Terry Pratchet 100 Nagonski se sklupčao, ali ništa se nije desilo. Umesto obrušavanja gneva, što je očekivao, on otvori oči, da bi ugledao stvorenje koje se šepajući udaljavalo, dok su iz njega isticale razne tečnosti. Bio je to prvi put da je nešto bežalo od Rinsvinda. On se bacio za njim, uhvatio ga za krljušt na nozi i uvrnuo je. Stvorenje zašišta na njega i stade očajnički da mlati onim udovima koji su mu još uvek radili, ali Rinsvindov stisak je bio nepopustljiv. On se pridigao i posadio završni udarac u jedino preostalo oko čudovišta. Ono vrisnu i otrča. A postojalo je samo jedno mesto kuda je moglo da otrči. Kula i crveno nebo su se povratili, škljocnuvši zajedno sa ponovo pokrenutim vremenom. Čim je osetio otpor kamenih ploča pod nogama, Rinsvind je prebacio težište na jednu stranu i prevrnuo se na leđa, sa pomahnitalim čudovištem iznad sebe. „Sad!", povika. „Sad šta?", upita Dvocvet. „А. Da. Važi!" Nespretno je zamahnuo mačem, ali ipak ne bez snage, promašivši Rinsvinda za koji centimetar, i zarivši mač duboko u Stvar. Nastade resko zujanje, kao da je razbio osinjak, i metež ruku, nogu i pipaka razmaha se u agoniji. Čudovište se ponovo preturilo, vrišteći i mlateći po kamenim pločama, a potom mlateći po ničemu, jer se prevrnulo preko ivice stepeništa, povlačeći Rinsvinda za sobom. Začuše se šljapkavi zvuci dok se odbijalo o kamene stepenike, potom udaljen zamirući krik, kada se sručilo u dubinu Kule. Konačno, nastade prigušena eksplozija i blesak oktarinske svetlosti. Potom je Dvocvet bio sam na vrhu Kule - izuzimajući sedam čarobnjaka, koji su izgleda i dalje bili prikovani u mestu. Sede u čudu, dok se sedam vatrenih kugli izdizalo iz tame i na kraju utonulo u napušteni Oktavo, koji odjednom poprimi svoj stari izgled i beše mnogo zanimljiviji. „Majčice", reče. „Valjda su to Čîni." „Dvocvete." Glas je odzvanjao i odjekivao i bio prepoznatljivo Rinsvindov. Dvocvet zastade, sa rukom na pola puta do knjige. „Da?", reče. „Jesi li - jesi li to ti, Rinsvinde?" „Da", reče glas, odjekujući zagrobnim tonovima. „I ima nešto vrlo važno što želim da učiniš za mene, Dvocvete." Dvocvet se osvrnuo oko sebe. Pribrao se. Dakle, sudbina Diska zavisi od njega, na kraju krajeva. „Spreman sam", reče, glasom koji je treperio od ponosa. „Šta želiš da učinim?" „Prvo, hoću da me slušaš veoma pažljivo", reče Rinsvindov bestelesni glas strpljivo. „Slušam." „Vrlo je važno da, kada ti kažem šta da radiš, ne kažeš 'Kako to misliš?', ili da se raspravljaš, i slično, shvataš?" Dvocvet je stajao u stavu mirno. Barem je njegov um stajao u stavu mirno, jer njegovo telo to nije moglo. Isturi nekoliko svojih podbradaka. „Spreman sam", reče. „Dobro. Sad, ono što treba da uradiš jeste..." „Da?" Rinsvindov glas se izdigao iz dubina zavojitog stepeništa. „Hoću da dođeš i da mi pomogneš pre nego što mi ruke kliznu sa ovog kamena", reče. Dvocvet otvori usta, a onda ih brzo zatvori. Otrča do ruba i zagleda se dole. U rumenoj svetlosti zvezde mogao je da razabere samo Rinsvindove oči koje su ga gledale. Dvocvet leže na stomak i pruži ruku. Rinsvindova ruka ga stegnu za zglob stiskom koji je Dvocvetu govorio da, ako on, Rinsvind, ne bude izvučen, onda nema načina na koji bi taj stisak popustio. „Drago mi je da si živ", reče. „Fino. I meni", reče Rinsvind.
