Dave Heyneck Atlantida iscezli kontinent

Crteži bikova mogli su se naći na svakome mjes­
tu; od malih rezbarija na kamenim pečatima i prste-
novima, do ogromnih fresaka koje su prikazivale
krupne muškarce kako skaču na leđa bikova. Te scene
su podsjetile Evansa na grčki mit o Minotauru,
stvorenju s glavom bika i tijelom čovjeka, kojeg je
rodila Pasifaja, kraljica Krete. Njega je zatvorio u
labirint, koji je sagradio Dedal, kralj Krete Minos.
Konačno, baš je legenda o vladaru Minosu i njego­
voj dinastiji Evansa i dovela do Knososa. Nadao se da
će pronaći mjesto gdje su proizvođeni profinjeni
kameni pečati Krete iz brončanog doba. Slijedeći le­
gendu, pretpovijesnu je kulturu Krete krstio imenom
"minojska" (što je danas standardni arheološki
pojam) i prije nego što je započeo s iskapanjem labi-
rintske palače. Članak anonimnog autora, koji se
pojavio u The Timesu 19. veljače 1909. pridodao je
još više tajnovitosti Evansovim otkrićima. U tekstu se
nagovijestilo, ne samo da je Evans otkrio palaču kra­
lja Minosa, već i izvor za legendu o Atlantidi. Čla­
nak, naslovljen kao Izgubljeni kontinent, vrijedi u
potpunosti citirati. Bila je to iskra koja je uskrsnula
kontroverzu što će ostati nerazriješenom tijekom
sljedećih tri četvrtine stoljeća:

Nedavna arheološka iskapanja na Kreti nužno
tjeraju na rekonstrukciju cjelokupne povijesti
Sredozemlja prije klasičnog perioda. Iako još uvijek u
zraku lebde brojna pitanja, utvrđeno je bez ikakve

sumnje da je tijekom vladavine osamnaeste dinastije
u Egiptu, kada je Teba bila na vrhuncu svoje moći,
Kreta bila centar velikog carstva čiji su se trgovina i
utjecaj prostirali od sjevernog Jadrana do Tel el
Amarne (Egipat), te od Sicilije do Sirije. Cjelokupna
pomorska trgovina između Europe, Azije i Afrike, bila
je u rukama Krete ...

Prema tome, kada je minojska moć bila najveća,
vladavina te kulture vjerojatno se činila ostalim na­
rodima krajnje moćnom. Osim toga, njihov je prestiž
rastao iz tajnovitosti Krete (koja je za Egipćane i
Sirijce bila daleki zapad), te snage kojom su širili
svoj utjecaj. Neobične priče o začuđujućim palača­
ma, o sportu i plesu te o borbama s bikovima vjero­
jatno su pristizale do Levantskog prolaza i potkrje­
pljivale tajanstvenost kretske kulture. Minojsko kra­
ljevstvo je stoga bilo snažna i rasprostranjena sila
staroga svijeta koju je ujedinilo more, a istodobno
Kretu razdvajalo od drugih civilizacija. Tako je Kreta
djelovala kao odvojeni kontinent s vlastitom
mudrošću.

Članak zatim opisuje uništenje Knososa i brojnih
drugih gradova Krete, koje je Evans datirao sve do
petnaestog stoljeća prije Krista, kada je konačno
minojska civilizacija propala.

Kao politička i trgovačka sila, Knosos i njegovi
gradovi saveznici bili su pometeni baš u vrijeme svo­
jega najvećeg vrhunca. Cijelo je carstvo u kratkom
roku gotovo nestalo, pa se stječe dojam kako je pad
Krete zapravo propast Atlantide. Paralela nije slučaj­
na. Ako je slučaj kompariranja Atlantide s poviješću
Krete i njezine povezanosti s Grčkom i Egiptom
moguć, čini se da Platonova priča u sebi hvata jeku
minojske civilizacije.

Anonimnost članka objavljenog u The Timesu i za
sebe je zanimljiva činjenica - svojevrstan podsjetnik
u kolikoj mjeri mogu biti akademski građani diskri­
minirani kada se uključe u diskusiju o Atlantidi. Na
koncu se ispostavilo da je autor teksta bio K. T. Frost,
mladi znanstvenik iz Belfasta koji je, kada su ga
uvjerili da neće biti izbačen sa sveučilišta, objavio
dulji prikaz o Atlantidi u Journal of Hellenic Studies.

Kasnih 1960-tih, grčki arheolog Angelos Galanopoulos pred­
ložio je nevjerojatnu teoriju da je Atlantida bila otok
Santorini, sjeverno od Krete. Otok je gotovo uništen u stra­
hovitoj erupciji vulkana 1500. godine pr. Kr. Eksplozija
magme i pirkolasta zasigurno je uništila i veći dio otoka i
obale Grčke kao i priobalje Krete. Pitanje je kako je mali otok
Santorini mogao biti Platonov ogromni kontinent Atlantida.
Osim veličine, nije odgovarao niti položaj, a Platon vrlo
vjerojatno nije mogao biti toliki neznalica da pobrka veliki
ocean iza Gibraltara s Egejskim morem. Galanopoulus je
predložio da se Platonove brojeve reducira za deset puta -
starost od 9000 godina u 900, što bi bilo negdje oko 1300 pr.
Kr. O s i m toga, daleko razumnije zvuči da je irigacijski kanal
širok 100 metara i dubok 30 bio širok tek 10 i dubok 3 metra.
No, Galanopoulos nije ponudio nikakvo objašnjenje u vezi
položaja.

ATLANTIDA
V I Đ E N A iz EGIPTA

Frostov pristup je bio elegantan i argumentiran, a
tekst je započeo obranom priče o Atlantidi od kri­
tičara među kojima se naročito isticao Benjamin
Jowett, tada vodeći prevodilac Platonovih dijaloga na
engleski jezik. Jowett je iznio brojne primjedbe na
račun Platonovog dijaloga: "Kako je bilo moguće da
Solonova pjesma nestane u antici?" ili "Zašto je
Platon, ako mu je bilo poznato cijelo Solonovo djelo,
prekinuo pjesmu već u samome početku?" Jowett je
inzistirao na činjenici da je priča o Solonovu posjetu
Egiptu isto tako legenda, a čak i ako je posjetio
Egipćane "nije mogao s njima razgovarati ili čitati
zapise na zidovima njihovih hramova." Nadalje:
"Osim toga, otkuda je priča stigla u Egipat?" Na
koncu Jowett zaključuje: "Propitujući unutrašnje
(Platonove dijaloge - op. a.) i vanjske (povijesne -
op. a.) dokaze možemo zaključiti da je vjerojatnije
kako je Platon priču o Atlantidi izmislio nego da ju je
prenio Solon iz Egipta."

