Robert Luis Stivenson - Neobican slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea

ROBERT LOUIS STEVENSON / NEOBIČAN SLUČAJ DR. JEKYLLA I GOSPODINA HYDEA

NASLOV IZVORNIKA ROBERT LOUIS STEVENSON THE STRANGE CASE OF DR JEKYLLAND MR HYDE GLAVNI UREDNIK VELIMIR VISKOVIĆ UREDNICA NADA GAŠIĆ OVITAK SVJETLAN JUNAKOVIĆ

ROBERT LOUIS STEVENSON NEOBIČAN SLUČAJ DR. JEKYLLA I GOSPODINA HYDEA PREVELA LJILJANKA LOVRINČEVIĆ

SADRŽAJ: NEOBIČAN SLUČAJ DR. JEKYLLA I GOSPODINA HYDEA PRIČA O VRATIMA POTRAGA ZA GOSPODINOM HYDEOM DR. JEKYLL SE OSJEĆAO SASVIM UGODNO SLUČAJ CAREWOVOG UMORSTVA DOGAĐAJ S PISMOM ČUDNOVAT DOŽIVLJAJ DOKTORA LANYONA DOGAĐAJ NA PROZORU POSLJEDNJA NOĆ PRIPOVIJEST DOKTORA LANYONA POTPUNA IZJAVA HENRYJA JEKYLLA POGLAVLJE O SNOVIMA Kronologija Roberta Louisa Stevensona

PRIČA O VRATIMA Odvjetnik gospodin Utterson bio je čovjek namrgođena lica, koje osmijeh nikad nije ozario; bio je hladan, škrt na riječima i zbunjen u razgovoru, suzdržan u pokazivanju osjećaja, mršav, dosadan dugonja, nezanimljiv, a ipak nekako drag. U prijateljskim susretima i kad bi vino bilo po njegovu ukusu, nešto nadasve ljudsko zasvijetlilo bi mu iz oka, zapravo nešto što nikada nije nalazilo puta u njegov govor, ali što nije govorilo jedino u ovim šutljivim znacima lica poslije večere, već češće i glasnije u njegovu djelovanju u stvarnom životu. Bio je strog prema sebi. Kad je bio sam pio je džin, kako bi ugušio svoju sklonost k vinima. Pa iako je volio kazalište, gotovo dvadeset godina nije kročio preko njegova praga. Bio je postojano snošljiv prema drugima, i ponekad se gotovo sa zavišću čudio u kakvom su visokom raspoloženju činili nedjela, a u krajnje teškim situacijama bio je skloniji da pomogne nego da prigovara. »Sklon sam Kainovoj herezi«, znao je zgodno reći. »Nek moj brat ide đavolu na svoj vlastiti način«. U tom svojstvu, često je imao sreće da bude posljednji dobar znanac i posljednji čovjek dobra utjecaja u životu ljudi koji su bili na stranputici. A prema takvima, sve dotle dok su dolazili u njegov ured, nikad nije pokazivao ni tračka promjene u ponašanju. Ta je vještina nesumnjivo gospodinu Uttersonu lako padala. Bio je nenametljiv u najboljem smislu, pa kao da su i njegova prijateljstva počivala na sličnoj dobrohotnoj širokogrudnosti. Obilježje je skromna čovjeka da svoj krug prijatelja prihvaća iz ruku zgodne prilike kao gotov, a to je bio odvjetnikov način. Prijatelji su mu bili njegovi srodnici ili oni koje je najdulje poznavao. Njegovi su osjećaji rasli s vremenom, poput bršljana, ne pretpostavljajući odgovarajuću sklonost kod predmeta njegove privrženosti. Otuda nesumnjivo i veza što ga je spajala s gospodinom Richardom Enfieldom, njegovim dalekim srodnikom, koji je bio dobro poznat u gradu. Mnogi su si razbijali glavu, što li ova dvojica vide jedan u drugome i koji bi im predmet razgovora mogao biti zajednički. Oni koji su ih sretali za nedjeljnih šetnji, pripovijedali su da nisu ništa govorili, da su izgledali osobito mrzovoljno, i da su s očitim olakšanjem pozdravljali pojavu nekog

prijatelja. Usprkos svemu, dvojica muškaraca ovim su izletima pridavala najveće značenje, ubrajali su ih među glavne dragulje tjedna, i ne samo da su otklanjali prilike da se zabave, već su se opirali i poslovnim pozivima, kako bi neometano mogli u njima uživati. Slučajno se dogodilo da ih je na jednoj od ovih skitnji put odveo pokrajnjom ulicom u živi dio Londona. Ta je ulica bila mala i rekli bismo mirna, ali u tjednu se na njoj odvijala živahna trgovina. Čini se da su žitelji svi odreda bili dobrostojeći, revnosno se nadajući da će im ići još i bolje, ulažući višak dobiti u kaćiperstvo, tako da su pročelja dućana stajala na ulici pozivajući poput redova nasmiješenih prodavačica. Čak i nedjeljom, kad bi ulica zastrla svoje upadljivije draži i ležala razmjerno prazna bez prolaznika, ona bi blistala spram svog prljavog susjedstva, poput vatre u šumi, a sa svojim svježe obojenim kapcima, izglačanom mjedi i općenito zapaženom vedrinom i čistoćom, smjesta bi privukla pažnju godeći oku prolaznika. Dvoja vrata dalje od jednog ugla, na lijevoj strani idući na istok, niz se prekidao ulazom u jedno dvorište. Upravo na tom mjestu, neki neobični blok zgrada izbacio je svoj zabat na ulicu. Bio je visok dva kata, prozori se nisu vidjeli, samo vrata na donjem katu i slijepo čelo izblijedjela zida na gornjem. Svakom crtom kuća je nosila znakove dugotrajnog i škrtog nemara. Vrata, što nisu bila opremljena ni zvonom ni alkom, ljuštila su se i gubila boju. Skitnice su zastajale u udubljenju u zidu i palile žigice na oplati vrata. Djeca su prodavala robu na stepenicama, školarac je isprobao svoj nožić na njihovim reljefima, a gotovo za čitava naraštaja nitko se nije pojavio da otjera ove slučajne posjetitelje ili da popravi to što su uništili. Gospodin Enfield i odvjetnik nalazili su se na drugoj strani pokrajnje ulice, ali kad su došli nasuprot ulazu, prvi je podigao svoj štap uperivši ga prema vratima. »Jeste li ikada zapazili ova vrata?« zapita. Kad je njegov pratilac odgovorio potvrdno, doda: »Ja ih u sebi povezujem s jednom jako neobičnom pričom«. »Doista?« reče gospodin Utterson s neznatnom promjenom u glasu, »A koja je to?« »Pa, bilo je to ovako«, odvrati gospodin Enfield. »Dolazio sam kući s nekog mjesta na kraju svijeta, oko tri sata jednog mračnog zimskog jutra, a put me vodio kroz dio grada gdje se doslovce ništa nije vidjelo osim svjetiljaka. Ulica za ulicom, a sav narod spava - ulica za ulicom, sve osvijetljene kao za procesiju, i sve prazne kao prazna crkva - dok konačno nisam upao u takvo

raspoloženje, kad čovjek osluškuje, osluškuje i silno poželi ugledati policajca. Iznenada, vidim dva lika: lik čovječuljka koji je dobro grabio tabajući na istok, i drugi, lik djevojčice od možda osam ili deset godina koja je trčala što je brže mogla niz poprečnu ulicu. I, gospodine moj, sasvim je prirodno da je ovo dvoje na uglu naletjelo jedno na drugo. A onda dolazi ono strašno. Čovjek je mirno prekoračio preko djetetova tijela i ostavio je vrišteću na tlu. Kad to ovako slušate, to nije ništa, ali bilo je to grozno vidjeti. Kao da nije čovjek, već neki ukleti Jugernaut. Zaviknuh, hej!, dadoh petama vjetra, zgrabih svog gospodina za ovratnik i dovedoh ga natrag na mjesto, gdje se oko djeteta koje je vrištalo već okupilo poprilično ljudi. On je bio savršeno hladnokrvan i nije pružao otpor, ali me tako pogledao da me oblio znoj. Ljudi koji su došli bili su djetetova obitelj, a ubrzo se pojavio i liječnik po kojeg su bili poslali. Pa, djevojčici nije bilo tako loše, bila je više uplašena, kako je rekao liječnik. Vjerojatno mislite da je tu kraj priči. Ali postojala je još jedna neobična okolnost. Meni se moj gospodin smučio na prvi pogled. A naravski, i obitelji djevojčice. No najviše me se dojmio doktorov slučaj. Bio je to suhi ljekarnik uobičajena kova bez posebnih znakova dobi ili boje, s jakim edinburškim naglaskom u govoru, a osjećajan koliko i mješina. I, gospodine moj, bio je kao i mi ostali. Kad god bi pogledao zarobljenika, liječniku bi pozlilo i problijedio bi od želje da ga ubije. Znao sam što misli, kao što je i on znao što ja mislim, a budući nije bilo govora da ga ubijemo, učinili smo najbolje. Rekli smo čovjeku da bismo mogli od svega ovoga napraviti takvu bruku i da ćemo to učiniti, te da će mu ime zaudarati s kraja na kraj Londona. Ako je imao prijatelje ili ugled, jamčimo da će ih izgubiti. I svo to vrijeme dok smo udarali po užarenom mjestu što smo bolje mogli, čuvali smo ga od žena, koje su bile bijesne kao harpije. Nikada nisam vidio krug lica toliko punih mržnje. A usred svega stajao je čovjek s nekakvom crnom, podrugljivom hladnokrvnošću - uplašen, to se vidjelo - ali nastupajući hrabro, doista, poput Sotone. »Ukoliko ste odlučni da iz ovog događaja izvučete koristi«, reče on, »naravno da sam ja tu nemoćan. Svaki bi gospodin želio izbjeći takvu scenu«, doda. »Recite koliko tražite«. Pa, iscijedili smo ga za skoro stotinu funti za djetetovu obitelj. Jasno, nismo htjeli popustiti. U našoj gomili bilo je nečeg što je dalo slutiti na nevolju, pa je on udario. Zatim je trebalo uzeti novac, i što mislite, kamo nas je odveo, nego baš do ove kuće s vratima - izvadio je ključ, ušao unutra i ubrzo se vratio s komadom od deset funti u zlatu i čekom za račun kod Couttsa, isplativ donosiocu i potpisan imenom koje ne mogu spomenuti,

iako je to jedna od glavnih točaka moje priče. Ali to je bilo ime koje je bilo znano i često u tisku. Iznos je bio nezgrapno ispisan, ali potpis je bio dobar i za veći iznos, samo ako je bio pravi. Dopustio sam si slobodu da svom gospodinu istaknem kako cijela stvar ne izgleda vjerodostojna i kako se ne događa u stvarnom životu, da čovjek u četiri sata ujutro uđe na vrata podruma i izađe sa čekom drugog čovjeka u iznosu od skoro stotinu funti. Ali on je bio sasvim bezbrižan i podrugljiv. »Umirite se«, reče. »Ostat ću s vama dok se ne otvore banke i sam ću unovčiti ček«. Tako smo svi krenuli, liječnik, djetetov otac, naš prijatelj i ja, i proveli ostatak noći u mom uredu. A sutradan, kad smo doručkovali, svi skupa smo otišli u banku. Ja sam osobno predao ček, rekavši kako imam razloga vjerovati da je krivotvoren. Ali nipošto. Ček je bio pravi. »Koješta«, reče gospodin Utterson. »Vidim da osjećate kao i ja«, reče gospodin Enfield. »Pa, to je ružna priča. Jer onaj čovjek je bio momak s kojim nitko ne bi volio imati nikakva posla, doista uklet čovjek. A osoba koja je izdala ček jest sam cvijet uljuđenosti, i slavan, a što je još gore, jedan od momaka koji čine samo dobro. Pretpostavljam, ucjena. Častan čovjek masno plaća neko svoje vrludanje iz mladosti. Tu kuću s vratima nazivam kućom ucjene. Makar čak ni to, znate, nije cijelo objašnjenje«, doda on, i s tim riječima zapadne u razmišljanje. Iz čega ga povrati gospodin Utterson pitajući ga iznenada: »I ne znate da li izdatnik čeka živi tamo?« »Pogodno mjesto, zar ne?« odvrati gospodin Enfield. »Ali slučajno sam zapazio njegovu adresu. Živi na nekom trgu«. »I vi nikada niste pitali o kući s vratima«, zapita gospodin Utterson. »Ne, gospodine. Ja sam obazriv«, glasio je odgovor. »Strašno se uzrujam kad se propitkuje. U tome ima i previše stila Sudnjega dana. Pokreneš neko pitanje, kao kad se pokrene kamen. Sjediš mirno na vrhu brijega i krene kamen, pokrećući drugo kamenje. I uto nekakvog dosadnjakovića u vlastitom vrtu pogodi u glavu, a obitelj mora promijeniti ime. Ne, gospodine moj, to je moje pravilo: što više stvar sliči na ulicu tajni, to manje pitam.« »To je baš dobro pravilo«, odvrati odvjetnik. »Ali i sam sam proučio tu kuću«, nastavi gospodin Enfield. »To jedva da je uopće kuća. Nema drugih vrata, a i na ta nitko niti ulazi niti izlazi, osim tek ponekad gospodin iz moje pustolovine. Ima tri prozora što gledaju na dvorište na prvom katu, dolje ih nema. Prozori su uvijek zatvoreni, ali su čisti. A tu je i dimnjak koji se obično puši. Znači, tamo sigurno netko živi. A ipak to nije

sasvim sigurno. Jer zgrade su tako nabijene oko dvorišta, da je teško reći gdje jedna počinje a druga završava«. Par je neko vrijeme nastavio ići u tišini, a zatim, »Enfielde«, reče gospodin Utterson, »ono vaše pravilo je baš dobro«. »Da, mislim da jest«, odvrati gospodin Enfield. »Ali, usprkos svemu«, nastavi odvjetnik, »ima nešto što bih želio pitati. Htio bih vas pitati, kako se zove čovjek koji je pregazio dijete.« »Pa«, reče gospodin Enfield, »ne vidim kako bi to moglo nanijeti štetu. To je bio čovjek po imenu Hyde«. »Hm«, reče gospodin Utterson. »Kakav je taj čovjek po izgledu?« »Nije ga lako opisati. Ima nešto iskrivljeno u njegovoj pojavi, nešto neugodno, nešto skroz odvratno. Nikad nisam vidio čovjeka koji mi se toliko nije svidio, iako teško mogu reći zašto. Sigurno je bio nekako nakazan. Odaje jak osjećaj nakaznosti, iako ne bih mogao točno odrediti zašto. On je čovjek neobična izgleda, ali ja ne mogu navesti nešto što ne bi bilo na svom mjestu. Ne, gospodine, to mi izmiče iz ruku, ne mogu ga opisati, i to ne zbog slabog sjećanja. Jer, izjavljujem da ga i ovog časa mogu vidjeti«. Gospodin Utterson je opet hodao neko vrijeme šutke i očito pod teretom misli. »Sigurni ste da se poslužio ključem?« konačno zapita. »Dragi moj gospodine...«, započne Enfield, i sam iznenađen. »Da, znam«, odvrati gospodin Utterson. »Sigurno se čini neobičnim. Činjenica je, da vas nisam pitao za ime druge strane, zato što ga već znam. Znate, Richarde, vaša je priča stigla na pravo mjesto. Ako ste nešto netočno ispričali, najbolje će biti da to odmah ispravite«. »Trebali ste me upozoriti«, odvrati drugi ponešto mrzovoljno. »Ali ja sam pedantno točan, kao što kažete. Momak je imao ključ. Štoviše, još ga ima. Nema ni tjedan dana kako sam ga vidio da se njime služi. »Gospodin Utterson duboko uzdahne, ali ne reče niti riječi. A mladi čovjek smjesta nastavi. »Još jedna lekcija kako se treba šutjeti«, reče on. »Stidim se svog dugog jezika. Dogovorimo se da to više nećemo nikad spomenuti«. »Slažem se od sveg srca«, složi se odvjetnik. »Richarde, evo vam ruka«.

