Dave Heyneck Atlantida iscezli kontinent

velikom filozofu i jednostavno sami potraže Atlan-
tidu. Ideja da Platonova priča čuva tajnu najranije
svjetske civilizacije intrigira i najsmireniji ljudski
duh. Pa ipak, je li moguće da je Atlantida postojala,
onakva kakvu je Platon opisao?

Mnoge velike civilizacije starog svijeta su većim
dijelom "izgubljene", u smislu da je sjećanje na njih
potpuno - ili gotovo potpuno - izbrisano tijekom vre­
mena. Na primjer, središnjom i južnom Anatolijom
(Turska), sjevernom Sirijom i dijelovima sjevernog
Iraka je nekoć vladalo moćno Hetitsko Carstvo, od
kojeg nam je ostala tek udaljena jeka u biblijskim i
klasičnim zapisima. Otkriveno je tek 1906., kad su
arheolozi iskopali glavni grad Hetita, zajedno s kra­
ljevskim arhivom zapisanim na glinenim pločicama u
blizini sela Bohgazköya u središnjoj Turskoj. Mi
danas znamo da je Hetitsko Carstvo bilo jedno od
najsnažnijih u starome brončanom dobu. Imalo je
dovoljno jaku vojsku za suprotstaviti se, i čak pobije­
diti, moćni Egipat.

U ovom stoljeću arheolozi su otkrili i civilizacije
o kojima se još manje zna. Tako su 1970. arheolozi
otkrili Eblu, ogromni grad u sirijskoj pustinji koji je
očito upravljao malim carstvom u kasnom trećem
tisućljeću prije Krista; samo jedno krilo kraljevske
knjižnice u Ebli sadržavalo je toliko glinenih pločica
da bi bila potrebna cijela generacija stručnjaka da ih

dešifrira. Postojanje takvog važnog grada-države
došlo je kao potpuno iznenađenje za povjesničare i
arheologe.

Možda veće iznenađenje se dogodilo 1921. kada
je skupina britanskih arheologa otkrila prekrasnu ci­
vilizaciju u dolini Inda (Pakistan). Prije njihovog
rada, malo se znalo o razvitku civilizacije u Indiji
prije 3. st. pr. Kr. Pa ipak su čuda koja su otkrili u
savršeno isplaniranim gradovima Harappi i Mohenjo
Darou datirali iz 3000. pr. Kr. Ovi su gradovi imali
ulice uredno poslaganih kuća od opeka s odvodima
koji su bili povezani gradskom kanalizacijom. Imali
su čak i prve sjedeće zahode nalik onima na Zapadu.
Zapisi iz doline Inda još uvijek su nedešifrirani te
obećavaju nova otkrića.

Primjer izgubljene civilizacije u dolini Inda
ukazuje na trend u arheologiji: datumi bitnih
tehnoloških napredaka u prapovijesti neprestano se
pomiču unazad u vremenu. Taj trend je vrlo ohrabru­
jući za one koji žele dokazati da je Platonova priču o
Atlantidi istinita.

Naglasak u cijeloj situaciji stavlja se na vjerova­
nje arheologa iz 1950. da se oko 4000 g. pr. Kr.
dogodila tzv. "neolitska revolucija" kada su prva
naselja i poljoprivredna dobra razvili ljudi još uvijek
koristeći kamena oruđa. Ta slika mora biti u pot­
punosti revitalizirana. Naime, 60-tih godina britanski

su arheolozi iskopali nevjerojatan prapovijesni grad u
Anatoliji, današnjeg naziva Catal Hüyük, izgrađen
tijekom devetog, odnosno osmog tisućljeća pr. Kr. Na
površini od nekih tridesetak jutara, grad je prava
košnica sagrađena od izuzetno pravilnih kuća od
opeke, zbijenih oko malih dvorišta i ulica. Oko 1000
tih nastambi, koje su imale uredno ožbukane
unutrašnjosti, bilo je ukrašeno pažljivo izrađenim
muralima. Stanovnici - njih oko 7000 - uzgajali su
pšenicu, ječam i drugo raznovrsno, jestivo bilje te
držali krda stoke. Ljudi u gradu prakticirali su širok
opseg umjetnosti i zanata: izrađivali su lonce i jed­
nostavne metalne alate, tkali lanenu odjeću, izrađivali
složeni nakit i koristili ogledala od poliranoga vul­
kanskog kamena. Gledajući na ostatke iz Catal
Hüyüka, često je lako zaboraviti da potječu iz vre­
mena prije 7500 do 8500 godina. Prema riječima
Jacquetta Hawkesa, iskopavanje te "prerano napredne
civilizacije ... preobrazilo je našu cijelu koncepciju
ljudskog života i ponašanja u tom razdoblju".

S datumima Catala Huyiika samo smo tri tisuć­
ljeća kraći od vremena koje je Platon pripisao
Atlantidi. Neobično prapovijesno naselje u Jerihonu
je još bliže. Do 7000. godine prije Krista Jerihon je
bio okružen obrambenim zidom, koji je bio 40 metara
debeo i 30 visok, a okruživao je nekih deset jutara. U
središtu je bilo remek-djelo prapovijesne konstrukcije
- čvrsto izgrađen kameni toranj koji je bio više od 150

metara visok, sa spiralnim stubištem. Jerihon je jedno
od najranijih poznatih mjesta poljoprivrede u svijetu:
do oko 8000-te prije Krista tu su se uzgajali grašak i
leća, slično kao i na lokacijama u sjevernoj Siriji i
južnom Iranu. Otprilike u isto vrijeme ljudi natufijske
kulture u Palestini imali su pripitomljene pse, živjeli
su u stalnim obitavalištima s uređenim spremištima za
žito i izrađivali nakit od kamena, kostiju i školjki.
Pored toga, postoji dokaz o prekomorskom trgovanju
Egejaca oko 11000. prije Krista, kada su mjesta u
unutrašnjosti Grčke počela uvoziti opsidijan (vulkan-
sko staklo) s otoka Melosa, dvjestotinjak kilometara
udaljenog.

Najveće iznenađenje od svih došlo je iz Japana
1960. godine. Dugo vremena pretpostavljalo se da je
lončarstvo moralo biti otkriveno na Bliskom istoku -
"kolijevki civilizacije" - što su izrađivala najranija
poznata poljoprivredna društva. Međutim, sada je
dokazano da se prije nekih 13000 godina lončarstvo
radilo u Japanu. Za usporedbu, najranije bliskoistočno
lončarstvo, ono iz Irana, datira oko 9000. prije Krista.
Ne samo da je ovo kasnije, već je također samo
sušeno na suncu, a ne pečeno kao najranija japanska
grnčarija. Dok ideja o postojanju civilizacije kakva je
Atlantida u samoj zori povijesti možda ne odgovara
trenutnim povijesnim postulatima, zasigurno je arhe­
ologija ta koja to može promijeniti.

Mnogo je velikih legendi prošlosti potvrdila arhe­
ološka lopata. Na posljetku, zar nisu ljudi odbijali
vjerovati u postojanje velikih zidova Troje, koja je
opisana u Homerovim epovima, dok ih ekscentrični
njemački učenjak Heinrich Schliemann nije otkopao
1860-tih? Da li zlatni zidovi Kraljevskog grada još
uvijek čekaju da budu nađeni na dnu Atlantskog
oceana?

Thomas Cole -
The Course of
Empire: The
Pastoral or
Arcadian State,
1834

Thomas Cole -
The Course of
Empire:
Destruction, 1836

DOLJE
Thomas Cole
The Course of
Empire: The
Savage State,
1834

POSTANAK CIVILIZACIJE

Ignatius Donnelly, osnivač suvremene atlantologi-
je, bio je tipični ekscentrični mislilac: koje je god
polje dotakao, od politike do stare povijesti, nje­
govi su pogledi bili heretički. Izuzetno utjecajnom i
popularnom tijekom svog života, Donnellyjeva uloga
biča ortodoksnosti osigurala mu je izuzeće od služ­
benih titula. Opis Donnellyja kao "najvećeg
neproslavljenog čovjeka u američkoj povijesti" je
pravilan.

Rođenje u Philadelphiji 1831. u irskoj katoličkoj
porodici imigranata. Donnellyjeva šarolika karijera
uključivala je obrate na seljaka, odvjetnika, procjenji-
vača zemljišta, poslovnog čovjeka, urednika.

romanopisca i političara. Njegov je prvi manji pothvat
bio stvaranje plana da se izgradi mali grad na Sred­
njem zapadu u uzorno društvo, optimistički nazvan
"grad Nininger". Plan je propao a Donnelly jedva iz­
bjegao bankrot pretvorivši neprodane dijelove
"grada" u poljoprivredno zemljište. Otišao je u poli­
tiku, mijenjajući članstvo od stranke do stranke
(demokratska, republikanska, narodna i kvazi-socija-
listička Mid-Road narodna stranka) dok je branio
prava malih seljaka protiv istočnoga velikog poslo-
davstva, korupcije i osobnih interesa. Donnelly je uvi­
jek ostao "čovjek iz naroda" - predani radikal, liberal
i abolicionist.

