bio je emir Evrenos, snažan ratnik koščate glave, žilava vrata i dugih
ruku i nogu. Desno i levo sedeli su njegovi sinovi, Isak-beg i Ali-beg,
obojica tek izašla iz dečaštva. Njih je otac nedavno počeo da uvodi u
državničke i ratničke poslove. Zelene oči Isak-bega ukazivale su na
osobu podložnu mržnji, a izbočene jagodice na licu otkrivale su žudnju
za osvetom. Tanke usne i ovalna brada isticale su podmuklost i surovu
narav, Isak-beg je bio sušta slika svog oca, dok je njegov brat, Ali-beg,
više podsećao na beznačajnog derana nego na ličnost pred kojom stoji
ratnička slava. Na njegovom bucmastom licu nijedna karakterna crta još
se nije zapažala, osim što su debele usne ukazivale na ješnost i pohlepu
na žensku put. Oba mladića spremala su se da te godine učine pohod
na Kabu.62 Emir otpoče na srpskom jeziku:
— Padišah Amurat — koga alah štiti — želi da otkupi naše ratnike
koji se kod vas nalaze u ropstvu... Nudi vam po četrdeset zlatnika od
glave, pod uslovom da tamnovanje, surovo postupanje ili kakva bolest
nisu ostavili vidnoga traga na robovima.
— I glad, i glad! — dobaci Isak-beg. — Obavešteni smo da kauri,
osim rotkve, nekakve čorbe i pečene repe, robovima drugu hranu ne
daju.
— A bičevima i kamdžijama seku im kožu i skidaju meso s kostiju!
— dodade njegov brat, Ali-beg. Ivan Kosančić baci prezriv pogled na
mladiće, a Miloš Obilić se obrati emiru:
— Vaši poklisari predlagali su nam da izvršimo razmenu robova!
Otkup nisu pominjali...
— Nisu! Istina je... — reče emir. — Ali eto, naš slavni padišah
naknadno se setio da bi nam otkup bolje odgovarao. Tri viteza se
pogledaše.
— A nama bi opet odgovaralo da svoje ljude izvučemo iz ropstva —
odgovori Milan Toplica.
Evrenos se nasmeši:
— Čemu to! — reče. — Gomila zlata više vredi nego vaša želja da
od ništavnih robova stvorite slobodne ljude!
— Mi tako ne mislimo! — zažmire Ivan Kosančić. — Došli smo
ovamo da utvrdimo pogodbu o razmeni robova, a sad nam se potura
nešto drugo!
— Drugo, bolje i korisnije! — dobaci Isak-beg.
— Mladiću — reče Obilić — rano si počeo da pokazuješ zube!
Nismo došli ovamo da se od tebe učimo pameti! Ostavi se svojih
mudrovanja i podmetanja. Sami ćemo proceniti šta je za nas dobro i
korisno... I ne istrčavaj sa svojim primedbama! Ali-beg se zlurado
nasmeja, a emir uputi Isaku nekoliko prekornih reči. Miloš Obilić nastavi:
— Utvrdili smo mesto gde će se razmena robova izvršiti. Naši ljudi
dovešće vaše ratnike, robove koje nisu pojele ni rotkve, ni bolesti, ni
101
pečena repa, a isto tako ni tanka čorba!... Ako ostajete pri prvoj pogodbi,
daćete nam naše robove. Ali najpre želimo da vidimo kako izgledaju...
Možda su rotkve, čorba i pečena repa do kostiju oglodale naše ljude? U
svakom slučaju, mladom begoviću dugujemo zahvalnost što nam je
pokazao kako treba hraniti robove i kako s njima postupati.
— To su prazne reči! — grubo odvrati Evrenos. — Nego, govorite,
jeste li voljni da primite otkup? Želja našeg sultana isto je što i zapovest.
— Ispunjavajte vi želje i zapovesti svoga sultana kako je kod vas
red i kako ste navikli. — reče Miloš Obilić. — One nas ne pogađaju.
Otkup nećemo primiti!
— Tako je! — dobaci Kosančić ustajući.
— Prevareni smo i namamljeni ovamo! — ustade i Toplica. —
Otkup ne prihvatamo, a sad je i razmena u pitanju.
— Bilo pogodbe ili ne bilo, — reče Miloš — nadamo se da ćemo
napustiti Drenopolj bez štete po sebe.
— U to se možete pouzdati. — prihvati emir. — Poklisari su za nas
svetinja. Naš veliki sultan Amurat — koga alah štiti — slavi se
plemenitošću i blagim postupcima. On želi da u svakom pogledu bude
sličan persijskom caru Kiru čiju plemenitost do danas nijedan vladar nije
prevazišao.
— Neka je slava bogu! — ustade i Miloš.
— Ako vam još koji put padne na pamet da s nama pravite ovakve
ili slične pogodbe, znate gde smo, pa nas tražite i ne prizivajte nas
sebi!...
— Žao mi je! — sleže ramenima emir. — Mogli ste ipak biti
popustljiviji. Računam da ćete mi biti gosti danas za ručkom...
— Za nas je to velika čast — odvrati Ivan — ali radije ćemo ručati u
krčmi, gde smo pratioce ostavili. Evrenos se kiselo nasmeši, a Isak-beg
reče Kosančiću:
— Pre nekoliko godina tvoji ratnici zarobili su moga brata, pokojnog
Mustafu.
— Šta? Zar je mladić umro? — iznenadi se Ivan. — Alah neka primi
njegovu dušu! Bio je drzak isto kao i ti!63 Mladi begović steže pesnice i
škrgutnu zubima:
— Pustio si ga uz otkup od svega deset zlatnika. Ta uvreda pada na
celu našu porodicu!
— Dosta je pričanja! Naš razgovor je završen. Poklisari mogu da
odu! — mahnu rukom emir.
Tri viteza se pogledaše i pođoše prema izlazu. U dvorištu im
štitonoše privedoše konje.
Prokopije je goreo od nestrpljenja da dozna ishod razgovora s
emirom Evrenosom. Ratnik nekoliko puta zinu da postavi pitanje, ali,
videvši natmureno lice svoga gospodara, ne usudi se da progovori. I
102
golemi Ljubim, Topličin štitonoša, uzalud je upućivao upitne poglede
svome gospodaru. Samo je Mitar Danguba spokojno sedeo na konju,
kao da ga se ne tiče sudbina ni srpskih ni turskih robova.
Tek u krčmi, za stolom, Obilić se nasmeši i reče štitonošama:
— Nema ništa od razmene robova!... Prevareni smo...
— A zašto, ošugali se dabogda, i Evrenos i svi njegovi! — planu
Prokopije.
— Ćuti! — reče mu Miloš. — Ne kuni, jer šuga može i na tebe da
pređe!
Neće valjda!... — prenu se sebar i prekrsti se. — Iz mojih usta na
leđa naših dušmana i u tuđa nedra! Posle ručka poklisari i njihovi pratioci
pojahaše konje i krenuše putem prema reci Marici. Po želji kneza Lazara
Miloš Obilić je bio vođa poklisara. Vitez se bez oduševljenja prihvatio te
uloge, jer je, još pri polasku iz Kruševca, osećao da će biti besplodna. Za
ovako jalov posao knez je motao odrediti jednog od svojih stotinara.
Običnom ratniku niko ne bi zamerio ako se vrati izigran. A neuspeh u
ovakvom poduhvatu vitezu će se svakako pripisati kao poraz. Milošu
pade na pamet da mu je ovu smicalicu priredio Vuk Branković. Možda je
podmukli vitez smatrao da će Turci pri povratku pobiti srpske poklisare, a
njihove glave, nabijene na kolje, poređati po zidovima grada Drenopolja.
Miloš se nasmeši i odmahnu rukom kao da prekorava sebe što se zanosi
mislima nedostojnim pravog viteza. I njegova dva prijatelja osećala su se
nelagodno. Kosančić se pitao zbog čega je sultan promenio odluku i
umesto razmene robova ponudio otkup. A Toplica je bio uveren da se
iza svega krije podlost, da su namamljeni i da će zacelo na povratku biti
napadnuti. Ali svoj trojici palo je u oči hladno i izveštačeno držanje emira
Evrenosa i njegova popustljivost prema sinu. Jer deran se ponašao kao
da je daleko iznad srpskih vitezova. Na prvom odmorištu tri viteza
otpočeše razgovor, i to u prisustvu štitonoša. Miloš Obilić prvi uze reč:
— Kao što vidite, naše poklisarstvo se neslavno završilo. Zbog čega
je Murat promenio odluku i šta bi bilo da smo prihvatili otkup za robove,
sad o tome ne vredi govoriti. Na poziv emira Evrenosa došli smo u
Drenopolj, a što smo učinili promašaj, nije naša krivica. Odnećemo
knezu Lazaru izveštaj o svom neuspehu. Ako mu se svidi da Turcima za
zlato vrati robove, a naše ljude ostavi u ropstvu, to je njegova stvar. U
tom slučaju poslaće Evrenosu druge poklisare...
— Možda Vuka Brankovića! — dobaci Kosančić.
— Taj bi najbolje odgovarao! — nasmeši se Miloš i nastavi:
— Sad je u pitanju nešto drugo, važnije...
— Nešto, recimo, što se tiče naše kože? — upade Prokopije.
— Baš to! — složi se Miloš. — Čini se da će nas Turci napasti...
— Hoće! — reče Danguba.
— Zacelo. — dodade Prokopije. — Eto, tako reći, nije potrebna
103
bogzna kakva pamet da se dođe do takva saznanja, ili, recimo, da se
uđe u takvu nauku...
Treći štitonoša, Ljubim, odmahnu rukom:
— Dokle idemo kroz tursku zemlju, nemamo se čega bojati.
Turcima su poklisari isto što i svetinja...
— I onda? — upita Prokopije.
— Pa eto to: mirno možemo putovati...
— Ljubim je u pravu! — prihvati Toplica.
— Čuli smo od Evrenosa da se Murat hvali svojom plemenitošću
kao Kir...
— Kakav sad, opet, Kir? — upade Prokopije.
— Persijski car.
— Naopako!... Neće nam valjda i on sesti za vrat!?
— Ne boj se! — nasmeja se Miloš. — Taj je umro pre dve hiljade
godina.
— Ba! — uzviknu sebar. — Osim ako se ne digne iz groba!
— Prekrsti se, čoveče, i pljuni u stranu! — reče Danguba. — Čovek
je umro još pre pamtiveka!
— Što? — prekide ga Prokopije. — Moja pokojna strina, baba Vida
— bog joj dao rajsko naselje iako je bila veštica — tvrdila je da svako
može ustati iz groba, recimo ako je bio za života suviše dobar ili, recimo,
preterano nevaljao i, tako reći, pogan...
— Ostavi svoju pokojnu strinu neka počiva u miru, i ako je moguće,
ućuti! — dobaci mu Ljubim. — Pustimo vitezove, naše gospodare, neka
kažu svoju reč.
— Ići ćemo oprezno. — otpoče Miloš. — Isturićemo tri čoveka
napred...
— I trojicu pozadi... — dodade Ivan.
— Tako je! — složi se Toplica. — Ona trojica iza nas biće važnija.
