Vilinsko igrišče

Priča iz ličkog kraja jedne ličko- VINKOVCI
slavonske djevojke!

Davno, nekada davno, daleko od ravnice, drevne
slavonske šume, bila jednom jedna lipa djevojčica u
ličkom kraju. Zvali su je “maća” u Pernarovih.
Nosila je pravo ličko ime Katica, a nadimka je bila Kaja. Go-
tovo se većina curica u tom kraju zvalo Katica po teti, majki
ili pramajki… I ova je maća dobila ime po svojoj teti Katici.
Živjela je u selu Lipicama, među Pernarima, na vrhu brda s
pogledom na brežuljke i doline, na Veliku i Malu Kapelu.
Bojala se Kaja jame Japnenice koja je smještena baš u tom
malom selu Lipicima koje je brojilo tek nekoliko kuća. Živje-
la je s majkom Marijom, tatom Mirkom i bratom Vladom.
Maća je bila vrlo lipa, lipih zelenkastih očiju, blaga pogleda.
Bila je nižeg rasta, za razliku od roditelja, brata i ostalih
Lipičana. Ličani su krupni i stasiti ljudi, crvena lica, mrka
pogleda i prodorna glasa. Ona je bila posve drugačija. Kada
bi progovorila, gotovo da se jedva čula.
Ta nježna maća, lipa curica, silno se bojala jame Japnenice.
Zašto?
Naime, tu su jamu još i judi zvali: “jama od ćaće”! Ćaće je
bio did Vid koji je imal konje vrane, gizdave, prpošne koji su
letili cilim Lipicam i okolnim mistima. Jama od ćaće imala
je devet katov, tako su govorili stari judi, a protezala se do
Siničićeva, u Letincu, malom brdovitom mistu blizu Lipica
i Brinja. Tko bi jednom upao u jamu Japnenicu teško da bi
više ikada izišal. Pričali su stari judi da se jedino mačka znala
pojaviti u tom drugom selu kada bi upala u tu zloglasnu
jamu, vjerojatno jer je lagana i malušna!
Ostala stoka, konji, krave ili voli kada bi upali – za njih se
više ne bi znal!
Jedan Ličanin, imena Pera, bio je potpuno drugačiji od
ostalih Lipičana, pun izazova, humora, duhovitosti. Bio je
lakomislen i vrlo zaigran. Pomalo na svoju ruku, rekal bi
Lipičanin Stipe. Govoril bi Pera da je bio u jami Japnenici,
da su ga vile nosile kroz katove jame, da su zajedno plesali i
pivali, baš kako vile vole. Ušal je u jamu u Lipicama, a izišal
je u Letincu, a vile su ga nosile do kuće, kroz brda i doline.
Kada bi to pričal Lipičanima, mislili su da nešto nije u redu
s njim. U to su još više virovali kada bi taj Pera Mesić vezao
štrikom svoje životinje i puštal ih lagano u jamu, a onda bi ih

- 51

- 52

vadil van. Nije maril previše za život, ni za svoj, a ni za tuji. POSLALA
Išal je svagdje i upuštal se u svašta. Igral se životom i smrću, Sandra Šimunović, prof.
a ljudi su mislili da ima nekakov problem. Bojala se Kaja i hrvatskog jezika iz Tehničke
jame i tog Mesića. škole Ruđera Boškovića
Vinkovci
Jama je za malu Kaju, a i ostale Lipičane bila i ostala strah i
trepet. Znalo se još reći da su Švabe za vrijeme 2. svjetskog
rata u nju bacali i oružje kako bi se spašavali da ona druga
strana ne krene za njima istim. Bacalo se u nju svašta, bacalo
se bacalo, a sve što je bačeno više nije ugledalo lice svitla.

Lipa Katica - Kaja bojala se jame više nego ikoga i ičega.

Kako su se počeli iseljavati iz sela, odlazi i Kaja, u svojim
petnaestima. Iz svoje brdovite Like pošla je u ravnu Slavoni-
ju, bogatu šumom, poljima, ravnicama. Upoznala je momka
u nošnji, rumenih obraza, plavih očiju i široka pasa. Bio je
to inteligentan mladić, prosječno obrazovan slavonski čovik
koji bi sve dao za pjesmu, dukate i slavonski dvor, baš kao i
naš poznati Đuka.

Katica, u Slavoniji dobiva novi nadimak Kata, ali uvijek joj
je bio draži onaj lički Kaja. Kata - Kaja zaljubila se u bećara
Zlaju i svoju Liku zamijenila Slavonijom. Pivalo i pjevalo se u
njih i o Lici i Slavoniji jednakim tonalitetom.

Dica su im pivala na sijelima poznatu ličku: Lička kapo, crna
i crvena, oj livado travice zelena…, ili onu Preko Kapele, ličke
gore zelene, tamo su cure najlipše…

Pjevali su, naravno i Dušu bećarsku za svoga ćaću:

Moja duša bećarska smirit’ se ne želi,
A tijelo mi već umorno od duše se dijeli,
I sve da će sutra svanut’ sudnji dan
Lumpat će do jutra duša bećarska.

Ćaća Zlaja bi tada zbilja lumpao i trošio baš kao pravi Sla-
vonac, ali u svemu tome ostao bi uvijek vjeran svojoj ledini i
obitelji.

Kaji bi odmah srce poraslo kad bi čula o svojoj Kapeli i ličkoj
kapi, sjetila bi se tada i kuće i djedovine, ali i jame Japnenice
koja još uvijek stoji na istom mistu, danas ograđena velikom
travom, šibljem i teško može upozoriti tek ponekog posjeti-
telja da u njoj vreba opasnost!

Selo je danas gotovo prazno, umire, a jama još uvijek diše
istim plućima, samo se nadamo da će joj u budućnosti jedini
posjetitelji biti Mesićeve vile, a ne ljudi i životinje!

- 53

BAČ, VOJVODINA Šokac nosi šest vekni kruha*

NM A N J E P O Z N A T E R I J E Č I ekada su bile privatne pekare. Znači, kod kuće se
misio kruh. Umisi se kruh, stavi se taj kruh u naćve.
naćve – drvena posuda izdubljena Pa moja, onda, mama [Marija Šimudvarac] u dva sata
od jednog komada, služi za da ustane, da opet malo premisi. I odnese se kod pekara da
miješanje kruha, vekna – štruca

se ispeče pa se nosi kući. I tako pitali Šokca zašto nosi tolko,
šest vekni kruha. Evo, zašto. “Zato što dvije vekne vraćam,
dvije vekne nosim za sebe, a dvije pozajmljivam.” Pitali ga,
Šokca, zašto, pa nije nam jasno. “Dvi vekne dajem sinovima
i kćerima da mi jednog dana vrate kada ja budem stari i više
ne budem mogao orati i sijati. To pozajmljujem da mi vrate.
KAZIVAO One dvi, to ja i moja žena jidemo, a one dvi, odnosno petu i
Stjepan Šimudvarac (r. 1944. šestu, nosim svojim tati i mami jer su stari pa ne mogu raditi.
godine) iz Bača To im vraćam što su me hranili kada sam bio mali. Znači, dvi
pozajmljujem, dvi jidem, trošim, a dvi vraćam vekne kruha.”
ZAPISAO
prof. hrvatskoga jezika

i književnosti Mario *Kazivač mi je naveo da postoji verzija priče u kojoj, po vidljivijoj

Šimudvarac, OŠ Belec kršćanskoj simbolici, Šokac nosi i “tri vekni kruha”.

MANJE POZNATE RIJEČI Tuna Pos
rerna – pećnica
Aima jedna priča od starina. Bio jedan jako loš gazda.
KAZIVAO Nije on bio loš, nego je bio srdit. Nije volio dječurliju,
Stjepan Šimudvarac (r. 1944. omladinu... I opet, omladina mu je prkosila. Imo on
godine) iz Bača van sela jedan salaš, a zvao se Tuna Pos. I sad, kako bi njemu
ZAPISAO omladinci da mu se nekako osvete, da mu napakoste… To
prof. hrvatskoga jezika je bilo obično u doba poklada, znači, prije korizme. A on,
i književnosti Mario imo je čopor gusaka. I oni njemu uvate dvije najbolje guske
Šimudvarac, OŠ Belec i gusana i odnesu. I guske fino očerupaju i ispeku u rerni. A
gusana isto očerupaju i uzmu jednu cedulju i na njoj napišu
jednu zgodnu pismicu i svežu oko vrata. I puste tog gusana.
A gusan došo kod toga gazde. Normalno da je znao put jer se
to puštalo guske sa salaša, išle su pasti. A bilo je kanala i bare.
I došo je gusan kući. I gazda vidi da nema gusaka, fale dvi. A
vidi gusana, ima neku ceduljicu oko vrata. I Tuna Pos uzeo
cedulju i imo šta da vidi. Na gusanu, na toj cedulji oni fino
sročili ovako:
“Dobar dan, Tuna Pos,
došo sam ti go i bos.
A moje dvi žene,
ostale u rerni pečene.”
Znači, njega su pustili, a guske su ispekli i pojeli. On je to
dugo trago, ali nikada nije sazno tko je to njemu napakostio.

- 54

Mrtve treba ostaviti na miru KAZIVAO
Stjepan Šimudvarac (r. 1944.
Meni je moja mama pričala davno jednu pismu. godine) iz Bača
Govorila je da, kad netko umre treba plakati, treba
žaliti, ali da treba ostaviti, što kažu, mrtve na miru. ZAPISAO
Tako je bila jedna mlada koja je imala momka kojeg je puno prof. hrvatskoga jezika
volila. Zadesio se rat i on je otišao u rat i negde u ratu pogi- i književnosti Mario
nio i bio pokopan. I ona je njega uvik tražila, zvala, tražila, Šimudvarac, OŠ Belec
zvala, pa uvik zvala da dođe, da dođe. I jednog dana, odno-
sno jedne noći, probudi je sjaj kad je bila misečina napolju.
Probudi je, ovaj, sjaj i ona ugleda, vidi svoga dragog na bilom
čilašu. Čilaš je bili konj kao što je vranac crni. I on je dojahao
na bilom konju po svoju dragu i pito je: “Zašto mi ne daš
mira di ja ležim u dalekoj zemlji. Hoćeš da pođeš za mnom?”
A kaže ona: “Hoću.” I ona je sila na konja. I oni su jahali u
noć kroz misečinu i on pita nju: “Draga moja, zar te nije
stra?” Kaže ona: “Kako bi me bilo sta, kad sa svojim dragom
putujem?” I tako oni idu, idu i opet on nju pita: “Misečina
lipo sja, zar te draga nije stra?” A ona opet njemu odgovori:
“Kako bi me bilo stra, kad sa svojim dragom putujem?” I
tako su oni jahali, jahali na konju dok nisu došli do onog
mjesta di je njezin dragi ležo u grobu. I došli do groba i kaže:
“Tu ležim, hoćeš ići sa mnom?” A tad, kad je ugledala, gurne
njega u grob i vrati se nazad. I više nikada nije zazivala, nego
se molila za njega, znači, tamo di je, nek počiva u miru Bož-
jem. Eto, to je tako jedna pričica.

- 55

KARLOVAC Banik

ZAPISALA Usjeni vrba uz sedam kupskih izvora živio je Banik. Bio
pedagoginja Željka Vučinić je to sićušan, ali jak starac. Imao je dugu čupavu bra-
Jančić, OŠ Dubovac, Karlovac du koju je pokrivala plijesan. Preko dana se skrivao,
a tek u sumrak izlazio je iz svojeg skloništa. U ruci je obično
nosio drveni kablić. Dok se kupao, nitko ga nije uznemiravao
jer su Dubovčaki utapanja, koja su se događala, pripisivali
zločestom starcu. Kupači su u sumrak napuštali kupsko ku-
palište u strahu od nesreće. Banik se družio jedino s vodenim
demonima Bagiencima.