Negdje 1859., s dvadeset i osam godina, Donnelly
je izabran na listi Narodne stranke Minnesote za
guvernera; i 1862., kao republikanac, postao je njezin
kongresmen, zadržavši mjesto osam godina. Dok je
bio u Washingtonu, Donnelly je dobro iskoristio
Kongresnu knjižnicu, i tako pohlepno čitao da ga je
jedan od suvremenika nazvao "možda najučenijim
čovjekom koji je ikada bio u Domu." To je bila druga
strana Donnellyjeve nebične osobe. Uz mnogo
romana koji su često iskazivali njegovo političko
opredjeljenje - kao što je ukidanje ropstva - Donnelly
je pisao članke i knjige različitih sadržaja od
znanstvenih tema do frenologije i zavjera eliza-
betanske Engleske. On je bio prvi koji je iznio teoriju
da su u Shakespearove drame utkane kriptički

kodirane poruke koje otkrivaju identitet njihovoga
pravog autora - koji je bio, prema Donnellyjevom
mišljenju, sir Francis Bacon.

Do 1870. Donnellyja su izgnali iz politike njegovi
bogati suparnici, pa se povukao u svoju kuću u
Niningeru, koji je tada bio već grad duhova. Ovdje je
za neko vrijeme napustio svoje napore da otkrije
Baconove pretpostavljene šifrirane poruke i počeo se
s novim entuzijazmom baviti istraživanjem Atlantide
i postankom civilizacije. Rad je bio prava borba.
Donnelly je duboko sumnjao u sebe i, prema njego­
vim vlastitim riječima, "ništa nije ostalo od mene
osim kralježnice". Ipak, Donnellyeva kralježnica bila
je otporna. Također je bio potreban netko s Donne­
llyjevom energijom, odlučnošću i širokim interesima
koji bi obnovio pitanje Atlantide - koje je ostavljeno
potpuno nerazvijeno još od vremena renesanse.

Atlantida: Pretpotopni svijet, objavljena je 1882.,
i postala trenutačnim hitom: do 1890. pojavilo se
dvadeset i tri izdanja. Možda je najfascinantnija stvar
o Donnellyjevoj knjizi njezina originalnost. Nitko
nikad nije pokušao u službu Atlantide unijeti toliko
mnogo argumenata i dokaza. Nikad nije naveo što je
začelo tu kolosalnu zadaću. Jedan izvor je sigurno
bila Jules Verneova knjiga Dvadeset tisuća milja pod
morem, koja je prvi put bila objavljena na engleskom
1870. Donnellyjev dugi interes za Francisa Bacona

također je morao odigrati ulogu. Oko 1600-te Bacon
je napisao romantički utopijski roman koji se zvao
Nova Atlantida, a bio je baziran na Platonovim ideja­
ma. Bacon, kao i ostali post-renesansni učenjaci prije
Donnellyja, mislili su da je Platonova Atlantida
sjećanje na Ameriku.

Tema Atlantide također je bila u skladu s
Donnellyjevim idealizmom. Prelazio je preko stihova
u kojima je Platon opisao duhovno propadanje
Atlantiđana, videći jedino "velike, bogate, kulturne i
obrazovane ljude", koji su izgradili svjetsko carstvo
iz malih početaka. Donnellyjevo divljenje prema
bogu osnivaču Posejdonu, koji je začeo rasu
Atlantiđana, neskriveno je: "Vidimo kako doseljenik
ulazi u zemlju, vjenča se s jednom od domaćih žena i
naseli; u vrijeme kada oko njega izrastaju velike naci­
je". Tamo gdje grad Nininger nije uspio, Donnelly je
mogao učiniti da Atlantida uspije.

Donnellyjeva rasprava o Platonovoj vjerodostoj­
nosti bila je nagla. Nije vidio puno smisla u rasprav­
ljanju o književnoj analizi, jer je vjerovao da je dokaz
za postojanje Atlantide, točno kakav ga je Platon
opisao, tako snažan. Za Donnellyja, Atlantida je bila
izgubljeni dio slagalice prapovijesti. Umetni je na
pravo mjesto i sve - od širenja flore i faune do
uzdizanja civilizacije na obje strane Atlantika -
počinje imati smisla.

IZGUBLJENO SREDIŠTE
SVIJETA

Zanemarujući Atlantidu, Donnelly je tvrdio, aka­
demici su u potpunosti poremetili povijest. Iznio je
svoje primjedbe konvencionalnim spoznajama u tri­
naest postavki:

1. Da je nekoć u Atlantskom oceanu, nasuprot
ulazu u Sredozemno more, postojao veliki otok, koji
je bio ostatak atlantskog kontinenta i bio poznat svi­
jeta kao Atlantida.

2. Da Platonov opis tog otoka nije, kao što se
dugo vremena mislilo, izmišljotina, već vjerodostojna
povijest.

3. Da je Atlantida bila područje gdje se čovjek
prvi put izdigao iz barbarizma do civilizacije.

4. Da je postala, kako je vrijeme prolazilo, mno-
goljudna i moćna nacija, iz čijih su naplavina obale
Meksičkog zaljeva, rijeka Mississippi, Amazona,
obala Tihog oceana Južne Amerike, Sredozemlja,
zapadne obale Europe i Afrike, Baltik, Crno more i
Kaspijsko jezero, naseljene civiliziranim narodima.

5. Da je to bio istinski pretpotopni svijet; rajski
vrt; vrt Hesperida, Elizejske poljane, vrt Alkinusa,
Mesamfalos, Olimp, Asgard iz tradicija starih naroda;
koji predstavlja univerzalno sjećanje na veliku

zemlju, gdje je rano čovječanstvo boravilo u mira i
sreći.

6. Da su bogovi i božice starih Grka, Feničana,
Hindusa i Skandinavaca jednostavno bili kraljevi,
kraljice i heroji Atlantide; i djela koja su im pripisi­
vana u mitologiji su pomiješana sjećanja na stvarne
povijesne događaje.

7. Da je mitologija Egipta i Perua predstavljala
izvornu religiju Atlantide, koja je obožavala Sunce.

8. Da je najstarija kolonija koju su stvorili
Atlantiđani vjerojatno bila u Egiptu, čija je civilizaci­
ja bila reprodukcija one na Atlantidi.

9. Da alati iz "brončanog doba" potječu iz
Atlantide. Atlantiđani su također bili prvi proizvođači
željeza.

10. Da je fenički alfabet, otac svih europskih
alfabeta, izrastao iz alfabeta Atlantiđana, koji je
također izrastao iz Atlantide i došao do Maja u
Srednjoj Americi.

11. Da je Atlantida bila izvorno sjedište arijevaca
ili indoeuropske porodice naroda, kao i semitskog
naroda.

12. Da je Atlantida nestala u strahovitom prirod­
nom poremećaju, u kojem je cijeli otok potonuo u
ocean, s gotovo svim svojim stanovnicima.

13. Da je mali broj preživjelih pobjegao svojim
brodovima i čamcima i odnio istočnim i zapadnim
narodima priču o strašnoj katastrofi, koja je preživjela
do našeg vremena u obliku legendi o poplavi i potopu
kod različitih naroda starog i novog svijeta.

Ovi revolucionarni prijedlozi osim što temeljito
mijenjaju naše znanje o povijesti, daju širok prikaz
lepeze dokaza koje je Donnelly posložio u svojoj
knjizi. Postoji nekoliko poglavlja o kulturnim sličnos­
tima između starih civilizacija s obje strane Atlantika,
koje su se kretale od arheoloških ostataka do religij­
skih rituala; ostala poglavlja predstavljaju lingvi­
stičke argumente koji su izvučeni iz sličnosti jezika i
pisama. Daleko najveći prostor u Donnellyjevoj
knjizi posvećen je mitovima i običajima svijeta, na
kojima je osjećao da je katastrofa Atlantide ostavila
neizbrisiv trag.

Nijedno djelo stare svjetske književnosti - izuzev
Platonovih radova i nekolicine grčkih pisaca koji su
ga slijedili - ne spominje Atlantidu pod tim imenom,
što se rijetko kad jasno navodi u popularnim knjiga­
ma na tu temu. Ipak, Donnelly i njegovi sljedbenici
predstavili su zanimljiv materijal legendi koji, na prvi
pogled, podupire Platonovu bilješku.

