101 51 Obično se kaže da je sir zapravo odraslo mleko, sveže mleko preobraženo vremenom. Ako je tako, šta je dečačka pita? Senilno jelo koje su godine ogorčile? Pravi se od starog plavog sira koji je dovoljno sazrevao – zanemarivan – da se stvrdne i usija kao konjsko kopito. Taj sir se teško seče, suviše je čvornovat. Možete samo da odvalite komad i izrežete ga na tvrde trake, na đavolove odsečene nokte. Nije jestiv dok ga ne ispečete sa suvim grožđem, suvim šljivama i dobro odležalom divljači – šumske koke su najbolje – u kvasnom testu. Stari sir, staro voće, stari kvasac, staro meso. Sve lešine. Pravi novogodišnji obrok za dušu umiruće stare godine. Ako imate pomorandžu koja se stvrdnula i pretvorila u pergament, iscedite ono malo preostalog kiselog soka u pitu. Onda pojedite staru godinu krotkim viljuškama, s prastarim prijateljima. Osetićete ukus onih nečasnih odluka koje ostavljaju svoj smrdljivi trag kroz kuću, onih lukavstava koja podsećaju na stari sir, na kiselo testo, na zbrčkane šljive i grožđe, na natrulo meso. Sutra je nova godina. Sveže mleko.
102 52 Naš mali grad odvajkada je izuzetno milosrdan. Samo za poslednjih šest meseci dobrovoljnim prilozima građana obnovljen je krov srednjovekovne kapele, zasađen je vrt za slepe i prikupljeno je dovoljno novca za kupovinu turističkog autobusa koji će koristiti gradske škole. Obezbedili smo praznične obroke za petnaestoro penzionera i stalno organizujemo besplatne posete zoološkom vrtu. Park je pomalo pretrpan klupama od kedrovine i cvetnim stablima koja su darovali ožalošćeni u znak sećanja na svoje roditelje ili decu. Leti na uličnim svetkovinama prikupljamo novac za hrome, gladne i osirotele koji hramlju, gladuju i tuguju u mestima čija imena ne umemo ni da izgovorimo. Umetnički muzej u kolibi među borovima na brdu kupio je jednog malog Matisa zahvaljujući naporima naših građana. Zato nije čudo što je trima izbegličkim porodicama koje su jedne noći ostavljene u pristaništu kao vlažan tovar Udruženje za pomoć siromašnima smesta ponudilo privremeni smeštaj u zgradi iza luke. A neko je (ona ne želi da je imenujemo) organizovao „kola“. Drugim rečima, otvorena prikolica koju je privatna škola koristila za izlete u brda okićena je svetlima i stariji učenici su je vukli imućnijim ulicama da prikupljaju hranu za nove goste. Da bi započela prikupljanje, dama koja želi da ostane anonimna otišla je u svoju ostavu i uzela veliku i gotovo punu teglu mešane salate. Njen muž, dugogodišnja žrtva gorušice i vlasnik škole, više nije smeo da jede turšiju – dama se već umorila od upozoravanja. Obrisala je krpom unutrašnjost ruba tegle, pokrila probušeni poklopac komadom zelenog muslina, pričvrstila ga gumicom i stavila svoj poklon u kola. Vaspitač u internatu, razveden već osamnaest meseci, izašao je iz stana i oslobodio se poslednjih ostataka egzotičnih čajeva svoje bivše žene. U prvoj kući do koje su đaci stigli dali su im nekoliko limenki kompota u gustom sirupu. „Drago mi je što mogu da pomognem“, rekla je domaćica. Ugojila se jedan kilogram i upravo tog jutra je odlučila da smanji unos šećera. U sledećoj kući dobili su veliku kutiju neomiljenih ovsenih pahuljica, jedva dodirnutu. U sledećoj su im dali celofansko pakovanje testenine raznih oblika,
103 otvrdnule i izbledele tokom meseci otkako je kupljena. Stanari sledeće kuće dali su im crveni najlonski džak luka s debelom ljuskom i kovrdžama uvelih žutih klica. Dobili su i bocu vina iz okoline (koje niko iz okoline ne pije) i najzad (u poslednjoj kući u ulici), kolač sa smokvama koji je, u dobroj nameri ali bez trunke veštine, umesila kći naše darodavke na času domaćinstva dandva ranije. „Jedan smo već pojeli za ručak“, objasnila je njena majka, „i bio je izvrstan.“ Druga ulica brzo je darivala zarđale konzerve, kutije čudnog mirisa prestare za upotrebu, izvetrelu limunadu, tri kutije gotovih jela za starije (nepotrebne jer je tetka nedavno umrla), sušene mahune sjajne i tvrde kao porcelan, jogurt kom je odavno istekao rok upotrebe, neiskorišćene sastojke preambiciozno zamišljenog jela, neželjene poklone, uvezene proizvode bez prevoda na nalepnicama, namirnice kupljene na brzinu ili greškom. Tako je bilo iz ulice u ulicu, sve dok kola nisu škripala pod našim čovekoljubljem i postala najčudnija kolica za kupovinu na svetu. Evo fotografije. Učenici stoje postrojeni iza kola. Troje malih beskućnika pozira s hranom za mesec dana. Vlasnik škole rukuje se sa široko nasmešenim izbeglicom. U potpisu stoji da je grad darovao dvesta kilograma hrane „unesrećenim gostima“. A u to nisu uračunati svi rešeni problemi, sve najzad pospremljene ostave, zadovoljne kćeri, smirene gorušice, održane dijete, najzad okončani razvodi i greške iz prošlosti prerušene u poklone.
104 53 Šta ima za večeru? Svinjski sir. Uvek isti odgovor. A šta ima slatko? Kamenje i žirevi s maslacem. A šta ćemo piti? Pileće mleko. Šta ima za doručak, ako ostanemo predugo i ne otrčimo uplakani majci? Kajgana od kozjih jaja na dvopeku. Nikada nisu morali dvaput da nas zovu da jedemo. Ali moja baka bi nas uvek razočarala gulašom, pečenjem i pitom od jabuka. Nimalo dramatičnom hranom, kojoj smo mogli verovati. Jelima koja su nam davali i kod kuće. Obrocima kakve su nam spremali u školi. Pa ipak, živeli smo u nadi. Gledali smo iz njene sobe u prizemlju, tih uvek kišnih dana koje smo provodili na farmi, kako njih dvoje rade između štala. Uskoro bi se baka vratila, sva pokisla, s kotaricama i korpama punim hrane. Kroz taj prozor, okna stanjenog vetrom, ukrašenog okvira s kog se Ijuštila boja, gledali smo kako se pilići i svinje otimaju za otpatke iz kuhinje. Gledali smo ogromne hrastove kako ni za pedalj ne popuštaju pred vetrom. Videli smo niz privezanih koza kako grickaju lišće sa hrpe. Kako bi lako njihovi đavolji papci porazbijali jaja. Strmo polje iza kuće prošarano je žućkastim kamenjem koje je iskopao plug. A na brdu iza brda, na najdaljem polju, dedine ovce kao da lebde na vetru. A čime ćemo se gostiti na Božić? Uvek isti odgovor. Ovčijim krilima.
