51 Šesto poglavlje Pariski snovi Te večeri Marija je uzela olovku i počela da crta Ajfelovu kulu. Tamne linije odredile su visoki metalni okvir, a malo miješanih boja ispunilo je francusku zastavu koja se vijorila na vrhu. Kada su joj se oči sklopile, obuzeli su je sanjivi mirisi Pariza... Školski autobus stigao je u srce Pariza. Marija i njene drugarice izašle su iz autobusa, odmah naspram čuvene katedrale Notr Dam. Zlatne statue krasile su njen veličanstveni ulaz i čuvale ga svojim rajskim osmjesima. Po Seni su jurili rječni čamci i dereglije. Turistički vodiči prodavali su ture do Ajfelove kule, Diznilenda i Mulen Ruža. Pariz je bio pun života. Baš onakav kakvim su ga djevojčice zamišljale. „Hajdemo!“, povikala je Marija i pojurila trotoarom ka tržnici punoj veselih slika i drugih zanatskih tvorevina. Milica je požurila da je stigne. „Gdje idemo?“ Djevočice su toliko bile uzbuđene da nijesu znale gdje prvo da se zaustave i šta da pogledaju. „Ajfelova kula!“ „Šanzelize?“ „Luvr?“ „Ja treba da kupim šešir“, doviknula je Marija. „Purpurni šešir.“ „Demi... Demi Lovato“, zapjevale su djevojčice, preskačući kamenčiće. „Marija želi Lovato šešir!“ Neko je prevrtao kestenje boje meda na uglju, zlatne kokice ska kutale su unutar neke staklene mašine. Sladoledi, svih ukusa, prodavali su se u karamelisanim kornetima sa malim francuskim zastavama pobodenim na njihovom vrhu. Pariz je mirisao, i izgledao, ukusno. Djevojke su zavukle ruke duboko u svoje džepove i kupovale svega koliko god su mogle. Kada više nijesu mogle da jedu, krenule su u šoping. Šareni šeširi, jakne i odjeća kitili su balustrade i korpe. Pariska moda bila je svuda oko njih. Anja je oko vrata obmotala rozi šal sa perima i počela se vrtjeti.
52 around her neck. ‘What do you think? Bien?’ ‘Très bien!’ 1 giggled Marija. She grabbed a sparkling purple hat and placed it on her head. ‘How about this?’ ‘Magnifique!’ 2 said Teodora. ‘Je l'adore. C'est très chic, Marija.’ 3 ‘Then I shall buy it,’ said Marija happily, handing the seller the right amount of money. They could hear music in the distance and hurried along the street to watch. A woman, dressed in a long red dress, spun around a man dressed in a smart black suit. Her heels clicked hard against the stone floor as she flicked her feet in and out around him. He took her hand dramatically and spun her around as the crowd cheered them on. The woman raised her chin, stomped her feet, and then danced away from him. Everyone clapped, everyone was happy. ‘What are they doing?’ whispered Anja. ‘I’ve never seen a dance like this before.’ ‘The Parisian Tango,’ said an old lady standing beside them, wearing a pretty pink headscarf. ‘A tradition we have observed in Paris for years.’ ‘It looks fun,’ said Teodora. ‘Shall we try it?’ suggested Marija, making sure her new hat was secure. Teodora took her hand and they pretended to dance, spinning each other around and around, whilst Anja and Milica laughed until they cried. ‘No more tango,’ begged Marija, out of breath. ‘I need to rest!’ The woman and the man carried on, their shoes tapping over the floor, over and over again. Tap, tap, tap. Tap, tap, tap… 1 Very good (french) 2 Magnificent (french) 3 I love it. It‘s very chic, Maria. (french)
53 „Šta mislite? Bien?“ „Trés bien!“1 smijala se Marija. Ona dograbi sjajni purpurni šešir i stavi ga na glavu. „A šta kažete na ovo?“ „Magnifique!“2 , rekla je Teodora. „J l'adore. C'est trés chic, Marija.“3 „Onda ću da ga kupim“, odgovorila je Marija radosno, pružajući prodavcu traženi iznos novca. Čule su muziku koja je dopirala iz daljine i požurile niz ulicu da gledaju izvedbu. Neka žena, u dugoj crvenoj haljini, vrtjela se oko muškarca u svečanom crnom odijelu. Njene štikle škljocale su dok je udarala nogom o kameni pod plešući oko njega. On je s puno drame uhvati za ruku i zavrtje je. Gomila posmatrača veselo ih je bodrila. Žena je podigla svoju bradu, udarila stopalom i onda otplesala od svog partnera. Svi su tapšali, svi su bili sretni. „Šta to oni rade?“, prošaputala je Anja. „Nikada ranije nijesam vidjela ovakav ples.“ „Pariski tango“, odgovorila je neka starija žena koja je stajala pored njih i na glavi imala dražesnu ružičastu maramu. „To je tradicija koju u Parizu već godinama posmatramo.“ „Izgleda zabavno“, rekla je Teodora. „Da pokušamo?“, predložila je Marija, vodeći računa da joj novi šešir ne padne s glave. Teodora ju je uzela za ruku, pa se počeše pretvarati da plešu, uvijajući se jedna oko druge, a Anja i Milica se zasmijaše toliko da su im krenule suze na oči. „Nema više tanga“, molila je Marija, koja je ostala bez daha. „Moram da se odmorim.“ Ona žena i njen partner nastavili su s plesom, njihove cipele lupkale su po podu, iznova i iznova. Tap, tap, tap. Tap, tap, tap... 1 Vrlo dobro (franc.) 2 Veličanstven (franc.) 3 Volim to. Vrlo je šik, Marija (franc.)
54 Chapter VII Reunited Tap, tap, tap. Tap, tap, tap. Marija woke up and glanced towards the window. Something was trying to get in. Tap, tap, tap. Tap, tap, tap. She jumped out of bed and ran across her bedroom. Two black eyes glimmered through the glass. ‘Nightingale?’ shrieked Marija, yanking the handle open. The little bird flew into the room. ‘This is the best day ever!’ Marija sat cross-legged on the floor and told the bird about her dream. Maybe one day they would go on an adventure together. To Paris. To London. To many exciting places around the world!
55 Sedmo poglavlje Ponovo zajedno Tap, tap, tap. Tap, tap, tap. Marija se probudila i pogledala prema prozoru. Nešto je pokušavalo da uđe u njenu sobu. Tap, tap, tap. Tap, tap, tap. Marija je iskočila iz kreveta i pretrčala preko sobe. Dva mala oka svjetlucala su sa druge strane prozora. „Slavuj?“, iznenadila se Marija i povukla ručku na prozoru. „Vratio si se!“, reče ona oduševljeno kada je mala ptica uletjela u sobu. „Ovo je najljepši dan u mom životu.“ Marija je sjela na pod svoje sobe, prekrstila noge i ispričala ptici svoj san. Možda će jednog dana njih dvoje zajedno poći u avanturu. U Pariz. U London. U toliko uzbudljivih mjesta širom svijeta!