POTRAGA ZA GOSPODINOM HYDEOM Te večeri gospodin Utterson se u sumornu raspoloženju vratio svom samačkom domu, te bezvoljno sjeo za večeru. Običavao bi nedjeljom, kad bi završio s tim obrokom, sjesti blizu vatre s kakvim suhoparnim i nabožnim sveskom na svom stolu za čitanje, sve dok sat na crkvi u susjedstvu ne bi odzvonio dvanaest sati, kad bi on trezveno i zahvalno pošao na spavanje. Te noći, međutim, čim je skinut stolnjak, on je uzeo svijeću i otišao u svoju radnu sobu. Tu je otvorio sigurnu blagajnu, i iz njezina najskrovitijeg dijela izvadio dokument na čijoj je omotnici pisalo: »Oporuka dr. Jekylla«, te smrknuta čela sjeo, kako bi proučio njen sadržaj. Ova je oporuka bila vlastoručno napisana isprava, jer je gospodin Utterson, iako je o njoj preuzeo brigu sad kad je već bila napisana, bio odbio pružiti i najmanju pomoć u njezinu sastavljanju. Ona je određivala, ne samo da će u slučaju smrti Henryja Jekylla, dr. medicine, dr. građanskog prava, dr. prava, člana Kraljevskog društva, itd., sva njegova imovina prijeći u ruke njegova »prijatelja i dobročinitelja Edwarda Hydea«, već i da će u slučaju »nestanka ili neobjašnjive odsutnosti dr. Jekylla za vremensko razdoblje duže od tri kalendarska mjeseca« rečeni Edward Hyde preuzeti mjesto Henryja Jekylla bez ikakva odlaganja i slobodno od ikakvog izdatka ili obveze, osim isplaćivanja malih iznosa članovima doktorova domaćinstva. Ovaj je dokument dugo bio trn u odvjetnikovu oku. On ga je vrijeđao i kao odvjetnika i kao ljubitelja zdravih i uobičajenih strana života, kojem je sve neobično bilo neskromno. Do ovoga časa njegovo je ogorčenje bilo tim veće zbog toga što nije znao za gospodina Hydea. Iznenadnim obratom ono se još povećalo zato što je za njega saznao. Već je po sebi bilo loše što je to bilo ime o kojem ništa više nije znao. Stvar je bila još gora, kad je ono odjenuto odvratnim atributima. Iz promjenjive, neodređene maglice, koja mu je toliko dugo varala pogled, iznenada je iskočila sasvim određena prikaza đavla. »Mislio sam da je riječ o ludilu«, reče ponovo smještavajući omraženi papir u blagajnu, »a sad strahujem da je riječ o sramoti«. Uto je ugasio svijeću, odjenuo teški kaput i uputio se prema trgu Cavendish,

toj tvrđavi medicine, gdje je bila kuća dr. Lanyona, njegova prijatelja, u kojoj je primao mnoštvo svojih pacijenata. »Ako će itko znati, onda je to Lanyon«, pomisli. Prepoznavši ga, ozbiljni glavni sluga ga pozdravi. Nisu ga pustili da čeka, već je smjesta uveden s vrata u blagavaonicu, gdje je dr. Lanyon sjedio i pio vino. Bio je to krepak, zdrav, žustar gospodin crvenih obraza, sa čupom prerano posijedjele kose, te bučna i odlučna ponašanja. Kad je ugledao gospodina Uttersona, skočio je sa stolice i pozdravio ga objema rukama. Srdačnost, svojstvena tom čovjeku, bila je naoko ponešto teatralna, ali je počivala na iskrenim osjećajima. Jer ova su dvojica bili stari prijatelji, stari drugovi iz škole i s koledža, obojica su itekako poštovali sebe poštujući se međusobno, i rado su se družili, iako se to samo po sebi ne podrazumijeva. Nakon kratkog, nevezanog razgovora, odvjetnik prijeđe na predmet koji je tako neugodno zaokupljao njegove misli. »Lanyone«, reče on, »vi i ja smo sigurno dva najstarija prijatelja Henryja Jekylla«. »Volio bih da su prijatelji mlađi«, zahihota dr. Lanyon. »Ali mislim da jesmo. I što sad s tim? Sad ga malo viđam«. »Doista?« reče Utterson. »Mislio sam da vas dvojicu spaja zajednički interes«. »Pa jest«, odgovori ovaj. »Ali ima više od deset godina kako je Henry Jekyll za mene postao previše hirovit. Zastranio je, zastranio u glavi. Pa iako me zbog starog prijateljstva on i dalje zanima, kako se ono kaže, prokleto malo viđam tog čovjeka. Takva neznanstvena besmislica«, doda liječnik, iznenada pocrvenjevši, »razdvojila bi i Damona od Fintije«. Ovo Lanyonovo živahnije raspoloženje došlo je kao malo olakšanje gospodinu Uttersonu. »Razlikovali su se samo u nekim znanstvenim pitanjima«, pomisli on. A budući da je bio čovjek bez strasti za znanost, osim u smislu prenošenja, čak je dodao: «Nema ništa goreg od toga!« Nekoliko je trenutaka pustio da se prijatelj smiri i potom pristupio pitanju zbog kojega je i došao. »Jeste li se ikada susreli s njegovim štićenikom - nekim Hydeom?« zapita. »Hyde?« ponovi Lanyon. »Ne. Nikad čuo za njega. Od onog vremena«. To je bila sva obavijest, koju je odvjetnik ponio natrag sa sobom u široki, tamni krevet po kojem se prevrtao amo-tamo do sitnih jutarnjih sati. Bila je to nemirna noć za njegov patnički duh, što se mučio u čistom mraku opsjednut pitanjima.

Zvona crkve, koja se nalazila sasvim blizu stana gospodina Uttersona, odzvonila su šest sati, a on je još kopao po problemu. Dosad ga se ticala samo njegova intelektualna strana, ali sad je bila uključena, ili radije zarobljena i njegova mašta. Dok je ležao i prevrtao se u mrkloj tami noći i zamračene sobe, priča gospodina Enfielda prelazila je njegovim mislima kao svitak osvijetljenih slika. Osjećao bi veliko polje svjetiljki noćnoga grada, potom lik čovjeka što brzo korača, zatim djeteta koje trči od liječnika, a onda se ovo dvoje susretne i Jugernaut u ljudskom obličju pregazi dijete i pođe dalje ne osvrćući se na njegovu vrisku. Ili bi vidio sobu u bogatoj kući, gdje njegov prijatelj leži spavajući, sanjajući i smiješeći se svom snu. A zatim bi se otvorila vrata te sobe, zastori na krevetu naglo bi se rastvorili, spavač bi došao k sebi i, gle!, pored njega bi stajao lik koji je čak i u to gluho doba imao moć, i on bi morao ustati i pokoriti se njegovoj zapovijedi. Lik bi u ove dvije faze progonio odvjetnika cijele noći. Pa ako bi u neko doba i zadrijemao, to je bilo zato da ga vidi kako još neopaženije klizi uspavanim kućama i brže i sve brže juri, čak vrtoglavo, kroz sve šire labirinte svjetiljkama osvijetljenog grada, a na svakom uličnom uglu naleti na dijete i ostavi ga u vrisci. Ali lik još uvijek nije imao lica po kojem bi ga mogao prepoznati. Čak ni u snu nije imao lica, ili je imao lice koje ga je zbunjivalo i rasplinjalo mu se pred očima, pa se u odvjetnikovu duhu pojavila i ubrzavala osobito jaka, gotovo neobuzdana radoznalost, da vidi crte lica stvarnog gospodina Hydea. Kad bi ga barem jednom mogao pogledati, mislio je kako bi se tajna osvijetlila i sve bi se otkotrljalo, kao što je bio slučaj s tajnovitim stvarima, kad bi ih se bolje ispitalo. Mogao bi vidjeti razlog za osobitu sklonost ili vezanost svoga prijatelja, nazovite to kako hoćete, pa čak i za zapanjujuće uvjete iz oporuke. I konačno, to bi bilo lice koje vrijedi vidjeti: lice čovjeka bez osjećaja milosrđa, lice koje se trebalo samo naslutiti u duši bešćutnoga Enfielda, da bi se uzdigao duh vječne mržnje. Otada pa nadalje, gospodin Utterson je stao opsjedati vrata u pokrajnjoj ulici. Ujutro prije radnog vremena, u podne kad je bilo mnogo posla a malo vremena, noću pod licem smogovitoga gradskog mjeseca, na svakom svjetlu i u svako doba samoće ili u mnoštvu, mogli ste zateći odvjetnika na njegovu odabranom mjestu. »Ako je on gospodin Skrivalac, »mislio je, »ja sam gospodin Tražilac«. I konačno, njegovo je strpljenje bilo nagrađeno. Bila je lijepa, suha noć, mraz u zraku, ulice čiste poput poda balske dvorane. Svjetiljke, svjetiljke

mirne na zraku bez vjetra, ocrtavale su pravilan uzorak svjetla i sjene. Do deset sati, kad bi se dućani zatvorili, ulica je bila vrlo samotna, i usprkos potmulom mrmoru Londona odasvud unaokolo, vrlo tiha. Tihi su zvuci daleko nošeni, domaći zvuci iz kuća čuli su se s obje strane kolnika, a glasovi prolaznika koji bi se približavali, stizali bi mnogo vremena prije njega. Gospodin Utterson se nalazio na svome mjestu nekoliko minuta, kad je osjetio kako se približava neobično lagan korak. Za vrijeme svojih noćnih ophodnji, već se odavno naviknuo na čudan učinak kojim se zvukovi koraka jedne osobe, dok je još jako daleko, odjednom izdvajaju i postaju drukčiji od širokog bruja i žamora grada. Ipak, pažnja mu nikad nije bila tako oštra i odlučno zaokupljena, i sa snažnim, praznovjernim predosjećajem uspjeha, on se povuče u dvorišni ulaz. Koraci su se hitro približavali postavši najednom glasniji kako su zaokrenuli na kraju ulice. Vireći iz ulaza odvjetnik je ubrzo vidio s kakvim to čovjekom ima posla. Bio je sitan i neugledno odjeven, a čak i s ove udaljenosti pogled na njega snažno se opirao promatračevoj sklonosti. Pošao je ravno prema vratima, prešavši cestu kako bi uštedio vrijeme, a kad je tamo stigao, iz džepa je izvadio ključ, poput nekog tko prilazi svojoj kući. Gospodin Utterson izađe i dotakne ga po ramenu. »Gospodin Hyde, pretpostavljam?« Gospodin Hyde se tržnu unatrag sa zviždukom uzdržanog zraka. Ali njegov je strah bio samo trenutačan, i gotovo uopće ne pogledavši odvjetnika u lice, sasvim hladnokrvno odgovori: »Tako se zovem. Što želite?« »Vidim da ulazite«, odvrati odvjetnik. »Ja sam stari prijatelj dr. Jekylla - gospodin Utterson iz ulice Gaunt - sigurno ste čuli za moje ime. Budući da smo se tako zgodno sreli, mislio sam da biste me mogli pustiti unutra«. »Nećete naći dr. Jekylla. Nema ga kod kuće«, otpovrne gospodin Hyde, pušući u ključ. A zatim, ne podigavši pogled, iznenada upita, »Kako ste me prepoznali?« »A vi ćete mi sa svoje strane«, reče gospodin Utterson, »učiniti jednu uslugu?« »Sa zadovoljstvom«, odgovori drugi. »Što će to biti?« »Dopustit ćete mi da vam vidim lice?« zapita odvjetnik. Učinilo se da gospodin Hyde oklijeva, a zatim, kao nakon iznenadna razmišljanja, okrene se sučelice nekako izazovno. Par je netremice gledao jedan drugoga nekoliko sekundi. »Sad ću vas moći ponovno prepoznati«, reče gospodin Utterson. »To