105 54 Đavo sa svojom vrećom od slame noću luta livadama i šumama iza grada. Ide tamo, kažu nam, da posadi pečurke koje je odgajio u paklu, gde nema svetlosti da im podari zelenu boju, tako da skupljači koji dolaze u zoru uprkos seoskoj mudrosti mogu da zadovolje svoju glad prema bljuvarama i pupavkama, prema gljivama koje mirišu na mrtvo meso i nemaju nikakav ukus kad se pripreme. Đavo ih hrani razočaranjima, ružnim snovima, groznicama, rđavim varenjem, strahom. Pušta ih da doručkuju njegovu pakost. Đavola gljiva viđaju s vremena na vreme. Ljubavni parovi koji potraže samoću u gustom grmlju ponekad čuju kako mu grančice krčkaju pod nogama ili ga osete kako se prikrada njihovim kolima kao podrugljivi voajer u nadi da će im prekinuti zagrljaje. Lutalice u potrazi za tajnama i bogovima iza ponoći kad se svi barovi zatvore pričaju da im se primiče tako blizu da ih omami svojim dahom. Pokazuje se on i deci. Ona istrče iz šuma i polja praznih kotarica, ostavivši bicikle, s đavolom za petama. Oni dovoljno lakomisleni da zastanu i zure pričaju kasnije da nespretno korača unazad. Zaudara na štenaru, kuvana jaja, spaljenu dlaku i znoj, kažu oni. Ne mogu da ga uhvate. Neće da govori niti da kaže kako se zove. Iskrade se, obavijen neprobojnim mrakom. Najpre im ipak pruži otvorenu vreću da vide i onjuše puhare bez korena, lisičarke, medenke, ludare, vrganje, gnojištarke, borovinke, smrčke, mastiljare koje će on te noći gurnuti u zemlju kao neke neubedljive baštenske ukrase. Ponekad mu vide samo povijena leđa i gledaju kako izvlači bele šake iz vreće. I ja sam sreo đavola u šumi. I ja sam video pečurke kako u njegovoj vreći drhture poput komada rasporene utrobe, te puslice od ljudskog tkiva, te gušterače što mirišu na posteljicu i trulež. Iskreno rečeno, te gljive me zbunuju. Jeo sam ih u svim mogućim oblicima, probao sam one najbolje, ali uvek su mi bile dosadne. Čim se izvade iz zemlje, postaju dosadne. Čim ih stavim u usta, razočaraju me. Oduvek sam smatrao da su pečurke skupe i besmislene. Ako ih je zaista posadio đavo, onda se šegačio s nama.
106 Zato sam bio vrlo radoznao kad su nam se putevi ukrstili. Pustio me je da ga sledim jer on se nas ne plaši. Okrenuo mi je leđa bez ikakve brige. Gledao sam njegove lakrdije u noći. Posmatrao sam njegove bele šake i njegovu vreću i, mogu vam reći, opet vas je obmanuo. Đavo ne prazni svoju vreću, nego je puni. On ne sadi. On bere, on bere, on bere. Zato su mu leđa povijena. Pečurke on sam hoće. Misli da su predobre za nas. Smatra da mi ne cenimo dovoljno njihove otrove i oštre mirise, njihovu bogohulnost. Suviše smo glupi i krotki za čaroliju i meso. On po mraku luta šumama i livadama da bi se zasitio. Pečurke koje ostavlja nama su bezukusne.
107 55 To je prosečan restoran. Svake nedelje zauzimamo mesta da poručimo omlet i gledamo kako glavni kuvar služi naše dagnje posetiocima. To je postala glavna gradska zabava vikendom. Nemamo šta drugo da radimo – osim da idemo u crkvu ili na izlet petnaestak kilometara uz obalu, daleko od porodice i prijatelja. Prošlog leta (pričao je glavni kuvar) u grad je u prolazu svratio važan političar. Žena s njim svakako mu nije bila supruga. Seli su u restoran do prozora s kog se iskosa videla luka. Poručio joj je naša domaća jela („Ja uvek jedem nešto iz mesta u kom se nalazim“, rekao je. „Tako dobijem najjednostavniju i najsvežiju hranu.“ I najjeftiniju.) Za predjelo su uzeli patlidžan u konjaku – mastan, hladan, sladostrastan – a zatim svinjski gulaš i bocu seljačkog vina s brda, koje niko iz našeg kraja ne pije. Lako je pogoditi kakve su mu namere bile s njom – alkohol, afrodizijaci, njegova ruka pružena preko stola da joj pomiluje nalakirane nokte, razmetljivo. Možda neka trunka stare ljubomore šefa kuhinje može da objasni ono što se dalje događalo. Političar je samo želeo da zadivi svoje goste i da ga niko ne prevari s hranom. Imao je pravo. Vino nije dovoljno rashlađeno, požalio se. Hleb (poslužen u žutoj pletenoj plastičnoj korpi, po kojima je restoran i dobio ime) „nije današnji“. Patlidžan je bio gorak. Zar ga kuvari nisu posolili i ocedili pre nego što su ga spremili? Da li u kuhinji radi komičar ili kuvar? Tadašnji konobar (student koji je odavno otišao na sever i odveo jednu od najlepših devojaka iz grada) vratio je vino i patlidžan u kuhinju. „Čuo sam!“, rekao mu je šef kuhinje. „Prenesi im moje izvinjenje i kaži da će dobiti dva tuceta dagnji na račun kuće.“ O, naravno, svi znaju da naše dagnje mogu biti opasne, naročito u to doba godine. Leti su plima i oseka preslabe da očiste naslage iz slivnika s obale. Mrtve školjke raspadaju se brže po toplom vremenu. Da li je dakle bila puka nesrećna slučajnost što su gotovo sve dagnje poslužene u besplatnom jelu bile opasne?
