djetinjstva. Bila bi prava šteta juriti
ovom ulicom. Zapravo sam poželjela u par riječi i slika provesti se
još jednom današnjom rutom, zabilježiti. No djevojče u meni ovom
ulicom nema tek površna sjećanja. Hvala za strpljivu šetnju s miri-
sima Varaždinske ulice u Gornjem Hrašćanu.

107

Radojka Mugoša Petrić, Podgorica, Crna Gora

TO SAMO TI UMIJEŠ

I opet si mi zario nož u srce. Usavršio si se u tome. Previše dobro
poznaješ moje srce, znaš mu svaku ranu, svaki ožiljak koji si
ostavio, ili sam ga previše držala otvorenim? Zar je bitno? Ono
malo crvenih kapi, pada u nadi da ćeš ih uhvatiti. Možda ti neka
padne na dlan i ostavi ožiljak svih mojih suza i neprospavanih noći.
Ali ne, to su samo nade. Te kapi padaju u prašinu, miješaju se sa
njom, stvarajući blato, ti gaziš preko toga, a cipele ti ostaju čiste.
Kako? Zar ti toliko malo značim? Ili ti niko nije rekao, kako je kad
srce krvari?
Na mom licu stoji savršena maska jake osobe. Uvijek je bila tu, da
se niko ne stidi male, slabe djevojčice, a onda shvatim, praveći se
da sam jaka, stvorila sam iluziju. Sad niko ne umije da prepozna
kad mi srce krvari. Još malo, ni ja ga neću prepoznati, preći će mi
u naviku.

Tvoje riječi vrte nož u mom srcu, produbljujući ranu, a ti mirno
stojiš preda mnom, gord, hladan, okrutan. Želiš li da vidiš moj pad?
Svi volimo da gledamo jake ljude kako padaju. Ali, ne, neću ti to
priuštiti. Odigraćemo našu malu predstavu do kraja, pa ko bolje
odglumi. Šteta što na kraju nećemo dobiti aplauz. Ili hoćemo? A
čemu aplaudirati? Ranjenom srcu, raspršenim iluzijama, suzama
koje niko ne vidi? Zaista, puno je razloga. Ne, neću igrati tvoju
igru, slaba sam za to. Nije me život dovoljno iskalio. Ti imaš mno-
go prednosti u tome, kao glavni akter po sopstvenom scenariju.
Radije ću izaći, na kišu. Eh, kako to, da baš sada pada kiša? Da li
je moguće da je čak i nebo ogledalo mog raspoloženja? LJudi ne
primećuju suze, stopile su se sa kišom. Možda je i bolje tako. Hlad-
no je, kao i u tvome srcu. Jeza prolazi tijelom, ledi me tvoj pogled.

108

Hoćeš li me poslije zagrijati? Hoće li se pojaviti žar na usnama
ovog malog bića, za neku sljedeću predstavu. Pitam se, kakve ćemo
uloge tada igrati? Hoće li doći vrijeme kada će se vidjeti tvoje sla-
bosti? Ne, ne vjerujem. Znaš, mislim da si umjetnik. Da, umjetnik.
Niko osim tebe nije znao da me tako slomi, kao uragan, ostavljajući
pustoš za sobom. Pogodio si tamo gdje treba i ostavio me na kiši sa
srcem koje krvari. Da, to samo ti umiješ...!!!