Frost je na većinu Jowettovih zamjerki vrlo lako
odgovorio. Kao prvo, nema govora o "nestanku"
Solonove pjesme u antici. Platon je vrlo jasno iznio
kako Solon nikada nije završio svoje djelo. Ono je
preživjelo tek kao prepričani zaplet s nekoliko bilješ­
ki o imenima protagonista priče. U tom segmentu
Jowett je bio u velikoj zabludi.

Kao drugo, Frost je mogao odgovoriti i na
Jowettove sumnje o Solonovu posjetu Egiptu.
Proglašavajući to legendom, ignorirana je povijesna
činjenica. Herodot, koji je pisao svoja djela nešto
manje od stoljeća kasnije od Platona (oko 440. g. pr.
Kr.), spomenuo je Solonovo putovanje te sačuvani
stih koji je Solon napisao o Nilu. Jowettov glavni pro-
tuargument - da Solon nije mogao čitati egipatske
hijeroglife - irelevantan je. Platon nigdje u tekstu ne
spominje da je Solon čitao o Atlantidi iz egipatskih
rukopisa ili sa zapisa na hramovima, već su mu priču
prenijeli svećenici. Zašto si je Jowett umislio da
Solon nije mogao razgovarati s egipatskim svećenici­
ma ne zna se, jer nije pružio adekvatno objašnjenje.
Svatko će zaključiti da je Solon s Egipćanima mogao
razgovarati na grčkom (ako su znali) ili putem pre­
voditelja.

Kako je Frost istaknuo, za 26. dinastije grčki su
posjetitelji bili srdačno dočekivani u Egiptu, što je
bila i politička činjenica; trgovina s Grčkom je bila
poticana, koristilo se grčko iskustvo u pomorstvu, a
pored toga egipatska je vojska bila ojačana plaćenici­
ma iz Grčke. Za Solona je Platon naveo da je posjetio
područje Egipta (Amaris) o kojem je Herodot pisao:
"(Amaris) voli Grke i daje im brojne priviliegije."
Možda je najznačajniji poklon Grcima dao grad
(Naucratis) u delti Nila koji se ponudio biti trgovač­
kim centrom Grčke u Egipta. Iskapanja Naucratisa

potvrdila su Herodotovu sliku o bujajućem gradu u 6.
st. pr. Kr. Sve ove činjenice vrlo lako pobijaju Jowe-
ttove tvrdnje.

I konačno, Frost se dotaknuo pitanja koje je
Jowett postavio o tome kako su Egipćani saznali za
Atlantidu. Ako je Atlantida zaista bila minojska civi­
lizacija Krete, odgovor je lagan, jer se s velikom si­
gurnošću mogu dokazati veze između Egipta i Krete
brončanog doba.

Frost je, osim toga, mogao ukazati na egipatske
predmete pronađene na Kreti te minojsku keramiku
otkrivenu na egipatskim lokalitetima gdje je vladala
osamnaesta dinastija. I zaista je bilo takvih pronala­
zaka od Frostova vremena do danas. Nedavno su
minojske freske - koje prikazuju bikove i labirinte -
iskopane u Tell ed Dabi na području sjevernog Egipta
iz kojeg su vladali Hiksi. Na tim freskama jasno se
zamjećuju egejski elementi u dinastiji Hiksa -
stranaca koji su vladali Egiptom oko jednog stoljeća
prije uspona osamnaeste dinastije (oko 1550. g. pr.
Kr.).

Na slikarijama egipatskih grobnica osamnaeste
dinastije također se jasno razabira Minojci. Na grob­
nicama visokih dužnosnika mogu se pronaći i opisi
dobara koje su predstavnici stranih zemalja donosili u
Egipat. Slike pružaju bogat izvor za dokazivanje egi­
patskih kontakata tijekom ovog perioda. Ljudi iz

raznih područja pravilno su razmješteni u nizove i
prikazani prema vrijednosti poklona za Egipat koje su
donosili. Naslikani su crni Nubijci koji donose slono­
vaču, ebanovinu, zlato, nojevo perje i drugu egzotiku,
Semiti iz Sirije i Palestine poklanjaju metalne
nosiljke, rijetke životinje i glinene posude s uljem i
vinom te sa sjevera prepoznatljivi Minojci, odnosno
predstavnici neke egejske kulture. Oni su blijede
kože, odjeveni u kratke, bogato ukrašene halje i nose
sandale. Zapanjujuće slične su i figure koje se
pojavljuju na freskama u Knososu.

Natpisi pod egipatskim slikama za te ljude kažu
da su s "Keftie", "otoka u središtu mora". Frost je
zajedno s Evansom i brojnim drugima vjerovao kako
je "Keftiu" egipatski naziv za Kretu. Ta je pret­
postavka bila prihvaćena početkom stoljeća. Egi­
patski tekstovi ostavljaju dojam kako je "Keftiu"
udaljeni otok smješten daleko na sjeverozapadu od
Egipta, činjenica koju je Frost često isticao u svojoj
hipotezi o Kreti kao Atlantidi. Ako je, kako je pret­
postavio, priču Solon pokupio u Egiptu, moramo je
pokušati interpretirati s egipatskog gledišta. Moguće
je da su Egipćani doživljavali Keftiu kao fantastično
kraljevstvo na rubu svijeta (kakvog su oni poznavali),
zapadnome rubu ukoliko je Keftiu bila Kreta. Lako je
uočiti, iznosi Frost, kao se ovo viđenje transformira u
priču o kontinentu Atlantida na dalekom zapadu.
Frost je također vjerovao da su pojedini aspekti

minojske civilizacije koji su oduševili Egipćane, u
Platonovoj priči zadobili prizvuk mističnosti.
Primjerice, sofisticiran sustav odvodnje koji su koris-
tili Minojci stvorio je kasnije dojam kako su imali
kupaonice - u Egiptu je to bilo prilično rudimentarno.

Kult bika minojske civilizacije, smatra Frost,
reflektira se u detaljno opisanim, vrlo neobičnim ritu­
alima koje vrše vladari Atlantide u Platonovu dija­
logu Kritija. Svakih pedeset godina, veliki je vladar
Atlantide zajedno s devet prinčeva odlazio u
Posejdonov hram. Okupili bi se oko stupa pre­
krivenog "oreichalkosom" na kojeg su prvi kraljevi
upisali svete zakone bogova. Na tome su mjestu
nakon ceremonije koja je uključivala žrtvovanje bika
sudili onima koji su zakone prekršili. Bikovi su bučno
urlikali Posejdonovim hramom, a prinčevi su ih
nakon molitvi lovili sa "štapovima i omčama, bez
željeznoga oružja; i kako bi kojeg uhvatili odvodili bi
ga uz stup i tamo mu prerezali vrat te pustili krv da
teče po natpisima." Udovi životinja bili bi potom
spaljivani u obredu prinošenja žrtve, dok se nešto krvi
mješalo s vinom. Prinčevi bi napitak pili tijekom
davanja zakletve da će slijediti pradavne zakone boga
morskih dubina.

