Ariel Magnus-Kinez na biciklu

Druga Lijeva lekcija: Tajne drugoga Lija Od osamdeset četiri načina štovanja Bude, promijenio je naglo Li temu, spretno poput profesora kad vidi da mu razred spava, Falun Gong bio je najnoviji, prošlo je tek petnaest godina otkad ga je Li uveo, ne on, nego drugi Li, Li je dosta često ime u Kini i k tomu riječ veoma bremenita značenjem, da se toga sjetio nekom drugom prilikom, bez problema bi mi objasnio, na koncu ja sam bio ondje kako bih nešto naučio. Prakticiranje Falun Gonga sastojalo se od pet krugova i hranilo filozofijom Falun Dafe, zasnovanom na principima istine, dobrohotnosti i tolerancije, njegov je cilj bio voditi ljude putem unutrašnjeg mira i tjelesnog zdravlja, a njegov je simbol bio wan, ili ti svastika, iako su je na Zapadu pokušavali sakriti kako bi izbjegli nesporazume. ”Zato su ih zabranili?” ”U Kini je svastika drevni i dobrohotni simbol, zabraniti njega značilo bi zabraniti rižu i nošenje kosih očiju.” ”A, oprosti, nisam znao.” ”Kao što kaže Konfucije, ti si sretan čovjek: svaki put kad učiniš pogrešku, netko te upozori na nju.” ”Ti me zafrkavaš!” ”Svastika je savršen dokaz onoga što se dogodi kad zapadnjaci uvode istočnjačke elemente. Eto, mi vama damo svastiku, a što ste nam vratili, nacizam. I tako je sa svime: dali smo vam barut, a vratili ste nam rat, dali smo vam papir, a vratili ste nam iskrčene šume u Amazoni, dali smo vam fosforescentnu boju, a vratili ste nam grafite, dali smo vam novčanice, a vratili ste nam financijske krize, dali smo vam kišobran, a vratili ste nam kisele kiše, dali smo vam igraće karte, a vratili ste nam skopu, dali smo vam svilu, a vratili ste nam prteno platno, dali smo vam tintu, a vratili ste nam ofarbane žene, dali smo vam porculan, a vratili ste nam plastiku, dali smo vam kompas, a vratili ste nam svijet koji je izgubio smjer.” ”Sve su to izmislili Kinezi?” ”I mnogo više. Ali vratimo se na tvoje prvo pitanje, odgovor je da, zabranili su ih zbog svastike.” Naravno da to nije razlog kojim se poslužila kineska vlada, nastavio je predavanje Li, prema njihovim riječima, problem je bio taj što su stotine ljudi umrle jer su vjerovale u iscjeliteljske moći Falun Gonga, umjesto da otiđu doktoru, ostajali su doma i izvodili vježbe te tako gubili svoje ljušture od mesa, da upotrijebimo riječi njihova duhovnoga vođe. Naime taj majstor qigonga, qigong je bila grana kineske medicine koja se zasnivala na kontroli disanja, a preko nje je chi, chi je životna energija koja je vladala jinom i jangom, jin i jang suprotne su i komplementarne snage na kojima se zasnivaju kua I Chinga, kua su heksagrami, a I Ching najstarija knjiga ljudskoga roda. ”Starija od Biblije?” ”Samo nekoliko tisuća godina.” Majstor qigonga Li Hongzhi, pokretač Falun Gonga i Falun Dafe, nastavio je Li, a ja sam zabrinuto uočio da se njegov diskim sve više puni nezapadnjačkim riječima, učitelj je smatrao da njegov sustav ne samo da hrani zdravlje nego i liječi u slučaju bolesti, on je sam, čini se, raspolagao iscjeliteljskim i drugim moćima, govorilo se da levitira i da je bilo dovoljno da pomisli kako ga nitko ne gleda da se rasprši u zraku, također se vjerovalo da svojim mislima može kontrolirati tijela drugih osoba i

premještati svoje tijelo u prostoru, desetljeća meditacije otkrila su mu istinu univerzuma, njegov početak i budućnost. ”Ali taj tip misli da je Bog.” ”Ne više od bio kojega Newyorčanina.” Jer upravo iz New Yorka, grada izabranoga za njegovo progonstvo, Li danas upravlja svojim sljedbenicima, desecima milijuna osoba svih dobi i iz svih zemalja kojima je zabrana odgovarala isključivo zbog političkih razloga: popularnost koju je stekao u tako malo godina svojim sustavom, koji nerijetki radije zovu sektom i poriču mu bilo kakvo budističko porijeklo, bila je obrnuto proporcionalna onoj koju je već desetljećima gubila vlada njegove zemlje, ona kojoj nije bilo dovoljno uskratiti im slobodu vjere, već ih je sad progonila, zatvarala i mučila do smrti. ”Ali je li istina da su im vadili organe?” ”Jest i nije.” ”Ne razumijem.” ”Čaj?” ”Nemaš nešto hladnije?”

Treća Lijeva lekcija: Istina o borilačkim filmovima Kad čovjek gleda američke filmove, pristavio je Li vodu, misli da je ono što je prikazano isključivo fantastično filmsko okruženje, ali kad posjeti Sjedinjene Države, iako Li nikad nije bio u njima, ondje ima rođake, shvaća da većina prikazuje svakodnevni život. Isto je i s argentinskim filmovima, stavljao je niti čaja u šaličice, da ih je vidio prije nego što se doselio ovamo, Li bi mislio da su SFfilmovi, tako nepošteno i deprimirajuće društvo kao što je ono opisano u njima djelovalo bi mu nepojmljivo, ali sad kad poznaje Buenos Aires, njegove ljude i klimu, mogao je uvjeriti svoje rođake u Sjedinjenim Državama da u svakom slučaju ti filmovi pretjeruju u veselosti u usporedbi sa stvarnošću. ”Buenos Aires te deprimira?” ”Više ne, to je najdeprimantnije.” U biti, svi su filmovi realistični, natočio je Li vodu prije nego što je proključala, katkad rabe blago slikovit izričaj, ali ne slikovitiji od kakvog liječnika ili nogometnog navijača, dovoljno je imati blagog pojma o temi da ga možeš bez problema interpretirati, čak i složiti se da nijedan drugi ne bi tako savršeno ispunio njegovu ulogu. Prema Liju, razlika između realističnih filmova i filmova zasnovanih na stvarnim događajima bila je samo u dosegu, dok prvi govore o bilo kome od nas, u drugima je ispričana priča o samo jednome, uspjeh ovih posljednjih ne počiva u realizmu, nego u užitku koji gledatelj doživljava kad shvati da se sve to dogodilo drugomu, a ne njemu. ”Koliko sam ja shvatio, to je obratno, ljudi vole filmove zasnovane na stvarnom događaju jer se ono o čemu govore može ponoviti.” ”Onaj tko tako misli isti je kao onaj koji pokazuje s broda mjesto na kojemu mu je mač pao u rijeku.” ”Ne razumijem.” ”To je kineska poslovica. Ideja je da nema ponavljanja u svijetu, samo tijek i mijena.” U slučaju kineskih filmova, a kad je govorio o kineskim filmovima, Li je mislio na borilačke filmove, nijedan drugi filmski žanr za njega nije bio kineski, čak ni istočnjački, u slučaju borilačkih filmova događalo se upravo to: gledano izvana, njihovo nasilje moglo se činiti prenaglašeno, kao i sklonost pjevanju u indijskim filmovima ili sklonost vikanju u španjolskim filmovima, ali nitko tko poznaje Kinu ne bi prestao hvaliti njihov odmjereni naturalizam, čak suzdržanost. Mi Kinezi malo smo krvoločni, Li je odrezao komad lubenice nožem, a ledeni su se zubi zabili u moja leđa, možemo biti veoma miroljubivi, ali i veoma krvoločni, jin i jang, krvoločnost je naš način komuniciranja kad se ljutimo, cenzurirati to značilo bi isto što i ne dopustiti bijesnom Talijanu da maše rukama ili izbezumljenom Englezu da stisne usne i otiđe uvrijeđen. ”Ali u tom filmu međusobno odrubljuju glave!” ”A u američkim se izrešetaju mecima, objasni mi razliku. I u svemu ostalome. Ondje djevojčicama ugovaraju brakove s deset godina, a ovdje dječake s deset godina prodaju u europski nogometni klub. Ondje ženama zavijaju noge, ovdje ih tjeraju u anoreksiju.” Sve je pitanje kodeksa i ukusa, odrezao je Li i dodao mi komad lubenice, koji sam odbio, radije sam nastavio grickati svoj čips s okusom liganja, to je bio moj porok, to i sok od ličija, naprotiv, Lito i Chen obožavali su sok Tang, po mogućnosti s okusom grejpa ili breskve, objasnili su mi da je

dinastija Tang predstavljala zlatno doba Kine, ali nitko me ne bi nagovorio da popijem te splačine; sve je pitanje ukusa, glasila je Lijeva pouka, Kinezi vole gledati krv, a Ameri vole čuti metke, Kinezi se dive onima koji se bore jednostavnim oružjem ili izravno rukama, dok Ameri vole sofisticirano oružje i kompjutorske ratove, Kinezi ti za zastrašivanje izvade organ, a Ameri ti ugrade čip. ”Dakle istina je da im vade organe.” ”Nije važno je li istina ili nije, važno je da vi laowai nikad nećete shvatiti što to znači u našoj kulturi.” ”Izvaditi nekomu organ jednako je ružno ovdje kao i u Kini, Li. Podsjećaš me na one koji govore da Aboridžini imaju posebna antitijela, a činjenica je da svatko tko popije ustajalu vodu ili ga ugrize tarantula umre.” ”Nikako. Pokušaj staviti Indijanca iz Amazone da se javlja na telefon u uredu, na treći simultani poziv umrijet će od infarkta zbog nedostatka antitijela koja su tajnice već razvile.” Dok su zapadnjaci otkrivali atomsku energiju i upotrebljavali je za izradu bomba, ispio je Li svoju drugu šalicu čaja i zapalio cigaretu, dok su zapadnjaci svemu na kraju davali vojnu primjenu, od aviona i ultraljubičastih zraka do papra i senfa, Kinezi su odredili barut za vatromet i nisu se koristili borilačkim vještinama kako bi naudili bližnjemu, nego kako bi se održali u formi i meditirali. Time mi je Li htio reći da Kinezi nisu bili u osnovi ratoborni i da, iako odsijecanje glave ili vađenje vitalnih organa može s ove strane svijeta biti gledano kao barbarski čin, gledano s druge strane, najveće je nasilje i sadizam pokazivati siromašnima preko televizije stvari koje si nikad neće moći kupiti. Optuživati na Zapadu, kao što je činio onaj drugi Li, da na Istoku njegovim sljedbenicima vade organe bilo je zapravo isto kao da se on, Li, u Kini tuži da su ga ovdje osudili na doživotnu kaznu, jer ono što se na Zapadu gleda kao dobrohotnost u Kini je gore od smrtne kazne, bila ona odsijecanjem glave ili malo-pomalo, organ po organ. ”Ali tebe nisu osudili na doživotnu kaznu.” ”Nisu, to je točno, samo su mi dali četiri godine u Devotu. Točno četiri. Jesi li kad bio u Devotu? Trebao bi otići, to je dosta uvjerljiv prikaz kako može izgledati vječnost.”

Kao da ga je spominjanje zatvora podsjetilo na neko, Li je pogledao na sat i rekao da mora ići. ”Razmisli o svemu ovome što sam ti rekao i o onom drugom. Razmisli o najstarijem zanatu na svijetu, obrati pozornost na granice, provjeri što brane Defensores. Nemamo mnogo vremena. Ostavit ću ti kartu požara koja ti može pomoći.” S kartom mi je dao i bijelu žicu, trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da je to ono što mi treba da napunim svoj iPod, bio bih ga poljubio od uzbuđenja, ali već je otišao. U boravku sam našao Lita i Chena urokane opijumom, ne znam jesu li spavali ili su sanjali budni, kroz prozor se vidio vatromet, bio sam zaboravio da je 31. prosinca, ali ni kad sam se sjetio, nije me baš preplavilo ganuće. Gledao sam film dok se više ništa nije kretalo na ekranu, a onda sam i ja pao mrtav. Idućega jutra probudile su me siluete opiomana na balkonu, od gledanja tih tihih kineskih sjena iza zavjesa dok uvježbavaju kompliciranu koreografiju kao iz kung fua imao sam osjećaj da sam čitavu noć prelazio Kinu bježeći od krvoločnih samuraja i napokon našao utočište u mirnom samostanu u planinama, onda jc Chen pogriješio u jednom pokretu i okrznuo Lita, on je uzvratio guranjem, a ovaj njemu udarcem nogom, za koji trenutak već su se pograbili šakama i znao sam da sam u Argentini. Nakon doručka Chen je otišao, a Lito mi otkrio ponudu koju mi je najavio još sinoć, tik uz kinesku četvrt nalazi se središnjica argentinskoga Hewlett Packarda i on je imao sjajan plan kako da je opljačka, samo mu treba netko tko se razumije u kompjutore kako bi hakirao zatvoreni krug na snimci, ako hoću, pet posto plijena može biti moje. Rekao sam mu da provaliti u sigurnosni sustav nije nimalo lako, i ponudio mi je sedam posto, rekao sam mu da to ne govorim zbog toga, i ponudio mi je devet, rekao sam mu da nisam u stanju to učiniti ma koliko mi nudio, i ponuda je skočila na petnaest, rekao sam mu da ne navaljuje jer govorimo o plijenu koji nikad nećemo moći uzeti, i potapšao me po ramenu te rekao da je u redu, shvaća, dvadeset i posao zaključen. ”Koliko misliš izvući iz te pljačke?” upitao sam pitanja radi, uviđajući da jc svaki otpor uzaludan. ”Mnogo u lovi i tinti za printere. Ali radi se i o pravdi: mi smo izmislili tiskarski stroj, a oni sad zgrću bogatstvo na printerima, a da nisu platili za prava. Kažeš da možeš početi raditi još danas?” ”Prvo me pusti da nađem svoj iPod, bez muzike se ne mogu koncentrirati.” Ne znam kako sam mogao smisliti tako banalnu izliku, ali za pet minuta bio sam kod svojih starih čuvara, u dvorištu je djed računao sa svojim abakusom, a maleni se igrao reketom od badmintona i mirisalo je po hrani, hoću reći ništa se nije ni najmanje promijenilo, a ipak, osjetio sam da je sve drukčije, nisam si to uspio objasniti dok se nije pojavila ona, lažna Lijeva žena. Ni ona se nije promijenila, i dalje je bila vitka i visoka, uvijek bosa i umotana u neku vrstu bijeloga kimona, kose skupljene na vratu i nenašminkana lica, samo svim je tim atributima trebalo još pridodati da je žena. Zbog neke neobične odanosti, još jedne koju sam razvio prema svom otmičaru, sad mi je već bilo jasno da je stockholmski sindrom ništa prema ovome i da moj slučaj odgovara mnogo težoj patologiji, više od stockholmskoga sindroma to je bio vrhunac svih sindroma, zbog te čudne odanosti koju sam osjećao prema Liju odbijao sam prošli tjedan vidjeti njegovu ženu kao ženu, sad kad sam znao da je slobodna shvatio sam da ne samo da je žena nego i da se palim na nju. ”Ići?” rekla mi je, ne znam je li to bilo veselo ili tužno, kad me ugledala kako skupljam svoj iPod i odjeću. ”Radije bi da ostanem?” počeo sam koketirati. Netremice me gledala, ne bih znao reći jesam li prepoznao likovanje ili srdžbu, nisam bio u stanju ništa reći o kineskom izrazu lica, dovoljno je da sam uspio prepoznati da je lijepa. ”Znati kako se zovem?” sad je ona iznenadila mene. ”Zapravo ne”, zamucao sam.

”Ne činiti se da brzati?” ”Ne znam kako se zoveš, ali znam da hrčeš noću.” ”Hrkati?” ”Polagano, kao da pjevaš.” ”Ti govoriti u snu.” ”Lažeš.” ”Imati curu, zvati se Vanina.” Nasmiješio sam se. Mislio sam da mi laže kao što sam ja lagao kad sam rekao da hrče, ali dokaz koji je iznijela bio je previše uvjerljiv. ”Bivša djevojka, nisam je vidio više od mjesec dana. Otišla je s mojim najboljim prijateljem.” ”Tako i sa mnom.” ”Dogodilo ti se isto to?” ”Ali imali dijete.” ”Zajebano. Zato si došla u Argentinu?” ”Zato sam otišla iz Kine.” ”Zašto si došla u Argentinu?” ”Zato što nisam otišla u Meksiko.” ”Htjela si otići u Meksiko.” ”Želim ići u Meksiko.” ”A zašto?” ”Maji.” ”Maje.” ”Da, Maje.” ”Ma nemoj. A koliko si ovdje?” ”Tri godine.” ”Dobro govoriš španjolski s obzirom na tako kratak boravak.” ”Moja mama Kubanka, ona naučila mene.” ”Zato čujem taj neobični naglasak.” ”Neobični naglasak ti.” ”I, kako se onda zoveš?” ”Yintai, ali može me zvati Lucia.” ”Radije ću te zvati Yintai.” ”Onda, ići ili ostati, mali?” ”Idem, ali samo nakratko, onda ću se vratiti i idemo prošetati, može?”