108 Ovo što sledi čisto je nagađanje. Niko ne zna pouzdano kako su ljubavnici proveli popodne. Moguće je, naravno, da su imali utrobu od čelika i da su prosejani otrovi iz naših nužnika prošli kroz njih bez posledica. Ali, šta je tu zabavno? Više nam se dopada priča glavnog kuvara u kojoj su se (a sam bog zna kako je kuvar to znao) političar i njegova gošća jedva dokopali hotela na obali kad ih je sustigla pravda. Ostalim gostima i strpljivom recepcioneru možda se činilo da političar i njegova pratilja žele što pre da stignu u sobu iz čiste pohote. Ali, ne, suviše su se savijali u struku i bili obuzeti svako sam sobom da bi ličili na prave ljubavnike. I, ne, njegove ruke tresle su se gurajući ključ u bravu zato što ih je ometalo nešto mnogo jače – i dugotrajnije – nego što je požuda. Kad su najzad ušli u sobu i ostali sami, trkali su se do umivaonika i šolje, ona zadižući suknju, on spuštajući pantalone, ali ne iz razloga koje su planirali. Političar je uistinu imao pravo kad je ono pitao; šef kuhinje bio je više komičar nego kuvar. Njegove priče bile su bolje od njegovih jela. Pripremao je odličan sufle od laži. Od jaja je pripremao rđav sufle. I tako, iako smo se u Žutoj korpi usuđivali da poručimo samo omlet ili ribu sa žara, nikada nam nije dosadilo da slušamo njegove priče o osveti ili da čujemo kako na aparatu za espreso oponaša zvuke koje su minirani stomaci svakako proizvodili kad su ih odmetnute dagnje poslale trkom u hotelsku sobu onog letnjeg popodneva. Ne smeta nam što se ponavlja, ni što uvek opisuje boju kože nesrećnih gostiju prinoseći limetu svetlu, ni to što menja – poboljšava – neke pojedinosti svaki put kad priča priču. Da li je, prema tome, da bi ugodio sebi ili da bi nas zadržao pod svojim uticajem (i u svom restoranu) kuvar objavio da će se od ove sezone dagnje „kao znak izvinjenja“ redovnije služiti u Žutoj korpi? Rekao je da ume da odredi koje će dagnje izazvati nevolje. Bezbedne dagnje smesta se zatvore kad pokuša da ih otvori viljuškom, a mrtve ne. Onima koje treba izbegavati ljušture se otvore pre nego što se stave na štednjak, a one druge se ne otvaraju pred pričesti od maslaca s belim lukom i peršunom kad se (prema njegovom receptu) ispeku u vrelom pepelu. Sve te škodljive školjke čuvaju se za kuvarove odabrane goste. Možda nas je samo zadirkivao, ali mi ipak moramo – želimo – da gutamo svaku njegovu reč. Deluju tako bezazleno, te modrocrne kastanjete s utrobom obloženom sedefom i debelim sivim zrnima mesa. No, naterale su ove godine jednog američkog bankara da uneredi pantalone i prednje sedište svog automobila. Spakovale su svoj tamni tovar bakterija u prtljag najmanje tri penzionerke s kruzera koji svake godine pristaje u našu luku. Brodski lekar samo što nije pozvao helikopter da evakuiše jednu od njih. Šefovo izvinjenje donelo je
109 znojenje, povraćanje i drhtavicu, grčeve i proliv jednom usamljenom gostu iz Milana, dvojici nemačkih momaka, petočlanoj porodici s bučnom decom, diplomcu Prinstona, svešteniku, vlasnici malog butika u Francuskoj, bračnom paru koji namerava da se razvede, nekolicini državnih rukovodilaca i (prema tvrdnjama šefa kuhinje) gastronomskom izveštaču Njujork tajmsa. Kao da su svi ti tuđini kod nas zatrudneli. Otišli su noseći naš dosadni osvetoljubivi grad u stomaku, a onda su ponovo rađali naše dagnje niz obalu. I tako, dok svake nedelje u vreme ručka prinosimo ustima viljuške s omletom, molimo se da naiđu neke mutivode. Molimo se da šefa kuhinje uvredi neki putnik u prolazu, da se požali i da mu se šef izvini i izgovori one reči od kojih zastaje dah: „Nadam se da ćete prihvatiti tanjir dagnji na račun kuće.“ Ne volimo otvoreno da zurimo, naravno, ali ne možemo a da ponekad ne pogledamo krajičkom oka. Želimo da vidimo kako se prazne ljušture gomilaju. Eto, tako u ovom prosečnom restoranu svi stolovi mogu da budu zauzeti. Najbolje se ipak dešava na ulici, kada vozač prevelikog automobila, čovek s naglaskom koji nam se ne dopada ili jednostavno neko ko deluje previše srećno pita: „Gde ovde može pristojno da se jede?“ Naša je dužnost i radost da odgovorimo: „U Žutoj korpi. Gore iznad luke. Dagnje su odlične, kako čujem. Prijatno.“ Neočekivana prilika. Surovi smo, naravno. Naši postupci su neoprostivi. Zašto bismo ih kažnjavali samo zato što su iz drugog mesta, što žive bolje od nas ili jer su na odmoru? Zadovoljstvo koje doživljavamo zamišljajući kako će provesti popodne nije nikakvo opravdanje. Znamo da je naš smeh zlurad – ali sigurno u njemu ima i neke pravde. Čini nam se da ovim bacamo veliki kamen na suviše savršenu površinu mora da ga namreškamo u otpor talasima.