ZAPISALA Masna ulica
pedagoginja Željka Vučinić
Jančić, OŠ Dubovac, Karlovac Mala je to ulica stisnuta među sićušnim kućama. Na
kraju su ulice potok, tri zdenca i gomila pataka.
Dubovčaki su je različito nazivali, ali svi su je znali
kao Masnu ulicu. Veseli glasovi bosonoge djece iz siromaš-
nih obitelji odjekivali su prašnjavom ulicom. Igrajući se uz
kuću Vinskih, nerijetko su u ručicama nosili krišku kruha
namazanu mašću. Tragovi crvene paprike bili su lako vidljivi
na njihovim obraščićima. U ulici je bila mesnica. Skupljali su
životinjsku kožu i neupotrebljivo masno tkivo za proizvod-
nju sapuna. Priča se da je u ulici bilo sve masno, ali se ne zna
točno zašto je ulica dobila takvo ime.

ZAPISALA Bijela kupska vila
pedagoginja Željka Vučinić
Jančić, OŠ Dubovac, Karlovac Kasno navečer žena odjevena u dugu bijelu haljinu uka-
zivala se rijetkim prolaznicima. Lice joj je bilo prekri-
veno bijelom maramom. Često je tiho pjevala u nadi da
će svojom pjesmom očarati mladića koji je svaku večer šetao
obalom Kupe. Jedne maglovite noći ljudi su vidjeli lampaše i
bijelu kupsku vilu kako razgovara s mladićem na mostiću uz
zdenac. Nakon toga nikada ga nitko više nije vidio.

- 56

Zlatna ribica ZAPISALA
pedagoginja Željka Vučinić
Malo jezero* kraj staroga grada Dubovca skriva svoju Jančić, OŠ Dubovac, Karlovac
žalosnu priču o strašnom i zločestom duhu koji je
zatočio zlatokosu vilu. Vila je dugo patila za svojim
mladićem na bijelom konju bez nade za bijeg. Jednom se
ukazala prilika, ali njezin pokušaj bijega silno je razljutio
jezerskoga duha te je zlatokosu vilu pretvorio u zlatnu ribicu.
Tako je zauvijek ostala u jezercu. Zagradčani kažu da još uvi-
jek katkada vide jahača na bijelom konju kako u magli oko
jezera traži svoju zlatokosu vilu.

*Do 1960. godine u jezercu su živjele zlatne ribice.

Labatorci ZAPISALA
pedagoginja Željka Vučinić
Zaustavimo li se načas kako bismo se prisjetili djetinj- Jančić, OŠ Dubovac, Karlovac
stva, sigurno će nam dio sjećanja zauzimati i laba-
torci. Nitko točno ne zna kako su izgledali i tko su
bili. Govorilo se da su to ljudi u crnim odijelima. Nosili su
cilindar. Mirno su hodali, bili su blijedog bezizražajnog lica i
vonjali su na masnoću. Pričalo se da skupljaju djecu koja ne
slušaju roditelje i od njih prave sapun. Ono što znamo jest to
da su roditelji nestašnoj djeci na spomen labatoraca ulijevali
strahopoštovanje.

Zmajica

Uz jezerce širila se gusta šuma duba. Uz sam njezin rub ZAPISALA
stiskale su se male seoske kuće. Za hladnih snježnih pedagoginja Željka Vučinić
zima vukovi su dolazili do kuća. Jedne takve zime na Jančić, OŠ Dubovac, Karlovac
jezerce odnekud je sletjela zmajica. Iscrpljena i izranjavana tu
je i uginula. Kada je snijeg okopnio, seljaci, koji su došli po
vodu, primijetili su mnogo malih zmajeva.*

*Ta zmajičina djeca bili su tritoni, znani kao močoradi. Gradnjom ceste
jezerce je presušilo, a zmajičina su djeca nestala.

- 57

ZAPISALA Tajni prolaz
pedagoginja Željka Vučinić
Jančić, OŠ Dubovac, Karlovac Za duboki zdenac, koji se nalazi u dvorištu staroga gra-
da, priča se da ima tajni prolaz kojim se moglo neo-
paženo izaći i ući u dubovačku gradinu. Taj je prolaz
navodno vodio u gustu dubovu šumu. Za vrijeme turskih
opsada Dubovca njime su se služili opkoljeni branitelji kako
bi pribavljali hranu. Jednom prilikom tajni se prolaz urušio
i usmrtio hrabroga mladića koji je donosio pomoć. Ostao je
zauvijek zatrpan u utrobi brda. I nakon stotina godina još
uvijek nije otkriveno mjesto tajnog prolaza.

ZAPISALA Vesele kupske vile
pedagoginja Željka Vučinić
Jančić, OŠ Dubovac, Karlovac Na mjestu gdje se danas nalazi Karlovačka pivovara bile
su livade. Vlasnici tih livada bili su vrlo radišni. Kosili
su travu za ishranu stoke. Jednog sunčanog dana po-
kosili su travu, osušili su je, napravili su plastove te su otišli
kući. Kupske vile ugrabile su priliku za igru. Najprije polako,
a kasnije su sve brže zamahivale krilima oko plastova. Igraju-
ći se, zavitlale su sve sijeno u Kupu.

- 58

Maklenska jama MAKLEN

Na sjeveru Gorskog kotara postoji selo Maklen. Nalazi POSLALA
se u općini Brod Moravice, blizu granice sa Sloveni- dr. sc. Karmen Delač-
jom. Na jednoj njivi pokraj toga sela nalazi se poznata Petković, knjižničarka u
Maklenska jama, duboka više od 40 metara. Evo što narod Strojarsko brodograđevnoj
pripovijeda o nastanku te jame: školi za industrijska i obrtnička
Pred mnogo, mnogo godina živio je u Maklenu jedan seljak zanimanja, Rijeka
koji ništa nije držao do narodnih običaja i crkvenih prazni-
ka već je i svetkom i petkom radio na zemlji: kopao, sadio,
kosio... Drugi su ga seljani upozoravali da se blagdanima ne
smije raditi takve poslove, ali ih on nije želio slušati. Jednoga
se proljeća sjetio da svoju njivu ore baš na sam Veliki petak.
Sa sobom je poveo i svoju kćer da mu pomogne. Ona je tada
bila mlada djevojka i nije smjela proturječiti ocu nego je
vodila volove dok je upravljao plugom. I taman su oni počeli
orati, kad se zemlja pod njima provalila i progutala i njih i
volove i plug. Nikad se nisu uspjeli izvući iz jame, ali je, priča
dalje legenda, rijeka Kupa koja nedaleko teče, nekoliko dana
kasnije izbacila, blizu Broda na Kupi, volovski jaram oko
kojega je bila omotana djevojačka pletenica.

- 59

RAVNA GORA Priča o Mračniku

KAZIVAČ Priča je ovo iz vremena kad se moja baka igrala s osta-
Rudolf Burić lom djecom u Farmanovoj jami. Igrali su se tako i
ZAPISALA polako se približilo veče. Još tren i čuli bi zvon Zdravo
učiteljica Gordana Podobnik Marije kad se odjedamput iza Kosice pojavio veliki oblak. Iz
POSLALA oblaka formirala se glava, zatim ruke i noge.
knjižničarka Tina Majnarić, To je izgledalo strašno. Čuli su da ih mama zove: “Brzo dođi-
OŠ dr. Branimira Markovića te doma! Mračnik ide!”
Ravna Gora I bez poziva bi se vratili kući jer su se već bili preplašili i bje-
žali su prema kućama. Kad krenuli oni, krenuo i on za njima.
Dva koraka su mu trebala i već je od Kosice dokoračio do
Tonine kuće. Tamo je zastao, zakoračio preko nje i zasjeo na
krovu. Ukućani su čuli strašnu škripu, prepoznali su škripu
Mračnikova sjeda i od straha da će se kuća srušiti pobjegli su
susjedima.
Mračnik je tako malo sjedio, a zatim je prekoračio i krenuo
prema šumi.
A da se danas djeca ne bi bojala, ispričat ćemo i drugačiji
kraj priče:
U šumi je bila brezdanica koja se zvala Hajdučka jama jer su
se nekad u njoj okupljali hajduci. Zabunom je stao u prazni-
nu i pao u tu jamu. Iz nje se čulo samo: “A joj, a joj!”

- 60

Legenda o svetom Jurju GENERALSKI STOL

Nekad, u davna vremena Mateško Selo bilo je između ZAPISAO
rijeke Mrežnice i Korane. Bilo je to velko selo. Blizu učenik Lovro Čunko
tega sela živl je zmaj. Spal je u jezeru ispod Dubrav,
pri Ruškovu slapu. Da i’ ne bi diral, seljani su svake prve ned- POSLALA
lje u misecu morali žrtvovat najlipšu curu da ju pojede zmaj. učiteljica Valentina Halar, OŠ
Te je nedlje jedna lipa cura čekala svoju smrt i gorko plakala. Generalski Stol
Tada je došal sveti Juraj na svojemu krilatem konju. Sletl je
s konjom i pital ju zač plače. Utaj čas podilga se velka magla
iznad jezera. To je bil znak da zmaj izlazi odozdala. Sveti Ju-
raj i zmaj su se sukobli. Bila je to teška borba. On je pobjedl
zmaja, ubl ga je. Od tega dana seljani su živli u miru i lipoti.
Svetem Jurju u čast izgradli su crkvu svetog Jurja u Mateš-
kom Selu.

Legenda o blagu ZAPISAO
učenik Renato Jarnjević
Udavno vrime, pred puno godin, jedan je lopov osuđen
na višanje. Na galgami, sa štrikom oko vrata, rekal je POSLALA
znatiželjnom svitu ovo: “Tu pri nam, u Generalskem učiteljica Valentina Halar, OŠ
Stolu, na jednemu brdu zakopano je puno zlata. Koj oće Generalski Stol
bit bogat, nek ga najde. Brdo se zove Rudnik po vlasnicima
Ruđanima.” Čovika su obisli, a odma drugi dan puno nji
je krenlo iskat blago. Tobož, našli ga nekakvi ljudi i delali
od njega velku kuću. Ali nisu imali vajde. Velka familija se
rasipala, neki su pomrli grdnom smrti. Godnami se ta štorija
prepričavala. Iža je još uvik tu, eno je zjapi prazna, samo
kaj se ne sruši. Lakomost na krvavo zlato nikem ni donesla
dobro.

Usnuli div ZAPISAO
učenica Dora Deronja
Legenda kaže da iza Kleka spava div. Na glavi mu je kapi-
ca. Ako malo bolje pogledaš prema tamo, vidjet ćeš da POSLALA
ima kapicu i veliki nos. Noću ga posjećuju vile i vještice. učiteljica Valentina Halar, OŠ
On čuva cijeli naš lijepi kraj. Planinari odlaze na njegov vrh, Generalski Stol
odnosno nos. Meni je to isto želja.

- 61

Legenda o vješticama

ZAPISAO Legenda veli da na Kleku živiju vještice. Ako bolje po-
učenik Roko Vinski gledaš, Klek je u obliku ležećeg čovka. To je zapravo div
koji je lipo živl dok nisu došle one. Div je bil dobar i ni
POSLALA tel bit vještičji sluga. One su se jako uvredle i za kaznu su ga
učiteljica Valentina Halar, OŠ pretvorle u kamen.
Generalski Stol

Toplice Lešće

ZAPISAO Pred puno godin bila je jedna ženska koja je bila nepo-
učenik Gabriel Zatezalo kretna. Živla je u Donji Dubrava. Rekli su joj da nek
ode u Toplice Lešće. Otpeljali su ju s konji, na koli. Ima
POSLALA do tamo i osam kilometri. Tamo je bila sedam dani. Kupala
učiteljica Valentina Halar, OŠ se u vodi koja izvire topla iz zemlje. Osmi je dan sama došla
Generalski Stol doma. Više nikad ni bila bolesna.

