Moja himna

Vukovar


Svakoga dana mi se smiješiš,

kao nježna mati,

a tvoj me golub

stade pjesmom zvati.


U duši, vijori vjetar.

U srce

prodire tvoj pogled sjetan.


Dunav rijeka,

na sunce čeka,

i čeka.

Čeka zore rane,

žute,


što se protežu pred dolovima,

samo da

poljube ti skute.

Noga nije kročila,


duša nije

osjetila,

dok u tvoje srce nije zavirila.

Ljudi tvoji snažni,


vjerni

za te su pali

svoje srce

tvome

srcu

dali!



Nika Celinić, 6.r


OŠ Sesvete

Vukovar


Vukovar…

Grad na obali Dunava…



Razoren grad


Grad bola

Grad ponosa

Grad ranjenika


Grad hrabrih

Grad pobjednika

Grad ljubavi



Vukovar…


Grad na obali Dunava…



Nepokoren

Hrvatski


Grad.



Bruno Smolčić, 5.r

OŠ Ksavera Šandora Gjalskoga

Moja himna 6


Odlazim

(Vukovaru)



odlazim


korak po korak

i ostavljam sve što je moje



odlazim


napuštam obronke

rijeke i šume svoje



odlazim

sve svoje blago


ostavljam drugome na dlanu



odlazim


sa sobom nosim gorak osjećaj

i neizlječivu ranu



sa sobom nosim

svu bol patnju i muku


ne pozdravljam ljude

ne pružam im ruku



previše je teško

previše je suza

i što se više osvrćem

staza je sve duža




ostavljam

ljubav i vjeru na svome pragu

ostavljam u srcu domovinu dragu




večeras odlazim iz pokorenog grada

ali znam vratit ću se



kada mi vjetar prišapne


da su prestali pucnjava, rušenje i lom

kada me Dunav povede natrag

u pravi i jedini moj dom




Matea Mršo, 8.r

OŠ Ante Kovačića

Prizor



U daljini vrisak:


djeca prestrašena,

izgubljena,

u potrazi za roditeljima…

Kuće urušene,

stakla razbijena…


Blato posvuda,

kiša i studen…




Na smrt spreman čovjek,

izmučen,

bori se za svoj dom –

u očima

prizor zamrznut zauvijek!




Anja Poljanšek, 6.r

OŠ Ante Kovačića

Ispovijed hrvatskog logoraša



Miris baruta i miris pokošene trave.

Divlji makovi u cvatu.

Grlice u letu.

Noć u crnom baršunu.


Tupi udarci i barbarski krici

iz vlažnih staićevskih štala.

Stigao je još jedan autobus.

Sklupčan na podu, koji zaudara na ljudski izmet i mokraću,

pipam svoje izranjavano lice, obliveno krvlju.


Ništa ne vidim kao da sam slijep.

Ne mogu se pomaknuti.

Oko mene mnoštvo živih mrtvaca,


kao na hrpi.

Tišina kao u grobu.

Začuh šapat: "Vukovar je pao!"

"To Krist umire po drugi put," doda drugi.

A onda opet barbarski krik, poput noža, raspara crni baršun ljetne noći


u logoru Staićevo.



Marija Franka Subašić, 6. b

OŠ Brestje

Moja domovino



Draga moja domovino,


volim tvoje plavo more,

tvoja jezera, rijeke i potoke.



Volim gore naslonjene

jedna na drugu kao najbolje prijateljice.




Volim tvoje ružičaste zalaske sunca,

Tvoje šume i cvjetne livade.




Draga domovino sretna sam

što sam i ja dio tebe.



Dvina Detelbach, 4.a


OŠ Luka

Branitelji



Branitelji naši,


Heroji hrvatski,

Ljudi vjerni,

Neka vas pamte i slave!

Neka se izigubljeni vrate,

A poginuli počivaju u nmiru


I božjem zagrljaju.

Hrvatska, zemlja vaša

Nek' vam gradi


Spomenike

I pjesme piše.