Teri Pračet 101 Za trenutak je visio u tami. Nakon pređašnjih nekoliko minuta bilo je to skoro uživanje, ali samo skoro. „Onda me izvuci", predloži. „Mislim da će to biti malkice teško", zadahta Dvocvet. „U stvari, mislim da ne mogu to da uradim." „Ра, dobro, za šta se držiš?" „Za tebe." „Mislim, pored mene." „Kako to misliš, pored tebe?", reče Dvocvet. Rinsvind opsova. „Dakle, ovako", reče Dvocvet. „Ove stepenice su kružne, je l' tako? Ako te onako nekako zavitlam, i onda pustim..." „Ako misliš da mi predložiš da pokušam da propadnem sedam metara kroz mrkli mrak Kule, u nadi da ću pogoditi nekoliko pohabanih stepeničića kojih možda tamo više i nema, slobodno možeš da zaboraviš na to", reče Rinsvind oštro. „Onda postoji druga mogućnost." „Govori, čoveče." „Mogao bi da propadneš sto pedeset metara kroz mrkli mrak Kule i da pogodiš kameni pod koji je sigurno tamo", reče Dvocvet. Odozdo naiđe muk. Zatim Rinsvind prekorno reče: „Bio je to sarkazam." „Ја sam mislio da je to bilo samo iznošenje onog što je očigledno." Rinsvind zabrunda. „Ti verovatno ne bi mogao da načiniš malo magije...", započe Dvocvet. „Ne." „Samo sam pomislio." Daleko ispod blesnu neka svetlost, praćena zbunjenim povicima, zatim još svetlosti, još povika i, na kraju, niz baklji koji se kretao zavojitim usponom. „Neki ljudi nailaze stepeništem", reče Dvocvet, uvek pripravan da obavesti. „Nadam se da trče", reče Rinsvind. „Ruku više ne osećam." „Srećan si", reče Dvocvet. „Ја svoju osećam." Vodeća baklja zastade sa penjanjem i prolomi se glas, ispunjavajući šuplju Kulu nerazaznatljivim odjecima. „Mislim", reče Dvocvet, svestan da lagano klizi sve više ka ponoru, „da nam to neko viče da izdržimo." Rinsvind još jednom opsova. Potom reče, dubljim i nešto paničnijim glasom: „U stvari, mislim da ne mogu više da izdržim." „Pokušaj." „Ne vredi. Osećam kako mi ruka klizi!" Dvocvet je uzdahnuo. Bilo je vreme za oštre mere. „Dobro, onda", reče. „Padni, onda. Baš me briga." „Šta?", reče Rinsvind, toliko zapanjen da je zaboravio da se pusti. „Samo napred, umri. Idi lakšim putem." „Lakšim?" „Treba samo da se vrišteći strmoglaviš kroz vazduh i slomiš svaku kosku u telu", reče Dvocvet. „То svako može. Samo napred. Ne bih hteo da pomisliš kako bi možda trebalo da ostaneš u životu jer si nam potreban da kažeš Čîni i spaseš Disk. Ma, ne. Šta se koga tiče ako skroz izgorimo? Samo napred, misli jedino na sebe. Padni." Nastade duga, mučna tišina. „Ne znam zašto je to tako", reče konačno Rinsvind, glasom mnogo jačim nego što je bilo potrebno, „ali otkad sam te upoznao, čini mi se da sam mnogo vremena proveo viseći iznad strašnog ponora, da li si i ti to primetio?"
Terry Pratchet 102 „Pomora", ispravi Dvocvet. „Kakvog pomora?", upita Rinsvind. „Strašnog pomora", reče Dvocvet usrdno, pokušavajući da ne misli na lagano ali nezadrživo klizanje svog tela niz kamenu ploču. „Viseći iznad strašnog pomora. Ti ne voliš visinu." „Ne smeta meni visina", reče Rinsvindov glas iz tame. „Lako bih ja sa visinom. Sada ponor zaokuplja moju pažnju. Znaš li šta ću da uradim kada se iščupamo iz ovoga?" „Ne", reče Dvocvet, zabadajući nožne palčeve u procep između dve ploče, pokušavajući da se zaustavi samo snagom volje. „Sazidaću kuću u najravnijoj zemlji koju nađem, i ona će imati samo prizemlje, i neću nositi ni sandale sa debelim đonovima..." Vodeća baklja se pojavila iza poslednjeg zaokreta i Dvocvet ugleda iscereno lice koje je pripadalo Koenu. Iza njega, dok je nespretno grabio stepenicama, mogao je da se razazna uspokojavajući obris Prtljaga. „Sve u redu?", reče Koen. „Mogu li šta da uradim?" Rinsvind duboko uzdahnu. Dvocvet je prepoznao signal. Rinsvind se spremao da kaže nešto poput: „Da, svrbi me tu nešto ispod vrata, pa ako ti nije teško da me malo počešeš, kad si već u prolazu?", ili „Ne, ja uživam da visim iznad beskrajnih ponora" i odluči da to ne dozvoli. Vrlo brzo je progovorio. „Izvuci Rinsvinda na stepenište", reče. Rinsvind ispusti vazduh usred režanja. Koen ga uhvati oko struka i, bez neke ceremonije, baci ga na stepenike. „Gadna bljuzga je tamo dole, u prizemlju", reče raspričano. „Ко je to bio?" „Da li je..." Rinsvind proguta knedlu, „da li je imalo... znaš... pipke i to?" „Ne", reče Koen. „Samo obične delove. Malo razbacane, naravno." Rinsvind pogleda Dvocveta, koji odmahnu glavom. „Samo čarobnjak koji je izgubio kontrolu nad stvarima", reče. Nesigurno, dok su mu istegnute ruke vrištale u glavi, Rinsvind dopusti da mu pomognu da izađe na vrh Kule. „Kako si došao ovamo?", dodade. Koen pokaza na Prtljag, koji je kasao u susret Dvocvetu, otvorivši poklopac, poput psa koji zna da je bio nevaljao, ali se nada da će brzo iskazivanje odanosti možda odvratiti uvijene novine autoriteta. „Truckavo, ali brzo", reče sa divljenjem. „А, da ti kažem, niko i ne pokušava da te zaustavi." Rinsvind pogleda u nebo. Bilo je zaista ispunjeno mesecima, ogromnim diskovima sa kraterima, sada deset puta većim od Diskovog malog pratioca. Pogleda ih bez nekog velikog zanimanja. Osetio se isprano i izmoždeno, daleko iza tačke pucanja, slab poput starog lastiša. Primetio je da Dvocvet pokušava da postavi svoju kutiju za slikanje. Koen je gledao u sedam vrhovnih čarobnjaka. „Čudnog li mesta za kipove", reče. „Niko ne može da ih vidi. Mada, i tako nisu nešto. Očajna izrada." Rinsvind, teturajući se, priđe i oprezno kucnu Verta po grudima. Bio je od tvrdog kamena. E, sad je dosta, pomisli. Samo želim da idem kući. Čekaj malo, pa kod kuće sam. Manje-više. Onda, samo hoću da se lepo ispavam i možda će ujutro sve biti bolje. Pogled mu pade na Oktava, koji je bio oivičen malim varnicama oktarinske vatre. A, da, pomisli. Podigao ga je i počeo da lista stranice. Bile su debele i ispunjene složenim i izuvijanim rukopisom koji se izobličavao i menjao, čak i dok ga je posmatrao. Činilo se ne može da se odluči šta bi trebalo da bude: u jednom trenutku bio je pravilna, obična štampa; u sledećem niz uglastih runa. Zatim je bio kitijsko izgovorno pismo. Potom se pretvarao u piktograme nekog
Teri Pračet 103 drevnog, opakog i zaboravljenog pisma koje se izgleda sastojalo samo od zastrašujućih reptilskih stvorenja koja jedna drugima rade zamršene i bolne stvari... Poslednja stranica je bila prazna. Rinsvind je uzdahnuo i pogledao pozadinu svog uma. Čîn mu uzvrati pogled. Sanjao je o ovom trenutku, i kako će konačno da izbaci Čîn, i preuzme upražnjeni posed u sopstvenoj glavi, i nauči sve one niže čîni koje su do tada bile previše zastrašene da bi ostale u njegovoj glavi. Ipak, nekako je očekivao da će to biti mnogo uzbudljivije. Umesto toga, sa krajnjom iscrpljenošću, i u raspoloženju koje ne trpi raspravu, hladno pogleda Čîn i mahnu zamišljenim palcem preko ramena. Ti. Napolje. Za trenutak je izgledalo kao da će se Čîn usprotiviti, ali onda ona, mudro, malo bolje razmisli o tome. Oseti peckanje, plavi blesak iza očiju i iznenadnu prazninu. Kada je pogledao stranicu, bila je ispunjena rečima. Bile su to ponovo rune. To ga je obradovalo; slike reptila ne samo što su bile neopisive već su verovatno bile i neizgovorljive, i podsećale su ga na stvari koje bi mu bilo teško da zaboravi. On je bledo gledao u knjigu, dok je Dvocvet trčkarao tamo-amo, ne obraćajući pažnju, a Koen uzaludno pokušavao da iščupa prstenje sa kamenih prstiju čarobnjaka. Morao je nešto da uradi, podseti se. Samo, šta ono beše? Otvorio je knjigu na prvoj strani i počeo da čita, pokrećući usne i kažiprstom prateći obris svakog slova. Dok je mrmljao reč po reč, one su se bešumno pojavljivale u vazduhu pored njega, u živim bojama koje su se presijavale na noćnom