Legenda o selu Lipa

ZAPISAO Lipa se smestila uz rijeku Dobru. Udaljena je 4 kilometra
učenik Luka Magličić od glavne ceste u Zvečaju. Oko nje ima još par zaselkov.
U centru Lipe su crkva i most. Legenda kaže da je ime
POSLALA dobla po velkoj lipi. Oko nje su se uvik skupljale mlade cure
učiteljica Valentina Halar, OŠ i dečki. Koji su se pri toj lipi zaljubli, živli su sretno do kraja
Generalski Stol života i uvik su se rado imali.

D E S N O : Usnuli div, fotoarhiv: N. S.
- 62

- 63

- 64

Legenda o Medinoj spilji GOSPIĆ

Jednoga dana Perušićanin Jerko pošao je istraživati unu- ZAPISALA
trašnjost spilje. Lutajući, naišao je na prekrasnu kristalnu učenica Nika Nikšić
bijelu dvoranu u kojoj je od umora zaspao. U snu mu
je došao patuljak veličine dlana. Nosio je robu izrađenu od POSLALA
spiljskog kristala i pokazao mu izlaz iz spilje. knjižničarka Ivana Rukavina,
Kada se Jerko probudio, poslušao je patuljkove riječi i prona- OŠ dr. Jure Turića u Gospiću
šao izlaz.
U znak zahvalnosti od tada poštuju se njihova pravila, tj.
pravila patuljaka.
Kada pogledamo u njih i ako nam ne vjeruju, pretvore se u
sige. Komuniciraju kapljicama vode. Ako nam kapne na čelo
ili rame, pozdravljaju nas, a ako padne iza vrata, onda nas
upozoravaju jer smo htjeli naštetiti spilji.
Svi imaju bradu, djeca i odrasli, muškarci i žene. Kad ih
upoznamo, najbolje je reći samo dobar dan, bez gospodine ili
gospođo da se ne uvrijede.
Patuljci vole čokoladu i tako svaki put, kada posjetite spilju,
ostavite komadić čokolade i vidjet će te da, ako se vratite,
čokolade neće biti tu gdje ste je ostavili.

L I J E V O : Istraživanje spilje, fotoarhiv: Ivana Rukavina
- 65

KLANA Provica o Jurjevi na Lisci

Du znu kdo i pred kuliku lejt Lisčani so bivali tan nejdi
na škaljski Plišivici. Zajno pod njihovin selun bela je
ona bezduvna juma. Va nji so bele lejpe kumbre od
sumiga kumna. Nutri je živejla nikakuva živov. Ta živov nej
bela slična ni čovejku, već nikakova nesnuga od devit glov.
Ta nesnuga da je stola z ono nogo na onin brejgi, a z drugo
na drugin. Ljudi so ga zvoli Zmajina. Ta zmajina da je ljudin
moriv ovce, krove, vole i se drugu blagu. Z ust da je spušćala
mraz, snejg i lid. Na prulitje je su introdo zničila. Kaku bijo
se rajšili te nesnuge, počili se med sobo dogovorat, da bi
najbolj belo poć ća z Plišivice. Rejšili so da će poć na brejg
ketiriga so vidili z Plišivice. Na ten brejgi je belu vidit ono
bejlo krpico od kumna. Ta krpica je z dugiga bela bejla kud
una bejla krpica lisici pod vrotun, pa so na račun tega brejgu
doli ime Lisc. Kr so šli ća bivat, so zvoli selu kud i brejg Lisc,
a ljudi Liščani.
Nesnuga od zmaja nej in dola mira ni na Lisci. Nej mu belo
teško prit do njih kr je z ono nogo stov na Plišivici, a zdrugo
na Lisci. Zmajina nej bela zadovuljna smr z blogun, negu je
nesnuga tejla i župunovo hćir Marijo. Zatrucav je, da aku se
ne oženi za njega, da će cejlu selu rovenat z ono ledino burjo.
Brižna Marija, da sposi selu, šla je pred jotru va prulitje jučeć
zmaju. Na poti jo je srićav odn fantina na bejlimu konju.
Prošav jo je zakaj juče. Marija mu je rekla kaku mora poć
zmaju da sposi selu, a muteri i oći nej rekla ni boh. Ta fantina
ji je reku da se neč ne boji, tukaj nejdi nj se skrije, klikne i
muli Bogiću. “Ja ćen zmajino čokat”, reku je fantina. Naon-
krat je zmaj biv na brejgi. Z ust je postiv taku mrzu vejtr da
so z boruk i smrejk otpole se jeglice. Kr je zmaj vidiv fatino
na konji, storiv je taku mrzlo burjo da je sa šuma ostola
zlumljena. Fantina je zniv sobljo i od unkrat odsejku zmajini
seh devit glov. Naunkrat se je se umirilu, a od fantine i konja
je šov mljočn zrak pa se je se odmololu i oživejlu. Kr je Mari-
ja tejla fantitni reć buhlunaj, on se je naunkrat nejkan zgobiv.
Ta fantina je biv sveti Juraj. Liščani so njemu va čast sturili
cirku. Na Jurjevo imjo Liščani velik blagdan. Ta blagdan zo-
vejo Jurjevsku opasilu ketiru se drži 24. aprila, aš se provi da
je svetiga Jureta punoći prjilu na Lozih jer je biv velik snejg
taku da je pršu 24. aprila na Lisc.

- 66

Legenda o svetom Jurju i Liscu ZAPISALA
Sonja Surina iz Rupe
Ljudi, koji su živjeli na škaljskoj Plešivici, spremali su se
s nje otići jer im neman, koja je živjela u blizini, nije PRIPREMILE
dala mira. Neman je bila velika tako da je jednom no- učenica Laura Žeželić i
gom stajala na jednom brijegu, a drugom nogom na drugom učiteljica Marija Špoljarić,
brijegu. Imala je devet glava, ubijala im je stoku i uništavala Područni odjel Rupa-Lipa
usjeve. Da se oslobode od nemani kojoj su dali ime Zmajina,
uputili su se prema vrhu na kojem je iz daleka bilo vidjeti POSLALA
bjelinu od kamenja sličnu “krpici” kakvu lisica ima pod vra- knjižničarka Mirela Tuhtan,
tom. Zato su tom brdu dali ime Lisac i podno njega napravili OŠ “Drago Gervais” Brešca
selo Lisac.
Međutim, zmaj im nije dao mira ni na Liscu. Nije mu bilo
teško doći do njih zato što je jednom nogom stajao na Pleši-
vici, a drugom na Liscu. Neman je zatražila od njih najljepšu
djevojku u selu, županovu kćer Mariju. Rekao je, ako se ne
uda za njega, cijelo će selo uništiti ledenom burom. Župa-
nova kći pošla je plačući k njemu. Najednom se pred njom
stvorio mladić na bijelom konju i upitao ju je zašto plače.
Ona mu je odgovorila da mora ići zmaju kako bi spasila
selo od zla. Mladić joj je rekao neka se sakrije, a on će čekati
zmaja. Zmaj se stvorio na brijegu i iz usta ispustio ledeni vje-
tar tako da su iglice popadale sa smreka i borova. U svojem
bijesu napravio je ledenu buru koja je polomila šumu. Kada
je sve to mladić vidio, zamahnuo je sabljom i odrubio mu
svih devet glava.
Najednom se sve umirilo, a od toplog daha mladića i konja
sve se opet odledilo i oživjelo. Djevojka se htjela mladiću
zahvaliti, ali on je nestao.
Taj je mladić bio sveti Juraj. U čast i slavu što ih je oslobodio
nemani, Liščani su mu sagradili crkvu. Blagdan svetog Jurja
Liščani slave 24. travnja jer kažu da je Jurja, dok je žurio na
Lisac da ubije zmaja, na Lazima uhvatila snježna mećava pa
je na Lisac stigao 24. travnja. (Sveti Juraj po kalendaru slavi
se 23. travnja.)

- 67

- 68

Zašto zvona u Sv. Lovreču subotom SVETI LOVREČ
zvone u 15 sati

Sveti Lovreč u doba Venecije bio je vojni grad. U njemu ZAPISALA
je stanovao kapetan koji je zapovijedao vojskom i koji učenica Izabela Radetić
je čuvao grad od napada. Dio Istre u to je vrijeme bio
pod vlašću Venecije, a dio pod Austrijom. Na Limu je bila POSLALA
granica. Često se ratovalo zbog luke na Limu. Luka je imala knjižničarka Ludmila
veliku važnost zbog trgovine. U nju su dolazili brodovi koji Pauletić, OŠ Joakima Rakovca
su prevozili drvo, ulje, vino i ostalu robu. Sveti Lovreč Pazenatički i OŠ
Jednog je dana iz Genove krenula flota jedrenjaka prema Vladimira Nazora Vrsar
Veneciji jer su željeli zauzeti njezin teritorij. Kada su došli
blizu Limskog kanala, uhvatilo ih je veliko nevrijeme na
moru. Pitali su lovrečkog kapetana mogu li brodove vezati u
Lim. Kapetan im je to dopustio, ali je za uzvrat tražio da mu
pomognu napasti Dvigrad. Oni su na to pristali.
Iz Lovreča su u Dvigrad poslali glasnika s porukom da će
Dvigrad biti napadnuti nakon večernje mise. Dvigrađani su
mislili kako imaju dovoljno vremena da pripreme obranu,
međutim lovrečki kapetan poslužio se prevarom. Dao je zvo-
niti večernju u 15 sati. Genovljani su napali Dvigrad preko
Lima, a u isto vrijeme Lovreč je krenuo u napad preko Seline.
Brzo su opkolili grad, a nespremni Dvigrađani nisu se uspjeli
obraniti.
Prema tadašnjem običaju, kada jedan grad zauzme drugi, iz
njega mora uzeti nešto najvrjednije. Tako su tada iz crkve sv.
Sofije u Dvigradu uzeli moći svetaca koje su se tamo čuvale.
Moći sv. Viktora i sv. Korona i danas se nalaze u crkvi sv.
Martina u Svetom Lovreču. Za to je dobiveno i biskupovo
odobrenje. U spomen na tu pobjedu još i danas zvona u Sve-
tom Lovreču svake subote zvone u 15 sati.

L I J E V O : Zmaj, ilustracija:
Laura Žeželić, OŠ “Drago
Gervais” Brešca
D E S N O : Kapetan Morgan,
fotoarhiv: Ludmila Pauletić

- 69

RIJEKA Morčić

MANJE POZNATE RIJEČI Morčić je dragi kamik s kin su se Primorke i Bodulke
od vavik krasile. Ta nakit je vezan za legendu još od
bodulke – otočanke, buki – buke, dobi kada su Turci bili strah i trepet va našin krajima.
dečina – djeca, kamik – kamen,
kin – kojim, pobigli – pobjegli,

rećine – naušnice, v Riki – u Rijeci, Prišli su skrozi do Grobničkoga polja i to baš kad je veći-
va – u, vavik – uvijek, na muških bila na moru, a v Riki su bile uglavnon ženske
velin – velikim, zet – uzeti i dečina. Nisu se znali kako obranit od tako moćne vojske

pa se ono malo muških ča je bilo va gradu ostalo domislelo
zet sikire i velin zvonima zvonit tako jako da se se treslo i
odzvanjalo.

