svoj, ali ispalo je veoma lako, bio je najnoviji i najuočljiviji u tom bloku, ako ne i u čitavoj aveniji. Svejedno sam ušao da se uvjerim, nisam imao osjećaj da se ništa nije dogodilo, nego da se dogodilo mnogo, ali što se tu može, hoću reći da su besprijekorna dekoracija i ultramoderno osvjetljenje davali povoda za klasičnu sumnju da su podmetnuli požar u dućanu kako bi naplatili osiguranje i mogli ga preurediti. Moj je predosjećaj potvrdila i vlasničina reakcija kad sam je upitao je li njezin dućan jedan od oštećenih, uzrujana i sumnjičava kao da sam joj uputio nemoralnu ponudu kimnula je i odmah htjela znati tko sam ja, pitanje na koje bih i ja rado znao odgovor. ”Ja? Ja… Ja sam novinar.” ”Iz kojeg medija?” ”Novina.” ”Kojih novina?” ”To su novine koje još nisu izašle. Ali izaći će.” ”Ne razumijem.” ”To su novine koje… Kako da vam objasnim? Vidjeli ste da novine danima i danima imaju jednu te istu vijest i onda to zaborave, kao da se ništa nije dogodilo? Eto, naše novine žele se baviti time što se dogodilo nakon toga. Dakle bit će novine sa starim vijestima, u kojima se piše o onome o čemu druge novine više ne pišu. To je antižuti tisak. Zato smo se sjetili slučaja Kineza Šibice. Novine se sigurno više ne bave vama…” ”Nakon požara svi su željeli razgovarati s nama, a dva dana nakon toga nismo više zanimali nikoga.” ”Vidite? O tome se radi.” Moj profesor računarstva govorio je da je mašta najbolje oružje koje ljudi imaju za izvlačenje, jedino koje kompjutori nikad neće moći oponašati, prema njemu čovjek može programirati baš sve osim toga čarobnog trenutka u kojem se dvije međusobno strane ideje skupe kako bi stvorile treću, novu, čudnu čak i za onoga tko ju je oblikovao. No, kako bilo, važno je da je moja improvizirana vjerodajnica upalila i vlasnica se nije ustručavala otvoreno mi govoriti o tragediji, kako ju je ona zvala iako je sedamnaest i pol mjeseci nakon toga jedino što ju je podsjećalo na nju bila točnost s kojom je brojila dane, poput udovice. O drugim stvarima čini se da nije imala tako precizan zapisnik, ne samo da nije znala da je Li pobjegao s taocem iz sudnice nego nije ni znala da je bilo suđenja, kao da stvarnost staje ondje gdje se mediji prestanu zanimati za tu ženu, koja me, uzgred budi rečeno, uznemirujuće podsjećala na Vanininu majku, ili su mi već svi bijelci počeli izgledati jednako, ta je žena i dalje mislila da je Li u umobolnici, također zato što je to bilo mjesto na koje je, prema njezinu mišljenju, spadao ili gdje bi ga ona željela zamišljati do kraja života. ”Ali na suđenju se pokazalo vrlo jasnim da nije lud. Nisu našli krivca koji je spalio ovaj dućan.” ”Baš me briga što govore suci. Oni su svi korumpirani. Sigurno je to mafija riješila. Svi znamo da je kriv taj ludi Kinez. Pisalo je u svim novinama, osim toga postoje svjedoci.” ”Nisu se pojavili na suđenju.” ”Zbog straha od mafije. Oni su opasni ljudi. Danas ti zapale dućan, sutra zapale tebe. To je Kinezima u genima. Istraživala sam na internetu i to je tako, vatra je njima poput igre, to je dio njihove kulture, to je nešto što nose od rođenja. Kao u Židova, oni imaju problem sa želucem i umiru od raka. No oni vole vatru i mnogi završe kao piromani.” Prekinuo nas je dolazak jednoga kamiona s robom, dok su radnici istovarivali namještaj, vozač je razgovarao s vlasnicom, činilo se kao da imaju dosta blizak odnos, ne bih čak isključio rodbinske veze, prema tome kako su se pozdravili i zato što su odmah počeli skupa piti mate, ali i po načinu na koji su šutjeli, onom šutnjom u kojoj se vidi da je povezanost jača od isključivo poslovne. Došlo je
vrijeme da se oprostim, ali nisam htio dok ne postavim posljednje pitanje, zapravo najvažnije, kako bili malo prikrio svoju drskost, izabrao sam onu klasičnu foru da otvorim vrata i onda se sjetim, je li istina ono što su govorili mediji da dućan nije bio osiguran?, sad me vozač gledao sumnjičavo, vlasnica je pak odgovorila da je bio osiguran, ali kao da nije shvatila pitanje, kao da je očito da dućan s namještajem ima osiguranje ili kao da je očito da mediji uvijek govore neistinu. Dok sam išao prema idućoj oznaci na karti, povezivao sam konce i došao do zaključka da su dućani s namještajem djelovali u sprezi s kamiondžijama, dućani kako bi naplatili osiguranje, a oni kako bi ocrnili Kineze koji prijete da će pokrenuti vlastitu opskrbnu flotu i, dalekosežno, uzeti im posao sa supermarketima, sigurno najunosniji u toj branši. Zašto su izabrali baš dućane s namještajem, i to je bilo lako naslutiti: trebali su vidljiva mjesta kako bi sve završilo u novinama, zapaljiva kako bi ih mogli napasti nečim stvarno kineskim kao što je vatra i dovoljno velika kako bi mogli pustiti glasine da ih mafija želi za buduće minimarkete, poznato je već da ništa tako ne uvjeri medije, čak ni policiju, kao dobro smišljena teorija zavjere, ono što poslije kaže pravda nikoga ne zanima. Jedina slaba točka plana bila je njegova savršenost, cehovi obično rabe manje maštovita sredstva i dosta izravnija u svojoj borbenoj taktici, to je pokazao antikineski plan toga dana, svejedno mi to nije bio dovoljno dobar razlog da ga odbacim kao mogućnost, kamiondžije imaju mnogo vremena za razmišljanje o tim i drugim stvarima dok voze, u usporedbi s drugim zanimanjima njihovo je najsličnije zanimanju filozofa, osim toga iz principa mislim da je loše podcjenjivati nečije sposobnosti, pogotovo kad se taj netko njima koristi kako bi naudio drugomu.