Donnelly je bio prvi koji je naglasio da postoji
nekoliko razbacanih imena lokaliteta oko Atlantide
za koje se čini da odražavaju njezino ime. Postoji

planinski lanac Atlas u sjeverozapadnoj Africi blizu
kojega je u klasičnom vremenu živjelo pleme zvano
Atlanti. Čini se da su i španjolski osvajači također
osnovali grad zvan Atlan na obali Venezuele kada su
tamo stigli u petnaestom stoljeću. Najintrigantnija od
svega je predaja koju su meksički Azteci kazivali o
svojoj domovini predaka. Prije nego što su se preselili
na jezero Texcoco, mjesto na kojemu je njihov glavni
grad, Tenochtitlan (Mexico City), živjeli su negdje na
istoku, u prekrasnoj zemlji zvanoj Aztlan. Aztečki car
Montezuma opisao ju je osvajaču Hernanu Cortésu:
"Naši su očevi boravili na tom sretnom i bogatom
mjestu koje su zvali Aztlan, što znači bjelina ... Na
tom je mjestu velika planina u sredini vode koja se
zvala Culhuacan ... što znači 'iskrivljena planina'.

Ime i asocijacije na planinu i vodu definitivno
podsjećaju na Platonovu Atlantidu. Aztlan i gomila
ostalih atl- mjesta oko Atlantide čine glavnu osnovicu
Donnellyjevih argumenata: "Samo pogledajte!
Planina 'Atlas' na obali Afrike; grad 'Atlan' na obali
Amerike; 'Atlanti' su živjeli na sjevernoj i zapadnoj
obali Afrike; narod Aztec iz Aztlana, u Srednjoj
Americi; ocean među dvama svjetovima zove se
'Atlantik'; mitološko božanstvo zvano 'Atlas' koji
drži svijet na svojim ramenima; i besmrtna predaja o
otoku Atlantidi. Mogu li sve te stvari biti rezultat
slučajnosti?"

Kontinent Atlantida kojeg je rekonstruirao Donnelly prema
zvučnom kartografiranju oceanskog dna. Njegovo je miš­
ljenje da je Atlantida bila grebenom povezana s Južnom

Amerikom.
(izvor: I. Donnelly, Atlantis: The Ante Diluvian World, 1882.)

Dodajmo ovim tvrdnjama koje je naveo Donnelly
da "riječi Atlas i Atlantik nemaju zadovoljavajuću
etimologiju u bilo kojem poznatom europskom
jeziku", dok jezik Nahuatl u Meksiku sadrži riječ atl,
što znači "voda" koja je mogla dati ime za otok-kon-
tinent. Slučajno, Donnellyjevo mišljenje da se carstvo
Atlantide prostiralo do Amerika kao i do Afrike i
Europe, bazirano je na Platonovom Timeju, gdje on
kaže da su kraljevi Atlantidc posjedovali "dijelove
kontinenta" koji su ležali izvan nje.

Sve to zvuči prilično uvjerljivo dok se dokazi ne
promotre pažljivije. Prefiks atl- u imenima oko sje-
vernoafričke obale sigurno nije slučajnost. Sva ova
imena potječu od Grka, koji su ih povezivali s
mitološkim divom Atlasom.

Prema njihovom shvaćanju, Atlas je dao svoje
ime visokoj planini na obali sjeverozapadne Afrike, a
planina svoje ime plemenu Atlanata (ili Ataranta)
koji su živjeli u blizini. Ili je Atlas, ili planina, dala
oceanu njegovo ime. Ali što je s Atlantidom? Da li
sjevernoafrička imena dokazuju da je morala ležati u
Atlantiku, ili je tamo locirana zbog sjevernoafričkih
imena? U međuvremenu, jedna je stvar jasna - Atlas,
jedini stalni element u svim tim imenima, ima zado­
voljavajuću europsku etimologiju - od grčke riječi
tlaô, "nosim", jer se mislilo da div Atlas nosi nebesa
na svojim ramenima. Površno privlačili meksički atl-
je nebitan.

Što se tiče misterioznog Aztlana, Donnelly i nje­
govi sljedbenici su nepravedni prema svojim čitatelji­
ma jer im nisu dali potpuni kontekst priče koju su
pričali Tenochca Azteci. Donnelly i tradicionalni
atlantolozi rado vole citirati aztečke legendarne ver­
zije povijesti, u kojima dugi periodi vremena koji sli­
jede jedan iza drugog bivaju uništeni svjetskim katas­
trofama - vjeruje se da se čak i Sunce promijenilo u
tim preokretima.

Uz to postoji i jedna izvorna i zapanjujuća para­
lela s Platonovim opisom slijeda katastrofa koje su
uzrokovale promjene na nebesima. Ako je Aztlan bio
Atlantida, moglo bi se očekivati da bi njihovi povjes­
ničari smjestili migraciju Tenochca Azteka u jedan od
najranijih svjetskih "Sunčevih" perioda, na primjer u
doba "Vodenog Sunca" koje je okončano poplavama
i munjama, ili u sljedeće doba, "Zemljano Sunce",
kada su Zemlju naseljavali divovi.

Na nesreću za tradicionalne atlantologe, Azteci su
jasno pokazali da je njihova migracija iz Aztlana vrlo
rani događaj u njihovoj verziji povijesti. Datirali su je
precizno 1168. g. po Kristu, dobrih deset tisuća godi­
na poslije potonuća Atlantide prema Platonu. I iako
su smjestili "planinu" Aztlana u vodeno okruženje,
njihovi zapisi pokazuju da to nije bio Atlantski ocean,
već jezero koje je vrlo vjerojatno ležalo negdje u
istočnom Meksiku.

Ostale legende i mitovi koje je Donnelly sakupio
da bi podržali Platonovu priču tiču se mnogo manje
određenih stvari i teško ih je specificirati. Mnoge od
njih su izvorne predaje koje su vezane uz stara vre­
mena, kao što je široko rasprostranjeni mit o sve­
općem Potopu. To je čudna, pa ipak nerazjašnjena
činjenica da je toliko mnogo kultura u svijetu imalo
priču o vremenu kad je Zemlja bila pod vodom,
ostavljajući tek nekolicinu odabranih koje su bogovi
upozorili na katastrofu i koji su onda ponovo izgradili
civilizaciju. Donnelly nije bio tvrdoglav pokušavajući
povezati te mitove s pričom o Atlantidi. Biblijska
predaja o Noinom potopu, na primjer, u kojoj su
najranije civilizacije svijeta izbrisane katastrofalnom
poplavom, na općem je nivou sigurno usporediva s
pričom o katastrofi koju je ispričao Platon.

Donnellyjev pristup mitovima o Potopu bio je ti­
pično radikalan. Vjera u doslovnu istinitost Biblije
bila je izuzetno jaka u kasnom devetnaestom stoljeću.
Uistinu, Darwinove šokantne teorije još uvijek nisu
dopirale do Amerike u vrijeme kad je Donnelly kro­
jio svoje teorije. Većini ljudi nije predstavljalo prob­
lem objasniti zašto su mitovi o Potopu bili tako
rašireni: trebalo je samo otvoriti Bibliju i pročitati
priču o Noi da bi se shvatilo da je Bog nekoć kaznio
svijet kataklizmom s pretjeranom količinom vode.
Ipak, poštujući priču o Genezi, Donnelly je obilazio
oko raznih interpretacija i tvrdio da su priče o Potopu

bile verzije jedne određenije katastrofe - potapanja
Atlantide. Sjećanje na nju raspršili su po cijelom svi­
jetu Atlantiđani koji su uspjeli pobjeći brodovima.

Isto tako, Donnelly je tvrdio da je svjetska preda­
ja o Zlatnom dobu na početku vremena bila sjećanje
na bogate dane atlantidske civilizacije. Predaje o
središtu svijeta, gdje su prvi ljudi živjeli u bliskosti sa
svojim bogovima, gotovo su jednako raširene kao i
mitovi o Potopu. Ponovo, Donnelly se opravdano
pozabavio njima pokušavajući pronaći neki razlog za

Presjek atlantskog grebena dobiven zvučnom kartografiran-
jem p o m o ć u brodova H.M.S. Challenger i američkog broda
Dolphin. Donnelly je zaključio da su Azori ono što je ostalo

od kontinenta Atlantide
(izvor: I. Donnelly, Atlantis: The Ante Diluvian World, 1882.)

Tajna građenja piramida kao da skriva upliv visokorazvijene
civilizacije.

zajednička obilježja tih legendi. I opet je imao prik­
ladno rješenje: hebrejski rajski vrt, vikinški Asgard i
indijska sveta planina Meni (gdje su bogovi stvorili
čovječanstvo), bili su svi zapravo imena za Atlantidu,
kolijevku ljudske rase.

Donnelly je podupro svoje mišljenje argumentima
koje je izvukao iz materijalnih dokaza. Mogao je
ukazati na mnoge slične kulturne razvoje u pred-
kolumbovskim civilizacijama s obje strane Atlantika,
kao što je gradnja piramida, uporaba hijeroglifa, i
običaj mumificiranja i deformiranja lubanje.
Međutim, Donnelly je bio nekritičan učenjak, i njego­
va ga je strast za Atlantidom odvela do toga da je
bacao sve što je bilo dostupno u kotao i oslanjao se na

to da će učinak gomilanja uvjeriti njegove čitatelje.
Nije potrebno nikakavo specijalističko znanje da bi se
uvidjela slabost u argumentima kao što je bio jedan
baziran na slikarstvu: "Ova je umjetnost bila poznata
na obje strane Atlantika. Slikarije na zidovima nekih
hramova u Srednjoj Americi otkrivaju stupanj umjet­
nosti koji je bio visok kao i onaj u Egiptu."

