Hrvatska mreža školskih knjižničara Matice hrvatske 41, 43000 Bjelovar Za Hrvatsku mrežu školskih knjižničara: predsjednik Josip Strija Pripremio, uredio i grafički oblikovao: Josip Strija 100 riječi: kreativne tekstualne minijature Zbornik učeničkih radova šk. god. 2022./2023. Godina 1, broj 1, 2023. Bjelovar, rujan 2023.
Dragi čitatelji, veliko nam je zadovoljstvo predstaviti vam zbornik učeničkih radova koji su nastali u projektu "100 riječi". Projekt je u školskoj godini 2022./2023. okupio radove 109 talentiranih učenika iz 14 škola Republike Hrvatske, koji su se hrabro suočili s 20 literarnih izazova. Impresivno, odgovorili su čak 296 puta, uvijek koristeći samo 100 riječi kako bi saželi svoje misli i ideje. Projekt "100 riječi" imao je za cilj potaknuti jezično izražavanje kroz kraće pisane forme, a učenici su se susreli s različitim zadacima za pisanje i kreativno razmišljanje, a ovaj zbornik donosi raznolikost kreativnih izraza, inspiriranih različitim temama koje su postavljene tijekom trajanja projekta. Zahvaljujemo svim učenicima koji su sudjelovali u ovom projektu te njihovim mentorima koji su ih vodili i poticali na stvaranje te ih pozivamo da nam se pridruže i sljedeće godine. Ovaj zbornik predstavlja samo vrhunac kreativnosti i talenta naših mladih autora. Neka vam ovi radovi služe kao inspiracija i poticaj na daljnje istraživanje kreativnog pisanja. J. Strija
1. U 100 riječi opišite svijet oko sebe iz perspektive mrava zatvorenog u staklenu bocu. 2. U 100 riječi pokušajte opisati suhi pustinjski pijesak koristeći samo osjetilo mirisa, sluha i okusa. 3. U 100 riječi pokušajte Aleksandru Velikom objasniti kako radi pametni telefon. 4. U 100 napišite uvod u bajku; tekst mora sadržavati sljedeće pojmove: čamac, jabuka, zvono, zeleni plamen, kotač. 5. U 100 riječi opišite prvi susret s vanzemaljcima u malom slavonskom selu. 6. U 100 riječi opišite kako bi živjela Pepeljuga da nije bilo princa. 7. U 100 riječi objasnite osiguravajućoj tvrtki kako ste uspjeli izgubiti sva četiri kotača na automobilu. 8. U 100 riječi napišite mit o nastanku snijega. 9. U 100 riječi napišite uvod u svoj govor koji ćete održati na dodjeli Nobelove nagrade za fiziku. 10. U 100 riječi opišite najiritantniji zvuk na svijetu. 11. U 100 riječi opišite novu biljnu vrstu koju ste uzgojili u svojem laboratoriju. 12. U 100 riječi napišite uvod u novinski članak o Supermanu koji je odlučio prestati biti superjunak i otići u mirovinu. 13. U 100 riječi napišite uvod u svoju znanstveno-fantastičnu priču; uvod mora uključivati sljedeće pojmove: Sektor 453, Grox i Selena, obično smo ljetovali na Luxu, sjaj, klonovi. 14. U 100 riječi pokušajte objasniti zašto mrzite svoj posao - vi ste pisač (printer) koji radi u velikom odvjetničkom uredu i dnevno ispisuje ogromne količine dokumenata. 15. U 100 riječi pokušajte osobi koja nikada nije jela jagode opisati to voće. 16. U 100 riječi opišite jutarnji ritual jednog srednjovjekovnog viteza: na koji se način priprema za novi dan, što doručkuje, što odijeva, o čemu razmišlja... 17. U 100 riječi napišite o čemu razmišlja pas koji čeka povratak vlasnika koji je samo otišao do automobila po torbu koju je zaboravio. 18. U 100 riječi pokušajte opisati na koji način majka orla nagovara svojeg mladunca na prvi let. 19. U 100 riječi opišite svijet oko sebe nakon što ste se jednog jutra probudili, a sve oko vas je bilo ljubičasto. 20. U 100 riječi dočarajte svoj prvi turistički put u svemir: kako ste se pripremali i kako ste se osjećali prilikom polijetanja; što ste vidjeli i što doživjeli?
Mrav je jako sitno biće. Sama pomisao da gledaš iz perspektive mrava je smiješna. Mada bi bilo zanimljivo vidjeti svijet u sebi u takvom smislu. Zarobljena u staklenu bocu koja izgleda kao zgrada nije baš najbolji osjećaj. Sve oko sebe vidiš uveličano. Vidiš da si na velikoj visini i to ti daje nervozu, mada si u zatvorenom prostoru. Okreneš li se na drugu stranu vidiš samo neke druge boce i posuđe. Imaš osjećaj da će se sve to u nekom trenutku srušiti na tebe. Biti mrav i biti u zatvorenoj staklenoj boci nije baš zanimljivo. Nemaš dobar osjećaj u sebi. Pozdrav! Ja sam mrav Marv, barem me tako moj vlasnik, Markec tako zove. Znate, ja vam nisam običan seljački mrav. Moj je dom u velikoj staklenoj kući u Markecovoj sobi. Za razliku od običnih kuća, moja nema vrata ni prozore, već je cijela od stakla što mi omogućuje da gledam svijet oko sebe kud god da se okrenem. Markecov stol je uvijek neuredan i papiri lete na sve strane. Sve je taaakoo veelikooo da me Markec svako malo zaboravi, tako sitnog i nebitnog. Sve oko mene je zamagljeno. Priroda koja je nekad bila prelijepa i povjetarac koji mi je nekoć vijorio tijelom sada nestaje. Dugo sam se pokušavao oteti ovoj svojoj zlobnoj sudbini, no sada sam shvatio kako sve već dovodi kraju. Sve moje pustolovine u prekrasnoj prirodi, svi moji trenutci s prijateljima, sve lijepo na ovome svijetu sada je zamagljeno. Okružen sam staklenim zidom sasvim sam i nema nikoga tko mi može pomoći. Čak sam i zemlju, ovu tmurnu i beživotnu, pokušao iskopati ne bih li se oteo svojoj žalosnoj smrti, ništa. Sada je pao mrak, samo čekam svjetlo koje mi prilazi. Teško dišem, oči su mi suzne od ovolike silne vrućine. Ne mogu ih držati otvorenima, bojim se. Što ako više nikada ne uspijem izaći na slobodu, u svoj mali slatki dom? Tamo me čekaju, ali možda me ne dočekaju. Želim si pomoći, no kako? Kako kada živim u ovom okrutnom svijetu koji nema nimalo milosti. Osjećam se kao da mogu puno toga, a zapravo ne mogu ništa. Urlao bih, ali nitko ne bi čuo. Nitko ne bi čuo jer su svi prezauzeti malim i nebitnim stvarima, nitko više ne mari za one velike i bitne. Vrijeme, bitno je samo vrijeme. 1
Što se događa? Što je ovo? Možda mogu pronaći izlaz. Gdje su mi braća? Okrenem se i u oči me gleda veliko stvorenje smeđih mrlja i zelene trave. Kakav je to mrav? Tako velik, tako čudesan. Gledam kako se svijet oko mene mijenja, odjednom mrlje u mojim očima nisu samo smeđe i zelene. Pune su života. Različitih su oblika. Različitih razmjera. Po prvi put se osjećam uistinu sretno. Ne želim da se ovo ikad završi. Trgnem se. Sve je opet monotono. Sanjao sam. Ne želim biti ovdje. Izgubite me. Želim se vratiti. Želim vidjeti još. MORAM vidjeti čega još ima. Ja sam mali mrav. Nalazim se u nekom malom kavezu. Mislim izgleda prozirno, može se vidjeti kroz njega. Vidim kauč, tv, neki stol. Mislim da sam u dnevnom boravku. U nečijoj sam kući! U ovom kavezu čak nije ni toliko vruće ni hladno, ali tko želi biti zatvoren. Moram naći izlaz van. Okrećem se u ovom zatvoru, ali odjednom čujem neku buku. Vidim čovjeka. E treba mi pomoć! Zašto mi ne odgovara? Samo lice djevojčice gleda u meni. Lupam po kavezu da me oslobodi, ali ona ništa ne radi. Pozdravila me i otišla. Čini se da ću biti zauvijek ovdje. Bio jednom jedan mrav, koji je slučajno na utrci završio u staklenoj boci. Plutao je morem stotine i stotine mravljih metara, dok nije naišao na kopno. Putem je svakodnevno lovio neke male ribice ili neke biljke u moru. Kada je stigao na kopno vidio je otok pun drva, rijeka, a najviše hrane i slatke tekućine. Mali vodopad je bio pola od coca cole, a pola od fante. Popeo se u stijenu i ispružio jezik, a coca cola i fanta su bili okusa od piva što se njemu nije u opće svidjelo pa se odmah probudio i skoro povraćao od smrada. Ja sam mrav u staklenoj boci. Neki mali dječak me mućkao u boci. Mislim da tom dječaku nije dobro. On je bolestan u mozak. Uh dobro je smirio se. Ugledao sam neku kuglicu. Izgledala je kao zrno žita. Prišao sam joj a iza nje je bio moj stari prijatelj. On je mislio da ga ja nisam vidio pa me pokušao uplašiti. Kada je iskočio sijetim mu se i imena. Zvao se Fićfirić. Nakon duge noći i rosne zore napili smo se vode i čekali nekog da nas spasi. I nakon pet sati vratio se dječak i spasio nas. 2
Već su prošla dva dana. Nema nikoga, usamljen u crno staklenoj boci. Crna staklena boca upija toplinu, vruće mi je i gladan sam osjećam se kao da ću umrijeti. Stalno čujem nekakvu buku, sve je bliža i bliža kada odjednom vidim malenog zaigranog dječaka. Viknuo sam: „Pusti me van„ no naravno nije me čuo. Ovako zatvoren u staklenoj boci stojim sam. Jedini zvuci koje mogu čuti su moji koraci na tankom staklu. Pitam se hoće li moj život stvarno ovako završiti, ali još uvijek postoji taj trunak nade da me netko spasi. Sve što mogu vidjeti su moji odrazi sitnog tijela u staklu. Razmišljam o svome životu, obitelji, prijateljima, svome toplom i mekanom krevetu koji sam toliko volio. Pokušavao sam pobjeći i to više puta, no iz samog početka sam znao da je ovo moj posljednji dan na prelijepoj planeti Zemlji. Ja sam mrav. Pojavio sam se u ovoj staklenoj boci, hvata me strah, ne osjećam se sigurno, sam sam, osjećam se bespomoćno kao da nemam snage preživjeti ovaj pakao. Trebam razmišljati pozitivno, ali kako da razmišljam pozitivno ako sam zatočen, bez svoje sam obitelji, nemam zraka, veliki divovi (ljudi) me zaobilaze. Razmišljam već danima kako da izađem, počinjem polako halucinirati, nemam ni dovoljno hrane, bojim se da ću umrijeti. Možda bi trebao krenuti razmišljati o svom životu i kako mi je bilo lijepo, da opet upoznam i zavolim sebe. Tako znam da ću preživjeti. Zarobljen u staklenci, zarobljen u mrkoj tišini, razmišljam i prisjećam se svih sretnih, ali i tužnih dana. Razmišljam zašto baš ja, jel' to zbog mojih grešaka i presuda, što nisam cijenio svo blago što imam i sve prijatelje što mi je priroda poklonila? Polako već zalazi sunce i nigdje nikoga, spreman na sve iščekujem svoj posljednji dah. Uz glavne izdisaje prisjećam se svoje ljubavi prema voljenoj i svojih starih ne moćnih roditelja što me očekuju kod kuće, a mrak sve više i više pred mojim očima. Kad gle, svi moji prijatelji traže me, tad sam shvatio koliko vrijedi cijeniti sve. 3