bi moglo biti korisno«. »Da«, odvrati gospodin Hyde, »dobro je što smo se upoznali. A kad smo već kod toga, morali biste imati moju adresu«. I on dade broj kuće u nekoj ulici u Sohou. »Dobri Bože!« pomisli gospodin Utterson, »zar i on razmišlja o oporuci?« Ali je svoje osjećaje zadržao za sebe i samo nešto promrljao kad je primio adresu. »A sada«, reče ovaj drugi, »kako ste me prepoznali?« »Po opisu«, bio je odgovor. »Čijem opisu?« »Imamo zajedničke prijatelje«, reče gospodin Utterson. »Zajedničke prijatelje?« ponovi gospodin Hyde, pomalo hrapavo. »Tko su oni?« »Jekyll, na primjer«, reče odvjetnik. »On vam to nije rekao«, uzvikne gospodin Hyde, u navali bijesa. »Nisam mislio da biste lagali«. »Hajte«, reče gospodin Utterson, »taj se jezik ne pristoji«. Ovaj drugi glasno zareži i divlje se nasmija. Sljedećeg trenutka, izvanredno brzo otključa vrata i nestane u kući. Kad ga je gospodin Hyde napustio, odvjetnik je neko vrijeme stajao kao sušta slika strepnje. Zatim se stao polako penjati ulicom, zastajući svaka dva koraka i stavljajući ruku na čelo, poput čovjeka u duševnoj zbrci. Problem kojeg je toliko razglabao hodajući, bio je teško rješiv. Gospodin Hyde je bio blijed i zakržljao, odavao je utisak nakaznosti, a da se nagrđenost nije mogla imenovati, imao je neugodan osmijeh i pokazao se odvjetniku s nekom vrstom ubitačne mješavine plahosti i smjelosti, a govorio je promuklim, šaputavim i ponešto slomljenim glasom. To su sve bile stvari što su išle protiv njega, ali sve one zajedno nisu mogle objasniti dosad poznato gađenje, gnušanje i strah s kojim ga je gospodin Utterson vidio. »Sigurno postoji još nešto«, reče zbunjeni gospodin. »Postoji još nešto, čemu ne znam imena. O, Bože, taj čovjek gotovo ne izgleda kao ljudsko biće! Mogli bismo reći, nešto trogloditsko? Ili je to stara priča o dr. Nesimpatičnom? Ili to samo zrači nečasna duša, koja se tako isparava kroz svoje čovječje tijelo preobražavajući ga? Konačno, mislim, jadni moj stari Henryju Jekyllu, ako sam ikad pročitao Sotonin znak na licu, onda sam ga pročitao na licu tvoga novog prijatelja«. Iza ugla pokrajnje ulice nalazio se trg sa starim, lijepim kućama, koje su bile

propale kao gospodske kuće, pa su se sad izdavale kao stanovi i sobe ljudima svake vrsti i imovnog stanja: rezbarima zemljopisnih karata, graditeljima, sumnjivim odvjetnicima i zastupnicima mračnih poduzeća. Međutim, jedna je kuća, druga od ugla, još uvijek nastanjena kao cjelina, i na vratima te kuće, koja se isticala bogatstvom i udobnošću, iako je sad bila uronila u tamu, osim što se vidjelo svjetlo na lepezastom prozorčiću iznad vrata, zastao je i pokucao gospodin Utterson. Lijepo odjeven postariji sluga otvorio je vrata. »Je li dr. Jekyll kod kuće, Poole«, zapita odvjetnik. »Pogledat ću, gospodine Utterson«, reče Poole, govoreći i uvodeći posjetitelja u prostrano udobno predvorje niska stropa, opločana kamenim pločama, zagrijano, kao na selu, svijetlim otvorenim kaminom, i namješteno skupocjenim hrastovim ormarima. »Hoćete li pričekati ovdje pored kamina, gospodine? Ili da vam upalim svjetlo u blagovaonici?« »Ovdje ću, hvala«, reče odvjetnik, priđe bliže i nasloni se na visoku ogradu kamina. Ovo predvorje, u kojem je sada ostao sam, bilo je omiljeno mjesto njegova prijatelja doktora. I sam Utterson je imao običaj govoriti o njemu kao o najugodnijoj osobi u Londonu. Ali, večeras ga je ovdje podilazila jeza. U sjećanje mu se duboko urezalo Hydeovo lice. Osjećao je, što se inače rijetko događalo, mučninu i gađenje prema životu. I u tom mračnom raspoloženju, kao da je u odsjaju vatre na uglačanim ormarima i u nelagodnom kretanju sjene po krovu čitao prijetnju. Posramio se osjećaja olakšanja, koje je osjetio kad se Poole ubrzo vratio objavivši da je dr. Jekyll izašao. »Vidio sam gospodina Hydea kako ulazi na vrata stare sobe za seciranje, Poole«, reče. »Je li to u redu kad doktora Jekylla nema kod kuće?« »Sasvim je u redu, gospodine Uttersone«, odgovori sluga. »Gospodin Hyde ima ključ«. »Čini se da tvoj gospodar ima veliko povjerenje u tog mladog čovjeka, Poole«, nastavi ovaj drugi zamišljeno. »Da, istina je, gospodine«, reče Poole. »Imamo naređenja da mu se u svemu pokoravamo«. »Ja se nisam nikad upoznao s gospodinom Hydeom?«, zapita Utterson. »O, o, ne gospodine. On nikad ne objeduje ovdje«, odvrati glavni sluga. »Zapravo, rijetko ga viđamo u ovom dijelu kuće. Uglavnom dolazi i odlazi kroz laboratorij«. »Pa, laku noć, Poole«.

»Laku noć, gospodine Utterson«. Odvjetnik se teška srca uputi kući. »Siroti Harry Jekyll«, pomisli. »Imam zle slutnje da je duboko zaglibio! Bio je neobuzdan kad je bio mlad. Bilo je to tako davno. Ali u Božjem zakonu nema odredbe ograničenja. Jao, zacijelo je to duh nekog starog grijeha, rak neke utajene sramote. Stiže kazna, pede claudo, nakon tolikih godina sjećanje zaboravlja, a samoljublje oprašta grešku«. Uplašen tom mišlju odvjetnik se malko zaustavi na vlastitoj prošlosti, pipajući po svim kutovima sjećanja, ne bi li slučajno iz kutijice na svjetlo iskočio neki čovječuljak stare razvratnosti. Njegova je prošlost bila besprijekorna. Malo je ljudi moglo čitati smotke svoga života s manje razumijevanja. Ipak, bio je ponižen mnogim lošim stvarima koje je učinio, ali bi ga ponovno u trezvenu i bojažljivu zahvalnost uzdigle mnoge koje je gotovo bio učinio, a ipak ih je izbjegao učiniti. I zatim, vraćajući se ranijem predmetu, zamijeti iskru nade. »Taj gospodin Hyde, kad bi ga se ispitalo«, pomisli on, »sigurno bi i on imao vlastite tajne: crne tajne, to se vidi na prvi pogled, prema kojima su i najgore tajne sirotog Jekylla poput sunčeve svjetlosti. To dalje ovako više ne može ići. Sledim se pri pomisli da se ovo stvorenje poput lopova prikrada Harryevu uzglavlju. Siroti Harry, kakvo buđenje! A kako je to opasno! Ako taj Hyde posumnja u postojanje oporuke, mogao bi postati nestrpljiv da dođe do nasljedstva. Jao, morat ću podmetnuti leđa - kad bi mi Jekyll samo dozvolio«, doda on, »kad bi mi Jekyll samo dozvolio«. Još je jednom pred svojim očima, jasno i bistro vidio neobične uvjete iz oporuke.

DR. JEKYLLSE OSJEĆAO SASVIM UGODNO Dva tjedna kasnije, izvanrednim sretnim slučajem, doktor je pozvao na jednu od svojih ugodnih večera nekih pet-šest starih prijatelja, a svi su odreda bili pametni, ugledni ljudi i svi znalci dobroga vina. Gospodin Utterson je izveo tako, da je ostao zadnji kad su svi ostali već otišli. To nije bio neki novi raspored, već se tako dogodilo mnogo, mnogo puta. Ondje gdje su Uttersona voljeli, voljeli su ga jako. Domaćini su voljeli zadržati suhoparnog odvjetnika, dok su bezbrižni i pričljivi već stupili nogom preko praga. Voljeli su malko posjediti u nenametljivu društvu, vježbajući se za samoću, sabirući svoje misli u bogatoj šutnji toga čovjeka, nakon trošenja i naprezanja u veselju. Dr. Jekyll nije bio nikakav izuzetak od ovog pravila. Dok je sada sjedio nasuprot vatri - krupan, snažan pedesetogodišnjak glatka lica, s možda ponešto lukavom crtom, ali sa svim znacima sposobnosti i ljubaznosti - po izrazu mu se vidjelo da je prema gospodinu Uttersonu gajio iskrenu i toplu naklonost. »Već neko vrijeme želim razgovarati s vama, Jekylle«, započne ovaj. »Znate, u vezi one vaše oporuke.« Pažljivi promatrač mogao je shvatiti da je tema neugodna, ali je doktor nastupio veselo. »Jadni moj Uttersone«, reče on, »nemate sreće s ovakvim klijentom. Nikad nisam vidio nesretnijega čovjeka nego što ste bili vi zbog moje oporuke. Osim one uskogrudne cjepidlake Lanyona, poradi onoga što je nazvao mojom znanstvenom herezom. O, znam ja da je on dobar momak - ne trebate se mrštiti - izvanredan momak, i htio bih ga više viđati. Ali ipak je uskogrudna cjepidlaka, neznalica i prostačka cjepidlaka. Nikad me nijedan čovjek nije toliko razočarao kao Lanyon. »Znate da se s time nikada nisam slagao«, nastavi Utterson, nemilosrdno se ne obazirući na novu temu. »S mojom oporukom? Da, dakako da znam«, reče doktor malko oštrije. »To ste mi već rekli«. »Pa, kažem vam to ponovno«, nastavi odvjetnik. »Nešto sam saznao o mladome Hydeu«. Široko zgodno lice dr. Jekylla problijedi kao i usne, a oko očiju pojavi se

crnilo. »Ne želim o tome više slušati«, reče on. »Mislio sam da smo se složili da ćemo to pitanje zaključiti«. »To što sam čuo, odvratno je«, reče Utterson. »Time se ne može ništa promijeniti. Ne shvaćate moj stav«, odvrati doktor, pomalo nedosljedno. »Moje je mjesto bolno, Uttersone. Moj je položaj jako neobičan - jako neobičan položaj. To je takva stvar koja se ne može popraviti razgovorom«. »Jekylle«, reče Utterson, »vi me ne poznajete: ja sam čovjek od povjerenja. Skinite to sa srca s pouzdanjem i ja vas bez sumnje mogu iz toga izvući«. »Dobri moj Uttersone«, reče doktor, »to je tako lijepo od vas, baš lijepo, i ja ne nalazim riječi kako da vam na tome zahvalim. Potpuno vam vjerujem, vjerujem vam više no ijednom živom čovjeku, jao, čak više nego samome sebi, kad bih već trebao birati. Ali to uistinu nije ono što vi mislite. Nije sve baš tako loše. A da bi vam srce bilo na mjestu, reći ću vam jedno: tog trenutka kad to izaberem, mogu se riješiti gospodina Hydea. Dajem vam svoju ruku i još jednom vam zahvaljujem. Dodat ću samo još rječcu, Uttersone, i siguran sam da mi vi to nećete uzeti za zlo: to je osobna stvar i molim vas da je pustite na miru«. Utterson se malo zamisli gledajući u vatru. »Ne sumnjam da ste potpuno u pravu«, reče napokon, dižući se na noge. »No, budući da smo dotaknuli to pitanje, i to nadam se zadnji put«, nastavi doktor, »htio bih da shvatite jednu stvar. Doista me jako zanima siroti gospodin Hyde. Znam da ste ga vidjeli, on mi je to rekao, i bojim se da je bio grub. Ali ja se iskreno jako, jako zanimam za tog mladog čovjeka. I ako ja odem, Uttersone, htio bih da mi obećate da ćete s njim imati strpljenja i dati mu njegova prava. Znam da biste tako učinili, kad biste sve znali. Pao bi mi kamen sa srca ako biste mi to obećali«. »Ne mogu se pretvarati da ću ga ikad zavoljeti«, reče odvjetnik. »Ja to i ne tražim«, molio je Jekyll, stavivši ruku na rame ovog drugog. »Od vas samo tražim da budete pravedni. Od vas samo tražim da mu pomognete zbog mene, kad mene više ne bude. »Utterson uzdahne nezatomljivim uzdahom. »No«, reče on, »obećajem«.