56 Chapter VIII Wishes The Moon woke up. Time whirred to a halt. Moonlight wishes were made from the sweetest of dreams, full of happiness, love, and, most importantly, kindness. And sometimes – only sometimes – the ruler of the sky granted these wishes, opening a magical gateway through the heart of the stars. And on this particular evening, the Moon looked down and smiled. For one night only, it would make their wishes come true. It would send Marija and the Nightingale on one great adventure. A memory they would share forever. *** Moonlight magic shimmered through Marija’s bedroom window and crept over the bed, skipped along the curtains, and danced around the room. Sparks of gold and white burst around the ceiling like festival fireworks. The Moon stole into the dreams of Marija and the Nightingale, sending an energy coursing through them, stronger than any other power on earth. The town clock chimed its final goodnight as the people of Nikšić turned off their lights and went to sleep. Peace rested over Montenegro. The Nightingale awoke first. He raised his wings towards the moon, bathing in its soft, white glow. Warmth flourished within him, soothing his throat, and strengthening his aching body. Golden droplets of song drifted from his beak…
57 Osmo poglavlje Želje Mjesec se probudio. Vihor vremena se zaustavio. Mjesečina je sazdala želje iz najslađih snova, pune sreće, ljubavi i, što je najvažnije, nježnosti. A ponekad – ponekad nebeski vladar odluči da se takve želje ispune i otvori magičnu kapiju avanturi kroz sâmo zvjezdano srce. Baš te večeri, Mjesec je pogledao dolje na Zemlju i nasmijao se. Za samo jednu noć učiniće da se njihove želje ispune. Poslaće Mariju i slavuja u jednu veliku avanturu. Sjećanje koje će dijeliti zauvijek. *** Magija mjesečine zasvjetlucala je kroz prozor Marijine spavaće sobe, uspuzala se uz njen krevet, skliznula među zavjese i zaplesala po sobi. Zlatne i bijele iskre prasnule su po plafonu poput nekog svečanog vatrometa. Mjesec se ušunjao u Marijine snove i u snove slavuja, pa poslao posebnu energiju da njima prostruji, energiju jaču od bilo koje zemaljske sile. Gradski sat otkucao je svoju posljednju uspavanku, a stanovnici Nikšića pogasili su svjetla i pošli na spavanje. Mir je obavio grad. Slavuj se prvi probudio! Podigao je krila prema mjesecu, kupajući se u njegovoj blagoj svjetlosti. Obuzela ga je toplina – smirivši njegovo grlo, ojačavši njegovo bolno tijelo. Zlatne kapljice pjesme potekoše iz njegovog kljuna...
58 Sweet silver moon, throw down your light Throw your magic towards us. Throw it deep into the velvet of night, Let it fall on the children asleep in their beds Give them dreams they can follow, Bring their adventures to life. Let us dream of forever, let us dream of forever, Let us dream the Forever song. Let us dream of forever, let us dream of forever, Let us dream the Forever song. The Nightingale trilled joyfully. Finally, he could sing again! He had been away for only a day. He had tasted the green moss on the top of the castle wall, swooped over the white froth that skimmed the mountain river, breathed in the perfume of pinecones at the top of a tree. It had been beautiful. Breathtaking. Yet he had never forgotten about Marija, the young girl who had saved him. Something fierce surged through him. Courage. Happiness. Friendship. Suddenly, a silver silhouette rose from Marija’s bed. The Nightingale could scarcely breathe. Moonlight magic was unravelling before him, and it was beautiful.
59 Slatki srebrni mjeseče, prospi svoju svjetlost, prospi svoju magiju na nas. Prospi je duboko po ovoj plišanoj noći, neka padne po usnuloj djeci, podari im snove koje će da prate, njihove avanture neka se ostvare. Da sanjamo zauvijek, da sanjamo zauvijek, da sanjamo Vječnu pjesmu. Da sanjamo zauvijek, da sanjamo zauvijek, da sanjamo Vječnu pjesmu. Slavuj je radosno zacrvkutao. Konačno je ponovo mogao da pjeva! Nije ga bilo samo jedan dan. Okusio je zelenu mahovinu na vrhu zida bedema; obrušio se nad bijelim injem po ivici planinske rijeke, udahnuo miris šišarki na vrhovima borova. Bilo je divno. Oduzimalo je dah. Ali nije zaboravio na Mariju, djevojčicu koja ga je spasila. Nešto je oštro prostrujalo njegovim tijelom. Hrabrost. Sreća. Prijateljstvo. Iznenada, neka srebrna silueta podigla se s Marijinog kreveta. Slavuj joj je priletio, jedva se usuđivao da diše. Magija mjesečine prosula se pred njegovim očima. Prizor je bio divan.
60 Chapter IX Moonlight Magic Marija opened her eyes, her cheeks shimmering pink with excitement. She stretched out her arms to keep her balance, marvelling at the way she could float in the air. ‘I can fly, little bird!’ she said. ‘I can really fly!’ She drifted up to the open window and waited until the Nightingale hopped up beside her. The wind then picked them up on the gentlest of breezes and carried them up into the velvet black sky – towards the North Star, and a night of adventure. ‘I dreamt we would see the world together, little Nightingale. You and me and all of my friends.’ The Nightingale’s heart swelled with happiness. I wished for the same thing, too, Marija.
61 Deveto poglavlje Mjesečeva magija Marija je otvorila oči, obrazi su joj se zarumenjeli od uzbuđe nja. Raširila je ruke da održi ravnotežu, čudeći se kako je odjednom mogla da lebdi u zraku. „Ja mogu da letim, ptičice moja!“, rekla je. „Ja zaista mogu da letim!“ Vinula se kroz prozor i zaustavila da sačeka slavuja. Slavuj je dolepršao do nje. Vjetar ih je tada uznio kroz plišano crno nebo – ka zvijezdi Sjevernjači i noći punoj avantura. „Sanjala sam da ćemo vidjeti svijet zajedno, mali slavuju. Ti i ja i svi moji prijatelji.“ Slavujevo srce ispunilo se srećom. I ja sam to poželio, Marija.
