polje iza sebe. Na tren je poprimila oblik velikog opscenog
čaršava, a onda kao da ju je dohvatio vetar, kidao i razdirao
kao stari crni papir. Raspala se na komadiće i zahvati je
uskovitlani vir dima, a trenutak kasnije nestade kao da je
nikad nije ni bilo. Ali u tih nekoliko sekundi, dok se crna
kovitlala i plesala kao zrnca prašine, setio se nečega iz
detinjstva… pre pedeset godina, a možda i više. On i brat
naišli su na veliki osinjak severno od njihove farme. Nalazio
se u šupljini između zemlje i starog stabla koje je raspukao
grom. Brat je u vrpci na šeširu nosio praskavu žabicu koju je
sačuvao još od Četvrtog jula. Zapalio ju je i zavitlao u
osinjak. Eksplodirao je uz gromoglasan prasak i besno
zujanje - gotovo potmuo vrisak - uzdigao se iz raspuknutog
osinjaka. Otrčali su kao da su im demoni za petama. U neku
ruku to su i bili demoni, pomisli Haloran. A pogledavši preko
ramena, kao i sada, tog dana video je veliki tamni oblak
obada koji su se vinuli u vreli vazduh, uskomešali se i razišli,
gledajući koji li je neprijatelj razorio njihovo prebivalište tako
da ga oni - kolektivna inteligencija te grupe - nasmrt izbodu.
Tad nestade ona prilika na nebu, a možda je to ipak bio
samo dim ili velika krpa zidnih tapeta, i ostade samo
„Vidikovac“ - uzavrela lomača u zahuktalom ždrelu noći.
***
Na privesku sa ključevima imao je ključić katanca na
alatnici, ali Haloran vide da mu neće biti potreban. Vrata su
bila pritvorena, a katanac je otvoren visio.
- Ja ne mogu unutra - šapne Deni.
- Dobro. Ostani sa mamom. Nekad je ovde bila gomila
stare ćebadi za konje. Sigurno su ih pojeli moljci, ali bolje i
to nego da se nasmrt smrznemo. Gospodo Torens, jeste li još
živi?
- Ne znam - odgovori iscrpljeni glas. - Mislim da jesam.
- Dobro. Evo mene odmah.
- Dođite što pre - šapne Deni. - Molim vas.
Haloran klimnu glavom. Uperio je svetlo prema vratima i
koprcao se kroz sneg bacajući pred sobom dugu senku.
Otvori vrata alatnice i uđe. Pokrivači za konje još su bili u
uglu, pored pribora za roque. Uzme četiri ćebeta, koja su
zaudarala na vlagu i na ustajalo i moljci su se sigurno
besplatno omastili… a tad stade.
Jedan čekić za roque je nestao.
(Da li meje njime odalamio?)
Ali, nije bilo važno čime ga je odalamio, jelda? Ipak mu
prsti dođoše na lice i poče da pipka veliku čvrgu. Jednim
jedinim udarcem propadne zubarov posao koji je koštao šest
stotina dolara. A na kraju krajeva
(možda me ntje odalamio ovakvim. Možda sejedan
izgubio. Ili ukraden. Ili odnesen kao suvenir. Na kraju
krajeva)
to zaista nije bilo važno. Ovde na leto niko više neće
igrati roque. Niti bilo koga leta u sagledivoj budućnosti.
Ne, to zaista nije bilo važno, samo što ga je gledanje
poslaganih čekića od kojih je jedan nedostajao, nekako
začaravalo. Zatekao je sebe kako misli na tvrdi drveni bum!
glave čekića koja udara po okrugloj drvenoj loptici. Prijatan
letnji zvuk. Gleda ga kako škripi po (kosti. krvi.)
šljunku. Izazivao je slike (kosti. krvi.)
ledenog čaja, ljuljaški na tremu, dama u belim slamnatim
šeširima, zujanja komaraca, i
(nevaljalih dečaka koji ne slušaju šta im se kaže.) i tako
dalje. Jasno. Zgodna igra. Sad je staromodna, ali… zgodna.
- Dik? - Glas je bio tanak, besomučan, i pomisli on,
podosta neugodan.
- Je li vam dobro, Dik? Izađite. Molim vas!
(„Izađi, nigeru masa te zove. “)
Stisnu u ruci ručku čekića i svide mu se taj dodir.
(Ko šibom ne lupa, taj dete kvari.)