Frosta je u opisu najviše dojmio lov na bikove:
"Ovo ne može biti ništa drugo do opisa ringa za borbu
s bikovima u Knososu, onoga što se pripadnike
drugih kultura najviše dojmilo na Kreti ... i potaklo

stvaranje legende o Minotauru. Na zlatnome vrču -
minojske ili mikenske proizvodnje - pronađenom
nedaleko Sparte, prikazan je snažni bik zapleten u
ogromnu mrežu, što evocira Platonove riječi kako
atlantidski prinčevi nisu koristili željezna oružja pri
hvatanju žrtvenih životinja."

Za elemente iz drugih, ne-kretskih kultura, Frost
je pretpostavio da ih je Platon inkorporirao u priču.
Recimo: "ogromni kanali sagrađeni su prema onima
iz Egipta i Babilona." No, vjerojatno je srž priče o
izgubljenom kontinentu na rubu svijeta čija je
pomorska sila propala u sukobu s Atenjanima, u biti
egipatsko sjećanje na Kretu brončanog doba koje je
Solon prenio u Grčku.

Frostov model, premda privlačan, u sebi nema
jedan ključan element. Platon govori o nestanku
Atlantide u sveopćoj katastrofi, a prilično je jasno da
se Kreta nije preselila na dno Sredozemlja. Najbolje
što je Frost mogao ponuditi je iznenadno uništenje
carstva Krete izazvano invazijom iz Grčke. Postoje
neki dokazi za ovu interpretaciju - posljednji dani u
Knososu zapisani su na glinenim pločicama linear­
nim pismom B kojeg se koristilo u Grčkoj. Pret­
postavka je da su zapise donijeli mikenski osvajači,
koji su ujedno i krivi za rušenje Knososa oko 1450. -
1400. g. pr. Kr. To je stajalište zauzimao i Frost.
Povezao je mikensku invaziju s legendom o aten­
skom heroju Tezeju koji je donio propast kralju

Minosu. Tezej je otkrio tajne labirinta, ubio Mino-
taura (i time oslobodio Atenjane od obveze da svoje
mladiće i djevojke šalju kao doručak čudovištu),
potopio Minosovu mornaricu kako ga ne bi slijedili,
te mu, uz to, odveo i kćer Arijadnu (koju je poslije
ostavio, ali to je druga priča). Međutim, čak i kumu­
lativni efekt ovih djela, potpomognut razaranjem i pa­
ljevinom Knososa ne daje dovoljnu količinu unište­
nja da bi onako dramatično odjeknulo u Platonovoj
priči.

Nekoliko godina kasnije, Evans je zaključio,
inspiriran iskustvom snažnih vibracijia koje su prodr-
male Kretu u lipnju 1926. godine, kako je Knosos u
15. st. pr. Kr. razorio snažan potres, a ne invazija
Mikenjana. Premda prirodna katastrofa bolje odgo­
vara Platonovu opisu, potres i dalje pruža slabašnu
zamjenu za katastrofalno nestajanje jednog kontinen­
ta pod more.

Možda je zbog ove slabosti Frostova teorija zane­
marivana dugi niz godina - i na koncu u potpunosti
zaboravljena. Tradicionalni su atlantolozi u međuvre­
menu imali geologiju na svojoj strani. No, to se
promijenilo 60-tih godina kada je na scenu stupila
teorija o pomicanju kontinentalnih ploča.

KRAKATAU
BRONČANOG DOBA

Tijekom pedesetih godina ponovo je poraslo za­
nimanje za Atlantidu i to najviše zahvaljujući
Spyridonu Marinatosu, grčkom arheologu zavidne
energije i teškog karaktera koji je pripadao staroj,
romantičnoj školi arheologije. S obzirom na svoje
osobine, izborio se za rad na nekim od najfascinant­
nijih nalazišta. Oko 1950. godine vršio je iskopava­
nja grada Pilosa - jednog od najočuvanijih nalazišta
od svih mikenskih lokaliteta i legendarnog sjedišta
kralja Nestora, najstarijeg heroja Trojanskog rata.
Dvadesetak godina prije, Marinatos je istraživao
sjevernu obalu Krete "kako bi pokazao da je
Amnisos ... zaista luka i skladište oružja Minojskog
Carstva", kako je to zabilježio grčki geograf Strabon.
Marinatos je uspio pronaći brojne ostatke Minojaca
na lokalitetu Amnisosa, uključujući i vilu dekoriranu
freskama koje su prema njegovu vjerovanju potvrđi­
vale zapise u starim tekstovima.

U Amnisosu je Marinatos otkrio i jednu zgradu s
velikom jamom u kojoj je bilo jako puno vulkanskog
kamena plovučca. Ta ga je spoznaja zaintrigirala, jer
svega stotinjak kilometara sjeverno od Krete leži
vulkanski otok Terra, odnosno Santorini. Erupcije
tog vulkana bile su zabilježene tijekom povijesti,

uključujući onu iz 726. g. kada je velika masa vul­
kanskog kamena dosegla obale Male Azije, Lezbosa
i Makedonije. Zapisi iz klasičnog perioda spominju i
slične događaje iz 60., 46. godine, te 198. g. pr. Kr.
No, najvažniju činjenicu iznio je francuski arheolog
19. st., Fouque koji je dokazao da se jedna erupcija
dogodila i tijekom brončanog doba: kuće u kojima je
bilo minojskih vaza iskopane su iz otvrdnulih tokova
lave na otoku.

Marinatos se okrenuo problemu koji je mučio i
Frosta - zašto je carstvo Krete sa svojim centrom u
Knososu iznenada propalo u 15. st. pr. Kr.?

Rekonstrukcija palače kralja Minosa u Knososu na Kreti.

Do preliminarnog izvještaja o Amnisosu 1932.
godine, Marinatos je bio siguran da je za propast
odgovorna "ništa manje do jedna velika prirodna
katastrofa". Već i na lokalitetu Amnisos je mogao
ukazati na velike količine plovučca, ali i na način na
koji su srušeni zidovi vile. Nepoznata je sila istr-
gnula masivne kamene blokove zapadnih zidova i
srušila ih prema van, dok su neki od blokova iz
južnih zidova, paralelnih s morem, jednostavno
nedostajali.

Marinatos je zaključio da su bili odneseni povrat­
nim udarom ogromnoga plimnog vala. Nakon toga,
ostao je tek malen korak do ideje da je minojsku civi­
lizaciju pokosila snažna erupcija vulkana na otoku
Terri. Prema njegovu mišljenju, sjeverni dio Krete
bio je snažno udaren ogromnim tsunamijima uzroko­
vanim podvodnim potresima koji često prate erupci­
je, dok su potresi kopna i veliki mlazovi plinova i
vulkanskog pepela izazvali pravi pandemonij nad
gradovima Krete.