110 56 U to vreme svi su, i bogati i siromašni, imali kamen za supu. Ja sam pronašao naš na pola sata vožnje biciklom iz grada, tamo gde je pre izgradnje teretne luke nekada bila Plaža polumeseca. Morao sam da smočim cipele i nogavice da bih ga izvadio iz dubine. Privukao mi je pogled među milionima sivobelih granitnih kamenova; isticao se jer je bio opasan crnom trakom kao da je bio slomljen pa zalepljen katranom. Bio je to svetlucav i dramatičan dragulj, još mokar pod jakim suncem, i savršeno je ležao na mom malom dlanu. Manje je svetlucao kada sam ga posle podne doneo kući. Granit se osušio i izgubio sjaj. Pola sata vožnje od obale bilo je dovoljno da moj kamen liši svetlosti. Ipak sam ga pripremio za majčinu kuhinju, pun nade. Kamen mora najpre da se otkuva i oslobodi okeana, inače bi svaka supa imala ukus ribe. Moja majka stavljala je taj kamen u sve supe koje je kuvala. Bez kamena dobra supa ne može da se zgotovi, govorila je. Ukusi se neće pomešati. Supa će zagoreti ili će se zalepiti za dno lonca. Sastojci će se prevrtati i iskipeti na toploti. Supa bez kamena nema dušu, kao breskva ili šljiva bez koštice. No, uz pomoć kamena, tvrdila je moja majka, može da spravi dobru supu samo od vode sa slavine. Bez bujona, bez mesa, bez povrća. Možda granit ima nekakav svoj ukus. Moraćemo da probamo jednog dana. Možda čuva ukuse i uspomenu na sve što je ikada bilo s njim u loncu. Kad god je kuvala supu, a ja sam bio kod kuće, majka me je puštala da stavim komad granita u lonac pre nego što uključi plin. A kad se supa skuva, moj zadatak je bio da uzmem cediljku i izvadim kamen. Svaki put bi me zadivili njegov prolazni miris i sjaj i boja obale koje je nakratko poprimao. Sada držim porodični kamen za supu na prozorskom simsu u svom stanu. Godinama nisam kuvao s njim. Ko još danas kuva supu? Ima toliko gotovih supa u samouslugama. Ponekad nosim kamen u džepu kad putujem, kao granitnu amajliju koja će sprečiti avion da se sruši, ali inače ga jedva primećujem. Samo povremeno, kad se setim doma, stavim kamen za supu pod tekuću vodu da prizovem mirise i boje, plažu, more koje bleska na suncu,
111 silicijumske dragulje, dečaka koji je zagazio u plimu i vadi iz mora ukuse za majčinih hiljadu supa.
112 57 Starčev dah bio je vlažan i zemljav. Imao je gomoljaste izrasline u utrobi. Doktor Gregor mogao je da ih napipa dlanom. Bile su skrobaste i tvrde kao šargarepe. „Ima tu malo upale“, rekao je. „Nema razloga za brigu. Treba samo da se odmarate.“ Zašto bi uznemirio čoveka od osamdeset dve godine iskrenom dijagnozom, bolnicom, operacijama? Ionako će umreti za mesec dana. „Imate li bolove?“ Starac je odmahnuo glavom. Lekar mu je prepisao toplo maslinovo ulje „za lakše pražnjenje creva“. Starac nije umro za mesec dana. Poživeo je još deset meseci, a onda je ponovo došao na kliniku dr Gregora. Bilo je sušno proleće. Starac je bio čvrst i žilav kao da je upola mlađi. Zbilja, delovao je nešto mlađe nego pre, iako je sada imao osamdeset tri godine. „Imate li bolove?“, upitao ga je lekar ponovo. „Pomalo. Povremeno.“ Kad se sagne da zaveže pertle, objasnio je, ili da oplevi baštu, tvrdi čvorovi u stomaku tiskaju mu se uz pojas pantalona. To je neprijatno. Koji osamdesettrogodišnjak može da zaveže obuću bez malo bola? „Mislim da je bolje da to pogledam“, rekao je lekar. Pomogao je starcu da legne na sto i okrene se na bok, licem prema zidu. Zatim je navukao rukavice za jednokratnu upotrebu namazane uljem. „Podignite kolena na grudi. Ovo neće dugo trajati. Mislite na nešto lepo.“ Starac je potražio u glavi nešto lepo. Setio se najpre svoje skromne bašte u gradu: sićušnog četvrtastog travnjaka, živice od zimzelena, javora u saksiji u zatvorenom dvorištu. No, uskoro je mislio na veći komad zemlje koji je posedovao kad je bio mlađi, na drveće, na popločane staze, na uporni čkalj, na tvrdo tlo, na povrće koje je brao leti nedeljom i nosio kući u korpi. Lekar nije morao da prodre mnogo dublje od sfinktera da bi napipao drvenaste izrasline u crevima svog pacijenta. Možda su to nekakvi mnogokraki polipi, a ne niz tumora. Možda su dobroćudni. Očigledno ne izazivaju nikakav bol osim kad se starac sagne da dodirne nožne prste. Doktor Gregor gurnuo je kažiprst u najnižu izraslinu. Činilo mu se da nije pričvršćena ni za šta, nego da se slobodno kreće. Oblik joj je bio neobičan. Nije bila simetrična ni levkasta,
113 nego složena, s pipcima i udubljenjima kao gipsani odlivak rupe neke bube u zemlji. „Jeste li skoro pogledali svoju stolicu? Jeste li videli nešto neobično? Krv možda?“ Starac je odmahnuo glavom. Zašto bi gledao svoju stolicu? Lekar nije bio ni sentimentalan ni sramežljiv. Uspeo je da oslobodi i izvadi nekoliko manjih „polipa“. Stavio je jedan u posudu za uzorke, poklopio je i na nalepnici napisao datum i uputstvo za laboratoriju. Drugi je stavio u sterilnu kesu s malo destilovane vode. Bio je zbunjen, ali lekari su često zbunjeni. Neka laboratorija utvrdi šta je ovo. Prebacio je starcu ruku preko ramena i ispratio ga do vrata. „Toplo maslinovo ulje“, rekao je. Laboratorijama je ponekad potrebno mesec dana da analiziraju i obrade uzorke. Doktor Gregor nije smatrao da je stvar dovoljno hitna da zatraži izveštaj telefonom. Starac je bio vrlo krepak za svoje godine. Šta je mesec dana za njega? Dobiće odgovore na vreme. No, starac je umro tri nedelje posle ovog poslednjeg pregleda, od iznenadnog i nenajavljenog moždanog udara, brzo i bez patnje. Sused je jednog jutra pozvao lekara i odveo ga do tela. Pacijent je očigledno preminuo prethodne večeri. Stajao je u svojoj maloj bašti držeći crevo. Trava i žbunovi su se zeleneli uprkos dugotrajnoj suši. Voda je tekla cele noći. Starac je ležao na leđima u plitkoj lokvi. Bežeći od poplave, puževi su mu se popeli na košulju i pantalone. Lekar je osetio miris – vlažan i zemljav, kakav je bio starčev dah. Bio je to miris zelenila. Dakle, to je to. Starac je doživeo pristojne godine i zadesila ga je pristojna smrt. Laboratorije su poslale nalaze i račune. Starčev uzorak opisan je kao „neinvazivan“, „dobroćudan“ i „potpuno sačinjen od povrća: voda 83%, albuminoidi 2%, kaučuk 9,1%, šećer 4,2%, inulin 1,1%“. Doktor Gregor uzeo je „polip“ koji je držao na svetlu u sterilnoj kesi. Činilo se da je nabrekao. Unutrašnjost kese bila je srebrnasta od kondenzacije. Račun za laboratoriju platio je čekom. Gubitak vremena i novca. Više nije mogao da prebaci troškove na pacijenta. Stavio je nabrekli polip na prozorski sims. Nije želeo da se rastane od njega, ne sada kad je starac mrtav. Podstaknuto toplotom, svetlošću i destilovanom vodom, povrće je izbacilo dva sićušna žuta roga. Nabori su mu se izgladili. Pipci i udubljenja kao da su pupeli u nekakvom pubertetu. Jedan rog je poprimio ružičastu boju, porastao i ispravio se. Starčev polip izbacio je izdanak. Lekar ga je stavio u staklenu posudu, a na dno je složio vlažni toaletni papir. Zalivao ga je svaki dan. Dubrio ga je. Uskoro su nikla tri zelena izdanka i još dva roga. Korenje tanušno kao pamučna vlakna uhvatilo se za vlažni papir. Morao je da skine biljnu vaš sa stabljike.