Neka vas naše misli prate

Kad već ne mogu da vas vrate.




Dora Balog, 6.d

OŠ Vugrovec-Kašina

Dijete



Dijete je malo, slatko biće.


Iz njegove glave nešto ko cvijeće niče.



Dijete čisto srce ima,

I uvijek će pomoći svima.




Djeci je igra najvažnija,

Ona im pomaže da mašta bude snažnija.




Ali im je ipak važnije znate,

zagrljaj i ljubav mame i tate.



Djeca su nositelji budućnosti,

U njima uvijek ima dobroćudnosti.




Kad si žalost i kad te tužni dani sjete,

Budi sretan i nasmijan kao dijete.




Karla Ancić, 6.d

OŠ Luka

Dobro jutro more



Sunce je svanulo,


novo jutro donijelo.

Prirodu probudilo,

u moru se odrazilo.



Morski svod sjaji.


To milo je duši.

A valovi prave

glazbu za svačije uši.




Još uspavano more,

zove me kroz prozor.

Kad pogledam van,

vidim samo plavi obzor.




Osmijeh mi se vraća,

svake nove zore,

veselo vičem:


- Dobro jutro more!



Karla Ancić, 6.d

OŠ Luka

Domoljubna zagonetka



Visok je, a nije košarkaš.


Radio je s vodom, a nije vodoinstalater.

Ima skoro pedeset godina, a nije taksist.

Kod njega se nekoć dobro jelo i pilo,

a nije ni konobar ni kuhar.

Pun je ožiljaka, a nije huligan.


Ponosan je, a nije hrvatski navijač.

Otporan je, a nije virus.

Pa, tko je to?


Zar je to uopće ljudsko biće?

Da nije neko čudovište?



Nije čudovište, nego čudo!

Što preživjelo je jedno vrijeme ludo.




Vukovarski vodotoranj.



Ana Baran, 7.c


OŠ Brestje

Domovina



Domovina je plavo more


i velike zelene gore.



Domovina je voda

puna bijelih roda.




U njoj trava sniva,

igraju se strašilo i njiva.




U domovini ima puno blaga,

moja domovina svima je draga.



Ja moju domovinu volim

i u crkvi se za nju molim.




Domovina je najljepši cvijet

i ona je moj sretan svijet.




Jakov Grošić, 4.a

OŠ Jordanovac

Domovinski rat

Bio je to nepravedan rat, rat Hrvatske, male države protiv treće najjače vojske u Europi,
jugoslavenske.

O Domovinskom ratu čuo sam puno priča, a dio priča su priče i doživljaji moga oca. Moj otac
je krenuo u rat kao dragovoljac, na samome početku, krajem 1990. godine, a bio je do kraja
1993.godine. On nije bio u brigadi, već je bio u posebnoj vojnoj policiji za dragovoljce. U rat
je otišao, kao što spomenuh 1990. godine, a s njim su otišli i brojni njegovi prijatelji. Bio je u
Osijeku, u nekim selima kod rijeke Kupe, u Bosni, te je bio na još mnogim drugim bojištima.
U ratu njihova jedinica imala je razne akcije. Imali su ih po noći, po danu, po najjačem suncu
i po najvećem mraku. Najviše takvih specijalnih akcija događalo se na području Slavonije i
Bosne. Neki su od tatinih prijatelja, na žalost, poginuli, no neki su preživjeli, kao i on.
Odslužio je tri godine. Kada se vratio, opet je otišao igrati nogomet, profesionalno. Tatu su
1995. njegovi prijatelji pozvali u vojno-redarstvenu akciju Oluju, no on je tada igrao nogomet
izvan države. On baš i ne priča puno ni detaljno o ratu, mislim da se baš ne voli prisjećati.
Rekao mi je da se pravi domoljub i pravi branitelj ne voli i ne treba hvaliti djelima iz rata. Iz
Domovinskog rata nosi puno uspomena, dobrih i loših, no više dobrih. Kaže da se tijekom tih
dana osjećao ponosnim, da je osjećao prijateljstvo i složnost te da nikada neće zaboraviti
prijatelje koji su poginuli u Domovinskom ratu.