Problem s "dokazom" koji je Donnelly pronašao
za Atlantidu bio je taj što nijedan od njih - bez
Platonove priče - nije bio stvarno direktan, i nije imao
ništa što bi potvrdilo njegove tvrdnje. Zapravo,
najbolji dokaz za njegovo izlaganje obično se smatra
najslabijim - svjedočanstva mitova i legendi. Budući
da je ta vrsta materijala osjetljiva na različite inter­
pretacije, u posljednjoj analizi svi argumenti da svjet­
ski veliki mitovi i legende odražavaju postojanje i
uništenje Atlantide krajnje su ciklički.

Ne može se interpretirati legenda kao da se odnosi
na Atlantidu i tada koristiti tu interpretaciju kao neo­
visnu potporu Platonove priče. Stvar bi bila bitno
drugačija, naravno, kad bi se dokazalo da je Atlantida
bila geološka stvarnost. Uroboros argumenata bi tada
pustio vlastiti rep i zaista bi bilo dobrih temelja da se
Zlatno doba i predaje o potopu promotre u drugačijem
svjetlu.

POD SVJETLOM VULKANA

Kakve su šanse da stvarno postoji velika kopnena
površina potopljena ispod vode Atlantskog oceana?
Površni pogled na obilježje morske kolijevke
Atlantika čini se ohrabrujućim. Tradicionalni atlan-
tolozi uvijek su bili ohrabrivani u svojoj vjeri zbog
postojanja grupe otoka u središnjem Atlantiku kao što
su Azori, koji izgledaju kao da su ostatak nekoć
mnogo veće kopnene površine. Azori su vulkanski
vrhovi izuzetno visokih struktura koje su poznate kao
srednjeatlantski greben koji se prostire od podnožja
Atlantika, grubo od sjevera do juga.

Greben su otkrila pomorska istraživanja koja su
obavljena 1870-tih. Korištena metoda bila je prilično
izravna i precizna - tereti pričvršćeni za užad spuštani
su s brodova u dubine oceana na različitim mjestima
a zabilježene su količine užadi koja je spuštena te
obilježene na kartama. Rezultate je predstavio
Donnelly sa svojom uobičajenim šepurenjem: "Pret­
postavimo da pronađemo u srednjem Atlantiku,
ispred Mediterana, u blizini Azora, ostatke ogromnog
otoka, potopljenog pod morem - tisuću milja širokog
i dvije ili tri tisuće milja dugačkog - zar nam ne bi
mnogo trebalo da potvrdimo Platonovu tvrdnju da je,
'izvan tjesnaca gdje smještamo Heraklove stupove,

postojao otok veći od Azije (Male) i Libije (Afrike)
zajedno', koji se zvao Atlantida? I pretpostavimo da
otkrijemo da su Azori planinski vrhovi ovog poto­
pljenog otoka, i da su raskidani i razderani vulkan­
skim potresima ...?"

Naravno da je već znao odgovor. Sondiranja
dubokog mora koja su izveli brodovi britanske, ame­
ričke i njemačke mornarice zabilježila su ogroman
podmorski greben koji se prostirao zapadno od
Britanskog otočja do obale Južne Amerike, s dugim
produžetkom koji se prostirao južno između afričkog
i južnoameričkog kontinenta. Donnelly je bio u
dobrom društvu u svojoj interpretaciji ovog otkrića.
Jedan član znanstvenog tima na britanskom morna­
ričkom brodu Challenger izrazio je mišljenje da je
greben koji su istraživali bio ostatak "izgubljene
Atlantide".

Mornarička istraživanja također su potvrdila da
su planinski vrhunci podvodnog grebena uistinu
vulkanski. Donnelly je bio oduševljen: "Ove činje­
nice pokazuju da velike vatre koje su uništile
Atlantidu još uvijek tinjaju u dubinama oceana; da bi
velike oscilacije, koje su odvukle Platonov kontinent
pod more, mogle ponovo ga vratiti, sa svim svojim
zakopanim blagom, na svjetlo; i da je čak i divlja
mašta Julesa Vernea, kada je opisivao kapetana Nema
u svojem ronilačkom odijelu kako gleda na hramove

i tornjeve izgubljenog otoka, osvijetljenog svjetlima
podmorskih vulkana, imala moguće temelje na koji­
ma se može graditi."

Jedini dokaz koji je nedostajao, prema
Donnellyjevu mišljenju, bili su arheološki nalazi s
dna Atlantika. U zaključku Atlantide: Pretpotopnog
svijeta Donnelly je izjavio da je vrijeme da se svjet­
skim "besposlenim mornaricama" da posla: "Jedna
jedina ispisana tablica koju bi izvukli s Platonova
otoka bila bi vrijednija znanosti, više bi raspalila
maštu čovječanstva, nego sve blago Perua, sve
građevine Egipta, i svi glineni komadići skupljeni iz
velikih knjižnica iz Kaldeje."

Njegova molba nije ostala neuzvraćenom. Tek
nekoliko godina ranije zapadni svijet je pogođen ide­
jom da se najromantičnije slike klasične ostavštine
mogu potvrditi arheologijom: Heinrich Schliemann je
objavio da je pronašao zidove Homerove Troje i tije­
lo kralja Agamemnona. Atlantida bi zasigurno mogla
biti sljedeće veliko otkriće. Čini se da je tako mislio
William Ewart Gladstone, britanski predsjednik
vlade, kada je Donnellyjeva Atlantida bila objavljena.
Poslao je autoru pismo čestitke i predložio Kabinetu
da bi se Kraljevska mornarica mogla koristiti za poče­
tak znanstvene ekspedicije pronalaženja Atlantide.
Prijedlog je, međutim, odbilo ministarstvo financija.

Čak i bez konačne znanstvene potvrde Donnelly
se nadao da su mnogi vjerovali kako je već imao
dovoljno geoloških dokaza da bi dokazao svoje tvrd­
nje. Platonova Atlantida trebala bi se shvatiti
ozbiljno. Donnelly je slijedio svoj uspjeh s još jednim
bestselerom, nazvanim Ragnarok: Doba vatre i
kamena, koji je proširio njegovo istraživanje ljudskih
predaja još dublje u vremenu.

U Ragnaroku Donnelly je tvrdio da je Zemlju
pogodila kometa prije trideset tisuća godina i uzroko­
vala mnogo fenomena koje danas stručnjaci pripisuju
ledenjacima ledenog doba. Jedini koji su preživjeli
katastrofu bili su Atlantiđani, koji su ponovo sagradili
civilizaciju na svojem otoku-kontinentu. Knjiga
završava sljedećim iznenađenjem, jer je Donnelly
predstavio mnogo arheoloških čudnovatosti (većinom
griješeći) da bi pokazao da je praledenjački čovjek
bio potpuno '"civiliziran", imao lončarstvo, pripitom­
ljene životinje, gradove, metalurgiju i čak i novac.

Dom ove civilizacije, tako stare da je čak i izdigla
kulturu Atlantide, bio je Sjeverna Amerika. Kritičar u
Pall Mall Gazette komentirao je: "Amerika, zemlja
velikih stvari, ima u gospodinu Donnellyju sina vri­
jednog svoje veličine".

PLUTAJUĆI KONTINENT

Znanstvenici devetnaestog i početka dvadesetog
stoljeća nastavili su vjerovati u nekadašnje postoja­
nje srednjoatlantskog grebena kao ogromnog zem­
ljanog mosta, preko kojeg se raširila flora i fauna sada
poznata s obje strane Atlantika. Dok su neki geolozi
prigovarali da je takav zemljani most potopljen
tisućama - ako ne stotinama tisuća - godina prije
Platonove Atlantide, dokaz grebena nastavio je
desetljećima davati vrlo cijenjeni rub atlantološkim
razmišljanjima.

Ideja o Atlantidi bila je naročito popularna među
francuskim geolozima. Čak je napravila i preo­
braćenika od Louisa de Launaya, jednog od najcje­
njenijih geologa svoga vremena koji je zauzimao vrlo
visoke položaje (bio je glavni inspektor za rudnike;
profesor geologije, mineralogije i paleontologije,
École des Ponts et Chaussées; i direktor Service de la
Carte Geologique de France). Godine 1905. rasprav­
ljao je o dokazu za sjeverni kontinent priključujući
Kanadu Irskoj ili Španjolskoj koje "mora da su ostale
vrlo kasno", ali inzistirao da se "ne bi trebalo asoci­
rati ovu hipotezu s poznatom Platonovom Atlantidom
koja nikako ne predstavlja sjećanje na geološki
fenomen." Do 1921., međutim, njegovi su se pogledi

na potapanje Atlantide potpuno promijenili: "Za
geologa ne postoji ništa normalnije i uobičajenije u
povijesti Zemlje nego nestanak kontinenta pod
oceanom. Takvi su događaji u pravilu zanimljivi jedi­
no geolozima. Ali ovaj je za maštu zapanjujući, zato
jer se morao dogoditi iznenada, a naročito zato što je
nedvojbeno zarobio tisuće ljudi."