Izbulji oči u ustreptali, vatrom obasjani mrak. Zaista,
oboma bi učinio uslugu. Ona je unakažena… trpi… a za
većinu ovoga
(za sve ovo)
kriv je taj prokleti dečak. Ostavio je rođenog oca da ovde
izgori. Kad
otome bolje razmisli, to je skoro blizu ubistva. Oni to zovu
oceubistvom. Vrlo podmuklo.
- Gospodine Haloran! - Njen glas beše tih, slab, molećiv.
Taj glas nije mu se baš sviđao.
- Dik! - Dečak je prestravljeno jecao.
Haloran povuče čekić sa police i okrenu se prema bujici
belog svetla iz prednjeg reflektora na sankama. Grebao je
nogama po podu u alatnici, kao što grebu noge mehaničke
igračke koja je navijena i pokrenuta.
Odjednom zastade i začuđeno pogleda čekić u rukama.
Sa sve većom stravom zapita se na šta li je pomišljao.
Ubistvo? Zar jepomišljao na ubistvo?
Na tren kao da mu je cela glava bila ispunjena gnevnim
slabim nametljivim glasom:
(Učini to! Učini to, kukavički nigeru bez muda! Ubij ih!
UBIJ INJUI NJEGA!)
Tad zavitla čekić iza sebe uz tih prestravljen vrisak. Pade
u ugao gde je bila ćebad za konje, jedna od dve glave glave
bila je uperena u njega uz neizreciv poziv.
Pobegao je.
Deni je sedeo na sankama u sedištu, a Vendi ga je
slabašno pridržavala. Lice mu je blistalo od suza i drhtao je
kao da ima drhtavicu. Izusti kroz stisnute škrgutave zube:
- Gde ste bili? Preplašili smo se.
- Ovo je pravo mesto za plašenje - polako će Haloran. - Pa
i ako do temelja izgori, nikad me niko više neće uposliti na
sto šezdeset kilometara odavde. Evo, gospodo Torens,
umotajte se. Ja ću vam pomoći. I ti, Deni. Preobuci se u
Arapina.
Dva ćebeta prebaci preko Vendi. Jedno od njih smota u
kapuljaču, pa joj prekri glavu i pomože Deniju da veže svoju
ćebad da ne padne.
- A sad se dobro držite - reče. - Pred nama je dug put, ali
ono najgore je iza nas.
Zaobide alatnicu i tad ponovo vrati sanke na put kojim su
i došli. “Vidikovac“ se pretvorio u lampu, plamteo je u nebo.
Na stranama su mu se usekle duboke rupe, a unutra je
crveni pakao jačao i opadao. U uzavrelim slapovima jurio je
otopljeni sneg niz začađene oluke.
Brujali su po travnjaku ispred hotela, put im je bio dobro
osvetljen. Snežne dine grimizom su bleštale.
- Gle! - vikne Deni dok je Haloran pred vratancima
usporavao. Pokazivao je igralište.
Stvorenja od žive ograde behu sva na svojim prvobitnim
položajima, ali ogoljena, pocrnela, oprljena. Njihove
zapaljene grane behu ukočena isprepletena mreža u sjaju
ognja, a listići su se rasuli kod njihovih nogu kao opale
latice.
- Mrtve su! - vrisnu Deni uz histerično likovanje. - Mrtve!
Mrtve su!
- Psst - šapnu Vendi. - U redu, dušo. Sve je u redu.
- Hej, doktore - reče Haloran. - Idemo nekuda gde je
toplo. Jesi li spreman?
- Jesam - šapnu Deni. - Odavno sam spreman…
Haloran se provuče kroz procep između vrata i stubova.
Trenutak kasnije bili su na putu. Nazad u Sajdvinder.
Jenjavalo je brujanje motora dok se potpuno ne izgubi u
neprekidnom huktanju vetra. Šuštao je kroz ogolelo granje
životinjske žive ograde, tiho, ritmički, otužno. Vatra je jačala
i opadala. Neko vreme nakon što se izgubilo brujanje
motora, propade krov “Vidikovca“. Najpre zapadno krilo, pa
istočno, a nekoliko sekundi kasnije središnji krov. Velika
spirala iskri i usplamtelih krhotina pokulja u zahuktalu
zimsku noć.
Hrpe zapaljene šindre i vrele letvice doneo je vetar kroz
otvorena vrata alatnice.
Začas planu i alatnica.
Još su bili tridesetak kilometara od Sajdvindera kad
Haloran stade da u rezervoar sipa ostatak benzina. Mnogo je
brinuo za Vendi Torens koja kao da je odlazila od njih. Pred
njima je bio još toliki put.
- Dik! - viknu Deni. Ustao je na sedište i upirao prstom. -
Dik, gledaj! Pogledaj onamo!