114 Pacijentkinja koju je dr Gregor zamolio da se nasloni na sims kako bi joj pregledao povređeni pršljen prepoznala je izraslinu kao gomoljiku. Znači, nije tumor? „Ja ove nisam nikada gajila“, rekla je. „To je đumbir, zar ne? Ili jerusalimska artičoka? Kakvog je ukusa? Kako mirise? Lekar je prineo posudu nosu. Opet starčev dah. „Moraćete to da presadite u saksiju“, rekla je bolesnica. „Ovako neće preživeti.“ Lekar je poslao bolničarku u prodavnicu da kupi saksiju i malo komposta. Gurnuo je polip u zemlju oštetivši samo dva-tri izdanka. Saksiju je stavio ispred vrata ordinacije. Njegovi pacijenti gasili su opuške u saksiji i pljuvali u zemlju. Polipu je bronhitis prijao. Izbacio je tri čvrste stabljike pune teškog lišća, a u leto i tri neupadljiva žuta cveta u visini ramena. Mile stare dame koje su dolazile po lekove nisu morale da se saginju kako bi omirisale cvetove. Žute latice bile su pune buba. Dijagnozu pokojnog pacijenta potvrdio je jedan od mnogih baštovana na spisku dr Gregora: to je jerusalimska artičoka – ili kanadski krompir, kako se izrazio drugi čovek – a ne đumbir. U septembru su se tri stabljike i njihovo lišće osušili i uvenuli. Polomili su se i saksija je postala pepeljara i ništa više. U novembru je dr Gregor našao vremena da iznese saksiju u dvorište iza ordinacije. Istresao je zemlju u plastičnu kesu. Nameravao je da opere saksiju i u nju posadi bosiljak ili zdravac. Nešto šareno ili zimzeleno za stepenište. U zemlji se starčev polip razmnožio u desetak grozdova – bilo je tu najmanje kilogram skrobastih grudvi. Lekar ih je povadio i vratio u praznu saksiju. Mirisali su na čađ. „Više truda nego koristi“, primetila je njegova bolničarka. „Osim u supi!“ Te večeri odneo je plodove u svoj stan. Nije ih oljuštio. Bili su suviše nezgrapnog oblika. Polovinu je oprao četkom pod mlazom tople vode. Gratinirao ih je s kriškama slanine. Brat i snaha došli su mu na večeru. Jerusalimske artičoke, objasnio im je, dobio je na poklon od jednog pacijenta. „On ih odgaja.“ Bile su bezukusne i brašnjave. Snaha je rekla da bi im dobro došlo malo korijandera, na primer, ili soli. Doktor Gregor voleo je i brata i njegovu ženu, ali ona mu je suviše rado davala savete o tome kako da poboljša svoj život, svoj posao, svoj stan, svoje kuvanje. Više soli. Malo boje. Kućna pomoćnica. Odeća malo življih boja. Letovanje. Supruga. „Zašto se ne skrasiš?“ Ili: „Nađi sebi ženu. Ona tvoja bolničarka je sasvim fino stvorenje.“ Lekar je ispratio brata i snahu do vrata. Dao im je pola kilograma neopranih sirovih artičoka da ih zasade u kuhinjskoj bašti.
115 Njegovi gosti bili su malo naduti od jela. Dah im je bio vlažan i zemljav. „Dobre su, ali se teško vare“, rekao je njegov brat. „Imate li bolove?“, upitao je dr Gregor. „Uzimajte toplo maslinovo ulje, olakšaće vam pražnjenje creva.“ Zapitao se da li je trebalo da im kaže više o artičokama, o tome koliko su prirodne i dobroćudne, o tome kako prkose smrti. Lekarov brat posadio je gomoljike u rov u tvrdoj zemlji, među uporni čkalj u dnu bašte. Posuo ih je krečom i kompostom. U leto su izbacile žute cvetove, a u jesen je dobio kilograme novih gomoljika. Nedeljom ih je vadio i nosio korpe skrobastih plodova u kuću. Od njih se kuvala savršena supa za ponedeljak, koja ih je preko zime grejala i čuvala im krepkost.
116 58 Potrebni su vam himnal, šerpa srednje veličine, kokošje jaje, malo hleba, malo soli, nož, kašika i kuhinja u kojoj nema nikoga drugog. Stavite jaje u vodu na srednje jaku vatru. Odmah potražite Trideset sedmu himnu, božji način za merenje kuvanja jaja, a kad voda prokipi, počnite da pevate. Ne suviše žustro. Moderato do samog kraja. Pevajte sva tri stiha i horske pripeve. Himna je podešena da odgovara jajetu. Pravite buku koliko god želite. Izvikujte reči: „Na toj steni naša crkva se diže / kroz nju se u Obećanu zemlju stiže.“ I ono poslednje „amin“, naravno, dva tiha sloga bez melodije. Amin je trenutak u kom se žumance, ljuska i belance odvajaju. Sada izvadite kašikom iz šerpe aminovano jaje i odsecite mu vrh nožem. Videćete da je skuvano tačno po vašem ukusu, belance čvrsto, žumance i dalje jarko i tečno, i da se oseća miris pakla i sumpora – baš kao što želite svaki put kad pevate himne.
