Poezija i proza

Zdravka Marić, Karlovac, Hrvatska
JA, PISAC STIHA
Ja, pisac stiha
kroz svjetove hodam
penkala mi je drug
sa sobom ju vodam.
Ispitujem i tražim,
katkad se odvažim
pa odmjeravam snage
sa sudbinom na dlanu ruke
Vodi me,vodi u sigurne luke.
Da, ja pisac stiha,
tražim se još uvijek u snovima
Nekim novim izazovima
Nekim mirisima cvijeća

51

PJESMA KAO IGRA

Pjesma mi je mati
Stihovi mi braća
Igramo se često
Zajedno skrivača.

Skrivam se u njima
I oni se u meni
Uvijek tako nađu
Iznenađeni

Slova su mi djeca
Koju nemam još
A sve što ne valja
Prebacim u koš.

Rima mi je ljubav
Mome oku sjaj
Zagrljaj u noći
Srca otkucaj.

Škola mi je teka
Bilježnica mala
Evo sam se malo
Sa svima poigrala.

52

Šefanija Ludvig, Dubravica kraj Zaprešića, Hrvatska

ŽELEČI POGLED

Štela sem da bi me
prvi put pošteno pogledal
jer ja sem se tebe več naškicala
Več čudaj dni bili smo si
čistam blizu
činilo mi se da i ti mene
po skrivečki glediš

Jeden den štela sem
da me onak zaprav pogledaš
da ti farbu joči vidim
Ranim jutrom na posel sme išli
par koraki spred tebe sem bila
svoj sem robček sa srčekom
na pločnik spustila
šteroga sem snočka zate;
oprala, poštirkala, speglala
i poškropila mošusovom vodicom

Ti si ga mam opazil, zdigel
i prizval me k sebi
Joči tirkizne širom si otprl
lepo me pogledal
i rekel z čudaj plama;
- gospodična, imate još koji ropček?
ja bi si ovoga rad zel -
Vesela sem mu brže bole rekla:
- a kak nebi mela ! -

53

Deni su nam vse krajši bili
kak cveti smo jen drugem lati širili
med srčekima su kresnice letele

54

Jagoda Vićević, Praporčan, Međimurje, Hrvatska
VARKA PIJESKA
Moje je tijelo
Tek varka šume
Kroz njega struji
Sunčani zrak i vatre
Ljetnih radosti.
Moje su misli tek
Sol, pijesak, trava
Sipke, padaju s dlana
Kroz prste
Rastu s proljeća
S jeseni venu.
Skupljam ih
U sebe,
U stih.

55

Sandra Petrž, Zaprešić, Hrvatska

SANDROČKIN HABITUS

Slušam tišinu
u najdubljoj dubini vrištećeg JA.
Jesam li poludjela?
Tko je pojeo moju posteljicu upravo na dan mog rođenja?
Zakasnili ste...
Hranjive tvari i kisik uspjela sam zadržati za sebe. Vi ste požderali
moje ostatke koji meni nisu trebali.
Pa,
bez obzira i na tu činjenicu, uzeli ste nešto moje.
Jeste li baš to željeli?
Slojevito pakleno odrastanje ljuštila sam sloj po sloj u neukroćenoj
divljini,
potpuno sama.
Jeste li mi ponudili pomoć?
Mrtvačka tišina u brlogu disala je s jekom odzvanjajuće tmine gro-
zomornih stvaranja tajne vojske
usred pakla životnog odrastanja prostačke filozofije društva.
Široka percepcija i svjesnost nečovjekolikih izdanaka koji se kote
dovodi me u stanje šoka,
respiratornih aritmija, infarkta, zamrzavanja slike, turbulentne boli,
pa naglo vraća u normalu sa
posljedicama.
Jeste li dobro proučili moj habitus?
Slojevitu obgrljenu ljubav oblačim na sebe, dio po dio, kao što sam
ljuštila svoj pakao djetinjstva.
Pod taj plašt stanu svi oni koji su pomogli u ljuštenju mog pakla na
bilo koji način.

56

,,Pacifisti”, ne stanete pod moj plašt.
Ili jeste ili niste uz ovo srce.
Nepozvani gost je nepozvani gost a vi ste se uporno gurali tamo
gdje vam nije mjesto.
Slušam tišinu u najdubljoj dubini vrištećeg JA.
I ne, nisam poludjela.
Svjesna sam ništavnosti vaše šture biografije s kojom niste pomogli
nikome pa ni sebi.
Postojanje mora imati neki smisao.