109

Milica Lesjak, Pribislavec, Hrvatska

U PROLAZU

- Ooo, pa gdje si, tako te dugo nisam vidjela draga? Nigdje te nema,
putuješ li šta? Idemo na kavu!
- Baš šteta što si propustila Kubu. Trebalo ju je vidjeti za života
Kastra, sad više nikad neće biti ista.
-Nema te ni u hotelu. Znaš, nije više onako kako je bilo dok smo se
družili i nadmetali u plesu.
- I ja ponekad poželim malo više toplinu doma – ovako stalna
poslovna putovanja, sastanci, ručkovi sa partnerima, seminari. Šta
mogu, treba sačuvati ovo što imamo. Svi samo misle da je nama
lako.
- Baš ti se divim kako si mirno prihvatila taj prijevremeni odlazak.
Drugi baš i nisu, pa smo nažalost morali primijeniti i neke druge
mjere. Gledam te kako si staložena, spokojna, , možda smo ti i
uslugu napravili, bar si imala vremena malo uživati u životu. A
moralo se. Sad nas je puno manje, sve se napravi, a ušteda za firmu
je velika. Istina, rade duže, morali su zaboraviti socijalističke tri
osmice.
- Vjerojatno si čula da smo kupili, Bosnarov ljetnikovac na „bregi-
ma“, ali smo jako puno uložili da bi izgledao onako kako smo žel-
jeli, a i obnova je malo dulje potrajala. Znaš, lakše je bilo nabaviti
dizajniranu keramiku, nego pronaći dobre majstore. A svi samo ku-
kaju. Neradnika koliko hoćeš.
- Da, da, imamo i nešto na moru, ali nam je malo predaleko za
vikende, dosta su objekti neiskorišteni, s obzirom da puno radimo
i putujemo.
- Čula si za pljačku kod Trojakovih? Ostali su bez sve zlatnine. Sad
još ne mogu dokazati količinu i vrijednost ukradenog. Mi smo zato
napravili katalog. Sve je unutra, numerirano, navedeni potrebni

110

podaci i tako smo se osigurali. Ne da se hvalim, ali imamo veliku
vrijednost u zlatu.
- Uh, kako ovo nisam ostavila doma. Molim te pogledaj ove fo-
tografije iz Kine, dok ja ne odem pozdraviti Sonju, tamo je za dru-
gim stolom. Dugo je nije bilo. Dame, s pečatom „dizajna“ na sebi,
veselo su cvrkutale. Dozvala je konobara, platila obadvije kave i
lagano se udaljila.

111

Suzana Marić, Slatina, Hrvatska

MODERNE RIJEČI

Prolazeći ulicom, Mata je ugledao kako mu u susret dolazi ljutit
susjed. Munje su sijevale iznad njegovog šešira. Sav crven od bije-
sa, Šima je psovao na sav glas. -Što je Šima ? Što si ti danas tako
ljutit ?-vidjevši bijesnog susjeda, upitao je Mata.
- Ljut ? Bijesan sam na onu svoju babu! Ja više nogom neću kročit
u trgovinu ! –bjesnio je Šima. Što li ti je napravila da psuješ k’o
kočijaš ? –ispitivao je dalje Mata.
-Što ?! Još pitaš ! Posla ti mene ta stara nevolja u trgovinu, da joj
kupim anus. Prohtjelo joj se kuhanog vina, a čula od one svoje ko-
legice, da valja u vino staviti anus, i pošalje mene da kupim .
Došao ja u trgovinu, pa lijepo i kulturno zatražim trgovkinju da
mi dade anus. Kad je ta mene odvalila psovat , pa vikat: neka si
anus potražim u gaćama! Ja gledam u nju i ništa mi jasno nije.
Mušterije u trgovini opalile se smijati, ne znam zašto. Izašao sam
van, koliko mi je bilo neugodno, ne kupivši anus. Kako ću naći to
u gaćama kad i ne znam što je, pa valjda znam što imam u gaćama,
ali tog đavla nemam!-razdražen, ponovo opsuje Šima. Imaš, imaš,
ludi moj Šima! –smijući se do suza, počeo mu je objašnjavati Mata.
– Anus ti je šupak !
Šima ga začuđeno pogleda i opsuje. -Pobogu Mata, od kad znam za
sebe, šupak je šupak, a ne anis.
Kakve su to vražje, moderne riječi, da čovjek ne razumije sam
sebe?
-Saborske, moj Šima, saborske ! – kroz smijeh mu odgovori Mata .