U šumi u Kini Kineskinja se izgubila, a budući da sam se i ja izgubio, našli smo se. KRTICA GIGIO Razgovor s Yintai potpuno me zbunio, a kako mi Lito ne bi pokvario taj prelijepi početak zaljubljenosti, tražio sam da mi nabavi jače računalo od onoga koje sam imao, čekao sam da se iPod napuni i sjeo na balkon slušati glazbu, usput sam se malo i sunčao. Četvrt je bila neprepoznatljiva koliko je bila mirna, crveni i zlatni plakati sa zmajevima i zmijama bili su u suprotnosti sa slikom praznih i prljavih pločnika, činili su se poput pijanaca koje je jutro iznenadilo, između službenika s aktovkama i djece koja idu u školu, anakronični i groteskni poput lica političara na plakatima dan nakon izbora. Na pločniku preko puta, čitav blok nalijevo i gotovo ispred restorana koji je vodio Hua Xia, nalazila se zgrada koju su čuvali betonski stupovi, što bi bilo kao opisivati crkvu govoreći da je to zgrada sa zvonikom i križem, prije atentata sinagoge se ničim nisu izdvajale u arhitektonskom kaosu grada, bile su poput budističkog svetišta u koje me odveo Li. Osim klasičnih betonskih stupova nalazio se tamo i klasični čuvar, iako u ovom slučaju i nije bio tako klasičan jer je imao bradu i pušio lulu, suprotnost bezlične policijske uniforme i lule sveučilišnog profesora bila je tako naglašena kao i suprotnost blistavih plakata i bezizražajnih ulica, manje bi traumatično bilo vidjeti marinca kako puši cohibu ili mačka kako piša dignute noge. Razgovarao je s nekim u sinagogi, krupajlijom kratke kose s kipom, mršav i s lulom među zubima policajac je kraj njega izgledao kao prerušeni psihoanalitičar, u svakom slučaju nije bilo sumnje tko bi čuvao koga da se iznenada dogodi kakva nesreća. Nakon kraćega razgovora o tko zna čemu, možda je krupajlija imao problema s erekcijom i Lula mu je pokušavao pomoći upućujući ga na odnos s majkom, krupajlijinom, ili je krupajlija htio kupiti lulu i policajac mu je objašnjavao razliku među različitim vrstama drva ili insinuirao da želja za lulom ima veze s njegovim problemom s erekcijom, zapravo vrlo rado zamišljam razgovor među ljudima, moja mama kaže da sam se kao dijete satima mogao igrati playmobilom i sinkronizirati likove, za svaki rođendan djed i baka kupovali su mi osim odjeće Platonov dijalog, nisam postao filozof, ali mislim da je programiranje na neki način kao da stvaram imaginarni dijalog unutar stroja, kao da igram šah protiv sebe samoga, kao da masturbiram, iako ne znam čemu sve to, gospodine psihoanalitičaru, hoću reći, gospodine policajče, ja nemam problema s erekcijom, možda se bojim da imam, na primjer danas popodne s Yintai, kakav je samo izdajnik taj mališa. Nakon kratkoga razgovora krupajlija je pokazao prema stanici i u tom se smjeru udaljio Lula, jedan blok desno ogroman je kamion priječio promet i iako bi logično bilo da ga Lula ljubazno zamoli da se pomakne, on je skrenuo aute koji su opravdano trubili, u međuvremenu su vozač i njegovi pomagači unosili u nekakav dućan smješten na uglu kutije i kutije, pretpostavljam pirotehničkih sredstava, to se barem prodavalo u Multicoloru. U jednom je trenutku izašao netko tko je izgledao kao gazda i počeo razgovarati s policajcem, i on je nosio kipu, privuklo mi je pozornost to što Židov ima dućan u kineskoj četvrti, i to dućan s pirotehničkim sredstvima, ne bi mi više upao u oči Kinez koji bi otvorio restoran s košer hranom u Once, definitivno bilo je to jutro puno čudnih suprotnosti.

Zaspao sam razmišljajući o Yintai, ali sanjao sam Vaninu, mališa nije izdajnik, nego upravo naš najgori neprijatelj, udara gdje najviše boli i ne uspijevamo ga ubiti ni ravnodušnošću. Vrućina je bivala sve veća kad me na ne baš ugodno iznenađenje probudio Lito i ponosno pokazao Mac Pro Quad Xeon, tražio sam bas to računalo jer sam bio siguran da ga nikad neće naći u Buenos Airesu, ali bilo je ondje, nisam se mogao sjetiti mnogo načina kako da ga nabavi legalnim putem, tako da nisam htio znati odakle mu, iako moram priznati da je sjajno izgledao, prelijepi zmaj, opljačkao bih banku za takvoga. Lito je mislio da s računalom i starim planom zgrade mogu ući u sustav i srušiti ga kao netko tko isključi struju kako bi popravio žicu, dao sam mu naslutiti da njegova fantazija dolazi od gledanja previše američkih filmova i da je to kao da, poučen kineskim filmovima, ja njega zamolim da ubije petero ljudi jednim udarcem noge ili im iščupa utrobu noktima, navaljivao je da sad kad imamo računalo posljednje generacije nije teško provaliti u zastarjeli sigurnosni sustav i nisam imao izbora, morao sam prionuti na posao. Dok sam radio, shvatio sam da je to jedino što mi nedostaje od kuće, sjedenje pred računalom, prebiranje po tipkama kao po klaviru, peckanje u očima od gledanja u ekran, samo bih zbog toga razmotrio mogućnost bijega iz kvarta, a sad kad sam to imao znao sam da je moja emancipacija potpuna, iako na ne baš uobičajen način, uspio sam zauvijek napustiti majčin dom. Zabavio sam se surfajući po stranicama o kineskim stvarima, tražio sam nešto čime bih iznenadio Yintai to popodne, svaki put kad bi se Lito približio, prešao bih na stranice o programiranju i objašnjavao mu poteškoće, polagano je gubio nadu sve dok ga na kraju nisam uspio slomiti. ”Vidim kako će završiti sve ovo”, bacio se shrvano u jedan od naslonjača. ”S mangom o tipu koji napada Hewlett Packard, nakrca se lovom i sretan je, tako će sve završiti. Otkad sam se ostavio televizije, sve moje ideje završavaju na isti način, propadnu u stvarnosti i onda se pretvore u knjigu priča, knjigu koju nitko ne želi objaviti, a ako netko i objavi, nitko ne želi čitati, a ako netko i pročita, ne sviđa mu se.” Slomio mi je srce onime što je rekao, kad mu već nisam mogao pomoći oko pljačke, mislio sam da mu mogu pomoći barem s mangama, prije nekoliko godina osmislio sam nekoliko elektroničkih igara i znao sam programe za izradu i kako ih nabaviti, predložio sam mu da dok ih ja skidam s interneta, on dobro osmisli scenarij. ”Ništa mi ne pada na pamet.” ”Mora biti argentinska manga, u kojoj se štapićima jede namaz od karamela. Manga o Argenkinezima, tako bi se mogla zvati. Slike sam zamislio kao retrofuturističku mješavinu Patoruzua i Mazingera Z-a.” ”Sad sam u depri.” Kako bi se utješio ili pošteno izdeprimirao, Lito je stavio jedan od filmova koji su stajali u njegovoj biblioteci pokraj manga i plastičnih figura, na telki se pojavio on, deset godina mlađi, kako glumi s debelim Caserom, glumio je glupoga Kineza koji se htio oženiti ružnom Židovkom, emisija je bila zabavna, ali nije bilo zabavno gledati Lita kako mu cure suze niz obraze dok je gleda. Ostavio sam ga da plače za prošlim vremenima i udubio sam se u svoj monitor, već je bilo kasno kad sam se vratio sa svoga puta u strastveni svijet manga, već sam se smatrao pravim otaku ukiyoe, naravno, hentai, u boravku sam našao Lita ponovno skršenog opijumom u toj mjeri da sam se okupao bez pitanja, obukao najbolju odjeću koju sam našao u njegovu ormaru i izašao u potrazi za svojom istočnjačkom krojačkom.

Protivno svim mojim očekivanjima Yintai me čekala obučena i našminkana, bio je to prvi put da je vidim u suknji i puštene kose, padala je savršeno ravno i gotovo do struka, bijelo lice i crvene usne davali su joj neodoljiv izgled gejše. Tek kad sam je vidio tako dotjeranu, shvatio sam da nisam isplanirao kamo da je odvedem, jedino mjesto koje mi je padalo na pamet za ženu poput nje bio je najbliži motel i odande u prvu crkvu, srećom ona je preuzela inicijativu i, izjavivši da ne želi ići predaleko iz kvarta, predložila je da idemo do Barrancasa. Prelazak ceste uz nju i prolazak ono malo metara što nas je dijelilo do parka bili su jedinstveno iskustvo. Dok smo čekali da prođe vlak i poslije da se na semaforu upali crveno, ljudi su zlobno izmjenjivali poglede, prvo su nju gledali žudno, a mene iznenađeno, a onda bi se s nevjericom i žaljenjem okretali prema njoj, a prema meni sa zavišću i mržnjom. Klasični zakon dvostrukih mjerila, sigurno su pomislili, i nisu baš bili daleko od istine. Hodali smo do klupe blizu sjenice ne progovarajući ni riječ i ostali smo u tišini i nakon što smo sjeli, okruživali su nas klinci koji su skakali po rubnicima na skejtovima, lutalice koji spavaju pod stablima, šetači pasa koji kartaju, parovi koji se svađaju ili ljube, golubovi, mačke. Vanina mi je bila prva djevojka i otkad sam prekinuo s njom, nisam bio ni s jednom ženom, hoću reći da sam posljednji put bio u takvoj situaciji kad sam imao petnaestak godina i stoga je bilo sasvim prirodno da nisam znao što reći, paralizirao sam se, osim toga zato što je pored mene bila rastavljena žena s djetetom, žena s burnijom prošlošću nego što bi joj mogla biti hipotetična budućnost uz mene. ”U Kini žena nikad prva govoriti”, rekla je napokon Yintai. ”A, mislio sam da je obratno i čekao sam iz poštovanja.” Nasmiješio sam se i uzvratila mi je osmijeh, nisam ja baš sramežljiv, ali teško mi je početi, mislio sam da je odmah poljubim, ali ona je spustila glavu kako bi potražila nešto u svojoj torbi. ”Vruće ti je?” upitao sam je kad se počela hladiti lepezom. ”Molim?” pogledala me nepovjerljivo preko lepeze. ”Htio sam te poljubiti.” Na djelić sekunde prestala se hladiti, kad se ponovno pokrenula, nešto od tog umjetnoga daška došlo je i do mene, maštao sam da tim otmjenim pokretom izražava pristanak na moje udvaranje, pristanak ili odbacivanje. ”Kako ti to misliti?” ”Poljubiti te? Ne znam, kao da se pojavim na prozoru u nekom stanu na četrdeset trećem katu i pogledam dolje.” Pokreti lepezom postali su još sporiji, pokazujući tako zahvalnost na komplimentu ili možda da ga nije shvatila, u nedostatku izražajnosti lica i modulacije u svome načinu izražavanja Yantai je imala lepezu, rječitu poput mačjeg repa, služila se njome poput nekoga kodeksa kako bi dala nijansu svojem pokretu ili riječima, samo mi je preostalo da ga naučim dešifrirati. ”Nikad bila na četrdeset trećem katu”, ponovno je počela normalno mahati. ”Ni ja. Kad malo bolje razmislim, ima li u Buenos Airesu kuća s četrdeset tri kata?” ”Hoće reći da je ovo prvi put da kaniti poljubiti nekoga?” ”Ne nekoga, ne. Tebe. Prije kad sam razmišljao o tome, bilo je kao popeti se na trinaesti kat, najviše petnaesti” ”Koja razlika? I s petnaestog se jednako može ubiti.” ”Ali nemaš takvu vrtoglavicu.” ”Vrtoglavica dobra?” ”Ovisi. To je kao ljubav. Je li ljubav dobra?”

”U Kini kad se muškarcu sviđati žena, ne govoriti toliko.” Nagnuo sam se naprijed kako bih je poljubio, ali prekrila je lice lepezom. ”U Kini, rekla sam.” Zavladala je tišina. Smanjila je na minimum kut titranja lepeze, jedva da je hladila vrat, pretpostavio sam da to znači da se i njezino srce zatvorilo iako ništa nije govorilo da to ne znači upravo suprotno, umirio sam se kad sam shvatio da ja nemam ništa u ruci, možda ju je to zbunjivalo. ”Pokazala si mi platno, skočio sam s četrdeset trećega kata, maknula si ga i ja sam se razbio o tlo”, htio sam je okriviti za svoj neuspjeh. ”Boli?” pravila se nevješta uživajući. ”Ne, dok ima nade”, popustio sam. ”Dapače, ponovno se penjem stubama.” ”Morati pokušati s nižega kata ovaj put.” Shvatio sam njezine riječi kao poziv da je smjesta pokušam još jednom poljubiti, ali istovremeno mi je palo na pamet da je ključ pravilnoga razumijevanja njezinih insinuacija u tome da shvatim od koga dolaze, od osobe s antipoda, i da učinim uvijek suprotno od onoga na što me tjera zdrav razum na ovoj strani svijeta. Mirovao sam dakle. Ona je sve sporije mahala lepezom. Napokon ju je spustila i sklopila brzim pokretom. Onda me nestrpljivo pogledala, i više nisam mirovao.

Ljubav, praksa i teorija Ljubav je kao tao, ispunja sve praznine. TUNG RAI; KRALJESTVO CH’AO U početku smo mogli voditi ljubav samo na otvorenome, Yintai je govorila da je zatvorena mjesta guše i ometaju da potpuno uživa, ja nikad, nisam probao daleko od kreveta, a još manje na nekome mjestu bez krova i zidova, ali svejedno sam bezuvjetno udovoljio njezinim željama, mislim da mi za nju ne bi bilo teško učiniti to u kazalištu u Aveniji Corrientes ili ako treba nasred Avenije. Taj smo se prvi put voljeli na trgu nakon što smo se satima ljubili, Yintai se u Buenos Airesu najviše sviđalo to što se ljudi ljube na trgovima, u Kini je to zabranjeno ili se ne prakticira, gubili su vrijeme vježbajući tai chi chuan, a ljubljenje opušta mnogo više. Druga mjesta koja smo poslije probali bili su prednji vrtovi kuća i spustovi garaža pred zgradama, šume Palerma, iako se tako ne čini, ali grad je veoma bogat nekonvencionalnim lokacijama na kojima se može općiti, dovoljno je malo olabaviti koncept intimnosti da gotovo svaka ulica ima svoj kutak. Stjecajem okolnosti naše je općenje bilo maksimalno diskretno i Yintai me uvela u ono što bismo mogli nazvati statična ekstaza, upravo suprotno od kineske akrobatkinje koju mi je Li platio u nedjelju ujutro, njezina se metoda sastojala od podržavanja premise da užitak ne potječe od pokreta, nego od mirovanja, ona je to zvala wuwei, znači nemicanje, nešto taoističko. Ne da nije bilo trvenja, samo to se događalo na početku i s jedinim ciljem da se poslije smanjuje, prirodni se crescendo prema koitusu tako transformirao u neku vrstu decrescenda i tijela su na kraju bila sjedinjena u savršeno nepokretnu orgazmu. Dok ih je doživljavala, Yintai nije cviljela ni vikala, ona je pjevala, veoma polagano, tako nježno da sam drhtao, svoje je grčenje pratila nečim što je zvučalo kao uspavanka, tako sam to barem zamišljao kad sam je prvi put čuo i onda više nisam mogao slušati, a da se ne rastapam kraj nje. ”Ti cviliš i vičeš kad se tuširaš?” ”Ha?” ”Ništa. Glupost.” Nakon ljubavi Yintai mi je obično govorila o Kini, svojim karipskim pjevom s produljenim vokalima i dvostruko progutanim glasom na kraju riječi, prvo zato što je Kineskinja, a drugo zato što je Kubanka, ili obratno, govorila mi je kakav je bio njezin život ondje i opisivala mi pejzaže u svojoj zemlji, objašnjavala mi je stvari vezane uz budizam ili Zodijak, učila me riječi i fraze, mene bi njezine karipsko-kineske priče potpuno hipnotizirale i kad bih ponovno penetrirao u nju, činio sam to kao putnik koji se vraća na svoje ognjište. Dotad sam se smatrao muškarcem od samo jednoga puta, rijetko sam uz Vaninu doživljavao drugi orgazam, ona bi bila sretna ako bi doživjela prvi, s Yintai sam, naprotiv, otkrio da je moja tolerancija na zadovoljstvo dosta veća nego što sam očekivao. Tri i čak četiri puta zaredom, brojio sam u nevjerici, mogao sam je slijediti do najviših visina, katkad bez povlačenja i unatoč tomu što je svakom novom seansom mirnoća bila sve dramatičnija, posljednje smo vrhove ekstaze doživljavali gotovo bez daha. Sve to gledano uvijek samo izvana, iznutra je kretanje bilo nešto slabije od frenetičnog, u mom slučaju možda ne toliko jer sam bio početnik, ali ono što je Yintai mogla učiniti svojim najintimnijim mišićima bilo je nešto iskreno zaprepasćujuće, na trenutke sam se malo bojao i rekao sam joj to.

”Katkad imam osjećaj da ćeš mi ga…” ”I ja katkad imam osjećaj da ću ti ga…” ”I hoćeš li mi ga?” ”Osjećaj? Nikada.” Dogodilo se još mnogo toga tijekom tih prvih dana zaljubljenosti, i ne baš nevažnih, ali moje su misli bile zaokupljene Yintai, čekao sam sumrak kao što tigar u kavezu čeka svoj dnevni obrok i tijekom dugih sati koje smo proveli hodajući i uživajući ostatak svijeta prestao bi postojati, naši poljupci mogli su započeti u Buenos Airesu i završiti u Hong Kongu, a da ja toga ne bih bio svjestan. Dotad je meni ljubav bila nešto poput kineskoga, jedna od onih riječi u koju čovjek ubaci sve što mu je previše daleko ili previše intimno da bi se bavio dešifriranjem toga, granica o koju intelekt udari svaki put kad poželi shvatiti nešto novo ili već veoma staro. Uz Yintai i učenje njezina jezika moji su osjećaji počeli poprimati veću jasnoću, kineski je pomalo prestajao biti začelje svih razumljivih jezika i postao početak još jednoga, možda najzanimljivijega među svima, i ljubav mi više nije izgledala kao alibi koji mi objašnjava što osjećam, nego najbolji motiv da to osjetim, jedini pravi. Krajem našega prvog tjedna ljubavi Yintai mi je iznenada rekla da možemo početi spavati skupa, ponovno sam se smjestio u dno restorana i tek sam tad shvatio da su naši susreti na otvorenome imali cilj pripremiti me za ono što dolazi, nisam shvatio na što misli dok nije došla noć i dok se nismo morali voljeti u istom krevetu u kojem je spavao njezin sin, s mnogo sam emocija shvatio da su ono što je Yintai pjevala tijekom ekstaze doista bile uspavanke.