Ja sam mrav zatvoren u staklenu bocu. Ne mogu izaći. Vani je mračno. Jedan me čovjek pokušao ubiti tako da me skoro pregazio. Vidim zvijezde i vidim mjesec. Imam osjećaj da su divovi oko mene. Nemam hrane niti pića. Jedan čovjek nakon pet dana došao je do mene i u staklenku je ubacio par mrvica kruha i vode. Ja sam se u toj vodi skoro ugušio. Nakon deset dana pojeo sam sav kruh i popio cijelu vodu. Jednoga dana kad sam bio blizu smrti došao je čovjek i uzeo staklenku, a zatim me ispustio. Nastavio sam živjeti izvan staklene boce. Probudio sam se sasvim svjež kao da sam novi mrav. Sve je bilo normalno prvih pet minuta dok nisam krenuo u lov za hranom sa svojim prijateljem. Hodali smo satima dok nismo naišli na prepreku. Izgledalo je kao staklo. Staklo? Upitao me prijatelj. Nakon razmišljanja došli smo do zaključka da nas je netko zatvorio u staklenu bocu. Krenuli smo do našeg sela da proglasimo uzbunu. Ali, nakon dva dana hodanja, nakon što smo došli do sela, vidjeli smo da su svi umrli od gladi. Bili smo u potpunom šoku, samo sam znao da niti ja niti moj prijatelj nećemo dugo… Ja sam mali mrav zatvoren u boci. Treba mi pomoć da izađem iz boce. Nije mi lijepo . Ja nemam prijatelja u boci. Nemam hrane ni vode. Ne znam koliko ću još moći izdržati u boci . U boci sam već tri dana. Dan mi je sunčan, a noć tamna .Ja plešem u staklenoj boci. Jedan me čovjek htio ubiti tako da mi je nasuo vodu u staklenu bocu. Vidio me je jedan mrav i otišao do sela da razglasi da sam u boci. Došli su moji prijatelji mravi u pomoć i spasili me. To mi je bio sretan dan. Ja sam mrav koji živi u staklenoj boci. Svijet oko mene izgleda čarobno. Najveća životna želja mi je upoznati taj svijet oko mene, ali ne mogu, zbog čega sam jako tužan. Svaki dan gledam ljude i druge male životinje poput mene kako su sretni. To nije moj slučaj. Ja sam samo običan mrav koji će ostati cijeli život u ovoj staklenoj boci zbog svoje nepažnje. Nekad si pomislim da sam barem poslušao svoje roditelje i nisam ušao u tu bocu u kojoj su bile mrvice keksa. Mrvice sam pojeo i bio sam sretan, ali je nakon toga ostala samo tuga. 4
Ja sam mrav u staklenoj boci, vrlo sam malen i ne vidim izlaz iz boce zatvorio me jedan čovjek koji me stalno rušio, kada sam bio malen svi su me uzdizali kada sam upao, a sada me ruše. Prešao sam mnogo mjesta, obitelj me podržava i podupire, imam prave prijatelje koji mi vjeruju njima se mogu obratiti za pomoć. Svijet me uči da kada te netko ruši ustani i ne odustaj, reci sve što osjećaš, i misliš. Svijet je čaroban i postoje ljudi i prijatelji koji te izbave iz te zatvorene boce iz koje ne vidiš izlaz u svijet. Jednog lijepog sunčanog dana jedan mrav je išao u potragu za hranom. Dok je šetao ugledao je staklenu bocu i u njoj je bio komad hrane. Nije želio da mu se itko pridruži pa je čep od boce povukao i zatvorio. Dok je jeo komad hrane vidio je nekog lovca s puškom, mrav je pokušavao izaći, ali čep se nije htio odvrnuti. Bio je u strahu da ga lovac ne ubije pa je zvao upomoć i skupio se da ga ne vidi. Jedan mrav je ugledao njega i pozvao pomoć i svi su krenuli i izvadili su ga iz boce. Zatvoren sam u nekoj ogromnoj staklenoj bočici. Prostor je jako zagušljiv, jako sam gladan i žedan. Ne znam kako da nađem izlaz iz boce i kako da zatražim pomoć. Osjećam se bespomoćno i usamljeno oko mene je mrak moram naći izlaz iz ovoga. Vidio sam nekakav mali otvor kada sam krenuo prema njemu staklena boca se je krenula kretati. Staklenu bocu nisam uspio zaustaviti. Došao sam na neko nepoznato mjesto. Jedna se starica šetala, ja sam se krenuo kretati prema njoj. Starica me je napokon ugledala. Napokon sam našao izlaz! Starica je otvorila staklenku i izvadila me je iz nje. Jednog sunčanog dana, zatvorili su me u neku staklenu bocu. Nisam znao što da radim pa sam se obratio vama, zatvorili su me u bocu i tako me ostavili. Bio sam zastrašen i osjećao sam se bespomoćno. Oko mene je bilo sve mutno i nisam imao zraka. Pokušavao sam nekako izaći, ali mi nije išlo baš najbolje. Pokušao sam nešto napraviti da me netko vidi i oslobodi iz boce, ali mi nije išlo. Penjao sam se uz bocu, ali bilo mi je uzalud to raditi. Bilo mi je jako zagušljivo i nisam mogao disati. Pokušavao sam izaći, ali nije išlo. 5
Mali sam mrav zarobljen u staklenoj boci. Na vrhu boce nalazi se otvor i kroz njega dišem. Kada pogledam gore, vidim čisto noćno nebo. Nema oblačka na njemu, a zvijezde sjaje punim sjajem. Mjesec izgleda kao da ga je netko počeo jesti pa onda odustao. No nije on uvijek na nebu, nekada nestane, a isto tako i zvijezde. Nekad nebo postane svjetlije i vidim veliku žutu kuglu u koju ne smijem gledati dugo jer me oči počinju boljeti. Naučio sam to na teži način. Dugo sam vremena ovdje i ne vjerujem da ću izići i to je posve u redu. Ja sam mrav zatvoren u staklenoj boci oko mene i svijet izgleda jako velik naspram mene. Evo već više od tri godine zatvoren sam ovdje mogu reći da u nekim situacijama svijet izgleda tako nestvarno pogotovo u zimsko doba. Tijekom zime svijet izgleda tako blistavo, noćima ljudi hodaju zimskim stazama prekrivenim bijelim prekrivačem. Koliko god svijet lijepo izgledao sa moje strane opet bi mi nekako bilo drago da mogu živjeti s njima i steći neku svoju rutinu. Željela bih osjetiti kako je to preko zime šetati stazama, ljeti gledati ljude kako rade, a u proljeću i jeseni uživati u šarenilu. Ja sam mrav u staklenoj boci koja je zatvorena. Osjećam se bespomoćno i tužno. U tami sam cijeli dan zarobljen. Oko mene hodaju bahati, bezobrazni ljudi kojih nije briga za mene trčkara nekakav pas koji se zove Max on je crne boje i jako me živcira zato što trčkara oko mene a neće, mi pomoći. Jednom me je srušio i tegla je napukla ali ne dovoljno da pukne. Ima i neki dječak koji je ružan , i jako me iritira kad se satima igra a neće me oslobodit. Sada znam vrijednosti života koje do sad nisam znao. Ovo je kraj. Ja sam mrav. Zatočen u boci na moru. Razmišljam kako sam ovdje dospio. Ni sam ne znam kako. Bocom sam preplovio cijeli Atlantski ocean. Ugledao mnoštvo riba i ptica. Ali nedostaju mi obitelj, prijatelji, dom! No, čvrsto vjerujem da ću se vratiti kući kad-tad. No razmišljam. Što ako se ne vratim? Što ako me zaborave? Kolike su šanse da traže mrava? Previše je to misli za jednog mrava. Vjerujem da su me zaboravili. Boca mi se čini sve manjoj i manjom. Kao da polako nestajem. Mislim da mi je ostala samo vjera. Bojim se! Hoću li uopće preživjeti? Hoću li? 6
Proljeće je. Jedva sam dočekao da hodam po travi. Jednog dana šetao sam po bunaru nečijega dvorišta. Odjednom mi se sve zamračilo. Uplašio sam se. Pomislio sam da je ovo kraj moga života. Sunce me osvijetlilo. Odahnuo sam. Osjetio sam toplu ruku kako me spušta u neku prozirnu posudu. Bila je to djevojčičina ruka. Zatvorila je posudu, sagnula se i gledala. Imala je velike, plave oči. Činila se dragom. O nečemu je razmišljala. Uzela je posudu i iznijela ju. Gledala me, spustila i pustila na tlo. Išao sam kući, a ona me je osmijehom pozdravljala. Ja sam mrav zatvoren u staklenoj boci već danima. Postaje jako zagušljivo ovdje. Razmišljam o prijateljima i dragoj. Želim što prije pobjeći odavde kako bi se mogao vratiti mojoj dragoj na livadu. Ako smijem priznati, lijepo mi je ovdje jer je tiho i mogu se odmarati u tišini. Ali svaki put kada spavam, sanjam o povratku na livadu pokraj potoka, cvijeća, kako čekam zalazak sunca s mojom dragom. Ponekad razmišljam o tome da sam mogao poslušati majku kad mi je govorila da ne idem u grad jer će me ljudi zarobiti. Mogu samo ležati i hodati u krug i tako iznova. Probudio sam se i našao se u staklenci. Satima sam razgledavao staklenku i nisam našao izlaz. Već se smračilo pa sam otišao spavati. Kada sam se probudio, nisam znao što raditi pa sam otišao u potragu za hranom. Našao sam komad jabuke ispod grane u staklenci. Jeo sam dok nisam bio sit, zatim opet krenuo u avanturu staklenkom. Dok sam tragao, našao sam rupicu u staklenci, ali nisam izašao van jer je rupica bila premalena. Vratio sam se tužan što opet nisam ništa našao i tako su se moji dani ponavljali sve dok nisam usnuo i nikad se nisam probudio. Jedno jutro mali mrav se probudio i začudio se jer nije znao gdje je. Sve je bilo zelenije nego inače i iskrivljeno. Pokušao je krenuti prema jednom listu, ali se zabio u nevidljivi kamen. Pokušao je zaobići kamen, ali on nije imao rubove. Odjednom je stao u vodu. Probao ju je i bila je čudna. Oko njega se čula grozna buka. Odjednom se sve zatreslo i nestalo mu je tlo pod nogama. Kad se tlo zaustavilo ugledao je komadić prave trave. Pojurio je prema njemu i sve je opet postalo obično zeleno, a on je bio slobodan. 7