57

Želimir Novak Ostrnjanski, Dugo Selo, Hrvatska

SKOTARI

Skotarom je dan lepe prešel, ne dežđa bile
Ničije blago ne v tuđe detele završilo
Kej bi se mogla i krava napunuti
Si su baš lepoga raspoloženja za domom

Sunce se spušča, krave glavu dižeju
stareši ji privračaju, se na vrpu tiraju
kak nikoga mlajšega pri iže nemaju
več pomale se i domum spremaju

Dečki, tam pri kojne, igraju se pikca
jedva su čekali da se vlovi kmica
Nas mlajše kuneju i domom tiraju
a svoje deklice pod ruku pribiraju

Jen za drugem po šume bežiju
hincaju se, tobože o blagu skrbiju
A tiraju blago se glipše vu šumu
Tak da ji do kmice jedva pribereju

Noć se spušča, v šume je kej v raju
Nište ji ne vidi, delaju kej znaju
Če je tera dekla opala na pleča
lake se zoznale, brže je noseča

58

ŠKRLAK

Z brega je zapuval veter lahornak
Vujče je zglave odnesel škrlak

Dej gledi, Bara jebal ga vrak
Am mi je veter odnesel škrlak
Sunce me bu spekle neje to šala
Buš mi ti Barica svoju peču dala

Nebum, Jožek nebum i mene je vruče
Zemi rajše Jožek od te kleti kluče
Popelaj me nuter, popelaj vu lad
Pak se bume v ladu imeli rad

Gda sme si prede kupicu spili
Lepoga lada sme se navžili
I druga je kupica bila baš fina
Prsti mu igraju kej violina

Kak je veter vragometen
a Jožek tak lep i fleten

Jedva sem se tomu uživajnu ftrgla
I brže nogu prek poceka vrgla
Ideme vun Jožek, vrak te spopal
Am bu več taki i mrak opal

59

Dafina Milutinović, Beograd, Srbija

PRONAĐOH MIR

Dok sam u tišini dana
Tražila mir, dolazila mi
Je samo misao o’ tebi.
O’ tebi, koji si deo mojih
Jutra svih noći i budućeg
Sutra ...o’ spokoju koji u
Tvom zagrljaju pronađoh.
Svim nadanjima i smehu,
Svakoj izgovorenoj reči
Jer samo ljubav svu bol
Zaleči.
Reči ljubavi odzvanjaju
I vetar ih nosi.
I sve tako u krug...,
Ljubav je tamo gde si ti,
Gde smo mi.
U tvome zagrljaju pronađoh Mir.

60

Suzana Marić, Slatina, Hrvatska

NE BUDI MI JUTRO

Ne budi moje jutro sneno
Zrakama Sunca nepočešljano
Rosom ranom neumiveno.
Pusti na kapcima da rosa mi miruje!
Ne razgrći paperjaste oblake
Ostavi ih na nebu tako bijele, meke
Da ih prstom dotaknem
Da ih na uzglavlje poput jastuka stavim!
Ne budi moje jutro sneno
Još snovi lebde na krilima leptira
Prosipajući zvjezdani prah
Po trepavicama mi.
Ne budi moje jutro sneno
Ako nisi uz mene, ako mi poljupcem
San ne odtjeraš, ruku pod glavu podmetneš.
Budi tiho...
Uskoro će na prozor sletjeti ptica
I pjevom zoru dozvati.
Zato, miruj, šuti, ne budi moje jutro prije nje!

61

SAMO TUGA OSTAJE
Gledam kako se noć
U grimiz oblači
Dok mi se sjeta
U dušu uvlači
I ne da mi mira
Draška, bocka
I tužne uspomene dira.
Gledam,
Mjesec polako izlazi
U dušu mi tuga ulazi
I bdije
Kao da nikada otišla nije.
Jedna suza niz lice teče.
Sjetih se
Netko mi reče:
„Sve je prolazno,
Kratko taje
Samo tuga
Na kraju ostaje !“

62

Julijana Plenča, Rijeka, Hrvatska

ANA KARENJINA

Odavno je s nama
onako kako je moralo biti.
A trebali smo si,
poput sunca i mora,
poput vjetra i breze,
poput izvora i kamena,
poput tame i svjetla.
Primih te otvorenih dlanova,
čistih misli, iskrena srca,
primih čitavog tebe,
sa svim tvojim stradanjima,
sa svim tvojim prkosima,
sjenama, ljutnjama, zavjetima.
Oćutih tvoje šutnje, tvoje dodire.
A onda nas život upozori,
da samo na određeno vrijeme blistamo,
ljubav spoznajemo, žrtvujemo se…
Svatko na svojoj strani svemira,
svatko sa svojom boli,
sa svojom tišinom.
Ostadoše cjelovi bez usana,
šetnje bez šetača,
dodiri bez dodira,
titraji bez titraja.
Ostade ono beskrajno povjerenje,
vjera da jedno drugom
smo zauvijek prvo sunce,
ali zajedno ne možemo biti.

63

Sve znam, sve prihvaćam,
nosim te kao svjetlost,
kao svitanja trag.
Ipak, ponekad u meni zavrišti, Ana Karenjina.