SLUČAJ CAREWOVOG UMORSTVA Gotovo godinu dana kasnije, mjeseca listopada 18.., London je potresao posebno okrutan zločin, koji je bio još zapaženiji zbog visokog položaja što ga je obnašala žrtva. Pojedinosti je bilo malo i te su bile zapanjujuće. Sluškinja, koja je živjela sama u kući nedaleko rijeke, otišla je na kat na spavanje oko jedanaest sati. Iako se magla vukla gradom do pred jutro, prvi dio noći bio je vedar, a uličicu na koju je gledao služavkin prozor blistavo je osvjetljavao pun mjesec. Ona je, izgleda, bila romantična, jer je sjedeći na svojoj škrinji, što se nalazila odmah ispod prozora, upala u sanjivo razmišljanje. Nikada, govorila je, dok su joj tekle suze pripovijedajući o tom svom iskustvu, nikada nije osjećala veće pomirenje sa svim ljudima niti joj se svijet činio ljepšim. I sjedeći tako, opazi kako se uličicom približava zgodan postariji gospodin sijede kose. Ususret mu je išao jedan sitan gospodin, na kojeg je isprva obratila manje pažnje. Kad su se toliko približili da su mogli razgovarati, što je bilo upravo pod služavkinim očima, stariji se čovjek nakloni i osobito uljudno oslovi ovog drugog. Nije se činilo da bi predmet njegova obraćanja mogao biti jako značajan. Zapravo, iz načina kako je pokazivao rukama, ponekad se činilo kao da se samo raspituje za put. Ali mjesec mu obasja lice dok je govorio i djevojka ga je s radošću promatrala, kao da je odisalo nevinim i starinskim raspoloženjem ljubaznosti, a ipak i nekim uzvišenim, osnovanim samopouzdanjem. Odmah joj oko odluta do drugog i iznenadi se prepoznavši u njemu izvjesnog gospodina Hydea, koji je jednom posjetio njenog gospodara i tada joj se nije svidio. Ovaj je u rukama držao teški štap, poigravajući se njime. On ne odgovori ni riječ, kao da sluša s nestrpljivim nezadovoljstvom. A onda iznenada prasne vatrenim bijesom, lupajući nogama, zamahujući štapom i ponašajući se, kako je to opisala služavka, poput luđaka. Stariji gospodin ustukne korak, kao da je jako iznenađen i pomalo uvrijeđen. A na to je gospodin Hyde prešao sve granice udarivši ga i bacivši ga na tlo. Zatim je, bijesan kao gorila, gazio svoju žrtvu nogama, spustivši na njega kišu udaraca, od kojih su zaškripale kosti, a tijelo stalo poskakivati po kolniku. Od užasna prizora i zvukova, služavka je izgubila

svijest. U dva sata noću osvijestila se i pozvala policiju. Ubojica je već odavno otišao, ali nasred uličice je ležala njegova žrtva, nevjerojatno iznakažena. Stap kojim je to djelo počinjeno, iako je bio izrađen od nekog rijetkog i vrlo čvrstog i teškog drveta, prepukao je napola pod udarcima ove bezosjećajne okrutnosti. Jedan odlomljeni dio otkotrljao se u obližnji odvod - drugi je dio, bez sumnje, odnio ubojica. Novčanik i zlatni sat nađeni su kod žrtve. Ali nije bilo posjetnice ili dokumenta, osim zatvorene i ištambiljane omotnice, koju je vjerojatno nosio na poštu, na kojoj su bili ime i adresa gospodina Uttersona. Ova je odvjetniku odnesena sljedećega jutra, dok je još bio u krevetu. On prezrivo napući usne, a da je još nije ni vidio niti su mu predočene okolnosti. »Ništa ne mogu reći dok ne vidim tijelo«, reče on. »To bi moglo biti jako ozbiljno. Budite ljubazni pa pričekajte dok se odjenem«. S istim ozbiljnim izrazom lica požurio je s doručkom i odvezao se do policijske stanice, gdje je tijelo bilo odneseno. Čim je ušao u ćeliju, kimnuo je glavom. »Da«, reče on, prepoznajem ga. »Jako mi je žao, da, to je Sir Davers Carew«. »Dobri Bože«, usklikne policajac, »je li to moguće?«. A sljedećeg trenutka oko mu zasja profesionalnom ambicijom. »Zbog ovog će se podići velika prašina«, reče. »Možda nam vi možete pomoći da nađemo tog čovjeka«. Nato ukratko ispriča što je vidjela služavka, te pokaže slomljeni štap. Gospodin Utterson je već osjećao prezir prema Hydeovu imenu, ali kad su pred njega položili štap, više nije bilo sumnje: ma koliko bio slomljen i oštećen, u njemu prepozna štap kojega je on sam prije toliko godina poklonio Henryju Jekyllu. »Je li taj gospodin Hyde osoba niska rasta?« zapita. »Osobito je nizak i osobito zla izgleda, tako ga je označila služavka«, reče policajac. Gospodin Utterson se zamisli. Zatim, podižući glavu reče: »Biste li došli sa mnom u moj fijaker, mislim da vas mogu povesti do njegove kuće«. Sad je već bilo oko devet sati ujutro, padale su prve magle. Veliki pokrov boje čokolade spustio se preko neba, ali vjetar je stalno punio i raspršivao ove ratnički raspoložene maglice, i tako dok je fijaker polako gmizao iz ulice u ulicu, gospodin Utterson je motrio čudesan broj stupnjeva i nijansi sumraka. Jer ovdje bi bilo tamno kao koncem večeri, a ondje se nalazio bogat, žarko smeđi žar, poput svjetla kakvog neobičnog požara. Tu bi se za časak magla

sasvim razišla i nepripitomljena zraka danje svjetlosti provirila između uzburkanih zavojaka. Zlosretni predio Sohoa, viđen pod ovim promjenljivim odsjajima, sa svojim blatnjavim stazama i neurednim prolaznicima, svojim svjetiljkama koje se uopće nisu gasile ili palile kako bi svladale ovu otužnu ponovnu navalu tame, u odvjetnikovim su očima bili poput predjela nekog grada iz noćne more. Pored toga, morile su ga najcrnje misli, pa kad je krajičkom oka pogledao svog suputnika, bio je svjestan primjese strahovlade zakona i službenika zakona, koji kadšto mogu nasrnuti i na najpoštenije. Kad se njegov fijaker zaustavio na navedenoj adresi, magla se malko podigla, otkrivši mu prljavu ulicu, krčmu gdje se toči džin, nisku francusku gostionicu, trgovinu na malo odjećom za peni i salatom za dva penija, mnoštvo zapuštene djece što su se skupljala po ulazima kuća, i mnogo žena raznih narodnosti što su prolazile s ključevima u rukama, pošavši na jutarnju čašicu. Sljedećeg trenutka magla se ponovno spustila na taj predio, smeđ poput umbre, odvojivši ga od njegova lopovskog okoliša. Tu je bio dom miljenika Henryja Jekylla, čovjeka koji će naslijediti četvrt milijuna sterlinga. Vrata je otvorila žena lica boje bjelokosti i srebrnkaste kose. Lice joj je bilo zlo, ublaženo licemjerjem, ali ponašanje joj je bilo uzorno. Da, to je kuća gospodina Hydea, ali on nije doma. Noćas se kasno vratio kući, ali je opet izašao prije manje od sat vremena. U tome nema ničeg neobičnog. On nema ustaljenih običaja i često izbiva. Na primjer, prošla su gotovo dva mjeseca otkad ga je jučer prvi put vidjela. »Dobro onda, voljeli bismo vidjeti njegove sobe«, reče odvjetnik. A kad je žena počela izjavljivati kako je to nemoguće, »Najbolje da vam odmah kažem tko je ovaj čovjek«, doda on. »To je istražitelj Newcomen iz Scotland Yarda«. Bljesak zluradosti pojavi se na ženinu licu. »Ah!«, reče ona. »U nevolji je! Što je učinio?« Gospodin Utterson i istražitelj izmijeniše poglede. »Izgleda da nije baš omiljen«, primijeti ovaj drugi. »A sada, dobra ženo, dopustite meni i ovom gospodinu da malo bacimo pogled unaokolo«. U cijelom prostoru kuće, u kojoj inače nije bilo nikog osim žene, gospodin Hyde se služio samo dvjema sobama. Te su bile namještene raskošno i ukusno. Ormarić je bio pun vina, tanjuri su bili srebrni, ubrusi otmjeni, a na zidu je visjela dobra slika, dar, pretpostavljao je gospodin Utterson, Henryja Jekylla, koji je bio veliki poznavalac umjetnosti. Sagovi su bili debeli i lijepih boja. U ovom času, međutim, sobe su izgledale kao da su nedavno i u žurbi pretražene:

odjeća je ležala po podu prevrnutih džepova, ladice su bile otvorene, u kaminu se nalazila hrpa sivog pepela, kao da je bilo spaljeno mnogo papira. Iz tih ugaraka istražitelj izvadi hrbat zelene čekovne knjižice, što je odoljela vatri. Drugi dio štapa nađen je iza vrata, i budući da je to učvrstilo njegove sumnje, policajac objavi da je oduševljen. Posjet banci, gdje se otkrilo da na ubojičinu računu leži nekoliko tisuća funti, upotpunio je njegovo zadovoljstvo. »U to možete biti sigurni, gospodine«, reče gospodinu Uttersonu. »Imam ga u šaci. Sigurno je izgubio glavu, jer inače ne bi nikad ostavio štap ili spalio čekovnu knjižicu. Pa, novac je ovom čovjeku sve u životu. Ne trebamo ništa drugo nego ga pričekati u banci i pripremiti nalog«. Ovo posljednje, međutim, nije bilo baš lako postići. Gospodin Hyde je imao tek nekoliko prijatelja - čak ga je i gospodar one služavke vidio samo dvaput. U trag se nije moglo ući ni njegovoj obitelji, a nikad ga nitko nije fotografirao. Nekolicina koja ga je opisala uvelike se u tome razilazila, kao što se obično razilaze obični promatrači. Slagali su se samo u jednoj točki, a to je bio nezaobilazni osjećaj neizrecive nakaznosti, utisak koji je bjegunac ostavio na svoje promatrače.

DOGAĐAJ S PISMOM Bilo je kasno poslijepodne, kad je gospodina Uttersona put odveo na vrata gospodina Jekylla, gdje ga je Poole odmah uveo, te ga kroz kuhinjske prostorije i preko dvorišta koje je nekoć bilo vrt, poveo do zgrade, obično poznate kao laboratorij ili prostorija za seciranje. Tu je kuću doktor kupio od nasljednika poznatog kirurga, a budući da je njegov ukus bio više kemijski nego anatomski, on je blok na dnu vrta namijenio za drugu svrhu. Ovo je bilo prvi put da je odvjetnik primljen u taj dio prijateljeva stana, pa je znatiželjno odmjeravao otrcano zdanje bez prozora, zagledajući se okolo s neobičnim osjećajem nelagode dok je prelazio dvoranom, koja je nekoć bila prepuna znatiželjnih studenata, a sada je ležala sablasna i tiha, sa stolovima natovarenim kemijskim instrumentima, dok su po podu bili pobacani sanduci i slama za pakiranje, a kroz magličastu kupolu padalo mutno svjetlo. U drugom kraju, niz se stepenica uspinjao do vratiju presvučenih crvenim flanelom, i to su bila vrata kroz koja je gospodin Utterson konačno uveden u doktorov kabinet. Bila je to prostrana soba, ispunjena unaokolo staklenim tijescima, namještena, među ostalim, gibljivim velikim ogledalom i radnim stolom, a sa svoja tri prašnjava prozora, na kojima su bile željezne rešetke, gledala je na dvorište. U kaminu je gorjela vatra, na polici dimnjaka bila je upaljena svjetiljka, jer je čak i u kućama magla bila gusta. A ondje, sasvim blizu izvora topline, sjedio je dr. Jekyll, kao da je nasmrt bolestan. Ne ustavši da pozdravi prijatelja, ispružio je svoju hladnu ruku i zaželio mu dobrodošlicu promijenjenim glasom. »No«, reče gospodin Utterson, čim ih je Poole ostavio nasamo, »čuli ste vijesti?« Doktor se strese. »Izvikivali su ih po trgu«, reče on. »čuo sam ih u svojoj blagovaonici«. »Samo jednu riječ«, reče odvjetnik. »Carew je bio moj klijent, ali i vi ste moj klijent, i želim znati što da učinim. Niste valjda bili toliko ludi i sakrili tog momka?« »Uttersone, kunem se Bogom«, uzvikne doktor, »kunem se Bogom da mi više

nikad neće pred oči. Obvezujem vam se svojom čašću da sam na ovome svijetu s njim završio. Sve je to gotovo. On zapravo ne želi moju pomoć. Vi ga ne poznajete kao ja. On je na sigurnom, sasvim sigurnom. Pazite na moje riječi, za njega se više nikada neće čuti«. Odvjetnik je smrknuto slušao, nije mu se sviđalo to grozničavo ponašanje njegova prijatelja. »Izgleda da ste u to potpuno sigurni«, reče on, »nadam se da ste u pravu, za svoje dobro. Ako dođe do suđenja, moglo bi se pojaviti i vaše ime«. »Potpuno sam siguran u to«, odgovori Jekyll. »Za takvo čvrsto uvjerenje imam osnova, koje ne mogu ni sa kim podijeliti. Ali postoji nešto što mi vi možete savjetovati. Primio sam - primio sam pismo, i u nedoumici sam da li da ga pokažem policiji. Htio bih da to ostavim vama, Uttersone. Uvjeren sam da ćete mudro prosuditi, u vas imam veliko povjerenje«. »Strahujete, pretpostavljam, da bi to moglo dovesti do njegova otkrivanja?« zapita odvjetnik. »Ne«, odgovori ovaj drugi. »Uopće me nije briga što će biti s Hydeom, s njim sam potpuno završio. Mislio sam na vlastitu narav, koja se razotkrila u ovom mrskom poslu«. Utterson je malko promislio. Bio je iznenađen sebičnošću svoga prijatelja, ali je ipak osjetio olakšanje. »Pa«, reče on na kraju, »dajte da vidim to pismo«. Pismo je bilo napisano čudnim, uspravnim rukopisom i potpisano s »Edward Hyde«: a ono je, ukratko, govorilo, kako se dobročinitelj pisca pisma, dr. Jekyll, kojemu je on za tisuću velikodušnih gesta nedostojno platio, ne mora uznemiravati zbog njegove sigurnosti, jer on ima puteva za bijeg, u koje se potpuno pouzdaje. Odvjetniku se ovo pismo itekako dopalo, jer je ono na njihovu prisnost bacilo bolje svjetlo nego što je mislio, pa je stao sebe kriviti za neke od prošlih sumnjičenja. »Imate li omotnicu?« upita. »Spalio sam je«, odvrati Jekyll, »prije nego što sam smislio što ću učiniti. Ali na njoj nije bilo poštanskog žiga. Poruka je uručena osobno«. »Da ovo zadržim i prespavam?« upita Utterson. »Volio bih da vi prosudite umjesto mene«, bio je odgovor. »Izgubio sam samopouzdanje«. »Pa, razmislit ću«, odvrati odvjetnik. »A sad, još nešto: je li Hyde bio taj koji je diktirao uvjete oporuke u slučaju vašeg nestanka?«