On mi često govori da moram biti ponosan, ponosan što sam Hrvat i što mojim venama teče
plava krv, krv Hrvata, krv naših predaka.


Leon Adamić, 7.a

OŠ Nikole Tesle

Domovinski rat

Ljetni su praznici. Vani sam sa svojom prijateljicom Delačkom. Vozimo se na biciklima i
uživamo u povjetarcu. Scena je kao u filmu; čuju se krave, vrapčići i slavuji, ali odjednom
čula se eksplozija. Onda još jedna, pa još jedna. Postajale su sve češće i jače. S druge strane
ulice pozove nas susjeda da bježimo kući jer je počeo napad na Lički Osik. Stigla sam na
vrijeme. Tišina. Odjednom me mama povuče te se s njom i tatom sakrijem u podrum. Ono što
je najgore, jest to da je naš podrum zapravo spremište za krumpire te je veliko dva metra na
metar. Bili smo unutra tri do četiri dana kada smo se preselili u sklonište, to jest u podrum
naših susjeda jer u naš više nismo stali.

Prošla su već dva mjeseca otkad smo se moja obitelj i ja počeli skrivati u skloništu, no, na
žalost, netko je odao naše posljednje sklonište te su ga raznijeli. Jedna kuća manje u našoj
ulici. A to nisu sve loše vijesti. Jučer sam za doručak, ručak i večeru, sve ukupno, imala samo
pola kockice čokolade. A prije tjedan dana moja draga prijateljica iz četvrtog razreda nikada
nije doživjela peti. Izgubila sam Božicu Rukavinu zbog neprijateljskog zrakoplova koji je
bacio granatu! Nadam se da će zrakoplovi zauvijek prestati letjeti.

Danas je važan dan za mene jer danas sam ja na dužnosti kao stražar. Da, ja s jedanaest
godina moram spavati s pištoljem ispod jastuka, da branim svoju malu ratnu obitelj. Ali
iskreno, drago mi je da nekako mogu pomoći. Jučer sam se odrekla ručka i prepustila ga
jednoj ženi kako bi mogla dojiti svoje novorođenče.


Već je prošlo godinu dana te se rat pogoršava. Moja obitelj se odlučila preseliti u Pazarište jer
su tamo prije živjeli, a tamo nema rata. I ima krevet! I škola! Presretna sam. Napokon nešto
dobro. Stigla sam u Pazarište te sam prvi dan bila u školi. Bilo mi je odlično. Jedan mi se
profesor jako svidio. Piše pjesme te je topao kao osoba. Ipak, ima i loša vijest. Ja sam do sada
spavala na daskama, hladnim daskama u skloništu i moja su se leđa toliko deformirala da više
ne mogu spavati udobno na krevetu, a boli me kad legnem na pod. Na žalost, udobniji mi je
pod u kolibici pun pauka nego topli meki krevet.


I tako je vrijeme prolazilo. Moja obitelj i ja selili smo se iz sela u selo, iz skloništa u sklonište.
Bilo je puno tamnih putova, ali bilo je i sretnih trenutaka. Uspjela sam biti odlična u školi te
sam se upisala u gimnaziju. Na svu sreću, rat je polako završavao.

Postoji puno ratnih priča, baš kao što je i ova priča moje majke. Neke ne završavaju tako
dobro, a neke čak i bolje. U zaključku, Domovinski rat bio je važan događaj, u njemu se
borilo svim srcem, u njemu su mnogi ljudi dali svoje živote.

Čak i ako nisi vojnik, uvijek možeš napraviti nešto za svoju Republiku Hrvatsku.




Katja Katavić, 7.a

OŠ Nikole Tesle

Moja domovina



Moja domovina


ima puno boja:

od modrog mora

od zelenih gora.

Krase je vode

velike i male


rijeke, potoci

i ostale bare.

