Vilinsko igrišče

- 101

METKOVIĆ U kralja od Norina

MANJE POZNATE RIJEČI Legenda je od davnina Domu se ne vratili
bidna – jadna, buka – velika starog grada od Norina* jer im glave skratili.
drvena čaša, ćuko – pas, što dubina sad ga krije Silna mladost tako strada
čobani – pastiri, glođe – tišti, ko da nikad bija nije. usrid tog Norina grada.
intrigat – zainteresiralo, Još od Grka to je staro Da se ne zna tad istina
ljudina – čovjek, munita – sitno tu je tekla rika Naro. o gadnom kralju od Norina,
kovan novac, ‘rana – hrana, A i Rimu eto zgode, nit’ je čovik, nit’ živina,
svat – čovjek, škropit – zaliti, kamen slaže pored vode, nit’ je zvir, a nit’ ljudina.
vala – uistinu, baš, vale – uvale, bili grad tu izgrade Tako nedilja crna posta
mjesta pa im sedam kralja dade jer majka bez sina osta.
i svakom munita se znade, Mračna tajna, sila jaka
a zadnjem ne osta profila nesta sela i momaka.
jer ne ima zdrava tila, Dođe red jedinca sina
jer bješe pusta rugoba brijat kralja od Norina.
i čudan svat ljudskog roda. Zakuka mu tužna mati
To van je živa istina. zar će sina tako dati
U tog kralja od Norina pa se bidna mislit stade
glava je od gudina, kako riješit svoje jade.
a uši od kozlina, Puče tako nova zora,
oči su ka buke, bilom dvoru ić’ se mora.
a zubi mu od ćuke, Ljubi majka sina svoga,
a navr’ svoje ružne glave sina svoga jedinoga.
rogove ima prave. U majčinskome svome plaču
Tako nedilju je svaku poče misit mu pogaču.
mora brijat silnu dlaku, Suzom svojom je namoči
zato nalog dade svima ter joj misa’ mudra skoči.
mlad ga momak brijat ima. Škropit će je svojim mlikom,
Po kraljevskoj tako želji svojom se izljubit dikom,
od svake je obitelji blagoslov mu Božji dati
za jednu nedilju dati da se sinak doma vrati.
sina da mu dlaku krati. I molit se svim svetima
Tako momci dolazili, da opet vidi svoga sina.
al’ se domu ne vraćali, Molit će se svakog trena,
nalog svoj odradili uslišit će se molba njena.
i životom ga platili.

* Legenda nastala u selu Vidu (sagrađen na ostacima nekadašnjeg
antičkog grada Narona) pored Metkovića i najpoznatija je legenda
neretvanskog kraja.

D E S N O : Kralj Norin, fotoarhiv: Katica Salacan

- 102

- 103

- 104

Krenu sinak put Norina, Njeno mliko slasnost daje,
bilog grada iz davnina. mili kralju, eto šta je.
Krenu brijat svoga kralja Mada nismo skupa rasli,
što mu glava ništ’ ne valja. mi smo isto mliko pasli.”
Kada dođe u zidine, Tad prozbori ta rugoba:
pripade se od istine. “Ne smin ubit brata svoga,
Ko ukopan sinak stade, ima problem na vidiku
ružna glava puna brade. jer mi smo braća sad po
Al’ nalog vršit valja, mliku.
skidat dlaku ružna kralja. Pustit ću te živa smista,
Rekoše mu što će činit al’ ne smiš kazat’ nikom ništa
nakon svega – glavu skinit. da zlatna kruna od Norina
I svrši momak, al’ ne plače, na glavi je od gudina.
tad sjeti se on pogače. Kad na jezik dođu riječi,
Uz blagoslov svoga kralja svojom voljom ti ih spriječi.
zadnji obrok pojist valja. Drži tajnu za života,
Baš ko zadnje sinak jede, da ne stigne me sramota.
slatko guta, svi ga glede. Ako ikad dotle dođe
I kralja intrigat stalo: da te tajna tol’ko glođe,
“Mlado momče, daj mi da bi srcu olakšao,
malo.” zemlji da si prišapljao.”
Dade momak od pogače, Zahvali se momak tada
srce stade lupat jače, što će izać’ izvan grada.
a kralj kuša pa se smije, Zavjet dade kralju tečno
‘vako nešto proba nije. da će tajnu čuvat vječno.
Za života kraljevskoga, Doma ništa priča nije,
bolje nešto nije proba, majci tajnu vješto krije.
a ‘rana mu se razna daje, Tako puno dana prođe,
al’ ovo danas – ne zna šta je. onda silna stiska dođe.
“Vala, sinko, ovo valja, Mora nekom sve izreći,
dostojno je mene kralja. počinje ga tajna peći.
Reci, sinko, dok nije kasno U zemlji rupu tad probuši,
zašto j’ ovo ‘vako slasno?” u toj rupi tad se oduši.
Njemu momak odgovara: Crnoj zemlji sve izreče,
“Ne triba tu samo dara, strašnu tajnu što ga peče.
čarolija tu se stvara, I pogleda prema gradu
moje majke iz njedara. pa se vrati svome stadu.
Sačuvana je istina
strašna kralja od Norina.