64 Chapter X City lights Marija and the Nightingale headed down into London. Pigeons homed in beside them, guiding them down, down, down – towards a square filled with tourists and feathers and a statue of Admiral Nelson. Church bells chimed; buses and taxis honked beneath them. It was so different from the gentle bustle of Nikšić. Red chimneys formed a pathway of brick dots that would lead them into the heart of Trafalgar Square, a popular tourist spot guarded by four bronzed lions. Water spurted from a fountain, spraying cold droplets down over the shrieking tourists. ‘We’re here,’ said Marija excitedly. ‘We’ve finally made it to London!’ The Nightingale stopped and pecked at breadcrumbs that lay scattered on the ground. London had delicious food, too. A man, with a painted silver face and silver suit, stood beside the fountain, whilst the tourists gathered and watched. He pulled out a silver umbrella and held it above his head. Water shot out from the tip of the umbrella, then rained back over him as the crowd clapped and cheered. The man spun around and then shook the wet umbrella at the audience. The crowd laughed even more. ‘Matija would love that,’ said Marija, wishing she had some pennies to throw to him. Another artist, dressed in stripy jacket and trousers, sat in the middle of the Square drawing caricatures. People gathered around, laughing at his funny creations. ‘If I had time I would let him draw me,’ declared Marija. ‘It would be so much fun!’ But the picture would have to wait for another time – perhaps when she came with her friends and family. Buckingham Palace, home to the Queen, lay just ahead of them, a creamy gold building that housed a thousand secrets. There were tiny windows everywhere, reminding Marija of an advent calen
65 Deseto poglavlje Svjetla grada Marija i njen slavuj ustremili su se ka centru Londona. Golubovi su im se pridružili i vodili njihov put nadolje, nadolje, nadolje – prema trgu punom turista i prema statui Lorda Nelsona. Zvonila su crkvena zvona; autobusi i taksiji pod njima trubili su svojim sirenama. Sve se toliko razlikovalo od nikšićke tihe zbrke. Crveni dimnjaci istačkali su stazu koja će ih voditi do Trafalgar skvera, popularne turističke destinacije, na kojoj su četiri bronzana lava čuvala svoju teritoriju. Voda je iskakala iz fontane i prskala svojim hladnim kapljicama iznenađene turiste. „Tu smo“, rekla je Marija uzbuđeno. „Konačno smo stigli u London!“ Slavuj se zaustavio i počeo kljucati korice hljeba pobacane po ulici. London je, takođe, imao ukusnu hranu. Neki čovjek, sa srebrnom bojom na licu i u srebrnom odijelu, stajao je kraj fontane, a oko njega se bijahu skupili radoznali turisti. Otvorio je srebrni kišobran i stavio ga iznad glave. Iz vrha kišobrana počela je da prska voda, a onda ga prelila u mlazovima, dok ga je publika bodrila i aplaudirala mu. Čovjek se zavrtio pa počeo da trese svoj mokri kišobran u pravcu publike. Gomila se još glasnije smijala. „Matiji bi se ovo dopalo“, rekla je Marija i poželjela da ima nekolika penija da dobaci ovom čovjeku. Umjetnik u štraftastoj jakni i štraftastim pantalonama, sjedio je na sredini trga i crtao karikature. Oko njega se skupio narod i smijao njegovim smiješnim kreacijama. „Kada bih imala vremena, voljela bih da nacrta i moju karikaturu“, izjasnila se Marija. „To bi bilo veoma zabavno!“ Ali karikatura je morala da sačeka neko drugo vrijeme – možda kad se vrati ovamo sa prijateljima i porodicom. Bakingemska palata, kraljičin dom, prostirala se pod njima. Staro zdanje boje blijedog zlata koje je čuvalo hiljade tajni. Svuda po njoj bijahu istačkani prozori, koji su podsjećali Mariju na neki crkveni ka
66 dar with paper windows and surprises. Soldiers, standing inside wooden boxes, guarded the Queen and kept intruders out. They wore rich, red tunics with giant silver buttons, and black fluffy hats that reminded Marija of toy soldiers. ‘They’re the Queen’s Guards,’ whispered Marija. ‘They guard the Palace and everyone in it.’ The guards stepped out onto the gravel and marched up and down. Marija frowned. If only she could peek inside the palace. Did Her Majesty drink tea in the morning? Did she build snowmen in the winter whilst her corgis nipped at her ankles? What about the royal crown? Did she wear it to bed or when she did the ironing? Did the Queen even own an iron? Marija had a list of questions she wanted to ask the great Queen of England, but if she wanted to visit all of London tonight, then her curiosity would have to wait. Getting an appointment to see the Queen was not going to be easy! She thought of her family, and what they would do if they were here. Mum would want to go to the theatre; Dad would love a trip to Pinewood Film Studios; Matija would love the Cutty Sark in Greenwich, where he could pretend he was climbing aboard a real pirate ship. There was so much her family would love about this great city. The Nightingale nudged against her shoulder eager to spread his wings and fly. They rose back up into the sky, leaving the City of London glimmering beneath them. If anyone looked up, they would see a dash of silver streaking across the skyline. Marija and the Nightingale.
67 lendar sa malim papirnim prozorima iza kojih su se krila iznenađenja za svaki dan. Vojnici, u njihovim drvenim stražarskim kućama, čuvali su kra ljicu i držali nametljivce na odstojanju. Na sebi su imali bogate crvene tunike, sa ogromnim srebrnim dugmadima, kao i crne paperjaste kape. Mariju su podsjećali na limene vojnike. „Zovu ih Kraljičinom gardom“, prošaputa Marija. „Oni čuvaju Palatu i svakoga ko je u njoj.“ Stražari iskoračiše na šljunak i krenuše maršom naprijed i nazad preko dvorišta Palate. Marija se namrštila. Kad bi samo mogla malo da proviri i vidi šta se zaista dešava u Palati. Da li Njeno visočanstvo zaista pije čaj čim se probudi ujutru? Da li istrčava na snijeg da napravi sneška, dok čuveni korgiji njuškaju oko njenih hladnih članaka? A šta je sa njenom kraljevskom krunom? Da li je nosi i dok spava ili, na primjer, kad pegla? Da li kraljica uopšte posjeduje peglu? Marija je imala cijeli niz pitanja koja je htjela da postavi kraljici Engleske. Ali, pošto je planirala da obiđe London za noć, njena radoznalost moraće da sačeka. Zakazati sastanak sa kraljicom neće biti lako! Sada se sjetila svoje porodice i poželjela da su sa njom. Mama bi otišla u pozorište i gledala neki mjuzikl. Tata bi volio da posjeti Pajnvud film studio, a Matija Kati Sark, u Griniču, gdje bi mogao da se pretvara kako se penje na pravi gusarski brod! Toliko je toga u ovom velikom gradu što bi se njima svidjelo. Slavuj ju je kljucnuo u rame, sa željom da raširi krila i poleti. Podigoše se ponovo visoko u nebo. London je svjetlucao ispod njih. Da je bilo ko pogledao iznad sebe, vidio bi samo tanku srebrnu prugu koja juri po londonskom nebu. Mariju i njenog slavuja.