Zarobljen sam u boci dva dana. U početku sam htio ići glavom kroza zid, ali sam se pomirio s činjenicom da ne odlazim. Počeo sam gledati svijet oko sebe. Vidio sam ga u potpuno novom, mirnijem svjetlu. Malim sam stvarima počeo davati više pažnje. Nisam gledao ono što je oku vidljivo, nego sam se usredotočio na ono skriveno. Razmišljao sam o stvarima o kojima nisam znao da mogu. Tišina oko mene davala mi je inspiraciju. Pustio sam mašti na volju. Ne želim otići odavde, osjećam se sigurno u svojoj koži. Nitko mi neće ništa reći jer ne znaju da govorim. Ja sam mrav zatvoren u staklenoj boci. Zatvoren sam u velikoj staklenoj boci. U boci sam sam. U staklenoj boci bio je sok, i sada sam cijeli prljav i ljepljiv. Svi oko mene slobodno se kreću, a ja sam zatvoren i prljav. Prije mi je život bio dosadan, i pitao sam se kako i zašto sam na svijetu. Ali, sad kako sam zaglavljen i borim se za zrak, tek sam sada shvatio koliko je život na slobodi bio predivan i dragocjen. Na žalost to svi shvatimo kada se nađemo u situaciji kada se borimo za naš dragocjeni život van boce. Zatvoren sam u boci zelena stakla. Moj zeleni zatvor nije baš zanimljiv sam po sebi pa sam se odlučio usredotočiti na okolinu. Okružuju me velike tamnozelene ploče, pune brojki, znakova, točkica... Onda sam se odlučio popeti van, no ispostavilo se da nisam baš tako dobar planinar. Od svih pravila, brojeva, znakova i penjanja zaboljela me glava i trebao mi je predah. Na dnu boce nalazila se kapljica, naizgled vode, no nakon te kapljice još mi se više vrtjelo pa dok sam se tako nespretno motao po boci, odlučili su mi se pridružiti i svi oni brojevi i Pitagora i znakovi. U staklenoj sam boci i jako sam preplašen. Oko sebe vidim nekakva računala. Mislim da sam u učionici informatike. Vidim bića koja nikad do sad nisam vidio. Uzeli su tu staklenu bocu. Te su me stavili na drvenu platformu. Dali su mi hrane, krušnih mrvica. Bili su jako dragi. Nisam morao pored njih ići u potragu hrane kao prije. Brinuli su se o meni kao da sam njihovo dijete, nisam se htio odvajati od njih. Oni su mislili da meni nije lijepo pored njih. Pa su me pustili na slobodu. Jako mi fale ta bića. Rado bih vratio to vrijeme. 8
Ja sam mali mrav zatvoren u staklenoj boci. Svi su na slobodi osim mene. Ali bar nisam sama u staklenoj boci sa mnom je i bubamara. Zatvoreni samo u školskom autobusu. Sve je oko mene ogromno čak i mala mrvica na podu. Oko sebe vidim sjedišta. Djeca prolaze, smiju se, pričaju, a ja i bubamara smišljamo plan kako izaći. Došao je neki učenik uzeo staklenu bocu ,ispala mu je i razbila. A ja i bubamara izašli iz boce, vrata od autobusa su bila otvorena. Brzo smo izašli na slobodu. Zbog te staklene boce ja i bubamara smo postali najbolji prijatelji. Ja sam mrav koji je zatvoren u staklenu bocu. Oko sebe vidim ljude , vidim drveće i automobile. Malo slabije vidim zato jer je sve mutno od stakla. Neki su me ljudi stavili u staklenoj boci, ne znam zašto je čudno biti zatvoren u staklenoj boci možda će me neko jednoga dana i izvući iz te staklene boce. Trenutačno sam jako nesretan zato jer sam zatvoren u toj boci voljela bi da se vratim na svoj stari život, voljela bi šetati livadom s osmjehom na licu i družiti se sa svojim prijateljima nadam se sa ću se vratiti. Ja sa mrav zatvoren u staklenoj boci. U toj boci sam sam. Svi oko mene su slobodni, slobodno se kreću, samo ja sam zatvoren. Promatram svijet oko sebe. Tek sada sam primijetio kako je predivan, a ne mogu hodati njime i gledati ga izbliže. Životinje oko mene su slobodne, a ne znaju biti zahvalne na tome. Prije sam i ja bio slobodan, isto kao oni, i nisam bio zahvalan na tome. Jedno jutro sam se probudio u staklenoj boci ni sam ne znam kako. Sada bih samo htio da budem kao i oni slobodni i bio bih zahvalan na tome. Ja sam mali mrav zatvoren u staklenoj boci u pustinji s malim kamenom. Ja kao mrav svijet vidim velikim i opasnim, pun pijeska i kaktusa i otrovnih zmija , pored mene prođe do četiri do pet deva. Ja i moj kamen se nekada uplašimo no kako vrijeme prolaz , sprijateljili smo se i prestali bojati. Ljudi prolaze s devama i pričaju kako su doživjeli puno pustolovina i vidjeli puno lijepih gradova. Ja ih slušam i razmišljam kako bi bilo lijepo da se i ja nalazim na livadi okružena cvijećem, a ne pijeskom i kaktusima. Zar to ne bi bilo lijepo? 9
Ja sam mali mrav zatvoren u staklenoj boci. Svi su na slobodi osim mene. Ali bar nisam sama u staklenoj boci sa mnom je i bubamara. Zatvoreni samo u školskom autobusu. Sve je oko mene ogromno čak i mala mrvica na podu. Oko sebe vidim sjedišta. Djeca prolaze, smiju se, pričaju, a ja i bubamara smišljamo plan kako izaći. Došao je neki učenik uzeo staklenu bocu ,ispala mu je i razbila. A ja i bubamara izašli iz boce, vrata od autobusa su bila otvorena. Brzo smo izašli na slobodu. Zbog te staklene boce ja i bubamara smo postali najbolji prijatelji. Ja sam mrav, mrav u staklenoj boci. Svijet iz boce mi je jako čudan. Ne znam zašto me netko tu i stavio. Boca u kojoj se ja nalazim je u parku. Otkako sam u boci život mi je jako čudan. Ne mogu se normalno kretati, nema zraka u boci zbog čega imam otežano disanje. Iz boce vidim ostale sretne mrave, ljude i djecu koji se slobodno kreću i zbog toga sam jako tužan. Jako bi volio da i ja tako živim, ali ja tu ne mogu ništa. Kada bi barem postojao neki dobar čovjek da me oslobodi iz ove boce. Ja sam mrav zatvoren u staklenoj boci. Uhvatio me je jedan čovjek i odnio me je u nekakvu bijelu, hladnu prostoriju. U toj je prostoriji bilo puno nekakvih stvari, čaša, posuda i drugih stvari. Sutra dan su u tu prostoriju ušla nekakva djeca i saznao sam da se ta prostorija zove laboratorij i da sam ja ovdje radi pokusa. Srce mi je odjednom krenulo ludo kucati. Pokušavao sam otvoriti bocu ili ju pogurati da padne i razbije se, ali nisam uspio. Došao sam pred jednog dječaka, u njemu sam vidio suze u oku. Odjednom uzme bocu i razbije ju… Ja sam mrav Lana, zatvorena sam u staklenoj boci. Nalazim se u nekom gradu gdje svi izgledaju zaljubljeno. Svi su sretni, nitko nije sam jedino ja sama zatvorena u staklenoj boci. Ne mogu da se krećem vidim samo mali dio oko sebe. Mogu reći da mi se sviđa ovdje, kada bih samo mogla izaći da malo detaljnije razgledam ovaj predivan grad. Kada bi me samo netko otvorio da izađem. U boci sam bila dosta dugo osjećala sam se kao da je bila cijela vječnost. Ali onda netko je stao na moju bocu i boca se razbila, onda sam uspjela izaći. 10
Ja sam bio prolazio kroz grad, kao što svaki dan radim, dok mi se vid zamutio, kao da me netko stavio u mutnu, staklenu bocu. Bilo mi je teško vidjeti što se događalo, ali sam, od čega sam mogao izlučiti, vidio kako me nosi kemičar do njegove laboratorije. Mislio sam da će taj kemičar raditi pokuse na mene, pa me on pustio da izađem iz boce i mislio sam da mi je kraj slobodnog života, ali sam bio u krivu. On je mene zapravo dao priliku da mu pomažem u njegovim pokusima, pa sam ja naravno prihvatio da mu pomažem. Ja sam mrav u maloj staklenoj boci. Zovem se Mićko. Na ravnoj livadi puni cvijeća, i žita. Na livadi ima puno životinja. Gledam oblake kako prolaze iznad mene, sunce polako zalazi. Mir i tišina me uspavljuju i na kraju uspavaju. U zoru se budim u boci s lijepim izlaskom sunca. Na jednom krene puhati vjetar i odnese me na plažu. Tamo se sunčam s ljudima. Jedan dječak prilazi k meni i otvori čep od boce. Pusti me van i pozdravi me. Zahvalim mu se i odem se okupati u lijepom toplom moru. Pozovem i dječaka da mi se pridruži. Ja sam mrav koji je zatvoren u staklenu bocu. Neko dijete me je zatvorilo i sad ne mogu izaći. Nemam hrane nit vode. Zatvoren sam u kuhinji. Oko sebe vidim vilice, žlice, noževe i ostali kuhinjski pribor. Mogu samo spavat i čekat da me netko otvori ili dok ne umrem. Počinjem već sad biti umoran i polako gladan osim toga nemam ni svježeg zraka. Idem spavat, kada sam se probudio vidio sam neko dijete sigurno me je ono zatvorilo u staklenu bocu. Pogledalo me je i pomalo dizalo staklenu bocu, nisam želio izaći dok nije skroz digao staklenu bocu . Ja sam mrav Ivan zatvoren u staklenoj boci. Sve je oko mene veliko i jako se bojim. Neki dječak me zatvorio u ovu staklenu bocu da me pati i ismijava. Nalazim se u nekoj maloj kućici na stolu, kućica je puna svakakvih stvari, i sve stvari su veće od mene. Zatvoren sam već tri dana i pokušao sam izaći iz staklene boce, ali ne mogu. Dječak je zadnji put bio u kućici prije osamnaest sati i dao mi je hrane da ne umrem. Valjda misli da ću postati njegov ljubimac, ali ja to ne želim. Želim biti slobodan i sam. 11
Ja sam mrav Frankić zatvoren u staklenoj boci. Potpuno sam sam, nemam nikoga da mi pravi društvo. Oko mene su neka ogromna bića koja glasno pričaju, konstantno lupaju stvarima i nogama! Nema mira kod njih. Osjećam se jadno svaki dan, po cijeli dan. Neke naprave stalno zuje, a ima i puuuuno hrane. A ja nemam pristup ničemu. Valjda ovi divovi zovu ovu prostoriju kuhinja, tako sam čula. Ovi divovi se, vjerujem, nazivaju ljudi, ali nisam sigurna. Baš je u pravom trenutku neki div razbio bocu, vjerojatno slučajno, ali meni je svejedno je li slučajno ili ne, ja sam napokon slobodan! Otišao sam spavati. Drugi dan, sve mi se činilo veće, i glomazno odlučio sam se pogledati na ogledalo primijetio sam da sam posto mrav. Odlučio sam tražiti pomoć od roditelja viko sam najglasnije što mogu, ali oni me nisu vidjeli pa makar i čuli. Odlučio sam tražiti pomoć vani, ali ni tamo nisam nalazio odgovor otišao sam prema vrtiću, jer sam vidio djecu kako se igraju, ali jedan od dječaka me zarobio u staklenu bocu, svijet oko mene je bio velik pa čak i trava koja mi se činilo, kao džungla bilo mi je malo mutno oko mene, ali ne toliko. Zatvoren sam u staklenoj boci. Malo je zagušljivo ovdje. Izvan boce vidim nekakve sprave za pokuse. Mislim da sam u laboratoriju. Nepoznato biće ulazi u prostoriju. Ogromno je, nikada prije nisam vidio takvo što. Ajme, kakvo je ovo jako svjetlo. Skoro me oslijepilo. Nepoznato biće je uzelo staklenu bocu osjećao sam se kao da je zemljotres. Prepao sam se, srce završilo u peti. Ništa ne vidim. Završio sam na nekakvoj srebrnoj platformi. Nepoznato biće mi je dalo hrane. To su krušne mrvice. Nepoznato biće se brinulo o meni svo vrijeme, dok me nije pustio na slobodu. Nedostaje mi nepoznato biće. Dobar dan ja sam mrav pod imenom Damir, i ja sam zatočen u staklenoj boci. Da mrav koji je zatočen u staklenoj boci. Sad se svi pitate na koji sam način dospio tu gdje jesam, sad ću vam ispričati. Jednoga dana u dvorištu susjeda Mirka, njegov me je sin Štef proučavao par dana te me je odlučio zatočiti u bocu i vršiti nadamnom eksperimente što se meni uopće nije sviđalo. I onda sam dospio u Štefov laboratorij u kojem smo se zapravo družili i slagali. Jedino što je htio promatrati kako ja živim. I nakon par dana me je pustio. 12