Prestao je da pada sneg, a mesec, poput srebrnog dolara,
virnuo je kroz uskomešane oblake. Daleko dole na putu
primicala su im se, primicala su se kroz niz serpentina,
biserna niska svetla. Na tren utihnu vetar i Haloran začu
udaljeno brujanje motora na sankama.
Haloran, Deni i Vendi sreli su se sa njima za petnaest
minuta. Doneli su im odeću i brendi, i doveli doktora
Edmondsa.
I prestade dugi mrak.
Poglavlje 58.
EPILOG/LETO
Pregledavši salate koje je pripremio njegov pomoćnik i
zirnuvši u kuvani pasulj koji su ove nedelje upotrebljavali
kao “poslasticu“, Haloran odveza kecelju, obesi je na kuku i
kliznu kroz sporedna vrata. Imao je otprilike četrdeset pet
minuta vremena pre nego što počne ozbiljno da sprema
večeru.
- Lokal se zvao „Pansion crvena strelica“, a utopio se u
planinama na zapadu države Mejn, četrdeset i pet
kilometara od Renglija. Bio je to unosan posao, pomisli
Haloran. Promet nije bio previše naporan, napojnice dobre, a
dosad im nisu u kuhinju vratili nijedan obrok, što uopšte nije
loše kad se uzme u obzir da je već prošlo pola sezone.
Probijao se izmedu bara pod vedrim nebom i bazena
(iako mu nikako nije bilo jasno zašto se iko kupa u bazenu
kad je u blizini pravo jezero), prede livadu na kojoj je četiri
igrača igralo croquet uz smeh, i pređe blagi uspon. Ovde su
poćinjali borovi, a vetar je prijatno u njima pevušio, noseći
miris jelovine i sveže smole.
S druge strane medu stablima beše diskretno poredan
niz kućica koje su gledale na jezero. Najlepša je bila
poslednja, a Haloran ju je u aprilu, kad je našao ovaj posao,
iznajmio za dve osobe.
Žena je u ljuljaški sedela na tremu s knjigom u ruci.
Halorana opet zapanji njena promena. Delimično je u to
spadalo njeno ukočeno gotovo službeno sedenje, iako je bila
okružena slobodom. Naravno, razlog je bio korset za kičmu.
Napukao joj je pršljen, tri rebra bila su joj slomljena i
zadobila je neke unutrašnje povrede. Najsporije je zarastala
kičma i još je bila u korsetu… zato je imala tako ukočeno
držanje. Ali promena se nije samo na to svodila. Delovala je
starije i sa lica joj je nestao smeh. Dok je tako sedela i čitala
knjigu, Haloran vide nekakvu dostojanstvenu lepotu koje
nije bilo onog dana kad ju je prvi put video, pre otprilike
devet meseci. Tad je još bila mahom devojčica. Sad je bila
žena, žensko biće odvučeno na tamnu stranu meseca i koje
se vratilo sposobno da opet poveže deliće života. Ali ti delići
nikad se neće moći opet poklapati, pomisli Haloran. Ne na
ovom svetu.
Začula je njegove korake i podigla pogled zatvorivši
knjigu.
- Dik! Zdravo! - Kao da će ustati, ali joj na licu zatitra
lagana grimasa.
- Ma kakvi, ne ustajte - reče on. - Ne držim do protokola
ako nema belih leptir-mašni i frakova. Smeškala se dok se
penjao uza stepenice i seo pored nje na tremu.
- Kako je?
- Pa dobro - priznao je. - Večeras ćete probati kreolske
rakove. Svideće vam se.
- Izvrsno.
- Gde je Deni?
- Eno ga. - Pokaza prstom i Haloran vide sitnu priliku kako
sedi na kraju pristaništa. Pantalone je zavrnuo do kolena.
Imao je košulju na crvene linije. Nešto dalje na mirnoj
površini jezera plutao je plovak. Deni bi svaki čas
namotavao udicu, proučavao olovo i udicu ispod njega. a
onda bi opet bacio.
- Potamneo je - reče Haloran.
- Da. Vrlo je preplanuo. - S ljubavlju ga je gledala.
Izvadio je cigaretu, opipao je i zapalio. Dim se sporo
razilazio u sunčanom popodnevu.
- A oni njegovi snovi?
- Bolje - reče Vendi. - Samo jedan san ove nedelje.
Pre je sanjao svake noči, ponekad dva-tri puta. Eksplozije.
Žive ograde. A najviše… znate šta.
- Da. Biće mu dobro, Vendi.
Pogledala ga je.