Rat, a zatim i drugi radovi, tijekom tridesetak
godina onemogućili su Marinatosa u obavljanju neo­
phodnih iskopavanja kojima bi mogao argumenti-
ranije dokazati svoje teorije. Njegovo razmišljanje da
je minojsku civilizaciju uništila erupcija vulkana
otoka Terre najbolje je sam izrekao: "Grozna katas­
trofa pogodila je Kretu oko 1500 g. pr. Kr. Gradovi,

monumentalna zdanja i dvije od tri veličanstvene
palače uništeni su za sva vremena."

Marinatosovo datiranje katastrofalnog događaja
izvedeno je iz ispitivanja minojske keramike pro­
nađene na otoku Terra te na lokalitetima kao što su
Pilos i Amnisos. Utjecaj te snagu katastrofe ocijenio
je prema usporedbi s dobro dokumentiranom erupci­
jom Krakataua, vulkana u današnjoj Indoneziji 1883.
godine. Erupcija se dogodila 26. kolovoza uz
zaglušujuću buku koja se čula u gotovo 5000 km
udaljenoj Australiji. Erupcija je trajala tri dana,
izbacujući ogromne oblake dima i pepela koji se u
atmosferi zadržao više od šest mjeseci prostirući se
sve do Europe.

Kao rezultat mogli su se vidjeti raznobojni, pri­
lično spektakularni zalasci sunca svugdje na Zemlji.
Nebo je bilo u potpunosti crno u radijusu od 200-njak
km, u krugu od 1000 km bilo je oštećenih zidova i
razbijenih prozora. Komadi piroklastičnog materijala
padali su i stotinjak kilometara daleko od vulkana
stvarajući na površini mora slojeve debele i do 3
metra. Najgore od svega dogodilo se kada je glavni
stožac vulkana potonuo izazvavši ogroman plimni
val. Dosegavši maksimalnu visinu od pedesetak
metara, val je uništio tristotinjak sela na obalama
Jave i Sumatre. Poginulo je više od 36000 ljudi.

Rekonstrukcija kraljičine kupaonice u Knososu. Ovakvi
crteži bili su objavljivani u The Illustrated London News uz
izvještaje o spektakularnim otkrićima sir Arthura Evansa na
Kroti. Visoko razvijena minojska civilizacija koja je uništena

u erupciji vulkana, ima vrlo slična obilježja koja je iznio
Platon u svojim dijalozima Timej i Kritija opisujući
Atlantidu.

Energija erupcije Krakataua procijenjena je na
100-150 megatona, odnosno 60-100000 puta jače od
prvih nuklearnih eksplozija provedenih u pustinjama
Nevade. Kada je stožac vulkana potonuo, iza njega je
ostala kaldera - formacija slična krateru - površine 20
km2. Kaldera zaostala nakon erupcije Terre površine
je osamdesetak kvadratnih km. Nakon konzultiranja s
geolozima, Marinatos je izračunao da je erupcija na
otoku Terri bila barem četiri puta snažnija od one
Krakataua. Njegovi su argumenti vezani uz razaranje
Krete oko 1500. g. uzrokovano erupcijom Terre,
nakon ovih proračuna generalno prihvaćeni.

Marinatos je također nastavio i rad na teoriji o
Atlantidi kao jeci minojske kulture tamo gdje je stao
Frost. I dok je prihvatio glavne Frostove argumente
uvidio je i teškoće: "Ogromni, snažan i napredan
otok u kontaktu s Egiptom, osim Krete, nije postojao.
Da bi stvorili mit o njegovu potonuću ... čini se nateg­
nutim" No, Terra, mislio je Marinatos, bi mogla
pružiti objašnjenje: "Egipćani su morali imati saz­
nanja o otoku koji je potonuo, a to je bila Terra za
koju nisu znali jer je bila malen otok. Stoga su erup­
ciju Terre povezali s Kretom, otokom koji je bio
snažno pogođen i s kojim su iznenada prestali svi
kontakti."

OLUJA
IZNAD OTOKA TERRE

Hipoteza o Atlantidi kao odrazu minojske kul­
ture posebno je zaintrigirala seizmologa, profesora
Angelosa Galanopoulosa. U seriji kratkih članaka
koje je objavio tijekom šezdesetih godina proširio je
ideju koju su skicirali Frost i Marinatos u grandioznu
teoriju kojoj je u središtu bila eksplozija Terre.

Galanopoulos je imao stav da se sve što je Platon
napisao o Atlantidi može protumačiti, pa tako i uklo­
piti u sliku minojske kulture Krete te konačno
eksplozije vulkana na Terri. Otišao je toliko daleko
da je čak ustvrdio dimenzije otoka-kontinenta, "raz­
boritom" reinterpretacijom Platonovih opisa te
umanjivanjem nekih od veličina koje je grčki filozof
unio u svoje dijaloge za točno deset puta. Galano­
poulos je svoje stajalište opravdavao nekim drugim
mitološkim zapisima za koje je vjerovao da su
nastali pod utjecajem eksplozije Terre. Primjerice,
stari Grci su vjerovali da se potop koji su preživjeli
samo Deukalion, Prometejev sin, i njegova žena Pira
- potop koji je prekrio cijelo grčko kopno i trajao
devet dana i devet noći - dogodio oko 1500. g. pr.
Kr. Taj datum se savršeno uklapa u pretpostavljeno
vrijeme eksplozije Terre, pa Galanopoulos smatra da
mit o Deukalionu oslikava reakciju tadašnjih

stanovnika Grčke kada su divovski tsunamiji, koji su
nastali potonućem vulkanskog otoka, zapljusnuli nji­
hovu obalu. Slična je situacija i s Egzodusom Židova
iz Egipta. I taj se događaj može, prema Galano-
poulosovu čitanju Biblije, smjestiti u rano petnaesto
stoljeće pr. K. Osim toga, to datiranje su zagovarali
neki od najranijih kršćanskih svećenika. Sv.
Augustin (354. - 430.) sinkronizirao je mit o
Deukalionu s vremenom Mojsija.

Stoga, zaključuje Galanopoulos, Pošast u Egiptu
je također posljedica eksplozije vulkana. I rijeke krvi
mogu se obrazložiti istim uzrokom. Riječ je o
crvenoj kiši koja u nekim slučajevima prati vulkan­
ske erupcije. Zatamnjenje neba, koje se isto spo­
minje, nije ništa drugo do rezultat velikih oblaka
pepela.

