ZF BIBLIOTEKA Ursula K. Le Guin PRIANJE Naslov izvornika The Telling ©1999 by Ursula K. Le Guin Prevela Nada Mihel
Prvu sam pogrešku u inio na dan svog ro enja i otad nastavio tim putem tražiti mudrost Mahabharata
1 Kad se Sutty danju vraala na Zemlju, uvijek je išla u selo. Nou, u Pale. Žuta boja mesinga, žuta boja tijesta s kurkumom i riže zainjene šafranom, tamnonaranasta izmaglica prašine pri smiraju sunca iznad polja, crvena boja kane, pasiflore, sasušene krvi, blata; sve boje suneve svjetlosti. Dašak smrdljive ase. Tetino neumorno blebetanje dok s Motinom majkom ogovara na verandi. Tamna ruka ujaka Hurreeja mirno poiva na bijeloj stranici. Ganeshino malo, svinjsko, dobroudno oko. Upaljena šibica i gust, sivi pramen dima tamjana: opor, razigran, rasplinut. Mirisi, odsjaji, odjeci što bi prostrujali ili bljesnuli kroz njezine misli dok je koraala ulicama, dok je jela, dok je odmarala osjetila od nasrtaja neareala na koje je danju, pod drugim suncem, morala biti prikljuena. Ali no je ista u bilo kojem svijetu. Tek odsutnost svjetlosti. A u tami bi se zatekla u Paleu. Ne u snu, nikad u snu. Na javi, prije no što bi usnula, ili kad se trgnula iz sna, uznemirena i napeta, kad više nije mogla ponovo zaspati. Poeo bi se odigravati neki prizor, ne u slatkim, sjajnim odlomcima, nego kao potpuno prisjeanje nekog mjesta, u punom vremenu. A kad je sjeanje jednom krenulo, nije ga više mogla zaustaviti. Morala je ponovo proživljavati, sve dok je ne napusti. Možda je to bila svojevrsna kazna, slina kazni ljubavnicima u Danteovom Paklu - sjeanje na vrijeme kad su bili sretni. No ti su ljubavnici imali sree, jer su se zajedno prisjeali. Kiša. Kiša prve zime u Vancouveru. Nebo poput olovnog krova pritiše vrhove zgrada, potiskujui goleme crne planine izvan grada. Južno, kišom uzburkane sive vode Sounda, pod kojima leži stari Vancouver, odavno potopljen plimom. Crna bljuzgavica na blistavom asfaltu ulica. Vjetar, taj vjetar zbog kojeg se sva skvrila cvilei kao pseto, drši od straha i razdraganosti, bio je tako silovit i lud taj hladan vjetar s Arktika, ledeni dah bijelog medvjeda. Prodirao je kroz njen lagani kaput, ali izme su joj bile tople, velike ružne izme od crne plastike s kojima je gacala po jarcima, hitajui kui. Ta grozna studen davala je osjeaj sigurnosti. Ljudi su žurno promicali ne obazirui se jedni na druge, sve njihove mržnje i strasti zamrznute. Voljela je Sjever, studen, kišu, taj predivan turobni grad. Ovdje je Teta je izgledala tako malena, sitna i kratkovjena, poput leptiria. Crvenonaranasti pamuni sari, tanke narukvice od mesinga na zapešima insekta. Iako je ovdje bilo mnogo Indijaca i Indokanadana, mnoštvo susjeda, Teta se je ak i meu njima doimala sitnom, kao da tu ne pripada. Osmijeh joj je bio stran i ispriavajui. Stalno je morala nositi cipele i arape. Stopala bi se ukazala tek kad se spremala na poinak, mala smea stopala jakog karaktera, koja su u selu uvijek predstavljala njezin vidljiv dio, baš kao i šake, kao i oi. Ovdje su joj stopala nestala, bila su omotana, hladnoa ih je amputirala. Nije mnogo hodala, nije se bavila kunim poslovima, nije se petljala po kuhinji. Sjedila je uz grijalicu u prednjoj sobi, zamotana u blijedi, upavi vuneni pokriva - leptir na svom povratku u kukuljicu. Udaljavala se sve više, no ne hodajui. Sutty je sad bolje poznavala Majku i Oca za koje gotovo nije ni znala posljednjih petnaest godina, bolje nego Tetu ije su krilo i ruke bili njezin raj. Bilo je ugodno otkrivati roditelje - Majinu dobroudnost i um, Oeve sramežljive, nespretne pokušaje iskazivanja osjeaja. Razgovarati s njima kao odrasla osoba, a pritom biti prekomjerno voljena poput djeteta - to se pokazalo tako lakim, tako neodoljivim. Razgovarali su o svemu, meusobno se upoznavali. Istovremeno, Teta se smanjivala, udaljavala se lepršajui, krivudajui, u prvi tren kao da nikamo ne ide, vraala se na selo, grobu ujaka Hurreeja. Došlo je proljee, došao je strah. Suneva se svjetlost vratila tu na sjever, blijeda i