112

Vera Tomić, Dugo Selo, Hrvatska

MOJ ŽIVOT DO 13. GODINE

Eto zaveli me prijatelji pišući o prošlosti pa se i ja prisjetim dje
tinjstva i mladosti . Imali smo jako veliki vinograd koji su starci
obrađivali, a ja sam još bila jako mala. Dobila sam još dva brata
i sestricu na dar da imam društvo. Nismo imali igračke ni radio.
Živjeli smo na brdu u selu bez struje u jednoj prostoriji koja se
zvala kuća. Bili smo okruženi čistim zrakom, predivnom prirodom
zelenila i tisućama vrsta cvijeća.

Veliki voćnjak svih vrsta plodova bio je Apoteka, u kojoj smo
skupili puno zdravlja ne trebajući lijeka. Mama je skuhala puno
pekmez i džema tako da smo čitavu zimu imali slastice. Prve bom-
bone sam vidjela za jedan Božić kada je tata donio paketić Bronhija.
Nije bilo djece u blizini već su dolazili rijetko pa smo tako upoznali
Marinka i Milana, zvali smo ga od milja Kušnica. Jedina igra je bila
lovica ili skrivača, a braća bi se uhvatila u koštac hrvača. Imali smo
ispod brda Šibovi malu rječicu Suturliju na koju smo mjesecima
odlazili na kupanje pa smo i plivati naučili. Imali smo dvije drage
djevojčice iz grada, Danicu i Gogu sa kojima smo danima provo-
dili uz Poker ili kartali Žandara. Danju bi brali kupine i maline,
jeli jabuke i kruške. Nosili vodu sa daleka izvora u limenkama od
krastavaca, kako bi mame nakon krečenja čitavu kuću dovele u red.
Brat je često izvodio predstavu penjanja na visoku tanku lipu na
dvorištu ispod koje smo obično ručali ljeti i divili mu se. Tako nas
je tata jedan dan napustio tražeći u Zagrebu posla za prehraniti
šesteročlanu obitelj. Ja sam te godine kupajući se u rijeci u mutnoj
vodi dobila teški meningitis, radi kojeg sam bila u bolnici preko
dva mjeseca. Mama se sama borila sa nama uz sto drugih poslova
po vrtu voćnjacima i oko kuće. Odjednom stiže pismo iz Zagreba

113

da se proda ovo brdo od imanja te da selimo u Zagreb. Bila sam sva
u šoku nakon više 100 injekcija. Dana je tugovala za nama, jako
smo se zbližile u svim oblicima i pogledima na život. Mladi susjed
Tomislav je patio, pa zamoli mamu da me ostavi njemu.
Sve smo poštovali što je otac tražio i tako je za nas počeo novi život
U okolici Zagreba. Imali smo struju, prvi radio, društvo u školi,
omladinske sastanke. Danica nas je vjerno posjećivala, putevi sud-
bine su nas razdvojili. Udala se ja pa ona ali nas nikada nitko neće
moći osim smrti rastaviti. Mali djelić istinitog života u siromaštvu
govori da je skromnost bogatstvo u kojem naučiš biti velik i pošten
pa nije čudno de te ljudi zavole i cijene. Volim moje Dugo Selo, u
kojem mi je sve veselo, ako nije crno bijelo.

