posjetitelja. »Oprostite, dr. Lanyone«, odgovori on uljudno. »To što kažete ima osnova, a moja je nestrpljivost okrenula leđa pristojnosti. Dolazim ovdje na zahtjev vašeg kolege, dr. Jekylla, po značajnu poslu. Shvatio sam...«, zastade i uhvati se rukom za grlo. Usprkos njegove sabranosti, moglo se vidjeti da se bori s nastupom histerije - »Shvatio sam, ladica...« Nato sam osjetio samilost prema svom posjetitelju, koji je bio toliko napet, a pomalo i prema vlastitoj sve većoj znatiželji. »Evo je, gospodine«, rekoh ja pokazujući na ladicu, što je ležala na podu iza stola, još uvijek pokrivena tkaninom. On skoči do nje, zatim zastade i uhvati se rukom za srce. Čuo sam kako mu zubi škrguću od grčevitog micanja vilica, a lice mu je bilo tako jezivo da sam se uplašio za njegov život i razum. »Saberite se«, rekoh. Uputio mi je grozan osmijeh, i kao da je donio očajničku odluku, strgnuo tkaninu. Ugledavši sadržaj, zajecao je od olakšanja, a ja sam skamenjen sjeo. U sljedećem trenutku, glasom koji je sad već bio ovladao, zapita: »Imate li mjernu čašu?« S nešto napora ustadoh sa svog mjesta i pružih mu što je tražio. Zahvalio mi je sa smiješkom, izmjerio nekoliko najmanjih mjera crvene tinkture i dodao jednu mjeru praška. Mješavina, koja je isprva bila crvenkaste nijanse, počela je bivati sve svjetlija, kako su se kristali topili, glasno kipeći i malko se pušeći. Iznenada, istodobno je vrenje prestalo i smjesa postala tamno purpurna, a onda opet izblijedjela u vodenkastozelenu boju. Moj posjetitelj, koji je budnim okom pratio ove promjene, nasmiješi se, odloži čašu na stol, a zatim se okrene i pomno me pogleda. »A sad«, reče on, »da sredimo preostalo. Hoćete li biti razboriti? Hoćete li se dati voditi? Hoćete li mi dopustiti da u ruke uzmem ovu čašu i da odem iz vaše kuće bez daljnjeg razgovora? Ili je vama ovladala pohlepa znatiželje? Razmislite prije nego što odgovorite, jer bit će onako kako vi odlučite, ostavit ću vas kako sam vas našao, ni bogatijeg ni mudrijeg, jedino ako se osjećaj zbog usluge učinjene čovjeku u smrtnom strahu, ne računa kao bogatstvo duše. Ili, ako tako radije izaberete, pred vama će se u tili čas otvoriti područje novog znanja, novi putevi k slavi i moći, tu, u ovoj sobi. Vaš će pogled biti razbijen čudom, koje će pokolebati sotonsko nevjerovanje«.
»Gospodine«, rekoh ja, gradeći se hladnokrvnim, od čega sam bio daleko, »govorite u zagonetkama i vjerojatno vas ne čudi, da vam nisam povjerovao slušajući vas. Ali išao sam predaleko u pružanju neobjašnjivih usluga, pa je vrijeme da stanem s time, prije nego što svemu vidim kraja«. »U redu«, odvrati moj posjetitelj. »Lanyone, sjećate li se zadate riječi: to što će uslijediti, zapečaćeno je našim zvanjem. Vi koji ste dosad bili vezani za najuža materijalna gledišta, vi koji ste nijekali vrline transcendentalne medicine, vi koji ste se rugali onima koji su iznad vas - pogledajte!« I prinese čašu usnama, ispijajući je u jednom gutljaju. Zatim se začu uzvik: posrne, zatetura, zgrabi se za stol i ostane tako izbuljenih očiju, hvatajući zrak otvorenim ustima. I dok sam to gledao, pomislih kako je nastupila promjena - kao da se povećao - lice mu je iznenada pocrnjelo, a crte kao da su se stopile i promijenile - sljedećeg trenutka, skočih na noge i uzmaknuh uza zid, ruku uzdignutih kako bih se zaštitio od ovog čuda, duše preplavljene stravom. »O, Bože!« vrisnuh, i stadoh ponavljati: »O, Bože!« Jer tu pred mojim očima - blijed, drhtav i napol u nesvijesti, pipajući pred sobom rukama poput čovjeka koji je uskrsnuo - stajao je Henry Jekyll! Ne mogu primorati svoj duh da na papir stavi sve ono što mi je ispričao u sljedećih sat vremena. Vidio sam to što sam vidio, čuo sam to što sam čuo, i moja se duša od toga razboljela. A ipak, sada kad je taj prizor izblijedio iz mojih očiju, pitam samoga sebe, vjerujem li u to, i ne mogu na to odgovoriti. Život mi je potresen u korijenu, napustio me san, a najgrozniji strah leži u meni u svako doba dana i noći. Osjećam da su mi dani odbrojani i da moram umrijeti, a ipak, umrijet ću kao onaj koji ne vjeruje. Što se tiče moralne izopačenosti koju mi je razotkrio taj čovjek, ne mogu čak ni u pokajničkim suzama, niti u sjećanju, misliti na to a da se ne trgnem od straha. Reći ću samo jedno, Uttersone, i ako mi možete vjerovati, to će biti previše. Stvorenje koje se te noći uvuklo u moju kuću, po Jekyllovu priznanju, bilo je poznato po imenu Hyde, i za njim se tragalo u svakom kutku zemlje kao za Carewovim ubojicom. Hastie Lanyon
POTPUNA IZJAVA HENRYJA JEKYLLA Rođen sam godine 18.. u velikom blagostanju, a osim toga obdaren odličnim umnim sposobnostima, po naravi marljiv, sklon poštovanju mudrih i dobrih među svojim drugovima, i time, kao što se može pretpostaviti, s punim jamstvom za časnu i odličnu budućnost. I doista, moja najgora mana bila je izvjesna nestrpljiva duševna radost, što je sreća za mnoge, ali koju sam mogao teško pomiriti sa svojom zapovjedničkom željom da idem uzdignute glave, i da u javnosti imam više nego uobičajeno ozbiljan izraz lica. Tako se dogodilo, da sam skrivao svoje osjećaje, a kad sam došao u doba kad se razmišlja, kad sam se stao osvrtati oko sebe, i kad sam načinio pregled svoga napredovanja i položaja u svijetu, već sam u dubini bio vezan na dvostrukost života. Mnogi bi ljudi slavili takva odstupanja, za koje sam ja osjećao krivicu, ali s visokih zahtjeva koje sam pred sebe postavio, ja sam ih zamjećivao, skrivajući ih s gotovo nezdravim osjećajem srama. Stoga sam, više zbog zahtjevne naravi svojih težnji, nego li zbog kakvog osobitog poniženja koje sam osjećao zbog svojih mana, bio to što jesam, pa je kod mene bio još veći jaz nego kod većine ljudi, između predjela dobrog i zlog, koji obično dijele i spajaju čovjekovu dvojnu prirodu. U takvom slučaju, bio sam primoran duboko i korjenito razmišljati o tom teškom zakonu života, što leži u korijenu vjere, i koji je jedan od najobilnijih izvora boli. Iako u svojoj dubini dvoličnjak, ni u kojem smislu nisam bio licemjer. I jedna i druga strana mene bile su smrtno ozbiljne. Nisam bio ništa više ja, kad sam odbacivao suzdržanost i uranjao u stid, nego kad sam danju teško radio na promicanju znanja ili olakšanju boli i patnje. Slučajno se dogodilo, da je smjer mojih znanstvenih studija, koje su sasvim vodile prema mističkom i transcendentalnom, odgovarao i bacao snažno svjetlo na svijest o vječitom ratu između dijelova mene. Svakim danom, i u svakom pogledu moga duha, moralnom i intelektualnom, stalno sam se približavao istini, i bio osuđen na tako strašnu nesreću djelomičnim otkrivanjem te istine: da čovjek nije istinski jedno, već uistinu dvoje. Kažem dvoje, jer stanje mojih spoznaja ne ide preko toga. Drugi će poći za mnom,
drugi će me nadmašiti na istome putu. Usuđujem se nagađati da će čovjek na kraju biti poznat po pukoj zajednici raznovrsnih, nesklapnih i nezavisnih žitelja. Ja sam sa svoje strane, po prirodi svoga života, napredovao nepogrešivo u jednom i jedinstvenom smjeru. S ćudoredne strane, u vlastitoj sam osobi naučio prepoznati potpunu i iskonsku dvojnost čovjeka. Vidio sam dvije prirode kako se bore u polju moje svijesti, a čak ako se i s pravom može reći, da sam ja jedna od njih, to je zato, što sam u korijenu bio i jedno i drugo. Od ranih dana, i prije nego su moja znanstvena istraživanja ukazivala na suštu mogućnost takvog čuda, naučio sam s užitkom zaustavljati se, kao u voljenom dnevnom sanjarenju, na pomisli o razdvajanju ovih elemenata. Kad bi svaki od njih, rekoh sebi, mogao biti smješten u različite identitete, život bi bio rasterećen svega nepodnošljivog. Grešnici bi mogli poći svojim putem, oslobođeni težnji i grižnje savjesti svog uspravnijeg blizanca, a pravednici postojano i sigurno kročiti gore svojom stazom, čineći dobro, i u tome nalaziti svoje zadovoljstvo, više ne biti izloženi nemilosti i pokajanju zbog izvanjskog zla. U razvoju čovječanstva ovi su nepodudarni svežnjevi tako zajedno vezani, da se u mučnoj utrobi svijesti, ovi polarni blizanci neprestano bore. Kako su se dakle, oni razdvojili? Bio sam zadubljen u svoja razmišljanja kad, kao što rekoh, s laboratorijskog stola jedno postrano svjetlo stane osvjetljavati predmet. Počeo sam zamjećivati, još dublje nego što je to dosad rečeno, drhtavu nematerijalnost, neku magličastu prolaznost ovog naizgled tako čvrstog tijela, kojim se odjeveni krećemo. Otkrio sam da postoje neka djelotvorna sredstva, koja imaju moć da potresu i strgnu to puteno ruho, kao kad bi vjetar zbacio zastore s paviljona. Imam dva dobra razloga da ne ulazim duboko u ovaj znanstveni ogranak moje svijesti. Prvo zato, što sam primoran misliti da su kob i breme života zauvijek privezani na čovjekova ramena, i kad se učini pokušaj da se zbace, oni se vrate na nas s još nepoznatijim i strašnijim pritiskom. Drugo, jer kao što će, avaj!, i predobro pokazati moja pripovijest, moja su otkrića bila nepotpuna. Nije bilo, dakle, dosta što sam spoznao da je moje tijelo puka aura i sjaj izvjesnih sila od kojih je sačinjen moj duh, već sam uspio izmješati napitak, kojim će se ove sile maknuti sa svog prijestolja, i biti zamijenjene drugim oblikom i licem, iako su mi i ovi prirodni, jer su izraz i nose trag nižih elemenata u mojoj duši. Dugo sam oklijevao prije nego što sam ovu teoriju podvrgnuo praktičnu