68 Chapter XI Golden Notes A dome appeared before them. It was grander than anything Marija had ever seen before. She was excited. She had learnt about the world-famous Royal Albert Hall at music school back in Nikšić. Performers from every corner of the globe came here to perform. ‘Thank you, Moon,’ Marija whispered, spinning in the air. ‘Thank you for this magical night.’ The Nightingale rested on Marija’s shoulder and let a warm trill burst from his throat. Golden notes fill the world with song, Strengthen sad hearts, fill them deep with love Bring hope for today, for tomorrow, and forever Treasure those memories, embrace a new day Let us dream of forever, let us remember forever, Let us sing for forever, the Forever song. Marija smiled and ruffled the bird’s feathers. It was the sweetest sound she’d ever heard. ‘Shall we stay and listen?’ she asked, as the orchestra pom-pommed beneath them. The Nightingale brushed gently against her. ‘Good.’ It was all the encouragement Marija needed. A breeze blew over them as they sat on the rooftop and listened. ‘Are you cold? Hungry?’ she asked as the Nightingale trembled beside her. ‘I know someplace else we can go. There might even be food.’ They rose back up into the sky – onwards over rooftops and grey statues. The wind blew gently behind them, pushing them forwards, guiding them onwards on their magical journey. In the distance was the Tower of London, a thick, metal bridge
69 Jedanaesto poglavlje Zlatne note Pred njima se podigla neka kupola. Bila je veličanstvenija od ičega što je Marija ikada vidjela. U školi je učila o svjetski čuvenom Rojal Albert holu. Klasični i popularni muzičari: Pink Flojd, Bitlsi, Kraljevski filharmonijski orkestar – izvođači iz svih krajeva svijeta dolazili su da sviraju u Rojal Albert holu! „Hvala ti, mjeseče“, šaputala je. „Hvala ti za ovu magičnu noć.“ Slavuj se naslonio na Marijino rame i pustio da toplo ushićenje ispuni njegovo grlo. Zlatne note ispunite svijet pjesmom, osnažite tužna srca, ispunite ih ljubavlju do dna, donesite nadu za danas, za sjutra, za vječnost. Sačuvajte sjećanja, prigrlite novi dan, da sanjamo zauvijek, da sjećamo se zauvijek, da pjevamo zauvijek Vječnu pjesmu. Marija se nasmijala i razbarušila perje slavuju. Bio je to najslađi zvuk koji je ikada čula. „Hoćemo li ostati da slušamo?“, pitala je dok je muzika odjekivala pod njima. Slavuj se privio uz nju. „Dobro.“ Bilo je to ohrabrenje koje je Mariji bilo potrebno. Povjetarac je pirkao iznad njihovih glava dok su sjedjeli na krovu i slušali muziku. „Da li ti je hladno? Jesi li gladan?“, upitala je Marija slavuja koji je drhtao pored nje. „Znam još jedno mjesto do kojeg možemo da pođemo. Možda tamo bude i neke hrane.“ Ponovo su se vinuli u nebo – naprijed, preko krovova i sivih statua. Vjetar je duvao za njima, gurao ih naprijed i predvodio ovo njihovo magično putovanje. U daljini su vidjeli London tauer. Masivni metalni most spajao
70 that provided a crossing between the two sides of the city. Rooks, all black and sooty, leapt from the towers, screeching as boats honked loudly over the Thames. Was it true that ghosts haunted the many tunnels and dark alleyways that ran around it? They had learnt so much about England at school: Queen Anne Boleyn, Thomas à Becket. Both had spent time in the gruesome prison tower. There were even stories of William the Conqueror roaming the rubble-floored dungeons! Marija shivered at the thought, and flew down to rest on a window ledge, the glass pane above it patched together with metal crosses. ‘No one’s allowed this close to the tower,’ she whispered. ‘We need to be quiet.’ Inside the tower was a stocky-looking man. He was dressed in a red tunic with thistles embroidered on the front. On his head was a funny black hat, and he was holding a golden staff. ‘He’s called a Beefeater,’ said Marija. ‘He guards the Tower and the Queen’s jewels.’ The Beefeater moved forward, as though sensing he was being watched. ‘Who’s out there? Away with you!’ Marija gasped and ducked back into the shadows, her heart beating fast. ‘Quick! He can see us!’ The Nightingale flitted around her feet, desperate to stay close. The guard stomped up and down, rattling the windows, checking no one was trying to steal the famous crown jewels. Finally, he reached the far corridor, and Marija and the Nightingale slipped away. ‘That was close,’ giggled Marija. ‘Nobody wants to be captured by a Beefeater!’ Next stop was Greenwich, a part of London steeped in mystery and time. Craft markets and cafés overflowed with families and tourists. Steamboats and powerboats chugged along the River Thames, spinning up soft white spray. The Nightingale was hungry, and he flew on ahead, towards a side street where a man in brown overalls was selling pies and cakes. The man dropped a pastry to the ground, and as he bent to pick it up,
71 je dva dijela grada. Vrane, crne i čađave, odskakivale su sa tvrđave i skričale dok su brodovi glasno trubili ploveći Temzom. Da li je istina da duhovi obilaze tunele i mračne prolaze oko rijeke? Toliko su učili o Engleskoj u školi: kraljica Ana Bolejn, Tomas A. Beket. Oboje su proveli neko vrijeme u odvratnom zatvoru u kuli. Bilo je čak priča i o Viljemu Osvajaču, koji je znao da luta tamnicama s ruiniranim podovima. Marija se stresla pri toj pomisli i sletjela da se odmori na prozoru tvrđave koji je bio optočen rešetkom od metalnih krstova. „Nikome nije dozvoljeno da priđe kuli ovako blizu“, prošaputala je. „Moramo da budemo tihi.“ Unutar tvrđave nalazio se neki čovjek zdepastog izgleda. Bio je odjeven u crvenu tuniku sa izvezenim čkaljem. Nosio je smiješni crni šešir, a u ruci držao nešto zlatno. „Zovu ga Bifiter“, rekla je Marija. „On čuva tvrđavu i kraljičine dragulje.“ Bifiter krenu naprijed kao da je znao da ga posmatraju. „Ko je to napolju? Odlazi odavde!“ Marija je zaustavila dah i zagnjurila se u sjenku, dok joj je srce lupalo. „Brzo! Može da nas vidi!“ Slavuj je lepršao kraj njenih stopala, želio je samo da ostane blizu nje. Stražar je koračao gore-dolje – od udara njegovih koraka tresli su se prozori – i provjeravao da li je to neko pokušao da ukrade čuvene krunske dragulje. Konačno, kada je stigao do kraja hodnika, Marija i slavuj se iskradoše. „Zamalo“, zasmija se Marija. „Niko ne želi da ga uhvati Bifiter.“ Sljedeća stanica bila je Grinič, dio Londona koji se natapao drevnim misterijama. Živahni vašari puni različitih zanata i njegovi kafići bili su preplavljeni porodicama i turistima. Parobrodi i motorni čamci soptali su rijekom Temzom, stvarajući mekanu bijelu pjenu na površini rijeke. Slavuj je bio gladan i proletio je ispred Marije prema sporednoj ulici u kojoj je neki čovjek u kafenom kombinezonu prodavao pite i kolače. Tom čovjeku ispade jedna pitica na zemlju i, dok se saginjao da je dohvati,
72 the Nightingale flitted in and snapped up a few delicious crumbs. ‘Now you aren’t hungry any more,’ laughed Marija as the man shooed him away. She turned towards the River Thames, a smile creeping over her face. ‘There’s one place we must go and see.’ She ran down the street, the Nightingale fluttering high over her shoulder until they reached a magnificent ship, the size of a dozen whales. Pale wood, rich golden edging, and glorious white sails rose before them. ‘Nightingale – meet the Cutty Sark, the world-famous tea-clipper. Sailors used to carry tea across the ocean,’ said Marija excitedly. The Nightingale flew up and rested on the highest point of the ship. He wasn’t sure if he would enjoy being at sea. Or on a boat. He preferred the feel of greenery and woodlands around him. Marija climbed on board and followed a group of tourists as a man dressed in a captain’s outfit told them all about the ship. Marija promised herself that she would tell Matija all about it when she got back home. Tired, but buzzing with new and exciting knowledge, Marija and the Nightingale headed back up into the skies. There was one place outside of London that they still had to see: a city with dreaming spires and gargoyles.