Više od bilo kojega drugog znanstvenika,
Galanopoulos je bio identificiran kao nositelj teorije
o minojskoj kulturi kao Atlantidi, iako je slobodno
govorio o svojim prethodnicima, spominjući i
Louisa Figuiera koje je oko 1872. godine rekao kako
smatra da je onaj dio Terre koji je potonuo u vulkan­
skoj eksploziji uzdignuo priču o Atlantidi. Ipak,
Galanopoulos je bio taj koji je nakon Figuiera,
Frosta i Marinatosa razvio teoriju do njezinih kraj­
njih konzekvenci, popularizirajući je u svojim
člancima te predavanjima.

Za dr. Jamesa Mavora, inženjera u oceanograf­
skom institutu Woods Hole, koji se s teorijom susreo
oko 1965., bila je to "Galanopoulosova teorija".
Kada se s njim susreo u Ateni, bio je u potpunosti
ushićen idejom da ostaci Atlantide možda leže u
vodama Egejskog mora ili u naslagama lave oko
ostataka Terre.

S velikim entuzijazmom, Mavor je ubrzo potom
započeo planirati način kako da provjeri teoriju. U to
je vrijeme bio pri kraju s gradnjom istraživačke pod­
mornice za duboke vode, poznate kao Alvin, pa je
zaključio da bi jedno od prvih uronjavanja mogao
obaviti u vodama oko Terre. S Galanopoulosovim
ohrabrenjima, Mavor je povukao sve moguće veze,
no nije uspio prikupiti dovoljno sredstava da pokrije
troškove korištenja Alvina. Uspio je ipak rezervirati
tjedan dana istraživačkog broda Chain, Instituta
Woods Hole koji je u to vrijeme (1966.) plovio
Sredozemljem, za ispitivanje Terre.

Mavorov plan je bio ustvrditi da li oblik Terre
prije erupcije odgovara Platonovom opisu Kra­
ljevskog grada Atlantide okruženog prstenastim
kanalima. Ta prva ekspedicija obavila je dobar
znanstveni zadatak prikupivši važne informacije, ali
nije pronađeno ništa što bi podržalo teoriju o
Atlantidi.

No, u medijima su objavljene neke sasvim
pogrešne izjave - stavljene u Galanopoulusova usta
- kako je otkriven jarak koji potvrđuje da je Terra
bila metropola Atlantide. Taj je "jarak" zapravo
predstavljao prirodnu depresiju na dnu kratera pre­
ostalog nakon erupcije i potonuća.

Ubrzo zatim Mavor je počeo planirati drugu eks­
pediciju, s bazom na kopnu, koja je za cilj imala pre­
gledavanje terena, podmorske radove te neka probna
arheološka iskopavanja. No nije sve teklo bez prob­
lema. Mavor nije uvidio da je odlučio raditi na
području koje je na neki način "rezervirao" za sebe
slavni Marinatos. Iskopavanja koja su tijekom 1870-
-tih obavljali francuski arheolozi u južnome dijelu
ostataka otoka otkrila su kuće iz brončanog doba pod
plitkim slojem pepela. Marinatosova namjera, kao i
Mavorova, bila je nastaviti raditi tamo gdje su
Francuzi stali.

U početku je Marinatos zauzeo diplomatski stav
- bila mu je potrebna američka oprema, prvenstveno
magnetometri i seizmografi te financije - predstav­
ljajući se kao grčka strana u međunarodnom projek­
tu koja ima koncesiju grčke vlade za iskopavanja na
Terri. Kada su početkom 1967. Mavor i njegova
ekipa stigli na Terru, bili su uvjereni kako rade na
zajedničkom projektu s Marinatosom. U travnju te
godine, kada su na vlast došli neki fašistički dijelovi

vojske, Marinatos je zahvaljujući svom prijateljstvu
s tim pukovnicima zadobio veliku vlast. Između
dviju ekipa rasla je netrpeljivost, ali se posao nas­
tavljao isključivo zato što je Marinatos uvelike isko­
rištavao američku tehnologiju i stručnjake iz Mavo-
rovog tima. Na području koje su iskapali francuski
arheolozi uskoro je otkrivena nova zgrada. Mari­
natos je bespoštedno tjerao ljude i kuća za kućom se
pojavljivala zajedno s predviđenom keramikom
kretske civilizacije te fragmentima fresaka. Do kraja
1967. godine bilo je jasno da je otkriveno važno i
krajnje napredno naselje iz brončanog doba, saču­
vano gotovo u potpunosti pod zaštitnim slojem
vulkanskog pepela. Kada je Marinatos dobio što je
htio, ekspedicija je bila okončana.

Po povratku u Ameriku, Mavor i njegova ekipa
objavili su izvještaj za medije pod nazivom A
Minoan Pompeii and the Lost Atlantis. Njihova ver­
zija priče, za razliku od Marinatosove (koja nije
spominjala Atlantidu) bila je praktički ugrabljena od
strane medija.

Ova otkrića na Terri u potpunosti su iskorištena
tek 1969. godine. Tada su se pojavile tri knjige koje
su raspravljale teoriju o minojskoj civilizaciji Krete
koja se tijekom vremena pretvorila u priču o
Atlantidi. Prvu je napisao sam Galanopoulos uz
pomoć Edwarda Bacona, nekadašnjeg urednika za

arheologiju u novinama Illustrated London News,
naslovljenu Atlantis: The Truth behind the Legend.
Drugu, Voyage to Atlantis, napisao je Mavor
uglavnom razrađujući Galanopoulosovu ideju,
nadopunjavajući je spoznajama i mukama koje je
proživio tijekom ekspedicije na Terri, o kojoj se
Marinatos očitovao s podsmjehom. Treću u nizu
napisao je dr. John Luce, cijenjeni keltolog i struč­
njak za irsku povijest. Njegova knjiga, The End of
Atlantis, zahvaljujući znanju i iskustvu bila je ponaj­
više eruditski izbalansirana između činjenica i
zaključaka. Osim toga, sadržavala je odobravajući
predgovor od nikoga drugog do sir Mortimera
Wheelera, jednoga od stupova britanske arheologije.

Sve tri knjige u principu propituju iste dokaze.
Glavni je njihov argument isti kao i u Frostovoj ori­
ginalnoj teoriji - da je sjećanje na katastrofu koja je
pogodila Kretu brončanog doba i Terru očuvano u
Egiptu i konačno predano Platonu putem Solonove
priče. Tijekom 1970-tih godina ova teorija je prih­
vaćena kao najbolje moguće objašnjenje problema
Atlantide.

MJESTO I VRIJEME

Izvanredno velik broj znanstvenika - od geologa
do onih kojima je specijalnost stari svijet - i dalje
vjeruje kako je erupcija Terre riješila misterij Atlan-
tide. Ta je ideja toliko puta bila ponavljana i objavlji­
vana da je s vremenom postala dio moderne mitologi­
je. Kada je Jacques Cousteau sa svojom podmorni­
com krenuo istraživati Egejsko more, to nije bio nje­
gov put na Terru, već u Atlantidu, kako se o tome tada
govorilo. Na samome otoku, posjetioci mogu uživati
u buteljama lokalnog vina prozvanog "Atlantis Blanc
de Blanc". Ta cijela predstava, naravno, potpomogla
je vrtoglavom usponu turističke industrije otoka.