Neka Turci i svi varvari na svetu poštuju poklisare, neka sultan Murat
sebi pripisuje osobine cara Kira i neka nam Evrenos-bej jemči bezbedno
putovanje, mi ćemo biti uvek spremni da upotrebimo oružje.
— Ima nas ukupno četrdeset tri čoveka — dodade Ivan Kosančić.
— Ako se svaki bude borio kako treba, napadači i njihovi zaštitnici neće
imati čime da se pohvale.
— Neće, bogami! — dobaci Prokopije.
— Dakle, poći ćemo. — reče Miloš. — Uz put treba dobro otvoriti
oči...
— I uši! — dodade Prokopije.
— I uši, seljače! A na bivacima polovina mora biti budna. Ako nam
pođe za rukom da izbegnemo zasedu i prepad, postoji mogućnost da
stignemo do grada Pirota. Tamo nas čeka Relja Krilati sa dvesta
pedeset ratnika.
104
— A kad bi naš glasnik izmakao napred da obavesti Relju... —
otpoče Prokopije. — Ne bi bilo zgoreg da nam pođe u susret. A?
— O, brate! — odmahnu rukom Miloš. — Još nas niko nije napao, a
možda nas neće ni napasti... Šta će reći Relja ako uzalud digne ratnike i
krene ovamo? Vitezi i njihove štitonoše zaćutaše za neko vreme.
— Danguba! — reče Toplica. Strelac ga upitno pogleda.
— Šta kažeš? Treba li poslati glasnika?
— Treba! — odvrati sebar.
— A ti, Ljubime?
— Ne treba!
— Prokopije? Ti si predložio...
— Pa, kako se uzme! I treba i ne treba... Ako treba, neka krene
odmah, ako ne treba... Ovaj... Bojim se da posle ne bude dockan!
— I biće! — doviknu Kosančić. — Poslaćemo glasnika!
— Nemojte se zanositi! — reče Miloš. — Naš glasnik neće stići do
Pirota. Uz put će naleteti na neku grupu turskih ratnika ili na razbojničku
družinu.
— Neka se prokrada kako zna! — dobaci Kosančić. — Ako pogine,
osvetićemo ga.
— Ukoliko mi ne nastradamo pre njega! — reče Toplica.
Među ratnicima izabrali su najsrčanijeg. Glasnik, primivši uputstva,
baci se na konja i odjuri putem kraj reke Marice. Uskoro kretoše i vitezi
sa svojim pratiocima. Išli su ne ubrzavajući hod, kao da im se ne žuri. Uz
put su sreli veliku grupu turskih konjanika, koja ih je sa čuđenjem gledala
dobronamerno nastavljajući put. Bugarski seljaci radili su na poljima i ne
primećujući da putem idu srpski konjanici. U blizini grada Plovdiva vitezi
zađoše u šumu. Od drvoseča seljaka saznadoše da njihovog glasnika
nisu videli da je tuda prošao. Pošto je sumrak počeo da se spušta, vitezi,
udaljivši se od puta, postaviše bivak. Tri ratnika izviđača priključila su se
grupi. Međutim, pristiže i Mitar Danguba sa dvojicom pratilaca.
— Gasite vatre! — reče sebar. — Na pet strelometa iza nas
zagustilo je od turskih konjanika.
— Možda ne idu na nas? — primeti Miloš.
— Na to se ne bih smeo zakleti. Videli smo i njihove izviđače.
— Ko ih je video? — upita Toplica.
— Stevan Ćurka... Evo ga, pa neka kaže. Dangubin strelac, tanak
kao pritka, izduži vrat i zamuckujući progovori:
— Video sam ih... i tu nema ništa da se doda!
— Gde su?
Ratnik ga pogleda s izrazom na licu kao da se čudi što mu se
postavlja novo pitanje:
— Na pet strelometa iza nas!
— Koliko ih ima?
105
— Dvojica!
— Ja sam video trojicu! — dobaci drugi pratilac, Sibin zvani
Veverica, ratnik omalen, prćava nosa i isturenih zuba.
— Dobro su ih videli i Danguba i Stevan Ćurka.
— Odbijte! — odgurnu ih Danguba laktovima.
— Uveren sam da ne znate ni koliko prstiju imate na jednoj ruci!
Video sam pet izviđača. Išli su rastureni... A za njima odred od najmanje
trista turskih ratnika.
— Zlo! — reče Kosančić.
— Neće nas napasti dok smo u njihovoj zemlji — reče Ljubim.
— Kako ti to sve lepo i kao ružičastom bojom naslikano vidiš! Šteta
je što nisi živeo u doba maričke bitke! Možda bi i u tome video dobru
sreću! — dobaci Prokopije.
Golemi Ljubim ga odmeri pogledom:
— Brbljaš! — reče. — Ja sam tada i te kako bio živ!
— Čudnovato! — izbekelji se sebar. — To se nije primećivalo!
Međutim, vatre su bile pogašene. Na dati znak ratnici pojahaše
konje.
— Moramo napustiti put — reče Obilić. — Vrdakaćemo kroz šumu.
— Noćas ćemo zametnuti tragove, a sutrašnji dan provešćemo u
nekoj jaruzi.
Povorka konjanika lagano krete kroz šumu. Pet dana je prošlo od
polaska iz Drenopolja, a poklisarima se činilo da ni polovinu puta nisu
prešli. Udaljivši se od glavnog puta, prolazili su kroz šume, obilazili
močvare i, zamećući tragove, probijali se kroz jaruge i vododerine. Tako
su izgubili račun gde se nalaze. Međutim, šestoga dana naiđoše na
izvorište nekog većeg potoka i od seljaka doznadoše da je to reka
Iskar.64 Dohvativši se padina planine Balkana, srpski ratnici najposle
izbiše na prometan put. Granica između Srbije i Bugarske nije bila
daleko.
— Sad bi se mogao pojaviti Relja Krilati sa svojim ratnicima! — reče
Miloš.
— Ako je naš glasnik stigao do njega — dodade Ivan.
— Stigao je! Sasvim je pouzdano da je stigao! — ubedljivo reče
štitonoša Ljubim. — U toku današnjeg dana srešćemo se s Reljinim
ratnicima i onda možemo bezbrižno nastaviti put, Milan Toplica ga
pogleda i osmehnu se:
— Zaista je šteta što nisi živeo u doba maričke bitke! Možda bi tvoja
želja i dobra namera okrenule stvar u korist kralja Vukašina... Još pola
dana hoda deli nas od srpske zemlje. Pred podne treba da budemo blizu
Pirota. Turske ratnike odavno smo izgubili iz vida, a čini se i oni nas, jer
smo pravili velike zaobilaske. Postoji mogućnost da promaknemo...
— Ne postoji! Nećemo se izvući!... — dobaci Miloš Obilić. — Naši
106
gonioci imali su vremena da isprednjače. Preprečiće nam put i napasti
nas na mestu koje im najbolje odgovara.
— Možda su se vratili! — dobaci Ljubim.
— U to se ne uzdaj, prijatelju!... Kad turski ratnici počnu gonjenje,
ne prestaju bez velike pogibije.
— Kao vuci! — reče Prokopije.
— Tako je! Kao vuci!... Pred nama je najopasniji deo puta. Stajali su
zaklonjeni gustim šumarkom, čekajući da se tri izviđača vrate. Međutim,
vreme je prolazilo, a ratnika nije bilo. Mitar Danguba se obrati vitezima:
— Naša tri čoveka se ne vraćaju! Trebalo bi videti zbog čega...
— Slušajte! Približavaju se!... — doviknu Prokopije.
Topot konjskih kopita sve jasnije se čuo.
— Eto!... Mislio sam da je tako! — uzviknu Danguba. Tri konja bez
jahača pojaviše se iza okuke na putu.
— Pobili su izviđače! — viknu Ljubim. — Pogledajte!... Ovo sedlo je
iskrvavljeno...
Tri konja već su zašla među ratnike. Međutim, iza okuke se pojavi
grupa od pet Turaka.
— Poklisari! Poklisari! — stadoše vikati.
— Priđite! — doviknu im Obilić pa, obrativši se Dangubi, dodade;
— Strele na tetive!
Turski ratnici se približiše na trideset koraka. Jedan se razvika:
— Poklisari smo!... Hoćemo da pregovaramo!
— Ko si ti i u čije ime govoriš? — upita Toplica.
— Pripadam martolozima... Govorim u ime četiri delije koje se
nalaze na dva strelometa odavde. Oni vode sa sobom trista odabranih
ratnika, sarahora. Sve će vas pobiti ako ne udovoljite njihovoj želji!
— A šta žele četiri delije? — upita Ivan Kosančić.
— Traže da im se predadu glave srpskih vojvoda: Miloša Obilića,
Milana Toplice i Ivana Kosančića. Ostali ratnici mogu nesmetano da
nastave put... Vašeg glasnika smo dobili u ruke i umorili ga na mukama.
Od njega smo doznali da ste tražili pomoć... Pomoć vam neće stići!
— Ubili ste nam i tri izviđača! — dobaci Toplica.
— Tako je... I pobićemo sve vas ako nam se ne predadu glave
trojice vitezova.
Miloš Obilić odgovori:
— Ako je reč o pravim delijama, kao što tvrdite, a čini mi se da
nije... — vitez zastade, jer tihi glas Mitra Dangube dopre do njegovih
ušiju:
— Prokopije i Veverica prvog sleva... Ljubim i Ćurka drugog...
— ... a čini mi se da nije, kao što rekoh, — nastavi Miloš — jer da
jeste, sami bi došli po ono što traže... Tako je Miloš, govoreći vrlo
glasno, sprečio da turski poklisari čuju Mitra Dangubu. A kad je završio,
107
svaki strelac je imao određenu metu.
— Međutim, vi ste ubili četiri naša čoveka, — nastavi vitez mirno —
a mi se iz vaše zemlje vraćamo kao poklisari. Zbog toga ste razbojnici i
vi i oni koji vas šalju. Miloš dobaci Dangubi brz pogled. Deset tetiva
prasnuše u isti mah. Konji turskih poklisara se propeše i nataše da beže
prema turskom bivaku ostavljajući za sobom razbacana tela svojih
jahača.
— Za mnom! — viknu Miloš Obilić i potera Ždralina ulevo od puta.
Preskačući žbunove, konji su grabili napred. Kao da su i oni
predosećali opasnost, i bez ostruga leteli su preko polja ostavljajući za
sobom sve prepreke. Jahači ubledelih lica, svesni da im u ovom bekstvu
leži jedina nada u spasenje, bacali su brze poglede prema šumi na
desnoj strani. U svesti svakog buktala je želja da što pre promakne
pored turskog bivaka i dohvati se ravnog puta. Kad stigoše u visinu
neprijateljskog bivaka, iz šume se začu graja.
— Konji bez jahača stigli su! — uzviknu Danguba.
— Sad napred! — kao odjek dodade Miloš.
— Sad ili nikad! — začu se jedan prodoran glas iz gomile.
Izduženih vratova i raširenih nozdrva, konji ubrzaše trk. Kao da ne
dodiruju zemlju promicali su pored šume, iz koje se više ništa nije čulo.