Medvjed, tuna


i po koja kuna

vesele me kad

hodam po svuda.

Ali najljepše je

kada snivam


jer onda na

njezinom dlanu prebivam



Ivan Jugović, 4.a


OŠ Jordanovac

Moja himna



Ne tako davno


U našoj lijepoj domovini

Zavladao je rat.



Hrvatski branitelji

Krenuli su za slobodom,


Da obrane našu zemlju plodnu.



Došao je i taj dan


Kada je ratu došao kraj,

Na vrh smo dizali našu zastavu

Obranili su našu zemlju dragu.



Andrea Žgela, 4.r


OŠ Sesvetska Sopnica

Hrvati Te vide



Hrvati Te vide

u zlatnome žitu,


u plavome moru,

u bogatom gorju.



Hrvati te vide

u šumama gustim,


livadama cvjetnim,

u ljudima sretnim.




Da bi bila takva,

branitelji naši

na branik su stali

i život Ti dali.

Krv se prolila


i oni su pali.

Do zadnjega daha

uz Tebe su stali.




Hvala im za to

Što sretni možemo biti,

U domu svome

Slobodno živjeti.




I kad si u suncu,

I kiši il' vjetru,

Hrvati te vide u najljepšem svjetlu.

Bruna Dobrovoljec, 5.a


OŠ Brestje

Hrvatska garda



Miriše planinsko cvijeće


Vjetar njiše borove grane,

Diže gustu prašinu,

Koraci odjekuju planinom.

Hrvatska vojska kreće

S krunicom oko vrata.


Bože, budi im štit od neprijatelja!

„Mi smo garda hrvatska“ –

Glasove im nosi planinska tišina.


Život za život se daje,

S mnogo snage i moći.

Bog je s nama i bolji dani će doći.



Fran Sajković, 6.d


OŠ Vugrovec-Kašina

Hrvatska



Da Hrvatske nema,


tko zna tko bih bila,

možda Njemica, Turkinja ili Amerikanka.

No, ne, ja sam Hrvatica!



Da Hrvatske nema,


tko zna kako bih govorila,

možda "Guten Tag, Hello ili Bonjour".

No, ne, ja govoriim: Dobar dan!




Da Hrvatske nema,

tko zna kako bih se zvala,

možda Franceska, Ulrike ili Lora.

No, ne, ja se zovem Dora!




Da Hrvatske nema

zar bih ovo uopće pisala?




Dora Tica, 6.a

OŠ Nikole Tesle

Hvala branitelji



Hvala vam za živote


Koje ste dali

Za obranu domovine

Vi ste pali.



Ostavili ste svoje


Obitelji, gradove i sela,

Branili ste domovinu

I za to vam je zahvalna


Hrvatska cijela



Peti kolovoza slavimo vaš dan

Nekima od vas

Život je bio kratak kao san.




Krenuli ste slabo naoružani

S krunicama oko vrata

Štitili ste stare, žene i djecu


Postali ste pobjednici rat.



U Vukovaru bijeli križevi ponosno stoje

Hvala vam za žrtvu i za sretno djetinjstvo moje.




Tin Pavlović, 6.a

OŠ Vugrovec-Kašina

Jesen u Planini Gornjoj



Jesen u Planini Gornjoj


Na drveću slika i

Boji listove šarenim bojama.



Listovi padaju oko tebe

Poput duge…


Smiješ se.

Zamišljaš da plešu valcer.




Sunčane zrake

Igraju se skrivača

Iza rasplesanih listova.

Udruga se sastala

Da proslavi


Susret s jeseni

I da sakupi plodove

Koje nam donosi.




Klara Lucija Pandek, 6.b

OŠ Vugrovec-Kašina

Kad pogledam kroz prozor



Kad pogledam kroz prozor kuće,


vidim sjene.

Kad pogledam kroz prozor kuće,

vidim noć.



Kad pogledam kroz prozor svoga srca,


vidim Vukovar slomljeni

I vodotoranj ranjeni.

Vidim hrvatske branitelje.