Spavanje s Yintai (kineski san) Ja sam Marco Polo. Prepoznajete me po košulji s kragnom. Svojim karavanom prelazim Catai. Ne nosim kartu. Prepuštam se natpisima. Put svile, piše. Uz rub puta nalaze se štandovi. Nude se lažni porculan iz dinastije Ming, haljine od sintetičke svile, satovi Rollex, zmije u maslacu od kikirikija, ženska djeca koju majke ne žele. Silazim u selu falsifikatora. Slikari se ne predstavljaju svojim prezimenima, nego prezimenima slikara koje oponašaju. Bok, ja sam Van Gog. Bok, ja sam Picazo. Slikaju kineskom tintom, zbog čega su slike crno-bijele. Pitam ih odakle im originali i kažu mi da ih nikad nisu vidjeli. Kopiraju iz svojih kopija, svaki put sve preciznije. Nadaju se da će jednoga dana biti isti oni sami. Dok ih gledam kako rade, pada mi na pamet jedna zamisao. Zapisujem je kako bih je rekao svom prijatelju Johannesu Gutenbergu (djedu). Dolazimo do Žute rijeke. Otkrivam da je crvena. U ovoj rijeci sve su ribe iste, komentira mi pretili ribar grohotom se smijući. Umjesto pimpeka ima palicu za bejzbol. Rabi je za pecanje. Za vrh objesi vjedro za čatrnju. Ne treba mamac: ribe se poubijaju međusobno kako bi se uspele unutra. On im svako malo učini uslugu da ih izvadi, stavlja ih u lulu i puši ih. Poslije susrećem Džingis-kana. Priznaje mi da nije Mongol, nego Japanac. Pod krinkom bezobzirnog osvajača koji je došao osvojiti Nebesko carstvo krije se drugi zadatak: uvesti modu karaoka i na taj ga način pokoriti zauvijek. Metoda koju rabi za postizanje svoga cilja uobičajena je, uhvati nekoga i ne pušta ga dok mu ne otpjeva neku pjesmu. Dolazim u samostan Shaolin. Dočekuju me juhom od psa začinjenom korom od tisućljetnoga gingka. Ako i odbacimo predrasude, ima odvratan okus. Svećenici me uče plesne korake. Kažu da su ratnički. Poslije odlazimo u pravi samostan. Omotani narančastim tunikama sjedamo u položaj lotosova cvijeta i molimo se brončanoj figuri također omotanoj tunikama koja sjedi u položaju lotosova cvijeta. Možda se figura moli nama. Dolazim do Velikoga zida. Uvijek kad su mi govorili o nečemu ili bih vidio kakvu reprodukciju slike ili kipa, nakon što vidim djelo uživo, doživim strašno razočaranje, stvarna djela nepogrešivo su manja od onoga što zamislim. U ovom je slučaju bilo obratno: Zid je mnogo veći od očekivanoga, što me na neki način opet razočarava. Uspet na jednu od stražarnica, mislim na sve one koji su morali umrijeti kako bi bio sagrađen, možda ih je bilo više nego onih koji su umrli od barbarskih upada koje je gradnja pokušavala zaustaviti. Zato odlučujem da neću govoriti o Velikom zidu u svojim memoarima. Želim naučiti kineski, ali ne mogu jer se svakih sto lija mijenja dijalekt. Želim naučiti njihove običaje, ali ne mogu ni to jer se svakih sto lija mijenja etnički sastav. Zato odlučujem posjetiti Kublaj-kana u Pekingu i ostati malo kod njega. Kublaj je prava faca. Osim toga odličan igrač pingponga. Nudi mi da budem njegov prefekt i ja kažem: perfektno! Kublaj ima po ženu iz svake etničke skupine i svakog dijalekta svoje zemlje. Kako bi mi platio za moj rad, slobodno mi ih posuđuje. Ali svaku noć drugu. U sedamnaest godina ne uspijevam naučiti ni jezik ni običaje zemlje. Upoznajem Mao Ce-tunga, koji tvrdi da je pjesnik. Iznenađujem ga dok piše ”Poput morskoga tjesnaca”, pjesmu koju on naziva pravim klasikom o borbi među klasama. Pita me želim li da mi je pročita naglas, kažem ne, ali svejedno je pročita. Mao ima problema kad izgovara r. Upozoravam ga

na to, ali on me uvjerava da je to Te, vrlina. Njegov je san, priznaje mi, da svi Kinezi počnu izgovarati r kao on. Taj izazov on naziva guturalna revolucija. I dok sam ja tako na pekinškom dnu, nude mi opijum. On najbolje transportira u drugi svijet, uvjeravaju me. Pušim ga i, imaju pravo, probudim se.

Ljubav, teorija i praksa Za razliku od Kineza koji su u posljednje vrijeme pristizali u zemlju, Yintai nije dolazila iz siromašne pokrajine kao što je Fujian, nego iz bogate kuće u Pekingu, njezin je otac bio član Komunističke partije i radio na tajnim zadacima za Kubance, što je njoj dalo priliku da ide u najbolje škole i na fakultet, nedostajalo joj je još nekoliko ispita do diplome arheologinje. Morala je pobjeći iz Kine prije nego što je završila studij kako bi zaštitila Shao Miena, tako se zvao malac koji je igrao badminton na biciklu, djetetov otac ne samo da je pobjegao s njezinom najboljom prijateljicom nego je i nju optužio za preljub te tražio skrbništvo nad djetetom. U svim drugim situacijama Yintaijin bi otac mogao iskoristiti svoje veze, ali u ovom slučaju njegov prvi kontakt bio je sasvim slučajno otac Yintaijina muža, također član Partije, čini se da je korupcija unutar Komunističke partije bila jednako dobro uređena kao bilo koja druga zakonska procedura. Centralni komitet za disciplinsku inspekciju bavio se isključivo time da potezanje veza ide putovima koje je odredio vrh i unutar okvira koji su jednako birokratski ili birokratskiji od zakonskih, a čak bi i zabranjene aktivnosti koje su se prirodno javljale na margini službene korupcije ubrzo potpale pod jurisdikciju podslužbi koje su ovisile o Komitetu i, na kraju krajeva, pod Vladu, koju se tako pokušalo izigrati. Kuća u kojoj je završila Yintai u Buenos Airesu nije pripadala njezinim roditeljima ni drugim članovima obitelji, čini se da se radilo o nekim disidentima koje je Yintaijin otac izvukao iz zatvora prije mnogo godina i sad su bili primorani prihvatiti Yintai kao kćer, ni djed nije bio u rodu s njima, nego s Kinezom koji im je izdao dozvolu da otvore restoran. ”A Li?” ”Ne znam. Sigurno učiniti uslugu. Veliku uslugu. Kinezi ne voljeti tražiti uslugu. Kinez veoma samostalan, veoma ponosan. Samo tražiti uslugu u ekstremne situacija i poslije dužan čitav život. Kinez ne poznavati porugu.” ”Hoćeš reći uslugu.” ”Koja je razlika? Ovdje tražiš da ti netko učini uslugu i poslije te se i ne sjeća.” Yintai se mogla preseliti na neko bolje mjesto, otac joj je slao novac, a i šivanje haljina donosilo je neku zaradu, no ona je ipak radije ostala ondje kako bi štedjela i mogla otići u Meksiko, njezin je san bio otići s dovoljno novca kako bi se ondje potpuno posvetila arheološkom dokazivanju teze da su Kinezi otkrili Ameriku mnogo prije Europljana i da je kultura Maja potekla izravno od Nebeskoga carstva, dapače, ime Maja kineskog je porijekla i znači nešto kao drugi konj, što dokazuje da smo mi Amerikanci bili upoznati s konjima mnogo prije dolaska Kolumba. ”A zašto su ih tako zvali?” ”To predmet rasprave. Neki kazati da je cilj poniziti one koji dolaze poslije. Taktika veoma stara, onaj tko osvojiti zemlju ili ženu imati pravo nadjenuti ime. Onda nadjenuti smiješno ime i oni koji doći poslije misliti da doći prvi.” ”Ali nisu računali na to da Španjolci ne razumiju kineski.” ”I to biti predmet rasprave. Neki kazati da su razumjeli i da zato učinili s Indijancima ono što učinili.” Prema drugoj interpretaciji, najuvjerljivijoj za Yintai, ime je aludiralo na sekundaran karakter kulture Maja, na njihovu ulogu kopije kineskog originala, naravno da je to bila pojednostavljena kopija, gotovo simbolična, kao što je u skladu s nekim mitovima konj kopija zmaja. Svaka visoko razvijena kultura boji se za budućnost svojih dosega, objašnjavala mi je Yintai, na primjer Sjedinjene

su Države zakopale u antiatomske bunkere i pobacale u svemir u hermetično zatvorenim kutijama ploče Beadesa, Biblije, svjetiljke, radioaparate i druge predmete koji predstavljaju njihovu civilizaciju kako bi ih sačuvali za nadolazeće generacije ili kako bi poslužili kao dokaz izvanzemaljcima, makar se radilo o vremenski ili prostorno dalekim bićima, cilj je trajati. To su isto željeli špiljski ljudi svojim prethistorijskim slikarijama, drevni Egipćani svojim mumijama, Grci svojim amfiteatrima i tragedijama, Rimljani svojom željom za širenjem, nitko ipak nije doveo žudnju za širenjem do krajnosti kineske suptilnosti, stoljećima prije toga oni su zaplovili morem kako bi na drugom kraju svijeta posijali ne tekst ili predmet, nego temelj čitave civilizacije. ”To je kao da su napravili back up, za slučaj da im sustav padne.” ”Napraviti back up prvi simptom da se sustav već raspasti u komade.” Dok je Kina ulazila u fazu dekadencije zbog tromosti dinastičkoga sustava, nastavila me prosvjećivati Yintai, iako ne brzo, nego malo-pomalo, za vrijeme kuhanja ili nakon vođenja ljubavi, njezine duge noge omotane oko mojih, a ruke se poigravaju s dlakama mojih ruku i pazuha, dok je Kina tonula u borbe oko nasljedstva i opću korumpiranost, Maje su sačuvali tradiciju u svoj njezinoj čistoći. Najopipljiviji je dokaz te djevičanske čistoće, paradoksalno, bio erotizam, prema revizionističkoj tezi koje se Yintai držala, kineska su slova u početku bila pornografska i to se jasno vidjelo u sadržaju u slovima Maja koji nije prikladan za maloljetnike. Kako bi me uvjerila u tu teoriju, pokazala mi je slova Maja, bila su kao kockice pune onoga što je izgledalo kao izvijeni ljudi ili životinje, podsjetila su me na one istočnjačke kontorzioniste koje zatvore u staklene hermetično zatvorene posude pa provode dane i dane bez micanja i vode samo kako bi potukli ne znam kakav rekord, ljudske gluposti, recimo. Yintai je, naprotiv, insistirala da se radi o pornografskim crtežima tipa hentai, a to je dokazivalo da su alfabet Maja, a onda i kineski, po porijeklu bili neka vrsta slikovitog prikaza Kama sutre, kompilacija crteža u kojima se vide ljudi i životinje kako kopuliraju u različitom broju i najraznolikijim položajima, od kojih su se mnogi izgubili ili ih mi ne možemo dešifrirati, kao što se izgube ili postanu nemogući za dešifriranje neki glasovi u jeziku, neke riječi ili običaji. ”Hoćeš reći da su prije bili maštovitiji u krevetu?” ”Naravno, jer ne imati krevet.” Za Yintai je bilo očito da alfabet sastavljen od ljubavničkih poza ne može prikazivati ništa drugo osim riječi kojima je doslovno značenje bilo erotsko i koje samo u prenesenom smislu mogu značiti nešto drugo, klasična dvosmislenost svake riječi dogadala se, prema njezinim riječima, obratno, kao da kažemo da je kod Maja riječ empanada prvo značila ”vagina”, a tek mnogo kasnije ”punjeno tijesto”, ili da su izrazi kao što je zakopavanje krumpira u početku značili ”ševiti”, a s vremenom su ih ljudi počeli rabiti u neprimjerenu značenju saditi gomolje i tek mnogo kasnije u već vulgarnom smislu bavljenje poljoprivredom. ”Dakle prema tvojoj teoriji Maje su bili seksopati.” ”Ne, seksopati ne. Hedonisti. Dok se Kinezi baviti borbenim vještinama, oni ostati vjerni Chay Tohu.” ”Što bi na kineskom značilo…” ”Počast ribi. Ali ne kineski, jezik Maja. Vidiš, zvučati jednako.” ”A što bi bila ta počast ribi?” ”Kao wuwei. Najveći stupanj mirnoće tijela. Najveći stupanj tjelesnog užitka.” ”A, ono što smo došli istraživati kao arheolozi.” ”Ono što ti moći ponovno tražiti ako željeti, momče.”

Osim glupiranja s Yintai, još sam nešto radio treći tjedan svoga zatočeništva, a jedno od toga bilo je rad s Litom na sadržaju naše mange na domaćem jeziku, i to čim bismo se probudili jer bih ga poslije izgubio. Bilo je kao da sam s mamom, ali on nije pio, nego je pušio, a kad bi se napušio, nije govorio besmislice, a možda i jest, ali na japanskome, jadnik je mislio da se vratio u domovinu. Kako mu ne bih uništio sve nade, katkad bih razgovarao s njim, kao da mijaučem mački, Lito je govorio nešto od životne važnosti, a ja sam mu odgovarao zvukovima koji ništa nisu značili, on je navaljivao kao da se čudi što ne mogu jasno govoriti, a ja bih ponovno pravio nerazumljive pokrete, kao što su bile i moje riječi, možda je izvana izgledalo kao da razgovaramo. Ipak, većinu vremena radije sam ga ostavljao u njegovu deliriju, srce mi se slamalo kad bih vidio toga nesretnog Dapaneza kako bježi od frustracija pomoću opijuma, onako kako su bijelci prema crncima uvijek osjećali prijezir, ali i poštovanje, Kinezi su nama ili veoma smiješni ili izazivaju tugu u nama, naprotiv, mislim da mi u njima budimo podjednako sličnu ravnodušnost. Manga o Argenkinezima koju sam pisao s Litom imala je sedam likova: Smrk, Kinez u školi u Judreguiju koji je nakon kratkog razdoblja rezervnog igrača sad radio kao poljevač trave na stadionu Defensoresa de Belgrano, nije ju zalijevao šmrkom, nego pljuvanjem, a nadimak je zaradio jer je stalno šmrkao drogu; Drogirani Dragon, propali kineski glumac, koji je zarađivao prerušavajući se u zmaja na dječjim zabavama, on je zapravo govorio da je zmaj, djeca mu nisu vjerovala; domar Alfredo, koji se nije brinuo o tuđim domovima, nego nikad nije izlazio iz svoga, htio je da ga svi zovu Maja u majici jer je čitav dan hodao u majici, uz izliku da uzgaja divovske bonsaije, provodio je svoju istragu pokušavajući dokazati da su Kinezi potekli od Amerikanaca; Štapići, dvije veoma mršave blizanke koje su radile kao blagajnice u kineskom dućanu i koje su uvijek skupa obrađivale tipove, ali poslije se ništa ne bi dogodilo, eto odatle im nadimak, bile su Kineskinje, ali ponašale su se kao klasične građanke Buenos Airesa; Carlitos Tangram, vlasnik lokala koji je već prema danu u tjednu bio ordinacija za istočnjačku medicinu, škola za borilačke vještine, budistički hram, dućan sa svetim stvarima, restoran, karaoke-bar s plesnim podijem, ilegalni bordel ili neka kombinacija svih tih elemenata (budistički bordel, škola borilačke medicine, ilegalni dućan sa svetim stvarima s plesnim podijem); i na kraju Kineska Tvorica, kućni ljubimac, križanka pekinezera i prugastoga tvora (Mephitis mephitis), ako je dobivala uravnoteženu prehranu štapićima, pretvarala se u majmuna Kimona, vjevericu s nogama mladunčeta klokana, prikladno povezanima da ne narastu previše. Svi su likovi raspolagali posebnim moćima kad bi pojeli namaz od karamela (ideja je bila da nađemo neku marku koja bi nas sponzorirala) i koristili su se njima kako bi činili dobro, iako se Lito i ja nikako nismo mogli usuglasiti koje bi to bile posebne moći i u koja bi to dobra djela bili uključeni. ”Ja predlažem da svatko od njih kad pojede namaz od karamela potpiše punomoć ovomu drugom i tim se punomoćima mogu međusobno sjebavati ulažući u pokretna dobra.” ”Daj, Lito, pokušavamo napraviti nešto ozbiljno.” ”Dobro, onda moramo misliti na prava argentinska dobra djela, stvari koje su ovdje posebne, kao što je na primjer ne sjebati bližnjega. Tipovi pojedu namaz od karamela i postanu točni, prestanu ispuhivati nos u javnosti, oprezno voze, priznaju da Falklandi nisu njihovi i počinju se prema Kinezima, Bolivijcima i svima koji žive u njihovoj zemlji ponašati s poštovanjem i poniznošću.” ”Ja bih rekao da popiju kapučino i prestanu pljuvati na sve strane, nauče sjediti kako treba, prestanu se razmnožavati kao zečevi i osnivati krvoločnu mafiju u svim zemljama svijeta, odrežu nokte na malom prstu i počnu čistiti uši vatiranim štapićima, napokon shvate da su karaoke najdosadnija stvar na svijetu i da ne znaju pjevati.” ”U depri sam.”

Kao što bi se s Chenom na kraju uvijek posvađao, sa mnom bi Lito na kraju uvijek završavao u depri, ako se ne bi odmah utekao opijumu ili videokasetama s kineskom operom, vadio bi društvene igre. Imao je ormar krcat kutijama krcatim pločama i žetonima, klasično oporabište djetinjstva, pomislio bi netko, ali ne, Lito je kupio te stvari kao odrastao i to što nisu bile uredno spremljene, to nije bilo slučajno, draž se njemu nije sastojala u tome da igra različite društvene igre, nego da ih spoji. Vadio bi kutije iz ormara, rasipao njihov sadržaj po podu i tražio koji žetoni pripadaju kojoj ploči, prema Litovim riječima, društvene igre (soloigre u njegovu slučaju) nastale su na isti način kao heksagrami I Chinga, kombinirajući elemente jedne jedine praigre, zato igranje miješanja svih njih i ponovnog slaganja nije samo način izbjegavanja depresije nego i način otkrivanja srodnosti među igrama i eventualno mogućnosti rekonstruiranja njezinih drevnih korijena, san prvoga kineskoga glumca u Kini bio je dizajnirati ploču koja bi, jednako kao one dvorane koje na podu imaju nacrtane terene različitih sportova, imala sve postojeće igre, od Monopolija do Goa. ”A što ćeš sa žetonima?” ”U depri sam.”