Ništa ne može iznenaditi onoga tko već ima nekoliko tisuća godina. U najboljem će se slušaju nasmiješiti. PEARL S. BUCK Nisam planirao svratiti u majčin dom, nisam bio ni svjestan da sam na nekoliko blokova od njega, ipak između prve oznake i sljedeće prešao sam križanje Quintino Bocayuva i kad sam instinktivno okrenuo glavu, vidio sam natpis, Gisella Prieto Vende, nisam mogao samo produžiti. Stan moje majke posljednji je u dugačkom prolazu koji vodi u još četiri stana, natpis na početku hodnika mogao je odgovarati bilo kojem od njih, kao i površan opis u malenome dodatku iznad njega, ”3 sobe, s dvorištem, 80 m2”, samo što je ta Gisella Prieto bila mamina školska kolegica i moja je mama uvijek govorila da će ako ikad odluči prodati stan to učiniti preko njezine agencije. ”Bok, ti si Marcos? Ja sam Ignacio, iz agencije Gisella Prieto, drago mi je. Čekaš nekoga ili možemo ući?” ”To je stan u dnu?” ”Tako je.” ”Idemo unutra.” Taj je Ignacio nosio odijelo koje je sigurno stajalo više od njegove tri bruto mjesečne plaće, bilo je tako novo i čisto da je u jednom trenutku zasjenilo vlažne zidove i napukle ploče u hodniku, samo u jednom trenutku, nježan parfem koji je izbijao iz te tkanine odmah je bio ugušen mirisom hrane, a otmjeno lupkanje njegovih cipela izgubilo se u buci televizora, lajanja psa i plača neke bebe. Hodanje kroz taj hodnik nakon toliko vremena i nakon tolikih događaja bilo je kao da mi je prvi put, užasno iskustvo, osjetio sam ono što sam uvijek vjerovao da bi osjetila Vanina da ga vidi, s razlogom je nikad u deset godina hodanja nisam pozvao k sebi, radije sam sav novac potrošio na motele nego je podvrgao ovomu mučenju, umjesto da mi zahvali, ona je to shvaćala kao nedostatak povjerenja, mislim da mi to nikad nije oprostila. Ignaciju je toliko trebalo da otvori vrata da sam bio u iskušenju da mu pomognem, povuci malo prema van i onda prema gore i otvorit će se, kad ih je napokon pobijedio, došlo mi je da užasnuto pobjegnem i, na njegovo iznenađenje, u kuhinji je sjedila moja majka, pred njom gotovo prazna boca, sigurno ne prva toga dana. ”Mislio sam da nema nikoga.” ”Piće? Dođite, sjednite.” ”Hvala, ali ne mogu. Pokazat ću mladiću kuću i odlazim.” ”Momče, dođi i popij koju čašicu sa mnom.” Nije to bio prvi put da je moja mama bila tako pijana da me nije ni prepoznala, otkad se rastala, provodila je pola tjedna alkoholizirana i svi pokušaji da je odvedem na liječenje propali su, iako ih nije bilo mnogo, moj brat isto voli piti, a ja sam se volio zatvoriti u sobu ili se i ne pojavljivati. Nije bio prvi put da me majka nije prepoznala, ali je bio prvi kad ja nisam prepoznao nju, hoću reći nisam je prepoznao kao majku, sažalio sam se vidjevši je takvu, ali ne više nego da vidim bilo koju neizlječivu alkoholičarku, da sam htio kupiti taj stan, skinuo bih joj cijenu kao kakvoj neznanki. Ignacio je otvorio grilje i pokazivao mi sobe, on ih je zvao prostorijama, naglašavao je njihovu osvijetljenost, a da nisu bile takve, manje bi se vidjele mrlje na zidovima i rupe na drvenini, kad smo došli u moju sobu, sjetio sam se da imam nešto novca skrivenog u priručniku za Photoshop i
iskoristio sam prodavačeva nepažnju da ga uzmem, imam osjećaj da je shvatio, ali nije ništa rekao, bilo bi zabavno vidjeti kako me optužuje da sam okrao samoga sebe. Kako bih uzeo taj novac i zbog nostalgije, najdulje sam ostao u svojoj sobi. Ignacio je pretpostavljao da razmišljam da to bude soba moje djece i rekao je da gospoda neće imati ništa protiv da mi ostavi krevet na kat, jebeni krevet na kat u kojem sam spavao još prije mjesec dana i s kojeg sam tog trenutka mogao ustajati gledajući neuljudno uljeza, tog uljeza koji je zabunom imao lice kupca i budućeg oca. Bacio sam posljednji melankolični pogled, rado bih bio ponio i neke druge stvari osim novca, hard disk s kompa, knjige, možda odjeću, ali popis ne bi bio predugačak, ništa nije neophodno kad čovjek zna da mu je napuštanje toga donijelo slobodu. ”Eto, gospodo, idemo mi.” ”Ne želim prodati stan, ali susjedi Kinezi ne daju mi živjeti, Kinezi su odveli moga sina, usrani susjedi, oni su krivi za sve…” ”Vino nisu izmislili oni.” ”Ha?” Majka me gledala praznih očiju i mislio sam da bi bila dovoljna jedna riječ mog oca, tek gesta, da život ponovo bude kao prije, ništa nije tako spetljano na svijetu da se ne može raspetljati škarama, ali kad me Vanina ostavila, shvatio sam da to isto vrijedi i za prijašnji život, ako ljubavne veze nisu vječne, ne moraju biti ni obiteljske, svaka se kineska dinastija proglašavala vječnom, a danas od njih nije ostao ni sustav koji im je omogućivao da se povremeno sruše. Možda sam upravo stoga postao programer, možda me utopija da sve kontroliram privlači virtualnom svijetu, ondje se ništa ne dogada ako to ne želiš i sve se poništi samo pritiskom gumba. U hodniku sam se uvjerio da mama ne laže, susjedni stan, koji je godinama bio prazan, sad su nastanjivali Kinezi, baš kad smo izlazili, ulazio je par s djetetom, pozdravio sam ih na njihovu jeziku i uzvratili su mi smiješeći se. Ignacio je to sigurno shvatio kao da mi se nekretnina sviđa i da se želim svidjeti susjedima, kako sam mu mogao objasniti da mi je susret s tim istočnjacima u kući moje majke bio kao susret sa skupinom sunarodnjaka u nekoj dalekoj i neljubaznoj zemlji, kao zraka familijarnosti među tako čudnim stvarima.
Nakošeni svijet Sve je ondje isto kao i ovdje. G. W. LEIBNIZ, Najnovije o Kini Nastavio sam obilazak prema karti, ali nisam više nikamo ulazio, nisam prošao ni sve označene dućane s namještajem, detektiv mora vjerovati u svoju moć indukcije, osim toga bilo je preko 35 stupnjeva, pojeo sam dobar komad mesa i u povratku sjeo u podzemnu, noge su mi bile u komi. Ispruženih nogu, s kapljicama znoja koje su mi se cijedile niz leda, otkrio sam da su vagoni u podzemnoj kineski, barem su natpisi da je zabranjeno pušenje bili na tom jeziku, pitao sam se koliko je još kineskih stvari u podzemlju Buenos Airesa i pokušao sam si odgovoriti zamišljajući kakav bi bio grad da mu maknu sve stvari toga porijekla, ne samo dućane nego i predmete kao što su digitalne kamere i staklene pepeljare, MP3 playeri i tenisice marke Niki, posude od bijeloga porculana, plastični pištolji, neslužbene majice argentinske nacionalne momčadi, dekoderi za kanale s pornićima, vrećice u supermarketima, vrtne sjedalice. Doista me baš zanima što bi se dogodilo da odjednom sve kinesko objavi štrajk, i nisam mislio samo na Buenos Aires nego i na čitav svijet, moj je osjećaj bio da bi naš svijet istoga trena potonuo u kaos, siguran sam da je većina stvari koje svakodnevno rabimo kineskog porijekla ili je barem jedan njihov dio Made in, da Ameri odu u štrajk, imali bismo problema s komunikacijom zbog nedostatka satelita, a da Europljani počnu štrajkati, ostali bismo bez autorskoga filma na neko vrijeme, ali da štrajkaju Kinezi, svijet bi stao, razmišljajući tako, nema mjesta sumnji tko je prava svjetska sila. Sila u smislu moći, naravno, svijetom ne vladaju oni koji imaju praktičnu sposobnost da to čine, nego oni koji znaju inteligentno iskoristiti tuđu moć u svoju korist, da svi siromašni stupe u štrajk, planet bi kolabirao i stoga nisu oni ti koji drže uzde, to je veliki paradoks koji je komunizam želio riješiti, ali paradoksi nemaju rješenje, to je najveći paradoks. Ionako ne znam zašto sam razmišljao o tome, vidi se da sam toga dana bio raspoložen za rješavanje svih svjetskih problema, od antikineskog bojkota preko misterija s požarima do najconspicious enigmi međunarodne politike, u umjetnosti opinologije najteže je učiniti prvi korak, poslije te nitko ne može zaustaviti ni za tisuću lija. Predosjećao sam da u svemu tome postoji nešto simptomatično, čovjek izađe na ulicu s jednom idejom i sve što vidi povezuje s onim o čemu razmišlja, to sam otkrio prije nekoliko godina jednoga dana kad sam izašao zabrinut jer su moje traperice imale previsok struk, jedino što sam vidio bili su strukovi hlača, isto kao kad sam napaljen, samo vidim guzice, i kad sam sumoran, samo vidim jadnike, možda je katkad obratno i ono što čovjek vidi određuje ono što misli, ali ja mislim da u tom slučaju kokoš dolazi prije jajeta, sve se rađa u onome tko grije jaja. Budući da sam tjednima bio u četvrti, logično da sam toga dana izašao kao da sam upravo došao iz Kine, samo jedan kosi pogled objašnjava to da mi je natpis koji sam vidio tisuću puta sad privukao pozornost, kinesko je bilo i razmišljanje da bi svijet prestao funkcioniran bez njihovih proizvoda, tašta kao što je kineska rijetko je koja druga rasa na svijetu, tu je dosta slična argentinskoj, s izuzetkom što oni imaju razloga za to. Prema momu mišljenju, Kinezi ne vladaju svijetom jer ne žele, lijeno im je, unatoč fami o njihovoj radišnosti i o tome da neprestano rade, najviše na svijetu vole ljenčariti i ako im je dobro, neće prstom mrdnuti da im bude bolje, ne znam je
li to nepomičnost koju je propovijedao Lao-ce ili nedostatak glagolskih vremena u jeziku, ali činjenica je da su u tom smislu savršeni komunistički birokrati. Vjerojatno je i zbog toga Maou bilo tako lako osvojiti zemlju, Kinezi su shvatili da nikad neće naći birokratskiji sustav od komunizma i da je birokracija najsavršeniji oblik hedonizma, u biti oni su jedini koji znaju kako voditi dobar život bez previše napora, a prijetnje koje svako toliko upute da će zavladati svijetom služe samo tomu da ih ostavimo na miru, žele da se preplašimo i prestanemo kupovati smeće kako bi oni što više vremena mogli posvetiti igranju Goa i pijenju čaja. Ja ionako mislim da ako Kinezi ovladaju svijetom, neće biti velikih promjena, manje hamburgera, više chao fana, manje MTV-ja, više karaoka, u svakom slučaju manje nečega različitoga i više istoga, ništa novo pod kapom nebeskom, ni ondje gdje se sunce budi ni ondje gdje ide na počinak.