Doktora kao da je obuzela slabost. Čvrsto je zatvorio usta i kimnuo. »Znao sam to«, reče Utterson. »Htio vas je umoriti. Dobro ste prošli«. »Dobio sam i više nego što mi treba«, odvrati ozbiljno doktor. »Dobio sam lekciju - o Bože, Uttersone, kakvu sam lekciju dobio!« Na trenutak rukama zakrije lice. Na izlasku odvjetnik se zaustavi i razmijeni riječ-dvije s Pooleom. »Usput«, reče on, »danas je ovdje uručeno jedno pismo. Kako je izgledao glasnik?« Ali Poole je bio siguran da ništa nije stiglo osim pošte, »a u pošti samo okružnice«, doda. Posjetitelj je tako otpravljen s obnovljenim strahovanjem. Očito je pismo stiglo kroz vrata laboratorija. Zapravo je sasvim moguće, da je bilo napisano u kabinetu, a ako je tako, o njemu se mora drukčije suditi, i s njime se mora postupati s mnogo više opreza. Dok je odlazio, raznosači novina izvikivali su po ulicama iz sveg glasa: »Posebno izdanje. Strašno umorstvo člana parlamenta«. Bilo je to posmrtno slovo jednom prijatelju i klijentu. Nije mogao odoljeti izvjesnoj strepnji, da će časno ime drugog prijatelja biti uvučeno u vrtlog skandala. U najmanju ruku, morao je donijeti osjetljivu odluku, i ma koliko se, kao i obično, oslanjao na sebe sama, stao je priželjkivati savjet. Možda ga se ne treba tražiti izravno, ali, pomisli, moglo bi ga se ispipati. Nedugo zatim, sjedio je kod kuće pored kamina s gospodinom Guestom, svojim glavnim činovnikom, a između njih, na dobro proračunatoj udaljenosti od vatre, boca posebnog starog vina, koje je odležalo u tami podruma njegove kuće. Magla je još uvijek počivala ležeći iznad potopljenog grada, gdje su svjetiljke žmirkale poput crljenaka. Kroz dim i paru ovih palih oblaka, velikim arterijama još je tekla procesija gradskoga života, šumeći poput jakog vjetra. Soba je bila vesela od vatre iz kamina. U boci su kiseline već odavno rastvorene, carska boja omekšala je s vremenom, kao što boja u vitrajima postaje bogatija, a žar vrućih ljetnih poslijepodneva na brežuljkastim vinogradima bio je spreman da se oslobodi i rastjera londonske magle. Neosjetno, odvjetnik se odledio. Nije bilo čovjeka pred kojim je imao manje tajni nego što je bio gospodin Guest. Nije bio baš uvijek siguran da ih ima toliko koliko bi želio. Guest je često poslom dolazio u doktorovu kuću. Poznavao je Poolea. Malo je vjerojatno da ne bi čuo da je gospodin Hyde dobro upoznat s kućom. Mogao je i sam izvući zaključke: nije li, dakle, isto tako mogao vidjeti pismo kojim se tajna smještava na svoje mjesto? Prije

svega, budući da je Guest velik i marljiv čitalac i prosuđivač rukopisa, bi li on taj korak smatrao prirodnim i obvezujućim? činovnik je osim toga bio pravni savjetnik. Teško da bi pročitao tako neobičan dokument, a da ne stavi svoju napomenu, i prema toj napomeni gospodin Utterson bi mogao zasnovati svoje buduće postupke. »Baš je tužna ta priča o Siru Danversu«, reče. »Da, gospodine, doista. Izazvala je mnogo uzbuđenja u javnosti«, odvrati Guest. »čovjek je, očigledno, bio lud«. »Volio bih čuti vaša gledišta o tome«, odgovori Utterson. »Ovdje imam jedan dokument koji je on napisao svojom rukom. Sve to neka bude među nama, jer jedva da znam što bih s tim. U najboljem slučaju, to je ružna priča. Ali, što je tu je, kao što kažete: to je potpis ubojice«. Guestu zasjaje oči, on sjede i stade ga strastveno proučavati. »Ne, gospodine«, reče, »nije lud, ali rukopis je neobičan«. »Po svemu sudeći, neobičan je i pisac«, pridoda odvjetnik. Baš nato uđe sluga s porukom. »Je li od dr. Jekylla, gospodine?«, upita činovnik. »Mislim da sam prepoznao rukopis. Je li nešto osobno, gospodine Uttersone?« »Samo poziv na večeru. Zašto? Želite li je vidjeti?« »Samo na časak. Zahvaljujem, gospodine«. Činovnik postavi dva lista papira jedan pored drugog, ustrajno uspoređujući njihove sadržaje. »Zahvaljujem, gospodine«, reče na kraju vraćajući oba lista. »To je veoma zanimljiv potpis«. Nastade stanka u kojoj se gospodin Utterson borio sam sa sobom. »Zašto ste ih uspoređivali, Guest?« zapita iznenada. »Pa, gospodine«, odvrati činovnik, »postoji prilično rijetka sličnost: dva rukopisa imaju mnoge istovjetne točke, samo im je nagib različit«. »Prilično neobično«, reče Utterson. »Doista jest, kao što kažete, prilično neobično«, otpovrne Guest. »Ja ne bih nikome govorio o ovoj poruci, znate« reče poslodavac. »Da, gospodine«, reče činovnik. »Shvaćam«. Ali čim je te noći gospodin Utterson ostao sam, zaključao je poruku u svoju sigurnu blagajnu, gdje je počivala otad pa nadalje. »Dakle!« pomisli. »Henry Jekyll krivotvori ubojicu!« U žilama mu se sledi krv.

ČUDNOVAT DOŽIVLJAJ DOKTORA LANYONA Vrijeme je protjecalo, za nagradu je nuđeno tisuće funti, jer je smrt Sira Danversa u javnosti doživljavana kao uvreda. Ali gospodin Hyde je nestao iz vidokruga policije, kao da nikad nije ni postojao. Na vidjelo je izašao velik dio njegove prošlosti, dakako, i sve je bilo sramotno: izašle su priče o okrutnosti toga čovjeka, ujedno tako bešćutne i pune nasilja, o njegovu pokvarenom životu, o čudnom društvu, o mržnji koja je, izgleda, okruživala njegov poslovni život. Ali o njegovu sadašnjem boravištu, ni riječi. Otkada je otišao iz kuće u Sohou, onoga jutra kad se dogodilo umorstvo, jednostavno je bio izbrisan. Pomalo, kako je vrijeme odmicalo, gospodin Utterson se oporavljao od žestine svoje zebnje, i u sebi je bivao sve mirniji. Po njegovu mišljenju, smrt Sira Danversa bila je itekako naplaćena nestankom gospodina Hydea. Sad kad više nije bilo lošeg utjecaja, dr. Jekyll je započeo novi život. Izašao je iz svoje osame, obnovio veze s prijateljima, ponovno postao njihov omiljeni gost i zabavljač. Pa iako je oduvijek bio poznat po dobročinstvima, sad je jednako tako bio na glasu zbog vjere. Imao je posla, boravio je mnogo na zraku, činio je dobro. Lice kao da mu se otvorilo i zasjalo od neke unutrašnje svjesne službe, i više od dva mjeseca, doktor je bio u miru. 8. siječnja Utterson je s malim društvom bio na večeri kod doktora. Tu je bio i Lanyon, a domaćinovo lice gledalo je od jednog do drugog kao u stara vremena kad je to bio trio nerazdvojnih prijatelja. 12. i ponovno 14. odvjetnik je naišao na zatvorena vrata. »Doktor se zatvorio u kuću«, rekao je Poole, »i ne viđa nikoga«. 15. je pokušao ponovno, i ponovno je odbijen. A kako se za posljednja dva mjeseca bio navikao da svog prijatelja viđa gotovo svakoga dana, ovaj povratak samoći teško ga je pogodio. Pete noći, kod njega je na večeri bio Guest, a šeste se sam uputio doktoru Lanyonu. Tamo su ga barem pustili u kuću. Kad je ušao, zaprepastila ga je promjena, koju je doživjela doktorova pojava. Na licu mu je bila jasno ispisana smrtna presuda. Čovjek rumena lica postao je blijed, smršavio je, naočigled je oćelavio i postarao se. Ali čak ni ti znaci brzog fizičkog propadanja nisu toliko

privukli odvjetnikovu pažnju, koliko njegov pogled i ponašanje, koji su svjedočili o duboko ukorijenjenom duševnom strahu. Bilo je malo vjerojatno da se doktor bojao smrti. A ipak, upravo je u to Utterson bio sklon sumnjati. »Da«, pomisli, »on je liječnik, sigurno zna u kakvom je stanju i da su mu dani odbrojani, a tu spoznaju ne može podnijeti«. Ipak, kad je Utterson spomenuo njegov loš izgled, s velikom odlučnošću Lanyon se proglasio osuđenim čovjekom. »Doživio sam šok«, reče, »i nikada se više neću oporaviti. U pitanju su tjedni. Pa, život je bio ugodan, volio sam ga, da gospodine, nekoć sam ga volio. Ponekad pomislim, kad bismo znali sve, bili bismo presretni da možemo umaknuti«. »I Jekyll je bolestan«, primijeti Utterson. »Jeste li ga vidjeli?« Lanyonovo lice se promijeni i on podigne drhtavu ruku. »Ne želim više vidjeti dr. Jekylla niti čuti za njega«, reče zvučnim, nesigurnim glasom. »S tom sam osobom zauvijek završio, i molim vas da me poštedite spomena na onoga koji je za mene mrtav«. »Koješta«, reče gospodin Utterson, a potom, nakon značajne stanke, upita: »Zar ja ne bih tu ništa mogao učiniti? Mi trojica smo stari prijatelji, Lanyone. Nećemo više doživjeti da steknemo druge prijatelje.« »Ništa se tu ne da učiniti«, odvrati Lanyon, »pitajte i njega«. »On me ne želi vidjeti«, reče odvjetnik. »To me ne čudi«, glasio je odgovor. »Jednog dana, Uttersone, kad ja umrem, možda ćete saznati tko je tu kriv a tko ima pravo. Ja vam to ne mogu reći. U međuvremenu, ako možete sa mnom sjediti i pričati o nekim drugim stvarima, zaboga, budite tu i učinite tako. Ali ako se ne možete kloniti ove proklete teme, onda, za ime svijeta, idite, jer ja to ne mogu podnijeti«. Čim je stigao kući, Utterson je sjeo i napisao Jekyllu potuživši se što ga ovaj ne prima u kuću, te ga zapitao za razlog njegova nesretnog raskida s Lanyonom. Sutradan je dobio podulji odgovor, mjestimice patetično sročen, a ponegdje mračan i tajanstven. Svađa s Lanyonom bila je nepopravljiva. »Ne krivim našeg starog prijatelja«, pisao je Jekyll, »ali dijelim njegovo stajalište, da se više nikada ne smijemo sresti. Odsada kanim voditi život u krajnjoj osami, ne trebate se čuditi, niti smijete sumnjati u moje prijateljstvo, ako su vrata moje kuće često i za vas zatvorena. Morate me pustiti da idem svojim mračnim putem. Navukao sam na sebe kaznu i opasnost o kojoj ne mogu govoriti. Ako sam glavni grešnik, isto tako sam i glavni patnik. Nisam mogao ni zamisliti da

bi na ovoj zemlji moglo biti mjesta za tako nečovječne patnje i strahove. Vi, Uttersone, možete učiniti samo jedno, kako biste osvjetlali ovu kob, možete poštovati moju šutnju«. Utterson je bio zapanjen. Tamni utjecaj Hydea bio je uzmaknuo, liječnik se bio vratio svojim starim zadacima i prijateljstvima. Još prije tjedan dana osmjehivali su se izgledi i obećanja vedre i časne starosti. A sad, u jedan tren, prijateljstvo i duševni mir, i cijeli smisao njegova života uništeni su. Tako velika i nepripravna promjena ukazivala je na ludilo. Ali s obzirom na Lanyonovo ponašanje i riječi, sigurno je za to postojao dublji povod. Tjedan dana kasnije dr. Lanyon je legao u krevet i za nešto više od dva tjedna bio je mrtav. Noć nakon pogreba, koji ga je jako ražalostio, Utterson je zaključao vrata svoje radne sobe, i sjedeći tamo pri svjetlu otužne svijeće, izvukao je omotnicu adresiranu rukom i zapečaćenu pečatom svoga dragog prijatelja, te je položio preda se. »ISKLJUČIVO OSOBNO: na ruke J. G. Uttersona, a u slučaju njegova ranijeg preminuća mora se uništiti«, tako naročito naglašeno. Odvjetnik se bojao pogledati sadržaj. »Danas sam pokopao jednog prijatelja«, pomisli. »Što će biti, bude li me ovo stajalo još jednog?« Zatim je osudio strah kao izdajstvo, i rastrgao pečat. Unutra je bila još jedna omotnica, isto tako zapečaćena, a na njoj je pisalo »Ne smije se otvarati prije smrti ili nestanka dr. Henryja Jekylla«. Utterson nije mogao vjerovati svojim očima. Da, bio je to nestanak. I ovdje, kao i u onoj ludoj oporuci koju je već odavno bio vratio njenu autoru, i ovdje su ideja o nestanku i ime Henryja Jekylla stavljeni zajedno. Ali u oporuci, ta se ideja javila iz nemile sugestije čovjeka Hydea. Ona je tu stavljena u suviše jasnoj i strašnoj namjeri. Napisana Lanyonovom rukom, što bi trebala značiti? Izvršitelja oporuke obuze velika znatiželja, da zanemari zabranu i da smjesta uroni do dna ovih tajni: ali profesionalna čast i vjernost njegovu mrtvom prijatelju bile su bezuvjetne obaveze, i paketić klizne u najdublji kut njegove osobne blagajne. Jedna je stvar stišati znatiželju, druga je pobijediti je. Postoji sumnja da od toga dana Utterson nije više jednako živo čeznuo za društvom svog preživjelog prijatelja. Mislio je o njemu lijepo, ali misli su mu bile nemirne i pune straha. Dakako, navratio bi, ali vjerojatno bi osjetio olakšanje, kad ga ne bi pozvali da uđe. U dubini svoga srca, vjerojatno je radije razgovarao s Pooleom na pragu, okružen ugođajem i zvukovima otvorenog grada, nego da ga pozovu u kuću dobrovoljnog zarobljeništva, da sjedi i razgovara s njenim nedokučivim

samotnjakom. Poole, dakako, nije imao jako ugodnih vijesti. Liječnik se, izgleda, sad više no ikad, povlačio u kabinet iznad laboratorija, gdje bi ponekad čak i spavao. Nije bio dobre volje, postao je jako šutljiv, nije ništa čitao, kao da mu je nešto bilo na umu. Utterson se toliko navikao na nepromjenjivost ovih izvještaja, da su malo pomalo njegovi posjeti postajali sve rjeđi.