Kako su odvažni i hrabri bili

te svoju Hrvatsku spasili.



Kad pogledam kroz prozor kuće,

Vidim sunce,


vidim nebo,

vidim slobodu.



A prozor moga srca je zauvijek otvoren


za njih, naše branitelje,

kojima kličem: „Od srca vam hvala

što naša domovina u ruke neprijatelja nije pala“.




Tena Huljak, 5.a

OŠ Brestje

Koja je to zemlja



Koja je to zemlja


pto nalikuje ptici u letu?

Koje je to plavetnilo mora

gdje galebovi tiho plove

i ispraćaju brodove nove?




Koja su to zlatna polja

što u beskraj se šire?

Koje su to mirisne šume i strme planine


što sočne pašnjake broje?



Ptica u lteu, plavetnilo mora, galebi i brodovi,

zlatna polja i zelene šume

strme planine i pašnjaci sočni...


To je moja zemlja!

Moja mila zemlja Hrvatska!



Antonio Fuček, 7.c


OŠ Brestje

Moja domovina Hrvatska



Od žitnih polja


Do velikog mora,

Od visokih planina

Do zelenih gora.



Od mirisnog cvijeća


I prekrasnih šuma

Do jezera i rijeka

Medvjeda i kuna.




Od marljivih ljudi,

Do pjesme i kola,

Što u meni ponos budi

To domovina je moja!




Dora Gorenac, 4.c

OŠ Luka

Moja domovina



Moja domovina nisu samo stanovi i kuće,


ona je ono što u grudima tuče.



Moja domovina nisu samo rasplesane doline,

ona je iskra sreće što u oku mine.




Moja domovina nisu samo otoci i more,

ona je vjetar što briše tugu i bore.




Moja domovina nije bez tebe i mene,

moja domovina je ono što nam teče kroz vene.



Paola Hrdas, 6.b

OŠ Sesvete

Moja domovina



U duši sam sretna


dok gledam te ja,

Domovino moja

lijepa i ponosna.



Volim šume i planine,


volim gore svoje Domovine!



Pod suncem blistaš,


vjetru prkosiš.

Ljudima se smiješ

dok ih morem nosiš.



Sva si lijepa,


sva si mila,

voljena moja

DOMOVINA!




Larisa Meglaj, 4.e

OŠ Luka

Moja domovina



Moja domovina ima sreću,


puno radosti, a najmanje tuge,

ima drveće, ima pjesmu,

ima okus duge.



Ona kruži oko mene,


ona pjeva, ona svira,

ona pleše sva u sreći

i stari hrast dira.




Ona ima snagu vjetra,

ona voli miris ljeta,

zimi ima kosu bijelu,

volim domovinu cijelu.




Moja je domovina mlada,

draga je i skladna.

Gdje god bila, čujem nju.


Ili u srcu ili u snu.



Nikolina Teklić, 5.b

OŠ Luka

Moja domovina



Ovo je moja zemlja, ovo je narod moj.


Ponosim se ja sa njime, nosim ga u srcu svom

Volim ljude širom svijeta, nije važno koje boje

Volim pjesmu, život, svaki kamen zemlje moje.

Zapjevajmo pjesmu staru, pjesmu ljubavi mira

Ostanimo vjerni domovini, kao što smo od davnina.


Zapjevajmo domovini braćo mila, svi ljudi dobre volje,

Hajde veselimo se, jer sutra će biti bolje!




Ema Vunigi, 5.c

OŠ Luka

Moja himna



Volim rijeke,


volim gore,

volim jezera,

volim more.



Volim Zagreb,


volim Split,

volim Vukovar

i Kopački rit.




Volim šume,

volim ravnice,

volim ovce,

volim ptice.




Volim Zadar,

volim Makarsku,

volim svoju


dragu Hrvatsku.



Nina Lucić, 4.d

OŠ Luka

Moja himna



Moja hrvatska je predivna,


puna brda i dolina.



Zemlja je površinom mala,

al je u mom srcu veća

od svih zemalja.