vetru. Okrenuo je stranu. Drugi ljudi su sada nailazili stepenicama - zvezdari, građani, čak i neki članovi Patricijeve lične garde. Nekolicina zvezdara je neodlučno pokušala da se približi Rinsvindu, koji je sada bio okružen lelujavom dugom slova i uopšte ih nije primećivao, ali Koen izvuče mač i nonšalantno ih pogleda, a oni malo bolje razmisliše o svemu. Tišina se širila od Rinsvindovog presavijenog oblika poput talasića u bari. Ona se spustila niz Kulu, proširila kroz gomilu koja je dole milela, istekla preko zidova, u mraku se razlila po gradu i okružila okolne zemlje. Ogromna masa zvezde u tišini se pomaljala nad Diskom. Na nebu oko nje, novi meseci su se polako i bešumno okretali. Jedini zvuk je bilo Rinsvindovo promuklo šaputanje, dok je okretao stranu za stranom. „Zar nije uzbudljivo!", reče Dvocvet. Koen, koji je umotavao cigaretu od katranastih ostataka njenih predaka, zabezeknuto ga pogleda, sa papirom na pola puta do usana. „Zar nije uzbudljivo - šta?", reče. „Sva ova magija!" „То su samo svetla", reče Koen prekorno. „Još nije izvukao ni goluba iz rukava." „Da, ali zar ne osećaš okultni potencijal?", reče Dvocvet. Koen izvuče veliku žutu šibicu iz duvankese, za trenutak pogleda u Verta, i, uz poprilično premišljanja, prevuče šibicu preko njegovog fosilizovanog nosa. „Vidi", obrati se Dvocvetu, što je ljubaznije mogao. „Šta očekuješ? Dugo sam ja već tu, video sam čitavo to magijsko zamešateljstvo, i mogu ti reći da, ako stalno ideš naokolo sa oklembešenom vilicom, ljudi je udare. A, svakako, čarobnjaci umiru kao i svi drugi kad im zabiješ..." Začu se oštar zvuk kada je Rinsvind zalupio knjigu. Ustao je i osvrnuo se. Potom se desilo sledeće: Ništa. Malo je potrajalo da ljudi to shvate. Svi su se bili nagonski savili, čekajući eksploziju bele svetlosti, ili varničenje vatrene kugle, ili, kada je reč o Koenu, koji je imao prilično skromna očekivanja, nekoliko belih golubova, možda pomalo izgužvanog zeca.
Terry Pratchet 104 Nije to bilo čak ni zanimljivo ništa. Ponekad se stvari ne dogode na upečatljive načine, ali što se nedešavanja ticalo, ovo nije bilo vredno ni pomena. „Је li to - to?", reče Koen. U gomili nastade opšti žamor i nekoliko zvezdara ljutito pogleda Rinsvinda. Čarobnjak je mutno gledao Koena. „Pretpostavljam da jeste", reče. „Ali ništa se nije desilo." Rinsvind je tupo pogledao Oktava. „Možda su posledice suptilne?", reče s nadom. „Konačno, ne znamo šta bi zapravo trebalo da se desi." „Znali smo mi to!", povika jedan zvezdar. „Magija ne radi! Sve je to iluzija!" Sa krova u luku pade kamen, pogodivši Rinsvinda u rame. „Jeste", reče drugi zvezdar. „Uhvatimo ga!" „Bacimo ga sa Kule!" „Jeste, uhvatimo ga i bacimo ga sa Kule!" Gomila se ustalasala. Dvocvet podiže ruke. „Siguran sam da se radi samo o nekoj maloj grešci...", započe, pre nego što mu neko izmaknu tlo pod nogama. „Е, izeš ga", reče Koen, odbacujući opušak i utrljavajući ga sandalom u zemlju. On izvuče mač i potraži pogledom Prtljag. Prtljag nije odjurio Dvocvetu u pomoć. Stajao je ispred Rinsvinda, koji je držao Oktava privijenog uz grudi kao termofor i izgledao izbezumljeno. Zvezdar pođe na njega. Prtljag preteće otvori svoj poklopac. „Znam zašto nije uspelo", reče glas iz mnoštva, otpozadi. Bila je to Betan. „Је li?", reče najbliži građanin. „А zašto bismo mi tebe slušali?" Delić sekunde kasnije Koenov mač bio mu je pritisnut uz vrat. „S druge strane", reče mirno čovek, „možda bi trebalo da mladoj dami poklonimo pažnju." Dok je Koen lagano mahao pripravnim mačem naokolo, Betan je iskoračila i pokazala na uvijajuće oblike čîni koje su i dalje visile u vazduhu oko Rinsvinda. „Ova sigurno nije u redu", reče ona, pokazujući na prljavosmeđu mrlju među ustreptalim plamičcima živahnih boja. „Mora da si loše izgovorio reč. Daj mi knjigu." Rinsvind