Sretna koegzistencija tradicionalne atlantologije s
cijenjenom geologijom konačno je uništena revolu­
cionarnom novom teorijom koja je objavljena 1915.
godine. Mladi njemački meteorolog i istraživač
Alfred Wegener primijetio je da ako izrežemo konti­
nente iz karte, dijelovi se grubo mogu spojiti zajedno
kao slagalica. To ga je dovelo da pretpostavi da su svi
kontinenti svijeta nekoć bili spojeni zajedno u jedin­
stvenu kopnenu masu, koja se razdvojila i polako
otplutala jedna od druge. S tom se idejom već igralo
nekoliko drugih znanstvenika, ali Wegener je bio prvi
koji je iscrtao opće dokaze i objavio ih u obliku
knjige.

Ideja naročito nije bila dobrodošla među geolozi­
ma koji su vjerovali u Atlantidu. Ako spojite
Ameriku, Afriku i Europu zajedno, jednostavno nema
mjesta za još jedan kontinent između njih. Ipak,
1915., atlantolozi nisu smatrali da im je Wegenerova
teorija ozbiljna prijetnja. Prvotna reakcija na nju iz
geološkog društva bila je izuzetno neprijateljska i

Wegenera su svugdje smatrali ekscentrikom. Dok su
geolozi spremno prihvatili da se zemljine mase mogu
kretati vertikalno, ideja da bi mogle plutati po plane­
tu, rujući kroz Zemljinu koru, činila se apsurdnom.

Ipak, Wegenerova teorija počela je polako dobi­
vati potporu. Glasovanje na godišnjem skupu
Britanskog društva za napredak u znanosti 1950.
pokazalo je jednaku raspodjelu mišljenja među onima
koji su bili za i onih koji su bili protiv ideje o raz­
maknutim kontinentima. Tada, 1960., "razdvojenje
kontinenata" (danas poznatije kao teorija tektonskih
ploča) postala je doktrinom s gotovo dramatičnom
naglošću. Ovaj potpuni preokret bio je usporedan s
dvije druge revolucije u geološkim razmišljanjima.

Nekad se smatralo da je Zemljina kora bila više ili
manje jednake debljine i sastava, ali oko 1960. shvati­
lo se da postoje bitne razlike između kore koja čini
kontinente i one koje čini oceansko dno. Dok je kon­
tinentalna kora otprilike 35 km debela, kora ispod
oceana doseže samo oko 7 km. Oceanskom dnu
također manjka granitni sloj koji je prisutan ispod
kontinenata. Harry Hess, profesor geologije na
sveučilištu Princeton, zaključio je da su oceanska dna
relativno mlada (uspoređujući s kontinentalnim tlom)
i sačinjena od magme koja izvire iz pukotina u kori
kao što je srednjoatlantski greben. Magma koja izvire
iz grebena širi se sa strane, izgurujući ploče konti-

nentskog materijala sa svake strane (Amerika i
Europa/Afrika); drugdje u svijetu postoje zone u koji­
ma je kora utisnuta u plašt. Umjesto da je jedna kom­
paktna masa, kora (litosfera) je mozaik različitih slo­
jeva koji počivanju na gornjem dijelu Zemljinog plaš­
ta.

Hessov model morskog dna koje se širi potvrđen
je 1960. novim otkrićima u polju paleomagnetizma.
Dok se stvaraju sedimentni ili vulkanski slojevi, čes­
tice željeznog oksida u stijenama magnetiziraju se sa
sjeverom poput sićušnih kompasa. Magnetizam tih
čestica će, pod normalnim uvjetima, ostati neizmije­
njen (čak i ako je položaj stijene podložan promjena­
ma geomagnetskih polja). Istraživanjem tog "fo­
silnog" (ili "zaostalog") magnetizma, geofizičari mo­
gu utvrditi smjer Zemljinog magnetskog polja u vri­
jeme kad se stijena stvarala.

To se može činiti neobičnom idejom, jer bi netko
mogao pretpostaviti da je magnetski sjever oduvijek
bio sjever. Ali danas je opće prihvaćeno mišljenje da
se polaritet Zemlje zapravo puno puta kroz povijest
mijenjao. Kako, zašto i kojom brzinom se mijenjaju
magnetska polja još uvijek su potpune zagonetke,
iako su modeli koji to objašnjavaju, naravno, brojni.
Za teoriju razdvajanja kontinenata, uzrok geomagnet­
skih promjena nije toliko bitan - samo svjedočanstvo
fosilnog magnetizma koji je ostao iza njih. Koristeći

plutajuće magnetometre, fizičari su uspjeli iscrtati
polaritet stijena oko srednjoatlantskog grebena i
pojavio se zanimljiv uzorak. Sa svake strane grebena
postoje paralelne serije "pruga" na stijenama s naiz­
mjeničnim polaritetima. Jedini model koji to objašn­
java kaže da se morsko dno širilo iz linije pukotine
koja je označena grebenom. Skupina stijenja koje se
formiralo kada se polaritet polja "obrnuo" bile bi
odgurnute sa svake strane grebena jer bi se nova sti­
jena izdizala iz Zemljinog plašta. Da je ta nova stije­
na stvorena u vrijeme kad je polaritet bio "normalan",
tada bi bila okružena prugama '"obrnutog" polariteta.
Ponavljan milijunima godina, ovaj proces bi proizveo
dvije zrcalne grupe obrnutog i normalnog polariteta
sa svake strane srednjoatlantskog grebena. Upravo je
to otkriveno magnetometarskim istraživanjima Atlan­
tika. Paleomagnetske pruge ostaju jedan od najboljih
dokaza kontinentskog razdvajanja.

Sva ova otkrića bila su loša vijest za tradicional­
no mišljenje o Atlantidi. Prvo, ideja da je veliki dio
dna Atlantika stvoren potopljenim kontinentom čini
se odbačenom - jer bismo očekivali da je kora na dnu
oceana znatno deblja nego što jest. Drugo, rekonstru­
irana karta Zemljinih kontinentalnih ploča (Pangea)
ne ostavlja mjesta za kontinent Atlantidu. Treće,
mnoge sličnosti u fauni i flore između dviju hemis­
fera sada su objašnjene činjenicom da su kontinenti
nekad bili spojeni, bez potrebe za atlantskim

zemljanim mostom. I konačno, za vulkane oko sred-
njoatlantskog grebena danas se smatra da su relativno
mladi, a ne ostaci starog kontinenta koji je eksplodi­
rao, kako ih je vidio Donnelly. Njihovo postojanje
sigurno se slaže s idejom da je greben geološki aktiv­
na linija pukotine uz koju nova oceanska kora izvire
u obliku magme.

'BIMINI PUT'

U ljeto 1968. godine, turistički
ribarski brod Bonefish Sam na
svojoj je palubi ugostio arhe­
ologa i istraživača podmorja,
dr. J. M a n s o n a Valentina. Nje-
gov ga je vodič odveo do mjesta gdje se mogao vidjeti
pravilan uzorak ogromnih podvodnih kamenova koje kao
da je tamo postavio čovjek. Prema istraživanjima koje je
proveo, Valentine je zaključio da se radi o dijelu cere­
monijalnog puta koji je vodio do "svetog mjesta". Prema
njegovom mišljenu taj put i "sveto mjesto" izgradili su isti
oni ljudi koji su napravili velike kamene kugle pronađene
u Srednjoj Americi, velike platforme u Baalbeku, hramove
na Malti, Stonehenge, Ollanataytambo zid u Peruu, kolos­
alne ruševine Tiahuanacoa u Boliviji ... - pretpovijesna
civilizacija koja je bila u stanju prenositi (transportirati)
kiklopsko kamenje na način koji nam je danas nepoznat.
Kada je Valentine saznao za proročanstvo vidovnjaka
Edgara Caycea, da će se 1969. Atlantida uzdignuti iz pod­
morja u blizini Biminija, bio je nemalo začuđen. Neko je
vrijeme "Bimini put" bio predmet brojnih spekulacija.
Premda je ekspedicija koju je kasnije poveo dr. David Zink
provela mjesece u istraživanju, rezultati su bili nedosljed­
ni. Iako stilizirani kameni blokovi teže više od 100 kg, što
je kontradiktorno s tvrdnjama skeptika da je riječ o prirod­
noj formaciji nisu nađeni nikakvi dokazi koji bi upućivali
na rad neke izgubljene civilizacije.