Chen je radio u minimarketu u Ulici Monroe, odveo me da ga posjetim jednoga dana kad je Lito imao casting, čini se da su ga svako toliko zvali na snimanje reklama ili manjih uloga u sapunicama, gotovo uvijek za ulogu Kineza mafijaša ili Kineza glupana, a katkad i za glupoga kineskog mafijaša. Umoran od tolikih poniženja Lito bi se potrudio da ga izaberu i onda se na dan snimanja ne bi pojavio, obrnuta ksenofobija, tako je on to zvao, nije shvaćao kako to da ga i dalje zovu. Chen nije slagao robu u skladištu kao što je to prikazivao Lito, nego je vodio odjel povrća, priznao mi je da vodi i mesnicu, ali nije posluživao kupce zbog predrasuda ljudi, od kineskog mesara nijedan Argentinac ne bi kupio meso ni za psa. Iskoristio sam priliku da ga upitam je li istina ono što su ljudi komentirali da se u kineskim minimarketima noću gase hladnjaci i rekao je i da i ne, ne za hladnjake koji sadržavaju hranu, ali da za one u kojima stoje gazirana pića, to je ideja koju su preuzeli od velikih lanaca dućana, istih onih koji su poslije pustili glasine da oni gase hladnjače kako bi uštedjeli energiju, da mijenjaju rok trajanja proizvodima koje ušvercaju iz Paragvaja i prodaju staru konjetinu pod govedinu. I tako, tajna po tajna, došli smo do toga da ga pitam je li istina da je kastriran, Chen mi je opet rekao i da i ne, ali umjesto objašnjena spustio je hlače i pokazao mi ogroman penis omeđen s dva prilično dlakava jaja, nikad nisam vidio izbliza ništa ni izdaleka slično tome, promrmljao sam nekoliko riječi iznenađenja i divljenja. ”Ne uzbuđivati se, to ploteza.” ”Kako proteza?” ”Ploteza. To je ražnjak. Vidjeti ovaj gumb? Stisnuti i dignuti se.” ”Dakle ipak jesi kastriran.” ”Jesam, ali sagnuti se i vidjeti da baš i ne toriko.” Upitao sam ga je li ga proteza skupo stajala i opet je rekao i da i ne, da jer je morao raditi deset godina da je može platiti, a ne zato što je nakon operacije bio toliko sretan da mu to nitko nije mogao platiti, prema Chenu, pravi i izvanredni užitak tijekom koitusa nije onaj koji čovjek doživi, nego onaj koji pruži, a za to je pravi pimpek više prepreka. Upitao sam ga ne smeta li mu ipak taj veliki aparat, i opet on i da i ne, da jer ne može spavati na trbuhu, a ne zato što on pridonosi opovrgavanju mita da istočnjaci imaju maloga, svaki put kad bi neka laowai rekla da svi Azijcima standardni prezervativi preveliki, on bi skinuo hlače i, takoreći, začepio joj gubicu svojom veličinom. ”Ali lažan je, što onda potvrđuje mit.” ”I da i ne.” ”Opet ti i da i ne.” ”Naučiti od Lija. On to zvati sinorogija.” Iskoristio sam priliku što je spomenuo Lija da mu postavim sva pitanja koja nisam mogao postaviti njemu, na prvome mjestu volio bih znati gdje je i zašto tako iznenada ispari, također me zanimalo zašto se nitko ne boji da me ne prepoznaju na ulici i ne upozore policiju ili da ne pokušam sam pobjeći i prijaviti ga, osim toga zahtijevao sam da mi kažu što se očekuje da činim i koliko me još kane držati u zatočeništvu, i na kraju, kad smo već bili kod toga, htio sam da mi Chen govori o Yintai, nisam htio prekasno saznati da je bila Lijeva žena ili da je zaručena za šefa kineske mafije. Kao odgovor na sve to Chen me potapšao po leđima i čestitao na romansi, sam sam si kriv što postavljam toliko pitanja odjednom i stavljam na kraj ono što me zapravo najmanje zanima, slijepo sam, vjerovao Yintai i, sve i da mi je lagala, baš me briga, ni Li ni šef kineske mafije niti itko drugi ne bi me više odgovorili od toga da je viđam, čak i od toga da posvojim njezina sina i da svi skupa pobjegnemo u Meksiko, čovječe. Chen je navalio na posao, a i ja, ali nisam s njim čistio grašak, nego u prolazu slagao proizvode,

kad su me kao dijete pitali što ću biti kad narastem, u nekom sam razdoblju govorio da ću popunjavati police u dućanu, očarano sam promatrao kako radnici otvaraju kutije i pune one gondole, ta riječ gondola imala je za mene draž koju je za druge imalo venecijansko prometalo. Sretan kao dijete kojemu se ostvario san, bacio sam se na slaganje polica i ne primjećujući da pravom slagaču moja pomoć nije bila potrebna niti mu se imalo svidjela, tek kad sam mu rekao da sam slučajno ondje i samo na nekoliko sati, prestao me namrgođeno gledati i počeo je razgovarati sa mnom, zanimljivo, samo se žalio na posao za koji se prije nekoliko minuta bojao da će ga izgubiti. Prema onomu što je rekao, radio je deset sati dnevno i imao samo dva slobodna dana mjesečno, ako bi zakasnio, odbili bi mu pola dnevnice i nisu mu dopuštali da jede ništa od proizvoda koje je slagao, ni napola gnjilo voće jer su ga prodavali uzgajivaču svinja. ”Kažem ti da su ti jebeni Kinezi pravi izrabljivački kurvini sinovi. Što misliš zašto mijenjaju radnike svaki mjesec? Jedini trenutak kad se netko ponaša prema tebi kao prema ljudskom biću i plate ti kako Bog zapovijeda jest kad odneseš neku narudžbu doma. Napojnica koju ti da kakva paragvajska spremačica veća je nego što ti plati vlasnik kineskog dućana. A vjeruj mi da im love ne nedostaje.” Ne znam za ostalo, ali u ovom posljednjem imao je pravo, vlasnik minimarketa došao je u podne džipom koji je vjerojatno vrijedio kao čitav lokal sa svim proizvodima, poslije sam čuo da to nije njegov jedini auto ni njegov jedini minimarket, nitko nije točno znao koliko ih ima, ali vjerovalo se da ih ima više od dva. Ipak, osim njegova džipa ništa nije tjeralo na razmišljanje da se radi o uspješnom trgovcu, u istrošenim mokasinkama i klasičnoj bež jakni moglo ga se zamijeniti s bilo kojim Kinezom koji je upravo došao u zemlju, kad je ostao u majici, a još više kad ju je dignuo kako bi prozračio mješinu, izgledao je poput onih ubogara koji skupljaju boce. U podne sam ručao s njim i Chenom, u smjenama su nam se pridružili cura koja radi na blagajni i voditelj lokala, oboje su bili mlađi od mene te imali ispeglanu i ofarbanu kosu, i Lito i Chen činili su čuda kako bi ukrotili slamu koja im je rasla na glavi, Yintai je jedina imala tu sreću da joj je kosa svilenkasta, s razlogom je bilo toliko frizeraja u Ulici Arribenos, oni su ih nazivali salonima za uljepšavanje. Razgovor, naravno na kineskome, Chen mi je prenosio djelomično, u početku se usredotočio na bojkot kamiondžija, čini se da je neki Kinez ranio metkom dostavljača vode i sindikat kamiondžija planira tražiti pravdu tako da prestane opskrbljivati sve minimarkete čiji su vlasnici te nacionalnosti. Prema vlasniku, prema Chenu, nikakav Kinez nije nikoga upucao, problem je bio što su kamiondžije tražili posebnu tarifu za minimarkete jer je prema njima, prema vlasniku, prema Chenu, količina robe koju su prevozili svakoga dana varirala i to im je nosilo gubitke. Kinezi nisu htjeli platiti nikakvu posebnu tarifu i, dapače, predlagali su da osnuju vlastitu flotu dostavljača, zapravo su je već počeli organizirati i to je bilo ono što je sindikat htio spriječiti pod svaku cijenu, Li je prvi radio taj posao i malo mu je falilo da završi gore nego što je završio. Kao u onim istočnjačkim filmovima u kojima na trenutak nestanu titlovi, nikad nećemo saznati je li to zbog prevoditeljeva nemara ili zbog mračne ruke cenzora, razgovor je skrenuo prema drugim aspektima posla, za koje je Chen pretpostavljao da me neće zanimati, ili je, u svakom slučaju, mislio da je pametnije da mi to ne prevodi. Nije mi teško palo jer sam se zamislio o Liju i kamiondžijama, palo mi je na pamet da je taj cehovski sukob ključ enigme koju sam mu ja morao pomoći riješiti i moja je prva pretpostavka bila da su požari i poslije Lijeva zatvorska kazna bili djelo sindikata kako bi pokazali svoju moć i tako prisilili Kineze da plate. To je također objašnjavalo zašto mi je Li pokazao manupunkturu, Falun Gong i filmove o borilačkim vještinama, odjednom mi je postalo očito da je sekta zapravo sindikat, manupunktura je aludirala na to da traže novac ni za što, a filmovi su se odnosili na okrutne metode ucjene, pokušavao sam razjasniti zašto je Li htio da sve to zaključim sam,

kad se Chen ponovno vratio s titlovima. ”Vrasnik zadovoljan tvojim lađom. Željeti da ladiš. Nuditi i klevet. Ima mačka da štakoli ne meštari.” ”Da štakoli ne meštari?” ”Ne, šta-ko-li. Sme-ta-ri.” ”A, da štakori ne smetaju. Chen, znaš izgovarati l i r, zašto onda govoriš l umjesto r i r umjesto l?” ”Lamilo, ako znaš pušiti cigaletu, zašto mi ne popušiš plotezu?” Digli smo se s kutija s voćem, odmah su ih zauzeli slagač i mesar, upitao sam Chena zašto jedu odvojeno, a on mi je rekao da pitam njih, rekao sam da pretpostavljam i bez pitanja, a onda je rekao zašto uopće pitam. ”Ali ako je istina da ih izrabljuju, neka…” ”Je ri istina da Li jesti biftek za dolučak i pije kavu s kloasanima navečel? Je ri istina da on biti vojnik kineske mafije?” ”Odakle ti sve to?” ”Novine, terka. To su govoliri o Liju, To govole o nama Kinezima. Da dolučkujemo navečel i večelamo ujutlo. Da sve ladimo oblatno. Da smo zri i da imamo mafiju. Nitko ne govoli što tlpjeti Li zbog pledlasuda. O tome bi tlebali pisati ti i Lito u mangi.” ”Naravno, mislili smo na to.” ”Novinali su kao pjesnici, sve izmisre, samo ragati. Večelas ti pokazati, podsjetiti me.”

Misteriji o Liju (Poema koju je sastavio Chen i koja se u potpunosti, bez ijedne riječi manjka, iako s pokojom viška, temelji na kronici koja je izašla u dnevniku Clarin.) U baru u Gaoni 2900 dobro se sjećaju Lija Kinzhonga katkad bi jeo biftek u sedam ujutro, a redovito je pio kavu s mlijekom u devet navečer. Nosio je prljavu odjeću i na nogama japanke, ali imao je mobitel posljednje generacije. Brzo je govorio pušio je cigaretu za cigaretom i ”onako u šali” znao se bosti nožem po ruci. Susjedi znaju da je bio jedan od deset Kineza koji žive na sredini bloka, čest posjetitelj svih sobica u kvartu, u kojima je govorio samo kineski. U znak pozdrava imao je pokret revolvera koji puca dok je govorio ”Pum! Na Chacaritu!” i ispustio bi prijeteći grohot. Spremačica se prije smijala sad se boji. Slučaj pokazuje dvije različite mogućnosti. Radi li se o luđaku opsjednutom paljenjem lokala ili o vojniku kineske mafije koja pali nekretnine određene da budu kupljene po niskoj cijeni kako bi se pretvorile u minimarkete? Podaci o uhićeniku idu u oba smjera. U Lijevoj sobi pronađena je karta glavnoga grada sa sto označenih mjesta bar dva odgovaraju zapaljenim lokalima. Je li to on označio plan ili su nekoga zanimali ti položaji? Karta je bila u nekoj kutiji

iznad njegova kreveta zajedno s tri kamena za razbijanje izloga i s bocom nafte. Ti su ga dokazi usosili, ali kad su ga ispitivali, samo je pogoršao situaciju. Kad su ga pitali preko prevoditelja je li zapalio te lokale, rekao je da jest. Ali kad su ga pitali kako, rekao je da ne razumije što ga pitaju. Liječnici su smatrali da boluje od ”mentalne odsutnosti”. Lud ili ne, njegov novčanik nije bio u skladu s njegovim načinom života. Kad su ga uhitili, imao je 700 pesosa. ”Nikad mi nije platio s pet pesosa. Uvijek novčanicom od najmanje 20 pesosa, često s 50 ili 100”, tvrdi zaposlenik i ne libi se iznijeti teoriju: ”U tom su skloništu prije kuhali nešto s ribom. Susjedi su se bunili. On je radio na tome, ali prošle je godine ostao sam. Ja mislim da je on ‘prošvikao’.” Li ima privremeno boravište njegova je soba u dnu lokala koji je prije bio željezarija. Prije mjesec dana općina je razvalila ulaz, uselile su se neke kineske obitelji iznenađujući susjede količinom kompjutora koje su nosili. Li je ostao ondje jer njegova soba nije bila uništena, to je posljednja od pet soba od 3 sa 2 metra, s krovom od lima, neoličenim zidovima i podom od cementa. Preostalih osam Kineza ostalo je ondje i žive skupa, imaju jednu kupaonicu i privremenu kuhinju. Kad se policija raspitivala kod njegovih zemljaka, svi su rekli da ga ne poznaju iako su išli s njim do ugla na kavu svakoga dana. Nakon uhićenja više nisu išli. Susjedi naslućuju

da se nešto čudno događa u kući u Gaoni stalno netko dolazi nakon što su došli prvi stanari Kinezi. Zbog skupih auta koji se parkiraju pred kućom zato što očito ne rade (ondje su u radno vrijeme) što se ne bi moglo zaključiti po dobrom izgledu i mobitelima kojima se razmeću. I zbog tajanstvene Trafic koja svako jutro u 8.30 nosi pladanj s nekakvom robom koju proizvode. Jedna je činjenica uznemirila susjede. Mršavi momak koji se kretao na crvenom biciklu imao je oružje koje stoji 700 pesosa. Odakle mu novac za to?

Uvečer sam večerao s Litom i Chenom za prvim stolom u restoranu Svi zadovoljni ili u Štapićima, počeli bismo utroje, ali uvijek bi nas na kraju bilo više, srećom jer Lito i Chen nisu mogli biti pet minuta zajedno, a da se ne posvađaju, što se izvana možda nije primjećivalo jer su bili prisiljeni pretvarati se, ali s tim neutralnim izrazom lica govorili su si najgore stvari, dodat ću ti papar, neću ti ga otpuhnuti u oči jer znam da ionako polako osljepljuješ od glaukoma, molim te da dobro to prožvaćeš jer se inače poslije žališ da ti se začepio šupak, kako se osjećaš kad pojedeš škamp ili komad svinje ili bilo koje druge životinje za koju znaš da ima viši kvocijent inteligencije od tvoga, nikad mi nije bilo jasno kako onda poslije spavaju u istom krevetu, vjerujem da su se ondje bolje slagali. Za našim su stolom sjedili barem na trenutak gotovo svi Kinezi koji su ulazili u restoran, oni koji nisu bili su posvađani s Litom ili Chenom ili obojicom, zašto, nikad nisam saznao, nakon što sam ih nešto malo pitao odakle neprijateljstvo s ovim ili onim, gledali su me jednako uzrujano kako bih ja njih gledao da su me pitali kako sam se sprijateljio s ovim ili onim, moj je predosjećaj bio da se ni oni nisu baš dobro sjećali razloga udaljavanja i sad su zadržavali to neprijateljsko ponašanje iz obveze, kao što netko održava prijateljstvo koje je naslijedio od roditelja. ”Ali ako ne znate zašto ste se posvađali, kako se poslije pomirite?” ”Nije nužno znati izvor prehlade kako bi se čovjek izliječio od nje.” ”Kineska poslovica?” ”Ne. Kineska je posrovica: Ako imaš plobrem koji nema lješenja, zašto se blineš zbog njega; a ako ga ima, zašto se blineš?” ”Što mi zapravo želiš reći time?” ”Da se ne brineš zato što se mi ne brinemo.” Paradoksalno, Lito i Chen najviše su razgovarali o onima koji nisu sjedali za naš stol i, paradoksalno, među tim nepoželjnima nalazile su se osobe s kojima bih se ja najradije družio. Jedan od njih bio je bivši veleposlanik Kine, koji je uvijek dolazio u društvu druge žene, prema onomu što su mi rekli, sve su vjerovale da je on još veleposlanik i častile ga u zamjenu za njegov utjecaj da ubrza neku formalnost, povremeno bi dežurna žena shvatila prijevaru usred večere i ostavila ga da plati, on bi uvijek našao neku novu da je zamijeni, možda je stvarno imao neku pravu vrlinu. Obično bivši kineski veleposlanici ostaju u svojoj zemlji, ali ovaj je čovjek napravio neku nesmotrenost tijekom mandata i vlada mu je uskratila povratak, čini se da je bila uobičajena praksa da nesmotrene veleposlanike strogo kažnjavaju, one koji su bili u bogatoj zemlji šalju u siromašnu zemlju, a one koji su bili u siromašnoj zemlji ostave ondje bez papira, novca i zaštite, odatle visoka akademska razina i diplomatske manire u toliko kineskih trgovaca raspršenih po najrjeđe naseljenim zemljama na svijetu. Osim što je otvorio dućan s uvoznim drangulijama, taj je bivši veleposlanik osnovao i vodio novine Nebesko carstvo dobronamjernih spoznaja, one iste u kojima sam ja tražio svoje ime tijekom svojih prvih zatočeničkih dana, jedine u kineskoj zajednici u Kini, iako nisu bile zamišljene u službi te zajednice, nego kao način rehabilitiranja njihova urednika, prema Litu, Carstvo je bilo tako prostački provladin list da su funkcionari katkad morali demantirati divote koje su u njemu pisale o Kini, s njegovih je stranica prije nekoliko godina izašla glasina da Kinezi kane otkupiti argentinski vanjski dug iz čistoga milosrđa. ”Tako da, kao što vidiš, Kinezi koji čitaju samo Carstvo, a uvjeravam te da ih ima prilično, imaju dosta iskrivljenu sliku svijeta.” ”Sudeći po Chenovim poemama, nemoj misliti da oni koji čitaju novine na španjolskom imaju mnogo vjerniju sliku.”