Forget it, Jake. It’s Chinatown. Joe Mantell u Chinatownu ROMANA POLANSKOG Veliki Kompjutor htio je da izađem prvi put u šest tjedana, i to na nekoliko sati da moj povratak u četvrt ne bude isti, Li je nestao, Lito i Chen bili su mrtvi, a Yintai je bila trudna. Te sam novosti saznao obratnim redom, prvu od vlasnika restorana, ne baš osjećajna čovjeka koji mi je objavio stanje moje djevojke s tankoćutnošću telegrama, Yintai loše se osjećati tlbuh beba tludna, nakon toga me podsjetio da mu moram napraviti web-stranicu i zahtijevao da mu vratim novac u blagajnu, mogućnost da je lopov bio netko drugi, čini se, uopće nije bila za raspravu. Našao sam Yintai kako leži na krevetu, rasplakala se kad me vidjela, rekla je da nije očekivala da će me više ikad vidjeti, gladeći joj kosu, ukorio sam je što si je dopustila takve fantazije i upitao je ima li mi što važno reći, da, ima, Lito i Chen su mrtvi, to mi je priopćila tako hladno da sam još jednom razmotrio nedostatak takta vlasnika restorana, možda je to način na koji Kinezi najavljuju dobre ili loše vijesti, one koje ne trebaju retorički pojačavati da ostave dojam. ”Nemaš mi ništa drugo reći? Da si trudna na primjer?” ”Kako znati? Htjela ti reći jutros, ali posvadžali i otišao. Mislila da ću imati još jedno dijete bez oca.” ”Budalice.” Rekao sam joj za svoj posjet dućanu s namještajem i epizodu sa svojim domom, i da je čovjek iz agencije za nekretnine predvidio da ću postati otac, a u međuvremenu sam se pitao kako se to dogodilo i računao dane, kako, to je zapravo bilo predvidljivo, wuwei i prezervativ nisu se dobro slagali, da tako kažem, a i nismo se baš trudili da se prilagodimo, što se tiče datuma, pretpostavio sam da su tehnički uvjeti zadovoljeni, prije manje-više mjesec dana spavali smo skupa i nije dobila menstruaciju, postojala je mogućnost da je trudna otprije, ali, iskreno, nije me previše zanimalo, ako me htjela kao oca svoje djece, ja sam bio toliko sretan kao da to doista i jesam. ”Što je bilo s Litom i Chenom?” ”Ne znam, idi vidjeti. Li je tu.” Lito i Chen bili su goli na krevetu, svaki je imao šaku zabijenu u trbuh onoga drugog, kao da su jedan drugomu napravili harakiri, u sredini su bila izmiješana crijeva, prizor me toliko šokirao da sam osjetio napadaj smijeha, ali povratio sam, poprskao sam trupla napola probavljenim mesom od ručka. Li me upozorio da ne ulazim u sobu, ali to je kao da vam netko savjetuje da ne kušate tortu od koje ste si već odrezali jedan komad, da sam obratio više pozornosti na njegovo upozorenje, danas bih se sjećao Lita i Chena onako kako sam ih poznavao za života, a ne kao dva rasporena pileta koja plivaju u vlastitim crijevima. ”Ne misliš li da bismo trebali pozvati policiju?” ”Koga?” ”Jing-cha.” ”Tai hao le! Vidim da si napredovao dok me nije bilo.” ”Xie-xie. Hoćemo li pozvati policiju?” ”Meio.” Dok smo zamatali tijela u plahte, pitao sam Lija gdje je bio i zašto mu je trebalo toliko da se vrati,
umjesto da mi odgovori, fakin mi je davao upute i psovao napola na kineskome, a napola na španjolskome, kako je samo težak kurva li ga sheng Chu, yin hu stavio ključeve, mješavina jezika nasmijavala me iako baš i nisam imao razloga za veselje, zapravo nisam znao kako se osjećam, Yintaijina trudnoća i Lijev povratak usrećili su me, dok su me Litova i Chenova smrt boljele više nego što sam htio priznati, bile su to preteške stvari da bih ih izmjerio odjednom, nije bilo vage koja bi to izdržala čak ni da je ista težina na obje strane. Razriješio sam kaos s osjećajima najdvoznačnijim načinom izražavanja, plačem, kao netko pristojan i predvidljiv tko zna da će povratiti, zauzeo sam fetalni položaj i pustio suze, naizmjenično sam plakao zbog Lita i Chena, zbog Vanine i svoje majke, zbog djeteta koje ću dobiti i zbog svoga novog života s Yintai, čitav sam sat proveo namačući jastuke, stoljeća koliko to nisam činio nisu nimalo negativno utjecala na moju produktivnost. ”Postali ste dobri prijatelji?” ”Jesmo. S Litom sam pisao mangu. O tebi.” ”O meni?” ”Htjeli smo ispričati priču o tebi, ne službenu, nego drugu. Ne mogu vjerovati da su to učinili. Da ih nije ubila kineska mapija, kao što je govorio Chen, i ostavila ih tako da izgleda kao dvostruko ubojstvo?” ”Ne postoji kineska mafija, Ezop ima tu sreću da mu pripisuju sve basne. Ako se i radilo o osveti, ako su Lita ubili zato što je Japanac, a Chena zato što spava s neprijateljem, nije velika razlika.” ”Kako nije? Ne saznamo li tko je to učinio, nikad nećemo moći izvršiti pravdu.” ”Onaj tko ih treba osvetiti saznat će.” ”Nisam mislio na tu pravdu.” ”Nema druge.” ”Ima. Ovo nije prašuma.” ”Ne, ovo je kineska četvrt.”