izdužena poput pubertetlije, srebrnasto sjenovito zraenje. Mala ružiasta stabla šljiva rascvjetala su se po sporednim uliicama susjedstva. Oci su objavili kako je Pekinški pakt u suprotnosti s enjem o jedinstvenoj sudbini te se zato mora poništiti. Pale e se otvoriti, rekli su Oci, njegovi e stanovnici primiti Svetu Svjetlost, tamošnje e škole biti oišene od nevjerništva, proišene od tuinskih pogrešaka i zastranjivanja. Oni koji ustraju u grijehu biti e podvrgnuti preodgoju. Majka je po cijele dane boravila u uredima Veze, dolazei kui tek naveer, smrknuta. To su im posljednji trzaji - govorila je - uspiju li, preostaje nam još samo podzemlje. Koncem ožujka, eskadrila zrakoplova Vojske Gospodnje doletjela je iz Colorada u Washington i tamo bombardirala Knjižnicu, zrakoplov za zrakoplovom, etiri sata bombardiranja koja su stoljea povijesti i milijune knjiga pretvorili u prah i pepeo. Washington nije isto što i Pale, no prekrasna stara zgrada, iako esto zatvorena i držana pod kljuem, pod stražom, nikada prije nije bila napadnuta. Odoljela je vremenima nedaa i ratova, slomova i revolucija, sve do ovog sada. Do Vremena išenja. Glavni zapovjednik Vojske Gospodnje je najavio bombardiranje kao odgojnu mjeru kad je ono ve bilo u tijeku. Samo jedna Rije, samo jedna Knjiga. Sve ostale rijei, sve ostale knjige bile su tmina, greška. Prljavština. Neka Gospod zasja uzvikivali su piloti u bijelim odorama i maskama-zrcalima u crkvi pri bazi u Coloradu, suoavajui se bez lica s kamerama i raspjevanom, uzbibanom svjetinom u ekstazi. Obrišite prljavštinu i neka Gospod zasja! Ali Dalzul, novi Izaslanik koji je lani stigao s Haina, razgovarao je s Oima. Primili su ga u Sanktumu. Bilo je neareala, holograma i 2D-a koji su ga prikazivali na mreži i u Božjoj Rije i. Izgleda da glavni zapovjednik Vojske Gospodnje nije od Otaca dobio zapovijed za bombardiranje knjižnice u Washingtonu. Naravno, nije to bila pogreška glavnoga zapovjednika. Oci ne griješe. Piloti su bili previše gorljivi u akciji koju su poduzeli bez odobrenja. Iz Sanktuma je stigao glas: piloti e biti kažnjeni. I bili su kažnjeni: izvedeni su pred postrojene jedinice, svjetinu i kamere, javno degradirani oduzimanjem oružja i bijelih odora. Kacige su im skinute i lica razgoliena. Osramoeni, odvedeni su na preodgoj. Sve je to bilo na mreži, iako je Sutty mogla to gledati i bez prikljuivanja, jer je Otac iskljuio vr-proprije. I Božja Rije je bila puna toga. Baš kao što je ponovo bila puna novog Izaslanika. Dazul je bio s Terre. Roen upravo tu, na Božjoj Zemlji, rekli su. ovjek koji razumije Zemljane bolje nego li bi to ijedan stranac ikada mogao, rekli su. ovjek sa zvijezda koji je došao kleknuti pred noge Otaca i razgovarati o provedbi miroljubivih namjera Svetog ureda i Ekumene. - Zgodan mladi - rekla je Majka, odmjeravajui ga. - Što je on? Bijelac? - Itekako je bijel - rekao je Otac. - A otkud je on? Ali to nitko nije znao. Island, Irska, Sibir... svatko je nudio drugu priu. Otišao je s Terre da bi studirao na Hainu, u tome su svi bili složni. Vrlo brzo stekao je zvanje Promatraa, a zatim i Mobila i tada je bio poslan kui: prvi od stanovnika Terre kao Izaslanik na Terri. - Otišao je prije uvelike više od jednog stoljea - rekla je Majka. - Prije no što su uništi zauzeli istonu Aziju i Europu. ak i prije nego su postali utjecajni u zapadnoj Aziji. Sigurno mu se njegov svijet poprilino promijenio. Sretnik, pomislila je je Sutty. Oh, sretan, sretan ovjek! Otišao je na Hain, tamo studirao na Školi u Veu, bio je ondje gdje se sve ne svodi samo na Boga i mržnju, tamo gdje su proživjeli milijun godina povijesti i sve to razumiju! Te iste veeri rekla je Majci i Ocu kako bi željela pohaati Vježbeniku školu pa bi pokušala upisati Ekumensko uilište. Rekla im je to bojažljivo, no oni se nisu protivili, nisu se ak ni iznenadili. "Ovo je pravi svijet s kojeg, za sada, treba otii", rekla je Majka.