L I J E V O : Kralj Norin, ilustracija: Marta Prusac, 7. r.
- 105

KAZIVAČICA Tako prođe neko vrime
Rosanda Kežić, r. Jerković, pa su nikle tu trstine,
Borovci a čobani od njih čine
svirale za pisme fine.
ZAPISALA I zasvira jedna tako
Matija Manenica novu pismu čudnu jako
što se dosad čula nije
POSLALA usrid vale nikad prije.
knjižničarka Katica Salacan, Tad polete njene note,
OŠ don Mihovila Pavlinovića u sve utihnu od grozote.
Metkoviću Čobanovi plešu prsti,
eno kralja ružno krsti.
IZVOR Da je ružan ko u priči,
Manenica, Matija. 2014. na živinu više sliči.
Diplomski rad: Tradicijska Nijedna mat’ od davnina
kultura metkovskog ne imaše takva sina.
kraja. Sveučilište u Splitu; Pisma leti priko gora,
Filozofski fakultet – Odsjek pusti’ polja, sve do mora:
za hrvatski jezik i književnost. “U tog kralja od Norina
Split. https://urn.nsk.hr/ glava je od gudina,
urn:nbn:hr:172:161886 a uši od kozlina,
oči su ka buke,
a zubi mu od ćuke,
a navr’ svoje ružne glave
rogove ima prave...”