Rasisti obično pitaju je li tko kad vidio kineski pogreb jer, kao, nije, zato što se Kinezi jedu međusobno i upotrebljavaju ostatke od svojih kanibalskih banketa kako bi punili ljetne rolice, to bi, kao, trebala biti šala, hehehihihaha. Činjenica je, ipak, da se Kinezi pokapaju kao bilo koji drugi smrtnik, ja sam to vidio, razlika je samo što oni ne mogu birati između sanduka i kremiranja, svi idu u pećnicu, logično, ako imaju problema s natalitetom, ne čudi podatak da ih imaju i s mortalitetom. Čini se da su groblja pretrpana koliko i dječji vrtići, svaki mrtvac u sanduku znači dva kvadratna metra manje rižinih polja za žive. ”Onako kao što rade kampanju da ljudi nemaju više djece mogli bi raditi kampanje da ljudi ne umiru: jedan mrtvac po obitelji, nakon toga trebaju plaćati porez.” ”Samo se ti smij, ali ubrzo će biti jeftinije pokapati pepeo u Mongoliji ili Vijetnamu.” Bdijenje za Lita i Chena trajalo je do idućeg dana, prema pravilu trebalo je trajati tri dana, ali Li ga je odlučio skratiti zbog nedostatka publike, zapravo nije došao gotovo nitko, neke starice iz četvrti i Litova rođakinja koja nam je ostavila crvenu omotnicu s osam pesosa, potrošili smo ih na dvije vrećice Chunzaa i sok od ličija, očito je i na pogrebima običaj darovati te omotnice, zovu se Lai-si, ako se jednoga dana preselim u Kinu, otvorit ću tvornicu omotnica, milijuni su se sigurno sjetili iste ideje prije mene, ali svejedno je to dobar posao. Došli su i neki igrači Goa iz tajvanskoga kluba, bilo ih je petero, poklonili su se pred tijelima, istisnuli pokoju suzu kao što ljudi nasilu istisnu stolicu u laboratorijskom zahodu, čini se da donosi nesreću gledati mrtvaca suhih očiju, poslije su nam prišli kako bi nas informirali da im je Lito ostao dužan i da će doći po kompjutor i još pokoju stvar, iako u Kini ne vlada demokracija, s Lijem sam prihvatio volju većine, tako sam i shvatio da turniri u Gou nisu tako nevini kao što su izgledali. ”U tajvanski klub ne ulazi nitko tko ne ulaže oveći iznos.” ”Ali to je ilegalno.” ”Tako govore oni koji gube, uvjeravam te da te to ne zanima kad pobijediš.” Tijekom sati koje smo proveli bdijući uz svoje prijatelje, saznao sam još dosta toga, najzanimljivija je bila Lijeva teorija o porijeklu požara u dućanima s namještajem, otkrio mi ju je nakon što me pitao gdje sam bio toga jutra kad se dogodila tragedija i kad sam mu iznio svoju teoriju o uroti kamiondžija, tezu koja je i mojim ušima bila sve besmislenija dok sam je iznosio, manje je držala vodu od interneta. ”Reći ću ti što se zapravo dogodilo jer vidim da sam nećeš skužiti ni do sudnjeg dana.” ”Nikad nisam bio dobar u zagonetkama, to je točno.” Da sam se umjesto da sam rabio kartu za nedopuštene izlete, dao na pozorno proučavanje, shvatio bih da oznake tvore crtež, objasnio mi je Li, da budemo precizniji, slovo kuf židovskoga pisma, sastavljenog od slova zayin i reish, a ovo od slova yud i shin. Kao što sigurno znam, nastavio me precjenjivati Li, ili je jednostavno bio ironičan na moj račun, teško je uhvatiti tu nijansu kod njega, osim što sam bio u šoku zbog smrti, on nije djelovao kao da je posebno pogođen, klasična istočnjačka odbojnost; svako od tih slova imalo je u židovskoj kabali značenje i brojčanu vrijednost, koja je opet imala svoje značenje, slovo kuf značilo je na primjer sveprisutnost Boga i imalo vrijednost broja sto, drugim riječima Abrahamove godine u trenutku kad se rodio Izak, slovo zayin imalo je pak oblik mača i budući da se izgovaralo kao riječ naoružanje, simboliziralo je snagu, a slovo yud, nedjeljivo, podsjećalo nas je svojom numeričkom vrijednošću na deset pošasti, a posebno na desetu, na pokolj prvorođenaca. ”Počinješ li shvaćati?” ”Ni riječ.”
”A komplicirano tek dolazi.” Crtež na mapi nije samo odgovarao slovu kuf hebrejskoga pisma nego i suglasniku zi kineskog pisma, oblikovanoga slovima xi i buo, prvo simbolizira bogatstvo, drugo smanjenje i treće prvorođenča. Što mi je htio reći time, ispitivao je Li, veoma jednostavno, odgovorio si je: da mjesta požara nisu bila slučajna, nego namjerna, da odgovaraju sasvim posebnom tragu i da slova kriju šifriranu poruku židovske zajednice kineskoj. ”A koja bi to poruka bila?” ”Da će nas pretvoriti u pepeo našim vlastitim metodama.”
Apokalipsa prema Liju Tvoji udarci šakom ništa ne znače. Ne možeš ubiti svoga učitelja boksa udarcima koje si od njega naučio. LU SIN, Let na Mjesec Prema Židovima, prema Liju, Kinezi ih izbace odasvud, prvo su im oteli četvrt uz Once, danas je doista prenapučena istočnjacima, ne Kinezima, nego Korejcima, ali neka ja objasnim Židovu razliku, prvo su ih izbacili iz Once, a sad iz Belgrana, drugoga područja židovske tradicije u gradu, razlika je bila u tome što su u drugome prevladavali Aškenazi, dok su u prvome prevladavali Sefardi, ali neka ne pokušavam objasniti razliku Kinezu. Kako bi zaustavili taj prisilni egzodus, zbog kojeg su lutali svijetom kao u Mojsijevo vrijeme pustinjom, sunarodnjaci su planirali, Li je u ovom slučaju sunarodnjacima zvao Hebreje, prema njima, riječ se odnosila isključivo na članove židovske zajednice prije nego što su ih Kinezi razvlastili, i to su im oteli, kako bi se suočili s kineskom prepotencijom, Židovi su planirali osnovati neku vrstu Izraela nasred Ulice Arribenos. ”A, baš dobro, usred najvećeg sranja.” ”Iskustva imaju dovoljno.” Semitska protuofanziva započela je prije više od desetljeća, nastavio je Li, prvo gradnjom sinagoge, a onda otvorenjem dućana s pirotehničkim sredstvima, dućan blizu stanice i sinagoge na drugoj strani, tako da bude dovoljno jasno odakle je i dokle Kinezima dopušteno da prošire svoj geto. Fizička nazočnost bila je na tome mjestu popraćena ne manje pokvarenim psihološkim smicalicama, počevši od drskosti koju podrazumijeva otvoriti lokal s pirotehničkim sredstvima u četvrti izumitelja baruta pa do imena sinagoge, Amijai, prema Židovima u čast pjesnika Yehuda Amijaija, ali prema Liju to je bila kineska riječ koja se trebala čitati kao a-I (prljav) mi-I (poluzatvorene oči) hai-3 (okupljanje gomile), ili ti gomila prljavih Kineza. ”A otkud ti znaš toliko o židovstvu?” ”Iz zatvorske sinagoge.” ”U Devotu postoji sinagoga?” ”Naravno. I znaš tko je vodi? Žena rabina iz Amijaija.” Pretvarajući se da je Židov, nastavio je govoriti Li, ali zastao je kako bi me pitao čemu se smijem, kao što ima gauča Židova, tako ima i Kineza Židova, i to ne od jučer, nego oduvijek, grad Kaifeng na obalama Žute rijeke bio je poznat po svojoj semitskoj populaciji, neka mu učinim uslugu i malo se informiram prije nego što prerano donesem zaključke. Pretvarajući se da je Židov, Li je uspio saznati koja je mistična pozadina borbe za četvrt oko Once, čini se da je prema kabali Stari zavjet napisan crnom vatrom preko bijele vatre i zbog toga su židovski urotnici izabrali vatru za svoju prvu poruku, htjeli su dokazati da među njima vatrena supstanca ima jednako dugu tradiciju kao među Kinezima i da neće oklijevati u primjeni kako bi ih pretvorili u dim, također iz praktičnih razloga, svi su vlasnici dućana s namještajem bili Židovi i žrtvovali su se za stvar. ”Istina! Vlasnica dućana s namještajem u kojem sam ja bio veoma je nalikovala na moju bivšu punicu. I govorila mi je protiv Kineza. Kako nisam skužio?” ”To se i ja pitam.”