Kao mrav u staklenoj boci vidim zelenu travu i na njoj velike kapi rose. Obasjavaju me zrake sunca. U boci je jako zagušljivo i sklisko. Vidim ljude kako prolaze cestom. Na kraju boce vidim nešto smeđe, to je vjerojatno čep. Vidim da se lišće na stablima i visoka trava u polju počinju jako naglo micati, i navlače se crni oblaci. Velike kapljice padaju na bocu, mora da je počela kiša. I vjetar je donio neki list na moju bocu. Svijet izgleda opasno. Kako uvijek kad se crni oblaci navuku nikog nema na cesti? Samo otpalo lišće, grane i odletjeli kišobran. Ja sam mrav koji je zatvoren u boci zbog pokusa u laboratoriju. Jako je čudno. Imam rupice na poklopcu za zrak pa sam zato još uvijek živ. U boci sam već par dana. Dobivam hranu, vodu i sve što mi je nužno za moj mravlji život, čak su mi i biljke stavili unutra da se osjećam kao kod kuće. Rekli su mi da se ova boca naziva Erlenmeyerova tikvica. Čudno je gledati kroz nju jer sam mali, a i zato što mi ljudi izgledaju nakrivljeno. Zadnji dan su me pitali kakav mi je bio život u njoj. Bio je odličan! Zatvoren sam u staklenoj boci na livadi. Staklena boca je jako velika, ali svejedno mi je zagušljivo i svakako nemam svježeg i čistog zraka za disati. Ne osjećam se ugodno u njoj i nije mi lijepo. Oko mene se nalazi sva živa i neživa priroda. Sve promatram i gledam kako se sve mijenja i kako se svi oko mene ponašaju. Gledam kako ljudi prolaze pored mene i ne žele mi pomoći i osloboditi me. Svaki put kada netko prođe i ne pogleda u mene zapitam se kako bi se osjećali da su tako zarobljeni poput mene. Bilo bi im grozno. Ja sam mrav zatvoren u staklenoj boci. I sama sam u staklenoj boci. Svijet oko mene je čudan i neobičan, u staklenoj boci i nije baš zanimljivo. Ta boca je pala u veliku rijeku tamo barem imam vode , vidim dosta morskih životinja. I oko sebe vidim lijepe prirode , ta rijeka je blizu šume ima dosta i vukova i raznih šumskih životinja. I ne sjećam se baš tko me je zatvorio u tu bocu. Sjećam se da sam bila u sobi kod neke djevojčice, i ona je bila ljuta na mene i bacila me u rijeku. Pozdrav, mrav. 13
Ja sam mrav zatvoren u staklenoj boci. Zovem se Ivan. U staklenoj boci sam sam. Svijet oko mene je pun tehnologije, neobičan, čudan i nije mi baš zanimljivo ovdje. Ljudi su mi jako čudni, ponašaju se jedni prema drugima dosta loše, ali neki su i dobri. Staklena boca u kojoj se nalazim, se nalazi u Njemačkoj odnosno u gradu Frankfurt. Nalazim se u velikom parku. Jedan čovjek me je ovdje zatvorio staklenom bocom zato što ne voli mrave. Mislim da me nikad nitko neće osloboditi jer ljudi ne vole mrave i mislim da ću uginuti na klupi. Veliki pozdrav, Ivan. Ja sam mrav Laura zatvorena u staklenoj boci. Oko mene sve je mutno i nemam baš zraka. Boca u kojoj se nalazim nalazi se na palmi jednog pustog otoka, tamo sam već mjesec dana. Iz boce ne vidim baš puno ali nadziru se indijska plemena i malo mora. Osjećam se baš kao u zatvoru ne mogu nigdje, a hranu i vodu mi povremeno donose. Od svega što se dogodilo najviše mi je krivo što me bivši muž Bruno namjerno doveo u ovu situaciju. Nadam se da će me ubrzo pustiti jer ne želim da se više ovako osjećam. Ja sam mrav u zatvorenoj boci. Zovem se Lorenić. Svijet oko mene je jako velik, vidim samo travu i zemlju oko sebe i sitne životinje. Oko mene su samo mali organizmi i prijateljice bubamare. Mojih prijatelja nema nigdje, nema mi ni roditelja i obitelji. Osjećam se baš čudno. Boca se slučajno prevrnula, prošao je neki čovjek i slučajno me šutnuo, nije me ni vidio koliko sam sitan. Izašao sam jer se boca polomila, nisam znao ni gdje se nalazim, ali samo sam znao da sam daleko od obitelji. Nakon par dana hodanja zemljom našao sam svoju obitelj i drage prijatelje. „Što se događa? Zašto sam ovdje? Hoću li ikada uzaći? Osjećam strah. Hladno je. Vruće mi je. Osjećaji su pomiješani. Želim udahnuti svježi zrak i osjetiti zemlju pod nogama. Tada bi pronašao svoj mir i slobodu za kojom sada čeznem. Čeznem i za mirisom zraka, cvijeta i sunca. Gledam iznad sebe u nadi da ću ih vidjeti i osjetiti, ali tu je samo veliki crni čep pričvršćen na vrhu boce. Čekam. Možda ga netko uzme sebi, možda nekome treba. Vjerujem u taj trenutak spasenja. Prevruće je. Strah je sa mnom. Samo on i ja. Dobro je, bar nisam sam.“ 14
Jako teško je biti mrav. Još teže je biti mrav zatvoren u staklenku. Gdje su moji prijatelji? Što je s našim mravinjakom? Jesu li svi na broju? Sve su to pitanja koja me muče i o kojima razmišljam. Kad bih barem mogao pobjeći iz ovoga zatvorenog i zagušljivog prostora? Nedostaje mi žamor mojih prijatelja te naš svakodnevni rad u potrazi za hranom. Vrućina je postala nepodnošljiva. Poželim samo ispariti. Tek sad vidim koliko je sloboda neprocjenjiva i koliko život izvan staklenog kaveza vrijedi. Dan kao svaki drugi dan. Bez pomoći i slobode. Sam sa svojim mislima, željama, ciljevima, ali nigdje izlaza. Iz nekog razloga ništa ti nije dostupno. Svi su protiv tebe, no ne moraju ni biti svi protiv tebe, već ih samo nije briga. Kako se iz toga izvući? Ne, neću o tome razmišljati. Uživam u svojoj tišini, iako mi katkad dosadi. Što radim cijeli dan? Plešem, pjevam i razmišljam kako bi bilo da sam izvan staklenke. Bi li imao obitelj ili prijatelje? Bi li imao mir i tišinu? Imao bih sve što bih sam stvorio jer svi smo kovači svoje sreće. Ne sjećam se ničega. Osjećam samo bol od pada. Sada sam u ogromnoj staklenoj boci. Ne vidim svoj mravinjak. Gdje sam? Zašto sam ovdje sam? Gdje su svi moji prijatelji? Toliko neodgovorenih pitanja u kratkom vremenu. Polako razmišljam o bijegu. Moj novi dom nalazi se na stolu. Pokušavam svom snagom zaljuljati staklenku, ali ništa se ne događa. Trčim po boci, nestaje mi zraka, loše se osjećam. Uzimam zadnji djelić zrrraakkaa… Već sat vremena ležim na dnu staklenke. Promatram ovaj novi svijet i nisam sigurna što trenutno osjećam. Strah ili panika. I jedno i drugo. „Ima li mi netko pomoći?“ – povikala sam. Tišina. Nema nikoga. Bježim. Od koga? Od same sebe ne mogu pobjeći. Vrijeme prolazi, privikavam se na sebe i dobro sam . Vidim sunce i cvijeće. Sve moje brige otišle su u zaborav. Sve je stalo u jednu staklenku. Više ne žurim i ne razmišljam o testu iz matematike i čitanju knjige za lektiru. Sad smo sami ja i staklenka. Zraka ima još malo pa dok traje dobro je… 15
Vidio sam već ove stvari kako padaju, razbijaju se u tisuću komadića. Ako jače udarim, možda se zaljulja i padne. Zašto je toliko teško? Pripremam se za trčanje. Usko dno boce ne čini se kao prigodna staza za trčanje, ali razmišljam samo o slobodi. Trčim. Koliko god boca bila uska čini mi se da mi za ovo treba cijela vječnost. Umoran sam, no ne posustajem. Razmišljam o slobodi. Udaram o debeli stakleni zid. Netko mi pomaže. Boca se naginje i pada, slobodan sam. No iznad sebe sada vidim pticu i čini mi se da, unatoč slobodi, tek sada nemam izlaz. Jednog jutra izašla sam iz mravinjaka i ugledala odbačenu staklenu bocu. Pojavila se znatiželja. Ušla sam u staklenku koja se odmah zatvorila. Uhvatila me panika, ali sačuvala sam pribranost i pokušala pronaći izlaz. Sati su prolazili, ali izlaza nigdje na vidiku. Odlučila sam, neću odustati! Hodajući unutar skliske staklenke, pala sam na suprotnu stranu i ugledala mali otvor. Razveselila sam se, napokon sam uspjela izaći! Požurila sam u svoj mravinjak, ispričati majci i braći sve o svom ne planiranom izletu i zamkama koje sam doživjela izvan vlastitog doma. Majka je bila ponosna jer me uvijek poučavala da ne smijem odustati. Svanulo je jutro, budim se. Kroz zamagljeno staklo ove velike, nemilosrdne boce, koja stoji na drvenom stolu, promatram ranojutarnji izlazak blistavoga sunca. Svaki dan gledam isti prizor, dani su postali nalik jedan na drugi. Ova boca zaista je postala moj dom. Ali ja ne pripadam ovdje , ni duhom, ni tijelom. Ovakav život ne zaslužujem. Zasitio sam se pogleda na kuhinjske lonce i tave, zasitio sam se mirisa nedjeljne juhe i prizora plave vitke žene za pećnicom. Svim srcem čeznem za zelenom, mekanom travom, za mirisom ljubičica u cvatu i za svojim vrijednim prijateljima. Želim nastaviti živjeti slobodno, čim prije. Tama me sa svih strana okružila. Sila me s poda podigla. Svjetlost dana me obasjala kad sam na dnu široke staklenke završila. Prozirna, debelih skliskih stijenaka. Ruka ju je začepila. Bila je začepljena čepom bez otvora. Staklenka je bila poput zatvora. Ruka me na vrućem suncu u staklenki ostavila. Staklenka se zagrijavala. Sa stijenaka sam klizila dok sam uzaludno bježala. Sunce se sve jače i jače žarilo. Sve pod mojim nogama ja gorjelo. Sve toplije i toplije je postajalo. Sve slabije sam se osjećala. Dok sam se po stijenkama penjala, bez daha sam ostala, na dnu sam staklenke zaspala. 16