Ratnici polegoše po konjskim vratovima očekujući svakog trenutka kišu
strela ili navalu Turaka zdesna. Bežeći po kratkom luku, najposle izbiše
na put. Neprijatelja nigde nije bilo. Na blagoj uzbrdici put je vijugao i
gubio se u narednoj udaljenoj šumi. Srpskim ratnicima činilo se da su
najveću opasnost izbegli. Mimoišli su turske ratnike i sad je spasenje
zavisilo od brzine njihovih konja. Nisko iznad puta, na tihom vremenu
lebdela je prašina sitna kao prosejana na najčešće sito. Tri viteza i
njihovi pratioci namah shvatiše da je tuda nedavno protutnjala grupa
konjanika. Milan Toplica prvi zateže uzde svome konju:
— Stanite! — doviknu. — Turski ratnici podelili su se u dve grupe.
Prva grupa je u šumi ispred nas, a druga za nama. Hoće da nas
napadnu s dve strane.
— Jasno kao sunce nebesko! — uzviknu Prokopije.
— Skrećite s puta! — dobaci Obilić. Konji nanovo pojuriše preko
livada.
— Pogledajte! — viknu Kosančić. — Toplica je u pravu...
Iz šume ispred njih povrveše turski konjanici. Bilo ih je više od
stotine. Šibajući konje i vičući iz sveg glasa, skretoše s puta i potekoše
za beguncima. Srpski ratnici neko vreme su jurili preko čiste livade koja
se prostirala kao pojas između gustih čestara divljega bagrema u
bukovih šumarica. Onda naleteše na bokore žbunova i nekakvu divlju
lozu koja se vukla po močvarnom tlu. Livada se završavala ispred
šipražja, leske i paprati.
108
— Stojte! — viknu Miloš Obilić i diže ruku. — Ovde ćemo prihvatiti
borbu. Dvadeset strelaca desno u šibljak, ostali za mnom. Pritajićemo se
u šumarku levo. Ratnici, naviknuti na nagle preokrete i brzo snalaženje,
začas nestadoše s ivice livade. Turski konjanici, rešeni da stignu i unište
begunce koji su im nekoliko puta izmicali, jurili su pomamnom brzinom.
Za deset konjskih dužina isprednjačio je jedan od starešina. Jahao je
golemog mrkova. Odelo od životinjskih koža, s dlakom okrenutom
upolje, presijavalo se na prepodnevnom suncu. Na šubari od vučje kože
povijala su se dva orlova krila. Bahati Turčin vitlao je u desnici topuz
šestoper.
— Delija! — reče Danguba. — Zemlja se trese pod njim! Ovo će mu
biti poslednji pohod... Momci, došlo je vreme da pokažete da se niste
uzalud hvalili godinu dana. Hoću da vidim dobro gađanje iz samostrela i
hitro zatezanje tetive... Brzinu i tačnost pogađanja! Koga vidim da kasni,
glavu ću mu razlupati samostrelom! Deliju uzimam na sebe. Ratnici su
sjahali i sklonili konje iza sebe u čestar. Premorene životinje brektale su i
ječale od umora. Kad turski ratnici uleteše u klin gde se livada
završavala, u mestu zaustaviše konje. Uvereni da su begunci zašli u
čestar i u paničnom strahu otpočeli su da se probijaju, zažagoriše i
većina ih sjaha.
— A sad, da vidimo čija majka crnu vunu prede!65 — reče Stevan
Ćurka.
— I kome se sreća osmehuje! — dodade Sibin Veverica. Prasak
tetive i uzvik smrtno pogođenog čoveka stopiše se u jedinstven krik.
Delija ispusti topuz, zamahnu rukama kao davljenik i pade s konja.
Sarahori, uvereni da su srpski poklisari nastavili da beže kroz čestar,
stajali su zapanjeni. Zujanje strela i tupi udarci za trenutak ih nagnaše da
shvate u kakvom se stanju nalaze. Tučeni iz blizine, mnogi popadaše
pre nego što se setiše da se late oružja. Vika i zapomaganje odjekivali
su dubravom. Jedan konj, ranjen strelom ispod grla, prope se nekoliko
puta i hropćući kao zver jurnu u čestar, pravo u gomilu srpskih strelaca.
Životinja razmrska kopitom glavu jednom ratniku kraj Dangube, napravi
još dva skoka i pade porebarke. Srpski strelci se pokolebaše. Međutim,
turski konjanici, pribravši se od iznenadnog straha, potrgoše lukove i
osuše strelama po čestaru. Sve se događalo mahnitom brzinom. Preko
četrdeset turskih ratnika bilo je pobijeno. Ostali, besni što su uleteli u
zasedu, vičući iz sveg glasa, nateraše konje u čestar.
— Natrag! Dublje u šibljak! — viknu Danguba svojima.
— Dosad je bilo veselje! Sad počinje igranka! Gledajte! — viknu
Stevan Ćurka.
Na ivici šumarka pojaviše se konjanici. Vitlajući mačevima i
izvikujući borbene pokliče, srpski ratnici jurili su u redu. Zaklanjajući se
malim okruglim štitovima, išli su u borbu ne obazirući se što ih je triput
109
manje nego protivnika. U sredini je bio Miloš Obilić, a desno i levo od
njega Toplica i Kosančić. Ždralin, osetivši opuštene vođice i oštre
mamuze na trbuhu, leteo je kao lastavica dok ne upade u gomilu Turaka.
Kosančić i Toplica dopadoše gotovo u isti mah, a za njima i ostali ratnici.
Turski konjanici, videći pred sobom grupu od svega dvadeset
boraca, potrgoše sablje i topuze i zbiše se u gomilu. Ali kad munjeviti
udarci trojice vitezova počeše padati, među njima nastade kolebanje.
Miloš Obilić zaredi po turskim ratnicima. Dok se okrete nekoliko puta,
šestoricu sravni sa zemljom. Milan Toplica i Ivan Kosančić, kao da su
odavno priželjkivali ovakvu priliku, jurišali su na protivnike svom
žestinom. Njihovi brzi udarci, gotovo uvek smrtonosni, padali su na
nezaštićena mesta turskih konjanika. Štitonoše i ostali borci, znajući da
im u hrabrosti i brzim potezima leži spasenje, kao osice su napadali u
želji da što pre okončaju bitku. Međutim, strele su opet počele da doleću
iz čestara. Tako su se turski napadači našli pritešnjeni između mačeva
srpskih boraca i strela, koje su ih s neverovatnom tačnošću pogađale.
Od stotine konjanika svega je trojici pošlo za rukom da se izvuku iz
borbe i dadu se u mahnito bekstvo. Od srpskih ratnika niko ih ne pogna,
jer svima se žurilo da zamaknu u čestar i nastave bežanje. Mada su
grupu gonilaca za trećinu smanjili, bili su još uvek u velikoj opasnosti.
Mitar Danguba stavi nož pod grlo jednom ranjeniku. Ivan Kosančić
doznade šta je hteo:
— Mi smo sarahori... — prostenja ratnik.
— Mladi begović Isak, sin Evrenos-beja najmio nas je da vas
pobijemo... Jednoga deliju ubili ste strelama! — škrgutnu zubima Turčin
pa, valjda zaboravivši da mu je nož pod grlom, prkosno nastavi:
— Još tri delije idu za vama, a uz njih preko dve stotine konjanika...
Nećete im pobeći!
Mitar Danguba ga udari drškom od noža po slepoočnici i baci se na
konja. Srpski ratnici zađoše u čestar.
— Sedam boraca smo izgubili — reče Miloš Obilić. — Ako
prihvatimo drugu borbu na nepodesnom mestu, nećemo se izvući...
— Treba izbeći borbu, ili bar nepodesno mesto! S božjom pomoću
dohvatićemo se granice — dodade Kosančić.
— Konje ćemo satreti kroz ovaj gustiš. — primeti Toplica. — Na
prvoj čistini moramo ih pustiti da se odmore... Išli su po jedan u povorci.
Šibovi šipka isprepleteni s tankim stablima gloga i leske cepali su kožu
na nogama i trbusima konja i derali odelo ratnika. Kupinova loza i paprat,
šireći se u beskraj, vrzle su se oko nogu ljudi i životinja. Konji, inače
premoreni, vidno su gubili snagu. Hripajući i brekćući, s teškom mukom
su se kretali. Trzajući uzde i mašući glavom, uzalud su pokušavali da na
sebe skrenu pažnju gospodara. Poslednji obrok ječma odavno su pojeli,
a ispred sebe ni stručak trave nisu nalazili. Sunce je povisoko odskočilo
110
kad mala povorka ljudi i konja, premorenih do malaksalosti, izbi na
čistinu. Livada pokrivena prezrelom travom i usamljenim žbunovima
spuštala se u blagom nagibu prema zapadu. U daljini, kao zelena traka,
krivudao je vrbak, a iza njega, na uzvišici, videle su se kolibe.
— Reka i naselje! — reče Toplica.
— Na konje! — uzviknu Obilić. Povorka krete niz blagu nizbrdicu.
Mala i plitka reka krivudala je između usečenih obala pokrivenih
kvrgavim stablima vrba. Iza vrbaka počinjale su njive. Nekoliko seljaka,
naglo prekinuvši rad, bacali su prestrašene poglede na ratnike, spremni
da se razbegnu kud koji. Prijateljsko mahanje ruku vitezova shvatiše kao
pretnju i, ne odajući glasa od sebe, nagoše u bekstvo prema naselju. Na
njivi ostade samo jedan starac kome nije stalo do bežanja.
— Neka se slavi ime Hristovo! — doviknu mu Miloš.
— Na vjeki vjekov! — odvrati starac ozarena lica, pa pravdajući se
dodade:
— Bog neka se smiluje svakome ko u bekstvu traži spasenje! Ne
rađa svaka majka junaka... Ovi naši boje se Turaka, pa, eto, beže čim
vide ratnika pod oružjem... U naselju vitezi sjahaše. Seljaci, radosni što
ih je opasnost od turskih pljačkaša mimoišla, prihvatiše konje, istrljaše ih
gužvama suve trave i napuniše iz zobnice ječmom. Pred ratnike izneše
ovsenot hleba, sira i pečenih bundeva.
— Dolaze li vam Turci često? — obrati se Miloš seljacima.
— Retko, ali nikad bez zla! — odvrati onaj starac s njive.
— Ovde smo zabačeni, daleko od puta, pa im je nezgodno da
skreću. — dodade drugi seljak.
— Je li daleko granica? — upita Toplica.
— I nije. Ako idete prema zalasku sunca, stići ćete u predvečerje...
Podne je prevalilo. Senke drveća postajale su duže. Plavičasta
izmaglica, obasjana kosim sunčevim zracima, kolala je iznad vrbaka.
Kreketanje žaba, ujednačeno i isprekidano, nagoveštavalo je da će
sutrašnji dan biti sunčan i topao.
Sedeći u hladu ili leškareći na travi, ratnici su se odmarali očekujući
veče.
— Ako krenemo u predvečerje, izbeći ćemo gonioce. — reče
Kosančić.
— I ovako nas ne mogu naći! — dobaci Ljubim. — Dugo smo išli
kroz čestar i zameli tragove.