64

Božica Črljenec Slijepčević, Gradec kraj Vrbovca,
Hrvatska
JUTRO
Ulice su pune svijeta
Netko trči, netko šeta
Golubovi sunce love
Fontane i želje nove
Koraci tisuća ljudi teku
Počinje dan za priliku neku
Haljine šarene lepršaju
Izlozi blješte, sunce čuvaju
Osmijeh, zagrljaj, ruke skupa
Parkovi, cvijeće, puna klupa
Otvaram oči, već je devet
Samo sam sanjala (opet bih)
Pospremam krevet.....

65

Radojka Mugoša Petrić, Podgorica, Crna Gora
TRAŽILA SAM TE
Tražila sam te u tihoj noći
prekrivenoj snenom bjelinom,
u pahuljama što iščeznu na dlanu
trag ti prekrile zvjezdanom prašinom
Tražila te u našoj bašti jorgovana
kao želju za prvim cvijetom proljeća,
lik ti ukrala snoviđenjem
dah prisustva u vazduhu se osjeća.
Tražila sam te u procjepu vremena
među sjenkama neznanih ljudi,
u milosti Boga, u ironiji đavola
dok sunce novo nebo budi.
Našla sam te među poderanim
stranicama izgubljenog dnevnika,
ljubeći ulogu sadašnjeg stranca
otrovom čekanja što nema lijeka.

66

OD LJUBAVI OTETA
I sunce je tonulo u plavu pučinu
kao i ja u vir tvoga oka,
od ljubavi oteta, i ne sluteći
da će me umoriti voda duboka.
Vjerovala sam da smiraj sam našla,
u tvojim rukama grubljim od života,
da me anđeo sna izjutra budi,
da mi se dan otvara kao rajska ljepota.
A tebe nema da mi se vratiš
iako te moja ljubav traži
u svemu što me na te sjeća,
dođi, bar mi istinu hrabro kaži.
Odletio si sa zadnjim znakom sunca,
koji na zapadu u suton trne,
voljela sam te iskreno i strasno
dođi da mi bar otetu ljubav vrneš.

67

Vera Tomić, Dugo Selo, Hrvatska
ZLATNE ZORE
Mnoge moje zore neprospavane
ukrale ste mi najsretnije sanje
lebdjela sam kao ptica mala
svakoj sekundi, životu radovala.
Zore krasne jutarnje boje zlata
život nam sretnim velom zamata.
Ništa zdravije od ljubavnih čari
kad rumenilo lica nitko ne pokvari.
Hrana za dušu a zdravlje cvjeta
lebdiš od sreće na kraju svijeta.
Zore divne jutarnje boje zlata
učinite život sretnim svakog sata.
Ljubav je lijek protiv svake boli
sreća je imati nekoga da voliš.
Još veća da si normalno biće
ne mijenjaj ljubavnu moć za piće.

68

IZLAZIM
Izlazim iz učmale čahure
Razodijevam se iz ljuske patnice
Razboljele i uplakane glupače
Idem u vojsku među ratnice.
Iz sanjanih nestvarnih snova
Dižem se u moguće visine
Na kojima sam uvijek lebdjela
U tuđim snovima se izgubila.
Krila ću svoja razapeti malena
Pjevat ću pjesme i pisati
Otvoriti novi put života
Nikad više neću uzdisati.
Život nije jedina igračka
Bajke se u njemu rađaju
Sve ću snove izbrisati loše
Da se duša i srce ne svađaju.

69

Jelena Šafarić, Mursko Središće, Hrvatska

Lijepo je slušati božićne pjesme
I maštati o nekim boljim vremenima,
Sjećati se onih starih ljubavi
Koje su ostavile trag na nama,
Zar ne?
Lijepo je prisjećati se zime
I djece kako se igraju u snijegu,
I nas pored božićnog drvca
Kako se divimo njegovoj ljepoti,
Zar ne?
Lijepo je čekati rođenje malog Božića,
I diviti se jaslama i moliti,
I uživati u svjećicama sa bora,
Zar ne?
Lijepo će biti sve to opet doživjeti,
Zimi u toplom pokrivaču,
Dok se peku kolači,
Dok će snijeg padati,
I dok ću maštati o novim ljubavima
Pokraj jaslica i božićnog drvca,
Zar ne?
Tvoja blizina žari mi obraze
Dok razgovorom hladiš mi srce,
Svaka tvoja riječ stvara pukotinu
Koju zatvara mala iskra razuma.
Zlato moje, zar ne vidiš patnju
I tihu slutnju kad hvatam tvoj pogled?
Nisi zlato, moje zlato
tek čađa i hrđa koja teško se uklanja
kad godinama se skuplja

70

i guši sve ono što je vrijedno,
a sad se raspada.
Kako biti razuman i osjećati „ono nešto“
koje nas sprečava da stojimo čvrsto na zemlji?
I sad kad moja blizina žari ti obraze
dok pogledom rušiš sve moje zidove,
previše sam ranjiva da povjerujem
svakoj riječi koja izlazi iz tvojih usta.
Preponosna da pomislim da nisi onaj za kojeg se izdaješ,
Preoprezna da povjerujem da ti možda i jesi moje zlato...

