40 pravila ljubavi

“Halva.” Sezam je oduševljeno pucnuo jezikom, kao da je već sama ta riječ ostavila
sladak okus u njegovim ustima.

I sa slatkim iščekivanjem, nas dvoje krenuli smo prema džamiji u kojoj će govoriti
Rumi.

Rođena sam u jednom seocetu u blizini Nikeje. Majka mi je uvijek govorila, “Rođena si
na pravom mjestu, ali se bojim pod pogrešnom zvijezdom.” Vremena su bila loša,
nepredvidljiva. Iz godine u godinu, ništa nije ostajalo jednako. Najprije se počelo šuškati o
povratku križara. Čuli smo strašne priče o svirepostima koje su počinili u Carigradu,
pljačkanju palača, uništavanju ikona u kapelama i crkvama. Zatim smo čuli o napadima
Seldžuka. A prije nego što su priče o užasima seldžučke vojske izblijedjele, započele su
one o nemilosrdnim Mongolima. Ime i lice neprijatelja se mijenjalo, ali strah da će nas
tuđinci uništiti ostajao je postojan kao snijeg na planini Ida.

Moji su roditelji bili pekari i dobri kršćani. Jedno od mojih najranijih sjećanja je miris
kruha netom izvađenog iz pećnice. Nismo bili bogati. Znala sam to još kao dijete. Ali
nismo bili ni siromašni. Vidjela sam pogled u očima siromašnih kad bi došli u pekaru
moliti mrvice. Svake večeri prije odlaska na spavanje, zahvaljivala sam Gospodinu što me
u postelju ne šalje gladnu. Imala sam osjećaj da razgovaram s prijateljem. Jer tad mi je Bog
bio prijatelj.

Kad sam imala sedam godina, moja majka je zatrudnjela. Danas kad razmišljam o
tome, pretpostavljam da je prije toga možda imala nekoliko pobačaja, ali tad nisam ništa
znala o tim stvarima. Bila sam toliko neiskusna da bi, da me itko upitao kako nastaju djeca,
rekla da ih Bog mijesi iz mekog, slatkog tijesta.

Ali dijete-kruh koje je Bog izmijesio za moju majku mora da je bilo ogromno, jer je
njezin trbuh ubrzo sav nabrekao, velik i napet. Majka je toliko okrupnjela da se jedva
kretala. Babica je rekla da njezino tijelo zadržava vodu, ali meni to nije zvučalo kao nešto
loše.

Ono što nisu znale ni moja majka ni babica bilo je da u mojoj majci nije bilo jedno
dijete, već troje. Svi su bili dječaci. Moja su braća ratovala u tijelu moje majke. Jedan od
njih trojice zadavio je brata svojom pupčanom vrpcom i, kao u osvetu, mrtvo je dijete
zapriječilo prolaz i onemogućilo ostaloj dvojici da iziđu. Majka je bila u trudovima četiri
dana. Danonoćno smo slušali njezine krike dok je više nismo čuli.

Nemoćna spasiti moju majku, babica je dala sve od sebe da spasi moju braću. Uzela je
škare, razrezala trbuh moje majke, ali na kraju je preživjelo samo jedno dijete. Tako se
rodio moj brat. Otac mu nikad nije oprostio, a kad je dijete bilo kršteno, nije nazočio
obredu.

Sad kad je majka bila mrtva, a otac se pretvorio u mrzovoljnog, ogorčenog čovjeka,
život više nikad nije bio isti. Situacija u pekari brzo se pogoršavala. Izgubili smo mušterije.
U strahu da ćemo postati siromašni i jednoga dana morati prositi, počela sam skrivati
peciva ispod kreveta, gdje bi se osušila i upljesnivila. Ali, moj brat je istinski patio. Mene
su bar u prošlosti voljeli i brinuli o meni. On nikad nije imao ništa od toga. Srce mi se
slamalo dok sam gledala kako loše otac postupa s njime, a ipak, dio mene osjećao je
olakšanje, čak i zahvalnost, što nisam ja postala metom očevog gnjeva. Voljela bih da sam
zaštitila brata. Sve bi tad bilo drugačije i ja danas ne bih bila u bordelu u Konji. Život je
tako čudan.

Godinu dana kasnije, moj otac se ponovno oženio. Jedina razlika u životu mog brata