Probudio sam se. Ja, mali mravić, prvi put vidim ovako nešto. Sve se čini manje. Prije sam se bojao, sad kao da sam kralj. Usamljeni kralj. Odjednom, u sobu uđe div. Krenuo je prema meni. Zaklopio sam oči i počeo lebdjeti. Div me spustio na pod. Zabio sam se u nešto mome oku nevidljivo. Div je prasnuo u smijeh. Sve se okretalo. Odjednom, skliznem na divovu ruku. Pozdravio me i spustio na pod. Shvatio sam da se ne trebamo bojati nepoznatog, nego trebamo istraživati, upoznavati svijet oko sebe. Koliko god se takvi trenuci činili čudnim, strašnim ili drugačijim. Dobar dan ja sam mali mrav koji je zarobljen u staklenoj boci. Imam 3 godine i već mi je dosadilo biti u ovoj staklenoj boci, kad padne noć prišuljat ću se do otvora boce i izaći van. Izašao sam van i krenuo u avanturu, Došao sam do izlaza, a čovjek koji me zarobio u staklenu bocu me primijetio i krenuo za mnom. Ja sam ga zeznuo i otišao do slastičarnice. Pokupio svoje prijatelje i krenuli smo jesti slatko. Prodavačica nas je primijetila, a mi smo pobjegli. Kad smo izašli iz slastičarnice čovjek koji me zarobio bio je van i bio je jako ljut na mene. Želite li čuti moju priču kako sam ja, mali mrav, otišla prošetati. Nisam pazila i dječak Perica me zarobio u bocu. Znala sam da je to moj kraj, no prije smrti sam otišla odigrati malu igru razgledavanja. Vidjela sam, no sve mi je bilo jako jako mutno. Vidjela sam nekakav krumpir... O oprostite... Izgleda da je to bio mali nožni prst dječaka Perice. Vidjela sam sve nešto zeleno oko sebe. Mislila sam da je to moja zelena dekica koja je bila malo veća od moje, ali to je bila trava. To je život u boci. Kako svijet izgleda kad si mali mrav u staklenoj boci? Ja se zovem Marvin. Svijet je tako velik i želim ga istražiti. Izaći iz svoga zatvora. Ići s djecom u školu, s ljudima na posao i u dućan. Cijelo vrijeme sam u tamnoj staklenoj boci na prozoru. Soba je mala, puna ukrasa i ormara, poput skladišta. Puno prašine i paučine. No svakog dana bih gurao bocu prema rubu, malo po malo. I jednog dana sam uspio. Boca je pala i pukla. Izašao sam van, gledajući svijet u sunčevoj svjetlosti. Izašao sam iz zgrade. Sada, mogu istražiti svijet. 17
Ja sam mrav i sad ću vam opisati svoj beskoristan život u staklenoj boci. Nemam ime, ali zato imam svoj život koji je kao nestvarna bajka. Svijet oko mene vrlo je čudesan i meni pomalo nestvaran. Ljudi mi izgledaju kao divovi jako veliki. Većina nas ljudi gazi jer smo maleni kao zrnce pustinjskog pijeska. Život u staklenoj boci tako je taman i pust. Nemam nikoga s kim bih mogao pronalaziti hranu. Tako da većinu dana provodim gledajući kako prolaze kraj mene kao pored smeća bačenog na sred ulice. Kad su lijepi dani gledam osmijeh na drugoj djeci i ljudima. Ja sam mali mrav Leon koji je zarobljen u staklenoj boci već jaaaako dugo vremena. Svaki dan gledam ljude, životinje i ostale mrave na ulici i jako sam tužan jer sam baš ja zarobljen u boci, a ne netko drugi. Iz moje boce to se sve izgleda jako mutno i ogromno, ali i jako bučno jer na ulici ima jako puno ljudi. Nadam se da ću jednog dana i ja biti sa njima vani, ali mislim da za sad nemam sreće. Svaki dan me djeca valjaju po boci i to je jako ružno od njih. Nadam se da će prestati! Ja sam mrav i sada ću vam opisati kako ja vidim svijet iz svoje perspektive, a zatvoren sam u staklenoj boci. Svijet oko mene je jako velik. Oko mene prolaze jako veliki ljudi. I čuju se jako glasni zvukovi. Koliko god zvučalo zanimljivo toliko je i opasno za moj život. Jer svi ti ljudi mene slučajnim udarcem mogu ubiti. Ako se pitate kakva je okolina - jako je lijepa i divim se kako je tako velika. No za moj život dosta teška jer mi nije lako naći hranu i ljudi me mogu ubiti. Ovako ja vidim svijet. Lijep pozdrav. Ja sam mrav koji je zatvoren u staklenku. Jako sam malen i za mene je sve jako ogromno. Staklenka je prozirne boje, velika je i ima čep koji mi brani da izađem iz nje. Staklenka se nalazi u ogromnoj prostoriji. U prostoriji se nalazi krevet, radni stol, mnogo biljaka i ukrasa, a kroz prozor se prostirao prelijep pogled na more sa zalaskom sunca. U sobi se nalazi dječak koji je nešto pisao. Ali, na žalost, kroz staklenku mi je sve bilo mutno, ništa nije bilo lijepo i čisto - da se sve lijepo vidi. No, zauvijek ću pamtit taj prelijepi zalazak sunca. 18
Bok ja sam mrav i zovem se Strahinja. Stanujem u jednoj staklenoj boci srednje veličine. Ovdje stanujem već petnaest dana. Imam jednu godinu, a prije pet mjeseci sam živio u velikom kraljevskom mravinjaku. Tamo sam se osjećao baš super. Imao sam mnogo prijatelja i s njima se družio. Sve do jednog lijepog dana kada smo moji prijatelji i ja odlučili prošetati do velikog parka. Sve je bilo super do jednog trenutka kada se spustio balon na plin. U tom balonu su bili ljudi. Isti ti ljudi su me iz čistog mira oteli. I stavili u tu staklenu bocu. I tako danas promatram to ružno vrijeme. Molim vas pomozite. Ja sam mrav i zovem se Ćamil i zarobljen sam u ovoj tupavoj staklenoj boci. Osoba koja me je zarobila nije probušila rupe za zrak, a i nema ni hrane ni vode tu sam već nekoliko dana. Oko sebe vidim to da se nalazim u dnevnom boravku na komodi pokraj cvijeća uginulog, sve oko mene je ogromno ne vidim tlo uopće. Oh, sada vidim onoga što me je zarobio mislim da se sjetio da trebam zraka. Otvorio je bocu i izašao sam van. Jurio sam toliko brzo da sam pao s komode. Žao mi je moje obitelji. Zarobljen sam u ovoj boci već dugo vrijeme. Pozdrav ja sam mrav Pero, Volio bih izaći, ali čovjek me zatvorio u ovu bocu. Svijet je puno bolji vani: ima hrane i prijatelja s kojima se mogu družiti. Živjeti u boci je jako dosadno. Nema ni hrane ni prijatelja. Samo hodanje u krug. Nadam se da će neko doći i pustiti me odavde. Moji prijatelji stalno dolaze i zovu me da pođem s njima, ali ne mogu. Jako sam usamljen. Nadam se da ti koji čitaš možeš doći i izbaviti me. Bok ja sam mrav, nemam ime. Život je većinom dosadan, ali na trenutke je uzbudljiv. Na primjer kada nađemo mrtvu pticu pa ju počnemo jesti, ali dođu djeca i počnu nas gaziti. Zbog takvih stvari moji prijatelji stalno napadaju kuće pa na kraju budu usisani. Ljudi mi izgledaju strašno jer imaju toliku moć. Ljudi stalno ubijaju moje prijatelje. Zato se sada moram skrivati u ovoj staklenoj boci i nije mi lako gledati kako me moji prijatelji ne žele poslušati i umjesto da ostanu sa mnom napadaju ljude. Sve u svemu, život je u redu, ali može biti puno bolji. 19
Probudila sam se s jakom glavoboljom. Gledala sam oko sebe polusvjesno što se događa. Stablo je bilo malo, a malena ruža sada je izgledala ogromno. Pomislila sam da haluciniram. Ubrzo sam shvatila da sam u staklenoj boci. Zato su mi se predmeti činili nepravilne veličine. Bila je to poprilično velika boca, no čini mi se vodoravno položena. Začula sam kako mi netko prilazi s leđa. Bili su to ostali mravi koji su bili zatočeni. Međusobno smo se gledali uplašenim očima. Odlučila sam slijediti ostale mrave. Dok sam ih slijedila boca je postajala sve uža. Došli smo do izlaza. Slobodni smo! Velike oči jednog malog dječaka me promatraju. Zašto me je zatvorio ovdje?! Promatram njegovu sobu. Ima velike prozore kroz koje se vidi livada, odakle sam i došla. Zidovi su mu bijeli, stol mu je bijel, posteljina siva. Sve je nekako dosadno i jednolično. Kad bi netko vidio ovu sobu vjerojatno ne bi pomislio da dječak u njoj spava. Jedino što odaje da u njoj spava dječak su igračke na podu. Nedostaje mi moja livada, obitelj. Nedostaje mi zemlja, trava, cvijeće i mravinjak u kojem sam živio. Moj mravinjak. Želim ponovno osjetiti vlažnu zemlju pod svojim nogama, a ne hladno staklo. Nada je jako bitna u ovim situacijama. Tvrd, nevidljiv zid bi me branio od moje zaslužene slobode. Podsjećao bi me na veličinu svijeta oko mene. Sve je ogromno, kapljice vode koje su se stvorile od pare, životinje koje bi šetale okolo sa slobodom. Svaki dan bi me taj zid vratio nazad u pravi svijet. Svijet toliko okrutan i sebičan. Nisam znala kada ću izaći, ali sam imala nadu. Kolonija koju sam nazivala obitelji bi me posjetila par puta na dan. Kroz taj tvrdoglavi čep ništa nije moglo proći, čak ni hrana. Sjećam se koliko bi me sunce pržilo i od gladi bih legla, zaspala i opet započela novi dan. Otvorio sam oči i vidio gdje sam. Velika staklenka u kojoj sam sam. Misli mi lutaju na sve strane. Zašto? Gdje? Kako? Odgovore nemam. Sunce obasjava moju staklenku ili bolje rečeno novi dom. Sve je toplije. U ovoj staklenci imam mir i vremena da se suočim sa svojim mislima. Je li moj život vrijedan. Cijeli dan hodanje i rad, a nikoga da kaže hvala. Jedna je riječ dovoljna da bi mi srce zatitra kao u stare dane kada je sve bila zabava i igra. Svaki je dan bio drugačiji, a sada je svaki dan isti. Ostali smo ja i misli. 20
Ne znam ni kako sam završio ovdje. Vjerojatno je ovo maslo ljudi koji nam uvijek žele nauditi bez ijednog razloga, a mi ni krivi ni dužni. Ali sada sam ovdje u staklenoj boci, sam, u tišini, čujem samo svoje misli i korake. Nisam se nikada zamislio u ovakvoj situaciji. Nema mi pomoći, nitko me ni ne vidi. Završit ću svoj život pun straha od ljudi, ovdje sam, u tišini, bezbolno, prisjećajući se svojih najboljih trenutaka. Lijepo mi je bilo ovdje, ali me ovakva sudbina dočekala. Sada ću otići na jedno bolje mjesto. Zbo… 21
Suhi pustinjski pijesak mislim da ni ne možeš okusiti. Okus tog zrnca je vjerojatno gorak i loš pod zubima. Ne bih preporučila nikome da proba jesti ili okusiti pijesak. U pijesku možeš čuti svaku osobu ili životinju koja se kreće po njemu. U prijevodu, glasan je pod nogama i ne bi nam promaknuo ni jedan zvuk hoda. Ako vam je sluh loš, tek onda možda vam može promaknuti neki zvuk. Nadam se da ćete čuti svaki zvuk radi sigurnosti. Suhi pijesak nema mirisa. Jedino ako sipaš nešto mirisno na to, ali inače je bezmirisan. Sve u svemu, pijesak je dosadan. U pustinji, pijesak se čuje, miriše, vidi, okusi i osjeti pod nogama. Sve to stvara jedinstven doživljaj za sva osjetila. Pustinjski pijesak je hladan na dodir i podsjeća na kamenje koje se trlja. U daljini se čuju zvukovi vjetra i pjevanje ptica. Pijesak u pustinji nas podsjeća na snagu prirode i njezinu sposobnost da oblikuje okolinu oko nas. Ipak, ovaj prekrasan krajolik je vrlo suh i prašnjav, što može biti izazov za one koji nisu navikli na takve uvjete. Stoga je važno biti dobro pripremljen i opremljen prije nego se krene u pustinju. Također, treba ponijeti puno vode za piće. Dok hodam po pustinji čujem suhi vjetar kako prelazi preko pijeska. Udišem taj suhi vjetar čudnog mirisa. Zapravo ne miriše na ništa. Kao da je prazan. Kad mi vjetar ubaci zrnca pijeska u usta, više ne mislim da je prazan. Odjednom pijesak ima okus koji je gori od bilo koje hrane koju sam ikad probala. Kao da mi je cijela pustinja odjednom u ustima. Suha grozota. Kad god napravim korak naprijed začuje se zvuk jer mi noge propadaju i zrnca pijeska kao da bježe od mene. Ako ostanem na mjestu prestanu bježati i vrate se natrag. Suhi pustinjski pijesak vrsta je pijeska koja se nalazi u pustinjama. Okusom je poput brašna, suh i bezukusan. Miris mu je nalik mirisu prašine, nećete osjetiti baš nikakav miris, osim ako vam ne uđe u nos te izazove kihanje i kašalj. Kada biste osluškivali zvukove suhog pijeska, čuli biste šum vjetra koji ga prenosi, poput zvuka u školjci ili biste čak čuli zvukove koračanja životinja u blizini: škorpiona, zmije, pustinjske lisice, pa i deva... U pustinji je i oaza, koja se oglašava laganim zvukovima valova, a u njoj se nalazi čista i pitka voda. Zbog velikih vrućina osvježavajućeg je okusa. 22