joj bez reči pruži Oktava. Ona ga otvori i zagleda se u stranice. „Kako čudnovat rukopis", reče. „Stalno se menja. Šta ovo krokodilsko stvorenje radi oktopodu?" Rinsvind je pogledao preko njenog ramena i rekao joj, bez razmišljanja. Nekoliko trenutaka je ćutala. „Oh", reče mirno. „Nisam znala da krokodili to mogu." „То je samo drevno slikovno pismo", reče Rinsvind žurno. „Promeniće se ako sačekaš. Čîni mogu da se pojave u svakom poznatom jeziku." „Možeš li da se setiš šta si rekao kada se pojavila pogrešna boja?" Rinsvind pređe prstom preko stranice. „То je, mislim. Tu gde dvoglavi gušter radi - šta god da radi." Dvocvet joj se pojavi kod drugog ramena. Čîn se prelivala u drugo pismo. „Ne mogu čak ni da ga izgovorim", reče Betan. „Vijuga, vijuga, tačka, crta." „То su kupumugučke snežne rune", reče Rinsvind. „Mislim da se izgovara nešto kao 'zph'." „Ipak, nije uspelo. Kako stoji sa 'sph'?" Pogledaše u reč. Odlučno je ostajala u prljavoj nijansi. „Ili 'sff''?", reče Betan.
Teri Pračet 105 „Moglo bi da bude 'tsff'", reče Rinsvind sumnjičavo. Ako ništa, boja je poprimila prljaviju nijansu smeđe. „А kako je sa 'zsff'?", predloži Dvocvet. „Ne budi blesav", reče Rinsvind. „Kod snežnih runa..." Betan ga munu laktom u stomak i pokaza. Smeđi oblik u vazduhu sada je bio blistavocrven. Knjiga joj je zadrhtala u rukama. Rinsvind ščepa Betan oko struka, Dvocveta povuče za kragnu i skoči unazad. Betan ispusti Oktava, a on polete prema podu. I ne stiže do njega. * * * Vazduh oko Oktava bio je usijan. On se lagano uzdigao, lepršajući stranicama kao krilima. Potom nastade glasan, prijatno zvonak zvuk i činilo se da se rasprskava u složen tih cvet svetlosti koja pohita napolje, priguši se, i nestade. Ali nešto se dešavalo daleko gore, na nebu... * * * U geološkim dubinama ogromnog mozga Velikog A'Tuina, kroz neuronske staze promera arterija, hitale su nove misli. Nebeskoj kornjači je bilo nemoguće da promeni izraz, ali, na neki nedokučiv način, njegovo rožnato, meteorima izbrazdano lice zračilo je iščekivanjem. Netremice je piljio u osam lopti koje su beskrajno kružile oko zvezde, na samim obalama prostora. Lopte su pucale. Ogromni delovi stena su se odlomili i počeli dugo poniranje ka zvezdi. Nebo se ispunilo blistavim krhotinama. Iz olupine jedne šuplje ljuske, veoma mala nebeska kornjača ispuza u crvenu svetlost. Bila je jedva nešto veća od asteroida, sa oklopom na kome se još presijavalo istopljeno žumance. Bila su tu i četiri slončeta sveta. A na njihovim leđima bio je Disksvet, još uvek sićušan, prekriven dimom i vulkanima. Veliki A'Tuin je čekao dok se svih osam beba kornjača nije ispililo iz ljuski, gazeći zbunjeno kroz svemir. Zatim, pažljivo, kao da ne želi ništa da uznemiri, stara kornjača se okrenula i sa osetnim olakšanjem zaputila na dugo plivanje kroz blaženo leđne bezdane svemira. Mlade kornjače su ga pratile, orbitirajući oko svog roditelja. * * * Dvocvet je zaneseno posmatrao prizor koji se gore odvijao. Verovatno je imao bolji pogled od bilo koga na Disku. Užasna misao mu pade na pamet. „Gde je kutija za slikanje?", zapita usplahireno. „Šta?", reče Rinsvind, očiju prikovanih za nebo. „Kutija za slikanje", reče Dvocvet. „Ovo moram da slikam." „Zar ne možeš jednostavno da zapamtiš?", reče Betan, ne gledajući ga. „Mogao bih da zaboravim." „Ja neću nikada zaboraviti", reče ona. „Ovo je najlepša stvar koju sam ikada videla." „Mnogo je bolje od golubova i bilijarskih kugli", složi se Koen. „То ti priznajem, Rinsvinde. Kako se to radi?" „Nemam pojma", reče Rinsvind. „Zvezda se smanjuje", reče Betan. Do Rinsvinda je jedva dopiralo Dvocvetovo raspravljanje sa demonom koji je živeo u kutiji i slikao prizore. Bila je to čisto tehnička rasprava oko dubine polja, i da li bi demon trebalo ili ne da ima još dovoljno crvene boje.