ZAPISALA Legenda kazuje da su se Turci od takove buki jako prestrašili
knjižničarka Nerina Banović, i misleć da dolazi jača i veća vojska neg njihova od straha
OŠ “Kozala” Rijeka pobigli. Na Grobničkomu polju ostali su samo njihovi beli
turbani. Va spomen te pobjede Ričani su svojin ženami dali
napravit rećine i drugi nakit s črnim dragin kamikon i belin
turbanon ki je bil sličan venecijanskomu “morettu”. Morčić se
i danaska prodaje va zlatarnama, krasi naše Primorke i sinbol
je našega grada.

MANJE POZNATE RIJEČI Zmaj s Trsata

aš – jer, beštija – životinja, Glava peteha, telo zmaja i rep kaške za stare su Ričane
bronza – brončana, uvik bili zmaji, opasne beštije ke su va grotami živeli
ćapal – uhvatio, ćer – kći, i si su ih se bojali. Sejedno, na Trsatu je živel i jedan
Fiumara – predio Rijeke pored dobri zmaj ki je volel Riku i jako pazil na Ričane.
Mrtvog kanala, delta gdje se Jedan put, je na obali Fiumare, z Mrtvoga kanala zišla
Rječina ulijeva u more, ogromna hobotnica ka je i inače sima pretila i ribarima velu
Grobnika – mjesto, grad u okolici štetu delala. Svojin je velim krakimi zgrabila gradonačelni-
Rijeke, grotami – pećinama, kovu miću ćer, a kad je trsatski zmaj to videl, valje je skočil
hitat – bacati, kaška – zmija, na hobotnicu i počel hitat oganj. Hobotnica se ni dala, tela
ke – koje, ki – koji, mu je krila zlomit, ma ju je on svojin oštrim nohtima tako
malica – djevojčica, miću – malu, ćapal da je zajno do Grobnika zletela i najzad va peškariju
peškariju finila – u ribarnici finila. Tako je malica spašena, a kad se drugi dan s ocen tela
završila, peteh – pijetao, zmaju zahvalit, ni ga mogla više nać aš se zmaj preveć zbližil
preveć – previše, proć ća – otići, z ljudima pa je moral proć ća. Va spomen na ta dogadjaj,
Trsat – predio na istočnom ondašnji je gradonačelnik na trsatskoj gradini dal stavit dva
dijelu Rijeke, nekada je bila kipa od bronze ki i sada još uvik tamo stoje, a za Ričane su
osmatračnica, valje – odmah, sinboli mira.
zajno – zajedno, odmah

ZAPISALA
knjižničarka Nerina Banović,
OŠ “Kozala” Rijeka

D E S N O : Zmaj s Trsata, fotoarhiv: Nerina Banović

- 70

- 71

MANJE POZNATE RIJEČI Legenda čudotvornoga raspela
hitil – baci, jetike – bijesan,
judi – ljudi, ken – kojem, ki – koji, Va katedrali svetoga Vida još i sada na glavnomu oltaru
križanji – raskrižju, leta – godine, stoji čudotvorno raspelo na ken je pričvršćen kamik.
nigda – nekada, patronu – svetac Prema legendi na ton je mestu nigda bil plac, a na
i zaštitnik grada, s kun – s kojom, križanji je stalo Kristovo raspelo. Tu su se niki judi 1296. leta
soldi – novac, zgoru – prema sastali i kockali. Med njimi je bil Petar Lončarić ki je va igri
gore, zijat i beštimat – vikati i si soldi zgubil. Pun jada počel je zijat i beštimat. Od jetike je
psovati zel kamik i pogodil Kristovo raspelo s kega je potekla živa
krv. Istoga časa se zemlja rastvorila, grešnik je va jamu pal,
ZAPISALA a ruka s kun je kamik hitil je vani ostala i po zgoru stala. Na
knjižničarka Nerina Banović, ten je mestu, najprije napravljena crikvica, a poslje katedrala
OŠ “Kozala” Rijeka svetoga Vida posvećena gradskomu patronu.

MANJE POZNATE RIJEČI Škurinje
aš – jer, drenjule – drenjine,
plodovi drena, na tla finile – na Škurinje su ime dobile odavna, zaprave, od kada je vrag
tlu završile, povedal – ispričao, šal va Drenovu po drenjule. Punu je vriću nabral, tuliko
preveć – previše, se – sve, da su mu drenjule vanka padale i tako preveć tešku na
škuribanda – mračno mjesto, pleća stavil i puten šal do. Tamo mu se vrića zderala i se su
Škurinje i Drenova – predgrađa drenjule na tla finile. Rado bi ih bil se pobral, ma ni mogal
Rijeke, škuro – mračno, aš je već bila noć i jako škuro da od takove škurine niš ni
zderala – poderala mogal videt. Tako je bez drenjul nastavil hodit. Kad je došal
va društvo svojih prijatelji, drugih vrazi, povedal je ča mu se
ZAPISALA dogodilo. Si su se složili da se takova škuribanda samo more
knjižničarka Nerina Banović, zvat Škurinje.
OŠ “Kozala” Rijeka

Turnić

MANJE POZNATE RIJEČI Turnić je v Riki nigda bilo jako čudno mesto od kega
nigda – nekada, šinjor – gospodin, su si strepeli. Govorelo se da je tamo prije bil celi grad
šoldi – novac, Turnić – pred-građe ki se najedanput vas zrušil i nestal. Navodno je nigda
Rijeke, valje – odmah, vas – sav na to mesto došal i neki strani šinjor s težacimi iskat blago
starih Rimljani. Kopali su se dok nisu našli se puno šoldi i
ZAPISALA puni ćupi ugljena, a onda su valje zvali popa da ih blagoslovi
knjižničarka Nerina Banović, aš su najdeni šoldi nosili proklestvo. Si su se jako bojali, aš
OŠ “Kozala” Rijeka su znali da se po noći va Turniće pri punoj mesečini va lokvi
vode vidi veli grad ki je nigda tu bil, a moglo se čut i zvona
da zvone kot va Rimu.

D E S N O : Škurinje, ilustracije: Stella Gašparini (gore) i Tina Barbić (dolje)

- 72

- 73

- 74

- 75

Malik

MANJE POZNATE RIJEČI Malik je bil mići čovik, nonić, ki je odvavek bil va
Kirci – žitelji Kirije, šumami Kirije. Imel je špičaste uši i črljeni klobučić.
Kirija – područje iznad Crikvenice, Živel je va jami visokoga stabla i blizu vode. Tu je
općina Grižane, muče – šute, čuval svoje zlato i nikomu ni dal prit blizu. Zato je uvik tre-

napeljat – navesti,

naprtil – popeti se, nonić – djed, balo pazit da se ne bi šlo preveć va šumu aš te malik na krivi
prit – doći, vrnut – vratiti put volel napeljat pa se ni bilo lako doma vrnut. A kada su

Kirci va šumu po drva hodili, ne daj Bog da su rekli da in je
teško aš bi in se malik valje na pleća naprtil pa bi in bilo još
ZAPISALA teže, a ako bi se opet požaleli, malik bi in na ledjima bil još
knjižničarka Nerina Banović, teži, pa još teži... Tako je za njih nabolje bilo da muče i delaju.
OŠ “Kozala” Rijeka

MANJE POZNATE RIJEČI Ćoška i Maroška
biondaste – plavokose,
lačni – gladni, nigda – nekada, Ćoška i Maroška su bile sestre rojene va šumi zmedju
rakamani facol – vezeni rubac, Viškova i Klane. Prema legendi tu je nigda živel grof
rol – pećnica, rojene – rođene, ki ni bil na dobron glasu. Jedne je noći, kad se doma
ruvinalo ča su poseli – uništilo vraćal, čul nečiji smih. Bile su to biondaste vile va belin
usjev, Viškovo, Klana, haljicami i s krunun na glavi. Po danu su va šumi bile, a po
Marčelji – mjesta u okolici Rijeke, noći su se kupale i plesale. Imele su i rakamani facol s kin su
zmedju – između mogle letet.
Zločesti grof je jednoj zel rubac da ne more odletit i tako ju
ZAPISALA prisilil da se šnjin oženi. Lepa biondica mu je rodila dve ćeri,
knjižničarka Nerina Banović, Ćošku i Marošku, ke su postale lipe i vredne divojke, a neva-
OŠ “Kozala” Rijeka ljati grof je va jednoj tuči glavu zgubil. Tako je lepa vila našla
svoj rakamani facol i opet mogla odletit. Ni dugo prošlo, a
selo je pogodilo jako nevrime i ruvinalo se ča su poseli. Judi
su bili lačni se dok k njimi nisu došli Bog i sv. Petar. Sestre su
ih ponudile vodun i kruhon pomešanim sa žiron. Onda se
dogodilo čudo: voda se pretvorila va vino, a kruh je va rolu
postal beli. Od onda va ten kraju ni bilo takovoga nevrime-
na, a pul Marčelji, kad grad pada, i danaska vole reć da je to
“šoška”, ali Ćoška i Maroška.

N A P R E T H O D N I M S T R A N I C A M A : Sovjak, ilustracije: Ana Rebić (lijevo gore) i Rena Vlašić
(lijevo dolje), Malik, ilustracije: Lana Pantelić (desno gore) i Klara Bilen (desno dolje)

- 76

Legenda o Sovjaku MANJE POZNATE RIJEČI
ken – kojem, nigda – nekada,
Va Marinićima blizu Rike jedna je vela jama nazvana pokle – kasnije,
Sovjak. Po legendi na ten je mestu nigda bila kuća i poredne – zločeste, Rika – Rijeka,
velo imanje na ken su živele dve sestre i njihov brat se – sve, smiron – stalno,
Matej. Sestre su bile jako loše, za nikoga nisu marele se dok storil – napravio, sagradio,
in Bog i sv. Petar nisu na vrata prišli i obučeni va prosjake pi- velo – veliko
tali malo vode. Poredne sestre su ih odbile pa se najedanput
dogodil veli potres i celo je imanje propalo va nadublju jamu. ZAPISALA
Na ten su mestu pokle dve sove smiron letele. Govorelo se knjižničarka Nerina Banović,
da su to duše porednih sestar i radi tih sov mesto nazvali So- OŠ “Kozala” Rijeka
vjak. Njihov brat Matej je za njimi jako žalel, uvik se za njih
na bregu molil i storil miću kapelicu posvećenu sv. Mateju.
Pokle je na tomu mestu sagradjena crikva i okolo nje kuće.
Tako je mesto nazvano Sveti Matej.

Sovjak

Naselje Viškovo nalazi se zapadno od Rijeke i pravi POSLALA
je mali gradić s mnogo mladih ljudi. Blizu naselja dr. sc. Karmen Delač-
postoji vrlo duboka jama koja se zove Sovjak. Ona je Petković, knjižničarka u
danas pretvorena u odlagalište otpada i trebalo bi ju što prije Strojarsko brodograđevnoj
očistiti. Međutim, to je problem jer se ne zna točno koliko je školi za industrijska i obrtnička
jama duboka. A evo što narod priča o njezinom postanku: zanimanja, Rijeka
Na mjestu jame Sovjak nekoć je bilo veliko gospodarsko
imanje s lijepom kućom u kojoj su živjele dvije sestre i jedan
brat. Mladić se zvao Mate, a imena sestara nisu zapamćena.
On je bio dobar mladić, ali su sestre su bile lijepe, no vrlo zle.
Jednoga su dana do imanja zalutala dva prosjaka i zamolila
sestre za malo vode. Bili su to prerušeni Isus i sv. Petar. Sestre
im nisu željele dati vode i grubo su ih otjerale s imanja. U
tom se trenutku dogodio potres, pod imanjem se provalila
rupa u koju je upala kuća zajedno sa sebičnim sestrama. Brat
Mate se spasio, ali je bio vrlo žalostan zbog sudbine svojih se-
stara. Zato je u blizini sazidao kapelicu posvećenu sv. Mateju
oko koje je nastalo istoimeno naselje koje se danas zove Viš-
kovo. A iznad ogromne rupe u koju je upala kuća zlih sestara
ljudi su noću viđali dvije sove kako lete u krug. Znajući što se
tu dogodilo, seljani su zaključili da su to njihove uklete duše
pa su veliku jamu nazvali Sovjak.