RAVNOTEŽA DOKAZA

Da bi bili pošteni prema tradicionalnim
atlantolozima, geološki argumenti protiv postojanja
nekadašnjeg kontinenta Atlantide nisu potpuno
dokazani, i većina njih leži na predominaciji teorije.
Bilo bi mudro zapamtiti oprezne riječi koje je
nedavno iskazao David Chester, vulkanolog koji je
viši predavač geografije na sveučilištu Liverpool:
"Tektonske je ploče danas prigrlila velika većina
istraživača Zemlje, ali još uvijek se čuje povremeni
neslagajući glas. Treba naglasiti da su tektonske ploče
model, drugim riječima, 'idealizirana slika stvarnosti
da bi se pokazale neke od njezinih osobina' ... to je
također teorija - najbolja moguća ovog trenutka - ali
još uvijek samo teorija."

Kao što je Chester primijetio, umirujuća je
pomisao da je prije nešto više od četrdeset godina
svaki geolog mogao s izuzetnom sigurnošću izjaviti
da "sve što se tiče konfiguracije i sastava oceanskog
dna uvjerljivo pokazuje da je Wegenerova hipoteza o
kontinentskom razdvajanju potpuno neodrživa."

Uistinu, postoje problemi s teorijom, od kojih je
najmanji onaj koji se tiče mehanizma koji je pokre­
nuo konstantno odvajanje kontinenata. Predstavljeni

su brojni modeli: jedan od najbizarnijih predlaže da
se Zemlja zapravo širi (zbog promjene u gravitaciji),
i da se kontinenti razmiču poput komada odrezane
kore na naranči koja raste. I dok se razdvajanje kon­
tinenata uči gotovo kao neosporiva činjenica na
Zapadu, tek se sada probija u bivšem SSSR-u.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća sovjetski su
geolozi još uvijek odbacivali ideju, smatrajući je
nepotrebnim dijelom zapadnog znanstvenog razmiš­
ljanja. Primjedbe cijeloj teoriji još uvijek se ponekad
pokreću i na Zapadu.

Takav otpor neupitnom prihvaćanju razdvajanja
kontinenata je zdrav. Mnogo se znanstvenika, pose­
bice tijekom sedamdesetih, rado odnosilo prema
teoriji kao prema Svetom Gralu geologije, koji je
mogao objasniti praktički svaki važan proces zabi­
lježen u svjedočanstvu stijena. To očito nije tako.
Geolozi su postali iznenada svjesni da ostali procesi -
osobito oni koji nisu vezani uz Zemlju - bili važni za
oblikovanje njene površine.

Raspadanje velikih kometa u Zemljinoj orbiti
također je utvrđeno kao bitna sila koja je djelovala na
događaje u Zemljinoj prapovijesti. Katastrofizam
kometa, nekad odbijen od geologa kao krajnje
područje luđaka, tijekom posljednja četiri desetljeća
počelo se ponovo uvlačiti u geološka razmišljanja. Na
primjer, utjecaj asteroida, meteorita ili kometa - ili

naslage prašine od ostataka kometa - gotovo je sigur­
no uzrokovalo izumiranje dinosaura. Nijedna druga
teorija ne slaže se tako dobro s dokazima i jedino naj­
gori reakcionari odbijaju razmišljati o tim idejama.

Tako nema jedne i sveobuhvatne teorije koja
objašnjava povijest Zemljine površine i oblika života
koje ona održava. (To se možda može činiti očitim
laicima, ali ne i geolozima, koji su često spremni ići
do bilo koje dužine u trenutačnoj paradigmi.)
Svejedno, ne možemo ignorirati godine rada geologa
i geofizičara i priželjkivati dokaze za razdvajanje
kontinenata. Svako geološko otkriće u posljednjih
četrdeset godina potvrđivalo je teoriju tektonskih
ploča. Kao što Chester zapaža, sadašnji konsenzus
dosegnut je kroz doslovno stotine individualnih ko­
madića empirijskog istraživanja i sinteze.

U jakom kontrastu, nijedan dokaz koji bi bio pri­
hvatljiv prema današnjim standardima nije se pojavio
da bi podržao ideju da je nekoć postojao kontinent u
srednjem Atlantiku. Oni koji žele raspravljati o nje­
govom postojanju morali bi također proizvesti vjero­
dostojni model koji bi objasnio dokaze, kao što su
paleomagnetske pruge, koje tako jako podupiru teori­
ju tektonskih ploča. Više je od četrdeset godina proš­
lo od teorije tektonskih ploča, ali tradicionalni
atlantolozi tek moraju predložiti jedan takav model.

TRANSATLANTSKE
PARALELE

Daleko najčešći dokaz u prilog postojanju stvarne
Atlantide - ponavljan u brojnim knjigama još od
Donnellyjevog vremena - tiče se očiglednih sličnosti
u starim kulturama s obje strane Atlantika. Argument
je jednostavan: kulturna obilježja koje dijele Amerika
i Stari svijet vjerojatno su došla iz istog središta i
Platonova Atlantida bi lijepo ispunila tu ulogu.

Postojanje piramida s obje strane Atlantika je naj­
draži dokaz tradicionalnim zastupnicima; Donnelly je
tvrdio da "u Atlantidi, domu bogova, nalazimo origi­
nalan model koji se širi od Indije do Perua". Ali, da li
funkcija, rasprostranjenost i datiranje različitih pira­
midalnih struktura u svijetu zaista pokazuje da su
porijeklom iz Atlantide?

Gradnja piramida počela je u Egiptu oko 2500.
prije Krista i nastavila se do rimskih vremena. U
Mezopotamiji i Iranu, gradnja zigurata, koji su poput
krnjih piramida po obliku, počela je otprilike u isto
vrijeme. Njihova je namjena bila vrlo različita.
Piramide - iako im se pripisivalo mnogo različitih
funkcija - u osnovi su bile grobnice, koje su se gradile
tako velike da bi faraonov pokop bio vječan i
neprobojan. Zigurati su bili umjetne planine koje su
bile složene od tri ili četiri platforme koje su bile

Pogled na ruševine Teotihuacana. Uočljiva je sličnost s
arhitekturom Starog Egipta.

položene jedna na drugu, a na vrhu se nalazio oltar -
njihova je funkcija bila da omoguće komunikaciju
između nebeskih bogova i njihovih zemaljskih
podanika.

Piramide Srednje Amerike bile su tupog vrha i,
iako su se ponekad u njima mogle naći grobnice, nji­
hova je namjena bila slična ziguratima - da bi se
uzdiglo obožavatelje i njihove žrtve bliže nebu.
Ljudske žrtve na vrhu piramida bile su važan dio
meksičkog života kad su 1518. stigli osvajači: Cortes,
u pismu španjolskom kralju Karlu V., piše da je samo
u Choluli izbrojao četiri stotine piramida. Strukture
koje su zatekli Španjolci bile su, naravno, prilično
"moderne", veliki hram u Tenochtitlanu, na primjer,

bio je završen i posvećen 1487. Ranije piramide sa­
gradili su prethodnici Azteka, kao što su Maye,
Olmeci i anonimni graditelji tajnovitog grada
Teotihuacana u Meksičkoj dolini.

Narod Teotihuacana sagradio je najstarije sred-
njoameričke piramide koje su do sada otkrivene: one
u Teotihuacanu i obližnjem Cuicuilcou, koje se mogu
veličinom usporediti s Keopsovom piramidom u Gizi,
radiokarbonsko datiranje smješta u nekoliko posljed­
njih stoljeća prije Krista. To bi značilo da se doba
gradnje piramida u Srednjoj Americi preklapa s
posljednjim procvatom u Egipta i Nubiji.

Ovi datumi teško da mogu sugerirati zajedničko
podrijetlo iz Atlantide nekoliko tisućljeća prije
Krista. Čak i ako bismo znatno smanjili Platonov
datum za Atlantidu - recimo, oko 3500. prije Krista,
da bi se susreli s počecima prvih urbanih civilizacija
- još uvijek bi postojao jaz od nekih tri tisuće godina
prije nego što su takve strukture sagrađene u
Meksiku. Raspodjela također ne ukazuje na zajed­
ničko podrijetlo. Ako gradnja piramida potječe iz
srednjeg Atlantika, svakako bi se očekivalo da su
najstarije piramidalne strukture u Starom svijeta bile
izgrađene u zapadnoj Europi i sjeverozapadnoj
Africi, gdje ih zapravo uopće nema, a ne u Egipta i
Iraku. Ukratko, dokazi su potpuno kontradiktorni ide­
ji da se gradnja piramida mogla proširiti iz središta

Atlantika. Površna sličnost između oblika i namjene
srednjoameričkih piramida i bliskoistočnih zigurata
najvjerojatnije je rezultat paralelnog razvoja.
Obožavanje božanstava na planinskim vrhovima je
rašireno po cijelom svijetu, i ideja o građenju umjet­
nih platformi da bi se moglo komunicirati s bogovima
mogla bi lako biti neovisno izmišljena na različitim
dijelovima Zemlje. Budući da je piramidalni oblik
najstabilnija struktura koja se može podići, bio bi to
prirodan izbor za impozantni spomenik koji je građen
zato da bi potrajao.