117 59 Uskrs. Seoski običaj koji su poštovali svi – čak i oni koji ne idu u crkvu – bio je da se po kamenu prospe šaka brašna kao žrtva. Očekivalo se da će brašno nestati za sat. Odneće ga pacovi i ptice. Ili možda vetar ili kiša. Mi smo imali zalutali kamen pored kapije voćnjaka. Bio je to kamen lutalica, nije bio iz našeg kraja – naši kamenovi su srebrnastosivi – ali ko god da ga je doneo, doneo ga je pre više od osamdeset godina. Moja baka sećala ga se iz mladosti. Redala je lutke po tom kamenu da je gledaju kako čita ispružena na travi. Lutke su bile njeni čuvari. Boja kamena, govorila je, ličila je na tkaninu – na svetloljubičasti somot. Imala je takvu haljinu i sašila je iste haljine i lutkama. Taj pljosnati kamen bio je, naravno, savršeno mesto za našu žrtvu, za nekoliko grama belog brašna na toni krvavocrvenog kamena. Samo zbog toga što je vreme bilo lepo, a ja izuzetno neraspoložen, provodio sam tog Uskrsa mnogo vremena napolju, inače ne bih video ono što se dogodilo pod krošnjama voćki. Moram vam reći šta sam video rođenim očima, nešto što prkosi nauci i zdravom razumu, da bih ubedio sebe, ne vas, da ponekad sasvim jednostavne stvari kao što su brašno, sunčeva svetlost, kamen, mogu da prekrše pravila. Znao sam da u blizini ima pacov. Uvek ih ima u voćnjacima. Čuo sam neprestano nervozno trčkaranje glodarskih nogu. Po stablima su se gnezdile ptice, kojima bi brašno bilo lak plen. No, možda zbog toga što sam sedeo na travi metar od kamena i zadubljen u muziku iz vokmena i dve-tri umirujuće čaše piva, životinje su se tog prvog dana držale podalje. Kad sam tog popodneva ustao da se vratim u kuću mojih roditelja, osvežen i umiren dremežom, zapazio sam da je brašno nedirnuto. Štaviše, učinilo mi se da mu se zapremina povećala, kao da je iz vazduha ili sunca izvuklo osnažujuće tračke toplote i vlage. Ne znam šta me je navelo da okrenem svoju praznu čašu i spustim je na brašno. Ne bih rekao da sam želeo da zaštitim brašno od rose niti da uskratim lako dostupni obrok pticama i pacovima. Ne mogu da tvrdim da sam
118 predosećao šta bi moglo da se dogodi preko noći. Samo sam bio radoznao da vidim koliko će naša žrtva potrajati ako je zaštitim. Kada sam sutradan došao ponovo, i dalje nisam bio siguran da li se količina brašna zaista povećala kao što mi se činilo. Zapremina jeste, naravno. Žrtva je porasla za centimetar. To se lako moglo videti. Nadošlo brašno tiskalo se uz stakleni zid. A kad sam podigao čašu, ono ispod bilo je gumasto kao testo, i okruglo. Moglo bi se reći da je najviše podsećalo na hostiju. Tog drugog dana, ohrabreni neobično toplim vremenom, oboje smo se sunčali – i brašno i ja. Kad god sam pogledao, činilo mi se da je testo naraslo još malo. Do ručka je svakako odebljalo i nadošlo. Do predvečerja, kad su se senke krova i dimnjaka razvukle po hladnjikavoj travi, hostija je postala lopta testa. Brašno je sigurno privuklo leteće čestice kvasca, pomislio sam. Drugog objašnjenja nema. Uzeo sam iz ostave majčin stakleni poklopac za salatu i stavio ga preko ljubičastog kamena da pokrijem loptu testa i zaštitim je od životinja. Stavio sam u testo prstohvat kuhinjske soli kao nekakav blagoslov. Kao molbu za sreću. Kao molitvu za kraj surovih poremećaja mog porodičnog života. Moji roditelji došetali su u baštu, ruku pod ruku, i smejali su se meni, mom prstohvatu soli, znacima moje jednostavne vere. Popio sam previše piva, rekli su. Suviše san napet, suviše maštovit, suviše uznemiren. Viđali su pečurke koje za pola sata izrastu veće od mog testa. Nema tu ničega uzbudljivog. „Priroda je čudnija nego što misliš. Sve raste.“ Te noći, naravno, usnio sam vrlo neobičan san. Ko ne bi sanjao tako nešto na mom mestu? Brak mi se raspadao a ja sam, izbeglica iz rođene kuće, primoran da spavam u istoj sobi u kojoj sam spavao kad sam bio mali. Ko ne bi nešto sanjao? Zemlja je u mom snu bila sva ispucala. Bio je to najtopliji dan, suptropski. Šešir je bio neophodan. Išao sam prema baštenskoj kapiji, pun strepnje, sumnje, nade. Kamen je, ugrejan suncem, treperio kao žeravica. Blistao je kao vulkanski dragulj. No, nije mirisalo na vulkan, ne na sumpor i pepeo. Mirisalo je na hleb, sveže ispečen. Podigao sam stakleni poklopac s pljosnatog kamena i dodirnuo koru, raspukli kestenjasti turban pečene vekne, svežeg hleba ispečenog ni od čega na kamenoj peći, našu nadošlu žrtvu, moje uslišene molitve. Pored mirisa hleba osetio sam aloju i mirtu. U snu sam pokrio hleb čaršavom. A onda sam otrčao u selo po sveštenika da dođe i vidi ono što sam smatrao čudom. Nadošla vekna je znak, kazao je on, da je sve u redu. Naša okaljana prošlost je skinuta s krsta i pomazana začinima i uljem. Naša budućnost nije razapeta. Sve raste.
119 Trećeg dana probudio sam se iscrpljen snovima i otišao sam pomalo postiđen kroz visoku travu do baštenske kapije da čitam i razmišljam o predstojećim bitkama i otimanju o starateljstvo. Stakleni poklopac moje majke nekako je pao na zemlju i razbio se. Razočaranje i šok. I sam kamen se pomerio, činilo mi se. Malo se pomakao. Dan je bio prohladan, ni najmanje tropski. Svaki trag vaskrslog testa je iščeznuo, naravno. Moji snovi bili su varavi, nestašni. Nema nikakvih dokaza. Pacovi i ptice su došli i prevrnuli poklopac na tlo. Pacovi i ptice su se pogostili. Moja petogodišnja kći došla je danas da me izbavi. Spušta lutke na pljosnati ljubičasti kamen i one nas čuvaju dok ležimo ispruženi metar dalje od baštenske kapije i zurimo u stranice svako svoje otvorene knjige. Ako okrenem glavu i onjušim vazduh, kao što seljani uvek rade kad se vreme menja, učini mi se da osećam miris pekare – mada, istini za volju, voćnjaci uvek mirišu na pekaru. Ima kvasca u trulom voću. Ima testa u gnjilom lišću. Kora drveta i pečurke zaudaraju na hleb.