ispitivanju. Dobro sam znao da riskiram smrt, jer svaki lijek koji tako snažno vlada i potresa samu tvrđavu identiteta, mogao bi zbog i najmanje prekomjerne doze ili najmanje nepravovremenog trenutka davanja, potpuno izbrisati nematerijalni ljudski tabernakul koji sam namjeravao promijeniti. Ali iskušenje tako jedinstvenog i dubokog otkrića, na kraju je prevladalo nad osjećajem zebnje. Već odavno sam imao spremnu svoju tinkturu. Smjesta sam od ljekarnika na veliko kupio znatnu količinu osobite soli, za koju sam iz svojih opita znao, da je posljednji sastojak koji mi je potreban. Kasno jedne proklete noći, smiješao sam sastojke, promatrao ih kako ključaju i puše se u staklenom sudu, a kad je ključanje prestalo, s velikim žarom i hrabrošću ispio napitak. Nastupile su najgroznije muke: mljevenje u kostima, nepodnošljiva mučnina i duševni strah koji ne može biti veći niti u trenucima rođenja ili smrti. Zatim su ove smrtne muke stale polako jenjavati i ja sam došao k sebi kao nakon velike bolesti. Osjećao sam se nekako čudno, nekako neopisivo novo, i zbog same te novine nevjerovatno ugodno. Osjećao sam se mladim, lakšim, sretnija tijela. Iznutra sam bio svjestan opojne bezbrižnosti, dok je niz zbrkanih osjetilnih slika teklo poput mlinske brzice u mojoj mašti, odriješenje od obaveza, jedna nepoznata ali ne i nevina duševna sloboda. Poznavao sam samoga sebe, znao sam na prvi udisaj ovog novog života da sam još više zao, desetorostruko više zao, prodan kao rob mom izvornom zlu. U tom času, ta me pomisao obgrlila i razveselila poput vina. Ispružio sam ruke, radujući se svježini ovih osjećanja, i u tom činu, odjednom postadoh svjestan da sam se rastom smanjio. U to doba u mojoj sobi nije bilo zrcala. Ovo koje stoji pored mene, sada dok pišem, doneseno je kasnije upravo zbog ovih preobrazbi. Međutim, noć je uvelike odmakla prema jutru - a jutro, tako crno, bilo je gotovo zrelo za začetak dana - moji ukućani bili su zarobljeni u najneumoljivijim satima dubokog sna. I tako preplavljen nadom i pobjedom, odlučih se upustiti u to, da u novom liku odem čak do svoje spavaonice. Prešao sam dvorište, gdje su me odozgo motrila sazviježđa, pomislih s čuđenjem, kao prvo stvorenje te vrsti, koje se pojavilo u njihovu neprospavanom bdijenju. Iskrao sam se hodnicima, stranac u vlastitoj kući, i stigavši u svoju sobu, prvi put ugledao lik Edwarda Hydea. Ovdje moram govoriti samo teoretski, ne kazujući ono što znam, već ono što pretpostavljam da je najvjerojatnije. Zla strana moje prirode, na koju
sam sad prenio satiruću djelotvornost, bila je manje jaka i razvijena nego dobra strana, koju sam upravo zbacio. I opet, u mom životu, koji se, na kraju, u daleko najvećoj mjeri sastojao od borbe, vrline i samosavlađivanja, ono se manje primjenjivalo i manje iscrpljivalo. Zato se i dogodilo, pomislih, da je Edward Hyde toliko niži, krhkiji i mlađi od Henryja Jekylla. Dok je lice jednog bilo osvijetljeno dobrim, na licu drugog bilo je jasno i očito upisano zlo. Osim toga, zlo je, a još uvijek smatram da je to čovjekova smrtna strana, na tom tijelu ostavilo otisak nakaznosti i raspadanja. Ipak, kad sam pogledao tog ružnog idola u zrcalu, nisam osjetio nikakvo gađenje, već prije skok dobrodošlice. I to sam bio ja. Činilo se prirodnim i ljudskim. U mojim je očima nosilo življu sliku duha, izgledalo je izričitije i jedinstvenije od nesavršenog i podijeljenog lica koje sam dotad običavao nazivati svojim. Utoliko sam nesporno bio u pravu. Zamijetio sam da. mi, kad nosim lik Edwarda Hydea, nitko ne može prići a da ga prethodno vidljivo ne ispune zle slutnje. Držim da je to bilo zato, što su sva ljudska bića, kako ih upoznajemo, smiješana od dobra i zla: a Edward Hyde, jedini od svih ljudi, bio je čisto zlo. Zastao sam tek načas pred zrcalom: drugi i zaključni opit tek se mora iskušati, jer još je preostalo da se vidi jesam li izgubio identitet i ima li povratka, ili ću prije zore morati pobjeći iz kuće koja više nije moja. Požurivši u svoj kabinet, još sam jednom spravio i ispio čašu, još jednom pretrpio muke rastvaranja, i došao k sebi opet u naravi, rastu i licu Henryja Jekylla. Te sam noći stigao do kobnog raskršća. Da sam pristupio svom otkriću plemenitijeg duha, da sam se izložio tom eksperimentu pod vlašću velikodušnih i pobožnih težnji, sve bi sigurno bilo drukčije, i iz ovih smrtnih muka rađanja i umiranja izašao bih kao anđeo umjesto kao đavao. Opojno sredstvo nije ništa razlikovalo: ono nije bilo ni sotonsko ni božansko, ono je tek zatreslo vrata zatvora moje naravi, i poput zarobljenika Filipa, ono što je bilo unutra, izjurilo je van. Za to je vrijeme moja vrlina drijemala. Zlo, koje je budnim držala ambicija, bilo je spremno da hitro ugrabi priliku. Ono što je izišlo, bio je Edward Hyde. Stoga, iako sam tada imao dvije naravi i dva lika, jedan je bio potpuno zao, a drugi je još uvijek bio stari Henry Jekyll, ta nesklapna smjesa, čije sam poboljšanje i preporod već bio očajnički spoznao. Sve je, dakle, krenulo nagore. Ni tada još nisam svladao svoju odbojnost prema suhoparnosti
učenjačkog života. Još uvijek bih ponekad bio dobro raspoložen, a budući da su moji užici, u najmanju ruku, bili lišeni dostojanstva, a pored toga, ne samo da sam bio poznat i visoko cijenjen, već sam postajao sve stariji, ovaj je nesklad u mom životu svakim danom postajao sve neugodniji. Upravo me u tom smislu iskušavala moja nova snaga, sve dok nisam upao u ropstvo. Trebao sam ispiti čašu, da bih smjesta odbacio tijelo znamenitog profesora, i preuzeo, poput debelog ogrtača, tijelo Edwarda Hydea. Smješkao sam se na tu ideju, meni se tada činila duhovitom, i najbrižljivije sam obavljao sve pripreme. Uzeo sam u najam i namjestio onu kuću u Sohou, gdje je policija slijedila Hydea, a kao domaćicu zaposlio osobu, za koju sam dobro znao da je šutljiva i bezobzirna. S druge strane, objavio sam posluzi, da će izvjesni gospodin Hyde, kojeg sam opisao, imati punu slobodu i vlast u mojoj kući na trgu. Kako bih izbjegao nezgode, čak sam sebe nazivao i prijateljski se zbližio sa samim sobom, u toj svojoj drugoj naravi. Zatim sam onu oporuku, kojoj ste se toliko protivili, napisao tako, da ako mi se bilo što dogodi u liku doktora Jekylla, mogu bez novčanih gubitaka ući u lik Edwarda Hydea. Uvjeren da sam time ojačan sa sviju strana, počeo sam se koristiti neobičnim povlasticama svojega položaja. Već su i ranije ljudi uzimali najmljene ubojice da za njih izvrše zločine, dok bi njihova vlastita osoba i ugled ostajali zaštićeni. Ja sam bio prvi koji je to učinio iz vlastitog zadovoljstva. Ja sam bio prvi koji je tako mogao u očima javnosti teškom mukom kročiti s bremenom plodnoga poštenja, i u časku, poput školarca, skinuti pozajmljeno, i bezglavo skočiti u more slobode. U mom neprobojnom ogrtaču, bio sam potpuno siguran. Pomislite - nisam čak niti postojao! Pustite mi da nestanem na vratima mog laboratorija, dajte mi trenutak-dva da izmiješam i progutam napitak koji je uvijek stajao pripremljen. I ma što učinio, Edward Hyde bi nestao poput tračka daha na zrcalu, a tamo umjesto njega, u tišini doma, čisteći ponoćnu svjetiljku u svojoj radnoj sobi, čovjek koji si je mogao dopustiti da s podsmijehom gleda na sve sumnje, bio je Henry Jekyll. Zadovoljstva koja sam tako preodjeven na brzinu tražio, bila su, kao što sam rekao, nedostojna. Teško bih mogao upotrijebiti teži izraz. A u rukama Edwarda Hydea, ona su ubrzo počela postajati čudovišna. Vraćajući se s ovih izleta često bih uronio u neku vrstu čuđenja nad svojom zamjenskom izopačenosti. Toliko je to blisko biće, koje sam prizvao iz dna svoje duše i odaslao da samo ispuni svoje zadovoljstvo, bilo po prirodi zloćudno i