73 slavuj proletje ispod njega i zgrabi nekolio ukusnih mrvica. „Sada više nijesi gladan“, smijala se Marija gledajući kako čovjek tjera njenu pticu. Okrenula se prema Temzi i onda se osmijeh razvuče njenim licem. „Postoji jedno mjesto koje moramo da posjetimo.“ Potrčala je niz ulicu, mali slavuj je lepršao iznad njenog ramena, dok nijesu stigli do veličanstvenog broda, veličine desetine kitova. Bijelo drvo, bogati pozlaćeni ram i slavna bijela jedra uzdizala su se pred njima. „Slavuju – upoznaj Keti Sark, svjetski čuveni kliper za čaj. Njime su mornari prevozili čaj preko okeana“, rekla je Marija uzbuđeno. Slavuj je odletio i smjestio se na najviši vrh broda. Nije bio siguran da li bi mu se svidjelo da bude na moru. Ili na brodu. Više je volio da osjeti oko sebe zelenilo i šumu. Marija se popela na palubu i pratila grupu turista kojoj je neki čovjek u kapetanskoj uniformi prepričavao priče o brodu. Marija je sebi obećala da će, čim se vrati, ispričati Matiji sve što je tada saznala. Iako je bila umorna, jer su joj u mislima odjekivala sva nova i uzbudljiva saznanja, Marija se sa svojim slavujem ponovo vinula u nebo. Postoji još jedno mjesto, van glavnog grada, koje je morala vidjeti prije nego se njihovo putovanje završi: jedan grad pospanih tornjeva i gargojla.
76 Chapter XII Dreaming Spires Oxford – home to music, theatre, and an age-old university. Students from all over the world came to study within its hallowed walls. At Christmas, a time Marija loved more than any other, the city transformed into a magical grotto. Wooden cabins sold unusual and exciting gifts as the annual festive market took over the main street. Warm, spicy drinks, chocolate doughnuts, and cinnamon cakes meant there were plenty of delicious things to eat. A giant Christmas tree was placed in the middle of Broad Street, whilst families and shoppers stopped and listened to the lantern-carrying carollers. Now, with winter almost over, and spring fast approaching, the streets were full of entertainers: fire-throwers, tight-rope walkers – even juggling acts. All of them happy to entertain the visitors that flooded this historical city, especially now it was getting warmer. Film crews swarmed the streets, with cameras and actors and costumes, desperate to recreate a bygone era. A group of students, dressed in black gowns and caps, posed for a photo beneath the Bridge of Sighs. ‘Some of the world's greatest authors wrote their books here,’ said Marija as they drifted into the main street. ‘Stories about magical compasses and mischievous white rabbits.’ The Nightingale settled onto a wall beside her. Mischievous rabbits didn’t sound like fun. Marija jumped out of the way as a cyclist with a basketful of books sped past. ‘Watch out!’ the student shouted ringing a bell. Marija wondered what would it be like to study here, to walk through Oxford with music books tucked under her arm? She would wear a black gown and learn about art and drama, or architecture and history. How exciting it would be! Ahead of them was a dome-shaped building called the
77 Dvanaesto poglavlje Sanjivi tornjevi Oksford – dom muzike, pozorišta i jednog starog univerziteta. Studenti iz cijelog svijeta dolazili su da studiraju među njegovim posvećenim zidinama. Božić je praznik koji je Marija voljela više nego ijedan drugi. Grad se tada transformiše u magične grote. Na drvenim tezgama prodaju se neobični i uzbudljivi darovi. Praznični vašar prekrio je cijelu glavnu ulicu. Topla začinjena pića, krofne sa čokoladom, kolači sa cimetom i još mnogo ukusne hrane čekalo je da se proba. Ogromna božićna jelka bila je smještena u Broud stritu. Porodice i užurbani kupci zaustavljali su se da čuju pjesme pjevača koji su prolazili ulicama noseći lampe. Ulice su bile pune zabavljača, onih koji su bljuvali vatru, onih koji su hodali po konopcima – bilo je čak i žonglera. Svi su oni voljeli da zabave posjetioce koji su preplavili ovaj istorijski grad. Glumačke ekipe vrvjele su gradom, s kamerama i u kostimima, u želji da ožive davno prošlo doba. Grupa studenata, u crnim odorama i s kapama, namjestila se za fotografisanje pod Mostom uzdaha. „Neki od najvećih svjetskih pisaca svoje romane napisali su ovdje“, rekla je Marija dok su se kretali ka glavnoj ulici. „Priče o zločinima, magičnim kompasima i nevaljalim bijelim zečevima.“ Slavuj se smjestio na zid blizu Marije. Nevaljali zečevi nijesu mu baš izgledali zabavno. Marija je poskočila da bi se sklonila s puta biciklisti koji je s korpom punom knjiga projurio kraj nje. „Pazite!“, uzviknuo je biciklista. Marija se zapitala kako bi bilo studirati ovdje? Šetati trgom sa knjigama o muzici pod rukama. U posebnim prilikama imala bi crnu odoru i učila bi o umjetnosti i drami, ili o arhitekturi i istoriji. Kako bi sjajno to bilo! Pred Marijom i njenim slavujem našlo se i zasvođeno zdanje zvano
78 Sheldonian Theatre, designed by Sir Christopher Wren. Classical music blasted from the rooftop; twelve stone heads adorned its perimeter, each of them glaring down at the many passers-by. The clack of hooves interrupted Marija’s thoughts. Eager to see, she ran through a wrought-iron gateway that led towards the bridge, the Nightingale trailing behind her. Where was it coming from? How was it possible? Surely horses didn’t clatter through the streets of Oxford? A man with a black top hat stepped out of the shadows carrying an old suitcase. He clashed two coconut shells together whilst a group of tourists hung on to his every word. ‘He’s telling a ghost story,’ said Marija moving in closer to listen. ‘About a veiled lady who walks the streets during the night, before disappearing into the labyrinths that run beneath the city. A highway man saves her, but then his horse mysteriously vanishes. Nobody knows what happened to it.' The young explorers searched out every corner of Oxford. They drifted through the back alleyways, down towards the river, past Brasenose College, and Corpus Christi. Oxford boasted thirty-eight colleges, with students coming from all over the world. Every alleyway offered up gargoyles and statues and mystery. 'We need to go, little bird,' said Marija stifling a yawn. ‘There are many other places we still need to visit.’ The Nightingale ruffled his feathers. He was tired, yet he wanted this magical night to last forever. They’d flown across the world and seen so many things. Beautiful, exciting things. They rose up into the sky as the stars bowed low before them. The Moon reached out its shimmering fingers and traced a silvery path that would lead them on to their next great adventure. The Nightingale opened his beak and sang. He sang for yesterday, for today, and for everything they would face tomorrow. He sang of beauty, of hope: a song that would stay locked in his heart forever.