Terry Pratchet 106 Važno je da se naglasi da je Veliki A'Tuin trenutno bio veoma srećan i zadovoljan, a takva osećanja, smeštena u mozgu veličine nekoliko povećih gradova, neminovno zrače. U stvari, većina ljudi na Disku bila je u stanju kakvo se obično dostiže samo nakon čitavog života posvećenog meditaciji, ili tridesetak sekundi konzumiranja nedozvoljenog bilja. To ti je Dvocvet, pomisli Rinsvind. Nije da on ne ceni lepotu; on je, prosto, ceni na svoj način. Mislim, kad pesnik vidi narcis, on ga gleda neko vreme, pa mu posveti dugačku pesmu, a Dvocvet, on bi otrčao da pronađe knjigu o botanici. I zgazio bi ga. Tačno je ono što je Koen rekao. On samo gleda stvari, ali ništa od onoga što gleda više nije isto. Uključujući i mene, pretpostavljam. Diskovo sunce je izlazilo. Zvezda je već iščezavala i više mu nije bila takmac. Stara dobra Diskova svetlost se razlivala ushićenim krajolikom poput mora zlata. Ili, kako bi pouzdaniji posmatrači opisali, poput zlatastog sirupa. * * * To je lep dramski završetak, ali život radi malo drugačije, tako da je bilo još stvari koje su morale da se odigraju. Bio je tu Oktavo, na primer. Kada ju je sunčeva svetlost pogodila, knjiga se zalupila i počela da pada ka kuli. I mnogi posmatrači shvatiše da je to padanje ka njima bila jedina magična stvar na Disksvetu. Osećanje blaženstva i bratstva isparilo je sa jutarnjom rosom. Rinsvind i Dvocvet su se laktovima probijali kroz gomilu koja se tiskala napred, boreći se u pokušaju da se popnu jedni preko drugih, ispruženih ruku. Oktavo je pao u središte uskomešane svetine. Začuo se škljocaj. Odlučan škljocaj, kakav napravi poklopac koji nema blagu nameru da se ponovo otvori. Rinsvind između nečijih nogu pogleda u Dvocveta. „Znaš šta mislim da će se desiti?", reče, smeškajući se. „Šta?" „Mislim da će, kada otvoriš Prtljag, tamo biti samo tvoj veš. Eto, to mislim." „Mamice." „Mislim da Oktavo zna da se brine o sebi. Najbolje mesto za njega, zaista." „Pretpostavljam da jeste. Znaš, ponekad imam osećaj da Prtljag tačno zna šta radi." „Znam šta hoćeš da kažeš." Ispuzali su do oboda ustalasale gomile, ustali, otresli prašinu sa sebe i zaputili se ka stepenicama. Niko ne obrati pažnju na njih. „Šta sad rade?", reče Dvocvet, pokušavajući da izviri iznad glava svetine. „Izgleda kao da pokušavaju da ga otvore pajserom", reče Rinsvind. Začuše se škljocaj i vrisak. „Mislim da Prtljag uživa kada je u centru pažnje", reče Dvocvet dok su započinjali oprezno silaženje. „Da, verovatno mu dobro dođe druženje s ljudima", reče Rinsvind, „а sada, mislim da bi meni dobro došlo da odem negde i naručim nekoliko pića." „Dobra ideja", reče Dvocvet. „I ja ću da naručim nekoliko pića." * * * Bilo je skoro podne kada se Dvocvet probudio. Nije mogao da se seti otkud on u ambaru, niti zašto nosi tuđ kaput, ali probudio se sa jednom idejom, upravo u pročelju glave. Odluči da je od suštinske važnosti da Rinsvinda upozna sa njom. On pade sa sprata ambara, prizemljivši se na Prtljag. „А, ovde si, je li?", reče. „Nadam se da te je barem stid." Prtljag je izgledao zbunjeno. „Svejedno, hoću da se počešljam. Otvaraj se", reče Dvocvet.