- 77

PAZIN Pazinska jama

Pazinska jama nalazi se ispod zidina starog grada Pazina,
vrlo je velika i duboka stotinjak metara. To je zapravo
ušće rijeke Pazinčice koja pod kaštelom završava svoj
nadzemni tok i utječe u podzemlje gdje se nalaze dva zani-
mljiva jezera. Jama je vrlo živopisna i zato su o njoj pisali
mnogi književnici npr. Jules Verne, Dante Alighieri i Vla-
dimir Nazor. Danas je ova jama velika turistička atrakcija
Pazina.

POSLALA O postanku Pazinske jame zabilježena je legenda čiji je junak
dr. sc. Karmen Delač- div Ban Dragonja. Priča kaže da je u Istri živjelo mnogo
Petković, knjižničarka u divova, a on je bio najmoćniji od njih. Istovremeno je bio
Strojarsko brodograđevnoj vrlo dobrodušan i rado je pomagao ljudima. Kad su ga jed-
školi za industrijska i obrtnička nom ljudi zamolili da im dovede vodu, on je plugom zaorao
zanimanja, Rijeka dvije brazde kojima je potekla voda. I tako su nastale rijeke
Dragonja i Mirna. Kad je treći put zaorao, posao mu nije baš
išao od ruke, a to je vidjela žena pazinskog kapetana i smijala
mu se. Diva je njezino izrugivanje naljutilo pa je odustao od
posla, ali je voda koja je navrla kroz krivudavo riječno korito
gotovo potopila grad. Očajni ljudi zamolili su diva da ih spasi
od utapanja pa je on nogom udario u zemlju da bi probio
rupu koja će progutati silnu vodu. Otvorila se velika rupa, jer
je div imao velika stopala, i voda je, kroz nju, otekla u podze-
mlje. I tako je nastala Pazinska jama.

- 78

Đulin ponor OGULIN

Đulin ponor nalazi se u gradu Ogulinu, ispod same POSLALA
ogulinske tvrđave. To je 40 m visoka kamena litica dr. sc. Karmen Delač-
koja završava ogromnom rupom u koju utječe rijeke Petković, knjižničarka u
Dobra. Ponor je uzlaz u 16 km dug labirint kanala i špilja pa Strojarsko brodograđevnoj
možemo reći da je čitav Ogulin sagrađen iznad podzemnih školi za industrijska i obrtnička
šupljina. Zato ga alpinisti i speleolozi jako vole istraživati. zanimanja, Rijeka
Iznad Đulinog ponora je sagrađen vidikovac pa i drugi po-
sjetitelji Ogulina mogu razgledati ovo prirodno čudo.
Legenda o nastanku Đulinog ponora potječe iz 16. stoljeća,
još iz doba kad su Turci osvajali naše krajeve. Tada je u Ogu-
linu živjela mlada i lijepa Zulejka koju su od milja zvali Đula.
Bila je to kći plemića Ivana Gušića, zapovjednika ogulinske
tvrđave. Đula se zaljubila u mladog i naočitog kraiškog kape-
tana Milana Juraića, a i on je zavolio Đulu. Njezini roditelji
nisu je željeli dati njemu za suprugu, već su je obećali nekom
starom i bogatom plemiću. Đula je zbog toga bila jako
nesretna, ali se nadala da će je Milan spasiti od neželjenog
braka. Kad je, umjesto toga, u Ogulin stigla vijest da je hrabri
Milan poginuo u boju s Turcima, Đula se, u očaju, bacila s
litice u ponor.
Predaja, dalje, kaže da se u određeno doba godine na litici
može vidjeti obris ženskog lica, ali i profil muškog lica. Vje-
ruje se da je to lice nesretnoga Milana koji gleda u ponor u
kojemu je nestala njegova Đula i koji je po njoj dobio ime.

- 79

CRIKVENICA Lice od kamika

MANJE POZNATE RIJEČI Na planine su živeli patuljki ki su bili jako vredni i
aš – jer, beseda – riječ, živeli ko i oni zi priče o Snjeguljice. Živeli su va špilje
čapali ju – uhvatili je, daž – kiša, zi ke su saki dan hodili va rudnik kopat zlato. Večer
kamik – kamen, kantun – kut, bi se vrnuli noseć zlato ko su skopali. Bili su jako bogati ma
nekamo dugo – nekamo daleko, se nisu s ten hvalili, nego su čuvali i skrbeli o njemu i niko-
o ten – o tome, pasalo – prošlo, mu nisu o ten govorili. Jedne noći za nevere, čuli su plač na
potekal – potrčao, prišlo – došlo, stenami, zišli su van i videli divojku ka plače na dažju. Bila je
škuri – mračan, va ten – u tom, sa mokra i ozebla. Oko nje su pucali gromi i migale munje, a
zi ke – iz koje ona se od straha ni mogla maknut z mesta. Dva patuljka su
dotekli do nje, ćapali ju za ruki i otpeljali va špilju. Poseli su
ju uz oganj i dali njoj da popije teploga mlika. Zgljedalo je da
se divojka još više prestrašila aš nikad ni videla patuljki i ni
rekla ni besedi. Oni su ju va čudu gljedali aš nikad nisu videli
tako lipu divojčicu. Rekli su joj da se ne boji aš oni zdavni
žive va planine i kopaju zlato. Najstareji patuljak je jadan
sidel va škuren kantunu špilje i mrko gljedal va nju. Drugi
dan, kad je nevera pasala, patuljci su otpeljali divojku na put
i pokazali njoj kako da se vrati doma. Najstareji je promrke-
tal da nikome ne smi reć da jih je videla i da va špilje skrivaju
zlato. Ako komu reče o njimi, neš grdo će se dogodit!

KAZIVAČICA Pasalo je neko vrime, a zmed patuljki i divojki se rodilo prija-
Mirjana Klement teljstvo. Ona nikad nikomu ni odala tajnu o njihovu blagu.
Jedan dan neki je mladić, hodeć po stenami, prišal do špilje.
ZAPISAO Patuljki su se sakrili, a on je hodil nutri i špijal va saki kantun
učenik Sandro Klement koda neč išće. Kad je pasal ća, najstareji je rekal da je divojka
sigurno pripovedala o njihovomu blagu pa ga je došal iskat.
POSLALA Va ten je prišla divojka, a patuljak ju je va jadu tako jako
učiteljica Gordana Dodlek, OŠ rinul da je licen udarila va sten. Od udarca je va stene ostal
V. Nazora, Crikvenica otisak, a ona se mtrva srušila na pod. Kad je patuljak to videl,
potekal je zi špilje i od tugi se hitil zi najviše steni. Kad je pal
na zemlju, njegovo telo se okamenilo i ostalo tako.
Na stene je ostal otisak lipoga lica jadne divojki i stoji tamo i
dandanas. Patuljki su od tugi za divojkun i prijateljen šli ne-
kamo dugo i nikad se nisu vrnuli nazad. Jako puno ljudi od
onda gre na te steni i va čudu gljedaju otisak lipoga lica jadne
divojki i pitaju se čiji je.

D E S N O : Lice od kamika, ilustracija: Tara Dračić
- 80

- 81

IMOTSKI Nastanak Crvenog i Modrog jezera u
Imotskom
MANJE POZNATE RIJEČI
mišina – obrijana kozja koža za Kad su Isus i sveti Petar hodali po svijetu, došli su kod
prijenos vina ili čuvanje sira Imotskog gdje je bio veliki gazda Gavan. Bio je jako bo-
gat. Došli su k njemu, a sama mu bila žena. A Isus kaže:
KAZIVAČICA “Gladni smo. Daj nam makar koru kruha. Bog ti dao.” Ona
Luca Stipić, r. Lončar, kaže: “Što će meni Bog tvoj, dok je meni Gavan moj!” Uzme
iz Vinjana Donjih pokraj koru kruha i stavi sebi na papuču jer oni nisu dostojni da im
Imotskog ona da iz svoje ruke te im baci s noge. Imala je puno ovaca te
ZAPISALA je našla dečka koji će joj čuvati blago. Sad oni iđu kod dečka.
knjižničarka Anamarija Pitaju ga jel on to čuva svoje ovce. (Isus je sveznajući, samo
Ivčetić, Gimnazija Požega je kušao narod.) “Nis to moje ovce, to ja služin kod Gavano-
vice. Imam samo jedno svoje janje tu.” Isus mu kaže: “Jako
smo gladni. Bi li dao janje jedno da zakoljemo i jedemo?”
Dečko je rekao da oće. Oni zakolju, ispeku pa jedu, ali Isus
kaže: “Ne bacajte kosti, već ih stavljajte na mišinu.” Kad su
se najeli, Isus prekriži na ostatke kostiju i mišinu i janje se
ustane. A dečku Isus kaže: “Kad ti večeras doteraš kući stado,
kad vidiš da iz kuta voda provre, uzmi svoju torbu i biži ote-
le, to je prokleto!” A Gavanica imala malo dite, a dečku bilo
žao. Bježi on skupa s ditetom, a voda za njim ide i viče: “Baci,
baci, od zla roda nek nema poroda!” Kad je bacio dite, voda
se zaustavila, načinila se jezera.
Bog je kaznio Gavana, sve što je imao u jezero se učinilo. On
je bio s kraja Prolešca. Imao je dva plasta sijena između kojih
je bio mali prolaz koji je i danas mali prolaz među dva jezera.
Postoji Plavo ili Modro jezero te Crveno jezero koje je takvo
od crvenih stijena. Plavo nekad presuši, dok se Crvenom ne
zna ni dna.
Postoji još istinita priča vezana uz jezera. Davnih godina
nije se imalo gdje sijati, okolo je kamen. Zato su ljudi, kad je
jezero presušilo, preorali i posijali proso (nije bilo ni kuku-
ruza ni pšenice). Naraslo, sazrelo i ljudi su pokupili te vezali
u snopiće i sutra bi došli po to. Kad je svanulo, pola jezera
vode, sve je bilo potopljeno. Stoga ljudi kažu: “Od prokletoga
nema uroda ni poroda!”

- 82

Pavlov bunarić SPLIT

Uselu Aptovcu na Tijarici smještenom ispod planine ZABILJEŽILI
Kamešnice u Dalmatinskoj zagori bio je mali izvor učenica Marta Sučić i djed
vode na kojem su se okupljale dobre vile. Ante Sučić
U selu su živjeli pored ostalih stanovnika i mladić Pavao i
njegova djevojka Marta. Pavao se teško razbolio, a Marta POSLALA
je svako jutro išla do izvora i vrčem je zahvaćala vodu kada učenica Marta Sučić, OŠ
bi se sunce pojavilo iza brda. Tom je vodom umivala Pavla Lokve-Gripe, Split
svako jutro. Kada je dvadeset i prvi dan Marta došla na izvor,
vrčem je išla zahvatiti vodu, sunce se pojavilo iza brda, a pred
Martom se stvorila ljudska sjena. Pogledala je tko je iza nje.
Kad je vidjela Pavla, od uzbuđenja i radosti ispustila je vrč
koji je zajedno s vodom potonuo u dubinu izvora. Pavao je u
znak zahvalnosti dao urediti klesanim kamenom zdenac na
mjestu izvora. On i Marta su se vjenčali, živjeli su zajedno i
voljeli su se do kraja života. Na vjenčanju su prisustvovale i
dobre vile koje su samo oni mogli vidjeti.
I dandanas djevojke ranom zorom zahvaćaju vodu na izvoru.
Umiju se vodom te se vjeruje da svaka djevojka, koja zahvati
vodu kad se sunce pojavi, u životu dobije zdravog i lijepog
mladića.