podlo. Svaki njegov čin i misao bili su usredotočeni sami na sebe, životinjskom pohlepom upijajući užitak iz svakojakog mučenja drugih, bezdušan poput čovjeka od kamena. Ponekad bi Henry Jekyll ostao prestravljen pred djelima Edwarda Hydea. Ali situacija nije imala ništa s uobičajenim zakonima i podmuklo je olabavila stisak savjesti. Kriv je samo Hyde, i nitko drugi osim Hydea. Jekyll nije bio zao. Ponovno bi se budio u svojim dobrim svojstvima, naizgled neoštećen. Čak bi se i žurio da ondje gdje je bilo moguće, popravi zlo koje je učinio Hyde. Tako je njegova savjest zadrijemala. Nije mi naum ovdje ući u pojedinosti svake gadosti koju sam tako prešutno dopustio, jer i sad teško mogu priznati da sam je počinio. Hoću samo istaknuti upozorenja i daljnje korake s kojima sam se približavao svojoj kazni. Susreo sam se s jednom nezgodom koju ću, budući da nije prouzrokovala nikakve posljedice, samo spomenuti. Okrutno djelo prema djetetu izazvalo je protiv mene bijes prolaznika, kojeg sam neki dan prepoznao u osobi vašeg srodnika. Pridružili su mu se doktor i djetetova obitelj. Bilo je trenutaka kad se bojao za svoj život. Naposljetku, kako bi umirio njihov itekako opravdani gnjev, Edward Hyde ih je morao odvesti do vrata i isplatiti čekom izdatim na ime Henrya Jekylla. Ova se opasnost mogla lako u budućnosti ukloniti otvaranjem računa u drugoj banci na ime samog Edwarda Hydea. Kad sam nakrivivši vlastiti rukopis, svog dvojnika snabdio potpisom, mislio sam da sam time izvan domašaja sudbine. Nekih dva mjeseca prije umorstva Sira Danversa, vrativši se u kasni sat nakon jedne od svojih pustolovina, probudili se sljedećega dana u krevetu s ponešto čudnim osjećajima. Uzalud sam se osvrtao oko sebe, uzalud sam gledao pristojan namještaj i svoju prostranu sobu na trgu, uzalud sam prepoznavao uzorke na zastorima na krevetu i oblik okvira od mahagonija. Nešto je i dalje uporno tvrdilo da nisam tu gdje jesam, da se nisam probudio ondje gdje se činilo da se nalazim, već u maloj prostoriji u Sohou, gdje sam obično spavao u tijelu Edwarda Hydea. Nasmiješio sam se sam sebi i na svoj psihološki način počeo nemamo ispitivati elemente ove iluzije, pritom povremeno upadajući opet u udoban jutarnji drijemež. Još sam bio time zauzet, kad mi je u jednom budnijem trenutku pogled pao na ruku. Pa, ruka Henryja Jekylla, kao što ste često napominjali, bila je profesionalna po obliku i veličini: bila je velika, snažna, bijela i lijepa. A ruka koju sam sada tako jasno ugledao na žutom jutarnjem svjetlu usred
Londona, položena poluzatvorena na krevetnoj posteljini, bila je mršava, isprugana, čvornata, zagasito blijeda i gusto obrasla tamnom dlakom. Bila je to ruka Edwarda Hydea. Sigurno sam u nju bio zagledan gotovo pola minute, u pukom, tupom čuđenju, dok mi se u grudima nije javio strah, iznenadno i užasno poput praska činela. Skočivši iz kreveta, pojurih do zrcala: moje su oči ugledale nešto od čega mi se sledila i zastala krv. Da, legao sam u krevet kao Henry Jekyll, a probudio se kao Edward Hyde. Zapitah se, kako to objasniti? A onda, još jednom poskočivši od straha, kako da se to ispravi? Jutro je već dobrano odmaklo, posluga je ustala, svi su napici bili u kabinetu - put do njega bio je dug, dolje niz par stepenica, kroz zadnji prolaz, preko otvorenog dvorišta i kroz anatomsku dvoranu, gdje sam tada stajao potpuno ustrašen. Mogao sam vjerojatno zakriti lice, ali koja bi korist bila od toga, kad nisam mogao sakriti promjenu u stasu. I onda, s neodoljivom radošću olakšanja, palo mi je napamet da je posluga već bila navikla na pojavljivanje i nestajanje mog drugog jastva. Ubrzo sam se odjenuo, kako sam najbolje mogao, u odjeću moje veličine: brzo sam prošao kroz kuću, gdje se Bradshaw zapiljio i ustuknuo ugledavši gospodina Hydea u to doba i u tako neobičnu ruhu. Deset minuta kasnije, dr. Jekyll je, vrativši se u vlastiti lik, sjedao smrknuta čela hineći da doručkuje. Tek mi je bio uistinu slab. Ovaj neobjašnjivi događaj, to obraćanje mojeg ranijeg iskustva, činilo se poput babilonskog prsta na zidu, kao da ispisuje slova mojeg suda. Ozbiljnije nego ikad ranije, počeo sam razmišljati o pitanjima i mogućnostima svog dvostrukog postojanja. Onaj dio mene koji sam svojom moći stvarao, u posljednje je vrijeme primjenjivan i ojačan: u zadnje mi se vrijeme činilo kao da je tijelo Edwarda Hydea postalo višeg rasta, kao da sam, kad sam bio u tom obliku, bio svjestan izdašnije navale krvi, i počeo zamjećivati opasnost da se, potraje li to dugo, ravnoteža moje naravi zauvijek sruši, da moć voljne promjene ojača, a narav Edwarda Hydea postane nepovratno moja. Moć napitka nije se uvijek jednako iskazivala. Jednom, u počecima ovog posla, potpuno me izdala. Otad sam bio primoran, više nego u jednoj prilici, udvostručiti, a jednom, u beskrajnoj smrtnoj opasnosti, i utrostručiti količinu. Te rijetke nepouzdanosti bacile su dosada jedinu sjenu na moje zadovoljstvo. Sad, međutim, u sjeni jutarnjeg nezgodnog događaja, morao sam primijetiti da se početna teškoća, koja je bila u tome da se odbaci Jekyllovo tijelo, u zadnje vrijeme postupno i
odlučujuće premjestila na drugu stranu. Sve je izgleda ukazivalo na ovo: da sam polako gubio vlast nad mojim izvornim i boljim jastvom i malo pomalo postajao vezan za svoje drugo i lošije jastvo. Osjećao sam da sad moram izabrati između njih dvoje. Moje dvije prirode imale su zajedničko sjećanje, ali su među njima sva druga svojstva bila sasvim nejednako raspodijeljena. Jekyll, koji je bio složen, sad s najprofinjenijim shvaćanjima, sad s pohlepnom nasladom, projicirao se i sudjelovao u Hydeovim užicima i pustolovinama. Hyde je pak bio ravnodušan prema Jekyllu, ili ga se prisjećao tek onako, kao što se brdski razbojnik sjeća spilje u kojoj se skriva pred potjerom. Jekyll se zanimao više nego što bi se zanimao otac, Hyde je bio ravnodušan više nego što bi bio ravnodušan sin. Igrati na Jekylla, značilo je čeznuti za onim nagonima, kojima sam već dugo potajno udovoljavao, a kojima sam odnedavno počeo i ugađati. Igrati na Hydea značilo je umrijeti za tisuću interesa i težnji, i najednom zauvijek ostati prezren i bez prijatelja. Naizgled, ova je pogodba možda nejednaka, ali na vagi su bila i druga razmišljanja: jer dok je Jekyll ljuto patio u vatrama suzdržavanja, Hyde nije bio niti svjestan svega onoga što je izgubio. Bez obzira na to koliko bile neobične moje okolnosti, predmet ove rasprave jednako je bio star i uobičajen koliko i čovjek. Vrlo slični poticaji i strepnje kockaju se na svakog uzdrhtalog grešnika koji je na kušnji. Sa mnom se zbilo, kao što se događa velikoj većini mojih bližnjih, da sam izabrao bolji dio, ali mi je nedostajalo snage da uz njega i ostanem. Da, dao sam prednost postarijem i nezadovoljnom liječniku, okruženom prijateljima i koji gaji čiste nade, a odlučno se oprostio od slobode, razmjerne mladosti, lakog koraka, burnih bila i tajnih zadovoljstava, koje sam uživao u Hydeovu liku. Možda sam ovaj izbor izvršio s nesvjesnim oprezom, jer nisam napustio kuću u Sohou, niti uništio odjeću Edwarda Hydea, koja je još uvijek ležala pripremna u mom kabinetu. Dva mjeseca bio sam odan svojoj čvrstoj odluci, dva mjeseca vodio sam takav strog život kao nikada dotad, uživajući u nagradama savjesti koja je to odobravala. Na kraju je vrijeme počelo brisati svježinu mojih strepnji. Hvale savjesti postajale su po sebi razumljive, počeli su me mučiti smrtni strahovi i čežnje, kao da se Hyde bori za slobodu. Konačno, u času moralne slabosti, još sam jednom smiješao i progutao napitak za preobrazbu. Pretpostavljam da na pijanca, kad raspravlja sam sa sobom o svom