S dovoljno ponavljanja gotovo svaka tvrdnja ima
podjednake mogućnosti da se nastani u društvenoj
svijesti. No to teško da predstavlja zamjenu za kva­
litetan dokaz ili argument. Teorija da je Atlantida jeka
u vremenu minojske kulture, oduvijek je patila od
neugodnih problema, prvenstveno po pitanju lokacije
i datiranja Atlantide.

Sam Platon je, bez imalo dvojbe, smjestio
izgubljeni kontinent u Atlantski ocean, a ne u Sre­
dozemno more. No, s točke gledišta arheologije i
geologije, ta tvrdnja nije održiva. Logičan je korak,
ako Platonu damo slobodu dvojbe, Atlantidu potražiti

na drugome mjestu. S obzirom da svoj utjecaj na
priču imaju Egipat, talijanski poluotok, te Atena,
razumno je pretpostaviti da bi Atlantidu trebalo
potražiti u Sredozemlju.

Ipak, od razmatranih lokacija u Sredozemlju,
Kreta se čini najslabijim kandidatom za prijestolje
Atlantide. Problem je taj što sam Platon nije uočio
sličnost između Atlantide i civilizacije Krete. Premda
Platonu nije bila poznata minojska kultura kao što je
nama zahvaljujući arheologiji, Grčka je bila nasljed­
nik brojnih običaja koji su se ticali čuda pradavne
Krete i carstva legendarnog kralja Minosa.

Brojne su predaje zapamćene - više-manje korek­
tno u grčkim legendama: kult bika, fantastične
palače, bogatstvo kraljeva i njihovi zakoni, orga­
nizirano trgovačko i vojno pomorstvo, tehnološka
dostignuća, kolonije na drugim obalama te borba s
Atenjanima. Platon je itekako dobro poznavao sve te
predaje napisavši knjigu naslovljenu Min os, opisujući
legendarnog vladara kao arhetipnog donosioca reda i
zakona. Osim toga, poznavao je i zemljopis Krete. U
poznijim godinama svog života upravo je na Kreti
odabrao mjesto za svoju eksperimentalnu političku
komunu. Oni koji podržavaju minojsku teoriju At­
lantide moraju svjesno pretpostaviti da je Platon, koji
je izradio detaljne studije povijesti, zemljopisa i kul­
ture Krete, opisao Atlantidu ne uočavajući njezinu

sličnost s Kretom. A istu tu sličnost uočili su
Galanopoulos, Luce i drugi. Christopher Gill, struč­
njak za Platona s University Collega u Walesu,
ukazao je na temeljnu neuvjerljivost ideje da su o
minojskoj civilizaciji Grci učili od Egipćana. Naime,
iz sadašnje se vizure, s prikupljenim arheološkim
znanjima, vidi da su Grci imali jasniju sliku o civi­
lizaciji Krete nego što su je Egipćani ikad zamislili.

Nadalje, iako se s lakoćom dogodio premještaj
Atlantide iz Atlantika u Mediteran, minojska škola
teorije o izgubljenom kontinentu nije pronašla niti
jedan dobar razlog za taj potez. Glavni mitološki lik u
Platonovoj priči je Atlas, osnivač i prvi kralj
Atlantide. Može se pretpostaviti da je Platon prem­
jestio kontinent iz Sredozemlja u Atlantski ocean
zbog kasnije povezanosti s Atlasom. No Atlas je vrlo
vidljivo izostao iz bogate kolekcije mitova vezanih uz
Kretu. U grčkoj mitologiji Atlas je iza sebe ostavio
velik broj potomaka, ali niti jedan od njih nema veze
s Kretom.

Problem oko datuma također se jasno ističe u vezi
Atlantida - minojska civilizacija. Platon je napisao da
se rat između Atene i Atlantide odigrao 9000 godina
prije no što je Solon posjetio Egipat (oko 565. g. pr.
Kr.), dakle negdje oko 9600 g. pr. Kr., znatno prije
uspona minojske civilizacije. Minojski atlantolozi
pokušali su taj problem premostiti na način da manu

pretvore u vrlinu. Jednostavnim su potezom Plato­
nove datume podijelili s deset. Rezultat od 900 godi­
na, kada se doda zaokruženoj vrijednosti godine
Solonova odlaska u Egipat (oko 600. g. pr. Kr.) daje
otprilke 1500. g. pr. Kr., što odgovara Marinatosovom
datiranju eksplozije Terre.

Obrazlažući taj argument, Galanopoulos tvrdi da
su Egipćani greškom povećali neke brojeve u priči o
Atlantidi za desetak puta. Primjerice, Platon je
napisao kako je velika pravokutna ravnica u blizini
Kraljevskog grada Atlantide veličine otprilike
3000x1000 grčkih stadija (oko 555x185 km).

S obzirom da na Terri nema mjesta niti za manju
dolinu, Galanopoulos smatra da ravnicu treba
potražiti na Kreti gdje, gle čuda, stvarno dolina
Messara u grubo odgovara tim mjerama reduciranim
za deset (55x20 km). Nadalje, Kraljevski grad, prema
Platonu, ima promjer od 21 km. Ucrtavajući taj prom­
jer na kartu Santorinija, Galanopoulos je otkrio da
tlocrt grada odgovara veličini otoka prije erupcije.

Ta je vježba zadivljujuće proturječna. Galano­
poulos je reducirao veličinu doline, a nije reducirao
promjer Kraljevskog grada. Osim toga prilično je slo­
bodno interpretirao Platonove tekstove, razdvojivši
grad od spomenute doline. Koristeći se sličnim meto­
dama i pretvorbama brojeva, gotovo svatko bi bio u

stanju metropolu Atlantide i navedenu dolinu smje­
stili bilo gdje.

Sve je te "minorne" zamjerke Galanopoulos
odbacio, tvrdeći da je otkrio ključ za rješenje
zagonetke Atlantide: "Rješenje zagonetke je toliko
jednostavno, gotovo kao i greška koja je do zagonetke
dovela. Priča o Atlantidi je kod Platona točna, osim u
dvije tvrdnje: kada je Atlantida potonula - što se
dogodilo 900 godina prije Solonove posjete Egiptu, a
ne 9000, te u dimenzijama ravnice, koja bi trebala biti
300x100 grčkih stadija, a ne 3000x1000 kako je to
Platon naveo."