— Pobegli smo im braćo! Tako mi boga, pobegli smo! — reče
Prokopije. — Uzmite i pogledajte kuda smo sve vrdali i, tako reći,
ševrdali! Neka me Turci živog ogule kao lipu66 ako im nismo pobegli!
Milan Toplica se nasmeja:
— Evo jednog koji viče »hop« pre nego što je skočio!
— Može se skakati i bez »hop«, i, tako reći, vikati »hop« i bez
111
skakanja! — odvrati Milošev štitonoša.
— Može, svakako! — prihvati vitez. — Ali srpska granica još je
daleko, pa bi naš skok bio prevelik, ako i dođe do skakanja! Ratnici su
slušali ovaj razgovor i smešili se, mada su im lica još bila napeta i pogled
usplahiren. Svaki se savlađivao da ne pokaže bojazan i s nestrpljenjem
je očekivao da prođe dan. Ali vreme je sa strahovitom sporošću
prolazilo. Seljaci, shvativši da srpski ratnici beže ispred turske potere,
došaptavali su se bacajući jedan na drugog značajne poglede. Bili su
uvereni da će im begunci navući bedu na vrat. Žene, zadenuvši ruke za
pojas, ubledele i prestrašene, skupljale su decu oko sebe. Najposle
jedan starac, svakako starešina naselja, progovori:
— Vreme bi bilo da pođete!
— Konji su nam još umorni — odvrati Miloš.
— Daćemo vam dve, pa i tri vreće ječma.
— Zar? — dobaci Prokopije.
— I dve torbe sira! — nastavi starac. Miloš izvadi iz bisaga kesu s
pedeset perpera i dobaci je seljaku.
— U pravu si! — reče, i razvika se: — Momci, sedlajte konje!
Polazimo...
Milan Toplica se obrati starcu:
— Nahranili ste nas i naše konje. Zbog toga smo vam zahvalni i ne
tražimo više ništa.
— Ječam i sir... — otpoče starac.
— Ako nas stigne turska potera, izginućemo; a ni granica nije
daleko. Može se desiti da blagovremeno umaknemo... Tako nam ni
ječam ni sir nisu potrebni!
— Bogami, i meni se čini da nam nisu potrebni! — reče Ivan
Kosančić. — Pogledaj!
Dole niz reku vitezi ugledaše nekoliko konjanika kako izlaze iz
vrbaka.
— Išli su onom stranom, uzvodno. Sad se prebacuju na drugu obalu
— dodade Obilić. — Ovde ćemo ih sačekati.
— Konji su nam siti i odmorni — reče Toplica. Dole kraj reke grupa
turskih konjanika naglo se povećavala.
— Gospode! — uzviknu Prokopije. — Ono je cela vojska!
— Seljaci! — viknu Miloš. — Vama ne preti opasnost. Ova grupa
turskih ratnika goni nas...
Seljaci, odavno naviknuti da izmiču ispred nasilnika, bez velike
galame i meteža već su išli prema ivici obližnje šume.
— Ratnici, svi na konje! — nastavi Miloš. — Strelci, samostrele u
ruke i zategnite tetive! Skupo ćemo prodati svoje živote. Ratnici su već
bili na konjima. Navikli na poslušnost bez reči su očekivali dalje
zapovesti svoga vođe. Miloš se obrati Toplici i Kosančiću:
112
— Izazvaćemo delije na megdan. Dva viteza se složiše. Mala grupa
srpskih ratnika pošla je lagano u susret Turcima. Strelci, držeći zapete
samostrele, netremice su upirali poglede u Mitra Dangubu. Obilić,
Toplica i Kosančić su isprednjačili. Kad se približiše turskim ratnicima,
Kosančić diže ruku. Obe grupe protivnika zaustaviše konje. Vitez,
zaokruživši šakama usta, viknu na turskom jeziku:
— Ratnici, znamo da vas je mladi begović Isak najmio i poslao
našim tragom. On traži od vas glave trojice srpskih vitezova: Miloša
Obilića, Milana Toplice i Ivana Kosančića. Evo, tu smo sva trojica...
Među turskim ratnicima nastade žagor. Ivan nastavi:
— Naša mala grupa pratilaca satrla je trećinu vaših ratnika i uništiće
još polovinu od ostatka pre nego što padnemo nas trojica. Zbog toga
predlažem da nam vaše delije izađu na megdan... Ako im sreća bude
naklonjena, pobediće nas, dokopati se naših glava i odneti ih na peškeš
svome gospodaru. U gomili turskih ratnika namah prestade žagor. Sve
oči bile su uprte u Kosančića. Vitez nastavi:
— Ako su s vama prave delije, neće se ustručavati da nam izađu na
megdan... Sva tri para boriće se istovremeno. Tako ostali turski i srpski
ratnici mogu nesmetano da gledaju megdan, a zatim da se raziđu svako
na svoju stranu. Turski ratnici se uskomešaše. Začuše se i uzvici.
Sarahorima se svideo predlog srpskog viteza.
Tri delije izjahaše iz grupe. Bili su to borci čiju su slavu poznali
Anadolija, Velika Armenija, Kipčak i Ðurđijanska. Tatarski bejovi suvim
zlatom ucenili su njihove glave; i do ušiju velikoga hana doprla je slava
njihova oružja. Jedan od njih, baš onaj koga je strela Mitra Dangube
ubila, dva puta je iz ruku sultana Murata primio peškeš u zlatu. Pohlepni
na slavu i žutu paru, krenuli su da smaknu tri srpska viteza, mada su
znali da srljaju u veliku opasnost. Jer imena Obilića, Kosančića i Toplice
nisu bila manje slavna od njihovih. Izazov na megdan delije su morale
prihvatiti, jer je i najmanji znak straha za njih značio gubljenje i stečene
slave i života. Delija pobeđuje ili gine. Međutim, tri srpska viteza znala su
da se ne bore ni za slavu ni za nagradu, nego za život. Tri para
megdandžija otpočeše borbu gotovo u isti mah. Miloš Obilić diže štit
levom rukom a desnom podiže mač. Njegov protivnik takođe istavi štit i
zavitla krivom sabljom. U prvom naletu konji se gotovo očešaše
trbusima, a mač i sablja zveknuše o štitove. Onda otpoče borba
vrtoglavom brzinom. Milošev teški mač kao malj je padao na štit
protivnikov, krzao ga i ulubljivao. Turčinu je leva ruka trnula do ramena
od silovitih udaraca. Kriva sablja, hvatajući udarce koji su padali iskosa,
siktala je kao guja. Delija se žestoko branio. Milošu se činilo da protivnik
oprobava njegovu snagu, jer je napadao samo bodovima. U dva maha
srpski vitez osetio je na svom desnom boku vrh od sablje. Ali oba udarca
odbiše se o oklop. Plahoviti vitez udvostruči brzinu. Neodoljivi naleti,
113
udarci i bodovi zbuniše deliju. Turski i srpski ratnici, otvorenih usta i
raširenih očiju, gledali su borbu dvojice boraca. Znali su da će jedan
pasti smrtno pogođen. Procenjujući njihovu snagu i veštinu, s
grozničavim nestrpljenjem očekivali su kraj. Odjednom, iz stotine grla se
prolomi: — Alah!... Alah!... Kriva sablja munjevito izlete iz ruke delije i
polete uvis. Drugi udarac mača kao grom tresnu o štit. Turčin se nakrivi
u sedlu. Obilić se uspravi na stremenu i izmahnu. Poslednji udarac
proseče medveđu kožu i oklop i gotovo nadvoje raskroji deliju. Sarahori
ostadoše zapanjeni, a Miloš se povuče prema svojim ratnicima. Ivan
Kosančić borio se više veštinom nego snagom. Na njegov štit svaki
udarac je padao iskosa, a vrh mača munjevitim bodovima tražio
nezaštićena mesta protivnika. Njegov delija još u početku borbe počeo je
da krvari. Okrznut po levoj butini i desnoj slabini, Turčin je gubio i snagu i
samopouzdanje. Lukavom srpskom vitezu nije bilo teško da ga dokrajči.
Još dve zasekotine sasvim zbuniše deliju, a treći udarac probi mu
nezaštićeno grlo. Komešanje među turskim ratnicima nije slutilo na
dobro. I Ivan se povuče i zaustavi konja kraj Miloša. Milan Toplica se
borio kao da se poigrava sa svojim protivnikom. Primao je udarce na
mač gotovo se i ne služeći štitom. Ni za trenutak na licu viteza se ne
pokaza napor. Dvoboj Milana Toplice sa trećim turskim delijom trajao je
najduže. Vitez se povlačio ne pokušavajući da zada udarac. Na delijinom
čelu izbiše kapi znoja. Videći da Toplica odstupa, udvostručio je brzinu i
snagu udaraca. Ubrzo srpski vitez vide da Turčin postaje neoprezan.
Dvoboj se nastavljao. Toplica nije zadao još nijedan udarac. Povlačio se
i čekao. Odjednom, kad se niko nije nadao, vitez munjevito odbi
Turčinov udarac. Njegov mač zveknu o sablju i, kao da se odbio od nje,
zari se u grudi turskog megdandžije. Pobedonosni uzvici poklisarskih
pratilaca stopiše se sa mahnitom grajom sarahora. Gomila turskih
ratnika stravično se ustalasa: shvatili su da će ostati bez nagrade.
— Ovo komešanje sluti na juriš! — uzviknu Mitar Danguba, pa,
obraćajući se svojima, dodade:
— Strelce... Strelce gađajte!
Doista, gibanje mase sarahora pretvori se u juriš, bez zapovesti, ali
sloški. Strelci Mitra Dangube osuše po gomili. Iznenada, svi zanemeše.
Starac s njive trčao je mašući rukama i vičući iz sveg glasa. Reči se nisu
razumele, ali njihov značaj nije bio važan. Iza njega, na dva strelometa,
jurila je velika grupa konjanika kao stena koja se kotrlja niz padinu.
— Relja! — uzviknuše vitezi, štitonoše i pratioci, svi u jedan glas.
— Gospode, pomiluj nas i usliši! — dreknu Prokopije. — Neka mi se
glava kao tepsija raspline, a noge u pritke pretvore, ako je ikada neko
nekome u bolji čas pritekao u pomoć! Preneraženi, sarahori okretoše
konje i jurnuše prema vrbaku.
— Stojte! — doviknu Miloš svojima. — Slast pobede pripada Relji
114
Krilatome. Reljini konjanici protutnjaše.
*
Kasnije, jezdeći prema Pirotu, Relja Krilati govorio je vitezima:
— Još pre tri dana očekivao sam vas kod grada Pirota. Jutros sam
krenuo da vam potražim strv ili jav... A znao sam da ne hvatate ševe po
Bugarskoj.
— Kako ševe? Zašto ševe? — utače se Prokopije. — Jesi li znao ili
nisi da su nas turski razbojnici naterali u vršku?67 Ako nisi znao... ovaj...
A šta kažeš za one delije što smo smlatili?... I Mitar Danguba jednoga je,
onog četvrtog... Relja ga pogleda iskosa:
— Smlatili, kažeš?
— Smlatili...
Relja se obrati Milošu:
— Ovoga tvoga ludoga štitonošu da odvedeš prvom kaluđeru da mu
očita goropadnu molitvu!