poroku, gotovo nikada ne utječu opasnosti koje teku njegovom životinjskom, tjelesnom bezosjećajnošću. Tako ni ja, ma koliko uvažavao svoj položaj, nisam imao dovoljno uviđavnosti za potpunu moralnu bezosjećajnost i bešćutnu spremnost na zlo, što su bila vodeća svojstva Edwarda Hydea. A upravo su ta svojstva bila moja kazna. Moj đavao je dugo bio u kavezu, i izašao je ričući. Dok sam uzimao napitak, već sam bio svjestan još neobuzdanijeg, još žešćeg nagnuća u zlu. Vjerujem da je time u mojoj duši pokrenuta oluja nestrpljivosti, s kojom sam slušao svoju uljudnu i nesretnu žrtvu. Na kraju, pred Bogom izjavljujem, da nitko moralno zdrav ne može biti kriv za taj zločin, nakon što je tako kukavno izazvan, i da nisam udario ništa razumnija duha, nego kad bi bolesno dijete razbilo igračku. Ja sam od svoje volje sa sebe strgnuo sve te uravnotežujuće nagone, pomoću kojih čak i najgori od nas i dalje do izvjesne mjere čvrsto hode među iskušenjima. A u mom slučaju, biti i najneznatnije na kušnji, značilo je pasti. Smjesta se u meni probudio i razbjesnio duh pakla. U žaru veselja, izbatinao sam tijelo koje se nije opiralo, uživajući u svakom udarcu, i tek kad je nastupio zamor, na vrhuncu mahnitosti, u srce me pogodila hladna jeza strave. Maglica se razišla: ugledao sam svoj budući proigrani život i pobjegao s mjesta ovog izgreda, istovremeno likujući i drhteći, dok je moja pohota za zlom bila nagrađena i poticana, a moja ljubav prema životu obješena o najviši klin. Odjurio sam kući u Soho i dobro provjerivši uništio svoje spise. Zatim sam se uputio osvijetljenim ulicama, jednako razdvojena i uznesena duha, zlurado se radujući svom zločinu, lakoumno ostavljajući sve drugima u budućnosti, a ipak hitajući i na svom tragu osluškujući korake osvetnika. Hyde je s pjesmom na usnama miješao napitak, ispio ga i nazdravio mrtvom čovjeku. Još ga nije prestala razdirati bol preobražaja, a već je Henry Jekyll, sa suzama zahvalnosti i grižnje savjesti, pao na koljena, uzdigavši prema Bogu sklopljene ruke. Veo ugađanja svojim sklonostima potpuno je razderan, ja sam vidio cijeli svoj život: pratio sam ga od djetinjih dana, kad sam hodao držeći oca za ruku, kroz teška samoodricanja profesionalnog života, i uvijek iznova, s istim osjećajem nestvarnosti, dolazio do ukletih strahota koje su se dogodile te večeri. Najradije bih glasno vrisnuo. Pokušavao sam suzama i molitvama prigušiti mnoštvo mrskih slika i zvukova, kojima je vrvjelo moje sjećanje, idući protiv mene. A ipak, između tih molbi, u moju je dušu zurilo ružno lice poroka. Kako je blijedjela oštrina grižnje savjesti, tako je nailazio osjećaj radosti. Problem
mog ponašanja bio je riješen. Odsada, Hyde će biti nemoguć. Htio ja to ili ne, sad sam bio primoran na bolji dio mog postojanja. O, kako me radovala ta misao! S kakvom sam dobrovoljnom poniznošću ponovo prigrlio ograničenja prirodnog života! S kakvim iskrenim odbacivanjem zaključah vrata kojima sam toliko puta dolazio i odlazio, te zgazih ključ petom! Sutradan je stigla vijest da je netko vidio umorstvo, da je Hydeova krivica postala javna pred svijetom, te da je žrtva bila osoba cijenjena u javnosti. To nije bio samo zločin, bila je to tragična ludost. Mislim da mi je bilo drago što sam to saznao. Mislim da mi je bilo drago, što je strah od pogubljenja, mojim boljim nagonima dao potporu i zaštitu. Jekyll je sad bio moje utočište. Neka Hyde samo malo izviri, i svi će se dići da ga uhvate i unište. Odlučan sam da u svojem budućem ponašanju iskupim prošlost, i mogu otvoreno reći, da je moja odluka urodila dobrim. Znate kako sam se zadnjih mjeseci prošle godine iskreno mučio da se oslobodim patnje. Znate da sam mnogo učinio za druge, a dani su mi prolazili tiho, gotovo sretno. Doista, ne bih mogao reći da sam se umorio od ovog dobročiniteljskog i nevinog života. Umjesto toga vjerujem, da sam svakim danom sve više u njemu uživao, ali još me mučila dvojnost namjere. Kako se prva oštrica mog pokajanja trošila, moja podla strana, koju sam tako dugo podnosio i tek nedavno prikovao, počela je režati za raspuštenošću. Nisam ni sanjao o tome da ponovno oživim Hydea. Osjećao bih da ludim i od same pomisli na to. Ne, moja ličnost opet je bila na kušnji da se poigra sa svojom savješću. Poput obična grešnika koji potajno griješi, naposljetku sam pao pod navalama iskušenja. Svemu dođe kraj. I najveća čaša na kraju se napuni. Ova kratkotrajna blagost prema vlastitu zlu na kraju je uništila moju duševnu ravnotežu. To me ipak nije uznemirilo: pad je izgledao prirodan, kao povratak starim danima prije nego što sam došao do novog otkrića. Bio je lijep, jasan siječanjski dan, pod nogama se topio mraz, ali gore je bilo vedro. Regentov park bio je prepun zimskoga cvrkuta i slatkih proljetnih mirisa. Sjedio sam na klupi na suncu, životinja u meni lizala je odreske sjećanja, dok je duhovna strana malko zadrijemala, obećavajući potom kajanje s kojim još nije započela. Na kraju krajeva, razmišljao sam kako sam isti kao i moji susjedi, i tada se nasmiješim uspoređujući se s drugim ljudima, uspoređujući svoju aktivnu dobru volju s lijenom okrutnošću njihove nebrige. Istodobno s
ovom razmetljivom mišlju, obuzela me potištenost, užasna mučnina i najstrašnija groza. Netom je to prošlo, osjetih slabost. A onda, kao po nekom redu, slabost je minula, a ja sam postao svjestan da su moje misli drukčijeg raspoloženja, smjelije, da prezirem opasnost, da se želim riješiti nametnutih veza. Spustio sam pogled: na mojim smanjenim udovima odjeća je bezoblično visjela. Ruka položena na mojem koljenu bila je isprugana venama i obrasla dlakama. Opet sam bio Edward Hyde. Samo trenutak ranije bio sam siguran u svoj ugled kod ljudi, bogat, voljen - dok je u blagavaonici kod kuće spremno ležala nošnja. Sad sam bio gonjena divljač čovječanstva, proganjan, beskućnik, poznati ubojica, sužanj vješala. Razum mi je bio pokoleban, ali me nije sasvim napustio. Više sam puta primijetio, da su u mojoj drugoj naravi moje sposobnosti nekako izoštrene, a raspoloženja napetija i pokretljivija. Tako se dogodilo da ondje, gdje bi Jekyll podlegao, Hyde bude na visini trenutka. Napitak se nalazio u jednom od tijesaka mog kabineta. Kako da dođem do njega? Osjećajući žilu kucavicu u rukama, to je bio problem kojeg sam namjeravao riješiti. Vrata laboratorija bila su zatvorena. Ako pokušam ući kroz kuću, posluga će me izručiti vješalima. Vidio sam da moram potražiti nečiju pomoć, i pomislih na Lanyona. No, kako da dođem do njega? Kako da ga nagovorim? Uz pretpostavku da me neće uspjeti uhvatiti na ulici, kako da se probijeni do njega? Kako ću ja, nepoznat i neugodan posjetitelj, pridobiti poznatog liječnika, da orobi radnu sobu svog kolege, dr. Jekylla? Tada se sjetih svoje izvorne naravi, jer jedan njen dio ostao je u meni: još sam mogao pisati svojim rukopisom, i kad mi se jednom javila ova tinjajuća iskra, put preda mnom bio je posve osvijetljen. Nato uredih svoju odjeću najbolje što sam mogao, i dozvavši fijaker koji je tuda prolazio, odvezoh se u neki hotel u ulici Portland, čijeg sam se imena slučajno sjetio. Kad me ugledao, jer moja je pojava bila doista smiješna, ma kako tragična bila sudbina koju je to ruho zakrivalo, kočijaš nije mogao sakriti svoje veselje. U izljevu đavolskog bijesa, iskezih se na njega, i osmijeh zamre s njegova lica - na njegovu sreću, a još više na moju, jer sam ga u sljedećem trenutku povukao s njegova visoka sjedala. Dok sam ulazio u gostionicu, gledao sam oko sebe tako mračna lica, da su se konobari stresli, i nisu se u mojoj prisutnosti usudili izmijeniti ni pogleda, već su me, skrušeno primivši moju narudžbu, odveli u privatnu sobu i donijeli mi potreban pribor za pisanje. Hyde u životnoj opasnosti, bio je stvorenje meni
potpuno novo: potresen neobuzdanom srdžbom, napet do mogućnosti da ubije, žudeći da nanese bol. Ipak, to je bilo lukavo stvorenje. Ovladavao je svojim bijesom uz veliki napor volje. Sastavio je dva važna pisma: jedno za Lanyona, a drugo za Poolea. Kako bi imao i stvarni dokaz da su poslana, odaslao ih je s uputstvom da imaju biti preporučena. Otada je cijeli dan sjedio kraj vatre u svojoj sobi, grizući nokte. Tu je i večerao, sjedeći sam sa svim strahovima, dok je konobar vidljivo drhtao od njegova pogleda. Zatim, kad je pala noć, on je krenuo skutren u zatvorenom fijakeru, vozeći se unaokolo ulicama grada. Kažem on, ne mogu reći ja. To dijete pakla nije imalo ništa ljudskoga, u njemu nije živjelo ništa osim straha i mržnje. Kad je konačno, pomislivši da je fijakerist postao sumnjičav, otpustio fijaker i odjeven u svoju preveliku odjeću, kao upadljiv predmet promatranja, pješice se uputivši među noćne prolaznike, ove dvije niske strasti bjesnjele su u njemu poput oluje. Progonjen strahovima, hodao je brzo, brbljajući sam sa sobom, vrebajući kroz manje posjećene trgovačke ulice, brojeći minute koje su ga još dijelile od ponoći. Jednom mu se obratila neka žena, nudeći mu, mislim, kutiju žigica. Udario ju je po licu i ona je pobjegla. Kad sam se kod Lanyona pribrao, užasnutost mog starog prijatelja nije baš djelovala na mene: ne znam, bila je to tek kap u moru odvratnosti s kojom sam kasnije gledao na te časove. Doživio sam promjenu. Više me nije mučio strah od vješala, već strah od toga što sam Hyde. Primio sam Lanyonove osude djelomično kao u nekom snu. Isto tako kao u snu, stigao sam kući i pošao spavati. Poslije iscrpljujućeg dana, spavao sam snažnim i dubokim snom, koji nisu prekinule niti noćne more što su me lomile. Ujutro sam se probudio uzdrman, slab, ali osvježen. Još sam uvijek osjećao mržnju i strah pri pomisli na grubijana koji spava u meni, i naravno, još sam se sjećao strašnih opasnosti protekloga dana. Ali, opet sam bio kod kuće, u vlastitu domu, u blizini svog napitka. U mojoj duši zahvalnost zbog uspjelog bijega zasjala je tako snažno, da se gotovo mogla mjeriti sa svjetlošću nade. Nakon doručka polako sam išao dvorištem, s užitkom upijajući svjež zrak, kad su me ponovno obuzela ona neopisiva osjećanja, što nagoviještaju promjenu. Jedva sam imao toliko vremena, da se sklonim u svoj kabinet, kad sam ponovno počeo bjesnjeti i lediti se od Hydeovih strasti. Ovaj put sam uzeo dvostruku dozu, ne bi li ponovo došao k sebi. I jao, šest sati kasnije, dok sam sjedio otužno promatrajući vatru, muke se ponove, i opet