Već duže vremena nalazim se u pustinji. Ne znam kada ću izići i hoću li uopće izići. Vjerojatno zvuči neprivlačno živjeti u pustinji, ali nije baš tako. Nalazim se blizu oaze i imam dovoljno pitke vode. Gdje god da se okrenem, vidim samo pustinjski pijesak. Ne preporučujem ga za ručak. Okus mu je sličan kolaču koji ostavite da se peče dva sata, a trebao se peći pola sata. Miriše kao dim petarde, dakle miris nije najugodniji. Pod prstima se čuje tiho lagano pucketanje. To me podsjeća na pucketavi prah koji sam voljela jesti kao djevojčica, šteta što okusom nije isti. Osjećam kako suhi pustinjski pijesak putuje vjetrovima. Išla sam u Egipat razgledavati piramide dok me je na povratku iz njih uhvatio pustinjski vjetar. Od silnog puhanja komadići pijeska ušli su mi u usta. Bio je jako gorak i jako suh. Bio je suši nego tost, grebao je za jezik. Imao je neki čudan miris kojeg ne znam opisati. Ne mogu taj okus izbaciti iz usta. I dalje čujem kako propada dok hodam kroz njega, kako huče dok puše jak vjetar. Pišem ti ovo jer znam da uskoro ideš u Egipat. Preporučujem da poneseš nekakvu masku ili maramu za svaki slučaj. Osjećam kako mi topli, zagušljivi miris para nosnice. Prodire sve do srži i za sobom ostavlja neizbrisiv i jedinstven trag, gotovo neopisiv riječima. Osjećam kako na ovome svijetu ne postoji ništa poznato s čim bi se mogao usporediti. Toliko intenzivan da ga povremeni naleti vjetra mogu jedino razrijediti. Nakon kratke tišine slabašni povjetarac napokon je zapuhnuo. Čujem kako pustinjski pijesak nosi daleko u nepovrat. Želim nešto reći. Opisati. Otvaram usta, ali riječi ne izlaze. Umjesto njih osjetim slani pijesak na jeziku. Topao je, no oštar. Smeta mi i trudim se maknuti ga s usana. Ipak, ovo mjesto mi se sviđa. Zadnjih tjedana odvija se eksperiment „Pijesak probavom i organizmom“. Ispituje se trima osjetilima: okusom, mirisom i sluhom. Prvi su pokusni kunići 725 i 1572. Kušač 725 pojeo je 20 grama suhog pijeska. Nema nuspojava. Pijesak se probavio crijevom i kunić 725 je zdrav. Kušač 1572 popio je pijesak s vodom. Pijesak se također probavio crijevom i kunić je zdrav. Pokusni kunić 67362 je mirisao pijesak i sada ima bol u plućima te osjećaj škakljanja kod disanja. Ne preporučuje se. Kušač broj 6161 slušao je pijesak. Zvuk nije baš glasan. „Čuje se kao šuštanje“, kaže kunić 6161. 23
Pustinjski pijesak čudno miriše. Taj miris je teško opisati. Kad zapuše vjetar čuje se kao da netko zijeva ili kao da netko grebe po staklu, a kada se netko spušta niz dine kao da prolazi avion ili pčela zuji. Kada sam pala i skotrljala se niz dinu pijesak mi je ušao u usta. Okus nije bio baš ukusan. Imala sam osjećaj kao da su mi zrnca grebala po jeziku i zubima. Sva ta zrnca pijeska škripala su pod zubima. Pijesak je bio suh i kao da nešto prazno jedete. Zrnca tog pijeska su sitna kao sol ili šećer. Zrnca pustinjskog pijeska putuju šupljinama u mojim ustima. Stvaraju šum u mojim ušima. Oslobađaju mirise prema mojim željama. Njihova gorčina ostavlja rane na jeziku, probada unutrašnjost tijela. Putujući različitim osjetilima ostavljaju jeku za sobom koja se širi kanalima tijela jednog živog bića. Zauvijek postavljaju mirise koji teku tijelom da te oslobode od tenzije koje nam ovaj okrutan svijet donosi. Njihova zrnca nam ne dopuštaju u dubine svojeg tijela da ne bi pokazali kako su oni bezvrijedni jer nemaju ni mirisa ni okusa te ne proizvode zvukove ugodne uhu.Oni sami sebe prikazuju bajnim da bi mogli ispuniti naša rozna očekivanja. Pustinja... Mjesto gdje te pijesak i suhi, vrući pustinjski zrak tjera da odustaneš. Bez vode si mrtav. No nemojmo biti tako pesimistični. To je moj dom. U njemu se igram, letim. Volim taj posebni miris zraka u pustinji, volim kada imam posjetitelje. Raznovrsne životinje i ljude koji su ne baš česti gosti i ostavljaju svakako smeće, no dragi su mi. Također, volim osluškivati cvrkute ptica i družiti se s devama. Moj je dom tu, u pustinji, no nekada znam pobjeći i razgledavati svijet svisoka. Ali kad padne kiša opet sam dolje na zemlji, gdje je moj vječni dom. Pijesak. Pijesak je svuda oko mene. Osjećam se potpuno samo. Užareni pijesak mi je ulazio u obuću. Osjećam se kao da se gušim. Topao zrak me je stiskao sa svih strana. Sunce mi je pržilo čelo, puhao je vruć zrak. Nagli nalet vjetra bacio je šaku pijeska na mene. Hodao sam sam vrućom pustinjom cijelo popodne. Osjećao sam se jako loše. Cijelim sam putem razmišljao o tome zašto sam ovdje i koji mi je cilj? Uvijek bih se prisjetio zašto. Nosio sam puno toga. Nadam se da ovo neće postati moja budućnost. 24
Ne vidim ništa. Oko sebe osjećam samo čistinu. Nema nikakvih znakova života. Čujem samo lagani povjetarac koji me raznosi, zapravo osjetim ga. Osjetim da sam suh. Sjećam se da je prije dosta vremena palo nešto s neba i da mi je to bilo najljepše iskustvo iako nisam mogao vidjeti kako izgleda. Želio bih otići odavde iako ne znam je li negdje drugdje bolje ili uopće postoji. Želim otići odavde. Ovdje nisam sretan. Ovdje sam sam. Ne mogu opisati neugodnost koju osjetim kada mi suhi pustinjski pijesak uđe u cipele. Hodajući ovim zlatnim i sitnim kamenčićima, zapamtila sam zvuk suhoće pustinje. Sve je zvučalo hrapavo, ogromno i zvukovi su bili posvuda. Kada je pustinjska oluja došla, osjetila sam pijesak u nosu, ustima i kosi. Neću reći da je okus bio ugodan, nije bio. Danima mi je pucketalo u ustima nakon oluje. Imao je miris po kostima, po kamenju koje bi našli pored mora, osušen i krhak. Okružena sam suhim zlatom koje samo čeka da me proguta živu i okonča moju borbu sa sitnim atomima svojih čestica. 25
Danas sam svom dragom prijatelju uručila mobitel. Ukratko nije mu se dopalo. "Što da s time radim?" "Hoće li mi pomoći u bitki kod Gaugamele?" "A što će mi koristiti slušanje muzike za vrijeme borbe?" "Neću to!" Sada je prošlo već nekoliko mjeseci otkad sam mu dala mobitel. Situacija je ovakva: "Aleksandre zakasnit ćeš u bitku! Ugasi mobitel!!!" "Neeeee, ne moguuuu!! Već sam na 13. levelu, upravo ubijam zelenog zmaja..." Mislim da Perzijsko Carstvo još neće biti osvojeno... Mobitel je kao čarobna kutija s gumbima koji nam omogućuju da pozovemo ljude, šaljemo poruke, fotografije, igramo igre i gledamo filmove. Najbolje od svega, mobitel nam omogućava da ostanemo u kontaktu s ljudima čak i ako smo daleko jedni od drugih. Možemo provjeravati epoštu, koristiti aplikacije za organizaciju i upravljanje zadacima, te čak raditi izvan ureda. S druge strane, važno je napomenuti da mobitel može biti i ovisan. Ukratko, mobitel je nevjerojatan uređaj koji nam olakšava život i omogućava nam da budemo povezani s ljudima, zabavljamo se i radimo, ali trebamo biti oprezni da ne postanemo ovisni o njemu. Pozdrav Aleksandre! U što si se toliko udubio? Dobio sam pametni telefon ali ga ne znam koristiti, hoćeš li mi ti objasniti? Naravno! Prvo trebamo zaštiti tvoj telefon lozinkom ili otiskom prsta kako nitko ne bi mogao ući u njega osim tebe. Na pametnom telefonu ne samo da se možeš dopisivati neko i pričati s nekim dok ga vidiš. Također si možeš naviti alarm pa nećeš imati brige hoćeš li zaspati. Na njemu možeš naći odgovore na pitanja, gledati filmove, serije razne videe te slušati glazbu. Ako budeš imao još kakvih pitanja slobodno me nazovi pritiskom na ovaj gumb. Dragi Aleksandre Veliki, Pametni telefon je uređaj koji omogućuje da se povežeš s ljudima iz cijelog svijeta, pronađeš informacije o bilo kojoj temi, slušaš glazbu, gledaš filmove... Uređaj ima zaslon osjetljiv na dodir koji ti omogućuje da se krećeš kroz različite aplikacije i funkcije. Možeš koristiti kameru za snimanje fotografija i videa, a zatim ih dijeliti s drugima putem društvenih mreža. Pametni telefon također ima mogućnost pohranjivanja tvojih podataka, kao što su kontakti, poruke i datoteke. Ukratko, pametni telefon je uređaj koji ti omogućuje da budeš povezan s ostatkom svijeta i da obavljaš mnoge zadatke na jednom mjestu. 26