DOGAĐAJ NA PROZORU Slučaj je htio da gospodina Uttersona, na njegovoj uobičajenoj nedjeljnoj šetnji s gospodinom Enfieldom, put ponovno nanese kroz onu pokrajnju uličicu, i da se obojica zaustave kod onih vrata, zagledavši se u njih. »Pa«, reče Enfield, »napokon je toj priči kraj. Više nikada nećemo vidjeti gospodina Hydea«. »Nadam se da nećemo«, reče Utterson. »Jesam li vam već rekao da sam ga već jednom vidio, i da dijelim s vama osjećaj odbojnosti?« »Nemoguće je ne povezati to dvoje«, odvrati Enfield. »Usput rečeno, sigurno ste pomislili da sam prava budala, kad ne znam da je to stražnji ulaz u kuću dr. Jekylla! Djelomice sam to otkrio vašom krivnjom, kad je već do toga došlo«. »Znači, otkrili ste to, je li?« reče Utterson. »Ako je tomu tako, možemo ući u dvorište i malo baciti pogled na prozore. Da vam pravo kažem, nemam mira zbog jadnog Jekylla. Čak i ovdje vani osjećam da bi mu prisutnost prijatelja mogla biti od koristi«. Dvorište je bilo vrlo hladno i malko vlažno, prepuno preranoga sutona, iako je nebo gore visoko još bilo sjajno od sunčeva zalaska. Srednji od triju prozora bio je dopola otvoren, i Utterson ugleda dr. Jekylla kako sjedi odmah iza prozora, uzimajući zraka, s beskonačnom tugom na licu, poput nekog neutješnog zatvorenika. »Hej! Jekylle!« uzvikne. »Vjerujem da vam je bolje«. »Uttersone, jako sam slab«, odgovori doktor turobno, »jako slab. Bogu hvala, to neće dugo potrajati«. »Previše ste u kući«, reče odvjetnik. »Morali biste izaći, potaknuti krvotok poput gospodina Enfielda i mene. (To je moj nećak - gospodin Enfield - dr. Jekyll.) Hajde sad, uzmite šešir i pođite s nama u kratku šetnju«. »Vi ste tako dobrostivi«, uzdahne onaj. »Jako rado bih pošao, ali ne, ne i ne, to je sasvim nemoguće. Ne usuđujem se. Uttersone, doista mi je drago što vas vidim, to je uistinu veliko zadovoljstvo. Rado bih pozvao vas i gospodina Enfielda gore, ali kuća nije u pristojnu stanju«.

»Pa onda«, reče odvjetnik dobroćudno, »najbolje će biti da ostanemo ovdje dolje i razgovaramo s vama tu gdje ste sada«. »Upravo sam vam to htio predložiti«, odvrati doktor smiješeći se. Ali netom je izgovorio ove riječi, s njegova lica nestane osmijeha, koji bi zamijenjen takvim izrazom gadnoga straha i očaja, da se dvojici gospode dolje sledila krv u žilama. Vidjeli su ga samo kao bljesak, jer prozor je smjesta spušten. Taj je odbljesak bio dovoljan, da se oni okrenu i izađu iz dvorišta bez riječi. I dalje u šutnji, prijeđoše pokrajnju uličicu. Tek kad su otišli u susjednu glavnu ulicu, gdje je čak i nedjeljom bilo živo, gospodin Utterson se okrene i pogleda svoga pratioca. Obojica su bili blijedi, a u očima im se vidio odgovarajući strah. »Oslobodi nas Bože, oslobodi nas Bože«, reče gospodin Utterson. Ali gospodin Enfield samo jako ozbiljno kimne glavom i šutke pođe dalje.

POSLJEDNJA NOĆ Gospodin Utterson sjedio je jedne večeri poslije jela pored vatre, kad ga je Poole iznenadio svojim posjetom. »O, Bože, Poole, što vas dovodi ovdje?« uzvikne, a zatim pogledavši ga još jednom, doda: »Što vas tišti? Je li doktor bolestan?« »Gospodine Utterson«, reče čovjek, »nešto nije u redu«. »Sjednite, a tu je i čaša vina za vas«, reče odvjetnik. »Sad, samo polako, recite mi jasno što želite«. »Znate kakav je doktor, gospodine«, odgovori Poole, »i kako se zatvara. Pa, opet se zatvorio u kabinet, i gospodine, to mi se nimalo ne sviđa - dabogda umro ako mi je to drago. Gospodine Utterson, mene je strah«. »No, dobri čovječe«, reče odvjetnik, »budite određeni. Čega vas je strah?« »Već tjedan dana me strah«, otpovrne Poole, tvrdokorno zanemarujući pitanje. »Ja to više ne mogu podnijeti«. Čovjekov izgled obilno je potvrđivao njegove riječi. Njegovo ponašanje promijenilo se nagore. Osim u trenutku kad je prvi put objavio kako ga je strah, niti jednom nije pogledao odvjetnika u lice. Sad je sjedio sa čašom vina na koljenima, ne okusivši ga, očiju uprtih u kut na podu. »Više to ne mogu podnijeti«, ponovi. »Hajte«, reče odvjetnik, »znam da za to imate neki razlog, vidim da nešto nije u redu. Pokušajte mi reći što je to«. »Mislim da je tu neka nepoštena igra«, reče promuklo Poole. »Nepoštena igra!« uzvikne odvjetnik, dobrano preplašen i stoga prilično sklon da bude razdražen. »Kakva nepoštena igra? Što ovaj time hoće reći?« »Ne usuđujem se, gospodine«, glasio je odgovor. »Ali hoćete li poći sa mnom i sami pogledati?« Gospodin Utterson je na to samo ustao, te uzeo šešir i teški kaput. Sa čuđenjem je primijetio kako se na licu sluge pojavilo veliko olakšanje, a ono je bilo još i veće kad je, odloživši svoje nekušano vino, pošao za njim. Bila je to burna, hladna noć primjerena ožujku, s blijedim mjesecom povaljenim na leđa, kao da ga je izvrnuo vjetar, prekriven letećom olupinom,

morskom travom, providnog i travnatog tkanja. Vjetar je otežavao svaki govor, prskajući krv u lice. A pored toga, kao da je opustošio ulice od prolaznika, i gospodin Utterson pomisli, kako taj dio Londona nije nikada vidio tako pustim. Najradije bi poželio da bude drukčije. Nikada u svom životu nije bio toliko svjestan izrazite želje da vidi i dodirne srodno stvorenje, jer ma koliko se borio, nad mislima mu se nadvio porazan nagovještaj velike nesreće. Kad su stigli na trg, on je bio pun vjetra i prašine, a tanko drveće u vrtu mlatilo je po željeznoj ogradi. Poole, koji je cijelim putem išao korak-dva naprijed, sad stade nasred pločnika, i usprkos britku vremenu, skine šešir i otare čelo crvenim rupčićem. Ali unatoč sve žurbe dok je dolazio, on nije otirao kapi od napora, već vlagu neke gušeće tjeskobe, jer lice mu je bilo bijelo, a kad je progovorio, glas grub i slomljen. »Pa, gospodine«, reče on, »tu smo, i daj Bože da ne bude ništa loše«. »Amen, Poole«, reče odvjetnik. Nato sluga obazrivo pokuca, otvore se vrata s rezom, i iznutra se začuje glas kako pita: »Jesi li to ti, Poole?« »Sve je u redu«, reče Poole. »Otvorite vrata«. Kad su ušli u predvorje, ono je bilo blistavo osvijetljeno, u kaminu je gorio veliki plamen, a kod ognjišta sva posluga, muška i ženska, skutrena zajedno stajala je poput stada ovaca. Ugledavši gospodina Uttersona, sobarica brižne u histerični plač, a kuhar uzviknuvši: »Hvala Bogu! To je gospodin Utterson!«, poleti naprijed kao da će ga zagrliti. »Što je, što je? Svi ste tu?« reče odvjetnik mrzovoljno. »Jako raspušteno, jako nedolično. Vaš gospodar neće biti nimalo zadovoljan«. »Svi su uplašeni«, reče Poole. Zatim nastupi gluha tišina, nitko se ne pobuni, jedino je sobarica digla glas i sad je glasno plakala. »Jezik za zube!« reče joj Poole oštrim tonom koji je svjedočio o njegovim napetim živcima. I doista, kad je djevojka iznenada počela tugovati još višim tonom, svi su se prenuli i okrenuli prema unutrašnjim vratima, s licima prepunim užasnog iščekivanja. »A sada«, nastavi glavni sluga obraćajući se nožaru, »dohvati mi svijeću da to smjesta sredimo«. Potom zamoli gospodina Uttersona da pođe za njim, te ga povede u vrt iza kuće. »A sada, gospodine«, reče, »dođite što polaganije možete, da vi čujete, a da se vas ne čuje. Pogledajte ovdje, gospodine, i ako bi vas nekim slučajem pozvao unutra, ne idite«.

Na ovaj nepredviđeni zaključak, živci gospodina Uttersona se trznuše, što ga je gotovo izbacilo iz ravnoteže. No ponovo sabere hrabrosti i pođe za glavnim slugom u zgradu s laboratorijem, pa kroz kiruršku dvoranu, s njenom starudijom od sanduka i boca, do podnožja stepenica. Tu mu je Poole pokazao da stane sa strane i posluša, dok se on sam, odloživši svijeću i skupivši svu svoju odvažnost, uspe stepenicama i pokuca ponešto nesigurnom rukom po crvenom flanelu kabinetskih vrata. »Gospodine, gospodin Utterson vas želi vidjeti«, pozva on, pritom opet odvjetniku jasno pokazujući da posluša. Iznutra je glas odgovorio: »Recite mu da ne mogu nikoga primiti«, reče otužno. »Hvala, gospodine«, reče Poole, s pobjedničkim prizvukom u glasu, i podigavši svijeću povede gospodina Uttersona natrag kroz dvorište, pa u veliku kuhinju gdje je vatra bila ugašena, a po podu su jurili žohari. »Gospodine«, reče on zagledajući se gospodinu Uttersonu u oči, »je li to bio glas moga gospodara?« »Kao da se jako promijenio«, odgovori odvjetnik, problijedivši i uzvrativši sličnim pogledom. »Promijenio? Pa, da, mislim da jest«, reče glavni sluga. »Jesam li u kući ovog čovjeka proveo dvadeset godina da bi me sada prevario njegov glas? Ne, gospodine, gospodar je ubijen, ubijen je prije osam dana, kad smo ga čuli kako zaziva Boga: a tko je onda unutra umjesto njega, i zašto je unutra, to vapi do neba, gospodine Uttersone!« »Poole, to je neobična, neobuzdana priča, čovječe moj«, reče gospodin Utterson, grizući prst. »Pretpostavimo da je tako kako vi pretpostavljate, pretpostavimo da je dr. Jekyll - hm, umoren. Što bi moglo navesti ubojicu da ostane ovdje? To ne može izdržati probu, ne čini se razboritim«. »Pa, gospodine Uttersone, vi ste čovjek kojega je teško zadovoljiti, ali ja ću to ipak učiniti«, reče Poole. »Morate znati da je cijeli ovaj prošli tjedan on, ili to, ili ma što bilo, što već živi u tom kabinetu, plakalo dan i noć za nekakvim lijekom i nije se moglo sjetiti kakvim. Ponekad je znao - naime, gospodar - svoje narudžbe napisati na komad papira i baciti na stepenice. Ovaj tjedan nismo dobili ništa. Samo papiri i zatvorena vrata, a ostavljeno jelo potajno je uzimano unutra kad nitko ne bi vidio. Pa, gospodine, svakoga dana, jao, i dvaput ili triput na dan bilo je narudžbi i pritužbi, mene se slalo da jurim do svih ljekarnika veletrgovaca u gradu. Kadgod bih nešto donio, našao bih drugi

papir na kojem piše da se to vrati, jer nije čisto, i drugu narudžbu za druge firme. Ta mu je ljekarija očajnički potrebna, gospodine, bez obzira za što«. »Imate li neki od tih papira?« zapita gospodin Utterson. Poole se popipa po džepu i pruži izgužvanu bilješku, koju odvjetnik, sagnuvši se bliže svijeći, stade pažljivo ispitivati. Njen je sadržaj glasio: »Dr. Jekyll izražava svoje poštovanje g. Mawu. Uvjerava ih da njihov posljednji uzorak nije čist i da je sasvim neupotrebljiv za njegove sadašnje potrebe. Godine 18.. J. je kupio poprilično velike količine od gg. M. Sada ih moli da s najbrižljivijom ustrajnošću potraže, i ako je preostalo nešto od iste kakvoće, da mu je odmah pošalju. Bez obzira na trošak. Bez pretjerivanja, ovo je osobito važno za dr. J.«. Dotad je pismo teklo dosta staloženo, ali na ovom mjestu, uz iznenadnu packu s pera, oslobodili su se piščevi osjećaji. »Za Boga miloga«, dodao je, »nađite od onog starog«. »To je neobična poruka«, reče gospodin Utterson, i oštro doda, »Kako to da ste je otvorili?« »Čovjek kod Mawa bio je jednako srdit, gospodine, i bacio mi je natrag kao smeće«, odvrati Poole. »To je neosporno doktorov rukopis, znate«, nastavi odvjetnik. »I meni se tako učinilo«, reče prilično zlovoljno sluga, a onda doda drugim glasom, »Ali kakve veze ima rukopis«, reče. »Ja sam ga vidio!« »Vidjeli ste ga?« ponovi gospodin Utterson. »Da?« »Tako je!«, reče Poole. »Bilo je ovako. Iznenada sam iz vrta ušao u dvoranu. Kao da je izašao potražiti tu ljekariju ili što li već, jer su kabinetska vrata ostala otvorena, a on je bio na drugom kraju sobe i kopao među sanducima. Kad sam ušao, podigao je pogled i jurnuo gore u kabinet. Vidio sam ga samo na tren, ali kosa mi se digla u zrak poput bodljika. Gospodine, ako je to bio moj gospodar, zašto je na licu imao masku? Ako je to bio moj gospodar, zašto je vrištao kao štakor i zašto je pobjegao preda mnom? Toliko dugo sam ga služio. A onda...«, čovjek zastane prešavši rukom preko lica. »To su sve jako neobične okolnosti«, reče gospodin Utterson, »ali mislim da vidim svjetlost. Vaš gospodar, Poole, očito je zahvaćen jednom od onih bolesti koje muče i izobliče patnika, i otuda, a ja bih to trebao znati, promjena u glasu, krinka i izbjegavanje prijatelja. Otuda i žarka želja da pronađe lijek, pomoću kojeg jadnik održava neku nadu da će konačno ozdraviti - daj Bože da se ne vara! To je moje objašnjenje i ono je jako žalosno, Poole. Grozna je i pomisao na to, ali ono je jasno i prirodno, uvjerljivo je i oslobađa nas svih