Zaista stručno objašnjenje. Naravno, u potpunosti
neodrživo. Naime, greška koja se navodno potkrala
Egipćanima - preuveličavanje nekih brojeva za deset
- možda je i moguća u civilizaciji koja koristi dekad­
ski sustav i zapisuje dodavanje jedne nule pri pomica­
nju decimalne vrijednosti. No, Egipćani nisu 10, 100,
1000 i tako dalje zapisivali na ovaj način, već krajnje
različitim simbolima. Hijeroglifi za 100 i 1000 znatno
se razlikuju pa je apsurdno tvrditi da se svećenicima -
koji su inače posjedovali velika geometrijska i mate­
matička znanja, rezultat kojih su navodnjavanja
Nilom te gradnja piramida - potkrala jedna takva
greška.

KRAJ TERRE

U konačnoj ana­
lizi većinu sličnosti
Atlantide s minoj-
skom civilizacijom
Krete može se svesti
na jedan faktor: iz­
nenadnu katastrofu.
No, ako se pobliže propita i taj faktor uočit će se
nedosljednosti. Konačno, Platon je u svojim dijalozi­
ma iznio činjenicu da je Atlantida uništena u potresu
i poplavi, a ne vulkanskoj erupciji, što se da jasno
razlučiti.

Međutim, u nedavno iznesenim tvrdnjama da
Terra nije uništila kulturu Krete, i sami temelji minoj-
ske teorije Atlantide su načeti. Takvo objašnjenje bilo
je prisutno još u vrijeme kada je Marinatos započeo s
iskopavanjem malog mjesta Akroterija na otoku. U
usporedbi s keramičkim nalazima iz tog mjesta
pokazalo se da je ona keramika pronađena u ostacima
kretskih palača iz nešto kasnijeg perioda. Vaze s Terre
pripadaju kasnominojskoj 1A fazi, dok one s Krete
kasnominojskoj 1B. Marinatos je razliku protumačio
isključivo u stilu koji je nastao na dva različita mjes­
ta, ali u isto vrijeme. No, kasnija iskopavanja su

pokazala da faze slijede jedna iza druge, ali s među-
periodom od gotovo pola stoljeća. Ako je Terra
eksplodirala prije pada kretskih centara moći, kako ih
je onda mogla uništiti?

Sada se sa sigurnošću tvrdi da se erupcija i
potonuće dijela Terre odigralo cijelih 150 godina prije
uništenja kretskih palača. Čak se pokušalo datum
pomaknuti još i dalje u prošlost, iza 1500 g. pr. Kr., u
šesnaesto, čak i sedamnaesto stoljeće pr. Kr. No te
tvrdnje još uvijek nisu uspješno dokazane.

Što se tiče Egipta, erupcija Terre se odigrala
negdje oko samog početka vladavine 28. dinastije,
vjerojatno tijekom vladavine osnivača te dinastije,
faraona Ahmosea - konvencionalnim datiranjem to je
negdje između 1550. i 1525. g. pr. Kr.

Dorothy Vitaliano, koja je prije podupirala teori­
ju o propasti kretske civilizacije uzrokovane erupci­
jom Terre što je iznjedrilo mit o Atlantidi, bila je prva
koja je sa svojim mužem identificirala pepeo s Terre
u području kasnominojske keramike 1A faze na Kreti
na lokalitetu Kato Zakro 1974. godine. Ubrzo potom
se razuvjerila po pitanju Marinatosove teorije i 1978.
godine promijenila svoj stav o minojskom obrazlo­
ženju Atlantide: "Ukoliko prirodna katastrofa nije
izravno odgovorna za propast minojske civilizacije,
da li to u potpunosti niječe mogućnost da Kreta bude

prototip za Atlantidu? Ukoliko uzmemo Platona
ozbiljno odgovor je: da. Inzistiranje na stvarnosti egi­
patske dokumentacije tjera nas nazad Frostovom ori­
ginalnom pristupu da se iznenadni prestanak trgova­
nja, Egipćanima učinio kao da je Kreta potonula bez
traga."

Ipak, ostaje malo utjehe u vraćanje na Frostov
prvobitni prijedlog. Nije se dogodio nikakav iznena­
dni prestanak trgovanja između Egipta i egejske civi­
lizacije, bilo u vrijeme erupcije Terre, bilo nakon pada
kretskih palača koje pripadaju kasnominojskoj 1B
fazi. Čini se da je 1B period završio negdje u početku
vladavine faraona Tutmosisa III., no na reljefima se
mogu vidjeti njegovi svećenici kako ukazuju pripa­
dnicima Keftiu naroda - tako se u Egiptu nazivala
civilizacija sjeveristočno od afričke obale - gdje da
odaju poštovanje Tutmosisu koji je prešao u drugi
život. Zašto ili kako bi Egipćani zamislili da je
Atlantida nestala kada su trgovci i ambasadori bili
često na njihovim obalama tijekom XV. st. pr. Kr.?

Odgovor je kratak. Jednostavno ne postoji bilo
kakav opravdani razlog, kada se podrobnije prouče
dokazi, da je propast Terre ili minojske civilizacije
mogla izazvati nastanak mita o Atlantidi. Uzevši sve
u obzir, mora se prihvatiti da je minojsko-atlantidska
teorija, poput samoga otoka Terre, zaista i u pot­
punosti potonula.

G D J E NAĆI PUTOKAZ
ZA NESTALU ATLANTIDU?

Iako pomna proučavanja nisu uspjela otkriti
tragove Atlantide u tradicionalnom okruženju,
Atlantiku, niti se uspjelo dokazati kako je vulkan­
ska erupcija Terre stvorila taj mit, daleko od toga da
nedostaje drugih lokacija koje kandidiraju za
Atlantidu. Tijekom protekla tri stoljeća cijela lepeza
mjesta bila je prikazivana kao "stvarna" Atlantida.
Sjeverna Amerika, Šri Lanka, Palestina, Mongolija
i Spitzbergen (zajedno!), Kartaga, Malta, središnja
Francuska, Nigerija, Brazil, Peru, Kavkaz, Maroko,
pustinja Sahara, pustinja Kalahari, Arktik, Antar­
ktik, Nizozemska, istočna Pruska i Baltik, Grenland,
južni Pacifik, Meksiko, Iran, Irak, Krim, Švedska i
Britansko otočje - sva ova mjesta su u svoje vrijeme
imala advokate Atlantide.

Propitati sve te teorije zaokupilo bi čitav jedan
život, vjerojatno i više. Srećom, to nije potrebno.
Kao prvo, većina tih teorija sama se diskvalificirala.
Pored toga, niti jedna od tih lokacija nije uhvatila
korijena u svijesti ljudi kao moguće ležište drevne
civilizacije, a jednako tako i pate od problema kao i
hipoteza o Terri. A problem je metodološke prirode.
Kao početno polazište uzima se sličnost Atlantide s

lokalnom starom civilizacijom i traga se za slučaj­
nim sitnicama koje se uklapaju u Platonovu priču.
Takav pristup često završi uzaludnim pokušajima da
se svaki detalj Platonovih tvrdnji ugura u krivi
kalup.