79 Šeldonovo pozorište, koje je dizajnirao arhitekta Kristofer Ren. Klasična muzika odzvanjala je s krova, a dvanaest kamenih glava ukrašavale su njegov opseg i blistale pred očima mnogih prolaznika. Klopot kopita prekinuo je Marijine misli. U želji da vidi potrčala je kroz kapiju od kovanog gvožđa koja je vodila ka mostu. Slavuj ju je pratio u stopu. Odakle je dolazio? Kako je bio moguć? Zasigurno konji ne mogu jurišati ulicama Oksforda? Neki čovjek sa visokim šeširom i u crnom odijelu iskorači iz sjenke noseći stari kofer. Razbio je dva kokosova oraha jedan o drugi, dok je grupa turista upijala svaku njegovu riječ. „Mislim da sada priča neku priču o duhovima“, reče Marija. „O nekoj dami sa velom koja noću hoda ulicama, a onda nestane u lavirintima koji se protežu pod gradom. Neki drumski razbojnik je spasi, ali onda njegov konj misteriozno nestane. Niko ne zna šta se desilo s njim.“ Mladi istraživači zašli su u svaki kutak Oksforda. Strujali su zabačenim uličicama, spustili se do rijeke, prošli kraj Brejzoun koledža i Korpus Kristija. Oksford se ponosio sa svojih trideset i osam koledža, dok su njihovi studenti dolazili iz svih krajeva svijeta. U svakoj ulici bilo je gargojla, i statua, i misterije. „Moramo da idemo, ptico mala“, prošaputala je Marija i suzbila zijevanje. „Postoji toliko mjesta koja još moramo da posjetimo.“ Slavuj je stresao svoja krila. Bio je umoran, ali je, ipak, želio da ova magična noć traje zauvijek. Letjeli su svijetom i vidjeli mnoge znamenitosti. Divne ljude, uzbudljive događaje. Podigli su se u nebo, zvijezde su se poklonile pred njima. Mjesec je ispružio blistave prste, a njegova srebrna staza povešće ih u novu veliku avanturu. Slavuj je otvorio kljun i zapjevao. Pjevao je za juče, za danas i sjutra. Pjevao je o ljepoti, o nadi: pjesmu koja će ostati zaključana u njegovom srcu zauvijek.
80 The river runs wild; raindrops fall in a whisper. The Nightingale swoops over mountains and lakes As free as the wind, as light as first snow – With hope for forever, a song for the world. The city lights up like a firefly ball; Turrets and chimneys rise high in the sky Mighty glass buildings, narrow streets full of chatter Sing, little bird, sing the Forever song. Loving, tender, happy and free The Nightingale sends us his sweet, golden trill A song rich with hope A song rich with joy Sing to us forever – the Forever song
81 Rijeka divlje teče; kišne kapi utapaju se uz šapat. Slavuj nadlijeće preko planina i jezera, slobodan poput vjetra, lagan poput prvog snijega – s nadom za vječno, s pjesmom za svijet. Grad počinje da svjetluca kao žarulja svica. Kule i dimnjaci dižu se ka nebu. Moćna staklena zdanja, uske uličice pune žamora… Pjevaj, ptico mala, pjevaj Vječnu pjesmu. Mio, nježan, srećan i slobodan, slavuj zemlji šalje svoje slatko zlatno ushićenje – pjesmu punu nade, pjesmu punu radosti… Pjevaj nam zauvijek – Vječnu pjesmu. Vječnu pjesmu.