”Dobro, ali barem mogu birati u koju laž žele vjerovati.” Drugi koji nije sjedao za naš stol bio je stari mizantrop koji je uvijek jeo u kutu, zvao se Ts’ui Pen i govorio da je njegova kuća smještena usred nepristupačna labirinta, prema Litu, to je bio pomalo ironičan način da natukne da živi u Parque Chas ili možda u ulicama Coghlana. Ts’ui Pen bio je jedini u zajednici koji je vladao umijećem kaligrafije, gotovo sve natpise u četvrti napisao je on i svaka važnija pozivnica imala je njegov potpis, tehnika toga starca bila je slavna po ljepoti, ali i zato što je potjecao iz stare škole koju je ukinuo Mao, s obzirom na to da nije htio uzimati učenike, s njim neće ubrzo nestati samo jedini takav umjetnik u Argentini nego i jedan od posljednjih koji je poučavan prema najvažnijem propisu tradicionalne kineske kaligrafije, a to je nepismenost. Prema onomu što su mi rekli Lito i Chen, u starim školama kaligrafije poučavao se izgled riječi, ali ne i njihovo značenje, stari majstori te discipline držali su da je nepoznavanje značenja onoga što se crtka kistom neophodan uvjet da to naprave besprijekorno, to što nisu znali ili su možda podcjenjivali taj osnovni princip reprodukcije objašnjavalo je zašto su zapadnjački srednjovjekovni prepisivači toliko griješili, te smo pogreške, u najgorem slučaju, poslije plaćali onim poznatim nesporazumima oko loše prepisane riječi što mi nazivamo filozofijom. ”Oni su kao eunusi u haremima, kako ne bi griješili, kastriraju im znanje.” ”Ari postojati zanimljiviji način da plevališ konkubinu.” Nepismenost je u tim školama bila tako važna da se nije ograničavala na uskraćivanja alfabeta, nego je aktivno poučavana pomoću knjiga za vježbu, grupnih igara i sportskih aktivnosti, daleko od toga da kriju djetetu značenje piktograma ili da ga zavaravaju pogrešnim značenjem, njima se usađivala univerzalna utopija da svaki crtež znači sve što on želi, bilo je dovoljno poželjeti da neka riječ znači nešto i tako bi bilo, bilo bi dovoljno prestati to željeti da počne značiti nešto drugo, najkasnije s prvim ljubavnim pismima događalo se da bez pomoći učitelja dijete ima poteškoće u komuniciranju s kolegama i tako bi u nekom trenutku gubilo vjeru u pismo kao sveopći način komuniciranja, trenutak u kojem je napokon bilo u stanju pratiti put Ts’ui Pena. ”Onaj tko žeri biti učen, mola učiti svakoga dana. Onaj tko tlaži tao, mora leducilati znanje svakoga dana.” ”Aha, Konfucije.” ”Lao-ce.” ”Hmmm. A što bi bio tao?” ”Sve i da znati, nikad ga ne dosegnuti.” ”Kako ćeš ga dosegnuti kad ne znaš što je to?” ”A kako znati sto je, kad ga nikad ne dosegnuti?” ”Netko ti je rekao, pročitao si u knjigama, vidio si slike, što ja znam, ima tisuću načina da saznaš, a da ga ne dosegneš.” ”Sriku taoa, ta ti je genijarna!” ”Vi mislite da je sve nogometna lopta, ha? Argentincu daš knjigu koja je stara tisuću godina i koja je duhovni vodič stotinama milijuna osoba i što on učini? Dribla. Prvo nekoliko driblinga, a onda ti je pukne na tribine. I tribina plješće. Jer jedina je priznata vrlina u ovoj zemlji nepristojnost.” ”Dobro, oprostite, nisam vas htio uvrijediti.” ”Znam. To vas spašava. Na kraju sve završava roštiljem.”

Kuća se promijenila kad sam došao živjeti s Yintai, ne samo zato što sam imao romansu s njom nego i zato što je sve poprimilo novi smisao zahvaljujući njezinim objašnjenjima, najmisterioznija ponašanja počela su odgovarati razumnim uzrocima, a dijalozi su izgubili, kad bi ih prevela, bilo kakvi; ezoteričnu ili prijeteću nijansu. Zahvaljujući Yintai napokon sam shvatio zašto Chao pije čaj iz velike staklenke Nescafea (mislio sam da želi dati bolji okus čaju ili zato što je kao dijete razbio neku porculansku čašu i otac ga je natjerao da pojede sve komadiće, ali ništa od toga, čaj je bio ljekovit i liječnik mu je propisao da mora popiti točno tu količinu dnevno); također sam saznao zašto Fan zalijeva cvijeće vodom kojom bi isprala rižu (nikakva veza s umijećem ikebane, samo štedi) i zašto stari ne drži cigaretu između kažiprsta i srednjega prsta kao kakav mamin sin ili između kažiprsta i palca kao kakav policajčev sin, nego između prstenjaka i srednjega (navika). Ne kažem da su mi ta objašnjenja učinila život zanimljivijim, ali jesu stvarnijim, što nikako ne znači da je učiniti ga stvarnijim nužno nešto dobro iako jest neizbježno, čovjek ne može sve vrijeme naslućivati urote u svakom razgovoru ili vidjeti sotonske rituale na svakoj gesti samo zato što ne razumije jezik ili kulturu, kad imaš priliku kao što ju je meni pružila Yintai, glupo ju je ne iskoristiti. Iskreno, u svakom slučaju, meni je draže neznanje. Možda je glupo od mene da to tako kažem, ako je i bilo nešto čarobno u tom dvorištu punom čudnih ljudi, bilo je upravo to što nisam shvaćao pola onoga što se zbiva, otkad je za sve postojalo objašnjenje, bilo je gotovo s fantazijama, a stvarna je bila, jedina neosporna, dosada. Što će mi ime biljke sad kad sam znao da nisu budističke, drugim riječima mesožderke? Zar je bilo nužno da mi Yintai otkrije da se instrument koji visi sa zida zove pipa i da služi za proizvodnju Li-yiieh ili sakramentalne glazbe ako sam se ja potajno nadao da će jedan akord te divovske tambure dovesti do toga da eksplodira oprema za karaoke, što se ipak nije dogodilo? Zašto sam morao saznati da je Chao zaključio da Yintaijin sin nema talenta za badminton kad mi je bilo mnogo draže razmišljati kako ću ga nacionalizirati i učiniti od njega prvoga argentinskog svjetskog prvaka u tom sportu? Razgovori tijekom večere bili su posve banalni, a riječi pjesama koje je Chao pjevao ogledalu bile su gotovo gluplje od onih koje sam ja zamišljao, samo što je mene zabavljalo zamišljati ih, ali znati ne. Najveće razočaranje, ipak, bio mi je djed koji je računao na abakusu, prvo zato što nismo znali za njegovu unučad ni djecu, i drugo zato što nije rabio abakus zbog tradicije ili užitka, nego zato što mu se razbio kalkulator i bio je previše škrt da si kupi novi. Ja sam zamišljao da je astrolog koji svojom tisućljetnom napravom izračunava položaj planeta, ali stari je zapravo računao prihod koji je ostvarivao od poslova koje, što je najgore, nikad ne bi ostvario, čitav je dan samo govorio o velikim burzovnim ulaganjima koja samo što nije realizirao i o veoma uspješnim markama elektroničkih proizvoda (kalkulatora na primjer) koje je gledao kako se rađaju, ali u koje, zbog opreza, nije uložio novac. Rečenica kojom bi zaključivao sva svoja matematička razglabanja i koju sam ja držao Konfucijevom poslovicom bilo je klasično kukanje jadnika: ”Uz malo više sreće danas bih bio bogat.” Nimalo drukčije, iako me boli priznati to, nije bilo razočaranje Yintai i njezinim kolegicama krojačicama, makar nikad nisam mislio niti bih u biti volio da se njihovi razgovori vrte oko položaja žena u arapskom svijetu ili oko zaokreta ulijevo u vladama latino-američkih zemalja, činjenica je da je spoznaja da razgovaraju o problemima s muževima ili o onome što su gledale na kineskoj televiziji bila nimalo ugodno iznenađenje, barem sam od Yintai očekivao nešto pametnije i osjetljivije, napokon, meni je govorila o romanima Amy Tan, Pearl S. Buck i Zoe Valdes, koje je čitala noću dok sam ja igrao Playstation s njezinim sinom. Čak i što se tiče hrane, Yintaijina objašnjenja samo su mi priskrbila razočaranje, jela koja sam držao specijalitetima Dalekog istoka bila su pečena svinjetina,

grašak i varivo s kukuruzom, tipična karipska hrana pripremljena prema receptima njezine mame, naravno, nisu zbog toga prestala biti ukusna, ali svejedno mi je ostao gorak okus u ustima jer sam to tako saznao, ružno je shvatiti da je čovjek neznalica čak i po pitanjima koja ga nikad i nisu zanimala. Slična se shema ponavljala vani kad bih išao u kupnju s Yintai u Kinesku kuću ili u Orijentalnu Aziju, ondje kupuju Kinezi, a poslužuju bijelci, sa zvučnika se čuju pjesme Madonne ili Abbe na kineskom, i kad sam išao s njom do salona za uljepšavanje na uglu Olazabala, na medicinsku ventozu, refleksologiju, aurikuloterapiju, nigdje ono što sam gledao nije dugo ostajalo misterij i nijedna od osoba koje smo susretali nije imala ništa divno reći, da argentinskom umaku od soje, umjesto da ga puste da fermentira, stave šećer i da stoga ne daje boju hrani niti je tako ukusan kao kineski, to je najzanimljivije što sam čuo tih dana, što mi je prevela Yintai. Život u zhong guo cheng polako je počeo sve više sličiti bilo kojem drugom kvartu u Buenos Airesu, mojem na primjer, samo sam Kineze morao zamijeniti Galježanima i kroasane instant-juhama, mate divovskim termosicama za pripremu čaja i Gardelove fotografije slikama vodopada nepomične vode, nemam pojma zašto ljudi toliko putuju ako na kraju sve opet bude manje-više kao doma.

Shao Mien, Yintaijin sin, ja sam ga zvao Sushi, bio je lud za pandama, čini se da su to svi Kinezi, nisam ni znao da panda potječe iz Kine, nisam baš sasvim ni povjerovao sve dok nisam bio pred kavezom u zoološkom vrtu i pročitao natpis, Ailuropoda melanoleuca, iz obitelji medvjeda. U to me doba neki prodavač uvjeravao da je magična kocka kineski proizvod, a dobro sam znao da nije, Vaninina je obitelj bila iz Mađarske i oni su mi rekli da je to mađarski proizvod, kao i gulaš i kemijska, ma kako to teško palo nama Argentincima, problem je u tome što, budući da su Kinezi izmislili toliko toga, misle da su izmislili sve, sad puštaju druge da izmišljaju, a oni žive od izrade jeftinih kopija ograničenog vijeka trajanja, tisućljeća povijesti kako bi na kraju bili kraljevi bofla. Odveli smo dakle Sushija da vidi pandu u zoološkom vrtu, sažalio sam se jer mu je to bio prvi put, budući da ide u školu u Ulici Montaneses zajedno s djecom kineskih diplomata, djeci su bili zabranjeni poučni izlasci, Yintai pak nije prelazila Barrancas osim kako bi obavila neke formalnosti i vratila se. ”Poslije se žalite da vas karakteriziraju da ste zatvorena zajednica, kao i vaše oči.” ”Tko se žaliti?” ”Istina je, Toliko ste zatvoreni da vas i ne zanima.” ”A ti biti toliko otvoren da zanimati samo što drugi raditi.” To je bio dobar znak, to da si možemo reći u lice svoje kulturne razlike, s Vaninom sam to stalno činio, ja sam njoj skrivao šunku u jelima, a ona je mene htjela pod svaku cijenu nagovoriti da mi odreže prepucij, poslije je sve završilo kako je završilo, ali po tom pitanju to je bio, rekli bismo, zdrav odnos. Nezdrava i nimalo dobar znak bila je ova moja manija da uspoređujem sadašnju ljubav s onom mrtvom, osim očitih razlika među njima, i Vanina i Yintai uvele su me u sasvim novi svijet za mene, prije nego što sam upoznao Vaninu, o židovstvu sam znao koliko i o pandama i kubanskoj hrani prije nego što sam upoznao Yintai, umjesto jidiša djed i baka moje bivše mogli su govoriti i mandarinski, a da ja to ne bih ni skužio. Imam osjećaj da mi u Buenos Airesu općenito ne pravimo velike razlike među narodnostima, Kinezi su daleko, Turci malo bliže, na jugu su Digići, a na sjeveru Pirati, od Pireneja naovamo postoje samo Galježani, a južno od Amazone su Brazilerosi ili Bolivijančerosi, mnogi nisu ni opazili da su u Once Korejci zamijenili Židove, dok prodaju jeftinu robu, koga briga. ”Gdje je medvjedić pamba?” ”Sad ćemo ga naći.” Doći do pande nije bilo lako, bio je izoliran od ostatka svoje vrste u takozvanoj kineskoj zoni zoološkoga vrta, na nekoj vrsti otočića na koji se dolazilo drvenim mostom, to s rječicom i lučnim mostom baš je po kineski, možda su to izmislili oni, ili barem vjeruju u to, sigurno. Natpis na kineskom poželio nam je dobrodošlicu, upozorio sam na to ponosno Yintai, ali ona je to prihvatila tako prirodno, bilo joj je više nego očito da je njezina kultura počašćena ovim ne baš časnim načinom, unutra su bili samo jedna pagoda u kojoj se skrivao medvjed i nekoliko rečenica istočnjačke mudrosti, i zgrada s devet katova, i kreće od prvoga, ma zamisli ti to. Doći do medvjeda nije bilo lako, ali vidjeti ga bilo je još teže, u početku životinja nije željela izaći iz svoje špilje, a kad je izašao, bilo je toliko ljudi da ga Sushi, iako sam ga dignuo, nije uspio u miru vidjeti, još dosta kompliciranije postalo je kad je pri kraju obilaska pitao za zmaja, najpoštenije bi bilo sastaviti ga kao slagalicu, konjska glava, lavlje oči, jelenji parošci, zmijsko tijelo, pijetlova kandža, riblje ljuske, ali Sushi nije shvatio, pokušao sam s gmazovima, ali Sushi je očekivao nešto veće, na kraju sam se odlučio za vodenoga konja. ”To je stari zmaj, otpala su mu krila.”

”I bjuvati vatlu?” ”Ne, kad ostare, zmajevi se zovu vodeni konji i najviše vole biti u vodi.” ”Dakle, penzionilati zmaj deba spavati.” ”Da, mnogo stlesa.” Shao Mien nije govorio mnogo, ali kad je govorio, bio je sladak da ga pojedeš, zato što je imao čvrsto i okruglasto tijelo, dao sam mu nadimak Sushi, naravno i zato što je Kinez, on je imao najkosije oči od svih, otac mu je bio potomak Mongola, a čini se da Mongoli imaju posebno nakošene oči, možda kako bi se obranili od stepskoga vjetra, ili kako bi mogli odjednom vidjeti zid koji su im sagradili ispred nosa, Yintai je imala velike i okrugle oči, kao u mangama. Kako je imao obrijanu glavu, a majka mu je stalno oblačila nešto narančasto, Sushi je izgledao kao maleni Buda, budistima je zabranjeno dirati glavu, ali ja sam koristio svaku priliku da to činim, isto kao i zabiti štapiće u rižu, iako to nisam činio namjerno, nego bih zaboravio, katkad bih zaboravio i skinuti cipele prije ulaska u kuću, Yintai bi poludjela svaki put kad bi otkrila da kršim neko pravilo s istočnjačkom etiketom, poslije bi hodala i pljuvala na sve strane kao kakva seljanka, ili bi češala leđa lepezom, ja joj ništa ne bih govorio. Rekao sam joj jednom da ne može Sushija tako oblačiti, podsjećala me na one majke koje svoje blizance oblače uvijek jednako, rekao sam joj to jednom prilikom kad smo susreli djecu iz vrtića, a djeca su umjesto u majmune gledala u Shao Miena. ”To je zato što ga odijevaš kao Budu.” ”To tvoja predrasuda. Ja voljeti narančastu, u čemu tu problem.” ”Možda to jest moja predrasuda, ali vidim da je dijelim s još nekolicinom, Yini. Brijati mu glavu i oblačiti narančaste majice isto je kao oblačiti hozntregere i drvene klompe plavokosom dječaku modrih očiju. Ili poput židovskih dječaka kojima odmalena nataknu šešir i pletenice. Kad odraste, neka se odijeva kako želi, ali dok je dijete, trebamo ga oblačiti u normalnu odjeću, inače naravno da će ga gledati kao da je iz druge galaksije.” ”A što normalno? Dati mu špagerice i pončo?” ”Znaš o čemu govorim. Vidi kako se ti oblačiš, traperice, majica, to je normalno.” ”Još mi faliti bejzbol kapa.” ”I mislim da je loše da ga šalješ u kinesku školu, u Argentini smo i on mora naučiti španjolski.” ”U školi učiti španjolski. Osim toga imati mene i televiziju.” ”Na televiziji gleda kineske programe i ti to znaš. Isto tako, to mi se drugo čini loše, mislim da nije dobro da Sushi toliko gleda televiziju i da toliko igra Playstation.” ”Kao otac ni ti ne biti bolji primjer.” Da mi je netko prije nego što sam upoznao Yintai rekao da ima dijete, ne bih uopće imao volje upoznati se s njom, rastavljena žena, i to s klincem, činila bi mi se kao oronula žena, stara, sad se, naprotiv, ne bih mogao zamisliti s nekom koja nije majka, biti samo momak za nju činilo mi se isto kao biti liftboj, tek igračka, možda mi je zato bilo sasvim prirodno da me tog popodneva Yintai prihvati kao oca svoga djeteta, makar nesavršenoga. Gledanje životinja koje mole za hranu otvorilo nam je apetit, meni se čini kao da je to sve dio iste taktike, životinje ubijaju glađu kako bi molile hranu koju im posjetitelji kupuju u zoološkom vrtu i kako bi dok ih gledaju kako žvaću i njih spopala glad i kako bi sjeli u Jedem li ga jedem, restoran koji je širio svoj kreativni talent za imena i na hamburgere, onaj koji je naručio Sushi zvao se Hipopotamus, trebalo mi je neko vrijeme da mu objasnim da nema nikakve veze s penzioniranim i smrdljivim zmajem kojeg smo ostavili vani. Ali bolji od te lekcije iz predmeta neukus, što je u zoološkom vrtu ukusno, bilo je ono što se zove uspješan izlazak, zaokružen, jedan od onih u kojima nisam mogao uživati kao dijete, možda su Yintai i Sushi imali bolje uspomene, ali ja do toga dana

nisam imao priliku uvjeriti se da obiteljski izlazak može biti tako skladan i sretan.