71

Snežana Liber, Sračinec, Hrvatska

BUŽIČ V KORONI

Bužič duhaja
korona ne udhaja.
Oče ga sama slaviti,
nas v hiže puspraviti.
Pre saki hiži več lampice bleščiju
z balkoni i dimjaki mrazeki visiju.
Nje jih je došlu punu,
muoraju na distanci biti,
v žepu imaju samu nešternu kunu,
a dare su nje mogli nigdi kupiti.
H velike centre su nje mogli v gužvu iti
jer su nje šteli maske nusiti.
Kakvi bi tuo dedi – mrazi z maskami bili ?
Pa so decu bi splašili.
I snegeca malu je upalu,
ali je nje zatu se pustalu.
V tuoplu hižu buora si bumu dunesli,
z anđeleki nakinđali,
spekli kulačeke fine
i čakali da tje maskembal mine.
V tuopli hiži nemu sami
mali Isusek bu z nami,
a korona naj bude vuni na zimi
sama na snegecu Bužiča slavi.

72

HIŽICA UD PAPIERA

Napravila sem hižicu malu
za pesme svoje.
Zidi su ji tinki i bieli
i na jimi punu črne boje.
Tuo su slova štere sem na zide naslagala
da sem bila vesela, ili da bi jim se jadala.
V te moji hižici čuda toga živi,
se moje ljubavi i nedače,
se ka me veseli i ka moju dušu buli.
Veliku hrpu slovi sem v naslove pretvorila
da bi saka pesma na zidu
svoju posebnu priču guvorila.
Draga mi je ta hižica ud papiera
da ju primem v ruoke , najdem si miera.
Giblem jene zide,
ubračam jih pumali,
a uni bi mi unda kojekakve spomene dali.
Zmisliju me na dneve da sem mala bila,
da sem se z prijatelji v blatu i piesku igrala.
Zmisliju me na dneve da sem v škuoli bila,
da sem prvi puot kušleca dubila.
Se liepe, vesele, srečne, pa i žaluosne spomene
na jen kup sem diela
a čuvle jih moja draga hižica papiernata biela.

73

Jadranka Trogrlić, Karlovac, Hrvatska

NAUČILA SAM

Otišao si, ostala sam
kao ptica slomljenih krila.
Nisam ti ništa mogla reći
pustila sam te da odeš.
Ti ne znaš kako boli tama,
ti ne znaš kako je ostati
sama u dugim noćima,
Srce mi je umorno
od našeg rastanka.
Evo zima je tu
a tebe nema,
Nema te da ugriješ
moje srce promrzlo.
Već sam naučila da
tebe nema i samo
želim da te zaboravim.
Svoju bol ostavljam
po strani, naučila sam
kako živjeti bez tebe,
naučila sam.
Puno se smijem,
iza osmijeha krijem
svoju tugu, koračam
dalje i vjetar me nisi.
Odustala sam od tebe,
više ti se ne želim vratiti.
Odustala sam.

74

Nadica Ilić, Beograd, Srbija
MAJKA SINU
Poželeh da sam ptica lastavica,
da se vinem u nebeske visine,
svo blago ovog Sveta,
u kljunu ti donesem sine.
Ne daj srcu nikad tuge,
ni brige koje kosu sede,
jer ti imaš brižnu mamu,
koja za te sudbu prede.
Boga molim svaki dan,
i u snu i na javi,
čuvaj mi sina od nedaće,
u sreći i zdravlju da slavi.

75

HEJ DA SAM PTICA
Hej, da sam ptica
da na tvoje rame sletim
da me tvoje oci vide
s mislima da poletim.
Sine moj,
moja srećo i večita briga
srce piše emocije
poletno šireći ruke.....
Navirila bih u tvoj vilajet
zadivljeno i od sreće
možda bi mi srce stalo
od miline moje malo.
Nema tebi do mame
ko lepu reč uputiti
iskrenošću duše
zauvek zapamtiti.

76

Darko Foder, Ivanec, Hrvatska

PITI ILI NIE PITI?

Piti ili nie piti
pitunje je vej!
Da je Šekspir Zagarec bil,
na briegu kliet
dvoar bi mu bila,
meste de bi se furt
sa pajdašija napila.
Piti ili nie piti?
Ne treba pitati!
Če čavek žeja,
pri brienke mu je spas,
čez krigljin
svega kuraža oan čuje glas.
Piti ili nie piti?
Koa pitaš!
Some da verha natoači -
za doabre jutre,
za čez dien se kriepiti
i večer dvie, tri
pre sponja si stieščiti.
Piti ili nie piti?
Pitunje se ne pastavlja toa.
Some natoači!
Saki pravi Zagarec zna tuo!