Sukob je buknuo u Buenos Airesu, ali datirao je otprije i uključivao čitav svijet, nastavio je objašnjavati Li, u igri je bila drevnost obiju kultura, dok su se drugi borili da zagospodare budućnošću planeta, Kinezi i Židovi borili su se oko svoje prošlosti, oba su naroda znala da je onaj koji vlada onime što se već dogodilo osvojio velik dio onoga što će se tek dogoditi, Kinezi su to znali jer su bili tradicionalisti, a Židovi zato što idu na psihoanalize. Epicentar borbe između kipe i kipaoa bila je američka rasa, prema Kinezima potječemo s Dalekoga istoka, a prema Židovima s Bliskoga, u tom smislu požari govore jezikom jasnim kao dan: kufi njegova pomoćna slova, jedna u drugima poput manupunkture u akupunkturi i dedopunkture unutar manupunkture, objavljivali su sveprisutnost jednog i nedjeljivoga Boga koji je postojao stoljeće prije bilo kojega sina čovječjeg i koji će svojom snagom umanjiti zi Kineza, drugim riječima njihovo bogatstvo i dokrajčiti njihove buo ili prvorođenče kao i u Egiptu. ”Nema načina da se zaustavi to ludilo?” ”Meio.” Bitka neće stati dok jedna od dviju strana ne nestane s lica zemlje, proricao je Li sve apokaliptičnijim glasom, ulaskom Kineza iz nogometnoga kluba iz Jaureguija u Defensores de Belgrano situacija je izmakla kontroli, prema Liju Židovi nikad neće oprostiti Kinezima što igraju za Zmaja. ”Zašto?” ”To je nacistički klub, kao što je Atlanta židovski. Nisi skužio kad smo bili na stadionu da su s papirićima pljuštali i sapunčići? Nije to bilo zato da optuže tipove iz Atlante da su prljavi, nego da ih podsjete što su Nijemci učinili s njihovim bakama i djedovima.” Zbog te ne baš mudre odluke vratara Garcije Buenos Aires postao je epicentar ratnoga naboja, čiji su zapaljeni dućani s namještajem tek blagi nagovještaj, neka se ne dam zavarati slučajevima navodnoga međurasnog sklada kao između židovskog redatelja Ariela Rottera i kineske glumice Aili Chen, jer ako situacija ostane takva, grad neće preživjeti nadolazeću kinesku Novu godinu, što sam ja mislio da istovaruju kamioni u lokalu s pirotehničkim sredstvima u Ulici Arribenos? Rakete, prskalice, žabice, neka ne budem naivan, ono što su ondje uskladištili Židovi bio je arsenal dovoljan da dovede do katastrofe nepredviđenih razmjera još prije nego što Kinezi počnu sa slavljem.
Kremirali smo Litovo i Chenovo tijelo u Ghacariti, Chao nam je posudio svoj kamionet da transportiramo tijela, pepeo smo spremili u nekakve bijele keramičke posude, dvije za deset pesosa, kako smo samo jadni. Kad smo se vratili u stan, bacili smo se na slaganje društvenih igara, htjeli smo ih prodati na nekom sajmu kako bismo vratili ono čime smo podmitili tipove u krematoriju, budući da su bili Kinezi i kao za vraga bez dokumentacije, pravili su nam probleme, čista predstava, ako im daš nešto gotovine, ta ti dvojica karboniziraju bilo što. I ostatak stvari trebao je biti prodan, uključujući i Chenovu protezu, ideja je, naravno, bila Lijeva, klasični istočnjački pragmatizam, ja bih kao pravi Argentinac sve odložio u kakvo spremište i neka to pojedu štakori. ”Ne razumijem zašto si baš ti žrtveni jarac”, usudio sam se ponovno izvući temu požara u jednoj od naših pauza u poslu. ”Žrtveni Kinez”, ispravio me. Kad policija nije mogla riješiti zločin, što se događalo alarmantno učestalo, njezina je taktika bila uhititi bilo kojega žrtvenoga Kineza i osloboditi ga samo da riješi nešto, objasnio mi je Li, zatvorenici su zato imali dopuštenje da povremeno izađu iz zatvora i tako skupljaju dokaze, usput bi im bilo predloženo da ukradu pokoju stvar kako bi podmitili zatvorske čuvare. Metoda je bila učinkovita, bolja od bilo kakvog mučenja, čak i od bilo kakvoga kineskog mučenja, njezina je primjena dovodila do rješavanja tri četvrtine najtežih slučajeva, iako je rješavanje zapravo eufemizam, pravilno bi bilo reći da bi ti slučajevi bili zaključeni, kao što nevini sve priznaju dok ih muče, žrtveni bi Kinezi obično optužili ljude koji bi o zločinu znali jednako malo kao i oni. S tom razlikom, obzirno je iznio Li, uvijek paleći cigaretu ili pušeći ili gaseći je, ali paleći odmah drugu šibicama iz svoje kutije Los Tres Patitos, obiteljsko pakiranje, s tom razlikom što su zatvorenici bili prisiljeni da se mnogo više istaknu od policajaca u vjerodostojnosti svojih optužaba, zato su ih zvali žrtveni Kinezi, a ne žrtveni jarci, jer su dolazili s nerazumljivim pričama, ali dobro osmišljenim, vjerojatnim, po tom je pitanju sudstvo kao i književnost, najmanje je važna istina. ”Ja sam mislio da je igru riječi oko žrtvenoga jarca i Kineza izmislio tvoj odvjetnik.” ”Nije. Žrtveni Kinez javna je tajna, svi to znaju, ali znaju i da to ne smiju reći.” On je bio prvi žrtveni Kinez, ali pravi Kinez, objasnio mi je Li, možda je upravo zato u njegovu slučaju sustav funkcionirao obratno od uobičajenoga, umjesto da mu policajci ponude slobodu u zamjenu za riješenu enigmu požara, on je bio taj koji ih je uvjerio da to može učiniti, budući da je njima bilo jednako odvratno biti na strani Židova koliko i Kineza, složili su se i tako je Li mogao dobiti drugu priliku da dođe do istine. I drugo, objasnio mi je nakon klasične dramatske pauze, zato što su ga uhitili upravo u trenutku kad je pokušavao riješiti zločin s požarima, njegov je san bio da postane policajac i bio je uvjeren da, kako bi riješio zločin, mora ga razumjeti, a kako bi ga shvatio, morao ga je počiniti. ”Dakle ti si podmetao požar u dućanima s namještajem?” ”I da i ne.” Da, on je zapalio jedan dućan s namještajem, priznao mi je Li, posljednji, da budemo precizniji, ali samo s ciljem da se stavi u kožu serijskog piromana te tako shvati njegovo ponašanje i postupke, Li je vjerovao da će tako ščepati zločinca i da će tako dobiti policijsko priznanje, postojala je ta mogućnost, ali potpunu potporu i argentinsko državljanstvo u zamjenu za to, nikako. On nije znao znam li ja, ali unatoč desecima tisuća istočnjačkih imigranata koji su boravili u našoj zemlji, snage reda nisu imale nijednog agenta tog porijekla, zato se nisu usuđivali ući u četvrt, policajac koji je hodao onuda bio je prerušeni Židov, iako i ne baš toliko dobro, gdje se danas može vidjeti policajac s bradom koji puši lulu.
”I bio mi je čudan taj tip.” ”Oduševljen sam tvojom moći zapažanja.” U želji da riješi tajnu i tako si otvori put prema policijskoj postaji u četvrti, Li je učinio tri pogreške, priznao je, prva je bila što nije naučio voziti bicikl, zna da će mi to zvučati smiješno, ali moram mu vjerovati, kao što postoje mornari koji ne znaju plivati i Argentinci koji ne jedu meso, postoje i Kinezi koji ne znaju držati ravnotežu na dva kotača, on je bio jedan od njih i zato je nadrapao, ili kako drukčije objasniti to što su ga ščepali dvadeset minuta nakon požara sedam blokova dalje, tri minute po bloku nije bio ni prosjek hodanja, osim ako ne hodaš s biciklom kraj sebe. Druga je pogreška bila u izboru alibija, nastavio je Li sa svojom komunističkom samokritikom, da mu šibice služe za paljenje cigareta, a kamenje za popravak bicikla, bili su savršeno razumljivi razlozi u Kini, u Argentini nisu. ”Isto mi je bilo s čirom koji su mi izvadili kao djetetu. U postaji su me pitali zašto imam tu ranu na glavi, a ja sam im rekao da mi je predsjednik Kine umetnuo čip. To je klasična šala, kako bi ti rekao, koju mi Kinezi kažemo kad imamo neku ranu, ali oni to nisu shvatili.” Jedina utjeha koju je Li imao u tom smislu bila je da su Židovi učinili istu pogrešku, mislili su da je, kako bi prišili požare nekom Kinezu, očito da se piroman kretao na biciklu, ali zaboravili su prije provjeriti ispunjava li Li taj tako istočnjački uvjet. I to je bila njegova treća pogreška, požalio se Li, najteža prema njemu, ona zbog koje je zauvijek morao odustati od svoje policijske karijere: nije bio svjestan da Židovi znaju za njegove aspiracije, znali su njegove metode i podmetnuli su požare na taj način da on prije ili poslije upadne u zamku da ga i on potpali. ”Ali kako bi oni znali sve to o tebi?” ”Znaju i da moje ime odgovara heksagramu vatre u I Chingu. Nikad ne podcjenjuj Mossad.” ”Mene je usosio.” ”Ja sam mu zahvalan, i Mossadu i policajcima koji su me uhitili. Da nije bilo njih, nikad ne bih dobio svoj satori.” ”Svoj što?”