Kinesko vjenčanje (prije) Yintai je bila pozivana gotovo na sva vjenčanja u zajednici, mladenke koje su naručivale vjenčanice kod nje zvale su je zbog osjećaja obveze, a one koje si nisu mogle priuštiti taj luksuz zvale su je kako bi drugi mislili da jesu, ona ionako nije išla ni na jedno jer, govorila je, napila bi se i onda sutradan ne bi mogla ubosti koncem, ja sam je naučio ispravnu frazu, ali ona ju je uporno upotrebljavala naopako. Tih je dana došla jedna od tih beskorisnih pozivnica i čineći iznimku od pravila Yintai je odlučila otići sa mnom, navodno zato što su mladenci kućni prijatelji, ali ja sam znao da to čini zbog mene, zbog mene je prestajala raditi sat vremena ranije svaki dan i zbog mene je uzela slobodno popodne onoga dana da odemo u zoološki vrt, prvo slobodno popodne koje je uzela otkad je došla u Argentinu, jednom sam je prilikom upitao kako se kaže odmor na kineskom i trebalo joj je dosta vremena da mi odgovori. ”Znaš da je kinesko vjenčanje igra koju sam ja kao dječak igrao na tulumima?” ”Na čega?” ”Na zabavama. Cure bi se zatvorile u sobu, a dečki bi ulazili jedan po jedan, kleknuli bi pred curu koja im se sviđa i dobili ili poljubac ili pljusku. Poslije su se zatvarali dječaci, a ulazile bi i klečale cure. Gotovo su svi dječaci imali crvena lica, ali ne od ruža. Cure su dobivale samo poljupce, tako ti mi ovdje razmazimo žene još odmalena.” ”Ja željeti vidjeti čitavu ceremoniju, ne samo zabavu. Vidjeti da nije tako različito od tvoje igre u djetinjstvo.” Možda zato što je njoj kao arheologinji za sve morao postojati razlog, Yintai je tražila opravdanje za svaku uporabu kineskih riječi, čak izraza koje uopće nisam poznavao i koji su mi zvučali prilično grubo, kao što je ne baciti ni koru naranče Kinezu, što je značilo biti kukavica, ili imati Kineza uza se, što je značilo imati nesreću, ili prevariti nekoga kao Kineza, dakle prevariti nekoga kao budaletinu, čak i tako uvredljivi izrazi odgovarali su, prema Yintai, povijesnim činjenicama koje bi bilo bolje proučiti nego osuditi. Onako naviknut na obitelj svoje bivše, u kojoj je svaki spomen riječi Židov u ustima nekoga tko to nije bio predstavljao antisemitski napad sve dok se ne bi dokazalo suprotno, Yintaijina mi se liberalnost činila nedopustivom, dapače, nerijetko bih se ja uvrijedio kao da sam Kinez, ali onda me ona uvjerila da je primiti k srcu te folklorne uvrede jednako besmisleno kao naljutiti se, u odrasloj dobi, zbog šale koju je netko zbijao na naš račun u školi. Za nju je politička korektnost bila oblik rasizma, možda najgori, bila je uvjerena da ćemo već snositi posljedice što si ne govorimo svoje predrasude u lice i tako se oslobodimo napetosti, i govorila je da će nam, kad sva ta licemjerna melasa počne čitati knjige koje se danas pišu, to izazvati jednako zla koliko ga sada donosi čitanje rasističkih ulomaka iz knjiga od prije sto godina. ”Istina ne vrijeđati.” ”Ali nije istina da te kad imaš Kineza uza se prati nesreća.” ”Laž još manje vrijeđati.” Vrijeme će pokazati je li Yintai imala pravo ili ne u vezi s političkom korektnošću našega vremena, ali što se tiče kineskog vjenčanja, nije toliko griješila, isposlovala je da nam obitelj dopusti da prisustvujemo obredu od početka i tako sam imao priliku uvjeriti se da ima jasne sličnosti s kineskim mučenjem kojeg sam se igrao kao dijete. Slijedeći tradiciju, ili su mi barem tako rekli, ja bih na njihovu mjestu bio u iskušenju da iskoristim lakovjernost stranaca nepostojećim ritualima i navodno tisućljetnim običajima, slijedeći tradiciju, mladoženja je prije zabave bio, zajedno sa

svojom pratnjom, u mladenkinu domu, mladenka ga nije pustila da uđe i on je morao izgovarati svakakve ljubavne izjave i gurati omotnice s novcem ispod vrata dok su mu se unutra rugali, shvaćao sam da je sve to gluma, ali svejedno mi ga je bilo žao, susjedi koji su baš prolazili onuda također su se zadržavali promatrajući s mješavinom začuđenosti i užasnutosti, vrata su bila urešena crvenim znakom sreće. Nakon dugoga moljakanja i mnogo novca mladoženji je napokon bilo dopušteno da uđe u kuću, dotad se mladenka već zaključala u svoju sobu i mladoženja je ponovno započeo s cjenkanjem pred novim vratima, činilo se kao da se svi dobro zabavljaju tim glumatanjem ljubavnoga osvajanja, ali mene je situacija podsjetila na tjeskobu koju sam osjećao tijekom kineskoga vjenčanja prije nego što sam ušao u žensku sobu, u to me doba Vanina uvijek dočekivala pljuskom, vjerujem da je u ovom slučaju jadni tip imao više uspjeha. Nakon što su se pomirili, mladenci su popili čaj s njezinim i njegovim roditeljima, za svaku šalicu dobili su crvenu omotnicu s kineskim slovima, Yintai mi je rekla da su te omotnice upotrebljavane za darove na kinesku Novu godinu ili kad netko želi podmititi političara, zapravo Centralni komitet za disciplinsku inspekciju nazvan je kolokvijalno Pošta za crvene omotnice, također mi je rekla da iznos novčanica koji je unutra treba u tim slučajevima odgovarati nekom sretnom broju, najuobičajeniji je bio osamsto osamdeset osam jer osam na kineskome zvuči kao bogatstvo, ili triput šest iako je ovdje to đavolji broj, sve osim četiri jer četiri zvuči isto kao smrt i to je tako strašan broj, Čini se, kao među nama trinaest. ”Ti vjeruješ u te gluposti?” ”I u mnoge druge. Ne moći reći da to glupost.” ”Ja ne vjerujem u to.” ”Lažeš, ti misliti da ne vjerovati, to sve. Da imati omotnicu, sigurno staviti okrugao broj. Zašto okrugao broj? Iz praznovjerja da okrugao broj ne biti praznovjeran. U biti isto, ali ne biti zgodno. Ja govoriti satima o kineskom broju, ti ne moći reći ni zašto slaviti dolazak novoga stoljeća.” ”Znaš kako se kaže devedeset devet na kineskome?” ”Ha?” ”Ništa, glupost.” Istina je da je Yintai voljela govoriti o brojevima, ona mi je objasnila čemu služi 108 mantra, bolje rečeno čemu ne služi, jer to nema veze s time što je originalnih Upanišada bilo 108, ni s činjenicom da 108 pomnoženo s 20 daje broj godina koje poništi ekvinocij u svakom zodijačkom sektoru, ni s još jezovitijom činjenicom da udaljenost između Sunca i Zemlje iznosi 108 dijametara sunca, naučila me i brojiti do deset samo jednom rukom, dok mi trebamo drugu nakon što dođemo do pet, oni imaju čudne znakove da nastave bez pomoći, čudne jer nama znače neke sasvim druge stvari, šestica se oblikuje palcem i malim prstom kao kad želimo pokazati da govorimo na telefon, sedam je kao naša gesta: što to govoriš, za osmicu moraš staviti ruku u obliku revolvera, devet je kao naručiti kavu u baru, a za deset treba prekrižiti prste kao kad želimo sreću ili lažemo.

Priča o Kinezu koji je htio kupiti šest kroasana, a na kraju ih je kupio deset (kratka alegorija o sudaru kultura, ali sa sretnim svršetkom) Ulazi Kinez u pekarnicu, pokazuje kroasane i naručuje, rukom jer ne zna španjolski, došao je u zemlju tek prije nekoliko mjeseci, pola tuceta. Iznenađen i smeten zbog toga što to smatra neuobičajenom molbom, napokon, grad je pun kabina, govornica i mobitela, pekar mu doda telefon. ”Ali neka bude kratko.” Kinez, koji je baš trebao obaviti razgovor, iznenađeno i skromno prihvaća ono što smatra neuobičajenom ponudom za grad u kojem, prema njegovim prvim opažanjima, gdje god prdneš, imaš govornicu, ali ne možeš naći nijedan javni zahod ma koliko ti se kenjalo. Dok bira broj, Kinez ljubazno zahvaljuje osmijehom i pokretom ruke: traži sedam kroasana. ”Što sad hoćeš?” pita ga pekar oponašajući Kinezov pokret, koji bi mu u drugim okolnostima poslužio da aludira na novac ili hranu, da kaže bližnjemu da se boji ili pokaže da je mjesto krcato, ali prvotno značenje bilo je to, ono što je naučio još u kolijevci, kad je plakao, a njegova majka, već bijesna, pitala bi ga vičući koji joj cazzo pokušava reći. ”Da, da, sedam”, čini se kao da zamuckuje, naravno bez riječi, njegova problematična mušterija. Pekar diže ruku još više u već prijetećoj gesti, a Kinez, iznenada u strahu da je problem u izabranom broju, možda je to nesretan broj, činjenica je da nije imao vremena proučiti praznovjerje te zemlje, naravno jednako važno kao i poznavanje ružnih riječi ili običaja da se napojnica ostavi na stolu, traži osam. Pekar, blijed od panike, ustukne. U svom nekontroliranom bijegu usput tresne policu, pod se jedva spasi da se ne pretvori u more bageta i zemljica. ”Nosi sve”, diže ruke, ”nosi sve, samo me nemoj ubiti.” ”Ne bojte se, oprostite, ako nećete osam, dajte mi devet”, pokazuje Kinez desnom rukom. ”Baš lijepo”, vraća pekar svoje dostojanstveno dostojanstvo. ”Prvo želiš telefon, a sad bi kavu. Još nešto?” ”Halo? Tko je? Recite, Recite! Nabij si ga u šupak ili ga nabij svojoj majci!” čuje se iz slušalice, naravno na kineskome, prijevod je približan. Kinez spusti slušalicu i skuplja ruke na struku. Argentinac se uspravlja i također skuplja ruke na struku. Kinez i Argentinac gledaju se u tišini. Čini mi se da se ne razumijemo, misle u isti glas, svatko na svom jeziku. U tom trenutku Veliki Kompjutor, Machina ex Deus, donosi čudo: svatko ovlada jezikom onog drugog. ”Dobro, neka bude devet”, predlaže ljubazno pekar na kineskome. ”Neka bude deset”, odgovara velikodušno Kinez na španjolskome. Pekar poslaže kroasane u obliku piramide, preda paket od recikliranog papira, objavljuje odgovarajući iznos. ”Nisam ponio novčanik, sutra ću vam platiti”, ispričava, se Kinez prekriživši prste desne ruke iza leđa. ”Nema problema”, vjeruje mu Argentinac. Kad se Kinez okrene, Argentinac vidi da je prekrižio prste na leđima, shvati to kao prijateljsku aluziju na Diega i zahvali Bogu, sav uzbuđen, na postojanju međunarodnih kodova koji nas povezuju

usprkos svim jezicima i udaljenostima.

Kinesko vjenčanje (poslije) Nestrpljivo sam čekao kraj vjerskog obreda, ako je na španjolskome bio dosadan, na kineskom je bio upravo nepodnošljiv, osim toga htio sam doživjeti trenutak kad bacaju rižu na mladence, pomislio sam da će vidjeti Kineze kako prakticiraju jedan od tih svojih običaja koje je zapadnjačka kultura bezuvjetno prihvatila biti jednako uzbudljivo kao, ne znam, promatrati Talijana kako priprema pizzu ako ga nemamo iza ugla ili vidjeti Brazilca kako pleše sambu ako to ne izaziva u nama onu bolesnu mješavinu divljenja i mržnje. Ipak, na moje iznenađenje, nitko nije bacao rižu, upitao sam Yintai zašto, a ona mi je objasnila da je taj običaj živ samo u nekim dijelovima Kine i da ni u kojem slučaju nije značio obilje ni bilo koju od svih onih interpretacija koje smo im mi dali, razlog je bio zabaviti kokoši da ne iskljucaju mladenkinu haljinu, čini se da su te živine velike ljubiteljice svile, među seljacima nekih regija ta je taktika i dalje, više nego običaj, nasušna potreba. Nakon obreda mladenka se presvukla, iz klasične bijele vjenčanice u crvenu haljinu istočnjačkijega kroja. Yintai mi je objasnila da se zove kipao, onda se opet presvukla u drugu, koja je imala zlatne reljefne vitice i zmajeve, što se tiče odjeće, vjenčanje kao da je započelo u Buenos Airesu, a završilo u Pekingu, u svakom slučaju, srećom za Yintai, uz takve običaje nikad neće ostati bez posla. Muškarci su, s druge strane, svi imali nešto crveno, ja sam nosio Litovu kravatu te boje prema Yintaijinu naputku. Kinezi su opčinjeni crvenom bojom, nije se uzalud kod njih komunizam tako brzo primio, osim toga crveno i žuto daju narančasto, budističku boju. Iznenadio sam se kad sam vidio da se većina odjenula neupitno otmjeno, da budem iskren, dotad nisam mislio da je dobar ukus u odijevanju bio među stvarima koje je poučavao Konfucije, pravo je olakšanje uvjeriti se da je hodanje u košulji i mokasinkama estetski izbor, ali ako okolnosti nalažu, da se mogu pristojno obući, čak bih rekao sa stilom, mislim da ne pretjerujem ako tvrdim da bi rijetki bijelci dali fraku toliko uglađenosti kao Kinez začešljan gelom. Među dotjeranim Kinezima bio je Lijev sudski prevoditelj, jedini službeni kinesko-španjolski prevoditelj u zemlji i djelomični krivac za to da se Yintai posvetila šivanju, a ne intelektualnijem radu, ona tvrdi da nikomu osim tom Wengu nije bilo dopušteno da isposluje u Argentini titulu prevoditelja s kineskog i iako vodi tu katedru već petnaest godina, još nijedna osoba nije uspjela proći završne ispite, moja slutnja da to ima veze s tim što naplaćuje sto dolara sat rada, i baš ne umire od želje za konkurencijom, bila je dosta vjerojatna i blizu istini. No mene se nije ticalo što radi taj Kinez kao profesor, dovoljno sam znao koliko je nesposoban kao prevoditelj da bih se iznenadio još kojoj njegovoj svinjariji, no dosta me uznemirivala mogućnost da me prepozna, ako sam prije žudio da netko dođe i spasi me, sad sam najmanje na svijetu želio da netko sazna gdje živim, moj je svijet u tom trenutku bila Yintai i kako bih ga zaštitio, bio bih sagradio zid koji bi se vidio s Mjeseca. ”Bok, plijatelju!” obratio mi se Weng iako sam učinio sve što sam mogao da ga izbjegnem. ”Lado lazgovalati s vama Celvantesov jezik.” ”Ne govorim Cervantesov jezik. Nitko u Argentini ga ne govori.” ”Ha? Da, da. Chin, chin! Ha, ha! Chin, chin!” Razgovarao sam s Wengom, da to nekako nazovemo, s obzirom na to da me Weng nije shvaćao, vodio je monolog, u manje od pola sata ispričao mi je priču o svojoj obitelji, bez mnogo okolišanja rekao mi je da u Kini nije imao školu, a da je ovdje igrom sudbine završio kao ugledan čovjek koji je večerao kod veleposlanika, prema njegovu iskustvu Argentina je bila veoma velikodušna prema strancima iako, po njegovu mišljenju, sad je dosta, ako ne želimo završiti kao divljaci, već je vrijeme

da zatvorimo granice Azijcima; razgovarao sam s Wengom, koji mi je prišao zato što sam ja bio jedini s kim je mogao vježbati jezik koji je on nazvao Cervantesovim, ali u njegovu slučaju nije bio ni blizu jeziku iz priručnika o instalaciji Windowsa, razgovarao sam s Wengom i na kraju shvatio Lijevu taktiku, kasno ali sigurno postalo mi je očito da me sakrio u taj kvart znajući da ondje nitko ne može razlikovati jednoga bijelca od drugoga i znajući da policija onamo nikad ne zalazi jer nema što tražiti, ili bolje rečeno nema što naći, s iznimkom djece i žena odjevenih poput djece, za argentinskog policajca svaki je Kinez mogao biti Li. ”Što mislite o Lijevom suđenju?” htio sam odvesti Wenga do ekstremne situacije u kojoj više ne bi mogao kriti da me poznaje ili definitivno potvrditi svoju tezu da i ne zna s kim razgovara. ”Li Šibica?” upitao me začuđeno. ”O, zakoni ovdje veoma… U Kini Lija…” Onda je Weng prerezao vrat prstom, nakon čega se gušio u grohotu. Druga mogućnost koja mi je pala na pamet dok sam razgovarao s Wengom bila je da su on kao i ostatak zajednice u dosluhu s Lijem, da su svi dio velike urote u najboljem stilu istočnoga trojca, ali nisam odmah dobro shvatio da je ta pretpostavka morala uključiti i Yintai i odlučio sam je odmah odbaciti, radije bih, prije nego da saznam da je ona agentica koja je bila sa mnom samo zato da motri da ne pobjegnem, napravio harakiri svinjskim kostima koje su nam poslužili za predjelo. Razmišljanje o tim stvarima podsjetilo me da tjednima nisam vidio Lija, također sam se suočio sa svojim neodržanim obećanjem da ću mu pomoći u odstupnici, srećom uz sake sam ubrzo zaboravio njega i sve svoje teorije urote, uz sake i druge vrste zabave, počevši od rata za cipele, kao što se na mađarskim vjenčanjima mladoženja koristi mladenkinom cipelom za nazdravljanje, čini se da je medu Kinezima običaj baciti tu istu cipelu svisoka, zapravo samo tu, ali barem u našem slučaju svi su počeli skidati cipelu svojim ženama i ne samo kako bi je bacili iz visine, nego s preciznim ciljem, na nekih deset minuta zabava se pretvorila u bojno polje, mnogo je dulje trajalo uklanjanje kožnih trupala. Ali bilo je i civiliziranijih oblika zabave, na primjer neki mađioničar koji je sve pretvarao u novac, počeo je s pretvaranjem salveta u novčanice, a završio sa ženskim lančićima, problem je bio što je ono što je izlazilo u novčanicama iz njegove ruke bilo dosta manje od onoga koliko bi stajao taj nakit u zalagaonici, netko je to shvatio i zamalo da ga nisu linčovali, poslije smo shvatili da je to bio dio šale. Nakon toga je došla skupina gejša s nekom predstavom, dosta glupom, Čak sam je i ja shvatio, nakon ribe došlo je glavno jelo te noći, a kako nije moglo bez karaoka, sati su prošli u karaokiranju, drugim riječima mi smo ih tako proveli, čemu poricati, ako ih ne možeš ušutkati, pjevaj s njima.