Pitanje piramida ima svoj odjek u većini ostalih
"zajedničkih" kulturnih obilježja koja navode atlan-
tolozi. Svjestan tog problema, Lewis Spence, škotski
mitolog i Donnellyjev glavni sljedbenik u ranom
dvadesetom stoljeću, razvio je objašnjavajući meha­
nizam.

U jednom trenutku, tijekom ledenog doba, tvrdio
je, vulkanski i drugi poremećaji podijelili su original­
nu kopnenu površinu Atlantide u dva velika otoka.
Sjevernije bio Platonova Atlantida, koja je podlegla
prirodnim elementima oko 10000 prije Krista. Južni
dio, koji je Spence nazvao Antillia, preživio je katas­
trofu i konačno se razdvojio u Karibe. Upravo je iz
Antillije, Spence je tvrdio, srednjoamerička civi­
lizacija dobila svoj poticaj. Od svih atlantologa,
Spence je možda bio najučeniji i najracionalniji -

njegovo pribjegavanje takvim ad hoc objašnjenjima
samo podcrtava unutrašnju slabost njihovih dokaza.

Postoje, međutim, neki izvorni primjeri kulturnih
obilježja koja dijele civilizacije Starog i Novog svije­
ta - posebice oni koji se tiču folklora i mitologije.
Svjetski mitovi o Potopu pokazuju, kao što su često
isticali Donnelly i atlantolozi, neobični uzorak podu­
darnosti. Mnogi od tih zajedničkih elemenata - kao
što je ideja heroja koji gradi arku u kojoj spašava
svoju porodicu i životinje - mogu se objasniti "logič­
nim" razvojima. Ako su dva naroda dijelila vjerova­
nje da je cijeli svijet nekoć bio potopljen, tada bi oba
mogla zaključiti da su preživjeli spašeni tako što su
sagradili ogroman brod. Mnogo je teže objasniti neke
čudne sličnosti u manjim detaljima, kao što je ona
koja postoji između hebrejske i meksičke predaje o
velikoj Poplavi.

Knjiga postanka (9:20-21) bilježi sljedeće nakon
što su se Noa i njegova porodica iskrcali: "I Noa je
počeo biti suprugom i zasadio je vinograd: i pio je
vino, i bio je pijan ..." Azteci su vjerovali da je
pulque, njihovo najomiljenije alkoholno piće, izumio
Patecatl, "onaj koji je preživio poplavu". Klasični
tekst Maya, Popol Vuh daje nešto drugačiju verziju u
kojoj su "četiri stotine sinova" koji su preživjeli
poplavu napravili prvi pulque, napili se i uzdigli u
nebo da bi postali Plejade. Začudo, Plejade se

ponovo pojavljuju u izvanbiblijskoj hebrejskoj preda­
ji: izvori rabina tvrde da se Potop dogodio kad je Bog
pomaknuo dvije zvijezde iz konstelacije, napravivši
rupu kroz koju su tekle vode nebeskog svoda.

Pojavljivanje Plejada u ovim dvjema različitim
predajama možda ima neke osnove u astronomskoj
stvarnosti - na primjer, ako su raširene poplave
uzrokovane kometom ili asteroidom koji je viđen
kako prilazi Zemlji iz smjera Plejada - ali ne može se
smisliti tako prirodno objašnjenje koje bi objasnilo
zašto bi oba kulturna heroja dvaju naroda koji su pre­
živjeli poplavu bila povezana s alkoholom. Svjetski
mitovi o Potopu predstavljaju pravi problem koji
zahtijeva objašnjenje, a to su često bilježili kritičari
tradicionalne atlantologije. Ipak, to još uvijek ne
znači da su atlantolozi u pravu. Kontakt između
Starog i Novog svijeta činio bi se jedinim održivim
objašnjenjem za neke od sličnosti u mitovima o
Potopu, ali ovaj se kontakt mogao dogoditi na mnogo
načina, bez potrebe za mostom preko Atlantika.

Postoji mnogo drugih dokaza koji predlažu pred-
kolumbovske kontakte između Starog i Novog svije­
ta. Na primjer, iscrpno istraživanje kultova zmije u
Americi i na Bliskom istoku pokazalo je impresivni
broj sličnosti u ikonografiji i vjerovanjima koje je
teško objasniti u terminima nezavisnih izuma. Neke
intrigantne paralele također su povučene između

pojedinih hijeroglifskih simbola u kalendaru Maya i
slova u feničkom alfabetu.

Unatoč dogmatskom vjerovanju u suprotno,

Amerika nije bila hennetički zatvorena od vanjskog

svijeta prije vremena Kolumba. Oko 1000. g. po

Kristu, Vikinzi su kolonizirali Newfoundland, gdje je

iskopano jedno od njihovih naselja. Sporadični kon­

takti u klasičnim vremenima također se pojavljuju.

Čini se da su Grci bili svjesni postojanja Amerike.

Platon je, na primjer,

rekao da je zapadno

od Atlantide ležao

veliki kontinent koji

je bio povezan s njim

nizom manjih otoka.

Feničani iz Kartage

istraživali su atlantske

obale Europe i Afrike

i možda su dosegli U geološkoj prošlosti Australija
Azore u Srednjem je bila spojena s Afrikom

Atlantiku. Godine 1949. pronađena su četiri karta-

žanska novčića iz 4-3. stoljeća u blagu na otoku

Corvo u Azorima. Lako je zamisliti da su fenički i

grčki brodovi ponekad nehotice odneseni do Kariba.

Ići u Ameriku od Gibraltarskih vrata zapravo je jedan

od najlakših morskih putova - samo treba čekati da

vas povuče Kanarska struja.

U modernim vremenima postoje brojni autentični
primjeri plovila svih oblika i veličina koja na ovaj
način prelaze ocean, od kanua i jedrenjaka do amfi-
bijskog džipa. Jedini problem kod takvih putovanja je
vratiti se nazad - hipotetski fenički ili grčki moreplo­
vac morao bi pratiti američku obalu sjeverozapadno,
dok ne bi uhvatio Golfsku struju, koja bi ga odvela
nazad u europske vode. Unatoč brojnim tvrdnjama da
su u Americi nađeni fenički zapisi, još uvijek nije
opće prihvaćen dokaz feničkih kontakata. Ali tu mo­
gućnost se ne treba odbaciti. Mogla bi objasniti, na
primjer, zagonetku kalendara Maya.

Također se tvrdilo da su transpacifički kontakti
doveli kultove zmija iz istočne Azije u Ameriku
između 600. g. prije Krista i 700. g. po Kristu. I, na­
ravno, opće je mišljenje da su, davno prije kolum-
bovskih kontakata, preci američkih Indijanaca migri­
rali iz sjeveroistočne Azije preko pojasa kopna koji je
spajao Sibir i Aljasku tijekom ledenog doba. Datum
ovih najranijih dolazaka je još uvijek nesiguran, ali
vjerojatno leži između 25000 i 12000 prije sadaš­
njosti. Ovi pretkolumbovski kontakti daju mnogo jed­
nostavnije rješenje za bilo koju stvarnu kulturnu
sličnost između civilizacija Starog i Novog svijeta,
više nego hipotetski izgubljeni kontinent.

UZDIZANJE ATLANTIDE

Uzimajući u obzir indirektne arheološke dokaze,
bilo bi vrlo teško dokazati postojanje Atlantide. Može
se reći, da Platon nije u svojim tekstovim naznačio da
se Atlantida nalazila u Atlantskom oceanu, nitko ne
bi bio u stanju to zaključiti iz arheoloških nalaza.
Atlanotolozi općenito naglašavaju da je to samo stvar
interpretacije - što i jest činjenica. No što je onda s
direktnim dokazima - onima prikupljenim s dna
Atlantskog oceana.

Tijekom posljednjih četrdesetak godina iznesene
su brojne tvrdnje kako su pronađeni arheološki ostaci
Atlantide. Davne 1956. godine navodno su pri­
mijećeni mramorni stupovi u plitkim vodama u blizi­
ni otoka Bimini koji leži oko središta Bahamskog
otočja nedaleko Floride. Dvije godine kasnije, dr.
William Bell je tvrdio kako je fotografirao jedan od
tih objekata, koje je opisao kao "stup odnosno šiljak
visine dva metra koji izvire iz zupčaste baze koja leži
na morskom dnu". Negdje 1967. godine, piloti Robert
Brush i Trigg Adams su iz aviona primijetili te
fotografirali pravokutnu strukturu nedaleko od obale
najvećega Bahamskog otoka, Androsa. Objavljene
fotografije nedvojbeno su ukazivale na potopljenu
građevinu.