- Hoće li? Sumnjam.
Haloran klimnu glavom.
- Vi i on ćete se oporaviti. Možda ćete biti drugačiji, ali
biće vam dobro. Vas dvoje niste ono što ste bili, ali ni to nije
baš loše.
Neko vreme su ćutali. Vendi je njihala ljuljašku napred-
nazad. Haloran je podigao noge na ogradu trema i pušio.
Zaduva se lagani povetarac, probijao je svoj tajni put kroz
borove, ali tek je malo mrsio Vendinu kosu. Ošišala se
kratko.
- Odlučila sam da prihvatim Alovu ponudu, ponudu
gospodina Šoklija - reče.
Haloran klimnu glavom.
- To je sigurno dobar posao. Možete se za to
zainteresovati. Kad počinjete?
- Odmah posle Dana rada. Kad Deni i ja odemo odavde,
poči ćemo pravo u Merilend da potražimo stan. Osvojila me
je knjižara Trgovačke komore. Čini se da je to zgodan grad
za odgajanje deteta. I htela bih ponovo da radim pre nego
što preduboko zađemo u nadoknadu od osiguranja koja je
ostala od Džeka. Ostalo je još preko četrdeset hiljada dolara.
Dovoljno da pošaljem Denija na studije, a preostaće dosta i
da započne karijeru ako se novac dobro uloži.
Haloran klimnu glavom.
- Vaša majka?
Pogledala ga je i tužno se nasmešila.
- Mislim da je Merilend dovoljno daleko.
- Nećete zaboraviti stare prijatelje, jelda?
- Deni mi ne bi dozvolio. Pođite dole ka njemu, čeka vas
ceo dan.
- Pa i ja, bogami. - Ustade i povuče na bokovima bele
kuvarske pantalone. - Biće vam dobro - ponovi. - Zar to ne
osećate?
Podiže pogled prema njemu i ovaj put njen je osmeh bio
topliji.
- Da - rekla je. Uze ga za ruku i poljubi je. - Ponekad
mislim da to osećam.
- Kreolski rakovi - reče on zaputivši se prema
stepenicama. - Ne zaboravite.
- Neću.
Krenu nizbrdo pošljunčanom stazom koja je vodila do
pristaništa, a onda daskama trulim od starosti, do kraja, gde
je sedeo Deni sa nogama u bistroj vodi. Dalje se jezero širilo,
a borovi uz ivice ogledali su se u njemu. Unaokolo je bilo
brdovito, ali planine behu stare, zaobljene i izjedene zubom
vremena. Haloranu su se mnogo svidale.
- Dobar ulov? - zapita Haloran sedajući pored njega.
Skide jednu cipelu, pa drugu. S uzdahom spusti vrele noge u
svežu vodu.
- Ne. Ali malopre je nešto zagrizlo.
- Sutra ujutro unajmićemo čamac. Moraš se otisnuti
nasred jezera ako želiš pravu ribu. Tamo su najveće ribice.
- Koliko su velike?
Haloran slegnu ramenima.
- Oh… morski psi, delfini, kitovi, takve vrste.
- Ovde nema kitova!
- Plavih kitova nema. Jasno da nema. Ovdašnji narastu
samo dvadesetak metara. Ružičasti kitovi.
- Kako su ovamo došli iz okeana? Haloran stavi ruku na
dečakovu crvenkastozlatnu kosu pa je razbaruši.
- Oni plivaju uzvodno, dečače. Tako su stigli ovamo.
- Zaista?
- Zaista.
Neko vrerne su ćutali zagledani preko mirnog jezera.
Haloran se zamislio. Kad opet pogleda Denija, vide da su mu
oči pune suza.
Obgrli ga i zapita:
- Šta je?
- Ništa - šapnu Deni.
- Nedostaje ti tata, jelda?
Deni klimnu glavom.
- Uvek sve znate. - Iz ugla desnog oka kapnu mu suza i
polako mu se skotrlja niz obraz.
- Ne smemo imati tajni - složi se Haloran. - Ali tako je to.
Deni pogleda štap za pecanje i reče:
- Ponekad požalim što nisam ja… Ja sam bio kriv. Za sve.
- Ne želiš o tome da govoriš pred mamom? - upita
Haloran.
- Ne. Ona želi da to zauvek zaboravi. I ja želim, ali…
- Ali ne možeš.
- Ne.
- Hoćeš li da se isplačeš?