114

Želimir Novak Ostrnjanski, Dugo Selo, Hrvatska

POZDRAVNA REČ

Tu sem se rodil, za praf, sem v Ostrne prehodil i z ritjum štambile
f’ prašine delal i pregovoril a v Duge Sela sem školu hodil. Tu na
našemu bregu trsje obdelavam a sad ove dane same čuvame mošt,
kaj nam ga dragi Sveti Martin nebu zel i vu vino prevrnul. Je, je.
A bogme i pajdašiju tirame i popevleme, se vuz kostajn pucanec
i mošt rezanec. Gda se dojde f klet treba prve male podožgati jo-
gen. Se složi male trešča, pak se nate strga tera truska, od kakvoga
lošešega kolca i jogen za čas gori.Eee a onda se na šibu navleče i
komačec špeka i klobase, pak pozoveme jen drugoga k sebe f klet,
kej bu probal pravu kaplicu i male si zapopevleme i tak se pajdaši-
ja skup drži i zabavla do komat nodi.Tu se i dogovorime de se bu
Martinje držale, šte bu ove lete za biškupa zebran i tak… čuj,čuj
am se i sat z nektere kleti čuje popevanje:...kumek moj dragi dej se
napiii.. duge nas nebu dej se ga vžiii... Nu, kak bu tak bu. A to kej
na mene vidite torbu, niš se najte čuditi.To saki muž mora imeti
jednak kak i kebu. Je, je nutre je sireka i luka , komačec špeka, male
kukuružnjaka a bogme i male vina. Bile ga je i više al je prešle. La-
gev je na kole ostal, nesem ga ni zimal, jel je ved bil prazen. Znate
kak je na putu teške. Čovek se denes ,sekam zabuba,pukne šteclin
na kole, opane kotač, pobegne cug i nemreš se fletno domom vr-
nuti. Pak je onda treba na putu i prespati. Pak, če i negde pri kakve
bertije ili dobremu čoveku i dobiš kvartera, moraš nekej i prigri -
sti i popiti. I če nemaš sobum nekej stroška, gadne buš prešel. Pri
nekteromu gospodaru nemre ni vrak kamena dobiti, kej si bi glavu
žnjim potrl a kamoli muž komačec kruva ili kupicu vina. Tak zide
da moraš delati ob svoje košte. A obečali su se..joj dej kume, naj
biti takov, bume se naredili, ne ti zabad, se bu v redu..a onda brus.

115

A pak pri jenomu , gda me posle košnje pital za račun, se brže
bole gazdarica podela “je kaj bi mu plačal, sam mu ja platila , kej
se ti mešaš“ i namigavle čas najnega , čas na me..nemreš niš niti
razmeti..a samer mi je male jesti f sinokošu donesla…a bila je flet-
na i vragometna i tak se je štram držala, baš greja vredna, hmm.. I
nemreš na to više niš reči…one nezin nekak brezo gledi..a drugač,..
si premišlavam: če i ne niš bilo, morti bu…I put pod noge, a da ne
torbe z menum, ehej..pune put bi gladen bil.. Valda zate, v mojem
selu veliju .. ufaj se u se i f svoje kluse, kej ne. I na koncu bum vam
jenu vekovnu istinu povedal: jele je i tak samer navada a dobra
kaplica čoveka snaži i drži...
Nu,nu ja sem se zabrblal a vi bi sigurne male zapopevali, kej ne?
Dejte onda onak vesele kak same VI znate: Tri cetiri sat..vužgi kak
je dreve duge!

116

Miroslav Tičar, Malo Maraševo, Slovenija

DANAŠNJA PRAVLJICA

Ko sem se zjutraj zbudil, me je pričakalo prav čudovito pomladno
jutro. Ptičje žgolenje se je razlegalo skozi priprta okna najine spal-
nice. Žena še spi, jo je včerajšnja zabava precej utrudila. No ni bila
ravno zabava, bila je sedmina. Ta misel me je spomnila, da imam
danes cel kup obveznosti, zunaj sobe se že slišijo pritajeni drsa-
joči koraki. Moram priznati, da mi je zadnje čase ta služba kar v
breme. Sem namreč kralj Trpimir iz kraljestva Treh vrhov. Umrla je
naša sorodnica, kraljica sosednje dežele, Genovefa. Prav nesrečno
je padla s konja, na katerega se je spravila kljub svojim 70. letom.
Ja, za svoja leta je bila kar živahna. Se je pa dalo z njo kar dobro
shajati, četudi je bila včasih svojeglava. Me pa skrbi, ker je sedanji
prestolonaslednik Paulinus njeno čisto nasprotje. Hinavski, splet-
karski in odurno vzvišen do svojega ljudstva, pa do ostalih tudi.
Kraljica Genovefa mu je že pred leti dala v upravljanje kraljestvo.
Sama se je raje posvečala svojim hobijem in zgolj protokolarnim
zadevam. Sva se že kar nekajkrat sprla, kljub moji potrpežljivi
naravi. Ker med našima kraljestvoma poteka svobodna trgovina, to
princ Paulino razume kot priložnost za goljufije in ostale prevare.
Največ se pritožujejo nad oderuškimi obrestmi na posojila in nad
načinom izterjave dolga. V naši ječi se že nahaja kar nekaj njegovih
agentov, ki so si vzeli pravico in zakon v svoje roke ter nadlegovali
moje ljudi. Kraljica Genovefa ni hotela o tem kaj dosti govoriti. Se
bo že unesel je dejala in odhitela na partijo bridža. Sedaj vidim, da
bom moral uvesti nadzor na mejah.