Brush i Adams su pokazali fotografije Dmitriju
Rebikoffu, poznatom stručnjaku za podvodnu
fotografiju. Sa zoologom, dr. Mansonom Valen-
tineom, koji je pretraživao Bahame tijekom niza go­
dina u potrazi za izgubljenom civilizacijom,
Rebikoff je istraživao lokaciju nedaleko Androsa
tijekom 1968. godine i pronašao zgradu, 32x21 m,
prekrivenu morskim travama na dubini od svega 2 m.
Valentine, koji je prije toga radio na iskopavanjima na
Yucatanu, usporedio je tlocrt građevine s hramom
Maya iz klasičnog perioda u Uxmalu, i zaključio da
pripada pretkolumbovskom dobu. Iste godine je
Valentine uočio u lokalnome ribarskom vodiču neo­
bičnu strukturu u obliku slova J koja leži na dubini od
6 metra nedaleko od obale sjevernog Biminija. U
novinama News Muzeja za znanost Miamija napisao
je: "Popločani put od poligonalnih ravnih blokova
kamena očigledno je djelo ljudskih ruku. Te su
kamene gromade već dugo vremena pod vodom, jer
su rubovi najvećih zaobljeni dajući blokovima gotovo
jastučast oblik."

Valentineovo otkriće, za koje je skovan termin
"Bimini Put", postalo je predmet brojnih kontroverzi.
Geolozi su 1971. godine izjavili da je riječ o prirod­
noj formaciji, toliko erodiranoj i razbijenoj da ostav­
lja dojam zaobljenih građevinskih blokova. Nepo-
kolebani, atlantolozi su inzistirali na činjenici da su
spojevi između blokova isuviše ravni da bi bili

rezultat prirodnog pucanja, odnosno da je J oblik
odviše elegantan da bi ga priroda formirala. Među­
sobno prepucavanje moglo je trajati u nedogled da
1981. godine, Eugene Shinn iz Američkoga geo­
loškog instituta nije objavio u časopisu Nature
sažetak dokaza koje je prikupio pručavanjem
kamenih blokova. Da je "Put" bio djelom ljudskih
ruku ne bi se očekivalo pronaći konzistentnu
mikrostrukturu unutar kamena od bloka do bloka. A
baš se to pronašlo detaljnim opažanjima. Nadalje,
datiranje provedeno metodom raspada radioaktivnog
ugljika pokazalo je da su blokovi stari od 2500 do
3500 godina, što je puno manje od 11000 koliko sma­
traju atlantolozi. I konačno, oblik slova J zapravo je
rezultat formiranja uz oblik obale koji je paralelan s
"Putom".

Što se pak tiče potopljenog "hrama", s kojim je
započela cijela priča, kasnije je dokazao David Zink -
profesor engleskog, ronilac i atlantolog - da pred­
stavlja stovarište spužve sagrađeno 30-ih godina
ovog stoljeća. No, bez obzira na ove dokaze, ronje­
nje u blizini Bahama je nastavljeno kao i niz gotovo
ne-vjerojatnih tvrdnji koje iz toga poizlaze. Navodno
su neki ronioci vidjeli - ali nikako s uspjehom
fotografirali - hramove, stupove koji zrače nekakvom
energijom, pa čak i piramide koje su na vrhu imale
kristale. Najsigurnije obrazloženje je da su ronioci
doživjeli pijanstvo morskih dubina.

Primjetan nedostatak konkretnih arheoloških
dokaza razuvjerio je nekoliko ortodoksnih atlantolo-
ga u mogućnost da se u neprosrednoj blizini Bahama
nalaze ostaci Atlantide. Istraživanja plitkih voda na
rubu Atlantskog bazena možda neće nikada pružiti
zadovoljavajuće dokaze, no uporni atlantolozi vjeru­
ju da su najbolji dokazi - materijalni ostaci glavnoga
grada Atlantide - skriveni negdje u središtu Atlantika.

Američke ekspedicije, uključujući i veliku eks­
pediciju koju je poduzeo Geološki opservatorij iz
Lamonta, su istražile veći dio srednjeg Atlantika,
prikupile materijal s dna te napravile velik broj foto­
grafija, ali nisu pronašle ni najmanji trag prastare
ljudske aktivnosti. Ruski znanstvenici tvrdili su kako
su oni imali više uspjeha. Godine 1974., sovjetski
istraživački brod Academician Petrovski, obavio je
podvodna snimanja na udaljenosti od 550 km zapad­
no od Gibraltara. U grandioznome javnom objavlji­
vanju, glavni fotograf, Vladimir Marakujev je tvrdio
kako se na dvije fotografije lako uočava zid od
masivnih blokova visine 1,5 metar, a na trećoj kratak
niz stuba prekrivenih otvrdnutom lavom. Objavljene
fotografije, međutim, bile su veliko razočarenje za
brojne atlantologe. "Zid" i "stube" bili su krajnje
mutni prikazi nekakvih formacija koje su mogle
uvjeriti jedino zaluđenog vjernika. Sovjetska znanost
je tolerirala, ako ne i ohrabrivala, traganje za Atlan-
tidom, jer se njezino postojanje kosi s teorijom

razmicanja kontinenata koja je začeta na Zapadu.
Osim toga, traganje za izgubljenim kontinentom bilo
je sjajan paravan za špijunske operacije kojima su se
tražila mjesta za skrivanje nuklearnih podmornica. S
obzirom na količinu izvještaja za javnost tijekom
sedamdesetih i osamdesetih godina vezanih za ruska
"otkrića" Atlantide, može se zaključiti da je rutina u
takvim operacijama bila imati na brodu atlantologe.
Međutim, niti jedan uvjerljiv dokaz nije objavljen, pa
se može zaključiti da država nije shvaćala ozbiljno
pokušaje da se pronađe Atlantida.

Nedostatak arheoloških dokaza iz središnjeg
Atlantika smrtna je rana za literarnu interpretaciju
koju je dao Platon. Bilo da zamislimo Atlantidu kao
veliki kontinent ili kao manje otočje, Azori bi morali
biti uključeni u tu sliku. No kada su Portugalci došli
do otočja u petnaestome stoljeću, bili su nenastanjeni.
Na otocima nije pronađen niti najmanji trag koji bi
sugerirao postojanje pretpovijesne civilizacije. Jedi­
ni mogući tragovi ljudskog boravka prije portugal­
skih moreplovaca su pronađeni kartažanski novčići iz
trećega stoljeća prije Krista.

Kada se uzme sve u obzir, ideja da je u davna vre­
mena postojala napredna civilizacija negdje na
nekakvom kontinentu ili većem otoku smještenom u
Atlantskom oceanu je arheološki i geološki neo­
drživa. Upravo takav je i stav znanosti s tim da se

češće upotrebljavao termin "nemoguća". No, to nije
obeshrabrilo ljude da i dalje pretražuju ocean koji
razdvaja američki od europskog kontineta ne bi li
pronašli ostatke drevne civilizacije koja je nestala
pod valovima. Ekspedicija za ekspedicijom iskušava
nova tehnološka dostignuća u potrazi za Atlantidom.
Na žalost, ne možemo povijest nanovo napisati na
bazi nekoliko maglovitih fotografija kvadratičnog
kamenja koje leži na dnu oceana. Donelly bi bio
gorko razočaran napretkom u pronalaženju dokaza
tijekom ovog stoljeća.

Je li, stoga, Atlantida djelo antičke znanstveno-
-fantastične literature koja samo ukazuje na stupanj
maštovitosti jednog filozofa? Postoje dobri razlozi da
tome nije tako. Popularno tumačenje koje je na snazi
već nekoliko desetljeća otkriva novu lokaciju za
Atlantidu. No, jesu li znastvenici ovaj put bolje oba­
vili svoj zadatak?

UNIŠTENJE OTOKA TERRE

Arheolog sir Arthur Evans 1900. godine je
započeo s iskapanjem lokaliteta na kojem se
nalazila palača Knosos na Kreti, pružajući
prvi pogled u tajnoviti pretklasični svijet gdje su,
prema njegovu vjerovanju, ležali korijeni europske
civilizacije. U seriji članaka za The Times, Evans je
opisivao svoja senzacionalna otkrića kako ih je otkri­
vao. Zapadna je civilizacija bila očarana.

Palača u Knososu, kakvu ju je Evans pronašao,
sagrađena je prije 3500 godina i predstavljala je
rekonstrukciju kompleksa starog 4000 godina. Evans
je bio zadivljen u potpunosti neočekivanim čudesima
zdanja. Velika građevina sa šetalištima na nekoliko

katova povezanih stubištima, palača je u sebi uključi­
vala neka prilično moderna rješenja, kao što su toalet
sa sofisticiranim odvodnim sustavom i ukusno deko­
riranim kupaonicama s kadama. Izvanredne freske,
možda bez premca u europskoj umjetnosti po svojoj
profinjenosti, bile su razasute po zidovima palače.
Scene su evocirale prikaze društva visoke kulture i
ispunjenoga slobodnog vremena. Za Evansa je to bilo
otkriće kojem se nije mogao nadati u životu, ili
tijekom više života.