Mnogo rijeka teče kroz moj kraj,

da mi je plovit njima


da čujem naš dragi ŠTO, ČA i KAJ.



More je plavo

ispod sunca punog žara,

a brodovi puni sretnih mornara.




Sve livade, šume, planine i gore,

sve rijeke, potoci i predivno more,

sve je mome srcu drago i


to je svima nama najveće blago.



Doroteja Puđak, 4.a

OŠ Luka

Moja Hrvatska



Još uvijek čvrsto stoji


pod križem vjernih junaka,

još dane broji,

još se moli,

za svaku prolivenu kapljicu krvi,

za svaku suzu,


svaki dah.

Još joj srce kuca za one

Koji su umrli za nju.


Našu jedinu Hrvatsku.



A vraćaju se sjećanja,

Neizbrisiv trag,

Kad se još vrijedilo boriti,


Kada je imalo smisla umrijeti za nju.

Moju jedinu Hrvatsku.



Da, još joj kuca srce sve jače


Za one koji su donijeli nadu.

Za one koji su umrli za nju.

Našu jedinu Hrvatsku.




Ana Lipovac, 7.c

OŠ Brestje

Moja Hrvatska



Sunčana si i dok kiši


Dahom svojim s nama diši.

I u tmini svijetla li si

Uvijek čvrsta bila ti si.



Riječi tvoje život znače


Ništa od tog nije jače.

Brižna li si, topla, mila

Ti si uvijek majkom bila.




I dok vihor patnje bije

Tvoja snaga tu se krije.

Volim modro oko tvoje

Zvijezde u njem povijest kroje.




Eva Veselić, 7.c

OŠ Brestje

Zahvala Bogu



Hrvatska je ono što voljeti se treba,


voljeti iskreno, voljeti do neba.

A kad na nebu Boga sretneš,

onda mu pravu zahvalu izrekneš.

Hvala ti, Bože, što poklon si mi dao,

što poklon si mi dao na koji sjaj je pao,


sjaj taj što nikad se ne gubi

jer Hrvatsku Hrvat uvijek iskreno ljubi.

Dao si nam nešto što jako puno vrijedi,


nešto što mom srcu nikada ne blijedi.

I što srce si nam ovo dao

u kojem Vukovar nikad nije pao,

u kojem branitelji naši i sad brižno žive

i za svoju smrt nikoga ne krive.


I kod tebe sada oni svi zajedno gledaju

kako bili su oni što nikad se ne predaju.

I tiho, sasvim tiho na uhu ti šapnu,

a tebi jedna suza iz oka kapnu.


Šapnuli ti oni riječima od zlata

da je zemlja sveta u rukama Hrvata.



Ivana Mikulić, 8.d


OŠ Brestje

Pozdrav moru



Hej, plava iskro na užarenoj zemlji!


Hej, plavi svode na pučini!

Hej, plavi orle!

Hej, olujo!

Hej, valu!

Pozdrav tebi i tvom žalu.


Hej, ti, što na leđima nosiš arke.

Hej, tajanstveni stvore, što legende o sirenama znaš.

Tebi pozdrav svoj šaljem.


Tebi osmijeh dajem.

Hej, ljubljeno more!



Katarnia Kraljević, 8.d

OŠ Luka

Volim te, Hrvatsko moja!



Hrvatsko moja, lijepa si!


Izlaskom sunca

moje srce se budi

otvaram ga i vičem:

Lijepa je ljudi!

Volim te, Hrvatsko moja!




Hrvatsko moja, lijepa si!

Kad u podne sunce


visoko je na nebu

šaljem poljupce

svom bijelom Zagrebu!

Volim te, Hrvatsko moja!




Hrvatsko moja, lijepa si!

S Medvednice sam kao ptica

nadvila svoja krila

iznad vinograda i jabučica


zelenog našeg Zagorja.

Volim te, Hrvatsko moja!



Hrvatsko moja, lijepa si!