sam morao uzeti napitak. Ukratko, od toga sam dana jedino velikim naporima poput tjelovježbe, ili trenutnim uzimanjem napitka mogao nanovo preuzeti Jekyllovo lice. U bilo koje doba dana i noći, znao bi me obuzeti opominjući predznak drhtavice. Prije svega, ako bih zaspao, ili čak na trenutak zadrijemao u svojoj stolici, uvijek sam se budio kao Hyde. Pod pritiskom ove stalne prijeteće kobi i nesanice na koju sam sebe osudio, da, čak i preko zamislivih čovjekovih mogućnosti, postao sam u vlastitoj osobi biće izjedeno i ispražnjeno groznicom, beživotno slabo tijelom i duhom, zaokupljeno samo jednom mišlju: strahom od svog drugog ja. A kad bih zaspao, ili kad bi napitak prestao djelovati, gotovo bez ikakvog prijelaza, uskočio bih (jer su muke preobražaja svakim danom postajale sve manje opažljive), u vlast mašte, što je kiptjela strašnim slikama, duša ispunjena bezrazložnim mržnjama, tijela nedovoljno jakog da zadrži pobješnjele životne energije. Kao da su Hydeove moći porasle s Jekyllovom bolešću. Doista, mržnja koja ih je sad razdvajala bila je jednaka na obje strane. Kod Jekylla je to bila stvar životnog nagona. On je sad vidio potpunu nakaznost bića, koje je s njime dijelilo neke pojave svijesti, i bilo njegov sunasljednik smrti: a osim ovih veza zajedništva, koje su po sebi činile najbolniji dio njegove nesreće, on je o Hydeu, usprkos sve njegove životne energije, mislio kao o nečemu ne samo đavolskom, nego i neorganskom. To je bilo grozno: da iz gliba jame izlaze povici i glasovi, da bezoblična prašina maše rukama i počinja grijehe, da ono što je mrtvo i bez oblika prisvaja zadaću života. I još i to, da je pobunjenički strah spleten s njime prisnije nego žena, prisnije nego oko: leži u kavezu njegove puti, gdje ga čuje kako mrmlja i osjeća ga da se bori za rođenje. Svakim časom slabosti, i u pouzdanosti drijemeža, on njime ovladava otimajući mu život. Hydeova mržnja na Jekylla, bila je drukčija. Njegov strah od vješala stalno ga je tjerao da smjesta počini samoubojstvo i da se vrati u svoje podređeno stanje uloge, umjesto osobe. On se te nužnosti gnušao, gnušao se malodušnosti u koju je Jekyll sada upao, i odbacivao je nesklonost, kojom je sam sebe gledao. Otuda majmunski trikovi kojima se poigravao sa mnom, škrabajući mojim rukopisom pogrde po knjigama, paleći pisma i uništavajući portret moga oca, i dakako, da nije bilo njegova straha od smrti, već bi odavno sebe bio uništio ne bi li i mene uvukao u to uništenje. Ali njegova ljubav prema životu je čudesna. Idem i dalje: ja, kojemu pozli i strese se od same pomisli na njega, kad se sjetim niskosti i žara te ljubavi, i
kad znam kako se boji moje moći da ga prekinem samoubojstvom, u svom srcu nalazim za njega sažaljenja. Beskorisno je i ponekad mi uopće ne uspijeva produžavati ovaj opis. Nitko nikada nije proživio takve muke, neka to bude dovoljno. A čak i njima, navika je dala - ne, ne uzdignuće - već izvjesnu okorjelost duše, izvjesno mirenje očaja. Moja je kazna mogla potrajati godinama, da nije bilo zadnje nesreće koja se sada dogodila i koja me konačno rastavila od vlastita lica i naravi. Moja zaliha soli, koja uopće nije obnovljena od prvog eksperimenta, počela se smanjivati. Poslao sam po svježu nabavku i izmiješao napitak. Uslijedilo je vrenje i prva promjena boje, ali ne i druga. Ispio sam ga ali nije djelovao. Saznat ćete od Poolea kako sam dao pretražiti cijeli London. Bilo je zaludu. I sad sam uvjeren da moja prva nabavka nije bila čista, i da zbog te nepoznate nečistoće napitak nije bio djelotvoran. Prošlo je oko tjedan dana, i ja sad završavam ovaj iskaz pod utjecajem posljednje zalihe starog praha. To je, dakle, posljednji put, bez čuda, da Henry Jekyll može misliti vlastitim mislima i vidjeti, ma kako sad bilo tužno izmijenjeno, vlastito lice u zrcalu. Ne smijem previše dužiti i moram privesti pisanje kraju, jer ne bude li moja priča uništena, to će biti spoj velike mudrosti i velike sreće. Obuzme li me agonija promjene u trenutku dok je pišem, Hyde će je poderati u komadiće. Ali ako protekne neko vrijeme kad je odložim, njegova divna sebičnost i njegova kratkotrajnost, vjerojatno će je spasiti od djelovanja njegove majmunolike zlobe. Dakako, sudbina koja se nadvila nad obojicom, već ga je promijenila i razorila. Za pola sata, kad ponovno i zauvijek uđem u tu mrsku ličnost, znam da ću, drhteći i plačući sjediti u stolici ili ću i dalje, u najnapetijem i strahom ispunjenom zanosu slušanja, koračati gore-dolje po ovoj sobi, mom posljednjem zemaljskom utočištu, i osluškivati svaki prijeteći zvuk. Hoće li Hyde umrijeti na stratištu? Ili će smoći hrabrosti da se u posljednji čas oslobodi? Bog zna: nije me briga. Ovo je moj istinski smrtni čas, a što će biti poslije, tiče se drugog a ne mene. Eto, dakle, odlažući pero i zapečaćujući svoju ispovijest, okončavam život tog nesretnika Henryja Jekylla. POGLAVLJE O SNOVIMA
Prošlost je sva od jednoga tkanja - bilo da je izmišljena ili pretrpljena - bilo da je odigrana u tri dimenzije, ili smo joj tek svjedočili u maloj komori mozga, u kojoj ostavljamo da svjetlo gori po cijele noći, kad se spuste crni jantari, i kad tama i san neometano zavladaju ostatkom tijela. Na površini naših iskustava nema razlike. Dakako, jedno je živo, a jedno beživotno, jedno ugodno, a drugo se pamti kao muka. Ali koje je od njih, kao što se kaže, istinito, a koje san, za to nema ni trunke dokaza. Prošlost stoji na nesigurnu uporištu, još jedna slamka slomljena na polju metafizike, i gle, evo nam je oteta. Teško da postoji obitelj koja može izbrojiti četiri naraštaja, a da ne polaže prava na neku nekorištenu titulu ili neki dvorac ili posjed: o tom se zahtjevu ne može presuditi ni na jednom sudu, ali on laska mašti, i u dokonim časovima predstavlja veliko olakšanje. Čovjekov zahtjev na vlastitu prošlost još je manje valjan. U tajnoj ladici starog pisaćeg stola od ebanovine može se pojaviti dokument, baš kao u priči, i vratiti vašoj obitelji njene stare časti ili povratiti rudnik na nekom indijskom otočiću, nedaleko St. Kitt’sa, kao što je omiljena predaja brujala u mojim mladim ušima, koji je nekad bio naš, a sad nepravedno pripada nekom drugom, i zato (u slučaju kad je riječ o trgovini šećerom) ne vrijedi više nikome ništa. Ne kažem da su takvi prevrati vjerojatni, jedino što nitko ne može zanijekati da su oni mogući, a prošlost je, s druge strane, zauvijek izgubljena. Naši stari dani i djela, i naša stara jastva, i sam svijet u kojem su se odigrali ovi prizori, sve je svedeno na isti blijedi preostatak kao i sinoćnji san, na neke nepovezane slike i na jeku u komoricama mozga. Ne možemo opozvati niti jedan čas, niti raspoloženje, niti pogled u oku. Sve nestaje, zazivajući prošlost. A ipak, zamislite da nam je sve to oteto, zamislite da je ta tanka nit sjećanja, koju vučemo za sobom, prekinuta. U kakvu bismo golom ništavilu bili ostavljeni! Jer, nas jedino vode te slike prošlosti, islikane zrakom, jedino po njima poznajemo sebe. Na osnovu toga, među nama postoje neki koji tvrde, da su živjeli dulje i bogatije od svojih susjeda. Tvrde da su aktivni i kad spavaju, a u riznicu sjećanja, na koje se svi vraćamo iz zabave, oni će žetve svojih snova uvijek staviti na prvo mjesto. Pred očima imam jednog takvog čovjeka, čiji je slučaj toliko neobičan da ćemo ga opisati. Od djetinjstva je bio gorljiv i neudoban sanjač. Kad bi noću imao laku groznicu i soba mu se činila kao da se širi i sužava, a odjeća, obješena o klin, sad izranja velika poput crkve, a sad se