115
KOSOVO
Oko dvadeset hiljada ratnika kneza Lazara iskupilo se na
prostranom polju kod Kruševca. Sa svih strana čulo se dovikivanje viteza
pred polazak, udaranje konjskih kopita o tvrdu zemlju i zvuci ubojnih
truba. Napred su bili oklopljeni konjanici, iza njih kneževi strelci, pa
beskrajan niz kola natovarenih hranom i oružjem. Na jutarnjem suncu
blistali su se dobro očišćene kacige s belim perjanicama, oklopi i
ljuskasti metalni pokrivači na konjima. Duga koplja sa sjajnim šiljcima,
okrenuta put neba, talasala su se unedogled. Sve je bilo gotovo za
pokret. Na zidu iznad južne kapije grada stajali su poređani trubači,
osam mladića obučena u čakšire pripijene uz noge i plave bluze. Bili su
istog rasta, imali su dugu kosu koja im je padala na vrat i preko ramena.
Sve oči ratnika na Kruševačkom polju bile su uprte u njih, kad u jednom
trenutku digoše fanfare i prodornim zvukom objaviše dolazak kneza.
Knez Lazar se pojavi na zidu i stade na najuzvišenije mesto. Bio je
obučen u dugu haljinu ljubičaste boje. Preko desnog ramena nosio je
prebačenu široku traku od damasta ukrašenu biserima i dragim
kamenjem, a o levom boku visio mu je kajas za mač opervažen zlatom i
prošaran rubinima. U ruci je držao skiptar s dvostrukim krstom, poklon
cara Uroša. Na glavi mu je stajala otvorena kneževska kruna, sva u zlatu
i biserima. Desno od kneza stajao je Vuk Branković, a levo Borovina
Vukašinović, obojica u oklopima i pod šlemovima. Gledajući stasitu i
blistavu priliku na uzvišenom mestu, vitezi i ratnici na polju bili su
očarani. Iz hiljade grla prolomi se poklič: — Živeo naš knez!
— Živeo!... Živeo!... Živeo!... — vrati se odjek iz okolnih šuma i
dubrava.
Knez Lazar desnom rukom podiže skiptar.
— U znaku krsta! — reče.
— U znaku krsta! — ponoviše pratioci oko njega.
— U znaku krsta! — zaori se iz hiljade grla u polju. Knez mahnu
levom rukom. Trubač na visokoj kuli
zasvira pokret. Zastave u polju digoše se, koplja se zatalasaše i
vojska krete prema Kosovu. Južna kapija na gradu bila je širom otvorena
i most preko jarka spušten. Tu, pri izlazu, stajala je četa kneževih
pratilaca. Ratnici su svaki svoga konja držali za vođice očekujući da se
knez pojavi. Braća Musići, Oliverovići, Miloš Obilić, Ivan Kosančić i Milan
Toplica stajali su u hladu i tiho razgovarali. Prema kapiji su išli kneginja
Milica, Olivera, Stefan i Vuk. Za njima dođoše sa svojim pratiocima Vuk
Branković i Borovina Vukašinović.
— Oproštaj pred polazak! — reče knez grleći kneginju. Poljubivši
Oliveru i Vuka, obrati se Stefanu:
— I tebi, sine, zbogom! — reče grleći ga. — Ako se ne vratim s
Kosova, ceo teret poraza pašće na tvoja pleća. Primi ga i nosi radi
spasenja našeg naroda! Olivera zaplaka. Drhtavim glasom knez nastavi:
— Ne zaboravi da si moj sin. Koračaj uspravno i ponosito. Gledaj
svakome pravo u oči i ne poklekni ako te spopadne beda. Jer pravi vitez
treba da umre muški, dignute glave i čista srca. Knezu zablistaše suze u
očima. Seiz mu privede konja. Dok su se vitezi pozdravljali s kneginjom
ljubeći joj ruke, knez, bacivši se u sedlo, doviknu:
— Ostavljam vas pod zaštitom gospoda! On neka bdi nad vama!
Knez Lazar potera konja prema kapiji, vitezi se svrstaše po četiri u red i
kretoše za njim. Zagrlivši svoje najmlađe dete, Oliveru, kneginja Milica
žurno pođe uz stepenice da sa visokog zida baci poslednji pogled za
knezom Lazarom i njegovim vitezima. Mašući belom maramom za
povarkom, kneginja u jednom trenutku vide kako se niz bledo lice
mladoga Stefana slivaju suze.
— Bog neka štiti pravedne! — reče jecajući. Most se na gradu
lagano podizao, velika dvokrilna kapija, okrenuta jugu, zatvori se
škripeći.
*
Srpska vojska utaborila se na prostranom polju od reke Samodreže
do ušća Laba u Sitnicu. Trideset i pet hiljada oklopljenih konjanika i
pešaka sleglo se tu iz svih delova Srbije, Makedonije i Bosne.
Zapovednik Dimitrije Vojinović doveo je vojsku sastavljenu od
Šumadinaca, Podunavaca i Podrinaca. Pod Jug-Bogdanom bili su
Kosovci, Ovčepoljci i Piroćanci, a za Vukom Brankovićem išli su ratnici s
južnog dela Kosova, iz Metohije i oblasti reke Drima. Vlatko Vuković
doveo je Bosance, Humljane i Zećane. Uz njega je pošao na Kosovo
hrvatski vitez Ivan Horvat Paližna sa dobro opremljenom i odabranom
grupom oklopljenih konjanika. Nad svima je bio glavni zapovednik knez
Lazar. On se stavio na čelo ratnika iz moravske Srbije i Toplice. Stefan
Relja Krilati, Ðurađ Stracimirović, koga su sebri nazvali Banović
Strahinja, i Damjan, vojvoda od Stalaća, pripadali su kneževoj grupi kao
glavna udarna snaga. Vuk Branković je govorio da je on sam sa svojim
117
oklopljenim konjanicima u stanju da razbije Turke i da ih nagna u
bekstvo. Ali knez Lazar, ne obazirući se na hvalisanje svoga zeta, odluči
da sazove skup najistaknutijih vitezova, da zajednički donesu odluku o
rasporedu srpske vojske i da izrade plan bitke. Do tada je svaki sukob s
Turcima imao karakter svetog rata. Zbog toga knez predloži da se pre
polaska u bitku svi ratnici pričeste u crkvi Samodreži. Posle toga odlučio
je da se Turcima ostavi da prvi otpočnu bitku. Zbog toga celokupna
srpska vojska treba da se rasporedi duž desne obale Laba kako bi
između sebe i neprijatelja imala reku. Tom prilikom rešeno je da se
desno krilo osloni na reku Sitnicu. Za zapovednika na tom mestu
određen je Dimitrije Vojinović, s konjicom i pešadijom. Njemu su pripali
vitezi Miloš Obilić, Ivan Kosančić, Milan Toplica i Pavle Orlović. Levo
krilo povereno je Vlatku Vukoviću i bosanskim ratnicima koji su godinu
dana ranije potukli Turke kod Vileća i stekli besmrtnu slavu. Kraj njih je
određeno mesto hrvatskim konjanicima pod Ivanom Horvatom. Ispred
tog, levog krila, osim reke Laba, nalazila se kao prepreka prostrana
močvara. Raspored za bitku pravio je knez Lazar. Knez je govorio
razložno, ne povišavajući ton, ali svi vitezi osećali su njegovu čvrstu
odluku koja ne dopušta primedbe.
— Na redu je rezervna vojska. — reče knez. — Osam hiljada
konjanika, odabranih ratnika Vuka Brankovića, ostavićemo iza glavnog
fronta, na južnoj padini planine Grdeč. Osmehnuvši se, knez dodade: —
Tako će se našem slavnom vitezu Brankoviću ispuniti želja da razbije
Turke i nagna ih u bekstvo. Udarna snaga njegovih konjanika je
strahovita. Ako u datom trenutku Brankovićevi konjanici jurnu na turski
bok, zdruzgaće ga, razbiti i uništiti. Knežev pogled za trenutak pređe
preko lica vitezova, ali ni na jednom ne primeti znake ni protesta, ni
odobravanja. — Uveren sam — nastavi knez — da će u toku bitke
najveći okršaj biti u središnom delu naše i turske vojske. Taj deo
borbenog reda uzimam na sebe. Želim da oko mene budu moji sestrići
braća Musići, Stefan i Lazar, Jug-Bogdan sa svojim sinovima, braća
Oliverovići, Krajimir i Damjan, i Borovina Vukašinović. U utorak, 15. juna,
pred izlazak sunca, srpski ratnici počeli su da se pričešćuju. U redu i
tišini vitezi su ostavljali oružje, šlemove i kacige u porti, jedan za drugim
ulazili u crkvu i primali pričest od patrijarha Jefrema i četiri mitropolita, a
potom odlazili svaki u svoju grupu. Vođe su se stavljale na čelo odreda i
vodile ih na mesto koje im je po planu bilo određeno. Braća Musići i
Oliverovići, iako su se pričestili među prvima, ostali su u crkvenoj porti,
pošto su izdali naređenja stotinarima kuda će da povedu ratnike. Vitezi
su hteli da se oproste s prijateljima Obilićem, Kosančićem i Toplicom.
Kad tri viteza izađoše iz crkve, Lazar Musić, grleći ih, reče: Sedam viteza
kneza Lazara ovoga puta biće razdvojeni. Trojica idu na desno krilo, a
četvorica u sredinu. Žao mi je što se nećemo boriti naporedo. Ali nadam
118
se da ćemo imati prilike da se sretnemo u bici ili posle bitke...
— Ili na onom svetu! — nasmeja se Miloš Obilić.
— Spremni smo i za susret takve vrste! — dodade Krajimir.
Međutim, iz crkve izađe Jug-Bogdan. Za njim su išli njegovi sinovi,
devet viteza, svi nalik jedan na drugog. S oklopima i šlemovima s
vizirom, mladi ratnici podsećali su na drevne vitezove krstaše. Iz crkve
prvi izađe najmlađi brat, Boško Jugović. Otac je među devetoricom njega
izabrao, blagoslovio ga i predao mu veliki barjak krstaš. Stotinar Tešan,
zapovednik strelaca Jug-Bogdanovih, privede mu konja. Mladić se baci u
sedlo i prihvati barjak krstaš koji je stajao poboden u porti. Njegova
braća, pojahavši konje, kretoše prema izlazu, gde su ih na prostranom
polju čekali postrojeni konjanici. Jug-Bogdan, mahnuvši im rukom da
krenu, vrati se u crkvu da se umeša među viteze, pratioce kneza Lazara.
Miloš Obilić, Ivai Kosančić i Milan Toplica jezdili su lagano prema reci
Samodreži. Na obali zastadoše i mašući rukama još jednom pozdraviše
svoja četiri prijatelja, Musiće i Oliveroviće, koji su kasom zamicali iza
jedne okuke na putu. Odjednom, tri viteza se prenuše. Na drugoj obali
stajala je devojka. U levoj ruci držala je kitu crvenih božura, a u desnoj
crvenu maramu. Nekoliko trenutaka vitezi su stajali kao očarani.
— Tako vam boga, pogledajte lepoticu! San ili snoviđenje! — reče
Miloš Obilić.