No, pa pustimo to. Moja hči princesa Marjetica se kmalu ženi.
Ženin ni ravno kraljevske krvi, je pa dober, pogumen in predvsem

117

pameten. Kako dobro se je odrezal na šahovskem turnirju. Prav
ponosen sem nanj. Še posebej, ker je premagal zvitega Napolitani-
ja, Paulinijevega bratranca. Le ta se je prav nesramno sukal okoli
Marjetice, da je revica vseskozi zardevala. Danes bomo določili
datum poroke. Računam, da se bo bodoči princ Svetoslav kma-
lu privadil svoji vlogi. Razmišljam o tem, da bi čez nekaj let pre-
dal vodenje kraljestva v njegove roke, se pa bo moral pokazati za
vrednega te težke in odgovorne naloge. Sam pa se podam malce
po svetu. Mogoče celo v Indijo, kjer se dam podučiti od njihovih
modrih mož še o drugih dimenzijah življenja na zemlji in pa tudi
onstran.
No sedaj pa grem, delo me čaka. Saj veste, moje malo kraljestvo.

118

RECENZIJA

U moru zapisa poetskih i proznih u ovoj virtualnoj zbirci ja
nalazim silinu ljubavi pjesničke koja buja i gradi stihovlje u svim
temama koje čovjeka mogu dotaknuti i onda ga uvući u stvaranje,
u pisanje, u maštanje stvarnosti koja postaje san.

U ovom poludjelom kovid vremenu koje nas hrani statisti-
kom bolesnih, necijepljenih, umrlih i preživjelih zapisi u poetskoj
formi ili prozi mislim da su lijek za svaku dušu a posebno za onu
istančanu, pjesničku koja jedina zna pronaći prave riječi i posložiti
ih u pjesničke forme bogate rimom ili one slobodne, oslobođene
svake stege i forme a opet tako pitke i čitke.

Posebno me veseli onih nekoliko zapisa u kojima se pjesni-
ci i pisci vraćaju onim starim gotovo već zaboravljenim i izgubljen-
im jezičnim govorima staroga kraja ma gdje on bio.To bogatstvo
moramo posebno njegovati i cijeniti, jer znamo da je jezik živa ma-
terija, živa tekućica koja teče s čovjekom i njegovim posebnostima
kraja u kojem je prve riječi sročio i naučio govoriti.

Svi autori, a u tome i jeste posebnost i ljepota ovih zapisa
samostalno su odabirali teme koje su sada ovdje ovako sakupljene
uspjele dotaknuti i srce i dušu onih koji će to čitati. Svi putujemo
u nekim svojim mijenama, rastemo i razvijamo se i trajemo.U tom
krugu trajanja jedina konstanta je ČOVJEK ucrtan u vrijeme svog
vlastitog trajanja i baš zato moramo znati i moramo shvatiti svaki
zapis ove cjeline jer pjesnici u svojoj razigranosti ponekad poe-
tiziraju nepoetski, jer svoje misli zaogrću u metafore prolaznosti
sjajnih misli koje su zaustavili u trenutku ovih svojih zapisa.

119

Mudrost je to kada uspije pjesnik svijet oko sebe promišlja-
ti u svim njegovim nijansama i usput rasti u vlastitim spoznajama
sazrijevajući, jer tome svaki umjetnik teži, da stvara, i da bude
uvijek sve bolji i bolji, jer jedino pišući učimo i rastemo do
neslućenih vrijednosti.

Marija Ivoš,prof., pjesnikinja i slikarica

120