- 83

DUGI RAT Legenda o Mili Gojsalić

ZAPISALA UPoljicima ljudi danas žive u miru. U ovim krajevima
učenica Paula Stipetić vodile su se mnoge bitke, a jedna od najpoznatijih bi-
POSLAO taka, koju su Poljičani vodili, bila je ona 1530. godine.
knjižničar Ivan Fistanić, OŠ Turci su došli s istoka da osvoje Poljica. Bilo ih je puno više
Jesenice nego Poljičana i bili su nadomak pobjedi. Legenda kaže kako
je te sudbonosne 1530. godine mlada Poljičanka Mila Gojsa-
lić otišla u šator turskoga osvajača Ahmed paše i za slobodu
svojih Poljičana žrtvovala ono najvrijednije što je imala, svoj
život. Ahmedu paši svidjela se lijepa Poljičanka. Kada su je
doveli u njegov šator, toliko ga je očarala da nije mislio na
ratovanje, a kada je paša zaspao, ušuljala se u spremište ba-
ruta turske vojske i zapalila ga je. Paša je poginuo na mjestu.
Turska je vojska Milu pokušala uhvatiti, ali kao svaka prava
junakinja nije dopustila da padne u ruke neprijatelja. Hrabro
je trčala do litice iznad ušća Cetine te je skočila u smrt.
Ohrabreni junaštvom Mile Gojsalić Poljičani su krenuli
u protunapad i zauvijek su protjerali Turke. U spomen na
njezin herojski čin nedaleko od sela Gata na predivnom vidi-
kovcu nalazi se kip mlade junakinje.

ZAPISAO Legenda o jami Omerovica
učenik Frane Spain
Legenda dolazi iz Kučića za vrijeme turskih osvajanja.
POSLAO Jedne mrkle noći žena je bila sama s djecom u kući. U
knjižničar Ivan Fistanić, OŠ neko doba noći pred kuću dolazi čovjek gruba i ne-
Jesenice poznata glasa. Stranac. Žena se preplaši, uzme pušku kre-
menjaču, otvori vrata i opali iz puške. Stranac se sruši pred
vratima. Susjedi, čuvši pucanj, dotrčaše. Kada ga unesoše u
kuću, prepoznaše u njemu strašnog i zloglasnog Turčina iz
Zadvarja. Pobojaše se osvete Turaka i odlučiše ga baciti u
duboku jamu što joj nikada nitko nije dna izmjerio. Tako u
Kučićima još i danas živi legenda kako su u jamu na Kunjaku
bacili ubijenog Omera, Turčina. Od tog vremena ta se jama
zove Omerovica.

- 84

Legenda o vukojarcu ZAPISALA
učenica Stela Ercegović
Udavna doba, prije tristo godina, na području donjih
Poljica kružila je priča o strašnom vukojarcu. Vu- POSLAO
kojarac je bio čudovište koje je svojim izgledom i knjižničar Ivan Fistanić, OŠ
ponašanjem izazivalo strah kod stanovnika. Ljudi su govorili Jesenice
da to čudovište ima glavu kao vuk, a tijelo kao jarac te da
se pojavljuje samo noću i svojim vikanjem i režanjem plaši
prolaznike. Nitko ga nije uhvatio jer je vrlo tajanstven, a ljudi
danas vjeruju da je vukojarac postojao u glavama ljudi koji
su nakon dobre večere malo više vina popili.

Mikula Mali MANJE POZNATE RIJEČI
jist – jesti, salbun – sitan pijesak,
Moja baka ima devedeset godina. Rado priča priče o pijesak s morskog dna, koristio
svojem djetinjstvu. Rado je slušam. Priča o vukodla- se u domaćinstvima za čišćenje i
cima, duhovima, vilama, ali meni je najdraža istinita ribanje
priča o Mikuli Malom.
Naš rođak Frane Milkin jest Mikula Mali. ZAPISALA
Frane i brat su bili s ocem na brodu za vrime Drugog svjet- učenica Marta Tomaš
skog rata. Išli su s ocen nosit i prodavat višnje, vino, salbun POSLAO
da bi mogli imat za jist. Jedan dan kraj Hvara napa ih je knjižničar Ivan Fistanić, OŠ
njemački avion. Otac je Franu i brata posla kaićem kraj Jesenice
nekog otočića da ih spasi, a on je skupa s brodom potonia od
napada aviona. Franu i brata našli su ljudi koji su ih odveli
na Hvar i poslali ih brodon na Vis. Njih su dvojica na kraju
završili u Africi i nitko nije znao jesu li živi ili mrtvi, čak ni
njihova mater. Kada je rat završio, oni su došli doma i nije
bilo kraja veselju.
Onda je Frane Mikula Mali pokaza vojnicima di je potopljen
brod. Oni su ga izvadili, obnovili i vratili obitelji Tomaš.
Mislim da je Frane Mikula Mali tada bio najmlađi kapetan i
vlasnik broda na našem moru.

- 85

ZAPISALA Legenda iz jeseničkog kraja
učenik Mia Rakuljić – brdo Perun

POSLAO Blizu mojeg mjesta postoji jedno brdo Perun. Ime je
knjižničar Ivan Fistanić, OŠ dobilo po staroslavenskom bogu Perunu. Slaveni su
Jesenice smatrali da je on bog munje i gromova. Naziva se još i
Gromovnik. Kada bi bacao svoje munje, na mjestima gdje je
munja udarila izrastao bi cvijet perunika. Također su smatra-
li da munje i gromovi nastaju kada je Perun u borbi ili kada
je ljut.

ZAPISALA Priče s ognjišta
učenica Ema Mladinić
Pričala mi moja baka čudnu priču s ognjišta koju je njoj
POSLAO pričala njezina baka. U jednom selu ispod planine bio
knjižničar Ivan Fistanić, OŠ jedan izvor vode, a pričalo se da se u njemu kupaju vile.
Jesenice Svi su se ljudi bojali toga izvora jer, kada bi se došlo do njega,
čuo bi se zagonetan i jeziv pjev. U tom selu živio je jedan
mladić visok, zgodan i jak koji se jedini nije bojao tog izvora.
Jednog ranog jutra mladić je došao do izvora i vidio četiri
vile kako piju vodu. Mladić ih je pozdravio i pitao mogu li
mu pokazati svoj tajni svijet. Vile su pristale, ali sa zahtjevom
da im mladić daruje dio svoje mladosti ili ljepote. Mladić
je pristao na to. Vile su ga podigle visoko na jedan oblak i
pokazale su mu cijeli svoj svijet. Mladić se toliko divio da
je zaboravio što im je obećao. Kada je obilazak završio, one
su rekle da sada on napravi ono što je obećao. Mladić nije
pristao, već se i razljutio. Vile su ga podigle, vratile su ga na
oblak i ostavile su ga tamo. Priča se da su oko toga izvora
narasli bijeli ljiljani.

- 86

Crni ovan OMIŠ

Kad udari ljetna žega pa gori nebo i kamen i ništa više u
suhoj zemlji ne raste svi idu Cetini. Uz Cetinu su i za
najžešćih vrućina ledine zelene, a šta si posadio mo-
žeš zalivat do mile voje. Živina se ladi u hladovini i napoji
na Cetini i potoku. A popodne kad je živina već sita i leži, a
vrućina popusti, djeca učila plivat. Didovi ih vezali konopči-
ćon da ih voda ne odnese pa je tako malo po malo svako dite
naučilo plivat.
Cetini se dolazi ranom zorom, prije vrućine. Kako se diže
sunce na nebu nije lako radit ni tako blizu vode. Svi čekaju
čut zvono koje se ne čuje s Crkve iz sela (jer je poje duboko
u kanjonu), nego se čuje od crkve s druge strane Cetine gdje
je blaži kanjon, a crkva na visokoj stini, iznad Studenaca, pa
se vidi i čuje svugdi uokolo. To zvono označava najvažniji dio
dana. Rađa se prekida, judi se krstu, onako umorni od truda
i kopanja. Žene od branja jabuka i trešanja.
Zvoni podne. I strašno jako se čuje zvono, ko da je iznad gla-
ve. Svi zvukovi odjedanput zamuknu i samo ta jaka zvonjavi-
na prikrije kanjon i poje uz Cetinu.
E baš u tom trenu treba sist oko panja, prikrstit se i ručat. To
svi znaju i niko ne smi postupit drukčije. Sva djeca odavno
znaju kako je opasno ne učinit u to vrijeme baš tako. Ne
znaju zašto, to se ne govori…A svi znaju…
Uvik među dicon ima oni koji ne volu slušat šta im se govori.
Tako i ovdje od puno dice, baš on, mali Josip je mora radit
onako kako je on tio. Ne samo da nije sio i prikrstio se, nego
je , što je najgore, otišao još dok je zvonilo podne pravo u Ce-
tinu. Mislio je kako mu mater govori ako ode vruć u Cetinu
da će ga puntat ili uhvatit grč pa se utopit. To mu se činilo ko
neka priča za malu djecu.
Malo je nogom zagazio i gleda u vodu, skinio se i htio
okupat…A onda je digao pogled… Na sred Cetine leži crni
veliki ovan. Oči crne ko noć svjetlucale se od sjaja vode i
sunca u tom vedrom, vrućem ljetnom danu. Rogovi crni, ve-
liki i savijeni ko neke dvije velike debele kljuke. A crno runo
se svjetluca od kapi koje vrcaju preko brzaca na Cetini. Leži
ovan i gleda maloga. On, zanimio od straha, pa nije moga
dozvat ćaću ni mater ni starijeg brata… I dok je tako sta bez
glasa nije moga ni mislit ni micat se. Ovan na sredini Cetine
i daje mirno leži na vodi i gleda ga strašnim pogledom. U
dijelu razuma koji mu je ostao, sjetio se kako bi čuo priču na
kominu, zimi, kad su stariji mislili da spava, a on sam mislio

- 87

PREMA USMENOJ PREDAJI da sanja, kako onaj ko u podne ugleda ovna na Cetini mora
BAJKU NAPISALA bit brži od njega i doći kući, stat u kući i ne izlazit tri dana i
Marija Šarac, učiteljica OŠ tri noći, inače mu nema života!
Josip Pupačić Omiš, i priredila Sitio se kako bi govorili da će onaj ko ga vidi poludit ili
za međunarodni projekt umrit. A od oni koji su ga dosad vidjeli samo jedan uspio doć
TRACE (Tradicionalne dječje kući. Svi drugi su došli do Velike ploče (po puta do Cetine) i
priče za zajedničku budućnost, tu su ih našli.
nositelj projekta: NSK, Sve je drugo u tom trenu zaboravio samo se toga sitio, i čin
koordinatorica Frida Bišćan) su ga noge, onako treskave od straha, poslušale poletio mali
po konja na ledinu, i gol zajašio pa tiraj konja uzbrdo. Tira
ga je krikovima i konopom. Nije se usudio pogledat je li onaj
ovan za njim krenio. Zna je, ako ga još jedan put pogleda u
oči onim strašnim pogledom da svakako neće to priživit. Leti
konj, na toj strašnoj žegi, mokar a Josip leden od straha koji
ga nemilice trese. I ježi mu se koža po leđima jer je siguran
da je ovan iz njega. Najveću uzbrdicu su prošli i već bili blizu
kuća, kad je starac koji je išao s potoka kući ugleda taj prizor!
Kad je ugleda konja s kojeg se para u srid lita u srid podne
diže i u toj pari golog momčića koji je modar od straha i kriči
i tira konja. Poplašio se starac i mislio kako neka zla sila trči
prema kućama. Odlučio zaustavit zlo pa sta nasrid prašnog
puta i diga obe ruke u zrak. U jednoj ruci mu šćap , drugom
se prekrstio i zavika ne bi li odvratio to što leti u pari i praši-
ni, od zaseoka. Kad je on zavika, izbezumljeni, prestravljeni
konj poleti još brže jer je osjetio da je blizu njegova pojata i
da je mukama sigurno kraj. Taj galop konja se čuo puno prije
nego je konj došao do pojate, pa Josipov stric izađe pogledat
kakva je to buka u podne. Imao je šta vidit. I on je na prvu
promislio kako nika zla sila dolazi. Kad malo boje pogleda,
uz zadnju uzbrdicu do kuće leti njihov konj a na njemu mali.
Zvao je on konja imenom da se zaustavi, ali konj onako umo-
ran i poplašen nije sta ni na poznati glas. Nego s uzbrdice put
pojate. A stricu prođe kroz glavu kako je za ulaz na konju
u pojatu Josip već prevelik, taman za glavu. Brzo se okrene
stric i zgrabi Josipa sa konja a konj taman ispod dovratka
ušao na svoja jasla. Da je stric malo zakasnio , Josip bi pravo
glavom u dovratak u onoj brzini…
Spasio je stric Josipa. Nije Josip izlazio iz kuće tri dana i tri
noći. Sada je sluša i mater i ćaću. Znao je zašto, kad zazvoni
podne treba sist ispod međe u ladu, prekrstit se, ručat , od-
morit i ne ići do vode. Jer tko se zagleda u Cetinu dok podne
zvoni…