Teri Pračet 107 Prtljag usrdno prevali poklopac. Dvocvet je rovario među vrećicama i kutijama dok nije pronašao češalj i ogledalo ne bi li popravio deo noćašnje štete. Zatim strogo pogleda Prtljag. „Pretpostavljam da ne želiš da mi kažeš šta si uradio sa Oktavom?" Prtljagov izraz mogao bi se opisati jedino kao „drven". „U redu. Hajdemo, onda." Dvocvet izađe na sunčevu svetlost koja je bila malo prejaka za njegov trenutni ukus i besciljno se zaputi ulicom. Sve je izgledalo sveže i novo, uključujući i smrad, ali činilo se da još nema previše ljudi. Bila je to duga noć. Rinsvinda je pronašao u podnožju Kule umetnosti, kako nadgleda grupu radnika koji su postavili neku vrstu krana na krov, i sada su spuštali kamene čarobnjake na zemlju. Činilo se da mu pomaže majmun, ali Dvocvet nije bio u takvom raspoloženju da bi bilo šta moglo da ga iznenadi. „Da li će moći da se povrate?", upita. Rinsvind se osvrte. „Šta? A, ti si. Ne, najverovatnije da neće. Bojim se da su starog Verta ionako ispustili. Sa dve stotine metara, na kaldrmu." „Da li ćeš moći da učiniš nešto po tom pitanju?" „Da napravim lepu šljunkovitu stazu." Rinsvind se okrenuo i mahnuo radnicima. „Ti si baš raspoložen", reče Dvocvet, pomalo prekorno. „Da li si uopšte spavao?" „Čudno je da nisam mogao da zaspim", reče Rinsvind. „Izašao sam napolje da se nadišem svežeg vazduha, i izgledalo je da niko nema pojma šta bi trebalo da radi, tako da sam jednostavno okupio ljude", pokaza na bibliotekara, koji se trudio da ga drži za ruku, „i počeo da organizujem stvari. Lep dan, zar ne? Vazduh je kao vino." „Rinsvinde, odlučio sam da..." „Znaš, mislim da bih mogao da se ponovo prijavim", reče Rinsvind veselo. „Stvarno verujem da bih ovoga puta mogao da uspem. Zaista mogu da vidim sebe kako ovladavam magijom, i sa uspehom diplomiram. Kaže se da, ako je summa cum laude, onda je život lak..." „Dobro, zato što..." „А ima i dosta mesta na vrhu, sada kad ovi veliki momci počnu da hvataju prašinu na tavanu, i..." „Idem kući." „...bistar dečko sa ponešto svetskog iskustva mogao bi - šta?" „Uuuk?" „Rekoh da idem kući", ponovi Dvocvet, pokušavajući, što je ljubaznije mogao, da se otrese bibliotekara koji mu je trebio vaške. „Kojoj kući?", upita Rinsvind zaprepašćeno. „Kući, kući. Mojoj kući. Tamo gde živim", objasni smeteno Dvocvet. „Tamo preko mora. Znate. Tamo, odakle sam. Ma, hoćeš li, molim te, više prestati s tim?" „O" „Uuuk?" Nastade tišina. Potom Dvocvet reče: „Vidite, sinoć mi je palo na pamet. Pomislih, pa, u stvari, sve to putovanje i razgledanje su lepi, ali ima dosta draži i u boravku tamo odakle si. Znate, kada stavljate slike u album i prisećate se." „Ima li?" „Uuuk?" „Ма, da. Važna stvar u vezi s pamćenjem mnogo stvari jeste da, nakon toga, imaš gde da odeš i da ih se prisećaš. Treba stati. Svuda pođi, svojoj kući dođi. Eto, ja to tako vidim." Rinsvind ponovo provuče rečenicu kroz um. Ni drugi put nije izgledala ništa bolje. „Oh", ponovi. „Ра, dobro. Ako tako smatraš. Onda, kad polaziš?" „Mislim da ću danas. Trebalo bi da ima neki brod kojim ću ići deo puta." „Verovatno", reče Rinsvind nevešto. Pogleda svoja stopala. Pogleda nebo. Pročisti grlo. „Svašta smo mi prošli zajedno, a?", reče Dvocvet, munuvši ga u rebra. „Aha", reče Rinsvind, kriveći lice u nešto nalik osmehu.