Držali su se tako mirno i blagonaklono da je pomislila: Zar ne shvaaju, ako se uspijem upisati pa budem poslana u neki drugi svijet, nikada me više nee vidjeti. Pedeset godina, stotinu, stotine, dvosmjerna putovanje svemirom rijetko su bila kraa, esto dulja. Zar im je stvarno bilo svejedno. Tek kasnije te veeri, dok je za stolom promatrala oev profil, pune usnice, kukasti nos, kosu koja poinje sijedih, strogo i krhko lice, palo joj je na pamet da, ako je pošalju u neki drugi svijet, ni ona njih više nikada nee vidjeti. Oni su na to pomislili prije nje. Kratka nazonost i duga izbivanja, jedino to su uope i imali. I koristili na najbolji nain. - Jedi, Teta - rekla je Majka, no Teta je samo kuckala po kriški naana svojim prstima tankim kao mravlja ticala, ne stavivši ni zalogaj u usta. - Nitko ne bi mogao od ovog brašna napraviti dobar kruh - izjavila je, oslobodivši pekara krivnje. - Razmazio te je život na selu - zadirkivala ju je Majka. - Ovo je najbolje što se može dobiti u Kanadi. Najbolja sjeckana slama i gips u prahu. - Da, razmažena sam - ree Teta, smiješei se iz neke daleke zemlje. Stariji slogani bili su uklesani u proelja zgrada: NAPRIJED U BUDUNOST. PROIZVOI-POTROŠAI AKE STUPAJU KA ZVIJEZDAMA. Noviji su tekli preko zgrada po trakama zasljepljujuih elektronskih zaslona: REAKCIONARNA MISAO JE PORAŽENI NEPRIJATELJ. Kad su se zasloni pokvarili, poruke bi postajale zagonetne: SAO JE RAŽ NE. Najnovije, hologramske projekcije, lebdjeli su nad ulicama: ISTA ZNANOST UNIŠTAVA KORUPCIJU. NAPRIJED, VIŠE, DALJE. Uz holograme lebdjela je i glazba, visokoritmina i višeglasna, zaglušujua. "Naprijed, naprijed, ka zvijezdama!" - kriještao je nevidljivi zbor iznad prometnog zastoja na raskrižju gdje je stajao Suttyin robot-taxi. Kako bi nadglasala tu buku, pojaala je ton u zvuniku taxija: "Praznovjerje je trula lešina" - govorio je iz zvunika privlaan muški glas. - "Praznovjerje zagauje um mladeži. Dužnost je svakog graanina, kako odrasle osobe tako i uenika, prijaviti reakcionarna uenja i uitelje koji dopuštaju pobunu ili uvode iracionalnosti i praznovjerje u svoje uionice. Zna se kako je, u svjetlu iste znanosti, uska suradnja svih ljudi prvi preduvjet..." Sutty je stišala ton koliko se je dalo. Opet se ulo kriještanje zbora: "Ka zvijezdama! Ka zvijezdama!", a robot-taxi se trznuo naprijed otprilike za polovicu svoje dužine. Još dva takva trzaja i možda uspije prijei raskrižje pri sljedeoj promjeni pravca prometa. Sutty je posegnula u džep jakne po digel, no sve ih je ve pojela. Bolio ju je želudac. Loša hrana, predugo je jela previše loše hrane, preraevine pretrpane proteinima, zainima i stimulatima. I te glupe prometne gužve zbog tih blesavih, loše napravljenih automobila koji se stalno kvare, a i ta stalna buka, slogani, pjesme, ta pretjerivanja, ljudi koji se hiperstimuliraju kako bi poinili sve mogue pogreške koje su ostale populacije u FF-teh modu ikada napravile. Pogreška! To bi bilo osuivanje. Pogrešno je dopustila da joj oblak frustracija zakloni jasnou misli i percepcije. Pogrešno je podlei predrasudama. Gledanje, slušanje, bilježenje: promatranje. To je njezin posao. Ovo nije bio njezin svijet. No ona se nalazila na njemu, u njemu. Kako e ga promatrati kad se nije mogla odmaknuti od njega? Hiperstimulacija neareala koju je morala prouavati ili buka ulice: nije se imalo kamo pobjei od beskrajne agresije propagande, osim ako se osami u svom stanu i tako se iskljui iz svijeta kojeg je došla promatrati. injenica je da ona ovdje nije pogodna za Promatraa. Drugim rijeima, zakazala je ve na svom prvom zadatku. Znala je da ju je sad Izaslanik pozvao kako bi joj to rekao. Ve je gotovo kasnila na taj sastanak. Robot-taxi se opet trznuo naprijed, a zvunik u