— Anđeo gospodnji! — dodade Ivan Kosančić. Milan Toplica potera
konja na reku i pređe na drugu obalu. Obilić i Kosančić kretoše za njim.
Sunce je izašlo i za dužinu koplja bilo iznad vidika. Jutarnja izmaglica
lebdela je samo između vrba i topola duž rečnog korita. Na mestima gde
konjska kopita nisu sabila u zemlju travu i poljske cvetove blistale su se
kapi rose očekujući da ih topli sunčevi zraci ispiju. Lepa devojka stajala
je u hladu jedne granate topole. Imala je dugu smeđu kosu zavijenu u
dve pletenice koje su joj padale niz grudi. Oko ružičastih usana lebdeo
joj je blag osmeh, a iz krupnih očiju izbijala plemenitost.
— Videla sam vas u porti — reče smešeći se. Na licu joj izbi
rumenilo. — Kad ste pošli na ovu stranu, potrčala sam i prekim putem
stigla. Evo me... Ko si ti? — upita Milan Toplica.
— Devojka sa Kosova! Kuća mi je u Prugovcu, s ove strane Laba...
Došla sam da se zahvalim...
— Kome? — upita vitez.
— Tebi! Pre tri godine spasao si mi brata, oteo ga iz turskog ropstva
i doveo u grad Koprijan. Od tada nekoliko puta sam te videla s braćom
Oliverovićima, ali se nisam usudila da ti priđem.
Devojka zastade i, zbunjena, prelete pogledom preko tri viteza.
Milujući nežno latice božura, za trenutak se zagleda u daljinu odakle su
dopirali zvuci truba.
— A tvoj brat?... Je li pošao u bitku? — upita Miloš Obilić.
119
— Jeste. Boriće se uz Damjana Oliverovića. Kosovci iz ovog kraja
dobri su ratnici. Oni pripadaju sinovima despota Olivera. Devojka, kao da
se pribira, zastade. Najposle se odluči i priđe Milanu Toplici:
— Junače, uz moju beskrajnu zahvalnost, sad, kad polaziš u boj,
primi ovu kitu crvenih božura i svilenu maramu... Neka te sreća prati u
današnjem okršaju! Vitez, gledajući u njene pitome oči, prihvati cveće i
maramu. Onda skide prsten s malog prsta svoje leve ruke i pruži ga
devojci.
— Evo poklona i s moje strane! — reče. — Nosi ovaj prsten i moli
se bogu da živ iz bitke izađem... Onda, onda ću ti podariti svoje srce,
najskupoceniji dar koji je gospod smrtnima dodelio!... Devojka, držeći
prsten, zagleda se u krupni rubin koji je svetlucao.
— Dragi kamen crvene boje! — tiho reče.
— Kao i tvoji božuri! — dobaci Ivan Kosančić smešeći se.
— Krv ili radost! — dodade Miloš Obilić i obode konja. Ivan
Kosančić mahnu rukom devojci i poteče za njim. Treći vitez, Milan
Toplica, vezujući svilenu maramu oko vrata, reče:
— Neka bi gospod dao da crveni božuri i rubin na prstenu budu na
radost i tebi i meni!... Čekaj me! Naći ću te posle boja... Vitez obode
konja i u najvećem trku stiže svoja dva prijatelja.
— Nisi je pitao kako se zove? — osehnu se Ivan Kosančić.
— Nisam! — sleže ramenima vitez.
— Čemu to? — reče Miloš Obilić. — Zar nije rekla da je devojka sa
Kosova?
Kosovka devojka!...
*
Bitku su otpočeli turski strelci na levom krilu. Zahvaljujući okolnosti
što je Lab tu plići i mestimično gazan, Muratovi ratnici, potiskujući srpsku
pešadiju, lako se i u redu prebaciše na desnu obalu. Ali pešaci Dimitrija
Vojinovića na dati znak razmakoše se desno i levo i pred turskim
strelcima stvori se kao gvozdeni bedem zbijena srpska konjica. Na levoj
strani Jug-Bogdan mahnu buzdovanom. Vika se razleže i konjska kopita
zatutnjaše po tvrdoj zemlji. Obilić, Kosančić i Toplica gotovo u isti mah
izdadoše naređenja svojima i strahovita seča otpoče. Preneraženi turski
pešaci, pobacavši lukove, okretoše leđa i kao poplašeno krdo udariše
natrag na reku. Mnogi izgiboše pre nego što stigoše do obale. Oni koji
pretrčaše na drugu stranu, naleteše na svoju konjicu. Silovite paše iz
Azije, ne hajući što ispred sebe imaju svoju pešadiju, gonile su konje na
120
strelce, obarale ih i gazile dok se ne sukobiše sa srpskom konjicom. U
žestokom naletu jednih i drugih konji se sudariše, mnogi poklekoše na
prednje noge ili posrnuše u stranu, izmešaše se i zbiše u neprobojnu
gomilu. Sad tek otpoče pravi boj. Srpski ratnici naviknuti na pojedinačne
borbe, zadavali su kopljem, mačem ili ubojnom sekirom brze udarce,
gotovo uvek smrtonosne. Trupovi ljudski i konjski padali su jedni na
druge, mešali se s polomljenim štitovima, mačevima, kopljima i
zdruzganim šlemovima. Vika, zapomaganje, jauci i neljudski krikovi,
izmešani sa vriskom ranjenih i prestrašenih konja, stapali su se i stvarali
opštu pometnju i haos. Turske konjanike, mlaćene spreda i potiskivane
ostrag od svojih, spopade užas. Miloš Obilić, Ivan Kosančić i Milan
Toplica borili su se zakačivši vođice za obličje sedla. Njihovi krupni konji
krčili su prolaz gazeći preko leševa, ranjenika i konjskih trupina. Za njima
su kao bujica nadirali Šumadinci, Podunavci i Podrinci. Dimitrije
Vojinović, zapovednik na tom delu, zasukavši rukav na desnoj ruci, vitlao
je golemim krstatim mačem i tukao se kao prost ratnik. Jug-Bogdan i
njegovi sinovi, vodeći svoje ratnike, kao klin su se zabili u desni bok
turski. Boško Jugović sa krstašem barjakom prodirao je prvi. Oko njega,
štiteći mu bokove, borili su se najodabraniji ratnici s reke Toplice i od
grada Pirota. Odjednom, u dubini turskog fronta zaori se strahovita vika.
Na nekoliko stotina metara u pozadini podiže se golemi krstaš barjak, za
njim drugi i treći, i, nošeni iznad glava ljudskih i konjskih, stadoše zadirati
u mase turskih ratnika.
— Relja Krilati! — viknu Miloš Obilić i ostrugama oštro zapara trbuh
Ždralinu.
— Relja! — kao u odjek doviknu Ivan Kosančić i u naletu mačem
prereza grlo jednom golemom ratniku. Drugoga zakači topuzom, a na
trećeg nalete konjem, potisnu ga u stranu i topuzom izbaci iz sedla.
Pojava strašnoga viteza udvostruči mu snagu. Od najranije mladosti za
Ivana je Relja bio uzor pravog ratnika. On je žudeo da u svemu dostigne
svoga sizerena, a potajno sanjao i da ga nadmaši. Bio je uveren da mu
sudbina ovoga puta, bolje nego ikad, pruža priliku. Kosančić s osmehom
na licu primeti da je i njegove pratioce obuzela ista želja, da zbog toga
njihovi udarci postaju brži i žešći i da ih kao bujica nosi borbeni zanos.
Iza prvoga reda boraca pristajao je Mitar Danguba sa svojim ljudima.
Strelac je, kao na svečanosti, između ratnika odapinjao samostrel.
Ovoga puta, uveren da mu nijedna strela neće otići uzalud, birao je
najistaknutije turske ratnike. Njegovi strelci trudili su se da ne zaostanu
za svojim vođom. Stasiti vitez Milan Toplica sejao je udarce mačem i
topuzom. Po smirenom osmehu na licu činilo se da vitezu borbena
vreva, jauci i zveket oružja pričinjavaju zadovoljstvo. Nikakva strahota,
čak ni sama smrt, nije mogla da naruši njegov mir. Opravdanje i ove i
svih bitaka koje je ranije vodio video je kroz lik devojke sa Kosova iznad
121
uskomešane mase ratnika. Novi smisao nametnuo se da ublaži strahotu
velikog krvoprolića i doda žaru borbe za otadžbinu plamen ljubavi. O
sedlu viteza visio je buket crvenih božura. Pri svakom pokretu latice su
se otkidale i stapale se sa krvlju pod konjskim kopitama. Milanov
štitonoša, gorostasni Ljubim, navikao da se tuče dvoreznom sekirom,
treskao je po glavama ljudskim i konjskim kao da je rešio da sam okonča
bitku. Miloš Obilić borio se golemim mačem i zaklanjao okruglim štitom.
Pod njegovim teškim udarcima padali su ljudi i konji. Poprskan krvlju,
Ždralin se propinjao udarajući prednjim nogama. Užasnuti turski ratnici
uzalud su pokušavali da izbegnu borbeni bes konja i junaka. A Miloš je
zadavao udarce kao da je u njih uložio svu godinama prikupljanu snagu.
Od pada Nikole Altomanovića jedina njegova misao bili su Turci.
Strahote akindžijskih pohoda probudile su u njemu potmuli gnev koji je
godinama tinjao. Mržnja bi buknula i na sam pomen turskoga imena i
pretvarala se u pomamni borbeni žar. Zato je vitez priželjkivao presudan
sukob, a kad mu se pružila prilika, prionuo je na ostvarenje jedne od dve
svoje želje: pobediti ili umreti. Sada su pod njegovim udarcima padali
prosti ratnici, stotinari, čauši i kapetani. Činilo se da je vitezu svejedno
na čiju će se čalmu spustiti i čije će grudi probiti njegov mač. Pod
Obilićevim mačem padoše mnoge megdandžije i proslavljeni borci,
među njima i strašni Deli-Urum-beg, zapovednik sultanovih delija.
Ozbiljan i zanesen borbom, Miloš je ćutao. Njegov štitonoša Prokopije
propraćao je svaki dobar udarac, svoj ili svoga gospodara, oduševljenim
poklicima. Njegova vika i mlataranje mačem isprva zbuniše turske
ratnike. Jer jedan pored drugog jahali su na pomamnim konjima ćutljivi
Miloš kao nema, ali pouzdana smrt, i njegov štitonoša, razjaren i
poprskan krvlju po licu. Relja Krilati borio se u središnom delu fronta,
desno od kneza Lazara. Videći kako ratnici Dimitrija Vojinovića i Jug-
Bogdana na desnom srpskom krilu prodiru, vitez okrete svoje
Novopazarce i svom žestinom udari u turski bok. U silnom naletu Relja
Krilati stvori pometnju među Turcima. Njegovi ratnici, naviknuti da u
stopu idu za gospodarem, tiskajući se i smetajući jedan drugom razviše
se u širok front i kao vođeni jednom voljom navališe da lome turske
redove. Međutim, Miloš Obilić, Ivan Kosančić i Milan Toplica, sad već
izmešani sa sinovima Jug-Bogdana, dopadoše do Novopazaraca,
spojiše se s njima i stadoše ispred sebe na širokom frontu potiskivati
Turke. Zapovednici Jakub čelebija, Saridže-paša i Ajna-beg, skrivajući
se iza svojih najhrabrijih ratnika, povlačili su se prema Muratovom šatoru
na Gazimestanu. Tursko levo krilo bilo je razbijeno i poraženo. Pometnja
obuze turske ratnike. Ustalasana masa tiskala se i gibala dok najzad ne
pršte na sve strane tražeći spasenje u bekstvu. Prvi uzvik toga dana
prelete preko usana Miloša Obilića:
— Seci!