D E S N O : Kralj Norin i čoban, ilustracija: Mila Vištica, 2. r.
- 106

- 107

U vilinskome kolu nađe se puno svakodnevne mudrosti

Uovoj knjizi okupljena su nastojanja djece, kazivača i kazivačica, nastavnika, knjižni-
čara i drugih zaljubljenika u priče i vjerovanja naših predaka da nam predstave blago
baštine iz raznih krajeva lijepe Hrvatske. Vremenski okvir kazivanja vrlo je rastezljiv.
Čitatelj će naći priče koje govore o zbivanjima iz antičkih vremena, iz srednjega vijeka, iz vre-
mena turskih osvajanja naših teritorija i iz doba Mletaka, pa i one kasnije koje su svoj epilog
dobile u dvadesetome stoljeću. Nekim pričama ne može se nazrijeti vremenski okvir. S druge
strane, budući da se i dalje prenose, one žive i danas i mijenjaju se od kazivača do kazivača.
Uzbudljiv je njihov život.
U ovoj knjizi našle su se priče različitih struktura. Možemo prepoznati elemente sljedećih
vrsta: bajke, pripovijetke, legende, basne, anegdote, etiološke predaje (o uzroku i podrijetlu
nastanka naziva mjesta, lokaliteta, jezera, bunara i dr.) i mitološke predaje (o fantastičnim bi-
ćima iz mitologije). Treba napomenuti da nisu svi događaji ispričani u prozi. Posebno je zani-
mljiva legenda U kralja od Norina ispričana tečnim stihovima, a varira poznatu pučku priču
U cara Trajana kozje uši. Ova je inačica potekla iz sela Vida kod Metkovića koje je sagrađeno
na ostacima nekadašnjega antičkoga grada Narona.
Čitajući, zamijetit ćete ponekad neki poznati motiv ili ulomak. To je zbog toga što se motivi
prenose i usmenim i pismenim putem, mijenjaju, nadograđuju, nalaze svoja nova ognjišta i
mjesta otkuda kreću u nove priče. U novijoj znanosti o književnosti prihvaćeno je mišljenje
kako istovremeno i dalje nastaju i usmene priče i umjetničke (pisane). Njihov međusobni
utjecaj neprekidno traje. Riječ je o prekrasnoj igri jezika, motiva, značenja i ljudskih poruka
koje nam donosi vrijeme, i u kojoj možemo uživati čitajući ovu knjigu. Mnoga kazivanja bit
će čitatelju posve nepoznata i nova. Neka će prepoznati iz drugačije inačice. Primjerice, priča
Stolčec daj jesti i piti u drugačijem ruhu poznata je širem čitateljstvu iz zbirki braće Grimm.
Zna se da su braća sakupljala razne inačice priča iz mnogih krajeva. Potom bi odabrali jednu
priču ili su od više njih sastavljali svoju. Sigurno ih je bilo više u raznim zemljama, a mi ovdje
možemo pročitati prekrasnu i jedinstvenu inačicu kazivačice iz sela Šagudovec.
Kad spominjem kazivanje, moram napomenuti da je u zabilježenim pričama na mnogim
mjestima raspoznatljiv stil, rečenična intonacija i situacija davnih pripovjedača. Oni su često
uz vatru kamina, okruženi željnim licima mladih i starih oko sebe, započinjali ovakve i slične
priče. U njima je trebalo pojasniti kako je nastao naziv kojega mjesta, jezera ili područja. U
njima je ponekad cilj bio podučiti neuka čovjeka mudrostima naših baka i djedova. Znao je
kazivač u njima dozivati vrijeme davnih ratovanja, junaštava i ljudskih patnji dok su nas po-
robljivali i silili na posluh stranci. Ali u njima nikad nema rezignacije i predaje. Nikada nema
pristajanja na ropski način života. U tim pričama na humorističan način govori se o lukav-
štinama i naivnostima, pohlepi i kaznama, prijateljstvima i dobroti, junaštvima i nepresušnoj
mašti naših ljudi. Pripovijeda se o važnosti teškoga rada i kako uvijek ima onih koji ga izbje-
gavaju. O tome kako pametan seljak može medvjeda (a možda i nekog nasilnika) nadmudriti
svojim znanjem o poljodjelstvu. Jer, znanje je moć. Nitko ti ga ne može oduzeti.