povlači u užasu beskrajne udaljenosti i beskrajne majušnosti, njegova jadna duša dobro je znala što će biti dalje, žestoko se boreći protiv nadolaska drijemeža što nagovještava tugu. Ali njegove su borbe bile uzaludne: prije ili kasnije noćna će ga vještica uhvatiti za gušu, i daveći ga s vriskom istrgnuti iz njegova sna. Ponekad su njegovi snovi bili sasvim obični, ponekad su bili neobični. Ponekad su bili gotovo bezoblični, proganjalo bi ga, na primjer, nešto tako neodređeno kao što je izvjesna nijansa smeđe boje, koja mu uopće nije smetala dok je bio budan, ali je se bojao i gnušao dok je sanjao. Ponekad bi, pak, u snovima bila preuzeta svaka pojedinost stanja stvari, kao kad je jednom mislio da mora progutati napučeni svijet, i probudio se vrišteći od straha na tu pomisao. Dva glavna problema njegove sitne egzistencije - praktični i svakodnevni problem školskih zadaća, i konačni i eteričan problem pakla i suda - često su bili zajedno izmiješani u groznu noćnu moru. Činilo mu se da stoji pred Velikim bijelim tronom. Pozvali su ga, sirotog jadnička, da recitira neke oblike riječi o kojima je ovisila njegova sudbina, jezik mu je zapinjao, sjećanje mu bilo prazno, pakao je zjapio za njim, i on bi se probudio držeći se čvrsto za držač zastora na krevetu, s koljenima do brade. Sve u svemu, to su bila krajnje siromašna iskustva. U to doba života, moj bi se sanjač bio najradije rastao od moći svojih snova. Ali onda, kako je rastao, krici i fizička iskrivljenja nestali su, naizgled zauvijek. Njegove su vizije još uvijek bile uglavnom jadne, ali su bile češće obodrene. Jedini simptomi s kojima se bunio bili su lupanje srca, smrznuta lubanja, hladni znoj i neizreciv ponoćni strah. A njegovi snovi, kao što se i pristoji duhu koji je bolje opskrbljen pojedinostima, postali su opširniji i sve više poprimali izgled i neprekinutost života. Pažnju mu je počeo zaokupljati pogled na svijet, u spavanju kao i u buđenju krajobraz je počeo dobivati neku ulogu, i tako je, dok bi ležao u krevetu, odlazio na duga, mirna putovanja, posjećujući neobične gradove i prekrasna mjesta. Što je još značajnije, njegova neobična sklonost prema odjeći iz razdoblja kralja Gjure, i pričama smještenim u to razdoblje Engleske povijesti, zavladale su oblicima njegovih snova, tako da se u njima prerušavao u trorogi šešir, a između odlaska na spavanje i doručka, bio je zauzet jakobinskom urotom. Nekako u to vrijeme počeo je u snovima čitati - uglavnom priče, i uglavnom u stilu G. P. R. Jamesa, ali toliko nevjerojatno življe i potresnije od tiskane knjige, da ga otad književnost više nije zadovoljavala. A onda, još kao studentu, u snu mu se javila jedna pustolovina, koju ne bi
rado ponovio. Počeo je, naime, sanjati u nizu, i tako voditi dvostruku život - život dana, život noći - onaj za kojeg je imao razloga vjerovati da je istinski, drugi za koji nije imao načina da dokaže da je lažan. Trebao sam napomenuti da je studirao na edinburškom koledžu, ili je trebao studirati, i može se pretpostaviti da sam ga tako i upoznao. Pa, u ovom sanjačkom životu provodio je duge dane u kirurškoj dvorani, srce bi mu se popelo u grlo, zubi mu utrnuli dok bi gledao čudovišne nakaznosti i odvratnu dovitljivost kirurga. Za teških, kišnih i maglovitih večeri, izašao bi na Južni most, okrenuo Visokom ulicom i ušao na vrata visokog posjeda, gdje je gore na vrhu htio uzeti stan. Po cijele se noći, u mokroj odjeći, penjao stepenicama, stepenica za stepenicom u beskonačnom nizu, a na svakoj drugoj stubi plamteća svjetiljka s reflektorom. Po cijele noći žurio bi pored ljudi koji su silazili sami - prosjakinja iz ulice, krupni, umorni, prljavi radnici, jadna strašila od ljudi, blijede parodije od žena - ali svi sneni i umorni kao i on sam, i svi osamljeni, i svatko bi ga u prolazu okrznuo. Na kraju, sa sjevernog prozora, vidio bi kako dan počinje blijedjeti nad Firthom, odustao od penjanja, okrenuo se da siđe, i u jednom dahu opet bio na ulicama, u mokroj odjeći, u mokrom, oronulom gradu, teškom mukom odlazeći u novi dan čudovišnosti i operacija. U životu od snova, vrijeme je prolazilo brže, nekih sedam sati, tako je otprilike pretpostavljao, prema jednom, i bilo je, osim toga, intenzivnije, tako da bi svojom sumornošću ova iskustva iz mašte sakrila dan, i on bi stresao njihovu sjenu tek kad bi došlo vrijeme za počinak i za njihovo obnavljanje, Ne mogu reći koliko je izdržao pod ovakvom stegom, ali izdržao je toliko dugo, da je na njegovu sjećanju ostala velika crna mrlja, toliko dugo da je morao u strahu za svoj razum, potražiti izvjesnog liječnika, gdje se uz pomoć jednostavnog napitka opet vratio među obične ljude. Taj jadan gospodin otad nije patio ni od čega sličnog. Zapravo, neko vrijeme, njegove su noći bile kao i noći drugih ljudi, sad prazne, sad išarane snovima, a ovi su ponekad bili dražesni, ponekad strašni, no osim povremene živosti, u njima nije bilo ničeg osobitog. Spomenut ću samo jednu od ovih prilika, prije nego što prijeđem na ono po čemu je moj sanjač bio doista zanimljiv. Učinilo mu se da se nalazi na prvom katu rustikalnog posjeda na brdu. U sobi su bili jadni znaci napora prema finoći, sag na podu mislim, i pijanino uza zid, ali usprkos svih ovih prefinjenosti, nije moglo biti zabune da se nalazi u nekoj kući na pustopoljini, među gorštacima, smještenoj usred milja vrijeska. Pogledao je dolje s prozora na golo polje, koje kao da već dugo nije
obrađivano. Velik, neugodan muk ležao je nad svijetom. Nije bilo ni traga seljacima ili živoj stoci, osim starog smeđeg kovrčavog lovačkog psa, koji je sjedio uza zid kuće i kao da je dremuckao. Nešto u tom psu uznemirilo je sanjača. Bio je to potpuno neopisiv osjećaj, jer životinja je izgledala dobro - zapravo je bio tako star i tmuran, prašnjav i utučen, da bi prije izazvao samilost. A zatim se kod sanjača javilo uvjerenje, koje je postajalo sve jače, da to uopće nije pravi pas, nego nešto đavolsko. Mnoštvo je dremljivih ljetnih muha zujalo po dvorištu, i uto pas ispruži naprijed svoju šapu, uhvati muhu otvorenim dlanom, prinese je ustima poput majmuna, i pogledavši iznenada sanjača na prozoru, namigne mu jednim okom. San je tekao dalje, nije važno kako. Bio je to dobar san, kako već snovi idu, ali u nastavku nije bilo ničeg što bi se moglo mjeriti s tim đavolskim smeđim psom. Problem koji mene zanima, leži djelomično u samoj toj činjenici: naišavši na tako jedinstven događaj, moj se nesavršeni sanjač pokazao nesposobnim da priču dovede do odgovarajućeg kraja, pa je pribjegao neopisivim zvukovima i nerazumljivim strahovima. Sada bi bilo drukčije, sad bolje poznaje svoj posao! No, da se napokon približimo spornoj stvari: već je dugo ovaj častan momak imao običaj uspavljivati se pričama, i pred sobom je imao svog oca. Ali to su bile neodgovorne izmišljotine, koje je pričalac pričao iz vlastitog zadovoljstva, nemajući u vidu grubu javnost i svojeglavog kritičara: priče u kojima se i na najmanji nagovještaj mašte nit može prekinuti, jedna pustolovina napustiti a druga preuzeti. Mali ljudi koji vode čovjekov unutrašnji teatar, još nisu bili dobili strogo obrazovanje, pa su na svojoj pozornici igrali kao djeca, koja su se ušuljala u praznu kuću, a ne kao uvježbani glumci koji izvode postavljeni komad za veliku dvoranu prepunu lica. Ali sad je moj sanjač počeo svoju prvotnu zabavu pričanja priča, kako se to kaže, iskorištavati. Pod tim mislim da je počeo pisati i prodavati svoje priče. Tu je on, a tu su i mali ljudi koji obavljaju taj dio njegova posla, u potpuno novim uvjetima. Sad se priče moraju urediti, potkresati i postaviti na noge, moraju teći od početka do kraja i na izvjestan način odgovarati zakonima života. Jednom riječju, zadovoljstvo postade posao, i to ne samo za sanjača, već i za male ljude u njegovu teatru. Oni su, kao i on, shvatili razliku. Kad bi lijegao i pripremao se da zaspe, više nije tražio zabavu, već priče koje se mogu tiskati i na kojima se može zaraditi. I dok je on dremuckao na svom mjestu u loži, njegovi mali ljudi i dalje su se razvijali s istim trgovačkim namjerama. Napustili su ga svi ostali oblici snova osim dva: još uvijek povremeno čita sjajne knjige, i