82 Napomene i objašnjenja Ajfelov toranj (franc. la Tour Eiffel) – najpoznatija građevina u Parizu, simbol grada avantura – uzbudljivo, izazovno iskustvo; neizvjesno putovanje, pustolovina Bakingemska palata (engl. Buckingham Palace) – dom britanskih monarha i poznata turistička atrakcija Londona bandana – pamučna marama, jarkih boja, javlja se kao dio kaubojske odjeće, a u popularnoj kulturi od šezdesetih godina 20. vijeka bdjeti – biti budan, ne spavati, provoditi besanu noć; (nad kim, nad čim) voditi brigu o kome ili o čemu (npr. bdjeti nad sudbinom zemlje) bedem – debeo i visok zid podignut za zaštitu tvrđave ili grada beretka– okrugla pljosnata kapa s peteljkom na vrhu, u modu ulazi početkom 19. vijeka, francuska kapa Bifiter (engl. Beefeater) – ceremonijalni čuvar u Londonskoj tvrđavi bljuzgavica– vlažno vrijeme sa sitnom kišom i mokrim snijegom, lapavica, susnježica; raskvašen snijeg s blatom I vodom boćanje– igra na otvorenom prostoru u kojoj igrači nastoje svoje kugle (boće) što više približiti cilju – maloj kugli (balinu, bulinu) čkalj – dvogodišnja zeljasta biljka, s listovima prošaranim bijelim prugama I krupnim crvenim cvjetovima, gujina trava, bijeli stričak, gospin trn, sjekavica Demi Lovato – Demetria Devonne Lovato, američka pjevačica i glumica rođena 1992. godine u Albukerkiju, u Novom Meksiku dereglija– rječno plovilo, služi za prevoz tereta, nema svoj pogon, ravnog je dna desert – jelo koje se služi poslije glavnog jela, poslastica (kolač, voće, kompot, sladoled…) filharmonijski orkestar – veliki, svečani orkestar fontana – vodoskok garda – tjelesna straža vladara ili šefa države gargojla – izbočeni vrh žlijeba krova za oticanje vode, u srednjem vijeku na gotičkim katedralama predstavljeni su kao groteskne ptice, čudovišta ili zvijeri koje izbacuju vodu
83 Grinič (engl. Greenwich) – dio Velikog Londona u kojem je bila kraljevska zvjezdarnica, a sada se nalazi muzej (kroz Grinič, prema konvenciji iz 1884.godine, prolazi zamišljeni nulti meridijan, polazište za određivanje geografske dužine I vremena na cijeloj zemlji) grota – špilja, pećina; uski prolaz halapljivo – proždrljivo inje– naslaga bijelog sitnozrnastog leda nastala smrzavanjem kapljica magle ili oblaka u dodiru s rastinjem (travom, granjem i sl.) karikatura – crtež koji predstavlja karakteristične crte neke osobe, predmeta, događaja, pojava…, tako da djeluju smiješno karusel – zabavni vrtuljak; ringlšpil Kati Sark (engl. Cutty Sark) – brod-muzej iz 19. vijeka usidren na Temzi kidisati – navaliti, navaljivati, nasrtati kliper– vrlo brz i prostran trgovački jedrenjak klopot – isprekidan zvuk koji nastaje pri udaranju predmeta o predmet, pri radu motora, mašine i sl.; kloptanje, klepet; topot. korgi (engl. Pembroke Welsh Corgi) – rasa pasa porijeklom iz Velsa, najmanja i najstarija pasmina ovčarskih pasa, koja datira iz 11. Vijeka koštac – rvački zahvat; borba, okršaj krčkati (se) – tiho ključati, ključati na laganoj vatri (o varivu, žitkom jelu) Kristofer Ren (engl. Sir Christopher Wren) – engleski naučnik i arhitekta iz 17.vijeka kroasan – vrsta slatkog peciva od lisnatog tijesta Ledena kraljica (danski Snedronningen) – bajka Hansa Kristijana Andersena, objavljena 1845. godine, govori o borbi između dobra i zla London Tauer (engl. London Tower) – srednjevjekovna tvrđava u istorijskom središtu Londona, uz sjevernu obalu Temze losos – vrsta crvenkaste ribe iz porodice pastrmki, koja živi u sjevernim morima Mulen ruž (franc. Moulin Rouge) – čuveno francusko mjuzikl-pozorište Notr Dam (franc. Notre Dame) – stari francuski naziv za Majku Božju, a po tome i za crkve koje su joj posvećene (najpoznatija je ranogotska crkva u Parizu iz 13–14. vijeka) odora – svečana odjeća, odijelo (obično starinsko) opseg – ukupna dužina spošljašnjih rubova neke površine (opseg
84 kruga); granice nečega, okvir nečega, domet,djelokrug orlov nokat – dekorativna puzavica, s mirisnim cvjetovima koji prelaze u dekorativne crvene bobice Pajnvud studio (engl. Pinewood Studios) – čuveni londonski filmski i televizijski studio pastuh/pastuv – neuškopljen konj; ždrijebac poklič – riječ ili skup riječi kojima se izražava kakav osjećaj, usklik, poklik; pozivkoji izražava ideju, geslo, parolu i sl. presahnuti – presušiti, uvenuti ptičja perspektiva – panoramski prikaz, pogled sa visine purpurni – koji je ljubičastocrven Rojal Albert Hol (engl. Royal Albert Hall) – koncertna dvorana u Londonu rolerkoster (eng. roller coaster) – voz u zabavnim parkovima koji koristi okvir podignutih šina, dizajniranih sa teškim okretima, strmim padovima i inverzijama šćućuriti – šćućuriti (se), saviti se, skupiti se, zgrčiti se od hladnoće, straha, radi skrivanja i sl.; priviti se uz nekoga ili uz nešto somot – vrsta mekanog materijala, baršun soptati – teško disati (obično za životinje); dahtati tango – vrsta latinoameričkog plesa; muzika za tu vrstu plesa Tauerbridž (engl. Tower Bridge) – pokretni most preko Temze, sagrađen je u drugoj polovini 19. vijeka torpedo – bomba velike brzine koju izbacuje podmornica Trafalgar – jedan od centralnih londonskih trgova (ime je dobio po rtu na atlantskoj obali Španije između Gibraltarskih vrata i luke Kadiz, mjesto gdje je 21. 10. 1805. britanska flota pod admiralom H. Nelsonom potukla udruženu francusku i špansku flotu) vrpoljiti se – nemirno sjedjeti, ležati ili stajati; meškoljiti se; vrzmati se zbrka – neskladna mješavina stvari, bića ili pojmova; nered; pometnja, metež žamor – žagor, šum mnogih glasova, razlijeganje raznih zvukova žongler – umjetnik koji vješto baca uvis i hvata uruke više predmeta
Marija Kotri 2002. - 2016.