Sutlom odoh do Save

i plovim, plovim

kroz dične nzne

ponosne Slavonije.

Volim te, Hrvatsko moja!




Hrvatsko moja, lijepa si!

I stigoh do Vukovara,

heroja grada.


Tu su ostala u krvi

srca hrabra, stara i mlada.

Volim te, Hrvatsko moja!



Hrvatsko moja, lijepa si!


S vodotornja pogled u daljinu seže.

I gle, netko mi s Velebita maše!

Dođi, dođi, pogledaj Jadran!

To more je sinje, naše!


Volim te, Hrvatsko moja!



Hrcvatsko moja, lijepa si!

Otoci se uskomešali


i pričaju priču o prošlosti slavnoj:

o Maruliću, Dalmatincu,

o Gunduliću i Boškoviću.

Volim te, Hrvatsko moja!




Hrvatsko moja, lijepa si!

I ostavili su oni traga

u Splitu i Šibeniku.

A tek Dubrovnik i Vrbnik!

Kamen pretvorili u spomenik!


Volim te, Hrvatsko moja!



Hrvatsko moja, lijepa si!

Ali bez ljudi si prazna,


bez heroja naših bila bi

tek puko more, nizina i planina.

No, oni žive u našim srcima!

Volim te, Hrvatsko moja!




Hrvatsko moja, lijepa si!

Zalaskom sunca

moje tijelo klonec,

ali srce moje


ne da se i kliče:

Volim te, Hrvatsko moja!



Mia Zečević, 4.b


OŠ Luka

Ona je sve



Od najvišeg Velebita


Što prekrili ga bijeli snijezi

Pa do zlatnog Zagorja

Gdje prostrli se žuti brijezi.



Nizine zelene i plodne


Što Slavoniju kroje

I Baranja vinorodna

U kojoj ptice močvare boje.




Jadran morski kristalni

Što otoke brojne grli

Naša velika dragocjenost

Kojoj bijeli galeb hrli




Svi gradovi, sela, dvorišta

Gdje djedovi odmaraju uz čašu vina

I bake naše žuljevitog zagrljaja


Sve to je Ona – naša Domovina.



A nju nam darovaše oni

Što u miru su bili hranitelji


Za nju su ginuli, živote dali

Naša vječna snaga – naši branitelji.

Žarko Ivan Sušac, 5.a
OŠ Brestje

Naš hrabri vuk - Vukovar

Te tužne jeseni studenog 1991. lišće je zasipalo putove i oblaci plakali... Tih dana se jedan
grad na samom istoku naše domovine borio posljednjim atomima snage protiv daleko
nadmoćnijeg neprijatelja. Bio je to Vukovar, zid koji je Hrvatsku hrabro branio i borio se kao
ranjeni vuk u bitci na život i smrt.

Hladni vjetar prohujao je gradom kao da je htio rastjerati kišu granata koje su neprestano
padale. Više nije bilo dječje vesele cike, oružje je odjekivalo posvuda. Hrabri branitelji, na
izmaku snaga, nisu odustajali od svog rodnog grada. Sunce se pokušavalo probiti kroz guste
oblake, no nije uspijevalo.


U srcu tog hrabrog grada ponosno je stajao vukovarski vodotoranj te, premda je bio pogođen
nebrojeno puta, nije pokleknuo, kao daje govorio: „Ne predajem se!“

No došao je i taj tužni dan, dan pada grada Vukovara. Hrabri vuk nije više mogao izdržati sve
rane: pokleknuo je pred neprijateljem.

Vukovar, zajedno sa svojim vodotomjem, u sebi čuva mnoge tužne neispričane priče. Svake
godine, pa tako i ove, prisjećamo se žrtava i tog vremena, vremena kada je Hrvatsku branio
naš hrabri vuk - Vukovar!

Ingo Pavić, 5.r

OŠ Ante Kovačića

Pogled ratnika



Svakim danom okupana zorom


budi se moja Hrvatska!

S njom se budi grad,

heroj nad svim herojima… moj Vukovar.