pokatkad posjećuje divna mjesta. Možda je vrijedno spomena, kako se istim mjestima, a posebno jednom, vraća u razmacima od nekoliko mjeseci ili godina, nalazeći nove poljske staze, posjećujući nove susjede, promatrajući tu sretnu dolinu pod novim utjecajima podneva, zore i sunčeva zalaska. Sve ostale takve vizije potpuno su za njega izgubljene: obična, raskomadana verzija jučerašnje stvari, noćna mora sirovih kostiju glave i krvi, za koju se priča da je dijete prženoga sira - te vizije, i njima slične, nestale su. U većini slučajeva, budan ili u snu, jednostavno je zauzet - on ili njegovi mali ljudi - svjesnim stvaranjem priča za tržište. Taj sanjač, kao i toliki ljudi, naišao je na neke tričave promjenljivosti sreće u bogatstvu. Kad banka počinje slati pisma, a mesar navraćati na stražnji ulaz, on stane iz svog mozga izbijati priču, jer to je njegov najspremniji novčani dobitnik. I gle! Odjednom se mali ljudi stanu truditi tražeći isto, i trse se po cijele noći, i cijele noći pred njega u svom osvijetljenom kazalištu stavljaju kopljače priča. Nema bojazni da će se sada preplašiti. Uplašeno srce i smrznuta lubanja stvari su prošlosti. Aplauz, sve veći aplauz, sve veće zanimanje, sve jače klicanje u vlastitoj pameti, jer on je taj koji ubire svu čast, i naposljetku zanosan skok u buđenje, s usklikom na usnama, »Imam je, bit će dobro!«; s takvim i sličnim osjećajima sjedi on na ovim noćnim dramama, s takvim provalama, poput Klaudija iz komada, raspršuje on predstavu točno na polovici. Vrlo često buđenje predstavlja razočaranje: bio je u preduboku snu, to je moje objašnjenje te stvari. Njegove male ljude obuzeo je drijemež, oni se spotiču i trabunjaju kroz svoje uloge, i budni duh vidi komad kao tkanje besmislica. A ipak, koliko su mu puta ovi budni kućni duhovi učinili istinsku uslugu, pružajući mu, dok je on dokono uživao u loži, bolje priče nego što ih je sam sebi mogao načiniti. Evo jedne, točno onako kako mu je nadošla. Činilo se kao da je sin nekog vrlo bogata i zla čovjeka, koji je posjedovao mnogo jutara zemlje i mrsku ćud. Sanjač, a to je bio sin, provodio je dosta vremena u inozemstvu da izbjegne oca, i kad se nakon dugo vremena vratio u Englesku, zatekao ga oženjenog mladom ženom, koja je okrutno patila i gnušala se svoga jarma. Zbog tog braka, kao što je nejasno shvaćao sanjač, bilo je poželjno i za oca i za sina da se sretnu, a budući da su obojica bili ponosni i ljutiti, niti jedan se nije udostojio učiniti prvi posjet. Dakle, sreli su se u prirodi, na pustu, pjeskovitu mjestu pored mora, tu su se posvadili, i kad je sin, pozlijeđen nekom nepodnošljivom uvredom udario oca, ovaj je pao mrtav. Nije se javila nikakva sumnja: čovjek je nađen mrtav i pokopan, a sanjač se, naslijedivši ogromno
imanje, našao pod istim krovom s očevom udovicom, kojoj nije ništa pripalo. Ovo dvoje živjelo je uglavnom osamljeno, kao što žive ljudi nakon bolnog gubitka. Zajedno su sjedali za stol provodeći duge večeri i svakim danom postajali sve bolji prijatelji, sve dok mu se iznenada nije učinilo, da ona istražuje opasne stvari, da ima ideju kako je on kriv, da ga, postavljajući mu pitanja, motri i preslušava. On se klonio njenog društva, kao što se ljudi, iznenada otkrivši provaliju, udalje od nje. A ipak, tako je jaka bila privlačnost, da bi uvijek iznova bio nošen u staru prisnost, i uvijek bi iznova bio preneražen nekim znakovitim pitanjem ili nekim neobjašnjivim značenjem u njenu pogledu. Tako su živjeli, s unakrsnim svrhama, životom prepunim prekinutih dijaloga, izazovnih pogleda i potisnute strasti, sve dok jednoga dana, vidjevši kako se žena pokrivena velom iskrada iz kuće, nije krenuo za njom do stanice, pratio je u vlaku do predjela uz more, sve do pješčanih prudova, upravo do mjesta gdje se dogodilo umorstvo. Tu je počela pipati među oštrom travom, dok ju je on tupo promatrao, i napokon joj je u ruci bio neki predmet - ne sjećam se više što, ali to je bio sudbonosni dokaz protiv sanjača - i kad ga je podigla da ga bolje pogleda, vjerojatno od groznog otkrića, noga joj se okliznu i ona ostane visjeti u životnoj opasnosti, na rubu visokog pješčanog zameta. Ni na šta drugo nije mislio nego je skočio i spasio je. Sad su stajali licem u lice, ona sa sudbonosnim predmetom na otvorenu dlanu - dok je njegova prisutnost na ovom mjestu bila još dokaz više. Bilo je jasno da je htjela progovoriti, ali to je za njega bilo previše. Može podnijeti da bude izgubljen, ali ne i to da o tome govori s onom koja će ga uništiti. On je prekine nekim beznačajnim razgovorom. Ruku pod ruku, vrate se zajedno na vlak, govoreći, ni sam nije znao o čemu, otputuju u istom odjeljku, sjednu za večeru i provedu večer u dnevnoj sobi kao i prije. Ali u sanjačevim grudima bubnjali su iščekivanje i strah. »Još me nije prokazala« - tekle su njegove misli - »kada će me prokazati?« Hoće li sutra? Ali nije to učinila ni sutra, niti sljedećega dana, niti iza toga. Njihov je život opet krenuo na stari način, jedino mu se ona činila ljubaznijom nego ranije. Što se njega tiče, breme iščekivanja i čuđenja svakim je danom postajalo sve nepodnošljivije, tako da je propadao poput čovjeka koji boluje od neke bolesti. Jednom je, doduše, prešavši sve granice pristojnosti, ugrabio priliku kad je nije bilo kod kuće, pretražio njenu sobu i konačno, sakriven među njenim nakitom, pronašao poguban dokaz. Stajao je, držeći na dlanu taj predmet, koji mu je značio život, i divio se njenom nedosljednom ponašanju: pošla ga je tražiti, a onda ga čuvala i nije se
njime poslužila. Nato se vrata otvore, i on je ugleda. Tako su još jednom gledajući se u oči stajali s dokazom između sebe. Još jednom, ona je podigla prema njemu lice, kao da želi nešto reći, a on je opet uplašeno uzmaknuo prekinuvši je. Ali prije nego što je izašao iz sobe, koju je potpuno isprevrtao, položio je svoju smrtnu presudu ondje gdje ju je i našao. Nato se njeno lice ozari. Zatim je čuo kako objašnjava služavki, s nekom bezazlenom neiskrenošću, zbog čega su njene stvari u neredu. Krv i meso više nisu mogli podnijeti napetost. Mislim da je sutradan ujutro, iako je u teatru duha kronologija uvijek magličasta, prasnuo iz svoje suzdržanosti. Zajedno su doručkovali u jednom kutu velike, oskudno namještene sobe, pokrivene parketom i s mnogo prozora. Za cijelo vrijeme objeda ona ga je mučila podmuklim aluzijama. Čim je posluga otišla, a ovo dvoje glavnih junaka ostalo nasamo, on skoči na noge. I ona skoči, problijedjevši. Blijeda lica, čula ga je kako s bijesom izgovara svoju žalbu: Zašto ga ona toliko muči? Ona zna sve, ona zna da joj on nije neprijatelj? Zašto ga ne ode odmah prokazati? Što znači cijelo to njeno ponašanje? Zašto ga muči? I kad je završio, ona padne na koljena i ispruženih ruku uzvikne: Zar ne razumijete? Ja vas volim!« Nato, u muci čuđenja i s trgovačkim zadovoljstvom, sanjač se probudi. To njegovo zadovoljstvo nije dugo potrajalo: jer uskoro je postalo jasno, da u ovoj duhovitoj priči postoje elementi koji se ne mogu staviti u prodaju. Baš zato smo ih ovdje tako ukratko ispričali. Njegovo je čuđenje i dalje raslo, a mislim da će se to dogoditi i čitatelju, ako o tome zrelo razmisli. Jer sad vidi zašto govorim o malim ljudima kao o bitnim izumiteljima i izvođačima. Dokraja su čuvali svoju tajnu. Kladim se da sanjač, jer imam odličan osnov za vrednovanje njegove iskrenosti, nije mogao pogoditi ženin motiv - a to je ono glavno u dobro izmišljenom zapletu - sve do trenutka te vrlo dramatične izjave. To nije bila njegova priča, to je bila priča malih ljudi! I pazite: ne samo da je tajna očuvana, već je i priča ispričana doista lukavo i vješto. Kazano u žargonu, vladanje obaju glumaca psihološki je korektno, a osjećaj prikladno stupnjevan sve do neočekivanog vrhunca. Sada sam budan, i poznajem zanat, a ipak je ne mogu popraviti. Budan sam, i živim od ovog posla, a ipak ne bih mogao nadmašiti, vjerovatno čak niti dostići ovo lukavo djelo, kao da ga je načinio neki stari, iskusni tesar kazališnih komada, neki Dennery ili Sardou, kojim se ista situacija predstavlja dvaput, a dvoje se glumaca dvaput nalaze licem u lice iznad dokaza. Samo jednom je on u njenoj ruci, drugi put u njegovoj - i to pravim redom, onaj manje dramatični dio dolazi prvi. Što više