Terry Pratchet 108 „Tebi kao da je krivo?" „Kome, meni?", reče Rinsvind. „Ма jok. Stotina i jedna stvar me čeka." „Е, onda je u redu. Slušaj, hajde da odemo negde na doručak, a posle ćemo se spustiti do dokova." Rinsvind je turobno klimnuo glavom, okrenuo se ka svom pomoćniku i izvadio bananu iz džepa. „Sad si shvatio kako treba, pa preuzmi", promrmlja. „Uuuk." * * * U stvari, nije bilo nijednog broda koji je plovio ni blizu Agatejskog carstva, ali to je bila tek teorijska prepreka, pošto je Dvocvet jednostavno brojao zlatnike kapetanu prvog iole čistog broda sve dok čovek nije iznenada uočio vrline menjanja svoje rute. Rinsvind je čekao na keju dok Dvocvet nije isplatio kapetanu otprilike četrdesetostruku vrednost broda. „Onda, i to je sređeno", reče Dvocvet. „Ostaviće me na Smeđim ostrvima, a odatle mi je lako da nađem brod do kuće." „Sjajno", reče Rinsvind. Dvocvet je za trenutak izgledao zamišljen. Potom otvori Prtljag i izvuče vrećicu sa zlatom. „Da li si video Koena i Betan?", upita. „Mislim da su otišli da se venčaju", reče Rinsvind. „Čuo sam da je Betan rekla: Sad il' nikad." „Ра, kad ih vidiš, predaj im ovo", reče Dvocvet, pružajući mu vrećicu. „Znam da nije lako kućiti se." Dvocvet nikada nije do kraja razumeo procep u kursnim razlikama. Vrećica je sasvim lako mogla da opremi Koenu manje kraljevstvo. „Predaću je čim ih vidim", reče i, na svoje iznenađenje, shvati da to zaista i misli. „Dobro. Mislio sam da nešto dam i tebi." „О, ma, stvarno nema..." Dvocvet stade da čeprka po Prtljagu i izvuče poveću vreću. Poče da je puni odećom i novcem i kutijom za slikanje sve dok, na kraju, Prtljag nije ostao potpuno prazan. Poslednje što je ubacio bio je suvenir u vidu muzičke kutije za cigarete, sa poklopcem ukrašenim školjkama, pažljivo umotan u mekani papir. „Tvoj je", reče, zatvarajući Prtljagov poklopac. „Meni zaista više neće biti potreban, a neće se ni uklapati na mom ormaru." „Šta?" „Zar ga ne želiš?" „Ра, ja - naravno, ali - tvoj je. Tebe prati, ne mene." „Prtljaže", reče Dvocvet, „ovo je Rinsvind. Ti si njegov, važi?" Prtljag polako ispruži nožice, okrenu se veoma zamišljeno i značajno pogleda Rinsvinda. „Ја mislim da on nikome ne pripada zaista, osim sebi samom", reče Dvocvet. „Da", reče Rinsvind nesigurno. „Е pa, to bi mu bilo to, onda", reče Dvocvet. Ispruži ruku. „Zbogom, Rinsvinde. Poslaću ti razglednicu kada stignem kući, ili tako nešto." „Da. Kad god budeš u prolazu, valjda će ovde biti nekoga ko će znati gde sam." „Da. Dobro. To je to, onda." „То je to, baš tako." „Eto." „Jes. Dvocvet uđe na brod preko mostića, koji nestrpljiva posada podiže odmah za njim.
Teri Pračet 109 Veslački bubanj je započeo svoj ritam i brod se lagano uputio prema uzburkanim vodama Anka, koji se sada povratio do svog starog nivoa. Kada je uhvatio plimu, okrenuo se put otvorenog mora. Rinsvind ga je posmatrao sve dok se nije pretvorio u tačkicu. Potom obori pogled prema Prtljagu. Ovaj mu ga uzvrati. „Vidi", reče. „Odlazi. Dajem te tebi samom, razumeš?" Okrenuo mu je leđa i produžio. Posle nekoliko sekundi postade svestan sitnih koraka koji su ga pratili. Ponovo se osvrnuo. „Rekao sam da te ne želim!", reče odsečno, i šutnu ga. Prtljag pokleknu. Rinsvind pođe dalje. Pošto je prešao nekoliko metara, zastade i oslušnu. Nije bilo nikakvog zvuka. Kada se okrenuo, Prtljag je bio tamo gde ga je ostavio. Izgledao je nekako šćućureno. Rinsvind promisli na trenutak. „Ajde, dobro", reče. „Dolazi." Okrenuo se i uputio ka Univerzitetu. Posle nekoliko minuta, Prtljag kao da je doneo odluku. Ponovo je protegnuo nožice i zatrupkao za njim. Nije izgledalo kao da mu je ostalo puno izbora. Išli su kejom, pa u grad, dve tačkice u iščezavajućem krajoliku, koji je, kako se perspektiva širila, obuhvatio i sićušni brod na početku putovanja preko širokog zelenog mora, koje je bilo tek deo blistavog kružnog okeana, na oblacima prošaranom Disku, na leđima četiri džinovska slona koji su stajali na oklopu ogromne kornjače. Koja ubrzo postade odsjaj među zvezdama, i iščeznu. - KRAJ –