- 108

Ti drevni kazivači bili su neposredni stvaratelji ovih priča. Oni su se dičili svojim znanjem.
Ali ne samo time. Dičili su se i ljepotom svojega jezika. Priče su zaodijevali u glazbu jezika
koji su dobro poznavali. Stoga je i jezična slika ove zbirke vrlo raznorodna jer je riječ o pri-
čama iz različitih krajeva. I to je vrijednost knjige. Jezik je baština. Dubok, zvučan, neizmje-
ran u svojoj raznolikosti, sposoban izraziti mnoge nijanse smiješnoga. Nije čudo da svojom
magijom ovdje svjetlucaju dijalekti i govori različitih hrvatskih krajeva. Ponekad je ta magija
teško suvremenom čovjeku razaznatljiva ako nema i prijevoda. Svjesni toga, urednici su neke
priče “preveli” u štokavski standard zbog razumljivosti i pristupačnosti. Ostavili su i inačice
na dijalektu kako bi ih zaljubljenik u jezično bogatstvo mogao doživjeti u oba oblika. Ako
nema dviju inačica, često ćete naći mali abecedarij teže razumljivih riječi odmah ispod priče.
Posredni stvaratelji ovih kazivanja također se mogu naslutiti. To su slušatelji koji su usmjera-
vali priču svojim zanimanjem za neke njezine dijelove. Kazivač ih je morao uvažiti jer inače
ne bi mogao zadržati pažnju tih istih slušatelja. Junaštva svetaca ohrabrivala su obične ljude i
voljeli su o njima slušati kao što danas djeca vole gledati na ekranima televizora i računala ju-
nake iz svemira koji se bore za pravednije društvo. Stoga u zbirci ima nekoliko inačica priče o
borbi svetoga Juraja i zmaja, anegdota vezanih uz svetoga Petra, svetoga Vida, svetoga Roka,
pa i Boga i Djevice Marije. Hrabrile su i priče o uspješnome otporu naših ljudi osvajačima, pa
je nekoliko priča o tome kako su se spasili iz opsada i drugih nevolja.
Glavni likovi ispričane baštine također su vrlo zanimljivi. Možemo zapaziti da ima najviše
ljudskih likova: slavni kapetan Mikula Mali, mlada nesretna heroina Mila Gojsalić, hajdučica
Zefa (Josipa) Pavlović, neimenovani seljaci, zaljubljivi mladići, bake i “dekle”, otac i tri sina,
dobre sestre Ćoška i Maroška i mnogi drugi. Sa zadovoljstvom zamjećujem da ženski likovi
imaju važno mjesto u ovoj knjizi te da narodna predaja s puno mašte i ljubavi govori o njima.
Od fantastičnih likova naći ćemo vještice (baba Jaga, coprnice), dobre i zle vile (s Kleka i iz
drugih mjesta), tu je div Mračnjak s Ravne Gore, bezglavi div koji se pojavljuje samo noću
kod mjesta Milakuša, starac Banik kod Karlovca koji utapa namjernike, vukojarac iz Poljica,
vrag koji jaše kroz šumu na psima, zmajevi s raznih lokacija (koji su nekada skloni ljudima,
a nekada i nisu), duh-patuljak malik i patuljci, neobični labatorci s cilindrima na glavama,
i drugi. Neobične i neobjašnjive sile nastale su u narodnome pričanju u davnim dubinama
vremena prije negoli je kršćanstvo postalo glavna i sveopća religija. Tražeći odgovore na
mnoga životna pitanja, i nakon pokrštavanja ljudi su u pričama sačuvali tragove pretkršćan-
skih vjerovanja i drevnih kultova (Sunca, Mjeseca, stabala). Ponekad se ti tragovi očituju u
pojavama fantastičnih likova jer pisane slavenske mitologije nismo naslijedili pa je možemo
samo pokušati rekonstruirati iz ostataka sačuvanih usmenom predajom.
Naš narod voli i životinjske likove u pričama. Kroz njih se, kao u basnama, mogu zrcaliti
ljudske osobine, a da nikoga poimence ne prozivamo. Životinjski su likovi pogodni i da se
ispriča nešto na smiješan način. Zec, lija, medvjed, vuk, mačak, pas, miš, kokot – sve su to
životinje koje narod iz naših krajeva dobro poznaje i živi uz njih vjekovima. Životinje su bile
spametne, znale su se spaminati. (Životinje su bile pametne, znale su razgovarati.) Tako se
kaže na jednome mjestu. Na dva mjesta lik u priči jest hobotnica, jednom kao opasna (Rije-
ka), a drugi puta kao pametna životinja (Brač, Sutivan). Posebno poštovanje prema životi-
njama kao drevnim suputnicima ljudi jasno je iz ovih priča. Njihov način života i ponašanja
također je našem čovjeku bio učenje života, a onda ih je maštovito uključio u priče dajući im
ljudske osobine.

- 109

Ljudi su osjećali poštovanje ne samo prema životinjskoj nego i prema biljnoj prirodi. Pri-
roda će uvijek jednim dijelom ostati čudesna za čovjeka koliko god je on pokušavao učiniti
svojom. Zamijetimo li da su neka mjesta u pričama upravo takva, čudotvorna ili jako čud-
na, onda nam postaje jasno i strahopoštovanje prema prirodi koje je čovjek osjećao. Navest
ću samo izvor Pavlov bunarić, stope svetoga Jurja u kamenu na Braču, Trsat ponad Rijeke,
Turnić, šuma Vratno kod Kalnika... Čudesno je uvijek bila važna sastavnica priča naših pra-
djedova i prabaka. Kako bi rekao naš veliki sakupljač narodnoga blaga Jozo Vrkić, govoreći
o svome djedu, poznatome kazivaču: Njemu je uvijek bila važna ravnoteža između fanta-
stičnog, tajnovitog i onoga što je svakodnevno. Samo takav život za njega je imao ljepotu i
smisao.
Usmene kazivače teško danas možemo vidjeti, a i njihovo slušateljstvo se osulo kojekuda
(najviše pred virtualne ekrane), ali čitateljstvo je ipak tu. Ova knjiga na vrlo jasan i zanimljiv
način zaziva čitatelje da je prelistaju, da uživaju u njezinim stranicama i da se osjete pozvani-
ma da postanu novi kazivači. Kazivači koji će pričati ponajprije djeci. Jer, ona su ipak najbolji
slušatelji. A u vilinskome kolu nađe se puno svakodnevne mudrosti…
DIANA ZALAR