88 Looking through family and school photo albums, we find the familiar face of our beloved Marija. We remember her first steps, the games she loved to play, and the many precious words and moments that came from time spent together. We remember her beauty, her energy, and her exemplary manners. We remember Marija’s talents, her values, and many successes. Marija’s energy left a permanent mark on all those who knew and loved her. Family meant everything to Marija. Her childhood was enriched by her parent’s dedication to love and understanding; to learning true values and the meaning of happiness. Her life was stimulated through play, travel and literature. All of these things made Marija the wonderful, talented individual that she was. Painting, dancing, and sports were important to her. Equally so was her passion for music. She fulfilled her desire to attend the music school in Niksic, where she received an ‘honours’ playing the piano. Such was her talent that she went on to represent the school in music competitions, where she received outstanding results and awards. Marija attended the ‘Olga Golović’ Elementary School. She was an outstanding student and finished the 8th grade with top marks. Since her first day at school, Marija set herself apart with her demeanour, hard work and results. Her kindness, cheerful nature, and enthusiasm made her a popular student. She was always smiling, oozing positivity and energy. Her ability to accept differences and help friends in need, especially those with disabilities, highlighted her emotional and compassionate nature. Her friendly approach and immense understanding of human nature brought joy to all those who knew her. Marija belonged to a group of exceptional and gifted students. Besides music, she possessed a natural talent for dancing, acting, artistic and literary creativity, and photography. She was also a member of the rhythm and drama club and performed at numerous events, both in school and around the city. Marija enjoyed drawing, painting, and artistic expression. Her feelings and inner beauty flowed through her work. Nature and the environment inspired Marija. The complexity of her work was far beyond her years, especially in photography where she possessed a natural gift to perceive what was so special about na
89 Prelistavajući stranice porodičnih i školskih albuma često nailazimo na poznato i drago llice naše Marije. Prisjećamo se njenih prvih koraka, njenih igara, riječi i zajedničkih trenutaka. Prisjećamo se ljepote koju je posjedovala, energije koju je prenosila i primjernog vaspitanja. Razgovaramo o Marijinim talentima, vrijednostima i uspjesima. Marija je djevojčica koja je svojom pojavom, energijom i djelima ostavila trajan pečat u vremenu i životima onih koji su je poznavali. Porodično okruženje je uticalo da Marijino djetinjstvo bude srećno, ispunjeno razumijevanjem i ljubavlju. Roditelji su joj uvijek bili posvećeni. Usmjeravali su je ka pravim životnim vrijednostima i nastojali da u svakom trenutku bude srećna. Pružali su joj kvalitetno odrastanje, protkano igrom, putovanjima i čitanjem odabrane dječije literature. Sve je to doprinijelo da se Marija izgradi u veselu, radoznalu i pametnu djevojčicu. Prema interesovanjima pohađala je škole crtanja, plesa i sporta. Ostvarila joj se želja da svira klavir i ide u muzičku školu. Nižu muzičku školu u Nikšiću završila je sa odličnim uspjehom, a kao jedan od talentovanih učenika, predstavljala je školu na takmičenjima, gdje je postizala zapažene rezultate i osvajala nagrade.... Marija je učila u O.Š. „Olga Golović“. Sa odličnim uspjehom i svim peticama završila je osmi razred. Od početka školovanja Marija se isticala svojim vaspitanjem, radom i rezultatima. Njena ljubaznost, vesela priroda i entuzijazam učinili su da postane omiljena u školi. Uvijek nasmijana, zračila je pozitivnošću i energijom koja pokreće. Emotivna i saosjećajna, prihvatala je različitosti i pružala pomoć svojim drugarima, a naročito djeci sa smetnjama u razvoju. Svojim vedrim duhom i humanim postupcima jačala je njihove mogućnosti i činila ih radosnim. Marija je pripadala grupi izuzetnih i darovitih učenika. Pored muzike, posjedovala je talenat za ples, glumu, likovno i literarno stvaralaštvo i fotografiju. Djevojčica je, kao član ritmičke i dramske sekcije, nastupala na brojnim priredbama u školi i gradu. Uživala je u crtanju, slikanju i likovnom izrazu. Svoja osjećanja i unutrašnju ljepotu pretakala je u svoje crteže. Inspiraciju je dobijala u prirodi i okruženju. Tako su nastajala djela koja po svojoj vrijednosti i složenosti prevazilaze mogućnosti njenog uzrasta. Kao rijetki njeni vršnjaci, pokazivala je posebno
90 ture. It was perfect, sublime, and untouchable. She had the ability to ‘record’ a photograph. There are so many pictures that highlight Marija’s talents. She was particularly drawn to literary works on ‘creativity’. She loved to write songs describing her desires and wishes for her closest friends and family. Marija possessed an immense energy and power that could have changed the world. Its existence enriched all those who knew her. From Marija we have learnt how much love and generosity can make our lives better. Marija had only a short period of time to awaken us, strengthen us, and help us better ourselves. On June 2nd 2016, Marija was tragically killed in a train accident. Her energy has changed the dimension of heaven and its heavenly borders. She still shines above us, somewhere… Remembering Marija awakens our strongest emotions and gives us an overwhelming desire to continue where she stood – to recognize the good in others and cherish humanity; to encourage children’s talent and creativity, developing those values that Marija herself possessed. Nikica Gutovic, Marija’s teacher
91 interesovanje za fotografijom. Imala je dar da uoči ono što je u prirodi posebno, savršeno, uzvišeno i nedodirljivo. Imala je moć da to zabilježi fotografijom. Brojne su njene fotografije koje nam šalju poruke i go vore o Marijinoj izuzetnosti i nadarenosti. Bila je veoma je uspješna i na polju literarnog stvaralaštva. Voljela je da piše pjesme i u njima opisuje svoja maštanja, želje i ljubav prema najbližima. Marija je posjedovala neizmjernu energiju i moć kojom je mo gla promijeniti svijet. Svojim postojanjem je oplemenila one koji su je poznavali. Od nje smo učili i saznali koliko smo potrebni jedni drugima i koliko ljubav, plemenitost i volja čine život boljim i kvalitetnijim. Uspjela je za kratko vrijeme da nas probudi, osnaži i učini boljim. Marija je 2. juna 2016. godine tragično nastradala u saobraćajnoj nesreći. Njena energija je promijenila dimenziju i prevazišla nebeske granice. I dalje zrači, i dalje sija, tamo negdje... Sjećanje na nju budi u nama najsnažnije emocije i ogromnu želju da nastavimo tamo gdje je ona stala, da prepoznajemo dobro u drugima i njegujemo humanost, da podstičemo dječiju darovitost i stvaralaštvo, da razvijamo vrijednosti koje je i Marija posjedovala. Nikica Gutović, Marijina učiteljica
100 The Foundation Marija Kotri, through its own goals and activities, tends to help children and the young, to acquire and build knowledge, to implement and exchange the acquired knowledge, to master the skills necessary for the improvement and promotion of their own talents, and to take responsibility for their own life, the life of others and their life enviroment. Foundation Goals: - Create conditions for complete intellectual, emotional, social, moral, and physical development of the children and the young, in accordance with their age, their developmental needs and interests. - Develop creative abilities, creativity, aesthetic perception, and good taste in children and the young. - Develop motivation for learning in children and the young, train them to become independent learners, lifelong learners and involve them in international, educational, and professional processes. - Develop and practice healthy lifestyles, develop awarness about their own health and safety, the need for nurturing and the development of their physical abilities. - Help children and the young in formation of their own opinion and beliefs, their value system, in development of personal and national identity, to learn to respect national minorities, ethnic communities and other nations, to develop multiculturalism, and to respect and preserve national and global cultural heritage. - Develop awarness of children and the young for the respect of racial, national, cultural, language, religious, gender, and age equality, develop tolerance and respect differences, respect people with disabilities, as well as children and the young with developmental disorders, and their rights and needs.