Dečak je želeo da odgovori, ali jecaj prekide reči. Nasloni
glavu na Haloranovo rame i plakao je. Suze su mu kapale
niz lice. Haloran ga je ćutke grlio. Dečak će morati da plače i
plače, znao j e to, a Denij eva j e sreća što j e još dete, pa
može da plače. Suze koje zaceljuju iste su one suze koje
peku i bičuju.
Kad se malo smirio, Haloran reče:
- Ti ćeš ovo prebroditi. Sad misliš da nećeš, ali hoćeš. Ti
isij…
- Kamo sreće da ne isijavam! - zarida Deni, a glas mu je
još bio nesiguran od plača. - Kamo sreće da to nemam!
- Ali imaš - staloženo reče Haloran. - Za dobro ili zlo. Ti o
tome ne odlučuješ, dečače. Ali ono najgore je prošlo. Možeš
time sa mnom da razgovaraš kad stvari krenu nizbrdo. A ako
bude previše zlo, zovni me i doći ću.
- I ako budem u Merilendu?
-1 tamo.
Æutali su gledajući kako Denijev plovak pluta desetak
metara od kraja pristaništa. Tada Deni zapita, tako tiho da
se jedva čulo: - Hoćete li biti moj prijatelj?
- Dok me budeš hteo.
Dečak ga čvrsto stegnu, a Haloran ga zagrli.
- Deni? Poslušaj me. O ovom ću ti govoriti samo sada i
nikad više ovako. Postoje neke stvari koje se ne bi smele reći
nijednom šestogodišnjaku na svetu, ali stvari gotovo nikad
nisu onakve kakve bi trebalo da budu. Svet je okrutan, Deni.
Svetu je svejedno. Svet ne mrzi tebe i mene, ali nas ni ne
voli. Na svetu se događaju užasne stvari, a neke stvari niko
ne može objasniti. Dobri ljudi umiru na ružne mučne načine i
ostavljaju sasvim same one koji ih vole. Ponekad izgleda kao
da jedino zli ljudi ostaju zdravi i napreduju. Svet te ne voli,
ali voli te mama, a i ja. Dobar si ti dečak. Tuguješ za tatom,
a kad osetiš da moraš zaplakati zbog onoga što mu se
dogodilo, pođi u ormar ili se zavuci u krevet, pa plaći dok to
iz tebe ne iskopni. To treba da radi dobar sin. Ali pazi da
napreduješ. To je tvoj zadatak u ovom okrutnom svetu, da
svoju ljubav održavaš živom i da paziš da napreduješ, bez
obzira na sve. Skupi snagu i idi napred.
- Dobro - šapnu Deni. - Doći ću vam opet u posetu
sledećeg leta ako želite… ako nemate ništa protiv. Na leto
ću imati sedam godina.
- A ja šezdeset dve. I zagrliću te tako čvrsto da će ti izaći
mozak kroz uši. Ali najpre završimo jedno leto, a onda
pređimo na sledeće.
- OK. - Pogledao je Halorana. - Dik?
- Hmm?
- Dugo nećete umreti. Jelda?
- Umreti? To mi nipošto nije namera. A tebi?
- Ne, gospodine. Ja…
- Riba je zagrizla, sinko.
Upre prstom. Crveno-beli plovak je zagnjurio. Vrati se sav
blistav, a onda opet potonu.
- Hej! - izusti Deni.
Vendi je sišla i pridružila im se. Stajala je iza Denija.
- Šta je? - zapitala je. - Štuka?
- Nije - odgovori Haloran. - Mislim da je to ružičasti kit.
Vrh štapa za pecanje se savio. Deni ga povuče i duga riba
duginih boja blesnu u sunčanoj treperavoj paraboli, pa opet
nestade.
Deni je besomučno motao udicu i dahtao.
- Pomozi mi, Dik! Ulovio sam je! Ulovio sam je! Pomozi
mi! - Haloran se nasmeja.
- Dobro ti ide i sa mom, mali čoveče. Ne znam je li to
ružičasti kit ili pastrmka, ali dobro će doći. Baš će nam dobro
doći.
Obgrli jednom rukom Denija oko ramena, a dečak je
vukao ribu, malo-pomalo. Vendi sede s druge strane i njih
troje sedelo je na kraju pristaništa na popodnevnom suncu.
KRAJ
PRIREDIO FORSTER
{1}Naziv određene mete na strelištu.
{2}Dragi, vetar će dunuti i moju tugu će oduvati…
{3} Prekognicija (lat. praecognitio) - proricanje.
{4} Izvinjavam se zbog ovoga, ali sam se namučio da ga
napravim kako treba.
{5} Misli se na avione. (Prim. lekt.)
{6} Prekognicija (lat. praecognitio) - proricanje