Stoji tamo na braniku Domovine i gleda…

Natopljen krvlju hrvatskih ratnika.


Pod krilom vučedolske golubice stoji grad.

Gleda… gleda Hrvatsku namučenu dušmanima silnim.

Gleda čiste bijele duše,


gleda srca vatrena što u noći gore,

gleda suze majčine prolivene,

gleda čista lica krvavim znojem oprana…

Gleda bijelu ružu što Dunavom plovi…




A onda podiže svoj umorni pogled prema nebu…

Gle, i mitnica sviće u zoru!



Tereza Subašić, 7.b


OŠ Brestje

Sjaj vukovarskog srca



Srce kuca glasno, snažno,


plamen ponovno gori.

Nestaju sve tmurne slike –

pobjeda nam govori!



Vukovar „hvala“ prošapće nježno,


otapa krv u dubinama zemlje…



Patnja odlazi,


osvetničkim pogledom se udaljava…



Sjaj se budi,

ponosno zori,

nad našim vojnicima stoji,




Tama se više ne usudi prići:

duša se naših boji!




Ema Pintar, 6.r

OŠ Ante Kovačića

Ponos Hrvatske



Nisam bila svjedok


Grozoti koja se zbila.

Jer na svijetu ovom

Tada nisam bila.



O svemu tome pričao mi tata


Jer on je bio u okovima rata.



Bez ognjišta svoga


Ostali su mnogi

Al' za to ipak ima lijeka.

Najgore je kad ostaneš

Bez voljenog ti čovjeka.




Za svaki život

Što pao je za domovinu svoju

Nek' sjećanje na njega ne izbriše vrijeme.

Jer oni su zaslužni da slobodno živimo sada


I da imamo državu koju nismo imali tada.



Hvala i slava svim hrvatskim braniteljima – ponosu Hrvatske.




Nikolina Antić, 6.d

OŠ Vugrovec-Kašina

Vukovarsko jutro



Glasan zvuk sirene


otvara snene oči.

U mislima događaji

neprospavane noći…



U obrisima


sasvim nejasna slika:

glasi koraci

i gromoglasna vika.




Bose noge dotiču

hladan podrumski pod.

Približava se buka

i neznančev hod.




Pomalo zbunjeno gledaš

na ruci krvavu ranu.

Uto osjetiš


nečiju hrapavu ruku

na svome dlanu.



U tren oka


već te prema vratima vuče…

Uputiš pogled

na ono što je ostalo od kuće!



Obiteljske slike na podu,


stotine rupa u zidu.

Nekakva crvena lokva

što ti se muti u vidu.




Prizor neke ruke,

neke žene što leži u kutu.

Ima oči tvoje majke,

nepomično leži

u očevu kaputu.




Ponovno te nešto povuče

još jače nego prije.

Zaslijepi te sunčeva svjetlost


što sve slabije grije…



Još zbunjen, kao mamuran

zaobilaziš polegla tijela krvavih ljudi


i neki čudan osjećaj

u tebi se budi.



Dok se priključuješ koloni

što u nedogled seže,


prisjećaš se svega

sve teže i teže…

Iz kolone

istupi starija žena


pa uz gorke jecaje naricati stade.

Zagleda se u daljinu

i prošapće:

„Dobro ti jutro, napaćeni grade!“




Matea Mršo, 8.r

OŠ Ante Kovačića

Moja Planina



V mojem kraju tak lepo je!


Plavo nebo i šume zelene...

Tičeki popevaju, decu dozivaju,

Ljudi delaju i se se vesliju.



Jesen nam je došla


Listje nam već žuti.

Pokrite su staze

I si šumski puti.




Drva već su spiljena,

Uredno pospravljena,

Grojzdje se je pobralo

I se ja za zimu spremno.




V mojemu kraju lepo je

V sakom dobu godine.

Pak se i ja veselim zimi,


Vu mojoj lepoj Planini.



Vili Ptičar, 6.b

OŠ Vugrovec-Kašina

Iz foto arhive