77

HOSTA JE ME MUORE

Hosta je me muore dišeče,
sual mega živoata.
Na plažu me to duha vlieče.
I nie aditi, bila bi grehoata.
Stajim kre zrušenaga drieva,
med preprati v draču,
de vada šumi v jarku,
i z komena na komen mehureki skaču.
Ziblju se zeleni vali na vetru,
čez sverži lučem z kreluti ščunjeke,
pa moadrem štoafu se smiču.
Kak možika, tič se javlja tiču.
Ciela hosta diše,
ciela hosta diši,
lista muoru piše!
„Jarki i bregi, plaže i vale,
mehenj na kumienju,
karenje med pieskem,
černa zemlja na stienju.
Ribe pliezaju pa drievlju,
listje se igra z ježi muorski,
škualjke išču zajčje luknje,
delfin se meče čež zrak guarski.
Vrgonji i šparoge se skrivaju,
smilje kre ciklami diši,
lesice f pličaku plivaju,
galebi se z jastrebi kušuju,
serne i gušteri skupa putuju.“
Hosta lista muoru piše!
Se koa štienja išču
i zaprietimi ačmi leke se nariše.
Hosta je me muore,
čverste na zemlje stajim
i senjam,

78

senjam kak muore dišim.
Senjam kraje tom daleč,
de se sonce v vade ftaplja,
de dejžđ z oablaka pastone
jedna velika muorska kaplja.
V listu hosta muoru piše:
„Duajdi bliže, duajdi bliže!“
I pitum se –
koa bi uni z muora dali
za hostu pad ablokem,
za igru vetra na zeleni vali,
za zelena friška jutra,
za diel mega ponega serca v mem kraju,
za me srečne zutra?

hosta – šuma, muore – more, dišeče – mirišljavo, sual – sol, duha – miris,
vlieče – vuće, nie – ne,
aditi – otići, grehoata – grieh, stajim – stojim, kre – kraj, zrušenaga –
porušenog, drieva – drva, med –
među, preprati – paprati, v draču – u korovu, vada – voda, komen –
kamen, mehureki – mjehurići,
ziblju – njišu, čez – kroz, sverži – grane, lučem – gledam, z kreluti – s
krilima, ščunjeke – čamce,
moadrem – plavom, štoafu – tkanini, smiču – skližu, kak možika – kao
glazba, tič – ptica, lista –
pismo, mehenj – mahovina, na kumienju – na kamenju, karenje – korjen-
je, černa – crna, pliezaju –
veru, zajčje – zečje, luknje – rupe, meče – baca, čez – kroz, guarski – gor-
ski/planinski, vrgonji –
vrganji, kre – pored, lesice – lisice, kušuju – ljube, štienja – želje, išču –
traže, zaprietimi –
zatvorenim, ačmi – očima, leke – lako, nariše – nacrta, stajim – stojim,
kraje – krajeve, tom – tamo,
daleč – daleko, de – gdje, v vade – u vodi, ftaplja – utapa, dejžđ – kiša,
pastone – postane, duajdi –
dođi, pitum – pitam, koa – što, uni – oni, abloakem – prozorom, friška
– svježa, diel – dio, mega –
mog, srečne – sretno, zutra – sutra

79

Bunić Bogdan, Zagreb, Hrvatska

ZDRAVA SJEMENA

Dobri moji brđani s Boraka,
u korov su zarasle nam njive.
Teško će ih pokrenuti biti,
ali znam da mogu da ožive.
Danas neka pritisnula bijeda.
Luk iz Kine,sa njim i korona.
Vrijeme je vratiti se njivi.
Svijetom tužna zazvonila zvona..
Kemije je u svemu previše.
Svijet dahće ,zagađen se davi.
Da sijemo od zdravog sjemena
i ponovo kruh jedemo pravi.
Ja vjerujem da je zemlja naša
sačuvala još zdravu prirodu.
Da nam nije prepuna kemije.
I da zdravu još imamo vodu.
Oživimo ponovo poljane.
Nek u dolu pšenica se sklasa.
Bez prirode samo kraj nas čeka
i nestat će ova ljudska rasa.

80

Ljubica Šporčić, Sisak, Hrvatska

U ODRAZIMA BISERA

Propinjem se na prstima
i trgam nisku svojih bisera.

U noći cjelova
između topline vlažnih dlanova
utapam dah žednih usana.

Pitam se je li oseka odnijela
baš sva ona naša šaputanja.

Ležeći u rovovima sjećanja
u noći isprepletenoj jecajima,
suza ostavlja trag
na okorjelim obrazima.

Na stolu nekadašnjih snova
razbijena čaša, mrlja skupog vina,
zatvorena knjiga,
priroda, mrtva.