Kinezi u prolazu (bilješke za psihoantrokulturopsihološku teoriju o imemigraciji) Kinesko vjenčanje, ili možda moje zvjezdane interpretacije pjesama ”Yesterday” i ”Dragi moj Buenos Aires”, otvorilo mi je vrata srca kvarta i njegovih stanovnika, tjednima nisam izašao izvan njegovih granica, ali tek nakon zabave ljudi su me počeli pozdravljati na ulici, što mi je dalo priliku da porazgovaram s njima i upoznam obiteljske priče svih njih, da saznam što im nedostaje iz Kine i što im se čini da će im nedostajati kad otidu odavde. Ako su se u nečemu poklapale sve te priče, onda je to u tome, počele su u manje ili više marginalnim kineskim pokrajinama i odvijale se s manje ili više sreće s one strane svijeta, ali sve imaju isti sretan kraj izvan Argentine, ono što bi drugima bila kućica na rubu grada ili čak povratak u dragu domovinu u njihovu je slučaju uvijek bio Chinatown, New York. Ondje se, tako barem kažu, rodila hrana koja je u cijelome svijetu poznata kao kineska i koju nijedan Kinez starosjedilac ne zna pripremiti, za one koji su dio gastronomskog sektora proboj u neku latinoameričku suburbiju postaje stoga nevjerojatna prilika da nauče stranjsku verziju svojih autohtonih jela, nijedan newyorški orijentalac ne bi u svojoj kuhinji zaposlio nekoga tko ne zna pripremiti piletinu s bademima ili chao fan. ”Jedino su mjesto u Kini gdje se može naći ono što vi zovete kineskom hranom restorani hotela za turiste”, objasnili su mi, ”i uvijek je pripremaju kuhari koji su rođeni izvan Kine.” I trgovci ovdje nauče ono što moraju znati kako bi uspjeli ondje, drangulije made in China koje prodaju u svojim južno-američkim dućanima proizvode se zapravo prema željama gospodara sjevernoameričkih tržišta, laowai sa sjevera oni su koji odlučuju koje se kineske stvari sviđaju laowai općenito, ne može se drukčije objasniti da su debeli Bude toliko prisutni u zemljama u kojima kokice i palačinke nisu dio domaće dijete. Buenos Aires, Lima, Quito, Bogota, svi gradovi od Bio Grandea prema jugu za Kineze su samo škola, dođu u njih kao vojnici u kamp za obuku i kale svoje specijalnosti tijekom godina kako bi poslije služili Carstvu kao što su njihovi preci služili caru. ”Ovdje se rade mnogi eksperimenti”, rekoše mi. ”Kao što Sjedinjene Države iskušavaju svoje oružje za masovno uništenje na Dalekom istoku, njihovo stanovništvo iskušava na nama nova autohtona jela i igre za opuštanje.” To objašnjava zašto svaki kineski restoran priprema chao mien na svoj način i zašto svi dućani prodaju navlaš iste drangulije, ali po različitim cijenama, tako da bi svaki huncut mogao otvoriti vlastiti štand kupujući proizvode u jeftinim dućanima i zamijeniti ih za skupe, doista za onoliko koliko vrijedi Buda na jednoj strani Arribenosa na drugoj strani možeš dobiti dvije lepeze, a za vrijednost svake pojedine lepeze blizu stanice, pola bloka niže možeš dobiti masažu stopala koju u prvom dućanu možeš mijenjati za barem dvojicu Buda i onda sve ispočetka, račun nikad ne dobije onaj tko ga ne traži, bijelčeva lica ne sjećaju se ni pod prijetnjom smrtne kazne. To da prodaju istu robu za tako različite cijene ili poslužuju različita jela pod istim imenom potpuno je neshvatljivo nekomu tko ne zna da se radi o početnicima koji tek kale svoje oruđe u branši, njihovi su lokali kao auti iz autoškole koji voze po cesti bez natpisa držite razmak, osim što ih ta praksa prije ili poslije dovede do bijesnoga sukoba s bijelcima i tako se stvaraju antižute predrasude, jednako važno kao doći u Sjedinjene Države znajući sve što laowai vole kod Kineza jest imati na umu koliko ih također mogu mrziti.

Želja za odlaskom u New York na kraju postaje razlog mnogih frustracija i nemale mržnje prema mjestu koje ih drži, u ovom slučaju Buenos Airesu, najveći dio obitelji već je godinama u zemlji i još nisu otplatili zajmove koje su uzeli kako bi ušli u nju, da ne govorimo o novima koji ih čekaju kako bi nastavili put prema sjeveru. Ali mnogo je i onih kojima spoznaja da je Buenos Aires samo prolazna luka povećava zanimanje i hrabrost, barem mi se čini da to mogu zaključiti iz toga što su već postali fanatični navijači nekog nogometnoga kluba ili im je teško zamisliti život bez raznog mesa na roštilju, jedne od posljednjih utvrda argentinštine u glavnoj ulici četvrti. ”Kineska ti je četvrt kao cirkus”, ilustrirali su mi to. ”Ima mnogo boja, puna je čudnih stvari i jednako zabavlja djecu i odrasle. Ali iako izgleda kao da je tu vječno, kao i dječji cirkus, nije ju mnogo teže podići od nekoliko šatora i kuća na kotačima. U bilo kojem trenutku grad se okrene u drugom smjeru i ovdje ponovno bude pustoš.”

Nedostajanje Ikebana Chou En-Lai harakiri tobogan majica Chang Kai-Shek balkon. Mata Hari krokodil Honolulu Tucuman walkie-talkie čimpanza ping-pong. LES LUTHIERS Deset stvari koje Kinezima nedostaju iz Kine: Karta svijeta s Kinom u sredini Javni zahodi s četiri zvjezdice Budistički svećenici koji hodaju ulicom Semafori za bicikle Vlak sa stjuardesama i vrelom vodom Skele od bambusa Rani ručak Kreme za izbjeljivanje kože Morski konjici s likerom od guštera Filmovi s Joeyjem Wongom Deset stvari koje bi Kinezima nedostajale iz Buenos Airesa: Karta svijeta s Europom u sredini Nedostatak natpisa zabranjeno pljuvanje Muškarci s dlakavim rukama Ručak u kasne sate Hladno pivo Uredni redovi u kojima se nitko ne šverca Ljudi koji se sunčaju Koncept ”termičkog osjeta” Savršena netočnost Kapitalizam

Vragovi dolaze po svoj dug. LI HONGZHI, Falun Gong ni ”Sad shvaćam zašto želiš otići u Meksiko.” ”Proučavati Maje, već razgovarati o tome.” ”Ne, to je samo izlika. Želiš prijeći u Sjedinjene Države.” ”Tko rekao?” ”Svi to govore, Razgovarao sam s tvojim zemljacima i devet od deset želi živjeti u New Yorku.” ”To naučiti reći kada dati gaolidani.” ”Što?” ”Pozajmica koju dati mafijaši kako pokazati da imaju novac kad ući u Argentinu. Svi kažu doći na neko vrijeme i poslije ići u Sjedinjene Države, tako nema problema.” ”A koji bi imali problem?” ”Joj, xiao-ai, Kinez ne doći naseliti Patagoniju, doći uzeti posao. Ne mogu reći zauvijek. Neki željeti ići u New York, ali i neki Argentinci željeti ići u Miami. Što ti još rekli?” ”Mnogo toga. Zašto?” ”Opasni biti. Sad tebe predstavila u društvu, sad službeni momak i više te poštovati. Nisi shvatiti?” ”Ne.” ”Čudno.” ”Dobro, jesam. Prije mi se nisu obraćali, a sad me pozdravljaju, razgovaraju sa mnom.” ”Klasika, kako ti govoriti. Ali oprezan. Oni samo željeti popust na vjenčanice. Oni čekati da napraviti jeftinu uslugu, a onda meni skupo naplatiti.” ”To me podsjeća na Vanininu obitelj. Ali ondje su ti htjeli uvaliti osjećaj krivnje. Onda te obraduju kako bi im činio usluge.” ”Kad spomenuti drugu ženu, samo te obavijestiti da sad, kad biti viđen sa mnom u javnosti, ne smjeti se pokazivati s druga žena, drugom Kineskinjom, ako je laowai, svejedno je.” ”Ljubomorna si?” ”Nisam, ali zemljakinje da.” ”A što će mi učiniti tvoje zemljakinje?” ”Ubiti te, vjerojatno. A ja posije...” ”Po-sli-je.” ”…ja poslije dužna uslugu njima, veliku uslugu.” ”Nisu li rekli da kineska mafija ne dira bijelce?” ”Ja ne govoriti mafija. Govoriti o običaji, običaji, govoriti što morati učiniti. Kako pomoći starcu na ulici. I momku koji varati treba pomoći, ali nožem. Osim toga ako si s nama, to nama biti kao da ti Kinez.” ”Ma nemoj! Klasika bi bila drukčija, ti bi bila izdajnica jer si s bijelcem.” ”To ovisiti kakva biti djeca, ako budu Kinezi…” ”Polako, ženo! Prvo dobijem da je to što sam otišao s tobom na tuđe vjenčanje kao da sam se oženio tobom, a sad mi još govoriš o djeci.” ”Ne željeti imati djecu sa mnom?”

”Da, mislim, može, ali recimo da trebam vremena.” ”I ja, devet mjeseci.” ”Duhovito.” ”Idem kakiti.” ”Odvratno!” ”Što odvratno?” ”Kaže se idem na zahod, to što radiš unutra tvoja je stvar.” ”A, dobro.” ”I ne sviđa mi se kad pljuješ, kad smo kod toga.” ”I ti pljuvati.” ”Ja?” ”I ne znati.” ”Svejedno. To što ja pljujem i to što ti pljuješ nije isto. Na ženama to ružno izgleda. Znam da je to vama kao disanje, ali izgleda ružno.” ”Jos nešto?” ”Jošš neššto, da. Ne sviđa mi se da koristiš štapiće za jelo kao ukosnice.” ”Onda ti depilirašš grudi.” ”Ne voliš dlakave grudi?” ”Nimalo.” ”Tvoj problem. Ako želiš ćosavoga, potraži zemljaka. Ja imam argentinske grudi.” ”Ne sviđa mi se ni da pišati stojećke, sve isprljati. Ne biti teško sjesti.” ”Kao žensko? Nikada! I kad smo kod toga, mogla bi se češće kupati.” ”Ne, to škoditi koži. I želim da ti hodati meni slijeva. I da ne ispuhivati nos, to biti gnusno, to je gnusno. I naučiti nešto kineskoga da možeš upoznati moje roditelje.” ”Još nešto?” ”Ne, sad mi više ništa ne sinuti.” ”Malo sam razmišljao o onome da me vide s drugom. Što će biti ako tebe vide s drugim muškarcem?” ”Nikad me neće vidjeti s drugim.” ”Ne budi blesava, svakomu se može dogoditi da se zagrije za nekoga i…” ”Rekla sam nikad ne vidjeti, nikad ne biti s drugim muškarcem.” ”Prava si mi mustra.” ”To tebi drago?” ”Da, meni drago. Poljubi me.” ”Zagrli me.” ”Dođi.” ”Lin-doh.”

i zahvaljujem svom nadahnuću na otkriću ovoga labirinta koji nikad neće biti moj. J. L. BORGES, ”GO” ”To je moj Lao-shi.” ”Ma zamisli!” ”To je moj učitelj kineskoga. Lao-shi znači učitelj.” ”A, nemoj mi reći!” Otišao sam s Litom na natjecanje u Gou u tajvanski klub, misleći da mi čini uslugu, upoznao me s drugim Argentincem koji se motao onuda i otad sam ga morao podnositi kraj sebe dok sam gledao ljude kako pomiču žetone. Mršavko se zvao Federico, no svi su ga znali po njegovu kineskom imenu Tcheng, ja, iskreno, nisam nikoga vidio da mu se obraća, ni ovako ni onako, što uključuje i mene, ali nije ni bilo potrebno, iako ga nitko ništa nije pitao, pričao je o svojim putovanjima u Kinu, o napretku u borilačkim vještinama, o svojoj omiljenoj hrani i o tome kako je teško naučiti mandarinski. Bio je veći Kinez od Fu Manchua, koji nije bio Kinez, nego Englez, kineskiji od igre kineskih štapića, koja je zapravo europska, kineskiji od slastičarnice Dva Kineza, koja je bila talijanska, siguran sam da je taj blesan upotrebljavao štapiće i za vađenje šmrklji iz nosa i da se izuvao i kad je ulazio u telefonsku govornicu, a ako ne bi imao dosta pljuvačke, uzeo bi žvakaću gumu kako bi imao što izbaciti iz usta i iako je imao kamo sjesti, gledao je televiziju čučeći, a to je prvo što Kinezi prestanu činiti kad upoznaju dobar naslonjač. Među njegovim najluđim manijama najnepodnošljivija bila je ubacivanje kineskih termina, od svakih pet riječi jedna se nije razumjela, nije se razumjelo ni da je kineska riječ, tako ih je loše izgovarao da bi se uvijek čulo nešto slično španjolskoj riječi i stalno je nešto interpretirao, no ionako kažu da čovjek čuje prvi slog, a ostatak sam izmisli. Njegova je druga važna mana bila gestikuliranje, poput onih debila koji se oblače kao Indijci i misle da će time što vježbaju jogu pobjeći karmi vlastite gluposti, ovaj je lažni Kinez sigurno mislio, ako bude kopirao geste budističkih svećenika, da će ga nominirati za Nobelovu nagradu za mir, govorio je polagano i uvijek s osmijehom na usnama, ali čovjek nije trebao biti posebno pronicav da shvati da se iza te filantropske ljubavi krije samo suzdržana mržnja, dam ruku da ako se netko pregura preko reda u dućanu, smjesta na vidjelo izlazi špiljski čovjek u njemu i pravi masakr. ”Ni jao ma, Lao-shi. Ovo je Ramiro gong.” ”Prezivam se Valestra.” ”Ne, gong znači gospodin. Samo što u kineskom ide al wanjie, iliti na kraju. Kineski je sav naopačke, ha, ha, ha!” Učitelj mi je pružio ruku, mekanu kao u princeze, onda se naklonio nekoliko puta i rekao mi nekoliko rečenica, valjda iz kurtoazije, kao i njegov učenik izgledao je kao da je pojeo priručnik za kineske formalnosti iako mu nije dugo trebalo da se pokaže kao usavršena verzija istoga, ono što je u Argentinca bila manjkava mješavina nesigurnosti i idiotizma u Kineza je bila najčisća i do savršenstva dotjerana doktorska napuhanost. Osim klasičnoga kineskog brka s rijetkom bradicom i strogih naočala imao je dugu crnu togu i nosio nekoliko knjiga pod rukom, a da se nađe ispred bilo čega sličnoga ploči, vjerujem da bi odmah počeo poučavati. Ali kulisa se okrenula protiv njega dok još nije otvorio usta, ma kako dobro uvježbao svoju ulogu učena čovjeka, činjenica je da je govorio

španjolski gore od najtupljih trgovaca u levartu, njegova je taktika bila prikriti to tako da složi facu kao da razmišlja o prevažnim stvarima da bi se sad bavio točnim naglašavanjem riječi, stavljanjem članova ili traženjem odgovarajućih priloga, o tom se prljavom poslu sigurno brinula njegova tajnica. Prema onomu što mi je rekao, a da ga nitko nije pitao, došao je iz Taipeija u Buenos Aires kako bi proučavao, među drugim stvarima, jer sve što je činio bilo je samo dio nečega mnogo širega, zapravo je to bio dio koji mu se najmanje svidio, ali što je malena osobna žrtva u odnosu na akademsku dobrobit u svojoj ukupnosti, dakle, kao što je rekao, proučavao je slavnu Grupu Buenos Aires iz Šangaja, literarnu konklavu koja si je dala taj nadimak prije nekoliko desetljeća jer su se njezini članovi, protiveći se odredbi Partije da se bave samo kineskim temama, bavili manje angažiranom književnošću, čak fantastičnom, u kojoj se radnja u većini slučajeva dogadala s druge strane svijeta i nerijetko upravo u Argentini. Ta skupina buntovnika, pod vodstvom pisca Zhang-Rua, veoma sugestivna prezimena, objasnio mi je usput Tajvanac jer ru znači meso, trebao sam pretpostaviti da je to kao da neki argentinski pisac ima riječ riža u prezimenu i da osnuje Grupu Šangaj, ne čini li mi se to veoma znakovitim i zanimljivim; skupina antikomunističkih buntovnika već je davno ugasla (njezin je vođa sad uspješni član Partije) i kako se isto ne bi dogodilo s njegovim djelima, iako moj učitelj kaže da su to zaslužila, da ih je čitao samo zbog obaveze, tužnoga li akademskoga života, kako djela ne bi ugasla kao što je ugasla grupa, on kao njihov voda pripremao je njihovo kritičko izdanje. Djela su bila u osnovi tri, nastavio je prosvjetljivati me, jedno koje se zvalo Stihovi gospodina, Kodolfa M. nekoga Wua, niz malenih priča i aforizama toliko osrednjih da je jedini način da im da malo duha bio da ih stavi u usta mudroga gauča; onda je tu bila Argentinska priča Po-Fu-Chana, to je priča o gauču homoseksualcu koji odgaja malenog Indijanca kako bi postao njegov seksualni rob, ali kad dječak stasa toliko da ga može opsluživati, Po-Toh (tako se zove gaučo) shvati da mu se zapravo sviđaju krave; i zadnja je bila Žena u indijanskom taboru Tai Chiaa, priča o Argentini po gaučkopornografskom ključu s mnogo neukusnih dijelova (na primjer onaj u kojem autor citira jednu od svojih prethodnih knjiga), ali s nezaboravnom rečenicom: ”Kako je samo velika sličnost između pravog Učitelja i luđaka; jedina je razlika u tome što je jedan luđak, a drugi Učitelj.” ”Veoma sanimljiv lad, ha?” ”Da, da, neizmjerno.” Učitelj je nastavio govoriti o izgubljenim zmajevima, jedino pozitivno u njegovu beskonačnom naklapanju bilo je što je tako neutralizirao svoga učenika, ja sam pokušavao ne slušati ga, ali znate kako to ide, Bog nam je dao uši, ali zaboravio je dati nam nešto čime bismo ih poklopili, umjesto slijepoga crijeva, koje ničemu ne služi, mogli bismo imati kapke na ušima, srećom iPod popravlja Božje djelo. Kako bih se malo zabavio, proučavao sam partije Goa, zadivljujuće je kako igra tako jednostavnih pravila može biti kompleksna, nekoliko žetona i pravokutna ploča bili su dovoljni da muškarci i žene svih dobi ostanu satima prikovani za stol, naslućujući možda moju opčinjenost, učitelj je pokušao u jednom je trenutku uhvatiti za sebe izlažući povijest Goa i, boli me priznati to, uspio je. Igra, za koju bi, prema učiteljevim riječima, bilo redundantno reći da je tisućljetna, svaka je kineska stvar takva, biti tisućljetan u Srednjem Carstvu isto je kao biti crnac u Gani ili nizak u Boliviji, čista nesreća, isto kao riječi milijuni ili vječno, u Kini se sve mjeri sa šest nula, kao i ovdje u doba inflacije, i sve je zauvijek, s razlogom kineski nema glagolska vremena; ta se tisućljetna igra zvala zapravo Weiqui ili Igra zatvaranja i ima dvije specifičnosti koje ju razlikuju od drugih društvenih igara, prva je da se nijedna partija Goa u povijesti ljudskoga roda nije igrala niti će se igrati dvaput jer, za razliku od šaha, mogućnost kombiniranja žetona vjerojatno je beskonačna, a druga je, također za razliku od šaha, da je Go jedina igra u kojoj kompjutor još nije pobijedio čovjeka.