Vaše visočanstvo, otkrili smo novi izum koji će olakšati komunikaciju. Zove se 'pametni telefon'. Prema našim glasnicima, jedna osoba je donijela tu spravu u naše kraljevstvo. Izgleda kao cigla! Sada će ona pisati. Dobar dan, kralju. Pametni telefoni nisu gordijski čvor! Možete pričati s nekime tko je kilometrima daleko bez problema, samo morate imati njihov jedinstven broj i pritisnuti pravi gumb. Također, možete pronaći zabavu, nikad ne dosadi. Informacije su Vam udaljene samo jedan klik. S time možete biti nezaustavljivi. Mogu osobno doći u Vaš dvorac i pokazati kako radi. Rado iščekujem Vaš odgovor, Princ Perzije. Pametni telefon je ukratko uređaj koji ti pomaže u svakodnevnim aktivnostima. Vjerujem da bi tebi dobro došao. Popis stvari koje možeš obaviti na njemu su stvarno raznolike i svakim se danom sve više proširuju. U samo nekoliko trenutaka mogao bi vidjeti koliko je sati, koji je dan, mjesec ili čak godina. Vjerujem da bi ti pomogao u ostvarenju tvog sna – ujedinjenju istoka i zapada. Komunikacija među tvojim vojnicima bi bila lakša, a time i uspjesi na terenu bolji. Mogao bi vidjeti kakvo je vrijeme, kakvo će vrijeme biti ili bi jednostavno mogao vidjeti svoje prostrano carstvo na Google Maps-u. Pokušavala sam Aleksandru Velikom objasniti što je to mobitel. Mislila sam da bi mu moglo pomoći u njegovim bitkama , ali ništa od toga. Nisam ga uspjela naučiti kako mobitel radi. Nikako nije htio shvatiti koja aplikacija služi za šta i nije shvatio kako tipkati po njemu. Pokušavala i pokušavala sam mu objasniti, ali nije htio naučiti. Na kraju je rekao da mu dam mobitel da će ga sam naučiti koristiti. Rekao je da sve može sam. Zar uvijek te velike face moraju biti puni sebe i uvijek je tu njihov ego. Baš me zanima hoće li naučiti koristiti mobitel. Aleksandre Veliki, drago mi je što si mi dopustio da ti objasnim kako radi pametni telefon. Zamisli uređaj malen kao tvoj štit, a s mnogo mogućnosti. To je pametni telefon. Služi za slanje poruka, razgovaranje s ljudima, čitanje novosti, slušanje glazbe, gledanje filmova i igranje. Sve to možeš raditi na internetu, virtualnom mjestu poput knjižare u kojoj možeš pronaći sve što poželiš. Pametni telefon ima ekran, kameru, mikrofon i zvučnike. Osim toga možeš preuzeti i različite aplikacije koje će ti olakšati svakodnevni život - od rezerviranja leta do mjerenja otkucaja srca. Pametni telefoni vrlo su korisni i svi ih imaju. 27
Sjedila sam na tepihu okružena svijećama i crvenim jastucima, a ispred mene je sjedio Aleksandar Veliki. Imao je podočnjake i to zbog mene. Držala sam svoj uređaj u ruci i smijala se Aleksandrovoj muci dok je pokušavao uključiti svoj „pametni telefon. “ Nisam razumjela što je to njemu nejasno i počela sam se smijati njegovoj kamenoj faci. Sjednem pokraj njega i pokažem mu svoj telefon, kako ga uključiti i ostale funkcije. Aleksandar se uplašio kada sam mu pokazala našu zajedničku sliku s njegovim pogledom u čudo tehnike. Nazvao me je vješticom, a ja sam ga nastavila podučavati unatoč pogrdnim imenima. Mobitel je sprava koja je donijela mnogo dobra, ali nažalost i mnogo lošega. Umjesto da pomažem ljudima i radim nešto korisno za svoje čovječanstvo, ja sam ovdje zapela s Aleksandom Velikim. Već mu satima pokušavam objasniti kako radi pametni telefon. Sve što je do sada naučio jest da se pali na gumb s lijeve strane, da je krkha, osjetljiva sprava i da ga ne smije bacati kada se naljuti. Tri su mobitela do sada nastradala. Ne znam tko će prije odustati - on ili ja. Nije svladao ni osnove osnova, a postoji još toliko stvari o kojima tek treba saznati. Dragi Aleksandre, dolazim iz 2022. godine i sada ću ti objasniti kako se koristiti telefonom. Vjerojatno se pitaš što je telefon pa ću ti sada objasniti. Telefon je kao kutijica šibica koja sadrži informacije i igre. Na telefonu možeš fotografirati, slati poruke, zvati ljude iz drugih zemalja. Lozinka je zaštita da drugi ne mogu vidjeti tvoje informacije. Lozinku mogu opisati kao lokot na kovčegu. Nazvati nekog možeš tako da u aplikaciji upišeš broj i nazoveš. Većina ljudi ima telefone, a to znači da imaju i broj mobitela. Nadam se da sam ti pomogla i da ćeš se probati koristiti telefonom. Aleksandre Veliki! Htjela bih ti objasniti kako rade pametni telefoni. Prvo ga moraš uključiti. Možeš imati lozinku za zaštitu koju ćeš zapamtiti te nakon što otključaš, imaš razni izbor mobilnih igara. Možeš slušati pjesme, gledati filmove raznih vrsta. Možeš čitati novine i učiti neke nove stvari. Uz pomoć pametnog telefona također možeš komunicirati sa svojim prijateljima koliko god oni bili udaljeni od tebe. Možeš primati pozive kao što sam rekla, možeš pisati poruke…i puno drugih stvari. Moraš ih puniti punjačem tako što jedan dio punjača uključiš u struju, a drugi u pametni telefon. Punimo telefone kako bismo ih mogli koristiti. 28
Pametni telefon je stroj veličine dlana. Nekad je služio samo za komunikaciju, ali sada ga više koristimo za zabavu. Ima veliku staklenu plohu na kojem se nalaze male slike. Kad dotakneš neku sliku aktiviraš mehanizam. Pametni telefon možeš zamisliti kao veliku arhivu u kojoj se nalaze brojni dokumenti koje tamo možeš staviti, ali i neki koje su spremili drugi ljudi. U toj arhivi se nalaze i tvoja omiljena knjiga, ali i objava kojom si jučer objavio rat susjednoj državi ili dokument koji ti dopušta da nazoveš gradove po sebi. Sve je to nebitno, najvažnije je napraviti dobar autoportret. Dragi Aleksandre Veliki, sad ću ti opisati kako se mi koristimo pametnim telefonom. Mi na pametnom telefonu igramo videoigre, tu igramo npr. šah. Nemamo fizički figurica već je sve naslikano i možemo igrati s ljudima koji su dalje od nas. Slušamo glazbu koja je snimljena da možemo slušati više puta. Možemo snimati i fotografirati razne stvari npr. Možemo fotografirati cvijet i tu fotografiju možemo pokazati drugima da vide kako taj cvijet izgleda. Fotografiranje je kao vama slikanje kistom samo što mi to napravimo s ovim uređajem. Na pametnom telefonu nam se pokaže i koliko je sati i koji je dan. Gledaj, ovdje se pali i gasi, a sa strane možeš pojačati ili smanjiti glasnoću. Naviknut ćeš se brzo. I stavi lozinku, neku koju samo ti znaš. Ljudi obično stavljaju neki njima važan datum. Svoj datum rođenja ili slično. Tebi ipak preporučujem da izabereš nasumičan broj, jer danas svi znamo važne godine u tvojemu životu. Ovdje šalješ poruke. Praktično je, stigne mnogo brže nego kad pošalješ glasnika. Samo prstima nježno upiri po tipkovnici i tako sastavljaš rečenice. Tipkovnica? Taj prostor gdje se nalaze slova. Na Googleu možeš naći odgovor na sva pitanja. A društvene mreže? Možda da sjedneš, ovo će potrajati. 29
Jednom davno. Iza deset gora i sedam mora, nalazi se malo selo puno magije. Do njega se može doći samo čamcem napravljenim od čistog zlata. U selu se nalaze brojne plantaže čudesnih jabuka. Priče kažu da je u selu tradicija da se svake godine u selu zapali zelena vatra dok zvono zvoni četiri puta za svaku planinu na kojoj se nalazi selo. No u selu ima i mlinara. Kotač na mlinu okreće se i proizvodi veseo zvuk. Ovo je selo čarobno, no mnogi u to ne vjeruju. Ako imate sreće i veliko, dobro srce, možete ga i pronaći. Jednom davno kada su još postojali zmajevi koji su svojim dahom bojali nebo plavom, zelenom i crvenom bojom u dubini šume skrivalo se malo, tajno, čarobno selo po imenu Dorana. Na ulazu u selo dočekao bi vas zmaj i puhnuo svoj zeleni plamen posred lica, ako ste dobri ljudi zmaj bi vam poklonio zlatnu jabuku kao znak dobrodošlice, a ako ne zavezao bi vas za kotač koji bi vas vrtio velikom silinom sve dok ne postanete dobri. Ali to nije sve, potom ste morali ući u čamac čija su vesla veslala samo kada bi crkveno zvono pozivalo seljane na molitvu. Živio nekada davno, u dvorcu najmoćnijeg kralja dobar, neiskvaren i radišan zmaj. Simbol ovog kraljevstva bio je zlatni kotač koji je značio “mir”, a kraljevstvo je također poznato i po zmaju i njegovom zadivljujućem zelenom plamenu koji je pokazivao samo na dvorskim zabavama i balovima uvaženim kraljevim gostima. Svakog jutra zmaj bi trebao pokrenuti zvono na vrhu dvorca i imao je zadaću očistiti vrijedan kraljev čamac, a za nagradu dobio bi ukusnu, sočnu i crvenu jabuku s najrodnijeg stabla u kraljevstvu. Kralj je u ovome kraljevstvu posjedovao sve oranice, sve trošne kućice radnih kmetova dok jednog dana nije počeo rat. Jednom jako, jako davno, u dalekom kraljevstvu koje je bilo okruženo brojnim rijekama i do kojeg se moglo doći samo čamcem, pročuo se glas da se iza jedne od rijeka nalazi čarobno drvo koje gori zelenim plemenom, ali i dalje daje plodove jabuka. Nije samo drvo bilo čarobno. I njihovi čamci su se mogli kretati po kopnu kao da imaju kotače. Jednog dana plamen se proširio i zazvonilo je zvono za uzbunu. Dok se plamen širio, ljudi iz kraljevstva pojurili su svojim čamcima pomoći susjedima s druge strane rijeke. A onda se odjednom dogodilo nešto zastrašujuće... 30
Ljubav dvoje ljudi dogodila se sasvim slučajno. Susreli su se na čamcu dok su zajedno plovili Savom. Kada su stali, mladić po imenu Karlo je djevojci poklonio jabuku. Bila je zelena jer je stajala pokraj čarobnog zelenog plamena. Karlo se ludo zaljubio. Rekao je djevojci ako zeleni plamen bude gorio,na godinu da će se vjenčati njome. Plamen je gorio pa su se tako začula crkvena zvona nakon godinu dana. Čuli su se kotači kočije sa kojom su mladenci došli. Njih dvoje ludo su se zaljubili jedno u drugo odmah prvog dana, a ovdje zapravo počinje njihova prava mala ljubavna bajka. Jednom davno u kraljevstvu živjela je kraljica Lena sa svojom kćeri Anom. Legenda kaže da je prije 1000 godina kraljevstvo progutao zeleni plamen koju je izazvao stari zmaj. Neki stanovnici vjeruju da je postojao zmaj, a neki su tu zagonetku ostavili u povijesti. Taj tjedan u kraljevstvu održavala se obljetnica tog događaja. Tu noć svi su slavili, Ana je pitala majku da ode prošetati. Majka joj je rekla da se mora vratiti do zvuka zvona. Ana je došla do jezera, tamo se nalazio čamac sa starim kotačima i trulim jabukama. Pa je odlučila da neće ići čamcem i nastavila šetati. Nekoć davno trojica putnika putovahu čamcem tražeći skriveni otok. Nakon devetnaest dana putovanja pitke vode više nisu imali, a od hrane im je ostala samo jedna crvena jabuka. More je bilo mirno pa su umorni putnici gotovo zaspali. Tišinu je parao jedino zvuk valova, a onda se začuo glasan zvuk zvona. Uz njega su čuli i zvuk sličan škripanju kotača. Zbunjeno su podignuli glave sa malenog jastuka što ga bijahu napravili od praznih vreća u kojima je nekoć stajala hrana i u nevjerici uzdahnuli. Na otočiću su ugledali zeleni plamen i ljude koji oko njega stoje. Potraga tako bijaše završena. Bila jednom jedna princeza koja je bila usamljena jer se ljubav njenog života odselila daleko. Shvatila je da ne može ovako živjeti. Odlučila se da ga ide naći. Između njega i nje se nalazilo zlatno more pa je svojim čarobnim zelenim plamenom od kotača stvorila čamac. Spakirala si je vreću jabuka te krenula na put. Putovala je 5 dana i 5 noći. Kada je stigla, gradić joj se odmah svidio. Nakon dugog pješačenja stigla do njegove kuće. Pozvonila je na zvono te nemirno čekala. Kada su se vrata otvorila njena tuga je nestala. 31