- 110

Recenzija rukopisa Vilinsko igrišče

Odmah na početku ove recenzije moram izraziti oduševljenje činjenicom da još uvijek
postoje entuzijasti, ljudi zaljubljeni u priče, a posebno u one priče koje su živjele i
još uvijek žive u narodu, iako nam se nekada može učiniti da su nestale. Ponekad
nam se možda učini da istraživači, zapisivači više nemaju što tražiti na terenu, da kazivači
narodnog jezičnog blaga više ne postoje. I tada, kada se najmanje nadamo, pojavi se zbirka
dragulja, priča skupljenih na terenu, priča zapisanih od kazivača, starijih i onih mlađih, što
svjedoči o tome da se priče i dalje prenose, da je narodna predaja i dalje živa. Proviruju iz tih
priča likovi iz našeg djetinjstva – Pozojček, baba Jaga, stolčec koji daje jesti i piti… Djeca uče
od baka i djedova, roditelji se prisjećaju priča iz svoga djetinjstva… Tradicija živi!
Zbirka narodnih bajki i kazivanja nastala je kao plod zajedničkoga rada školskih knjižničara,
učitelja i učenika, pod vodstvom uredništva u sastavu mr. sc. Zorka Renić, Ines Krušelj-Vidas
i Danica Leštek. Zbirka je obogaćena učeničkim likovnim radovima inspiriranim pojedinim
bajkama, pričama i legendama te fotografijama vezanim uz sadržaj koje je odabrao i uredio
Nikola Sinković.
U zbirci se nalaze prije svega manje poznate priče i bajke koje su zapisane na terenu od živu-
ćih kazivača što daje posebnu vrijednost ovoj zbirci. Također, istaknula bih i zapise na izvor-
nim govorima pojedinoga kraja te popis nepoznatih riječi koji olakšava snalaženje, odnosno
čitanje. Čuvanje izvornih govora te priča koje se na njemu prenose trebao bi biti jedan od na-
ših zadataka ako ne želimo izgubiti jezično blago koje očito još uvijek u narodu živi. Posebno
bih istaknula da zapisivači i kazivači nisu bile samo odrasle osobe nego i djeca koja su priče
prepričavala prema kazivanju baka ili djedova. Pritom je školsko okruženje poslužilo kao
mjesto koje će povezati ne samo djelatnike škole i učenike već i školu sa širom društvenom
zajednicom. Priče, koje se u ovoj zbirci nalaze, spajaju razne dijelove naše domovine Hrvat-
ske. Prilozi su sakupljeni na dvadeset i četiri lokaliteta u Republici Hrvatskoj i na jednom u
Vojvodini. Na prvi pogled može se činiti da kriterij odabira možda nije dokraja jasan jer se
u zbirci nalaze sasvim novi, dosad nezapisani tekstovi, ali i oni poznati, poput priče Mačak i
pjetlić, ili U kralja Norina. Ali upravo to je i posebna vrijednost ove zbirke – prisjećanje po-
znatih, ali pomalo zaboravljenih priča i pronalaženje novih, o likovima koji su možda samo
još ostali u izrekama, poput Banika, labatoraca, bijele kupske vile, Mračnika…
A kolike tek priče još čekaju u narodu da budu zapisane! Javljaju se pitanja: Gdje je Baukač,
gdje su Mraki, gdje je Pentekov pes, gdje su mnogi drugi likovi koji se u narodu još uvijek
spominju? Žive li i oni još uvijek u nekim pričama? Ima li u našem narodu još priča o babi
Jagi koja je drukčija od one koju poznajemo iz ruskih bajki? I gdje je babaroga?
U nadi da će priređivači ove zbirke nastaviti sa svojim radom na daljnjem prikupljanju ovoga
blaga i odgovoriti time na ova i mnoga druga pitanja, zbirku toplo preporučam za tiskanje.
Čestitam vrijednim čuvaricama priča!
VLADIMIRA VELIČKI

- 111