prekomjernih strepnji«. »Gospodine«, reče glavni sluga, postavši u licu nekako pjegavo blijed, »taj stvor nije bio moj gospodar i to je istina. Moj gospodar« - uto se obazre oko sebe i stane šaptati - »on je visok, dobro građen muškarac, a ovaj je gotovo patuljak«. Utterson se pokušao usprotiviti. »O, gospodine«, uzvikne Poole, »mislite da ne poznajem svojega gospodara nakon dvadeset godina, zar mislite da ne znam do kuda mu dopire glava na vratima kabineta, ondje gdje sam ga vidio svakoga Božjega dana? Ne, gospodine, taj stvor s maskom nije dr. Jekyll - Bog samo zna što je to, ali to uopće nije dr. Jekyll, i zato sam iz dubine duše uvjeren da je počinjeno umorstvo«. »Poole«, odgovori odvjetnik, »ako tako kažete, dužnost mi je da se u to uvjerim. Ma koliko želio poštedjeti osjećaje vašega gospodara, ma koliko bio zbunjen ovom porukom koja je dokaz da je još živ, smatram svojom dužnošću da se provale ta vrata«. »O, gospodine Utterson, pravo govorite!« usklikne glavni sluga. »A sad dolazi drugo pitanje«, nastavi gospodin Utterson. »Tko će to učiniti?« »Pa, vi i ja, gospodine«, glasio je neustrašiv odgovor. »To je lijepo rečeno«, odvrati odvjetnik. »I ma što iz svega ovog proizašlo, potrudit ću se da vi budete zbrinuti«. »U dvorani ima jedna sjekira«, nastavi Poole, »a vi možete uzeti žarač iz kuhinje«. Odvjetnik uzme u ruku tu grubu ali tešku alatku, odmjerivši je. »Znate li Poole«, reče podigavši pogled, »da se vi i ja ovime dovodimo u opasnu situaciju?« »Tako bi se doista moglo kazati, gospodine«, odvrati glavni sluga. »Onda bi bilo dobro da budemo iskreni«, reče ovaj drugi. »Obojica mislimo više nego što smo rekli, skinimo teret sa srca. Taj lik iza krinke, kojeg ste vidjeli, jeste li ga prepoznali?« »Pa, gospodine, sve je bilo tako brzo, a stvorenje je bilo toliko savijeno, da bih se teško mogao zakleti u to«, glasio je odgovor. »Ali ako želite pitati je li to bio gospodin Hyde? - pa, da, mislim da je bio on! Znate, bio je otprilike tako visok, i jednako tako hitar i lak. A zatim, tko bi još mogao ući kroz vrata laboratorija? Niste zaboravili, gospodine, da je u vrijeme umorstva on još uvijek imao ključ kod sebe? Ali to nije sve. Ne znam, gospodine Utterson, jeste li ikad upoznali tog gospodina Hydea?«

»Da«, reče odvjetnik. »Jednom sam s njim razgovarao«. »Onda ćete zasigurno znati, kao i mi ostali, da je taj gospodin bio nekako čudan - da se čovjek strese - ne znam pravo kako da kažem, gospodine, osim ovog: do srži biste osjetili neku hladnoću i slabost«. »Priznajem da sam osjetio nešto od ovog što opisujete«, reče gospodin Utterson. »Baš tako, gospodine«, reče Poole. »Pa kad je taj stvor s maskom poput majmuna skočio iza kemikalija i odjurio u kabinet, niz kičmu me prošla jeza. O, znam, to nije nikakav dokaz, gospodine Utterson, toliko sam načitan. Ali čovjek ima svoje osjećaje, i ja vam dajem svoju časnu riječ da je to bio gospodin Hyde!« »Da, da«, reče odvjetnik. »I ja se toga pribojavam. Zlo je, bojim se, utemeljeno - jer iz toga je moralo izaći na zlo - na toj vezi. Da, uistinu vam vjerujem, vjerujem da je siroti Harry ubijen, i vjerujem da se njegov ubojica, zašto, to zna sam Bog, još uvijek prikriva u sobi svoje žrtve. Pa, osveta je naša. Pozovite Bradshawa«. Lakaj dođe na poziv, jako blijed i živčan. »Saberite se, Bradshaw«, reče odvjetnik. »Znam, ovo iščekivanje utječe na sve vas, ali naša je namjera da sada to okončamo. Poole i ja ući ćemo u kabinet na silu. Ako sve bude u redu, ja imam dovoljno široka ramena da preuzmem svu krivicu. U međuvremenu, ukoliko nešto doista nije u redu, ili neki zlotvor pokuša pobjeći odostrag, vi i momak morate otići iza ugla s dva dobra štapa i zauzeti mjesto kod vrata laboratorija. Dajemo vam deset minuta, da odete na svoje položaje.« Kad je Bradshaw otišao, odvjetnik pogleda na sat. »A sada, Poole, krenimo mi na naše«, reče, i stavivši žarač pod ruku prvi pođe u dvorište. Preko mjeseca su se nakupili oblaci tjerani vjetrom, a sad je već bilo prilično mračno. Vjetar koji bi prodirao u duboko stubište zgrade jedino u zapusima i propusima, bacao je svjetlost svijeće amo-tamo oko njihovih koraka, sve dok nisu stigli u zaklon dvorane, gdje su tiho sjeli i pričekali. Posvuda unaokolo sumorno je žagorio London, a tu bliže, tišinu je prekidao jedino zvuk bata koraka koji su se kretali amo-tamo po podu kabineta. »Tako on hoda cijeli dan, gospodine«, prošapta Poole. »I velik dio noći. Jedino kad novi uzorak stigne od ljekarnika nastane mala stanka. O, loša savjest je tako velik neprijatelj miru! O, gospodine, u svakom njegovom koraku ima okrutno prolivene krvi! Ali poslušajte opet bolje - poslušajte

zdušno, gospodine Utterson i recite mi, je li to doktorov korak?« Koraci su bili laki i neobični, s izvjesnim zamahom, inače su bili spori. To je uistinu bilo nešto drugo od teškog škripavog bata koraka Henryja Jekylla. Utterson uzdahne. »I nikad se ne čuje ništa drugo?« zapita. Poole kimne glavom. »Jednom«, reče, »jednom sam ga čuo kako plače!« »Plače! Kako to?« reče odvjetnik, svjestan iznenadne stravične groze. »Plač kao u žene ili izgubljene duše«, reče glavni sluga. »To mi je tako pritisnulo dušu, umalo sam i ja zaplakao«. Sad je već istjecalo onih deset minuta. Poole je izvukao sjekiru ispod slame za pakiranje. Svijeća je položena na najbliži stol da im osvijetli napad, a oni se suspregnuta daha primakoše mjestu, gdje je onaj strpljivi korak još išao gore-dolje, gore-dolje, u tišini noći. »Jekylle«, povikne Utterson glasno, »zahtijevam da vas vidim«. Na trenutak zastane, ali nije bilo odgovora. »Pošteno vas upozoravam, javile su nam se sumnje, ja vas moram vidjeti i to ću svakako učiniti«, nastavi on, »ako ne na lijep način, onda na ružan način, ako ne milom, onda silom!« »Uttersone«, reče glas, »za Boga miloga, imajte milosti!« To nije Jekyllov glas - to je Hydeov glas!« uzvikne Utterson. »Razvalimo vrata, Poole«. Poole zamahne sjekirom preko ramena, od udarca zadrhta cijela zgrada, a vrata presvučena crvenim flanelom poskoče između brave i šarki. Žalostan vrisak, kao od čistog životinjskog straha, odzvanjao je iz kabineta. Sjekira se podigne ponovno, oplata se zdrobi i okvir odskoči. Tako je četiri puta padao udarac, ali drvo je bilo tvrdo, a oprema odlične izrade. I tek pri petom udarcu, brava pukne nadvoje i razvaljena vrata padnu unutra na sag. Opsjedači, zapanjeni vlastitim izgredom i tišinom koja je potom uslijedila, zastadoše malo i zaviriše unutra. Pred njihovim je očima ležao kabinet u svjetlu tihe svjetiljke, u kaminu je pucketala dobra vatra, čajnik je pjevušio svoju tanku pjesmu, jedna ili dvije ladice bile su otvorene, papiri uredno poredani na radnom stolu, a bliže vatri, raspostrt pribor za čaj. Savršeno mirna soba, rekli biste, da nije bilo ocakljenih tijeskova punih kemikalija, najobičnije mjesto te večeri u Londonu. Ravno usred svega, ležalo je tijelo čovjeka bolno zgrčenog, što se još uvijek trzalo. Prišli su bliže na vršcima prstiju, preokrenuli ga na leđa i ugledali lice Edwarda Hydea. Bio je odjeven u odjeću koja mu je bila prevelika, odjeću doktorove veličine. Mišići lica još su se micali kao da su živi, ali života više nije bilo. Po razbijenoj bočici u ruci i oštrom mirisu njezina sadržaja što se

osjećao u zraku, Utterson je znao da promatra tijelo čovjeka koji se sam uništio. »Stigli smo prekasno«, reče ozbiljno, »bilo da spasimo ili kaznimo. Hyde je otišao Bogu na račun, i sad nam jedino preostaje da pronađemo tijelo tvoga gospodara«. Daleko najveći dio građevine zauzimala je dvorana, zapremajući cijelo razizemlje, što je sad bila osvijetljena odozgo, te kabinet, koji je činio gornji kat na jednoj strani i gledao na dvorište. Hodnikom je dvorana bila povezana s vratima na pokrajnju uličicu, i s njima je kabinet imao odvojenu vezu nizom stepenica. Pored toga tu je bilo i nekoliko tamnih izbi, te prostrani podrum. Sve su to sad pomno pretražili. Za svaku je izbu trebao tek kratki pogled, jer su sve bile prazne, a sudeći po prašini koja je pala s njihovih vrata, dugo su stajale neotvorene. Podrum je, dakako, bio prepun trošne starudije, uglavnom iz vremena Jekyllova prethodnika kirurga, i već dok su otvarali vrata, o potpunoj beskorisnosti potrage izvještavala ih je savršena paukova mreža, koja je godinama bila kao pečat na ulazu. Nigdje ni traga Henryju Jekyllu, mrtvom ili živom. Poole je teškim korakom išao po kamenim pločama hodnika. »Sigurno je ovdje pokopan«, reče, osluškujući zvuk. »O, možda je pobjegao«, reče Utterson, i pođe da pretraži vrata na pokrajnju uličicu. Bila su zaključana, a uz kamene ploče nađu ključ, gotovo sav hrđav. »Kao da nije korišten«, primijeti odvjetnik. »Korišten?«, ponovi Poole. »Zar niste vidjeli, gospodine, da je slomljen? Kao da je čovjek stao na njega«. »Je«, nastavi Utterson, »ali i mjesto loma je isto tako hrđavo«. Dvojica muškaraca se pogledaše u stravi. »Ne znam što da kažem, Poole«, reče odvjetnik. »Vratimo se u kabinet«. U tišini se uspeše stepenicama, povremeno ustravljeno pogledavajući mrtvo tijelo, te nastave još podrobnije pretraživati sadržaj kabineta. Na jednom je stolu bilo tragova rada s kemikalijama, različite izmjerene hrpice neke bijele soli na staklenim tanjurićima, kao za opit u kojem je nesretnik spriječen. »To je ista ona ljekarija koju sam mu stalno donosio«, reče Poole. Dok je govorio, čajnik uskipi iznenadnom bukom. Tako pođu do vatre, gdje je bio zgodno privučen naslonjač, a pribor za čaj stajao je spreman pri ruci onome koji će sjesti, sa šećerom već u šalici. Na