U tihoj šumi, postojalo je veliko jezero. Da biste ga zapazili, morate hodati puteljcima koji su davno izgubljeni. Rijetko možete naići na vilu u čamcu. Ona će vas prevesti preko jezera ako ju to tražite. Postoji samo jedno pravilo: ne jedite voće kraj kojih prolazite. Vila će zazvoniti zvoncem i drveće će se maknuti s puta. Na drveću su razne voćke, ali najviše jabuke osvjetljene zelenim plamenom. One su test iskušenja. Ako se ne uspijete suzdržati, vila će vas izbaciti iz čamca u nepoznatu vodu i ostaviti tamo, no ako uspijete, vidjet ćete njihov dom u kotaču napuštene vodenice. U jednom gradiću tamo, tamo daleko zvono zvoni svakih sat vremena. Na to su stanovnici gradića već navikli. Samo kad je bilo vjenčanje princeze zvono je ispustilo zeleni plamen koji se proširio po nebu. Pa je napisano: „Možete poljubiti mladu!“ U tom je trenutku mladić poljubio princezu. Dok su svi išli čamcem do dvorca da proslave ovu dobru vijest, mladenci su imali jednu veliku kočiju. Kočija je imala lijepe, velike i okrugle kotače koji su mogli zgaziti čovjeka ako je ispred njih. Ljudi su bili oduševljeni hranom, pogotovo slasnim jabukama. Voće je bilo dragocjeno u tom gradiću sve od početka. Jednom davno, u dalekoj zemlji, postojala je čarobna bajka o avanturama djevojčice koja je odlučila krenuti na putovanje kako bi pronašla čarobnu jabuku. Uzela je svoj čamac i krenula prema nepoznatom svijetu, spremna na sve izazove koji su joj predstojali. Tijekom putovanja, naišla je na mnoge čudne stvari, uključujući zvono koje je zvonilo u noći, zeleni plamen koji je plesao na vrhu planine i kotač koji je vrtio vrijeme. Ali djevojčica nije odustajala, jer je znala da će na kraju svog putovanja pronaći ono što traži. Jednom davno postojala tri patuljka. Sva tri visoka tek četiri pedlja. Uputiše se oni svojim čamcem do sajma kod patuljka Arija. Ondje prodavahu se mnoge stvari. Putem do sajma, patuljci su zadivljeno gledali u nebo. Zeleni plamenovi pružali su se dokle god su njihove oči mogle vidjeti. Kad stigoše na sajam odmah primijete da je velik kao čitav mali grad. Stoga se odluče uzeti male saonice koje će ih lakše dovesti do slatkih jabuka koje su toliko priželjkivali. Nažalost, vlasnik saonica im kaže kako saonice nemaju jednog kotača. To im nije uništilo Božićni duh. Šetajući sajmom slušali su zvončiće. 32
Zločesti čarobnjak gospon Jabuka upravo je na naš profesionalni ribarski čamac bacio najzeleniji zeleni plamen koji smo moja družina i ja ikada vidjeli. Majstor Žabac je zakreketao, Kravica Marica je zazvonila svojim zvoncem, a ja sam ostalo nijem. Kako ćemo sada doći do otoka Tamo negdje? Gospon Jabuka je otišao, nestao u crvenom dimu mljevene jabuke. „Znam što ćemuuu“, rekla je Kravica Marica, „Majstor Žabac će popraviti kotač muuug auta i onda ćemu doći na otok Tamo negdje prije Gospona Jabuke.“ Svi smo se složili s našom pametnom Kravicom Maricom. Bio jednom davno čamac pun jabuka koji su pirati vozili. Trebali su doći do velikog čarobnog kotača. Tamo bi se pomoću zelenog plamena pretvorile u zlato. Zlato im je trebalo da bi kupili piratski brod ovaj je bio malen i nije imao dovoljno prostora za stvari. Kada su došli do kopna ušli su u kočiji koju su unajmili i stavili jabuke unutra , pa su krenuli prema kotaču. Kada su došli do kotača stavili su jabuke u kotač i pozvonili po zvonu kako bi magija krenula. Mislili su da sve ide po planu , ali je nešto krenulo po zlu. U dalekoj zemlji bio jedan čamac koji je plovio širokim vodama. Na njemu se nalazilo zvono koje je stalno zvonilo i privlačilo pozornost. U jednom trenutku čamac je stigao do obale uz koju je na starom stablu visjela velika crvena jabuka. Dok je čamac plovio pokraj obale, jedan od putnika otrgnuo je jabuku sa stabla i pojeo ju. Iznenada se pojavio zeleni plamen i začarani kotač počeo se vrtjeti oko stabla. Svi su bili zbunjeni i uplašeni, ali nisu mogli otići od zelenog plamena. Što se dogodilo sa zelenim plamenom i začaranim kotačem? Kakva je sudbina čekala ljude na čamcu? Jednom davno živjela je princeza Elina. Vladala je Leptiropijom. Svi su je voljeli zbog njezine hrabrosti. Polako se približavala godišnjica njezine vladavine, no svi su bili sretni osim Eline. Osjećala je strah i bio je opravdan. Noć prije zabave sanjala je kako se probudila u čamcu dok se svuda oko nje širio zeleni plamen. Gorjela su zvona, kotači, vreće... Počela je osjećati kako pada i nakon nekoliko strašnih trenutaka probudila se. Ubrzano je disala i bila je sva u znoju. Kada je bolje pogledala, soba joj je bila potpuno prazna, a na stolu pokraj nje nalazila se blistava, zelena jabuka... 33
Bijelo hladno jutro, svilene pahuljice lagano silaze s visine. Najedanput nešto ne tako maleno i lagano leti prema tlu. Naglo pada na zemlju. Nestaje u snježnom pokrivaču. Ljudi prilaze. To nešto diže se iz snijega, sa svoja tri velika oka promatra ljude. Sletio je u Slavoniju. Tu su ljudi jako dragi i gostoljubivi pa su počeli mahati kobasicama, špekom, pjevati i plesati. Izvanzemaljac u strahu od mesnatih štapova i njemu čudnih zvukova uzeo je grablje za obranu. Odmah su ga poveli na oranice. Treba im dobra radna snaga, a ovaj debeli ljubičasti stvor dobar je kandidat za oranje i kopanje. Sumrak je. Kroz žuta, žitna polja u daljini se pojavila jaka svjetlost. Sletio je svemirski brod! Mještani Stare Kapele su pohitali iz blizine vidjeti događaj. Neizvjesnost u očima mještana sve je više rasla, a prvi iz velikog, zelenog svemirskog broda izašao je vanzemaljac u pratnji svoje žene. Mještani su u čudu gledali zeleno stvorenje, upadljivih i velikih crnih očiju s svjetlom na vrhu tankog izduženog prsta. Vanzemaljac je pozdravio mještane na čak sedam različitih europskih jezika i vratio se u svemirski brod, a mještani su se razišli i otišli spavati, no sljedeće jutro na polju više nije bilo svemirskog broda. Grupica djece odlučila je ispeći kukuruz i otišli su u polje nabrati nekoliko klipova. Kad su se vraćali kući primijetili su neko zeleno svjetlo među kukuruzima i kravu koja je lebdjela u zraku. Preplašili su se i pokušali pobjeći, ali ih je svjetlost zaslijepila. Osjetili su kako se i oni dižu u zrak, ali nisu mogli ništa vidjeti. Kad su uspjeli otvoriti oči, shvatili su da su zavezani. Oko njih su bili vanzemaljci koji su imali oružje. Djeca su bila jako preplašena jer su mislili da će eksperimentirati na njima, ali vanzemaljci su samo željeli saznati kako se prave kokice. U malom slavonskom selu dogodilo se čudo. Dva su prijatelja u noći šetala livadom. Bio je mrak. Primijetili su čudno svijetlo na nebu. Uočili su da im prilazi čudnovati avion. No, to nije bio avion već svemirski brod. Iz njega izašao je čudan čovjek. Predstavio se kao DMO32, zapovjednik svemirske vojske. Ponudio im je da pođu s njim i postanu dio svemirske vojske. Bili u šoku i nisu vjerovali što im se događa. Samo su otrčali svojim kućama najbrže što su mogli i odmah su rekli drugima što im se dogodilo. Drugi nisu vjerovali, mislili su da su ludi. 34
Bilo je to jednog sunčanog ljetnog dana u malom slavonskom selu Korduševci, kada su neka nepoznata tijela stigla na glavni trg u selu. Bili su to izvanzemaljci. Vitka i visoka tijela, s dugim rukama i nogama. Imali su velike oči i kožu sličnu ljudskoj, ali svjetliju. Ljudi su u početku bili uplašeni, ali su se brzo opustili kada su vidjeli da izvanzemaljci nisu zli kakvim su ih smatrali. Pokušali su se sporazumjeti s ljudima, no svi su bili pomalo zbunjeni. Njihovim dolaskom selo se tada pretvorilo u turističku atrakciju, a ljudi su se pitali hoće li se izvanzemaljci ikada vratiti... Noć je prekrasna! Evo i zvijezde padalice! Ne, to nije padalica, to je zrakoplov! I kreće se ravno prema mom selu! Od straha se nisam mogla pomaknuti. Zrakoplov je sletio na polje u blizini sela. Potrčala sam. "Pa to nije zrakoplov", promrmljala sam. To je bio svemirski brod! Pravi pravcati. I iz njega su izlazili čudni organizmi. Hodali su na dvije noge, no imali su tri ruke. Odbacivši vlastiti strah, prišla sam im. "Bokić", rekla sam. Ne znam što se dalje desilo jer sam se sljedećeg jutra probudila u svom krevetu, a u polju se nalazila prekrasna slika u žitu. Bio je to neobičan dan u malom slavonskom selu kada se dogodio prvi susret s vanzemaljcem. Ljudi su bili u poljima, berući kukuruz, kad su odjednom primijetili neobično svjetlo na nebu. Kako se svjetlo približavalo, shvatili su da je to nešto što nisu nikada prije vidjeli. Ubrzo nakon toga, izvanzemaljski brod se spustio na zemlju i izasao vanzemaljac. Bio je visok, sličan čovjeku, ali s dva para ruku i nogu. Ljudi su se uplašili, pa je pokazao znakove mira i komunikacije. Ljudi su s vremenom shvatili da je on samo istraživač iz drugog dijela svemira, koji je došao u posjet. Jutros u šest čujem glasan tup udarac. Sobom se osjetila vibracija. Pokušala sam nastaviti spavati, ali nisam uspijevala. Naposljetku čujem kako mi je došla nova obavijest na mobitel. Odlučila sam se ustati i provjeriti o čemu se radi. „ŠOKANTNA VIJEST: pad NLO-a u Migalovcima!“ Odmah sam se prisjetila onog udarca od jutros. Potrčala sam u dnevnu sobu gdje sam zatekla mamu kako gleda vijesti na televiziji. Sjela sam pokraj nje i u šoku promatrala o čemu se radi. Nakon pola sata emisije voditeljica je rekla kako je sve ovo bila laž i da je to samo prvotravanjska šala! 35