- 88

Crvene stine

Pri samom kraju toka Cetine, brze i zelene krške rijeke,
diže se Mosor. Planina siva od kamena. Nema bogatih
šuma kakve bi priličile takvoj planini. Na desnoj je oba-
li Cetine. Onako svisoka kao da je čuva i gleda. Taj pogled je
jednako kamen kao i sama planina. Sve oluje, koje se valjaju
prema selima raspršenim podno Mosora i druge strane Ce-
tine, krenu s vrha planine. Mračne i pune munja, gromova i
strašnog vjetra pa prijete poljima i trudu težaka.
A tamo gdje se ljube dno Mosora i nemirna Cetina stijene
su nešto drugačije. Od samog dodira tih moćnih i hladnih
stijena sa bistrom, bučnom vodom, stijene se promijenile a
na tom dijelu Cetina smirena teče prema sljedećem opasnom
slapu. Čudno je i vidjeti usred tog sivila stijene koje se nježno
crvene u tom surovom kanjonu. I baš u tim stijenama mnoš-
tvo je pećina i izvora koji za velikih kiša krenu u visokim
slapovima u sam kanjon.
Ljudi oduvijek gledali prema Mosoru kako bi se pripremali
za kakvu neveru ali nekako znali da i planina gleda njih.
Znali su oni da kamen nema oči i da je tamo visoko mogu
živjeti samo vile o kojima znaju od kada znaju za sebe.
Nije se narod bojao vila. U njih se samo ne treba dirati. One
imaju svoje zakone koje običan čovjek i ne treba razumjeti.
Samo ih poštovati.
Mala Mare je bila lijepa djevojčica, pletenice joj bile ko ruke.
Još kad je bila mala vidjelo se da je spretnija od drugih. Kad
je trebalo spasit iz vode ili s kamena neku kozu ili janje, ili
prevest natovatrenog konja preko potoka ona je tu bila prva.
Njeni svirci od jasena su najljepše svirali, iako su joj prstići
bili mali za izradit tako nešto, pa bi ona svirala i već tako
mala plesuckala po ledinama dok je čuvala blago. Nije je ma-
ter puno vikala jer je Mare bez straha pomogla prat vunu u
Cetini a nije se bojala ni preko stramputica sama odletit kući,
pa i na konju, i donijet šta treba. Usput bi nalazila najljepše
cvijeće i davala ga materi.
Uvijek dok je plesala, svirala i umirivala konja pod teretom
imala je osjećaj da je netko gleda. Često bi se okrenula i nije
bilo nikog. I imala je osjećaj da taj pogled nije iza nje, nego
iznad nje. Nije se ježila od tog pogleda nego bi uprla svoj
prema gore, prema planini ne bi li ugledala tko je gleda.

- 89

Rasla je Mare i došlo njeno vrijeme skupa s drugim cura-
ma plesat u kolu. Plesala je ona, pjevala i glasno se smijala.
Njeno pjevanje i smijeh su odjekivali, nije do druge strane
Cetine, ali njoj se činilo da se nekad stapaju sa hučanjem
rijeke, pa se svi zvukovi odbijaju o Crvene stijene na drugoj
strani. I nekad joj se činilo da bi se vratili do nje ali drugačiji,
sa riječima koje nije razumjela, tihom pjesmom koju nije
poznavala ali joj bile nekako mile i činile joj se kao tajna koju
treba čuvati, ali ne strašna tajna koja opterećuje nego kao
poseban dar kojeg ne smije izgubiti ni dijeliti.
Takvih trenutaka u Marinim danima bilo sve više. Tihi šapat
ju je pratio dok je sama plesala i pjevala. A taj šapat je bio
mekan, topao… Ponekad bi prepoznala tihi razigrani smijeh.
Riječi nije razumjela. To se nikada nije događalo dok je bila
s drugima. Najjasnije je sve bilo dok bi išla s konjom na pašu
ili pojilo. Pa bi se šum vjetra kroz onu veliku grivu za koju
se držala, pretvarao u poznati zvuk nepoznatih riječi i veseli
smijeh.
Neke žene u selu su znale dobacit neko upozorenje, kao do-
bronamjerno… Ne pleši Mare toliko, ne rasplići kose… Osta-
vi se konja… Vidit će te vile. Opasno je to. A ona nije slušala.
Ništa zlo nije vidjela u tome što je sve to voljela. A nije se
htjela odreć ni onih neobičnih pjesama, riječi i smijeha…
Jedne ljetne večeri svi se vraćali iz polja a nebo crveno i ze-
mlja tvrda od suše što ju je stegla, ostala Mare malo duže kod
Cetine odmorit se kraj vode, koju je silno voljela, a znala je
kad je sama da će možda i oni koji joj pjevaju pjesmu doći do
nje, pa će malo uživati u pjesmi pa lagano na konju kući.
Odjednom začuje zvuk kopita ali ne jednih, jer je ona to
znala raspoznavati, nego desetke kopita kako idu u trku
prema njoj. Pogleda ona svoga konja. On samo dignuo glavu
ali se nije poplašio nego tiho zarzao i stresao onom lijepom
grivom, kao kad sretne nekog poznatog. Onda se okrenula i
ugledala desetak djevojaka. Ljepote kakve nije nikad vidjela.
Haljine im bljeskaju kao voda i kradu ono crvenilo sunca na
zalasku. Kose im duge i raspletene, lice bijelo, oči zelene ko
voda Cetine… pa po ledini plešu i vrte se i smiju… Pjeva-
ju zvukovima koji su Mari bili tek slutnja… U toj pjesmi
odjekuje tiha jeka planine, žubor potoka i rijeke i pjesma
slavuja. Gledala ih i pitala se kako čuje konje, a ne vidi ih.
Tada spazi kad se u onom letu rub tih neobičnih haljina
pomakne kako nisu stopala u tih bića nego kopita. Pa složno

- 90

udaranje o tvrdu ledinu činilo najljepše kolo. Znala je da su
to vile. Sjetila se što su joj žene govorile. Ali nije joj bilo žao.
Pa ovako nešto ne bi nikad vidjela da ih je poslušala. Došle
su vile zaplesat s njom jer su je gledale s Poljičke strane dok
je odrastala. Kako je hrabra i koliko voli svoga konja. Imala
je sve što imati treba da bi te vile u kolo pustile. Potrčala
Mare prema njima i plesala ljepše nego ikad u životu. Sad je
i razumjela o čemu pjevaju. Vile se malo zaigrale pa i konju
splele grivu, trčale s njim po poljima, iako je večer davno
pala i uhvatila se noć. Zvijezde s neba i pun mjesec - vidjelo
ko po danu. Trčale do izvora, do Cetine, preko polja i ledina,
preko stijena i potoka. Cijelu noć tako pjevale i plesale. Pred
zoru konja u trku otpratile kući, a Maru povele sa sobom u
pećine u Crvenim stijenama.
Tu večer kad ni Mare ni konj nisu došli kući, plakala mater.
Pitala druge cure je li ih tko vidio. Nitko. Tražila i dozivala
svoju kćer. Sjedila pred kamenim pragom na bančiću i gleda-
la u zvjezdano nebo, molila Boga nadajući se da je svaki šum
koji čuje korak njene kćeri. Tako je dočekala konja u trku
pred zoru koji onako sav mokar uđe u pojatu. Kako još nije
svanulo ponada se ona da je i Mare došla. Uđe u pojatu za
konjem i vidi da je nema. A onda malo bolje pogleda i ugleda
pletenicu koja je za duplo duža od grive kakvu ljudska ruka
sigurno ne može splesti. Znala je mater da su to vile. Srce joj
se steglo. Znala je da je svako traženje uzaludno. Bude li se
Mare svidjela vilama vratit će je. Ostalo je samo molit se da
se tako i dogodi.
Sedam dana je Mare vitlala s vilama. Po noći, za mjesečine,
plesala i pjevala. S njima se na izvorima umivala. A po danu
u dubokim pećinama , visoko u stijenama spavala. Sad je već
razumjela njihov jezik. Rekle su joj da nikad ne ostane ljud-
sko biće s njima živjeti. Vratit će je kući kad se ugasi svjetlo
mjeseca. Za sve ono što je lijepoga doživjela ne plaća ničim,
dobila je zbog svoje posebnosti, hrabrosti i dobrote. Vile su
joj rekle biti uvijek na pomoć ako je netko u selu napadne,
one će se osvetiti i zagorčati im život. Samo je jedan uvjet
mirnog povratka. Ne smije nikada reći kako se dolazi do
pećina u Crvenim stijenama Mosora ni što su vile zapravo.
Mora šutjeti o tome kako žive i na koje bunare među ljude
dolaze. Nije to Mari bilo teško jer iako je uvijek bila spremna
pomoć ljudima nije im puno vjerovala, pa joj je čuvanje tajne
bilo lako. A i nije nikako htjela razljutiti vile koje su joj sada
bile prijateljice.