polici se nalazilo nekoliko knjiga. Jedna je bila otvorena, odmah pored čajnog pribora, i Utterson na svoje čuđenje shvati da je riječ o pobožnom djelu, za koje je Jekyll nekoliko puta izrazio veliko poštovanje, koje je sad bilo popraćeno strašnim kletvama ispisanim njegovim rukopisom. Zatim, dok su pregledavali prostoriju, tražitelji su naišli na veliko ogledalo što se pokreće oko svoje osovine, u čije su dubine pogledali s nehotičnom ustravljenošću. Ali ispalo je tako, da nisu vidjeli ništa osim ružičastog odbljeska što se igra po krovu, dok se vatra tisuću puta iznova iskrila po ocakljenim površinama tijeskova, a njihova blijeda i uplašena lica naginjala se ispitujući. »Gospodine, u ovoj je staklenoj posudi bilo nešto neobično«, prošapće Poole. »Itekako neobično«, ponovi odvjetnik istim tonom. »Jer to što je učinio Jekyll« zastade na te riječi, a zatim reče svladavši slabost: »Što je Jekyll time kanio postići?« »To je pitanje!«, reče Poole. Zatim pođu do radnog stola. Na stolu, među uredno složenim redovima spisa, na vrhu se nalazila jedna omotnica i doktorovim rukopisom na njoj je bilo ispisano ime gospodina Uttersona. Odvjetnik je otpečati i na pod ispadne nekoliko priloga. Prvi je bila oporuka, sastavljena na isti ekscentrični način kao i ona koju je bio vratio prije šest mjeseci, da posluži kao testament u slučaju smrti i kao darovnica u slučaju nestanka. Ali na mjestu gdje je stajalo ime Edwarda Hydea, odvjetnik s neopisivim iznenađenjem pročita ime Gabriela Johna Uttersona. Pogleda Poolea, zatim ponovno spis, i naposljetku mrtvog zlotvora ispruženog na sagu. »Vrti mi se u glavi«, reče. »Cijelo ovo vrijeme bio je opsjednut. Nije imao razloga da me voli i sigurno je bjesnio zato što je izbačen iz oporuke, a ipak nije uništio dokument«. Nato ugleda drugi spis. Bila je to kratka poruka, napisana doktorovom rukom s datumom na vrhu. »O, Poole«, krikne odvjetnik, »bio je živ ovdje i danas. Nije ga se moglo ukloniti u tako kratkom vremenu, sigurno je još na životu, mora da je pobjegao! A opet, zašto bi bježao? I kako? U tom slučaju, bismo li ovo mogli proglasiti samoubojstvom? O, moramo dobro paziti. Slutim da bismo tvog gospodara još mogli uvući u neku strašnu nesreću«. »Zašto ne pročitate, gospodine?« zapita Poole. »Zato što se bojim«, odgovori mračno odvjetnik. »Daj Bože da za to nemam

nikakva razloga!« Nato spis podigne do očiju i pročita sljedeće: »Dragi moj Uttersone. - Kad vam ovo dopadne ruku, ja ću već nestati, ali ne mogu predvidjeti pod kojim okolnostima. Moje slutnje i sve okolnosti mog neizrecivog položaja govore mi, da je kraj neminovan i da će doći skoro. Hajde, dakle, prvo pročitajte priču, za koju me Lanyon pravodobno upozorio, da će je dati vama u ruke. Ako marite da čujete još, pogledajte ispovijed Vašeg nedostojnog i nesretnog prijatelja Henryja Jekylla »Bio je i treći prilog?« zapita Utterson. »Evo, gospodine«, reče Poole, i preda mu u ruke poveći paketić zapečaćen na nekoliko mjesta. Odvjetnik ga stavi u džep. »Ni riječi o ovome spisu. Ako je vaš gospodar pobjegao ili je mrtav, mogli bismo mu na kraju spasiti čast. Sad je deset sati. Moram poći kući i pročitati ove dokumente u miru. Ali vratit ću se do ponoći, i tada ćemo poslati po policiju«. Izašli su zatvorivši za sobom vrata dvorane. Ponovno ostavivši sluge skupljene pored kamina u predvorju, Utterson se teškom mukom odvuče natrag u svoj ured, kako bi pročitao one dvije priče, kojima bi se tajna trebala objasniti.

PRIPOVIJEST DOKTORA LANYONA 9. siječnja, ima tomu četiri dana, primio sam uvečer preporučenu omotnicu, adresiranu rukom mog kolege i starog školskog druga Henryja Jekylla. Ona me itekako iznenadila, jer nikad se nismo običavali dopisivati. Vidio sam tog čovjeka prethodne noći i s njim večerao. U našem odnosu nisam vidio ničeg što bi opravdalo formalnost dopisivanja. Moje je čuđenje bilo tim veće, kad sam vidio sadržaj. Jer pismo je glasilo ovako: 10. prosinca 18.. »Dragi Lanyone, Vi ste jedan od mojih najstarijih prijatelja, pa iako smo se ponekad možda razilazili po nekim znanstvenim pitanjima, ne pamtim, barem ne sa svoje strane, da je prestala naša međusobna naklonost. Da ste mi rekli, »Jekylle, moj život, moja čast, moj razum zavise o vama«, u svakom bih trenutku žrtvovao svoje bogatstvo ili dao svoju desnu ruku da vam pomognem. Lanyone, moj život, moja čast, moj razum, nalaze se na milost i nemilost vama. Ako me večeras razočarate, gotov sam. Nakon ovog uvoda, mogli biste pretpostaviti da vas kanim zamoliti za nešto nečasno. Prosudite sami. »Želio bih da za večeras otkažete sve svoje obaveze - čak da vas pozovu uz carsku postelju - da uzmete fijaker, ukoliko vam vaša kočija nije pred vratima, i s ovim pismom u ruci dovezete se ravno k meni. Poole, moj glavni sluga, ima upute: čekat će vas s bravarom. Tada morate provaliti u moj kabinet, ali vi ćete unutra ući sami. Otvorit ćete ocakljeni tijesak pod E, lijevo, razbit ćete bravicu ako bude zatvorena, i izvući, zajedno sa cijelim sadržajem kako jest četvrtu ladicu odozgo ili, što je isto, treću odozdo. Kako sam krajnje duševno rastrojen, osjećam smrtni strah da ću vas krivo uputiti, ali čak i ako pogriješim, prepoznat ćete pravu ladicu po njenu sadržaju: neki prašci, staklene tubice i knjižica. Molim vas da tu ladicu ponesete sa sobom na trg Cavendish, upravo onako kako je nađete. To je prvi dio usluge: a sad drugi. Ako odmah krenete netom ste ovo primili, trebali biste se vratiti dobrano prije ponoći. Ostavit ću vam slobodnog prostora, ne samo zbog straha od onih prepreka koje se ne mogu ni spriječiti

niti predvidjeti, već zato što je ura, kad je vaša posluga na spavanju, najbolje vrijeme za ono što vam još preostaje da učinite. Dakle, tražim od vas da u ponoć ostanete sami u svom savjetovalištu, i da vlastoručno pustite u kuću čovjeka koji će se najaviti u moje ime, te da mu u ruke predate ladicu koju ćete donijeti iz mog kabineta. Time ćete odigrati svoju ulogu i potpuno zaslužiti moju zahvalnost. Ako budete uporno tražili objašnjenje, ubrzo ćete shvatiti, da su ovi postupci od najvećeg značenja, i da biste zanemarivanjem jednog od njih, ma koliko se činili fantastičnima, mogli na svojoj savjesti imati moju smrt ili propast moga razuma. Iako uvjeren da se nećete igrati s ovom molbom, srce mi zastaje i ruka drhti i od same pomisli na takvu mogućnost. Mislite sad na mene, na neobičnu mjestu, što se mučim pod ovim čemernim jadom, kakav se teško dade zamisliti, a ipak potpuno svjestan da će moje nevolje nestati, poput ispričane priče, budete li me točno služili. Pomozite mi, moj dragi Lanyone, i spasite Svog prijatelja H. J. P. S. Već sam bio zapečatio ovu omotnicu, kad mi je dušu nanovo obuzeo strah. Moguće je da će me pošta iznevjeriti i da će vam ovo pismo doći u ruke tek sutradan ujutro. U tom slučaju, dragi Lanyone, izvršite moj nalog, kad vam bude najzgodnije tokom dana, i još jednom očekujte moga glasnika o ponoć. Možda će tada biti već prekasno, a ako se dotada ništa ne dogodi, znat ćete da ste posljednji put vidjeli Henryja Jekylla«. Pročitavši to pismo, bio sam uvjeren da je moj prijatelj umobolan, ali dok se to ne dokaže kao nesporno, osjećao sam se obaveznim učiniti kako je od mene zatraženo. Što sam manje shvaćao ovu zbrku, to sam manje mogao suditi o njenu značenju, a ovako sročena molba ne može se zanemariti bez ozbiljne odgovornosti. Tako sam ustao od stola, ušao u dvopreg, i odvezao se ravno k Jekyllovoj kući. Glavni sluga me očekivao. Istom poštom primivši preporučeno pismo s uputstvom, smjesta je poslao po bravara i stolara. Još smo razgovarali dok su zanatlije stigle, pa smo zajedno krenuli u operacionu dvoranu starog dr. Denmana, iz koje se, kao što nesumnjivo znate, najlakše ulazi u Jekyllov osobni kabinet. Vrata su bila jako čvrsta, brava odlična. Stolar je izjavio da će ići teško i da će morati jako oštetiti

vrata, bude li se poslužio silom, a bravar je bio gotovo očajan. No on je bio spretan momak, i nakon dva sata rada, vrata su bila otvorena. Tijesak označen slovom E nije bio zaključan, izvadio sam ladicu, dao je napuniti slamom i omotati papirom, te pošao s njom na trg Cavendish. Ovdje sam počeo istraživati njen sadržaj. Prašci su bili fino usitnjeni, ali ne tako fino kao kad bi ih spravljao priređivač lijekova, pa je bilo jasno da ih je načinio Jekyll osobno. Otvorivši jedan paketić, našao sam nešto što mi je izgledalo kao obična kristalna sol bijele boje. Staklena bočica, kojoj sam potom obratio pažnju, bila je otprilike dopola puna tekućine crvene kao krv, oštra mirisa, i meni se činilo da ima fosfora i nekog hlapivog etera. Koji su bili drugi sastojci, to nisam mogao procijeniti. Knjižica je bila obična knjiga i sadržavala je samo niz datuma. Ovi su pokrivali razdoblje od mnogo godina, no primijetio sam, da su se prestali upisivati prije otprilike godinu dana, i to sasvim iznenada. Tu i tamo uz datum je dodavana kratka napomena, često se sastojala samo od jedne jedine riječi: riječ »dvostruko« pojavila se možda šest puta od ukupno nekoliko stotina bilješki, a jednom odmah na početku popisa, popraćeno s nekoliko uskličnika, pisalo je »potpuni neuspjeh!!!« Iako sam zbog svega toga bio nabrušen od znatiželje, to mi nije govorilo ništa određeno. Tu je bila staklena bočica s nekom tinkturom, papirnati omot s nekakvom soli, i zabilješke o nizu opita, koji nisu vodili, kao i tolika Jekyllova istraživanja, nikakvoj praktičnoj svrsi. Kako bi prisutnost tih predmeta u mojoj kući mogla utjecati na čast, duševno zdravlje ili život moga hirovitog kolege? Ako njegov glasnik može doći na jedno mjesto, zašto ne bi mogao doći i na neko drugo? Pa čak i pod pretpostavkom smetnji, zašto tog gospodina moram primiti potajice? Što sam više razmišljao, sve sam bio uvjereniji da imam posla sa slučajem cerebralnog oboljenja. Otpustivši sluge na spavanje, napunio sam stari revolver, koji će mi biti nadohvat u situaciji samoobrane. Netom je iznad Londona otkucalo dvanaest sati, kad se začulo sasvim tiho kucanje alke po vratima. Sam sam otišao na taj poziv, i zatekao malog čovječuljka kako čuči naslonjen uz stup trijema. »Dolazite li od dr. Jekylla?« zapitah. On reče »da«, uz škrtu kretnju, i kad sam ga zamolio da uđe, učinio je tako tek nakon što je bacio pogled u tamu trga, kao da nešto traži iza sebe. Nedaleko je bio policajac, koji se približavao s otvorenom svjetiljkom, i kad ga je ugledao, moj se posjetitelj pokrenuo i požurio.

Priznajem, ove su me se pojedinosti dojmile neugodno, i dok sam ulazio za njim u jako osvijetljeno savjetovalište, ruka mi je bila spremna na oružju. Ovdje sam ga napokon imao prilike jasno vidjeti. Izvjesno je da ga moje oči nikada ranije nisu vidjele. Kao što rekoh, bio je nizak, a pored toga, dojmio me se i strašan izraz njegova lica, koje je imalo izvanredan spoj velike mišićne aktivnosti i naizgled veliku konstitucijsku slabost, i - na kraju, ali ne i manje važno - čudna subjektivna uznemirenost, koju je kod njega izazivala okolina. Imala je izvjesnu sličnost s početnom ukočenošću u mrtvaca, a pratilo ju je vidljivo udaranje bila. Tada sam to pripisivao nekoj idiosinkratičkoj osobnoj neugodi, i čudila me jedino akutnost simptoma. Danas mislim da imam razloga vjerovati, kako uzrok leži mnogo dublje u čovjekovoj prirodi, i da zavisi od nečeg mnogo plemenitijeg nego što je načelo mržnje. Ta osoba, koja je od samog trenutka kada je ušla, u meni pokrenula ono što bih nazvao odvratnom znatiželjom, bila je odjevena tako da bi običan čovjek u takvoj odjeći bio smiješan. Njegova je odjeća, naime, iako od bogate i dolične tkanine, bila u svakom pogledu za njega pregolema - hlače su mu visjele oko nogu, i bile su zavrnute kako se ne bi vukle po tlu, pas kaputa pao je ispod kukova, a ovratnik mu se široko rasprostirao po ramenima. Čudno, moram reći da me ova šaljiva odora nije uopće nasmijala. Dapače, budući da je u samoj biti stvorenja s kojim sam sada bio suočen bilo nečeg abnormalnog i nakaznog - nečeg što plijeni, iznenađuje i odbija - kao da je ova živahna različitost upravo odgovarala tom utisku pojačavajući ga. Mojem zanimanju za narav i ćud ovog čovjeka pridošla je i znatiželja o njegovu porijeklu, životu, imovnom stanju i statusu u svijetu. Iako su ove napomene zauzele toliko mjesta, one su plod nekoliko časaka. Moj je posjetitelj, dakako, bio u vatri mračnog uzbuđenja. »Imate li je?« usklikne. »Imate li je?« Njegovo je nestrpljenje bilo toliko živo, da je čak položio ruku na moje rame i pokušao me stresti. Odmaknuo sam ga, osjetivši od njegovog dodira neku ledenu tjeskobu u krvi. »Hajte, gospodine«, rekoh ja. »Zaboravljate da mi još niste pružili zadovoljstvo da vas upoznam. Molim vas, sjednite.« Pokazah mu primjerom, sjedajući na svoje uobičajeno mjesto i ponašajući se kao i inače prema svojim bolesnicima, u mjeri u kojoj sam sad time mogao vladati, s obzirom na kasni sat, moja strahovanja i zebnju koju sam osjećao zbog svog