Satori koji nikad nije dosegao Židov koji to zapravo nije ni bio Znanje koje može prenositi filozofija oblikovana prema takvoj vrsti jezika nužno teži da bude rezultat slijeda primjera i ilustracija čiji pak slijed nije poredan logično i ne nudi vezu između jednih i drugih. F. S. C. NORTHROP, Susret Istoka i Zapada Satori je bio trenutak intuitivne spoznaje istine, objasnio mi je učitelj Li, ili ludi Li, tko bi to sad više mogao razaznati, trenutak u kojem iznenada naš um napokon spozna čitav univerzum, istočnjačka heureka. Svaka je metoda prihvatljiva u trenutku traženja satorija, put prema njemu vidljiv je samo kad se dođe do njegova kraja, Liju je na primjer pomoglo podmetanje požara zbog kojeg su ga uhitili, meni se, naprotiv, činilo da mi ne služi ni temeljito objašnjenje. Svi požari koje je Li nagomilao oko mene, sve njegove dvosmislenosti i šutnje imali su za cilj samo to da postignem satori prema klasičnoj taktici učitelja kung fua, drugim riječima nikad ne na izravan način, nego uvijek za učenika neshvatljivim okolišanjem, kao da je svjetlost intelekta jednaka svjetlosti sunca i kao da izravno gledanje može naškoditi očima. Kao što se govorilo da je Kineski zid sagrađen spajanjem nespojivih dijelova i kao što su kineske riječi bile spoj izoliranih simbola, Li mi je davao simbolične opeke kako bih ih ja sam posložio u trenutku božanskoga prosvjetljenja, prema njegovim riječima to je bio jedini način da ostanem sasvim uvjeren u istinitost njegovih teorija i prenesem to uvjerenje drugim ljudima, jedini način da spasim grad i svijet od neizbježne apokalipse. ”Ali ti to nisi shvaćao. To je za tebe bio kineski.” ”A zašto sam ja to trebao shvatiti?” Lijeva je računica bila da će samo Židovu vjerovati za postojanje židovske urote, shvatio sam tada, upravo suprotno od Lija Hongzhija, tvorca Falun Gonga, koji se koristio svojim egzilom u New Yorlcu kako bi razotkrio što rade njegovim ljudima u unutrašnjosti Kine. Lijeva je ideja bila da ja iskoristim svoj prisilni egzil u kineskoj četvrti i otkrijem što moji ljudi rade Kinezima izvan njega, doista nepogrešiva računica, osim u jednome malenom detalju, Li je vjerovao da sam ja Židov, kad je shvatio da to nije slučaj, bilo je prekasno za popravak. ”Kad si shvatio da nisam Židov?” ”Kad smo se skupa kupali.” ”A, zato sam se morao tuširati s tobom!” ”Naravno. Ponadao si se?” ”Ali tuširali smo se više no jednom.” ”Morao sam se pretvarati, kako bi ti mislio da je to drevni kineski običaj.” ”Xiao-ren!” Zato što sam debeljuškast, pjegav i nosat, Li je bio siguran da sam Židov, onda je vidio moj prepucij i teško se deprimirao, zapravo ga je deprimiralo to što nije mogao prepoznati Židove, jer zapravo ni otfikareni pimpek u muškaraca ni široki bokovi u žena niti orlovski nos u oboje nisu bili pouzdani znakovi, žalio se, katkad ni prezime ne može biti dokaz, bilo je to kao borba protiv
nevidljive vojske, a on ima školjkaste oči, svijet je nepravedan. Gorčina je bila tako velika da je čak pomislio odustati od zadatka, ali nije jer je već bio dao riječ policiji, omogućili su mu bijeg iz sudnice i izdali su naredbu da ne objavljuju moju sliku te da me ne traže, tako da se više nije mogao povući, ili će im riješiti slučaj s požarima, ili se vraća u zatvor. ”Dobro, nema veze, iako nisam Židov, mogu objaviti urotu koju su smislili protiv tebe.” ”Više ne. Ako sve shvatiš bez satorija, to nema smisla. To je kao objašnjavanje šale, ako se drugi smije samo reda radi.” ”Ali ja se smijem, hoću reći da ti vjerujem, Li.” ”Ne dovoljno. I moje ime nije Li, nego Qin-Zhong, kao lik u Snu o crvenoj odaji.” ”Sad mi to govoriš?” ”Nikad nije kasno. Ni za to ni za nešto drugo. Zato se ja povlačim u govna. Ne želim biti ovdje za Novu godinu kad sve odleti u zrak.” I otišao je, bijednik, sredio je sa mnom stvari, pozvao me na večeru u pečenjarnicu na uglu, darovao mi je sliku na kojoj smo zagrljeni s Kineskim zidom u pozadini i otišao, bezdušnik, otišao je na biciklu, kako sam mogao vidjeti s balkona, nije mogao otići daleko ako mi je govorio istinu, ali ipak se više nikad nije vratio.
Lijeva manga Daj ti to napravi, ja idem popušiti lulu. LITO MING (in memoriam) Završna bitka između Atlanata i Zmajeva odvit će se u galaksiji Baires. Onamo se zaputio Šibica s planete Nezki, gdje žive Zmajevi (Atlanti su s planete Zrliae). Šibičin je specijalitet vatra. Može zapaliti bilo što, uključujući i vatru. Prije odlaska kralj Zmajeva stavlja mu čip u glavu. ”Tako ćemo ti moći slati poruke do pobjede, uvijek. Pokušaj se ne češati po tome. I ne boji kosu.” Od planete Nezki do galaksije Baires tisuće su lija udaljenosti. Osim toga Šibica je trebao prijeći Atlantik, u kojem živi gomila Atlanata (nije baš siguran, ali zaključuje to iz imena). Zato kreće drugim putem, pacifističkijim. Stiže za dva sata. U redu pred imigracijskim uredom izvangalaktički pripadnik rase Rejacko ružno ga gleda i pograbe se. Šibica, koji je po pitanju borbi slijedio nauk Jeet Kune Doa Brucea Leea, tvoje ograničenje nije ograničenje, iliti sve je dopušteno, škaklja ga ispod pazuha, ugrize ga za uho i onda mu jednim udarcem noge lomi sve kosti. Rejacko se oporavi i smjesti mu vilicu u visini čela takvim krošeom da se zatreslo tlo (poslije se rasvijetlilo da to nije bilo od udarca, nego je prolazila podzemna). Toga mu časa Šibica u jugularku zabije kemijsku kojom je popunjavao papire, mlaz krvi posluži komarcima kao pojilište. Kad ga je tako oslabio, preda Rejackoa nekim radnicima i objasni im kako da ga uzidaju u neki zid. ”Tom metodom na mom planetu gradimo najveći zid na svijetu”, argumentira. Šibica ima sve papire uredne, ali vlasti Bairesa odbijaju mu dati ulaznu vizu. ”Hvala, imamo već.” Pokazuju mu svoje upaljače u boji (pet za peso). Planet Nezkija glavni je dobavljač automatskih upaljača u svemiru. Prodaju ih toliko da im ne ostane za njih i zato Zmajevi upotrebljavaju šibice. Stanovnicima Bairesa događa se nešto slično, ali s mlijekom i mesom (jedu karton). Očajan, Šibica traži upute od kralja, ali čip se slomio. Nezki kvaliteta. Dok ruča, čistač cipela nudi mu svoje usluge. Šibica ga odbije. Ovaj drugi navaljuje. Pograbe se. Čistač cipela obori ga jednim udarcem glave i tako mu savine noge da ovaj pojede vlastite cipele. Šibica se oporavi pa mu rukama iščupa srce i mozak te im zamijeni mjesta. Čistač cipela postane pjesnik i više ga ne gnjavi. Konobar u baru izvangalaktičko je biće rase Uerp koje ga za dvije kutije Maribora light obavještava da se na sjeverna vrata ulazi bez papira. ”Bairesanci su tako velikodušni”, objašnjava mu, ”osim onih koji ih dolaze pokrasti, svi dolaze kroz vrata za poslugu.” Šibica se zaputi prema sjevernim vratima u svom svemirskom brodu, koji se kreće na pikantne začine (stavljaju se u vozačem hranu). Na putu zastaje kako bi se divio vodopadu rijeke Iguazu (u drevna vremena poznat kao vodopad rijeke Iguazu, a još prije toga kao vodopad rijeke Iguazu). Kao što je pisalo u njegovu turističkom vodiču galaktičkog ratnika, radi se o izvanrednoj velikoj reprodukciji malenih vodopada kojima Zmajevi ukrašavaju svoje kuće i restorane. Šibica razmišlja: priroda oponaša umjetnost koja oponaša prirodu oponašajući umjetnost imitiranja umjetničke prirode.