o tome razmišljam, to sam više potaknut da prema svijetu uputim svoje pitanje: tko su mali ljudi? Oni su nesumnjivo sanjačeva bliska svojta, oni dijele njegove novčane brige i drže na oku njegove bankovne knjige. Oni sudjeluju u njegovu obrazovanju. Kao i on, jasno su naučili graditi plan dobro promišljene priče i progresivno redati osjećaje. Jedino, mislim da oni imaju više dara, a jedno je izvan svake sumnje: u stanju su ispričati mu priču dio po dio, kao u nastavcima, ostavljajući ga svo vrijeme u neznanju kamo ciljaju. Tko su, dakle, oni? I tko je sanjač? Što se tiče sanjača, na to mogu odgovoriti, jer on je osoba koliko i ja. Kao što sam vam već vjerojatno rekao na početku, samo kritičari mrmljaju zbog mog upornog samoljublja, a sad sam prisiljen kazati vam to, jer inače neću moći daleko napredovati s mojom pričom. Što se tiče Malih Ljudi, što da kažem, to su jednostavno moji dobri kućni duhovi, blaženi bili! Oni za mene obave polovicu mog posla dok ja čvrsto spavam, i kao da su ljudi, obave za mene i ostalo, dok sam ja potpuno budan i pouzdano uvjeren kako ja sam to činim za sebe. Onaj dio koji se obavlja dok ja spavam, nesporno je dio koji pripada dobrim kućnim duhovima. Ali ono što se obavlja dok sam ja na nogama, u svakom je slučaju nužno moj, jer sve ide prema tome da se pokaže kako dobri kućni duhovi i u tome imaju svoje prste. Postoji sumnja koja se odnosi na moju savjest. Jer ja sam - to što zovem Ja, moj svjesni ego, žitelj pinealne žlijezde, ukoliko nije promijenio svoje obitavalište od vremena Descartesa, čovjek sa sviješću i promjenljivim bankovnim računom, čovjek sa šeširom i čizmama, i povlasticom da glasa, a ne da dovodi svog kandidata do općih izbora - ponekad sam u iskušenju da pomislim kako on uopće nije nikakav pričalac priča, već biće isto toliko zbiljsko koliko i trgovac sirom ili sam sir i realist do ušiju zaglibio u zbilju, tako da bi, sudeći po svemu tome, sva moja objavljena pripovjedačka proza bila vlastoručni proizvod nekog dobrog kućnog duha, nekog duha zaštitnika, nekog nevidljivog suradnika, kojeg držim zaključanog u stražnjem dijelu tavana, dok su meni upućene sve hvale, a on dobiva tek dio kolača, u čemu ga ne mogu spriječiti. Ja sam izvanredan savjetnik, nešto poput sluge kod Moliera. Ja povlačim i skraćujem odijevajući cjelinu u najljepše riječi i rečenice koje mogu naći i načiniti, i držim pero. Ja sam onaj koji sjedi za stolom, što je skoro najgore od svega, a kad sve bude gotovo, sastavljam rukopis i plaćam uvođenje u knjigu, tako da, u cjelini, i ja imam nekih zahtjeva, iako ne tolikih kao prema koristi od zajedničkog pohvata. Mogu navesti primjer-dva o tome, koji se dio obavlja spavajući, a koji u
budnom stanju, a čitatelja ostaviti da podijeli lovorike, prema vlastitu nahođenju, između mene i mojih suradnika. Kako bih to učinio, prvo ću uzeti knjigu koju je nekolicina ljudi bila ljubazna pročitati Neobičan slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea. Već sam ranije dugo pokušavao o toj temi napisati priču, naći utjelovljenje, sredstvo za taj snažan osjećaj čovjekova dvostrukog bića, koje sigurno pokatkad salijeće i zasipa duh svakog stvorenja koje misli. Čak sam napisao jednu priču Suputnik, koju mi je urednik vratio pod izgovorom, da je to djelo genija i da je neprilično, i koju sam ja neki dan spalio pod izgovorom da nije djelo genija i da ju je s njenog mjesta istisnuo Jekyll. Zatim je došlo do jednog od onih financijskih kolebanja o kojima sam s elegantnom skromnošću dosad govorio u trećem licu. Dva dana mozgao sam tražeći bilo kakav zaplet. Druge noći usnuo sam prizor na prozoru, koji se kasnije podijelio nadvoje, gdje Hyde, kojeg progone zbog nekog zločina, uzima prašak i u prisustvu svojih progonitelja doživljava promjenu. Sve ostalo nastalo je u budnom stanju i svjesno, iako mislim da se trag mojih dobrih kućnih duhova može naći u velikom dijelu priče. Dakle, smisao priče je moj, odavno je postojao u mom Adonisovom vrtu, uzalud se pokušavajući utjeloviti u jednom sadržaju za drugim. Dakako, moralne pouke uvijek izmišljam ja, zle li sreće!, a moji dobri kućni duhovi nemaju niti začetka od onoga što nazivamo sviješću. Moje je i scensko uobličenje, moji su likovi. Dati su mi jedino tri prizora, i glavna ideja o voljnoj promjeni koja postaje nenamjerna. Hoće li se smatrati neplemenitim, budem li ih sada, nakon što sam tako darežljivo grabio hvalu za svoje nevidljive suradnike, odbacio u kritičarsku arenu, svezanih ruku i nogu? Jer, s olakšanjem mogu reći, da ono s prašcima, za što su me mnogi prekoravali, uopće nije moja ideja, već pripada dobrim kućnim duhovima. O drugoj priči, u slučaju da čitatelj baci pogled na nju, mogu reći tek riječcu: to nije baš previše obranjiva priča Olalla. Tu su dvorište, majka, majčina niša, Olalla, Olallina odaja, susreti na stubama, razbijeni prozor, ružan prizor sa sitnišem, sve mi je to dato u cjelini i u pojedinostima, kako sam ih pokušao zapisati. Ovome sam jedino pridodao izvanjski krajobraz, jer u snu nisam bio nikad izvan dvorišta, portret, Felipeova svojstva i svećenikove crte, moralnu poruku, takva kakva jest, i posljednje stranice, takve kakve, jao!, jesu. U ovom slučaju mogu reći da mi je i moralna poruka bila data. Jer ona je proizišla izravno iz usporedbe majke i kćerke, i iz gadne igre atavizma kod majke. Katkad je parabolički smisao još neporecivije prisutan u snu. Katkad mi ne preostaje drugo nego da pretpostavim kako moji dobri kućni duhovi oponašaju
Bunyana, a ipak bez onoga što bismo mogli nazvati moralnom poukom, nikad s ćudorednom uskogrudnošću, već prenoseći nagovještaje, a ne velika životna ograničenja, i takve osjećaje koje, čini se, opažamo tek u arabesci vremena i prostora. Kasnije će se vidjeti, kako je većina mojih dobrih kućnih duhova pomalo fantastična, kao i njihove priče, nove i uzbudljive, pune strasti i živopisnosti, žive od nadahnjujućih događaja. Oni nemaju nikakvih predrasuda prema nadnaravnom. No, neki dan su me iznenadili, zabavivši me ljubavnom pričom, malom prvoaprilskom komedijom, koju sam zapravo trebao predati piscu Slučajnog poznanstva, jer on je može napisati onako kako treba biti napisana, i siguran sam, iako namjeravam pokušati, da je tako neću moći napisati. Ali tko bi pretpostavio da će moj dobri kućni duh izmisliti priču za gospodina Howellsa?
Kronologija Roberta Louisa Stevensona 1850. Rođen u Edinburghu, 13. studenog. 1862.-3. Putuje s roditeljima u Njemačku, na francusku obalu i Italiju. 1867. Upisuje se na Sveučilište u Edinburghu i studira strojarstvo. 1871. Napušta studij strojarstva i započinje studij prava. 1872. Prolazi prethodne ispite za Škotski sud. 1873. Loši odnosi s ocem. Zbog toga i zbog lošeg zdravlja odlazi u Suffolk kod svojih nećaka Balfoura. Upoznaje Frances Sitwell, koja će sve do njegove ženidbe imati veliki utjecaj na njegov život. Započinje prijateljevati sa Sydneyem Colvinom. Daljnje pogoršanje zdravlja tjera ga da krajem godine otputuje u Francusku. 1874. Boravi u Mentonu, u Francuskoj. Vraća se u svibnju u Edinburgh i nastavlja se pripremati za suca. Surađuje s časopisom Cornhill Magazine. 1875. Posjećuje Francusku i pridružuje se svom rođaku Bobu Stevensonu u umjetničkoj koloniji u Barbizonu, Fontainebleau; surađuje s časopisima Vanity Fair i Academy. 1876. Odlazi na put čamcem po kanalima sjeverne Francuske, kasnije zapisanim u Kontinentalnom putovanju. Upoznaje Fanny Osboume, udatu ženu, majku dvoje djece. 1878. Putuje na magarcu po Francuskoj. Objavljuje Živopisne bilješke iz Edinburhga i Kontinentalno putovanje. 1879. Teško bolestan u ožujku i travnju. Odlazi k Fanny u Ameriku. Objavljuje Putovanja na magarcu. 1880. Ženi se s Fanny, koja se prethodno razvela, u San Franciscu. Vraćaju se u Škotsku. 1881. Piše Otok s blagom. Boravi u Davosu, Švicarska. 1882. Objavljuje Poznate studije o ljudima i knjigama i Nove arapske priče. 1884. Ponovo teško bolestan u Nici. Povratak u Englesku. 1885. Objavljuje Zbirku pjesama za djecu, Kraljevića Otta, Nove arapske priče. Krajem godine piše Neobičan slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea. 1886. Objavljuje knjige Dr. Jekyll i gospodin Hyde i Oteti. 1887. Stevensonovi odlaze u Ameriku. Oduševljen doček u New Yorku, gdje
je objavljen Dr. Jekyll i gospodin Hyde. Objavljuje Vesele muškarce i druge priče i bajke, Sjećanja i portrete, Uspomene Fleminga Jenkina. 1888. Izdavač Scribener naručuje knjigu o Južnim morima. Putuje jahtom »Casco« po oceanijskom otočju, odlazi na Tahiti i Hawaje. Objavljuje Crnu strijelu, Nezgode Johna Nicholsona i »Poglavlje o snovima«. 1889. Putuje na Gilbertove otoke i na Samou. Objavljuje Pogrešnu kutiju i Gospodara Ballantraea. Kupuje posjed u Upolu, Samoa. 1890. Zbog lošeg zdravlja odlučuje zauvijek ostati u tropskom podneblju. Objavljuje U južnim morima i Balade. 1892. Uključuje se u Samoanske političke prilike. Objavljuje Fusnotu za povijest, Preko visoravni i Brodospas. 1893. Izbija rat na Samoi. Stevenson podupire Mataafu. Posjećuje Honolulu. Objavljuje Voćnu zabavu na otoku i Catronie. 1894. Mataafino pleme gradi »Put vjernih srca«, iz zahvalnosti što im je pomagao. Objavljuje Oseku. Umire 3. prosinca radeći na Herminstonskoj vrši.
ROBERT LOUIS STEVENSON NEOBIČAN SLUČAJ DR. JEKYLLA I GOSPODINA HYDEA IZDAVAČ KONZOR Zagreb, Ilica 47 ZA IZDAVAČA MILAN ŠARAC GRAFIČKA PRIPREMA Durieux d.o.o. Zagreb, Smodekova 2 TISAK FRIGEU OFFSET Zagreb, Kozjak 28 NAKLADA: 1000 ZAGREB, 1996.
Садржај PRIČA O VRATIMA 6 POTRAGA ZA GOSPODINOM HYDEOM 12 DR. JEKYLL SE OSJEĆAO SASVIM UGODNO 19 SLUČAJ CAREWOVOG UMORSTVA 22 DOGAĐAJ S PISMOM 26 ČUDNOVAT DOŽIVLJAJ DOKTORA LANYONA 31 DOGAĐAJ NA PROZORU 35 POSLJEDNJA NOĆ 37 PRIPOVIJEST DOKTORA LANYONA 47 POTPUNA IZJAVA HENRYJA JEKYLLA 54 POGLAVLJE O SNOVIMA 67 Kronologija Roberta Louisa Stevensona 78