- 91

PREMA USMENOJ PREDAJI Vratila se kući sedmi dan. Umorna od plesanja, raščupane
BAJKU NAPISALA kose pune pletenica, rukavi i skuti pokidani… Zagrlila maj-
Marija Šarac, učiteljica OŠ ku. Nije plakala. Bila je mirna. Ima svoje zaštitnice. A i u selu
Josip Pupačić Omiš, i priredila nisu puno pitali, samo su rekli:
za međunarodni projekt
TRACE (Tradicionalne dječje Odnile je vile u Pojičke stine!
priče za zajedničku budućnost, A ona proživjela miran život kojeg su krasile uspomene koje
nositelj projekta: NSK, i nije željela ni s kim dijeliti.
koordinatorica Frida Bišćan)

Ni u drvo ni u kamen

Ujednom selu kraj rijeke Cetine živjela djevojčica, naj-
mlađa unuka svoje bake. Prema svima je bila ljubazna.
Razigrana djevojčica je bila omiljena među vršnja-
cima. Razlikovala se od njih jer je voljela sjediti i u društvu
starijih i upijati njihove priče, čak i kada ih nije razumjela.
Bila je pristojna pa bakine prijateljice nisu zamjerale što je
dovodi sa sobom . Tako je veza najmlađe unučice i njene
bake bivala sve jača kako je vrijeme prolazilo. Djevojčica je
odrastala u lijepu djevojku. Baka je pozorno pratila tko je na
nju bacio oko, a još više tko se svidio njenoj mizimici. Go-
vorila joj je kako to mora biti netko tko će je voljet baš takva
kakva je, jer ako ne bude tako nikada neće biti sretna. Unuka
je te riječi pripisivala velikoj bakinoj ljubavi i nije znala što
to znači “voljeti te baš takvu kakva jesi”. Puno je savjeta još
baka govorila svojoj unuci. Većinu je prihvaćala jer je baka
sve objasnila osim onog “takva kakva jesi”. Kada bi je upitala
baka bi joj odgovarala kako će znati značenje tih riječi kada
dođe vrijeme i kako joj ona to ne može sada objasniti.
Svidio se unuki momak , iz njenog sela. Baka nije bila preza-
dovoljna i govorila je unuci kako on je dobar, ali nije za nju,
jer se boji što će biti kada dođe njeno vrijeme. Unuka nije
razumjela ali nije puno ni pitala. Onako zaljubljena molila
je baku da ga prihvati. Opet baka ispuni svojoj unuci želju.
Prošlo vrijeme sila, spremila se dota, došlo vrijeme za udaju.
Pir je bio kao i svaki drugi: pun pjesme i veselja. Život se
nastavio sasvim uobičajeno.
Vrijeme je prolazilo. Baka bila sve slabija. Govorila je unu-
ci da će sve što ona zna i ima biti preneseno na nju – jer je
najmlađa i najdraža njena unuka. Unuka tugovala za njom.

- 92

Došlo njeno vrijeme. Ispratila unuka baku i svako brecanje
zvona u dušu je taklo.
Nije prošlo puno vremena, unuka, po noći sve lošije spavala.
Ujutro sve umornija izgledala.
Zabrinuo se muž njen, ali bi od teška kopanja u polju i ono
malo hrane što bi bilo i malo dobrog vina nakon večere
čvrsto zaspao. Ali mu je bilo sve više sumnjivo kako njegova
žena izgleda. Jednu noć se naglo probudi i takne do sebe i
shvati kako njegova žena nije u krevetu. Htio ju je čekat ali je
zaspao. U zoru se probudio i njegova žena je mirno spavala.
Odluči sljedeći dan malo manje raditi, za večeru malo manje
pojesti i malo manje vina popiti. Kad su legli, on se pravio da
spava. Nakon nekog vremena, naravno tada nije bilo sata pa
ne znamo točno kad, mlada žena se digne iz kreveta. Skine
onu tešku spavaćicu od sukna i ode do komina. (Komin i
spavaonica su uvijek bili blizu. Muž samo malo proćiri ne bi
li vidio što ona radi). Žena uze crnilo s tava i bronzina i maže
se dok god nije bila potpuno crna. Tada reče:
Ni u drvo ni u kamen
Već u Puju pod orije.
Kad je to izgovorila žena je nestala.
Muž onako prestrašen ipak odluči slijediti je da vidi što to
ona radi i gdje ide. Lako je bilo skinut spavaćicu i namazat se
čađom, ali u onom strahu nije zapamtio što je točno rekla pa
izgovori:
I u drvo i u kamen
I u Puju pod orije.
Nađe se odjedanput vanka a udara u svako drvo i u svaki
kamen. Nisu udarci bili baš lagani. I tako ga nosio neki vijar
i udara ga sa svih strana. Sav izubijan odjedanput stane iza
neke stijene. Prepozna mjesto. Tu je bilo najviše orija, to
svatko zna. Ali ono što nitko nije znao da se tu po noći druže
vješte žene koje znaju kako doći a nijedna nije bila izubijana
kao on. Gledao on njih tako u čudu i veliku strahu, nije mo-
gao zamisliti da je tu, među vješticama i njegova dobra žena.
One su sjedile u krugu, pjevale neke tihe pjesme, smijale se
iza svega glasa. Na sredini kruga bila je zapaljena vatra koja
je svako malo pucketala, kako već vatra na kominu pucketa,
samo puno jače i svjetlije. Na toj vatri veliki bronzin iz kojeg
se dimilo. Svako malo jedna od njih je ubacila u bronzin ne-
što od čega bi dim bio još jači pa se širio dalje od kruga gdje

- 93

PREMA USMENOJ PREDAJI su one sjedile. Osjetio čovjek kako ga dim i mirisi mantaju
BAJKU NAPISALA i smanjuju onaj strah koji ga je bio sasvim obuzeo, pa bi se
Marija Šarac, učiteljica OŠ i on smijao ali je znao da one ne smiju shvatiti da je on tu i
Josip Pupačić Omiš, i priredila jedva se suzdržavao. Ta ritmična buka ga pomalo uspavala pa
za međunarodni projekt je na neko kratko vrijeme i zaspao.
TRACE (Tradicionalne dječje Onda je najednom čuo dole iz sela kako pivci pivaju. Sve sta-
priče za zajedničku budućnost, de, svi drugi zvukovi. Odjednom sve one žene prekrivene cr-
nositelj projekta: NSK, nilom i čađom, jedna po jedna pretvori se u plamenu kuglu i
koordinatorica Frida Bišćan) svaka odletjela u pravcu odakle su došle. Svaka prema svome
selu prije zore i zvijezde Danice u najtamnijem dijelu noći.
Ko da su s neba zvijezde odlučile otić prema zemlji. Koliko
ga je čudilo ovo prije što je vidio , ovi plamenovi koji lete su
ga još više prestrašili. Gledao je i nije se mogao pomaknuti.
Bližila se zora. Sunce se već naziralo. Tek tada se malo raz-
bistrio i postao svjestan da je u po planine namazan čađom
i bez odjeće. Sjeti se riječi, ali već je bilo prekasno. Previše je
bilo svjetla da bi vijar doša po njega. Svanuo je dan a on je,
skrivajuć se u strahu da ga netko ne vidi, nekako pokušao
doć do svoje kuće. Nije to bilo lako. Vodarice u to vrijeme
idu do izvora po vodu. Djeca vode blago na pašu a marljivi
težaci već se spremaju u polje.
Veći dio sela je prošao i bio blizu svog zaseoka. Tamo ga
ugleda njegov kum. Kad ga je vidio onako golog, crnog i pu-
nog modrica i ogrebotina, nije ga prepoznao pa se počeo od
straha krstiti i moliti na sav glas. Rekao mu ovaj da mu je on
kum i samo da ga uvede u kuću i nečim ogrne pa da će mu
sve reć. Kad se opravio od silnog straha i prepozna mu glas,
kum ga primi, ogrne i sve sasluša.
Vjerova je kum svome prijatelju i sam se sjetio što je tu noć
doživio. Treba mu se otelit krava pa se diga prije zore u po-
jatu vidit i proša kraj susjedine kuće, a svića ko da se zapalila
jače nego ikad pa je jasno vidio susjedu u kući kako se prije
zore i Danice umiva pa po kući mete.
Kad je došao kući žena, sva u strahu di je nesta,potrči mu u
susret i vidi ga cijelog izubijanog. A on joj reče:

I u drvo i u kamen
I u Puju pod orije.
Svaku večer je sakriva tave i bronzine. Žena više nije bila bila
neispavana , ali ni vesela kako je do tada znala biti. Sjetila se
svoje bake i što znači “takva kakva jesi”.

- 94

Sveti Roko BRAČ

Tradicija je da Sutivanom u kolovozu odjekuje zvonjava MANJE POZNATE RIJEČI
zvona. Zvona u oba zvonika zvone specifičnim naiz- fjera – fešta, slavlje
mjeničnim zvonjenjem – slavljenjem. Zvuk zvona bio
je poput pjeva cvrčka. Zvona bi se najprije javila sa zvonika ZAPISAO
crkve sv. Roka, a zatim su im odgovarala zvona sa zvonika učenik Dominik Kovačić, PŠ
župne crkve. Stariji sutivanski zvonari bili su pravi znalci. Sutivan
Slavili su prema specifičnoj melodiji i ritmu rukama držeći POSLALA
batove zvona. Cijeli se puk pripremao za najveće tradicijsko knjižničarka Antonia
slavlje – fjeru svetog Roka. U mjesto su stizali mještani i Vrbatović, OŠ Supetar
njihovi prijatelji sa svih strana svijeta. Kip sv. Roka nosili su
bosonogi muškarci do crkve u mjestu. Zabilježene su samo
dvije godine kada je taj običaj bio ometen povijesnim okol-
nostima. Procesija je izostala za vrijeme Drugoga svjetskog
rata i u nekadašnjoj državi kada za procesiju 1956. godine
nije izdana dozvola. Usprkos tome, procesija je održana tako
da su se po četiri nosača smjenjivala svakih desetak koraka
sve do dolaska u župnu crkvu. Tako su svi mještani podijelili
odgovornost kršenja zabrane. Svi su bili pozvani na sud. Pri-
likom saslušanja sudac je upitao jednog od sudionika: “Zašto
ste usprkos zabrani nosili kip?”, a upitani je odgovorio: “A,
gospodine sudac, on nije mogao sam hodat!”

- 95

MANJE POZNATE RIJEČI Mačka u kampanelu
kampanel – zvonik,
kogule – kamenom popločane Lovio jedan čovjek ribu, ali je umjesto ribe izvukao iz
ulice, maška – mačka, mora hobotnicu. Sav sretan ribar se vratio u porat i
peškarija – ribarnica, odnio ulov svojoj ženi u malu kamenu kuću u blizini
porat – luka, vapor – parni brod župne crkve. Čekajući da taj slasan zalogaj bude pripremljen,
otišao je do peškarije, a njegova je žena poklopila hobotnicu
ZAPISAO u velikom loncu i stavila lonac na vatru. Nakon toga je brzim
učenik Jerko Maleš, PŠ korakom otišla u butigu kupiti kapulu bez koje je upravo
Sutivan ostala, a zna se da nema dobrog šuga bez kapule.
POSLALA Međutim, ni hobotnica nije mirovala. Podigla je poklopac,
knjižničarka Antonia izašla iz lonca i krenila prema moru. I dok je klizila po kogu-
Vrbatović, OŠ Supetar lama prema moru, na putu joj se ispriječila mačka i to “mač-
ka od porta” koja je poznata po svojem lukavstvu i spretnosti
s kojima nema šale. Prepoznala je to i hobotnica koja je spas
potražila penjući se uz zid zvonika. Mačka šmugne kroz
vrata zvonika, prestraši župnika u sakristiji i krene uskim
drvenim skalinama prema vrhu kampanela kako bi sačekala
hobotnicu u zasjedi. Kad je stigla na razinu na kojoj su velika
zvona, proviri kroz kamenu ogradu, ali shvati da ne zna s
koje će strane hobotnica naići pa skoči s ograde na ogradu
i krene u krug oko zvonika kako bi je na vrijeme spazila. I
tako nebrojeno puta.
Slučaj je htio da je upravo u tom trenutku u stivanski porat
pristao vapor koji je držao prugu Split – Sutivan – Milna. Ne-
koliko ljudi primijetilo je mačku kako trči, skače i vrti se kao
luda po ogradi oko zvona i viri preko ruba. Ubrzo je čitav
brod u čudu promatrao taj neobičan prizor.
“Stivanjani! Eto van maška u kampanelu!!” s dozom ironije
povikao je jedan od putnika što su drugi podržali smijehom
i pokojom zajedljivom primjedbom. Međutim, na tome nije
stalo. Sudbina je htjela da je odmah sutradan nakon šta je
vapor odriješio cimu, neko zajedljivo povikao: “Stivanjani!
Eno vam maška u kampanelu!!” premda tada više mačke nije
bilo u zvoniku.
I tako je mačka dobila svoje misto u kampanelu s kojeg se ne
miče od 2004. godine.

D E S N O : Coco, fotoarhiv: N. S.
- 96