Na granici ga puštaju da uđe ne pogledavši mu papire. Za administrativne troškove uzmu mu još dvije kutije Maribora light. Sad mu ih ostaje još samo 9,999.996. Za to vrijeme u sjedištu galaksije Baires Atlanti kuju urotu protiv Zmajeva. Optužuju ih za kolonijalizam trećega stupnja (Baires je bio seruropska kolonija koju su oni kolonizirali dio po dio na drugostupanjskoj razini). Njihov je plan oteti Šibici vatru, izazvati nekoliko požara na strateškim mjestima u galaksiji i onda ga optužiti pred Seruropljanima. Operacija se zove Obrezani Prometej. Glavno oružje Atlanata jesu: kipa (naoštreni čelični disk tipa zvijezda kod nindža, ali s ugrađenim efektom bumeranga), tora (leteći ćilim koji funkcionira kao traka za trčanje koja funkcionira kao leteći ćilim) i talit (šal koji kad se napne poprima čvrstoću mača i ako borba postane dobra, čak bljuje neke projektile, zove se i pots). Oružje Zmajeva jesu: pljuvačka (mogu proizvesti toliku količinu da se njihova žrtva utopi u nekoliko sekunda), štapići (tako su spretni s njima da znaju uzeti dlačicu s vrata, čak čitav vrat), borilačke vještine (skupina borilačkih tehnika koje uključuju vještine sa štapićima, pljuvačkom i pljuvačke sa štapićima). Oružja koja su zajednička Zmajevima i Atlantima također su tri: Mahjong (koji Atlanti zovu Burako i kažu da su ga oni izmislili prije), cjenkanje (koje Zmajevi nazivaju Bisnis) i loš ukus (koji obje vrste nazivaju tradicija). Atlanti i Zmajevi već su se ogledali jedanput u legendarnoj bici kod Once. Anali su zabilježili te činjenice o nasilju: ”100!” ”1!” ”99!” ”2!” ”98!” ”3!” Itd… ”50!” ”OK.” Operacija Obrezani Prometej pokazala se uspješnom: koristeći priliku što je Šibica u jet lagu (manje poznatom kao disritmia circadiana), Atlanti su mu ukrali vatru i raspršili je čitavom galaksijom. Crtež koji su oblikovala vatrena žarišta može se vidjeti iz drugih galaksija, a najbolje s Velikog zida Zmajeva. Gledatelji, već prema kutu gledanja, osobnoj povijesti i razini pismenosti, Otkrivaju pastira s ovcom, ženu kako izvodi felatio nekom pastiru, pola prazne ili pola pune čaše, riječ Osveta, napisanu Osvjeta. Šibica izađe vratiti vatru, ali se opeče i mora biti smješten u bolnicu u Bordi, za koju se ispostavi da nije bolnica za opekline, nego dobro čuvana neuropsihijatrijska bolnica. Kad to shvati, pograbi se sa sedam bolesnika koji ga drže vezanoga za ruke. Jednim jedinim udarcem skine im sedam glava (jedan je bio dvoglav, ali drugi je bio bez glave, pa se to kompenziralo). Krv šikće iz iznakaženih tijela tvoreći valove. Šibica napravi splav od ekstremiteta bolesnika međusobno povezanih komadima mošnja i plovi prema izlaznim vratima. Ali automatska se vrata ne otvaraju (Nezki kvaliteta) i Šibica je ponovno u klopci. Šibica provodi mjesece u Bordi pod utjecajem afekta pacijenata, kako se u toj ustanovi naziva efekt medikamenata. Nakon nekog vremena prebačen je u samostan Devoto. Ondje dolazi u kontakt s rabinicom koja ga uvodi u vjerske tajne Atlanata. Uvodi ga i u druge tajne: cunnilingus, felatio, misionarski, njezine noge na njegova ramena, ona gore leđima okrenuta prema njemu, on na njoj, ali glavom prema njezinim nogama, zlatna kiša.
U svom novom prebivalištu Šibica počinje uređivati svoju ćeliju prema napucima feng shuija. Želi je podijeliti na zone (ljubav, novac, kupaonica) i reorganizirati namještaj (krevet i lavor) prema principu osam kua, tako da gledaju prema glavnom znalcu koji dovodi u sklad jin i jang i omogućuje slobodno kretanje chija. Ne uspijeva. Potišten, Šibica započinje strogu dijetu na bazi sline, uvjeren da je više energizirajuća od ginsenga. Štrajk glađu prijeti da postane štrajk smrću, pa je prebačen u bolnicu, gdje mu dijagnosticiraju mnogo stlesa i preporučuju da se odmara. U međuvremenu na planeti Nezki okupljaju se najbolji ratnici od terakote za spasilački zadatak. Sedmorica su i nazivaju se Manga o Argenkinezima. U veoma opasnoj operaciji ulaze u bolnicu i oslobađaju Šibicu. Sad se pripremaju za završnu bitku protiv Atlanata koja će se dogoditi na Novu godinu. Može li galaksija Baires preživjeti najstrašniji sudar svih vremena?
Kad kažem Kineskinjo Kineskinjo Kineskinjo moja, ti mi odgovaraš: Kinezu, dlagi. Kad ti kažem Kinezu Kinezu Kinezu moj, ti mi odgovaraš: Kineskinjo, dlaga. Kineskinjica ti, Kinezić ja, Kinezić ti, Kineskinjica ja, a naša će ljubav uvijek biti sletna, uvijek uvijek ista. GABI; FOFO I MILIKI U devet ujutro već se mogu vidjeti prvi sunarodnjaci kako postavljaju svoje štandove, prodaju sve od bonsaija do sirupa na bazi gingka, liječnici liječe, a trave zalječuju, piše na bočicama, piše i da se u slučaju nedoumica konzultiramo sa svojim liječnikom, pretpostavljam da nas izliječe od zalječenja. Blizu njih nalaze se kaligrafi koji pišu tvoje ime na kineskome za peso i pol, slušaju mušterije i prevode zvukove u ideograme koji imaju vlastito značenje, u mom slučaju Lamilo vrijedi koliko i slano pile, prije svega, gledati, svatko to interpretira kako želi i ako nije zadovoljan, može tražiti isto ime kod susjednoga kaligrafa, nikad se neće podudarati. Uza sunarodnjake smještaju se i oportunisti, Western Union nudi da pošalje novac bilo kamo u inozemstvu za samo dolar, a oni iz zaklade Tzu Chi traže novac za svoje škrabice od bambusa, CocaCola daruje svoj napitak i Eisenbeck svoje pivo, Quilmes mu je snizio cijenu i poslao promotoricu da dijeli letke na kineskome, cura u minici, izgleda kao Azijka, ali govori sretna Nova godina na španjolskome, ako joj odgovore na kineskome, nasmiješi se bez razumijevanja, ni Xiri Ni an Le nisu je naučili reči. Osim proljetnih rolica i čaja s biserima, osim Chichai-kaa i Chin-Paoa i Chenku-Tsija i Su-Wena, ovo posljednje mi je omiljeno, nešto kao rakija, ali ne peče, no svejedno ga ne preporučujem, uštipci izgledaju bezopasni kao učitelj tai chija, ali poslije te boli trbuh kao kad te on zvekne nogom; osim kineskih specijaliteta tu su i štand s kebabom, još jedan s voćnim salatama i još jedan s kineskim hotdogom. Kineski hot-dog je kobasica omotana palačinkom i onda zapečena, slutim da kad prođe kineska Nova godina idu na nacionalni festival sira u Tafi del Valle i prodaju ono što je ostalo kao gvaranski hot-dog. ”Nisam znao da je kebab kineska hrana, Cacho.” ”To je dobro kod ovakvih događaja, Pocha, uvijek se nauči nešto novo.” Oko jedanaest ljudi počinju preplavljivati pločnike, nakon dvanaest ne može se hodati ni po ulici, a oko jedan gomila je tolika da počinje nestajali zraka, u Tajvanskom društvu na televiziji se vidi direktan prijenos Nove godine u Kini, nisu manje stisnuti od nas ovdje. Oko dva napokon izlazi zmaj, hoda iza Chaova kamioneta, na kojem neki Kinezi sviraju udarajući po tanjurima i bubnju, ritam koji proizvode nije baš sasvim ortodoksan, ali ni baš ritmičan, ljudi svejedno plješću, vidi se da nema Brazilaca. Svi čekaju da zmaj krene Ulicom Arribenos, ali mi koji smo obaviješteni krećemo na drugu stranu, živina ima nekih dvadeset metara i vodi ga Kinez s nekom vrstom žezla i još jedan sa zviždaljkom, ostali su sudionici lokalci, žalim one koji hodaju malo otraga prerušeni u lava, kao Djedovi Mrazovi koji se kuhaju u prosincu iza svojih bijelih brada, to je problem kad se tradicije doslovno prevode.