120 60 Naš najčudniji restoran, Vazduh i svetlost, izdržao je pet meseci dok se šala nije potpuno izlizala. Naš mali grad nije imun na svetske trendove. Kada su časopise o hrani i zdravlju ispunile vesti iz Japana o sekti prana, čiji pripadnici ne jedu i ne piju, nego žive od „atmosfere“, dva naša manje poznata slikara, kojima su dojadili boje i platno, postavili su u prednji deo jednog praznog lokala stolice, stolove i bleštava svetla. To je, rekli su, prvi prana restoran na svetu. Njihovi prijatelji prerušili su se u konobare i goste. Tu su bili i nadmeni šef sale i lepi stolnjaci. Primale su se porudžbine. Prazne čaše, činije i tanjiri donosili su se na stolove. Prolaznici su kroz izlog gledali kako niko ne jede ništa. Bila je to živa umetnost. Bilo je to takođe i najživlje i najotmenije mesto u gradu. Uskoro su, naravno, i drugi ljudi, većinom studenti, počeli da dolaze u restoran i sedaju za prazne stolove, željni da odigraju svoju ulogu i ne budu nahranjeni. Dobrovoljci su čekali u redu. Nije sasvim jasno kako su tvorci, umesto da zatvore restoran posle dva-tri dana kao što su nameravali, počeli da naplaćuju ulaz u Vazduh i svetlost, u početku vrlo umereno, samo za mesto za stolom. Uskoro se na računima pojavilo nešto mnogo zamršenije, između ostalog pojedinosti o isporučenoj „atmosferi“, količinama utrošene prane i gradski porez od dvanaest odsto. Restoran je postao preskup za studente, ali stolovi su svake večeri ipak bili puni imućnijeg sveta, željnog da učestvuje u instalaciji i u poslednjoj reči kuhinje i umetnosti. Ostavljali su velikodušne napojnice. Na neki način, nisu bili prevareni. Ambijent je bio divan. Ulični muzičari pozivani su da zabavljaju goste. Konobari su bili pažljivi i zabavni. Vodili su se najživlji razgovori u gradu, a nisu ih prekidali jelo ni piće. „Obroci“ su bili dubokoumni i pročišćavali su. A napolju, na ulici, uvek je bilo brojne bučne publike koja se otimala za mesta uz izlog. Ako ste želeli da vas primete, onda je Vazduh i svetlost bio pravo mesto za to. Al Paćino, koji je u gradu snimao film Greda, fotografisan je kako sipa dosetke nad praznim tanjirom. Pevač Tambar otišao je u restoran i otpevao
121 jednu ariju naslonjen na kasu. Vazduh i svetlost je, prema tvrdnjama gradskog radija, bio najbolje mesto za upoznavanje s devojkama. Krajem prvog meseca – tolika je prizemna moć modernizma – odlučni gosti rezervisali su stolove po nedelju dana unapred. Bila je to, naravno, sjajna komedija – ali neki su tvrdili da restoran, ozvaničivši dijetu i uzdržavanje, služi višem cilju nego što je obična želja za zabavom. Vazduh i svetlost se javno bori, govorili su, protiv beskrajne tiranije hrane. Otvara nove putanje iz tela u um. Slavi prazninu u inače prezasićenom svetu. Kad se pogleda unazad, jasno je da je uvođenje samousluživanja bilo greška. Dovelo je siromašne studente nazad i ponovo napunilo ulicu ispred restorana. Bilo je mnogo otimanja za stolove. Konobari više nisu mogli lako da se kreću. Razgovore je remetila opšta galama. Restoran je ubrzo izgubio atmosferu. Takve stvari su uvek krhke. Osim toga, manje poznati umetnici su se proslavili i obogatili, a i dosadilo im je da naporno rade do sitnih sati bez ikakvog pića. Želeli su da se vrate svom osnovnom poslu. Sada su se njihove bledunjave slike dobro prodavale. Zato su neupadljivo zatvorili Vazduh i svetlost, a svi pametni imućni građani morali su da odnesu svoju glad i svoju pažnju negde drugde.
122 61 Naš usoljeni bakalar preko zime se osušio i skupio na polovinu prvobitne težine i četvrtinu nekadašnje debljine. Dobro smo pamtili kako smo ga na udicu ulovili nas trojica, moja braća i ja. Bila su nas potrebna trojica da ga izvučemo u brodić, mada smo jedva bili dovoljni (jer smo do tada bili iscrpljeni) da ga ubacimo u mrežu na palubi. Snažna je to riba bila. Čak smo poželeli da naš najstariji brat nije otišao ko zna gde da se napije i ozlovolji do daske. Četvrti par ruku – čak i njegovih – možda bi doprineo da bakalar bude poslušniji. Činilo nam se da smo u brod uvukli nepogodu. Da smo ulovili oluju. Čak i kad smo noževima rasporili lovinu i izvadili joj utrobu, naš brodić i dalje se ljuljao i valjao iako te večeri gotovo da nije bilo talasa. Ovu ribu, prećutno smo shvatili, zadržaćemo za sebe i nećemo je prodati. Došao je dan da skinemo bakalara s grede u sušnici gde je, bezbedan od promaje i mačaka, od leta pravio društvo našim nepromočivim kombinezonima i gumenim čizmama. Nadamo se da će nas hraniti sedmicu ili dve. Nije to prijatna mogućnost. Ribari više vole da ne jedu ribu. To donosi nesreću. No, nemamo izbora, moramo da spustimo bakalara. Naš brod je prošle sedmice upao u oluju i korito je probušeno. Nećemo moći da ribarimo, niti da zarađujemo, dok ploča za popravku koju smo poručili od mašinista ne stigne kamionom. Biće to tek kad se na proleće otvore putevi. Sneg je dubok i opasan ove godine. Moj zadatak je da izvučem najveći lonac iz šupe i dokotrljam ga kroz sneg u sušnicu. Moram da sagrebem iz lonca mrlje stvrdnutog katrana. U tom loncu svakog proleća kuvamo katran za mazanje palube i spojeva na brodskom koritu. Usoljeni bakalar ove veličine mora da se natapa u vodi najmanje dan-dva pre nego što bude spreman za kuhinju. Sada ne bi mogao da se iseče ni motornom testerom. Podižem ribu s kuke i držim je obema rukama, krutu i beživotnu poput kožne torbe. Jedan brat je dovoljan za ovo. Bakalar je sada lak. Spuštam ga glavom napred u prazan lonac pored vrućeg čunka, ubacujem nekoliko šaka krupne soli, uzimam crevo i sipam sve dok čitav bakalar osim vrha repa nije pod vodom. Mešam vodu. Ližem prste da