Nečujnim koracima izlazim iz stana,
maglom ovijena i
poklapam prazne oči dlanovima.

Nova bora,
pronalazi put
mojim usnama.

81

DOKAZIVANJE

Tišina negdje duboko u mislima.
Brod bez imena mirno uplovljavlja
u luku.
Šum vjetra, znojna koža,
na kamenu tragovi soli.
Brojim dane bez imena,
noći bez zvijezda i mjeseca.
U vrtlogu tišine sama, zanesena,
naizgled nedostižna.
Nekoliko znatiželjnih pogleda
nemilice secira moj lik čineći
rane srama, brazgotine, ožiljke.
Raskomadana zavlači se još dublje
u pijesak.
Spilja odzvanja tvojim koracima.
Plima.
Vjetar pjeva onu našu staru
poznati melodiju.
Pruži mi dokaz da ljubav nije bila samo
prividna prašina
koja nas je tako omamila.
S njom smo živjeli, disali, postojali.
Povlačili posljednji dim dogorjele
cigarete......Izdah.
Oseka

82

Mirjana Križanović, Stubičke Toplice, Hrvatska

JOŽA I KATA

Prek stare su..brvičke..
V škornji pounih..blata..
Išli na proščenje..
Joža i Kata..
Stiha su kitili..
Stari oltarek id drieva..
I z snehom posluhnuli
Kak ajngel..popieva..
Zima je minula..
I snieg bieli prešel..
Ajngel je Jožu..
Na nebo odnesel..
Prek stare je brvičke..
V škornji pounih ..blata..
Došla na proščenje..
Stara Kata..
Dok kiti stari..
Oltarek od drieva..
Čuje ga kak skup..
Z ajngeli..popieva..

83

Dalida Knežević, Zaprešić, Hrvatska

KAD PROĐEŠ ALEJOM KESTENA

Gdje da te ostavim
na obali sjećanja?
Ti, kao da si bio san
a bol je tako stvarna.
Gdje da te sakrijem
daleko od sebe
i zauvijek negdje
ozdravim od tebe?
Rana si što se ponavlja,
pjesma iz spomenara...
Priča koja nema kraja.
Za ljubav ne postoji zastara.
Kad prođeš alejom kestena
a sunce viri iza grana
sjetiš li se što sve krije
naša mladost uspavana?
Zaustavljena maštanja
zbog jednog pogleda
i noć pod zvijezdama...
Drugo ime ljubavi je pobjeda.
Gdje prestaje rat
i počinje predaja?
Ostaje nam ranjena
prošlost kao izdaja..

84

BUDI OSMIJEH MOJ

Tražim te u kišnom jutru
i trebam dodir tvoj,
popravi prosjek ovom danu
i budi osmijeh moj!

Budi moja mala ptica,
obriši tuge sjene,
skini masku s moga lica
i leti uz mene.

Dosta mi je tužnih priča,
stvarnost nosi boli,
nekad moram u svijet mašte
s nekim tko me voli.

Vodi me u zemlju snova,
do zvijezda me prati,
budi ljeto u mom oku
i nikad me ne vrati...

Sutra opet moram znati
i sve što nisam biti...
U dušama nas sanjara
odmataju se niti...

Ali danas budi tu,
okreni pravi broj,
otjeraj suze izdajice
i budi osmijeh moj!

85

Zdravko Odorčić, Zagreb, Hrvatska
NE TOČI ME U VENE
Ne toči me u vene gladna ogoljele želje
srce će se zrncima napiti, zaplesati
vrisnuti nad morem zaljuljati jarbol
zubima ćeš saće zagristi, med kušati.
Natoči me kao kušnju, pod nepce kapni
jezik nek utrne, riječi tad grlom zašute
samo se ukočene usne medom ljubeći slade
i uzdignute grudi ljepljivim kapljicama toče.
Istoči me na pupak, tek da kapljicom klizim
drhtajem stomaka golicavo nek kožom tečem
na brežuljak nek ti se putem sretan popnem.
Ne toči me u vene u njima je moja ovisnost
toči me po sebi i upijaj usne što klize ti
tek niz bedara bijela dok drhte ti milinom.

86

Ana Piršljin, Zagreb, Hrvatska

NIJE ŽIVOT POEZIA

Nije život poezija,
nešto to je mnogo veće
Kap žalosti, malo smija
il možda nešto treće.

Život to je šapat nježni
sjaj od sunca, što se bljeska
Život put je neizbježni
Tek potreba ili greška.

Nije u njem samo tako
Preživjeti i opstati
I nimalo nije lako
Davat, a da se, ne vrati.

Kroz ovo smo vrijeme samo
Tek putnici bez adrese
Sve od sebe ipak damo
Da se dobre stvari dese.

Začinimo sve to tada
Nekim stihom poezije
A u njojzi malo sklada
Ljepše sve je nego prije.