”Ali ja, eh, ja znati, kompjutol, da.” ”Vi znate što?” ”Ja, eh, ploglam, pobijediti, čovjek.” ”Vi znate kako načiniti kompjutorski program koji će pobijediti čovjeka?” ”Da, da, ja znati, ja.” Znanstvenici su veoma ljubomorni na svoje ideje, to ljubomorniji što im je manje stalo do ostatka svijeta, ali možda ih zadatak čuvanja beskorisnih tajni učini tako osamljenima i jadnima da su ti ako im pružiš malo pažnje spremni otkriti i šifru svoga sefa, zato ili jednostavno zato što nije znao ili je podcjenjivao moje znanje o toj materiji, učitelj mi je objasnio do u detalje kako treba izgledati program koji može pobijediti ljudski um u igri Go. Prema njegovu skromnome mišljenju, kompjutori čine početničku pogrešku, drugim riječima, napadaju od prvoga pokreta i pokušavaju pojesti sve protivnikove žetone u što kraćem vremenu, iskusan igrač zna, naprotiv, da je važno znati braniti se, njegova je taktika umnožavanje frontova i najprije negdje izgubiti kako bi poslije pobijedio. Navikli da računaju sve mogućnosti i biraju najbrži put do uspjeha, kompjutori nisu uspijevali shvatiti da je u toj igri mnogo važnije odlučiti gdje gubiti, a gdje pobjeđivati, poput preljubnika koji priznaje jednu nevjeru kako bi prikrio preostalih tisuću, ovdje se radi o dovođenju protivnika do područja na ploči na kojem on žrtvuje žetone koje će poslije višestruko vratiti na drugom području. Kako svi žetoni imaju istu vrijednost, a kombinacije su na ploči beskonačne, matematička moć kompjutora nije dovoljna da zna je li jedan potez dobar ili nije, zato, prema učitelju, samo softver koji misli protiv zakona koji upravljaju softverom, samo manjkavi softver bio bi u stanju pružiti otpor čovjeku pred pločom Goa. ”Razumjeti?” ”Manje-više.” Učitelj je nastavio govoriti, ja sam ipak vjerovao da sam našao rješenje: budući da je stvoriti nesavršeni softver jednako nemoguće kao stvoriti savršeno ljudsko biće, ključ je bio u razvoju ljudskoga softvera, drugim riječima, softvera koji bi u sebi sadržavao druge softvere koji bi ga onemogućivali da funkcionira učinkovito, nešto kao unutrašnji virus koji bi ga kao trauma iz djetinjstva ili urođena mana prisiljavao da sumnja i samoga sebe bojkotira, da katkad čini stvari ne znajući zašto ih čini i da povremeno ne vjeruje sebi, nego sreći. Krstio sam ga GO, kao Grandiozan ovjek, i zauzima prvo mjesto na mojem popisu ciljeva koje nikad neću ostvariti.

”Shvaćaš li ideju?” ”Shvaćam da je to sranje.” ”Obavještavam te da je to znatno bolje od svih gluposti koje tebi padnu na pamet.” ”To nije nikakvo postignuće.” ”Tu imaš pravo. Prava je zasluga da se takvim programom nakrcamo lovom.” ”Tko smo to mi?” ”Ti i ja, tko drugi.” ”Pitam se što će biti s tim nama kao ljudima ako nastavimo razvijati kompjutorske programe koji ponižavaju našu moždanu sposobnost.” ”Mene stroj koji me pobijedi u Gou ne ponižava. Ionako sam ja taj koji ga je izmislio. To je kao kad te sin pobijedi u nogometu. To je ponos.” ”Ne možeš biti tako naivan da vjeruješ da si ti izmislio bolje od sebe. To što si izmislio tvoja je inferiornost. Sad ti se čini kao igra, ali slobodno se prisjeti da će svijet pokoriti strojevi i da ćeš ti igrati Playstation zatvoren u kavezu u zoološkom vrtu. Jer u nekom trenutku i mi smo bili samo izmišljotina majmuna i vidi kako su završili jadni majmuni. To je evolucija, igra, pobjeđuje onaj tko zatvara vrata zoološkog vrta izvana.” ”U tvom bi slučaju evolucija bila da prestaneš pušiti taj crni prah od kojeg su ti i misli crne.” ”Ne upleći moju ovisnost u to. Opijum samo ubrzava procese. Koncentrira svu sreću koja mi je ostala na ovome svijetu i poslije me šalje na drugi svijet, spašavajući me od tjeskobe i tuge i svih tjelesnih boljetica. Mi ljudi imamo isti omjer tekućine u tijelu kao i otrova u duši. Opijum zapravo destilira ono malo čvrstoga zbog čega je vrijedilo živjeti, pa što ako od njega ostaneš suh kao grožđica.” ”Ali važan je upravo taj omjer, kiselo-slatko u svemu. Ti kao Kinez trebao bi to znati bolje i od koga.” ”Hoćeš reći da je koncentrirana sreća odvratna? Vidi se da nikad nisi uzimao drogu.” ”Naravno da jesam, ali umjereno.” ”Ideja umjerenosti veoma je zapadnjačka. Zato su ovdje svi osrednje sretni, osrednje nesretni, osrednje osrednji. U depri sam. Tao je, kao Što je govorio Leslie, u krajnosti.” ”Tko je Leslie?” ”Kako tko je Leslie? Leslie Cheung, nikad ti nisam govorio o njemu?”

Jedna noć s Lesliejem Cheungom O, pitaj ovu rijeku koja teče prema istoku može li putovati dalje od prijateljske ljubavi. LI BAI Odjednom počinjem misliti na Ho Po-Winga. Osjećam tugu. Mislim da bismo obojica trebala biti ovdje. TONY LEUNG u Sretni zajedno, WONC. KAR-WAIJA Leslie Cheung bio je kineski pjevač i glumac, veoma poznat u svojoj zemlji i, čini se, u čitavom svijetu. Lito je imao sreće da ga osobno upozna sredinom devedesetih kad je Leslie došao u Buenos Aires kako bi snimio Sretni zajedno. Lito kaže da je to najtužniji i najljepši film koji je ikad snimljen o ljubavi između dva muškarca, s najboljim tangom i najviše ljubavi prema Buenos Airesu iako su svi, od redatelja do tonca, bili Kinezi. Upravo je te godine počeo raditi na televiziji i zato su ga zvali da dođe, prizori koje je snimio nisu ostali u konačnoj verziji filma, ali on je svejedno mislio da je to bila najviša točka u njegovoj glumačkoj karijeri, od toga da bude niko i ništa do toga da glumi sa svojim idolom Lesliejem, udaljenost je bila tako velika da je njezin prelazak u tako kratkom vremenu bio dovoljan motiv da se povuče, što je i učinio, i nikad ga više nisu pozvali da išta snimi. ”Znaš li kako je čekati godine i godine da telefon zazvoni, a on ne zvoni?” ”Vjerujem da je to teško.” ”Kao kornjačin oklop.” Kao i svi dobri glumci, Leslie je bio nedostupan dok je bio na setu, uronjen u svoju ulogu nije govorio ništa osim onoga što je trebao izgovoriti pred kamerom, ali kad bi se ugasili reflektori, jednako profesionalno posvetio bi se najbarbarskijem divljanju. Lito je imao priliku sudjelovati u jednoj od njegovih destruktivnih noći i mogao je reći da je to bila najdulja i najkraća noć u njegovu životu, najdulja zbog količine stvari koje su se dogodile u tako kratkom vremenu i najkraća jer je htio da nikad ne završi. Zbilo se to njegova posljednjeg dana snimanja od sveukupno tri, snimali su u Japanskom vrtu i odande otišli večerati u kinesku četvrt, bilo je već gotovo dva po ponoći, ali svejedno su im poslužili večeru, kako bi poslužio Leslieja i ostale, bilo koji Kinez ne bi spavao čitavu godinu, vlasnici još danas prepričavaju tu anegdotu. Iz restorana su otišli u korejsku četvrt u Bajo Flores, u to doba Korejaca nije bilo toliko kao danas, ali već su trgovali bolivijskim opijumom i to im je bilo dovoljno, paradoksalno, preko tih je stranaca Lito upoznao svoga sadašnjeg dealem i preko njih se navukao na taj porok, pušenje opijuma bilo je stoga kao povratak u prošlost, kao da je ponovno mlad, uz Leslieja, u još nepoznatu gradu i kao da još jednom vjeruje da je budućnost produženje sadašnje sreće, ne njezin grob. Malo pod gasom, od opijuma i nekih drugih stimulansa lokalnoga porijekla, prije svega vina, prema Litovim riječima pili su kao da u Kini nema grožđa ili kao da ga nisu naučili fermentirati i, što je najgore, loše vino, bilo im je fora nazdravljati u nekoj posudi koja ih je podsjećala na mlijeko i voćne sokove; prilično naroljani otišli su onda na neki plesnjak za homiće u San Telmu, prava novost za Lita, ali ne i za Kineze, oni su bili uvjereni da je tango ples za homiće i došli su snimiti film o

Buenos Airesu jer su vjerovali da su Argentinci u duši pederi, otud naša sklonost transvestitima, u nastavku noći digli su dvojicu u Ulici Godoy Cruz i zatvorili se u stan jednoga od njih, Lito ne, njega je zapalo da se vrati u korejsku četvrt u potrazi za opijumom. ”Moramo jednoga dana otići u korejsku četvrt.” ”Zašto? Samo zamijeni zidove za Bolivijce, restorane za ilegalne krojačke radnje i uštedjet ćeš si putovanje.” ”Pa, i nije tako daleko.” ”Kad jedanput pustiš sidro u ovoj četvrti, sve što nije ovdje kao da je u Kini.” Kad se Lito vratio iz korejske četvrti, Wong Kar-wai i Tony Leung pušili su na vratima zgrade, prvi je bio redatelj filma, a drugi koprotagonist uz Leslieja, drugi kineski glumac, također poznat kao pjevač, prema Litovim riječima, svi imalo poznatiji kineski glumci bili su i pjevači, zato Kinezi toliko vole karaoke, to je najjeftiniji i najpristupačniji način da se osjetiš kao filmska zvijezda. Dok su čekali da Leslie i tonac zasite svoju znatiželju s transvestitima, Kar-wai i Tony objasnili su Litu da su oni, unatoč prividu, normalni muškarci, da nisu ni homići, ono što su napravili izvan seta bilo je na neki način dio filma, čini se da je taj Kar-wai radio bez scenarija, umjesto da zamisli prizor i onda traži lokaciju za nju, otišao bi na neko mjesto i kad bi ga vidio, nadahnulo bi ga za prizor, ili ne bi, taj stan s transvestitima na primjer nije ga nadahnuo ni za što, ni Milonga, trebali su nastaviti s obilaskom. Leslie je izašao iz zgrade, kao uvijek u svojoj žutoj jakni, zapalio jednu Lemans i predložio da otiđu pecati, predložio je to lako poput nekoga tko predlaže da provedu noć u krčmi, kolege su mu natuknuli da je malo kasno za to, ali on je odgovorio da ribe ne spavaju. Na obali su ustanovili da ni ribiči ne spavaju, barem pola tuceta noćnika bdjelo je uz štapove uza svjetlost plinskih svjetiljaka. Lito je objasnio da se te svjetiljke zovu noćno sunce i Kar-waija je to ganulo, takve su stvari njemu dokazivale da španjolski može biti gotovo jednako poetičan kao kineski. Isposlovali su da im jedan besani ribič posudi štap i za manje od deset minuta Leslie je izvukao ribu, koju su ispekli i pojeli na licu mjesta. Leslie je poslije predložio da se okupaju u rijeci, ali drugi su tvrdili da bi mu to moglo naškoditi probavi, nevjerojatno, ali uspjeli su ga odgovoriti. Iskoristili su priliku što su bili na obali, pa su gledali kako uzlijeću i slijeću avioni, odande su hodali do stadiona Rivera. Leslie je predložio da uđu i ušli su, ja ne bih vjerovao Litu koliko je jednostavno ući na to mjesto noću kad te prate tri strašna, atletski građena Kineza, unutar praznoga stadiona Leslie i Tony pjevali su a capela neke stare pjesme koje su natjerale Lita da plače u tišini, također su počeli izvoditi arije iz kineskih opera, jedan od Litovih snova bio je glumiti ulogu Xiao Shenga, nešto od svega ostvarilo mu se te noći. ”Bila je to posljednja noć moga života.” ”I sad je noć.” ”Ali sad sam mrtav.” ”Dosta se dobro pretvaraš.” ”Kad sam glumac.” Nakon stadiona Rivera vratili su se u četvrt, prema Lesliejevim riječima jednu od najtužnijih koju je vidio u životu, nije imala nijedan iskrivljeni krov, i iako je bila istina da sve kineske četvrti na svijetu imaju isti miris po ribi, četvrt u Buenos Airesu bila je posebno aromatična, i posebno prljava i mračna, on je dosta putovao i došao do zaključka da su kineske četvrti poput izokrenutih veleposlanstava, umjesto turističkih reklama i našminkanih tajnica pokazivale su zemlju takvom kakva jest, s njezinim lošim i najgorim stranama. Sjeli su na vlak do Retira i onda otišli podzemnom do Constituciona, samo su htjeli vidjeti kakve će face složiti ranoranioci kad vide tu malenu hordu

ekscentričnih istočnjaka kako ulazi, nadahnut publikom Leslie je zapjevao i onda prošao s cipelom umjesto šešira, najsmješnije je bilo to što su mu ljudi davali, ne mnogo, ali dovoljno da časti kroasanima, jeli su bez Leslieja jer je on htio istražiti druge dijelove zgrade, čini se da je fama o zahodima na stanicama došla do Kine. Bili su na nekoliko metara od hotela, ali Leslieju je pala na pamet posljednja ideja, da otiđu na bingo u Congreso, i ondje je upecao nagradu za manje od deset minuta, prvi put te noći Lito se usudio dotaknuti ga i tapšući ga po leđima rekao mu je da je najsretniji čovjek na svijetu, Leslie mu je uzvratio melankoličnim osmijehom, ali nije porekao, nekoliko godina nakon toga ubio se u hotelu u Hong Kongu. ”Kad sam to čuo, mjesec dana nisam progovorio. Otad mi riječi nemaju nikakav okus, kao tofu.”

Što dalje putuješ, to manje znaš. LAO-CE, Tao Te King, XL VII Jednoga dana našao sam police minimarketa u Juramentu poluprazne, kamiondžije su doista počeli bojkot protiv istočnjaka, učinilo mi se to besmislenim i pokazao sam to pred blagajnicom, očajnički sam htio reći istinu, klasični argentinski histerik koji se žali vičući. Kinezi su me gledali kao da ne razumiju o čemu govorim, ali razumjeli su, sigurno su razmiljeli, no oni radije misle da pada kiša nego da vide da netko piša po njima, oni to zovu zen-budizam. Poslije sam se kod kuće gadno posvađao s Yintai, moja se srdžba protiv ksenofobičnih kamiondžija okrenula protiv njezinih zemljaka, učinilo mi se nedopustivim da ne odgovore na uvredu. Yintai me upitala kako bi trebali odgovoriti i rekao sam joj da su mogli staviti plaćeni oglas u novine, marširati do obeliska, otići razgovarati s predsjednikom, bilo što samo da ne stoje spuštenih ruku, ona se smijala, želio sam je pljusnuti. ”Što je tu smiješno?” ”Najstariji Kinez ovdje ne imati ni dvadeset godina otkad Mao. Tražiti njihovo mišljenje ih tražiti buntovništvo isto kao tražiti tko nije išao u školu napisati zašto ne zna pisati.” ”Ne radi se samo o jednom Kinezu. Ima vas na tisuće ovdje.” ”A ondje milijuni. Ne raditi se o broju. Mi smo kao piktogrami, skupa tijelo, duša odvojena. Ne imati momčadski duh, zato Kinezi dobri sportaši sami, nikad pobjednici u momčadski sportovi.” Tek kad je svojim argumentima dodala onaj s krhkom zakonskom situacijom Kineza u Argentini, morao sam priznati da Yintai ima pravo, naravno da joj to nikad nisam rekao, mi Argentinci imamo bolji momčadski duh, ali veoma loše podnosimo poraz. Toga sam dana ostao s Chaom i počeo mu slagati web-stranicu restorana, već sam dugo jeo za njegovim stolom i osjećao sam potrebu da učinim nešto korisno, više od toga da noću puštam glazbu sa svoga iPoda priključenog na njegove zvučnike, za što i nisam baš siguran da ga posebno usrećuje; ako sam i imao planove za taj dan, odbacio sam ih, svađajući se s Yintai, shvatio sam da se žalim na Kineze, ali baš po argentinski ništa nisam činio da im pomognem, počevši od Lija, već je prošlo mjesec dana otkad mi je dao kartu i do toga trenutka nisam osjetio grižnju savjesti što je nisam ni pogledao. Izvadio sam nekoliko novčanica iz blagajne, nikad ne smiješ vjerovati taocu, iako se u ovom slučaju radilo o plemenitu cilju, i otišao sam u grad. Koliko-volim Buenos Aires noću, toliko ga mrzim danju, a još više ljeti, ne radi se samo o količini ljudi i buke i smoga, nego prije svega o svjetlu, budući da mi se od sunčanih naočala vrti, stojim na milost i nemilost suncu i njegovim prodornim odsjajima, možda sam se zbog toga dobro osjećao u kineskoj četvrti, ondje su kuće bile mračne, a ulice su bile pod okriljem stabala, rado bih s vremenom razvio kose oči njezinih stanovnika kako bih se bolje obranio. Nakon što sam kraće vrijeme proučavao kartu, odlučio sam sjesti na vlak do Retira i započeti svoj obilazak od dna, kad sam je poslije pomnije pogledao, uočio sam da su oznake raspoređene po čitavu gradu u jednoj osi koja je išla od Once na jugu do Floreste na sjeveru, naprotiv, u širinu nije bilo vise od nekoliko blokova udaljenosti između jednog i drugoga dućana s namještajem, razmislio sam kako bi ruta mogla lako odgovarati ruti dostavnoga kamiona koji je pokrivao centralni sektor u vertikalnom smjeru. Prvi se dućan nalazio u Belgranu, negdje oko broja 2400 ili 2500, oznaka na karti nije bila baš jasna, budući da je to područje bilo krcato dućanima s namještajem, bojao sam se da neću prepoznati