123 proverim je li dovoljno slana. Ima ukus mora. Bakalar će sada da podrhtava, nabrekne i upije so pre nego što ga ponovo budemo uznemirili. Trebalo je da budemo budniji i svake večeri obilazimo ribu. Vreme je najvažnije u ovakvom postupku. Voda i so obnovili su bakalara brže nego što smo očekivali. To je naš izgovor. „Izgovori se ne jedu“, govorio je često naš otac. Naša dvonedeljna zaliha hrane udvostručila je težinu i učetvorostručila debljinu iza naših leđa. Upozorenje je stiglo prekasno. Nas trojica bili smo na doku i skupljali morsku travu za ogrev kad smo čuli pucketanje, okrenuli se i videli kako brezova vrata naše sušare izleću i zarivaju se u sneg. Naši postupci oživeli su bakalara, kao što je i trebalo. No, on nije nameravao da nas izdržava tokom nastupajućih gladnih dana. Stekao je dovoljno snage da iskoči iz lonca i, gibak kao losos, vine se u vazduh. Možda bismo ga uhvatili da smo bili malo bliže, ali dok smo stigli do podnožja uzvišice na kojoj je naša kuća, riba je razjapljenih usta već prešla pola puta do mora. Sreća je bila na njegovoj strani. Bila je oseka, breg je bio strm i klizav i bez snega bi se bakalar verovatno razbio o grmlje i stene. No, sneg je bio savršeno gladak, vlažan i brz srodnik morskih talasa. Štrcali smo do obale i zagazili u vodu pokušavajući da presečemo put bakalaru. Kad bismo ga samo zgrabili za rep. Kad bismo samo uspeli da ga podignemo pre nego što stigne do dovoljno duboke vode da zapluta. Nanjušivši more riba stiče novu snagu i ubrzava. Ne treba joj ni voda. Može da pliva po vazduhu. Tri brata. Četvrtog nema i ne zna se gde je. Stojimo na obali u čizmama, brod nam ima rupu, putevi su neprohodni, čeka nas glad. Nadamo se da ćemo videti poslednji znak našeg bakalara, daleko na pučini. Rep, možda. Peraje. Vidimo samo penu talasa, znake nepogode suviše udaljene da bi nas uplašila, a zatim brazde zahvalnog mora. Ovo je, kažemo, savršen obrok.
124 62 Čula je nekog glumca kako govori na radiju. Mnogo je voleo svoju mačku. Zato je, kad je životinja uginula, dao da je kremiraju, njen pepeo sipao u hermetički zatvorenu posudu i stavio je na policu sa začinima. Kad god je spremao supu, varivo ili šolju instant kafe, dodavao je malo pepela. Pepeo mu je potrajao tri meseca. Činilo mu se da ne kvari ukus. Tešilo ga je što unosi mačku u sebe, što je tako reciklira da zadovoljno prede zauvek. Preporučio je ovo svima koji drže kućne ljubimce. Kad joj je umro muž, pošla je za glumčevim primerom. Kremirala ga je, sipala je pepeo u teglu i dodavala prstohvat u svako jelo kao zrnastu neizbeljenu so. Procenila je da ukus tih jela, istini za volju, pepeo pomalo narušava. Možda se radilo samo o udovičkoj mučnini. No, sigurno nije dobijala utehu kakvoj se nadala. Nije joj se činilo da je on zaposeda. Nije našla spokoj kom se nadala. Nije se pomirila sa svojom novonastalom samoćom. Umesto svega toga, jedan glasić joj je piskutao u stomaku dok je noću ležala u postelji. Smetalo joj je to. Bio je to glas kojim je njen muž pevao, piskav i vodnjikav. Reći nije razaznavala, ali u tome nije uspevala ni dok je bio živ. Šta god da je radila, glasić nije prestajao. Od tog pevušenja nije mogla da spava. Lekar ju je poslušao stetoskopom. Pevušio je melodiju i pokušavao da se seti kako se zove. Izmerio je pacijentkinji temperaturu. „Ova pojava je uobičajena“, rekao je. „Čuo sam svakakve pesme od udovica vaših godina. Nema leka za to. Mogu samo da vam kažem isto što sam rekao i drugim udovicama. Tugu ne možete pojesti. Suviše je jaka i nesvarljiva. Morate da pustite da tuga pojede vas. Morate dozvoliti bolu da vas proguta. Onda prospite njegov pepeo u zemlju i pustite ga da ode. Dođite ponovo k meni za mesec-dva. Do tada će, siguran sam, glas vašeg muža biti samo uspomena, a vi ćete biti srećni u tihom životu koji ste zaslužili voleći ga.“
125 63 Moja kći me je upitala: „Šta misliš, ima li testenina isti ukus u ustima drugih ljudi?“ Hajde da isprobamo, rekla sam. Prvo ti. Uzela sam školjkicu od testa iz činije, spustila sam je, crvenu od sosa, na jezik i zatvorila usta. Napućila sam usne kao da očekujem poljubac. Sela sam na kuhinjsku stolicu i raširila kolena. Hajde, rekla sam trudeći se da se ne nasmejem i ne progutam. Budi razumna. Zakikotala se, ali se trudila da se pribere. Oslonila se na moju raširenu suknju i prinela lice mom licu. Bio je to nekakav poljubac. Morala je da nakrivi glavu kao ljubavnici, da mi otvori usta i ulovi školjkicu jezikom. Gurkala je školjkicu po mojim ustima, a onda se odmakla, pomalo zapanjena onim što je uradila, onim što sam je pustila da uradi. Šta kažeš? „Paradajz, luk, pesto“, rekla je prisećajući se sosa koji smo napravile. „I ruž za usne. Ima ukus trešnje. Osim njega, ukus je isti kao u mojim ustima. Sada ti.“ Uzela je komadić testenine i spustila ga na jezik. Ponovo mi je stala između nogu. Ponovo smo se poljubile. Jezik mi se zakačio za njen rasklimani zub. Usne i nosevi su nam se trljali, disale smo jedna drugoj u pluća, kosa nam se obema umrsila između brada. Osetila sam ukus sosa i paste za zube. Osetila sam ukus sanjivosti i kikota, osetila sam nevericu i ljubav koja ne zna za strah. Moja kći je imala isti ukus kao ja. Držale smo jedna drugu za laktove dok sam lovila školjkicu u njenim ustima.
126 64 O, šećeru…