A ona nam dušu lječi
Ta riječ srca što nas prati
Pa živimo poeziju
Sigurno će radost dati.

87

Stog je dobro , nek je ima
Ljepota se u njoj krije
Al je važna, ta nam rima
I tragovi poezije.
Nije život poezija
Nešto to je mnogo veće
Kap žalosti, malo smija
Ili možda nešto treće.

88

BEZ NASLOVA

Život je lekcija koju stalno učiš
U njemu se dižeš, posrćeš i padaš
I nije lako kroz cvijeće i trnje
Prolazit tek tako a da ne nastradaš.
Okrećeš svoje stranice redom
Na svakoj barem neko slovo pišeš
Lagano listaš ju prema kraju
I tako će biti dok na svijetu dišeš.
I kada istrošiš stranicu joj svaku
Na početak više vratiti se nećeš
Pa novu knjigu tada uzimaš
U druge povrate ti ponovo kreće.
I tako kroz život stvaraju se knjige
Stvaraju se pjesme, priče ili rime
U svakoj misli koju si zapis’o
U svakoj stoji za vječnost ti ime.
Pa gradiš tako jedan dio sebe
Unosiš se tako životu u njedra
On te daruje a ti mu uzvraćaš
I u njemu spuštaš, razapinješ jedra.
A on te nosi morima dalekim
Nekada mirno tek njime ploviš
Katkada u njemu raznose te bure
A ti ga pratiš, slijediš i loviš.
Loviš taj život a on tebe nosi
Na kormilu skupa krećete na pute
I tako k’o dva putnika stara
Dobro se već znaju, putuju i šute.

89

Nermina Adžović Mustagrudić, Podgorica, Crna Gora
PREGAŽENE STAZE
U tebi glas utihnu moćno
Vakat u prsa udari snažno
Svitanje mijenja crnilo noćno
Istinu bije nemoć i lažno
Vidici kruže mjesto se mijenja
Cilj je pravcu utek’o davno
Sto se nehtje sad hrli htijenja
Poraz je tronu u ime slavno
Ostade šapat urliku nekom
Zagrli stud mećavu svoju
Snaga pade tom aru mekom
Modrilo čašću preote boju
Znam za staze posute pijeskom
Pršteći klizaju korake neke
Bacaju iskre prašnjavim bljeskom
I mute bistre i sjajne rijeke

90

Melita Makovec, Zasadbreg, Hrvatska

I onda kada nad nama visi bolno nebo
kao krvlju natopljena
topla majčina dojka
I kad utjehu ne nalazimo u mlijeku
što juri niz gladno grlo
već skrenemo tamo lijevo
gdje kruha se nije najelo siroče
i tamo gdje tišina grize za uši
Utrobom praznom
gdje ćeš se skriti
i čijoj gozbi zavidjeti?
Gnušaju li se tvoje usne
na spominjanje onog imena?
I sad
kao da negdje u zraku
u nekoj paklenoj sjeni
vise one misli
vrebaju
i bockaju nas u leđa
Bockanje postaje iritantno
nepodnošljivo
ali mi nastavljamo naše sutra

91

Dražen Rubić, Zagreb, Hrvatska

OVIH ZADNJIH DANA

Ovih zadnjih dana ne ide mi baš
Napunila se čaša, čak i malo više
Zato me zagrli onako kako znaš
I šapni nešto lijepo, što god možeš tiše

Ovih zadnjih dana horoskop ne valja
Svaki moguć’ potez donosi mi mat
Treb’o bih se sklonit’ jer nevolja se valja
Sakrij me kod sebe i zaboravi sat

Ovih zadnjih dana mi zvijezde nisu sklone
Nepomično čekam, a krv juri kroz vene
Nalik sam na miša u čvrstom stisku kobre
Dok me ne pusti, ostani uz mene

Ovih zadnjih dana mi nebo nije sklono
Tišina para noć,a puni mjesec sja
I k’o da u daljini baš meni zvoni zvono
A nigdje nikog’ nema, samo ti i ja

Ovih zadnjih dana sudbina me kači
Izgubit’ ću sve bitke ako budem sam
Stani pored mene, s tobom sam jači
Pa će sutra svanut’ puno ljepši dan

92

SLIJED
Sunce će sjati
Godišnja doba plesti
Cvijeće će cvasti
Neke Duše se sresti...
Nova djeca će pjevati, svirati
Zagrljaji se darivati
Dijete pjesmu prvi put izrecitirati
Više se neće skrivati...
Laste s mora novo gnijezdo će sviti
Tko - što želi primiti će, dati
Netko će, valjda, nekog’ i ljubiti
Cijeli svijet će se gibati...

