Ne dam svoje dijete

zadržani u Iranu i drugim islamskim zemljama. Broj takvih slučajeva nadilazi
tisuću.
Mahtob i ja sada živimo sa spoznajom da nikad nećemo moći umaknuti
mogućnosti da nas Moody napadne, pa makar i s druge Zemljine polutke.
Može nam se osvetiti u svako doba, bilo osobno, bilo posredstvom nekoga
iz bezbrojne legije svojih nećaka. Moody zna da bi, u slučaju da na neki
način Mahtob dopremi u Iran, zakoni njegova neobičnog društva bili posve
na njegovoj strani.
Ono što Moody možda ne shvaća jest to da je moja osveta jednako
potpuna kao i njegova. Sada imam moćne prijatelje u Sjedinjenim
Državama i u Iranu, koji mu nikad neće dopustiti da trijumfira. Ne mogu
potanko iznijeti domašaj svojih mjera opreza. Dovoljno je reći da Mahtob i
ja sada živimo pod lažnim imenima u nepoznatom mjestu — negdje u
Americi.
O Moodyju ne znam ništa, osim vijesti koju sam primila u pismu što ga je
Ellen 14. srpnja 1986. poslala mojoj majci, a koje mi je mati proslijedila.
Ellen je napisala:
Draga Betty!
Istinski se nadam da će te ovaj list zateći u dobru i veselju. Zapravo sam
očekivala da ćeš ti prva pisati i da ćeš me izvijestiti što se zbilo. Na koncu
konca, smatrala sam te svojom prisnom prijateljicom.
U nekoliko navrata nakon tvoga odlaska posjetila sam tvoga muža. Pomogla
sam mu čak da te potraži. Tako sam se zabrinula. Možeš zamisliti da sam
pomišljala i na najgore. I dalje me zanima što ti se dogodilo.

Doktora Moodyja nismo vidjeli već mjesecima. Svratili smo jednoga dana,
no nije ga bilo kod kuće. Tijekom čitave zime, čak i nakon iranske Nove
godine, navraćali smo k njemu da ostanemo u vezi. Svaki put je snjegović
što ste ga ti i Mahtob napravile bivao sve manji i manji, da bi jednoga dana
na zemlji ostao samo crveni šal. Rasplinuo se u ništavilo, baš kao, kako se
čini, i ti...