Zmaj se valovito ziba na zraku, izgleda kao rollercoaster koji je oživio, katkad zastane i iznenada ustukne, katkad glava miruje na svome mjestu, a ostatak tijela ornata se oko nje, pred nekim se dućanima pokloni i onda uđe, ljudi gledaju s balkona, jadni oni koji su se u ovo doba zatekli u motelima. ”Fabricio, kakva je ovo buka?” ”Smak svijeta, Magdalena, mogu li te sad naguziti?” Djeca idu na ramenima svojih očeva, a Sushi prema tome na mojima, ideja je da što više puta dotakne rep, kažu da to donosi sreću, a činjenica je da nam treba, tek smo se preselili u Litov i Chenov stan, čuvam njihov pepeo u kuhinji, katkad im se obratim, i tek sam počeo raditi u dućanu s kompjutorima, osim toga Yintaijin trbuh raste i raste, kineska su djeca obično velika, za nekoliko mjeseci bit ću tata. Već jesam, da budem iskren, kao što se kaže na kineskome, Sushi mi je narastao u srcu, malecki i ja nerazdvojni smo, ujutro sam mu darovao crvenu omotnicu s nešto novca, želim da počne štedjeti za svoje prvo računalo, na Yintaijin Lai-si stavio sam ostatak svoje ušteđevine, nije mnogo, ali nešto jest, sviđa mi se ideja da otiđemo u Meksiko kad se rodi naše dijete. ”Ali obećavaš li mi da nećeš poslije htjeli prijeći u Sjedinjene Države kao svi tvoji sunarodnjaci?” ”Obećavam.” Samo pješaci subotom i nedjeljom od 11 do 20 sati i na kinesku Novu godinu, piše na natpisu na početku Ulice Arribenos, potpuno beskorisnom kao i svi natpisi u ovome gradu, subotom i nedjeljom onaj tko želi proći proći će, a tijekom proljetnih blagdana ne može se ići ni autom ni pješice, kad zmaj dođe do ugla Ulice Arribenos, plima ljudi poprima razmjere lavine i guranja, ako ovo nije Kina, što onda jest? Onda se događa ono čega sam se najviše bojao, točno ispred Multicolora bacaju zaglušne petarde i vatromet, Sushi viče od veselja i Yintai plješće, ali ja sam uznemiren, zapravo sam užasnut, razgovor s Lijem još mi se mota po glavi i iako nikad nisam doista vjerovao u njegova apokaliptična predviđanja, ne odbacujem ni mogućnost da se dogodi nešto loše, barut je već dovoljno opasan i kad nije nabijen teorijama zavjere, osim toga ulazimo u godinu Svinje, prava uvreda za Židove. ”Blijed si. Što se zbiva?” ”Ništa o čemu bi imalo smisla razgovarati prije ako će se dogoditi poslije.” Ali, hvala nebesima, ništa se ružno ne dogodi, petarde i vatromet upereni protiv čudovišta Nian utihnu i long nastavi sa svojim obilaskom, poslije dolazi ples lavova i Yuen Chija, ljudi plješću, jedu i kupuju, bijelci se cjenkaju govoreći kao Kinezi, napraviti meni nižu cijenu, Kinezi im se osmjehuju, a to prevedeno znači Min-Ga. Oko četiri ulazim s Yintai i Sushijem u Tajvansko društvo i gledamo plesni spektakl, ondje susretnemo Ludovicu Squirm, ona je popularizirala kineski horoskop u Argentini. Čini se da je bila među prvima koja ga je križala s mitologijom Maja, kaže da je ovo godina za ljubav, djecu i putovanja, momak koji je uz nju pokušava mi objasniti kako funkcionira binarni kalendar, ali ne uspijeva, možda zato što je pijan, ali vjerojatnije zato što u tom kalendaru nema logike. Vraćamo se doma nakon dvanaest, u krevetu razmišljam kako ima još petnaest dana slavlja i kako bih ih rado proveo s Litom i Chenom, onda razmišljam o Liju, prije nekoliko dana uhitili su ga u El Palomaru s ruksakom punim Molotovljevih koktela, možda se pripremao za treći svjetski rat koji je sam najavio, kažu da je danima spavao na ulici pokriven novinama, ljudi su mu davali hranu koliko je suosjećanja budio u njima, jadni Li, sad sigurno više nikad neće izaći iz zatvora. ”Biti lud, tvoj učitelj”, rugala se svojevremeno Yintai. ”On kaže da bombe nisu bile njegove”, branio sam ga ja.
”I dalje vjerovati? Ne mogu vjerovati. Ti biti praznovjerniji od Kineza.” ”Ne kažem da mu vjerujem, kažem da moramo čekati suđenje kako bismo ga osudili.” ”Tvoj problem politička korektnost. Ne usuđuješ se reći da je usrani Kinez i da ga trebati poslati u Kinu da ga objese.” ”Zavređuje suđenje kao bilo koji drugi građanin.” ”Dobro, ali za svaki slučaj ti ne ići da te opet ne otme.” Yintai ponovno polegne malenoga, zavuče se u krevet i zagrli me, onda prestanem razmišljati o Liju i mislim na sve što je morao učiniti Veliki Kompjutor kako bih ja upoznao ovu svoju obitelj, ona je morala pobjeći iz Kine i naći utočište u kući Lijevih prijatelja, ja sam morao biti svjedok kad su ga uhitili, morao me oteti nakon suđenja, vraćajući sve unatrag, osjećam zapanjenost, ali i malo ljutnje, nije mi jasno da je potrebno toliko slučajnosti da čovjek nađe sreću. ”Je li ti kad palo na pamet da se nas dvoje nikad nismo trebali sresti?” ”Dui. Previše sreće, bojim se da mi okrasti nekoga i da on našom krivnjom patiti.” ”Ali da sretneš toga nekog, vratila bi mu sreću?” ”Meio.” ”Taj netko može biti bilo tko od nas u budućnosti.” ”Baš me briga.” ”I mene, zapravo. Sretna Nova godina, ljubavi.” za balkandownload.org Thalia
Ariel Magnus rođen je 1975. u Buenos Airesu. Studirao je u Njemačkoj te pisao za različite medije u Latinskoj Americi i njemačke novine Taz u Berlinu. Živi i radi kao autor i književni prevoditelj u Buenos Airesu. Dosada je objavio pet knjiga. Godine 2007. nagrađen je međunarodnom nagradom za književnost Premio La otra Orilla za roman Kinez na biciklu, koji je preveden na brojne jezike.
1 Dotepenci. (op. prev.) 2 Radnici u kemijskoj čistionici. (op. prev.)