122
Ždralin se prope i kao pomaman jurnu u preplašenu gomilu Turaka.
Milošev mač kao grom se spuštao na glave, vratove i leđa. Prateći ga u
stopu, Ivan Kosančić zadavao je brze bodove, ostavljajući za sobom
probodene neprijatelje pre nego što bi stigli da kriknu i padnu s konja.
Milan Toplica još uvek s osmehom na usnama, nadirao je desno od
Miloša kao da ne mari mnogo za ono što se dešava. Pobednička
razdraganost obuzela je srpske ratnike. S novom snagom, prateći
udarce pokličima, nadirali su prema turskom taboru na Gazimestanu.
Čim je desno srpsko krilo počelo da potiskuje Turke, u bitku je ušla i
središna vojska pod knezom Lazarom. Braća Musići i Oliverovići
nagnaše konje na Lab i pređoše na levu obalu. Njihovi oklopljeni
konjanici u masi nagrnuše za njima, prebaciše se preko reke i, gotovo ne
kvareći ubojni red, svaki zauze svoje mesto. Knez Lazar, okružen
gardom najodabranijih ratnika Moravaca, dade znak trubaču da svira
juriš. Truba pisnu. Zemlja zatutnja pod konjskim kopitima. Hiljade srpskih
oklopljenih konjanika, ne obazirući se na strele koje su turski pešaci
odapinjali na njih, jurnuše u zbijenom redu. Konji, osetivši pod nogama
ravno tlo i blisku bitku, naleteše na turske strelce, pregaziše ih i kao
ogroman morski talas svom težinom grunuše u čelo turske konjice. U
prvi mah borilo se frontalno. Ta je okolnost nagnala i jedne i druge da se
tuku u pojedinačnim megdanima. Mač Krajimira Oliverovića munjevito je
pronalazio nezaštićena mesta protivnika koji mu se isprečiše na putu.
Stefan Musić borio se desno od njega, a levo Pavle Orlović, knežev
barjaktar. Iza njih su nadirali Damjan Oliverović i Lazar Musić.
Gorostasna figura kneževa na silovitom mrkovu s ukrašenim sedlom i
skupocenom ašom pade u oči turskim konjanicima. I začas se razvi
strahovita bitka oko kneza. Ali Musići i Oliverovići, oborivši nekoliko
najsmelijih napadača, isprednjačiše i sa svojim konjanicima napraviše
neprobojan red. Uprkos tome, jedan džilit pogodi kneževa konja u vrat.
Životinja vrišteći stade posrtati.
— Hiljadu zlatnika ko ubije srpskog kneza! — prolomi se jedan
gromki glas na pedeset koraka od toga mesta.
— Hiljadu zlatnika za mrtvog kneza! — zavikaše turski ratnici i
nanovo kidisaše.
Raskoračen nad mrtvim konjem, knez Lazar je odbijao udarce.
— Pade knez! — uzviknu Obilić i obode Ždralina. Na ovaj povik
Kosančić prope konja i, raščistivši prostor oko sebe, naže za Milošem.
Milan Toplica preblede kao da je tek toga trenutka shvatio gde se nalazi.
Zastavši za trenutak, i on pojuri prema mestu gde su knezu već privodili
drugog konja. Vitezi odahnuše. Okrenuvši konje, nastaviše da drobe
tursko levo krilo. Ali tada videše nešto što ih natera da zastanu i
zastrepe. Odmorna turska vojska pod Bajazitom Munjevitim u širokom
luku opkoljavala je i svoje i srpske ratnike. Videći propast na levoj strani,
123
turski princ povukao je polovinu svojih ratnika od močvare na desnom
krilu i potekao u pomoć svome bratu Jakubu. Sa brda Mazgit digao je
rezervnu vojsku i sad je pravio veliki obruč oko celoga bojišta kraj reke
Sitnice. Za povlačenje je bilo kasno. Uklešteni između dve vojske, srpski
ratnici ponovo ugledaše lica Jakubovih boraca. Znali su da im spasenje
može doći samo ako se Vuk Branković na vreme umeša u bitku.
— Vuk!... Vuk!... — učestaše povici. U glasovima ratnika osećalo se
očajanje zbog pobede koja je počela da se pretvara u poraz. Uzalud su
trubači kneza Lazara pozivali Vuka Brankovića da uvede rezervnu
konjicu u bitku. Osam hiljada odmornih srpskih ratnika lagano se
prebacivalo preko Laba.
— Pogledajte ih kako se vuku preko reke, prokleti da su! — viknu
Lazar Musić. — Pod nama konji lipsavaju od umora! Ratnicima pena
trgla na usta, a oni se rešavaju da li da pređu reku!
— Vuk Branković se hvalisao da će sam uništiti Turke na Kosovu, a
pogledajte šta radi! — dodade Krajimir Oliverović.
— Vuk nikad nije bio vitez. On neće stići s rezervnom vojskom!...
Međutim, potisnuto tursko levo krilo povuklo je za sobom i centar.
Tako se desilo da su se Obilić, Kosančić i Toplica našli u blizini Murata i
velikog vezira Ali-paše. Sunce je već prešlo veliki deo svog nebeskog
puta. Iznad prostranog bojišta lebdela je žućkasta prašina. Ljutina znoja
mešala se sa zadahom koji je izbijao iz razbijenih i izgaženih utroba
ljudskih i konjskih. Pod vrelim sunčevim zracima ratnici dveju vojski, kao
da su odlučili da svi do poslednjeg izginu, tukli su se kopljima, mačevima
i sekirama, boli noževima, mlatili topuzima i svaljivali jedni druge s konja.
Od silne vike, zveke oružja o štitove i oklope, jaukanja ranjenika,
brektanja premorenih konja, nadiranja, kovitlanja, povlačenja i vraćanja u
bitku, od pomame, preneraženih glasova poluludih ljudi i konja, hvatao je
užas i stare ratnike obeju strana koji su u bojevima osedeli i zube
pogubili. Pod knezom Lazarom pade i drugi konj. I mada su mu vitezi
priveli zdravog i snažnog konja, po bojištu se stade pronositi glas da je
knez poginuo. Na mnogim mestima srpski ratnici se pokolebaše.
Damjan, vojvoda od Stalaća, pade smrtno ranjen kraj kneza. Njegovi
sebri, smatrajući da su dovoljno učinili za svoga gospodara, udariše
natrag. Relja Krilati prvi je udario na Bajazitovu konjicu. Ispred njega za
tri konjske dužine jezdio je Boško Jugović. Prigrlivši levom rukom krstaš
barjak, mladi vitez je desnom krčio put vitlajući golemim mačem i
zadajući munjevite udarce. Iako odmorni, turski ratnici zaprepašćeni
zastadoše. Jer iza barjaka ugledaše zbijenu srpsku konjicu. Relja Krilati
otpoče strahovitu seču. Za njim su kao izgladneli vuci nadirali
Novopazarci, uz njih Šumadinci, Podrinci i Topličani pod Jug-Bogdanom.
Bajazit i njegovi emiri, Evrenos-bej, Kurd-aga i Jakši-beg, sa
zaprepašćenjem su gledali kako srpski ratnici ruše redove njihove
124
rezervne konjice.
— Alah nek je uz nas! — viknu Evrenos-bej. Levi krak konjanika
Bajazitovih, koji je već otpočeo obuhvat, lomio se i kovitlao. Na to mesto
svom žestinom je udario Banović Strahinja sa svojim Zećanima.
— Kurd-aga i Jakši-beg na onu stranu, a ti za mnom! — viknu
Bajazit Evrenosu. Okružene najodabranijim ratnicima, turske starešine
jurnuše u bitku. Tada u srpskoj vojsci nastupi promena. Borbeni pokliči
zamreše. Svaki ratnik borio se ćutke, osećajući da je prilika za pobedu
prošla. Ostavljeni sami sebi i opkoljeni, znali su da im predstoji smrt.
Tako se u svakome rodi želja da što skuplje proda svoj život. Zbog toga,
mukla tišina je vladala u srpskim redovima na desnom krilu. Ubrzo, ta se
želja prenese u središni deo srpske vojske. Vitezi uočiše promenu u
svojih boraca. Mada su i sami znali da se sad valja boriti do smrti, crpli
su poslednje svoje snage, glasom i delom bodreći ratnike. Borili su se,
nadirali, ginuli u saznanju da vojska Vuka Brankovića nikada neće stići,
da ni čudo više ne može sprečiti poraz. Obilić, Kosančić i Toplica, iako
izranjavljeni i gotovo malaksali od umora, bodrili su svoje konjanike i tukli
se već s Bajazitovim odmornim ratnicima koji su sa svih strana pristizali.
U blizini Gazimestana, gde se dizao golemi šator sultanov, a nadomak tri
srpska viteza, kraj velikog vezira Ali-paše borio se sultan Murat. Oko
njega, vitlali su krivim sabljama i dvoreznim sekirama najodaniji ratnici iz
Anadolije.
— Eno sultana! — viknu Miloš Obilić. — Probijajte se!
Vitez dobro zapara ostrugama trbuh svome konju. Životinja vrisnu,
podskoči i svom silinom grunu u gomilu turskih gazija,68 razbi njihove
redove i jurnu prema veziru. Ali-paša u trenutku sagleda viteza i viknu
svojim pratiocima:
— Konja mu ubijte! Ubijte mu konja, prokleti da ste!...
Turski ratnici se sjatiše oko Obilića. Ali za srpskim vitezom hrlili su u
stopu Kosančić i Toplica, a za njima Šumadinci i Podrinci. Oko sultana i
vezira planu velika bitka. Gazije se stadoše povlačiti bacajući džilite na
viteze. Ždralin, izranjavljen na nekoliko mesta, stade posrtati. Vitez iskoči
iz sedla i nastavi borbu pešice. Gazije se zbiše u gomilu poturajući sablje
i štitove pod njegov mač. Obilić u nekoliko skokova stiže do sultana i
munjevitim udarcima stade obarati turske ratnike. U prvom naletu ubi
trojicu, četvrtom odseče ruku do ramena i napade petog. Preneraženi
ratnik dreknu, odskoči u stranu i podbaci topuz. Mač Miloša Obilića
tresnu o glavu topuza i prebi se do balčaka. Ali od silnog udarca Turčin
posrnu i klonu na levo koleno. Srpski vitez, trgnuvši nož iza pojasa, u
mahu mu prereza grlo. Krv šiknu i poprska Ali-pašu. Veliki vezir obode
konja, uteče ispred Obilića i za dlaku izbeže smrti. Odjednom, bitka
zastade. Gazije, lica skamenjena od zaprepašćenja, ostadoše ukočeni.