93

Nada Starčević, Zagreb, Hrvatska
OTEC NAŠ
Otec naš, dobri, nebeski.
Pogledni kajkafski kraj.
Posluhni kak govorimo
I onda poveč: ZA KAJ?
Pozabili smo govoriti
Kak su naši stari govorili.
Pozabili smo vino piti
Kak su ga starejši pili.
Više ne popevamo
Kak negda, po domači.
Stare smo pesme zabili
I KAJ nam ništ ne znači.
Pozabili smo se Tebi moliti.
Pozabili smo rožarij brojiti.
(Jaccominijeva)

94

Ivan Grahovec, Čakovec, Hrvatska

JUTRO

napokon jutro
izlazi sunce
pogledam
kroz prozorsko staklo
proviruje sunce
jednom zrakom
dodiruje tvoje
usnule oči
još spavaš
pogledom ti
dodirujem misli
i kradom ulazim
u tvoje snove
poput mirisa
rascvjetale ruže
čekat ću
i kad se probudiš
nježno ću
staviti poljubac
na tvoj
prekrasan osmijeh

95

ČAR JESENI
Dotičem jesen prstom, vjetar blag,
Osjeća se miris u zraku, zime trag.
Kiša pada bez prestanka cijeli dan,
ispire sjećanja ljetna, a ja umoran.
Kraći dani, jutrom magla u dolini,
nestao pjev ptica u šumskoj tišini.
Požutjelo lišće, vinogradi pusti,
zreo je kesten na zemlji se ljušti.
Vjeverica skače, sve se veseli,
sprema lješnjake i oni su zreli.
Livade puste, ne raste više trava,
nema više pastira, jesen je prava.
Dozreli su kukuruzi, pobrati ih treba,
oblaka sve više, manje plavog neba.
Svi se žure jer nam jesen stiže brže.

96

Davorka Črnčec, Ključ, Hrvatska
KUPANJE BEZ PREDUMIŠLJAJA
Možda je najljepši dio dana onaj
kad me donosiš među ogledala.
Niz moja leđa u isti mah tada klize
ledenjaci i topli tropski pijesak.
Moj um upravo tu
carskim rezom rađa odgovore.
Moj jezik postaje stran svakoj riječi
tražeći put do vrhova tvojeg straha.
Ni tada ga ne čujem.
Iz tvoga uha tek mi se kao jeka
tvoje ime vraća. I zvuči kao da volim.
Čisto. Bez predumišljaja.

97

S POGLEDOM NA SVEMIR
Pregaziti šumu i drum,
udahnuti svijet maštam,
a s onih naših par kvadrata
najljepše se vidi svemir.
Kompas i luč gubim
dok ti kao prvi put
opet poljupcem zaglađujem bore,
prstima srebro poravnavam.
U tih par kvadrata svemira
s pogledom na šumu, na drum
nije tijesno, ne lutam.
Mir i pjesmu slutim.

98

PROZA

99

Dragana Petrić Đokić, Podgorica, Crna Gora

SUZA FENIKSA

Tvoj lik budi srce, misli otvaraju izgubljene puteve prošlosti. Neka-
da oko ispije suza i svaka pomisao na tebe zaboli. Možda prođe
ta ljubav, kao što prolazi život i sreća. Sve je samo tren u vječno-
sti. Tvoj osmijeh hrani dušu, pogled oživljava nadu za zabran-
jenu ljubav. Možda neostvarivu, mada ništa nije nemoguće ako se
iskreno želi i vjeruje u to. A kome da vjerujem posle tebe sad? Bio
si kao moj odraz u ogledalu koje sam ispustila. Biće još naših su-
sreta, pogleda i osmijeha, a da li će biti nas?! Samo jednom srce
zadrhti iskreno i sni postanu java. Kad se oči umore od suza i duša
ogluvi od tišine, možda utihne ljubav koja se tvojim imenom zove.
Sakrije se negđe duboko u mislima…kao tajna uspomena. “Kad si
najbliži, tad mi najviše nedostaješ”. Nedostaju mi i svađice koje bi
najavljivale nove zagrljaje, dodire, poglede i uzdahe izgubljenih
misli.

Najgore je tugu osjećati lagano, a sve bolnije. Kad bih mogla bar
na tren da zavirim u tvoje srce, znala bih da li vrijedi boriti se, ići
nepoznatim putevima života i ranjive mladosti. Tad bih srce preda-
la tebi, samo tebi. Ima li nade za nas? Ma koliko postojala, toliko
puta duša poklekne, boreči se ponosom koji joj daje snagu kada je
najteže. Ta maska, hladan štit emocija. Zar nekad vrijedi misliti
na sjutra, osvrćući se divnim uspomenama? Srce zaigra melodijom
vjetra kada osjeti tvoj onako iskošeni pogled. Da li znaš kako mi
nedostaješ?

Pomisliš li ikad, bar slučajno na nas? Osjećaš li istu bol, mori li te
neizvjesnost vremena? Papir trpi sve, kao srce ispunjeno nijemim
riječima, koje se gube u glasu, nestaju u tragu sjećanja.

100