Kasnih sedamdesetih pokušalo se izbjeći te
probleme novim pristupom. Cilj je bio uzeti što
manju slobodu u interpretaciji Platonovih tekstova,
uključujući i tok kojim je priča pristigla njemu. Ne
postoji dobar razlog kojim bi se diskreditirala priča
o posjeti Solona Egiptu, pa je tvrdnju da je teorija o
Atlantidi nastala upravo u dolini Nila, trebalo pom­
nije istražiti. Egipćani 26. dinastije - vrijeme kada je
Solon posjetio Egipat - imali su interese koji su ih
povezivali sa zapadom. Herodot je u svojoj Povijesti
zapisao da je Neho II. (610. - 595. pr. Kr.), najveći
faraon 26. dinastije, poslao flotu feničkih mornara
da oplove Afriku i vrate se u Sredozemlje kroz
Heraklove stupove (Gibraltar).

Na Atlantskoj obali Europe, Kelti iz Britanije i
Francuske ispričali su im brojne priče o bogatoj
zemlji i velikim gradovima koji su potonuli, a od
kojih su neki nastali još u željeznom dobu. Moguće
je da su neki od feničkih mornara bili ti koji su
donijeli priču o Atlantidi u Egipat. S obzirom da je
Atlantida starija civilizacija od Egipta, moguće je da

su baš ovdje u priču inkorporirana daleka sjećanja
na graditelje velikih megalitičkih grobnica i kromle-
ha - najpoznatiji je Stonehenge - sjeverozapadne
Europe. Konačno, civilizacija megalitskih graditelja
započela je, kako to pokazuje metoda datiranja
radioaktivnim ugljikom, nešto prije začetka prve
dinastije u Egiptu. Megalitske grobnice počele su se
graditi u Portugalu oko 4500 g. pr. Kr.

Neki su se znanstvenici zapitali, nije li priča o
Atlantidi nastala iz feničkih pomorskih priča pomi­
ješanih s keltskima o izgubljenim zemljama na
zapadu, začinjenih sa sjećanjima na megalitske gra­
ditelje. Taj je model izazvao prilično neobičan pastiš
elemenata ali je bio daleko bliže izvornome,
Platonovom tekstu, no što je to minojska hipoteza.
Kronološki i geološki zahtjevi ovakvog tumačenja
mogu se zadovoljiti bez većih izmjena. Ideja o
Atlantidi kao zapadnoj civilizaciji iz davnina je
sačuvana, a tijek kojim je priča došla u Egipat i
zatim prenesena dalje je lako pratiti.

No, postojali su i nedostaci. Prvo, upadljiv je
izostanak katastrofe - megalitska civilizacija
atlantske Europe nije bila pometena u iznenadnoj
prirodnoj kataklizmi, niti prije niti nakon početka
uspona egipatske civilizacije. Nije moguće odrediti
točno vrijeme kada je megalitska kultura nestala.

Stonehenge, koji je sagrađen negdje oko 3000 g. pr.
Kr., u kasnijem neolitu, bio je dograđivan i u bron­
čanom dobu, oko 1500 g. pr. Kr., a korišten kao
kultno mjesto sve do vremena Rima. Osnovna poru­
ka u Platonovim dijalozima Timej i Kritija jest da je
napredna civilizacija skončala u velikoj katastrofi, a
megalitskoj civilizaciji se to nije dogodilo.

Jedan od razloga zašto se o megalitskoj kulturi
sjeverozapadne Europe razmišljalo je njezina starost
veća od egipatske. No, ta je činjenica pokopana u
Platonovim tekstovima činjenicom da su zapaženu
ulogu u priči odigrali sami Atenjani. Sa sigurnošću
se može tvrditi da Atenjana nije bilo oko 9600 g. pr.
Kr., kao niti oko sredine četvrog tisućljeća pr. Kr. -
u vrijeme prije početka vladavine I. dinastije u
Egiptu. Lokaciju za buduću Atenu je Platon pos­
tavio, ali nije bilo grada, zidova, akropole kao niti
traga o naprednom društvu koje veliki filozof opisu­
je. Ideja da neolitski proto-Atenjani marširaju kroz
Europu da bi se sukobili s graditeljima megalita
sama je po sebi dovoljno apsurdna. Grada Atene
nije bilo sve do četrnaestog stoljeća pr. Kr. Kako bi
se taj datum mogao toliko izvitoperiti da se pretvori
u tvrdnju da su Atenjani vodili rat protiv Atlan-
tiđana davno prije začetka egiptske civilizacije?

Očigledno su postojale nedosljednosti u mega-
litskom modelu. Da li je bilo moguće da je sjećanje
na megalitske graditelje došlo do Egipta i tamo bilo
sačuvano u predajama? Kako bi Egipćani mogli
znati nešto o civilizaciji koja im je prethodila za
gotovo tisuću godina?

Istina, što se više zagledamo u ovu teoriju, to
nam se čini sve sumnjivijom uloga Egipta u pri­
jenosu priče o Atlantidi. Na koncu se cijelo pitanje
Atlantide svodi na sablasnu Rubikovu kocku - čini
se da ne postoji način da se tri elementa u priči
međusobno poklope - Atlantida, Atena i Egipat - u
suvislu povijesnu sliku, gdje god da se Atlantida
smjesti.

Očigledno, priča na nekim mjestima mora biti
modificirana, ali gdje? Egipatska veza? Ako je tako,
zašto bi Platon isticao autoritet Egipta kao nositelja
priče? Da li se jednostavno s nama poigravao? Priča
- kako ju je Platon predstavio - jednostavno ne
može biti istinita, promatrana kronološki ili geograf­
ski. Postoji li mogućnost da je Platon pogriješio? Da
li je zaista priču dobio od Solona kako tvrdi? U
kolikoj je mjeri priču sam interpretirao i promije­
nio? Konačno, koji je uopće bio njegov motiv za
pisanje o Atlantidi?

To su samo neka od pitanja na koje treba pro­
naći odgovor prije no što se uzme lopata u ruke i
počne iskopavati Atlantidu.

Ponovimo za kraj još jednom što je najomiljeni­
ji Platonov učenik, Aristotel rekao o priči svoga
učitelja: "Onaj tko je tu zemlju stvorio, ujedno ju je
i razorio."

Možda je time sve rečeno. No, ako se ipak želi
otkriti Atlantida, bilo bi pametno ignorirati mišlje­
nja geologa, povjesničara, arheologa, pa čak i filo­
zofa - i prvo Platona upitati što je mislio kada je
pisao o Atlantidi.

D. R. Heyneck
Kentucky, 1997.