Pred srpskim vitezom ukaza se prilika sultana Murata. Miloš Obilić
125
zamahnu i svom snagom sjuri mu nož u trbuh. Onda nanovo nastade
seča. Izranjavljen i krvav, s pobedničkim žarom u očima, Miloš Obilić je
dočekivao udarce na levu ruku, zadajući hitre bodove nožem. Kosančiću
pođe za rukom da se probije do njega i zaštiti mu leđa. Kao srasli, dva
viteza nastaviše borbu. Divovski Ljubim pade raspolućene glave u
pokušaju da im se priključi, a Mitru Dangubi jedna strela probi grlo. Milan
Toplica, zaostao za svojim drugovima, gonio je konja kroz more turskih
ratnika ka mestu gde su se borili Ivan i Miloš. Vitez je znao da im ne
može pomoći. Hteo je bar da umru zajedno. Ali, stigavši do mnoštva
turskih ratnika koji su se tiskali oko dvojice vitezova, Milan preblede,
naže se u sedlu i pade, Džilit mu je izvirivao iz slabine. Njegov konj
stade i, onjušivši lice svoga gospodara kao da hvata njegov poslednji
dah, tužno zarza. Sa kite božura otkide se poslednja crvena latica i stopi
se sa krvlju viteza Milana Toplice. Obilić i Kosančić još kratko vreme su
odolevali naletima Turaka. Milošev pancirni rukav bio je isečen. Iz ruke
je liptila krv. Vitez pade na kolena i pokuša dalje da se brani. Ali ga
snaga izdade i on se sruši ničice. Gotovo istovremeno Ivan Kosančić
pade preko njega. Pobednički poklič zaori se iz grla turskih ratnika.
Stotine ruku pružiše se prema telima dvojice junaka. Milošev štitonoša
Prokopije uzalud je pokušavao da se probije do svoga gospodara. Video
je ubistvo Murata i Obilićev pad. Ne mogući da prodre do tog mesta,
sebar poče da proklinje. Niz obraze mu potekoše suze. Bez nade da će
bar poginuti kraj tela gospodareva, verni štitonoša je plakao, jecao i
borio se ne skidajući pogled s mesta gde je Miloš pao. Tako je i umro,
isprobadan s nekoliko strana... Dugo se posle pričalo da na tom mestu
namernik u gluvo doba čuje jecaje i bespomoćni vapaj vernog štitonoše,
sebra Prokopija. Pa je otud niklo predanje da to sama zemlja oplakuje
svoje najbolje sinove, i najdičnijeg među njima, Miloša Obilića...
KRAJ
Obrada: Disco Ninja
126
127
1 Poklisari — poslanici, pregovarači.
2 Lazar Musić i njegov brat Stefan bili su sestrići kneza Lazara.
Damjan Oliverović i njegov brat Krajimir bili su sinovi despota Jovana
Grčinića Olivera, koji je bio domestik na dvoru cara Dušana
3 Župan — gospodar veće oblasti. Isti izraz upotrebljava se i za
jednu vrstu gornjeg dela muške odeće.
4 Župan Nikola Altomanović imao je posle Dušanove smrti najveći
broj ratnika i najveću oblast. Njegova oblast prostirala se od Konavlja do
Rudnika. Bio je zakleti neprijatelj kneza Lazara, kralja Vukašina i Stefana
Relje (Krilatoga). Ovaj velikaš pretendovao je da se proglasi za cara
Srbije.
5 Sebri — u srednjem veku seljaci su bili podeljeni na težake i
pastire, pod zajedničkim nazivom sebri. Prema Dušanovom zakoniku bili
su obespravljeni i zabranjeno im je da se mešaju bračnim vezama.
6 Pancir — vrsta savitljivog oklopa.
7 Džoka — vrsta gornje muške odeće bez rukava, napravljena od
grubog sukna.
8 Samostrel — vrsta srednjovekovnog oružja. Sastojao se od luka
učvršćenog na užljebljenu dasku po kojoj klizi strela. Tetiva se čekrkom
zapinjala, zakačinjala za klin i odapinjala jednom vrstom okidača. Kratka
strela hitnuta iz ovoga oružja mogla je na dvesta koraka da ubije.
9 Očenaš — kraća hrišćanska molitva.
10 Vjeruju — hrišćanska molitva. Sastoji se od dvanaest članova.
11 Gradac — srednjovekovno ime za Čačak.
12 Stracimir — brat Stevana Nemanje.
13 Trgovište — staro ime za Novi Pazar.
14 Otac kneza Lazara zvao se Pribac Hrebeljanović. Bio je logotet
na dvoru cara Dušana.
128
15 Čini i čaranje — vrsta vračanja.
16 Sizeren — (francuski) u srednjem veku opšti naziv za krupnog
feudalca ili kralja koji ima podložne vazale.
17 Zvezda vodilja mudraca sa istoka — zvezda Večernjača. Ona se
prva pojavljuje na istočnom nebu, a ujutru poslednja iščezne. Mudraci sa
istoka su, prema legendi, došli u kolibu gde se rodio Hristos da vide
novorođenče i da mu se poklone. Ta zvezda pokazala im je put.
18 Sto postavljen na pokoj — za vreme gozbe sto postavljen u obliku
ćiriličnog slova P (П).
19 Podvižnici — strogi isposnici u istočno-pravoslavnoj crkvi koji su
se pod zakletvom odricali svakog uživanja.
20 Smrdljiva kopriva (Galeopis Dubia, iz familije Labiatea) —
jednogodišnja biljka sa žutim cvetićima koji su se u staro vreme
upotrebljavali kao lek protiv tuberkuloze.
21 Epitimija — vrsta kazne za sveštenike i kaluđere, ispaštanje.
22 Premrsio sedam petaka — petak je u pravoslavnoj veri dan
strogog posta, jer je Hristos razapet u petak.
23 Jednoničiti — jesti i piti jedanput dnevno, i to pod strogim postom.
24 Lauta — žičani instrument. Pojavio se na kraju XIV veka.
25 Perper — srebrni ili zlatni novac. Pojavio se najpre u Vizantiji i
Mletačkoj Republici u XIII veku.
26 Vazal — podanik, kletvenik, potčinjen je sizerenu.
27 Kamdžija — vrsta biča.
28 U to vreme Vukašin se spremao da pođe na Turke. Sedamnaest
dana kasnije (noću između 25. i 26. septembra 1371. god.) propao je na
reci Marici.
29 Makanja — slabunjavo, slabo ješno dete.
129
30 Greda prevornica — greda koja služi za zatvaranje vrata.
31 Paspalj — sitno brašno u vodenici koje lebdi i pada po gredama,
podu i zidovima.
32 Nazime — četvoromesečno svinjče koje se kolje radi šunke i
pršute.
33 Dimitrije Vojinović — glavni zapovednik vojske najpre cara Uroša,
a zatim kneza Lazara. Borio se na Kosovu, na srpskom desnom krilu.
34 Akindžije — turski pljačkaši (akun — pljačka). Turske vojskovođe
su ih slale u zemlje koje nameravaju da osvajaju, da bi stvarali strah i
zabunu.
35 Godine 1372.
36 Nikola Altomanonić je namamio kneza Lazara i mučki ga napao.
Prema dogovoru, trebalo je da obojica dođu na zakazano mesto sa po
pet pratilaca bez oružja. Knez Lazar je održao reč, a županovi ratnici
dočepali su oružje koje su ranije sakrili ispod snega i teško ranili Lazara i
ubili dva njegova pratioca. O ovome vidi opširnije u romanu Vitezi kneza
Lazara od istog pisca.
37 Car Uroš umro je 4. decembra 1371. godine.
38 Emir — kod Arabljana poglavica, kod Turaka zapovednik veće
vojne jedinice, u rangu generala.
39 Danas Kosovska Mitrovica.
40 Grdelička klisura.
41 Od pšeničnog brašna prave se poskurice (hlepčići), a od njih
nafora za pričest.
42 Krušac soli — grumen, krupica soli.
43 Dženet — raj (turski).
44 Logofet — (ili logotet) u srpskoj feudalnoj državi šef dvorske
130
kancelarije i čuvar državnog pečata.
45 Crep Vukosavić, sin župana Vukosava, potukao je Turke u dolini
reke Toplice nekoliko godina pre bitke na Pločniku (verovatno 1380). To
je bila veoma značajna bitka. Prema Žanu Froasaru (1333-1400)
potučeno je oko 60 000 Turaka.
46 Najistaknutije turske vojskovođe.
47 Knezom Lazarom.
48 Madin — muslimanski sveštenik.
49 Kaurin — pogrdni naziv za hrišćane, nevernik. Stvorili su ga
bubromani, muslimanski sektaši, koji su jednom mesečno pohađali
grobove svojih srodnika i tuđe i delili milostinju. Bubromani su među
muslimanima bili veoma cenjeni.
50 Ahandije — beskućnici, koji su išli za vojskom prilikom vojnog
pohoda radi pljačkanja leševa.
51 Sarahori — u turskoj vojsci najamnici pred veliku bitku. Plata im je
bila zlatnik na četiri dana.
52 Janičari — služili su u turskoj vojsci u pešadiji, bez plate. Živeli su
od pljačke. Jeni-čer novi čovek (turski).
53 Asapi — turski pešaci.
54 Mazuli — spahije u Maloj Aziji koje su pale u nemilost kod
sultana, i zbog toga im konfiskovana imovina u korist vladara.
55 Martolozi — hrišćani koji su služili u turskoj vojsci. Bili su uhode i
zbog toga prezreni i od samih Turaka. Plata im je bila zlatnik na osam
dana. Kasnije su prerasli u regularni rod vojske, cenjen u turskoj
carevini.
56 Dizdar — zapovednik grada.
Ćehaja — zamenik dizdara.
Paša — titula velikodostojnika kod Turaka.
Beg — gospodin, gospodar, knez. Titula manja od paše.
Čauš — časnik, podoficir, pratilac paša i emira, vratar.
131
57 Saudži-bej — jedan od sinova sultana Murata I. Pokušao je da
zbaci svoga oca s prestola. U bici u Trakiji pobeđen je i oslepljen.
Opširno o ovome vidi u romanu Vitezi kneza Lazara od Slavomira
Nastasijevića.
58 Spahi-oglani — gospodski sinovi. Služili su na dvoru.
59 Bukači — drski nasrtljivci koji raspaljuju mase.
60 Minderluk — vrsta otomana.
61 Pafta — kopča.
62 O ova dva sina Evrenos-beja vidi opširno u romanu Teško
pobeđenima od istog pisca.
63 O ovom slučaju vidi opširno u romanu Vitezi kneza Lazara, od
istog pisca.
64 Iskar — reka koja teče pored Sofije.
65 Stara izreka »Čija majka crnu vunu prede« — znači da se sprema
da nosi crninu, jer će joj sin poginuti.
66 U srednjem veku ljudi su sa stabla lipe gulili koru i skidali liku, od
koje su pravili užad, torbe i opanke.
67 Vrška — vrsta levkaste mreže za lovljenje ribe. U srednjem veku
sebri su je pravili od pruća.
68 Gazije — odabrana turska vojska, koja je služila kao sultanova
telesna garda.
132