njemu opet se gromko oglasio s nekom korporacijskom objavom, jer je regulator jaine zvuka iskoio iz položaja u koji ga je bila stavila. Nije postojala mogunost da ga posve iskljui. "Objava ureda za astronautiku!" - rekao je vibrantan, energian, samopouzdan ženski glas, a Sutty je pokrila uši rukama, povikavši: Kuš! - Vrata vozila su zatvorena - oglasio se robot-taxi monotonim mehanikim glasom, predvienim za odgovore na verbalne zapovjedi. Sutty se to uini smiješnim, no nije se mogla smijati. Ta najava je trajala i trajala, dok su kreštavi glasovi gore u zraku pjevali: "Sve više, sve bolje, stupamo ka zvijezdama!" Ekumenski Izaslanik, srnooki Chiffewarijac imenom Tong Ov, kasnio je na sastanak još više od nje, jer ga je na izlazu iz kue zadržao pokvareni ZIL sustav za identifikaciju kojeg je ismijavao. - Sustav je negdje zametnuo mikrosnimku koju sam ti htio dati - ree on prebirui po fajlovima. - Šifrirao sam je, jer mi oni, naravno, stalno prekapaju po fajlovima i moja im je šifra sad unijela zbrku. Ma znam da je tu negdje... Nego, daj mi za to vrijeme reci kako ti ide. - Pa... - ree Sutty i zastane. Mjesecima je i mislila i govorila na dovzanskom. Sada je, na trenutak, morala prebirati po vlastitim fajlovima: hindi... ne, engleski... ne, hainski... da! - Tražili ste da pripremim izvještaj o suvremenim jezicima i književnosti. No društvene promjene koje su se ovdje odigrale dok sam bila na putu... Znate, kako je sada u suprotnosti sa zakonom govoriti ili iti ijedan jezik osim dovzanskog ili hainiskog, ne mogu se baviti drugim jezicima. Ako oni još uope postoje. A što se dovzanskog tie, prvi Promatrai su poduzeli prilino opsežna lingvistika istraživanja pa ja još samo mogu dodati pojedinosti i proširiti rjenik. - A što je s književnošu? - upita Tong. - Uništeno je sve što je zapisano na starim pismima. Ako još nešto i postoji, ja ne znam što bi to bilo, jer mi Ministarstvo uskrauje pristup. Jedino na emu sam mogla raditi je suvremena audio-literatura. Ta je, opet, sva pisana po korporacijskim specifikacijama. Nastoje je vrlo... bit e standardizirana. Pogledala je Tonga Ova, ne bi li vidjela gnjavi li ga svojim žalopojkama, no kako je on još uvijek tražio onaj zametnuti fajl, inilo se da sluša sa zanimanjem. - Sve je samo audio, zar ne? - upitao je. - Teško da je tiskano išta osim korporacijskog prirunika, tekstova za gluhe i svojevrsne poetnice koja ide uz zvuk - za one koji tek poinju uiti. ini se kako je kampanja protiv starih ideografskih oblika bila vrlo intenzivna. Možda su tako prestrašili ljude i odvratili ih od pisanja, inili da uope ne vjeruju napisanom. Ili su se ljudi opirali uporabi hainiske abecede. Ili možda jednostavno više vole buku... zvuk. Zato je sve ega sam se mogla domoi u svezi s književnošu samo vrpce s audio-zapisom i neareali. Objavljuje ih Svjetsko ministarstvo informacija i Središnje ministarstvo za poeziju i umjetnost. Veina tih radova su zapravo informacije i obrazovni materijal, a ne književnost ili pjesništvo, barem kako ja razumijem te pojmove. Doduše, mnogi neareali su dramatizacije praktinih ili etikih problema i njihovih rješenja... Silno se trudila govoriti bez osuivanja, bez predrasuda, ak joj je i glas bio monoton. - Vjerojatno je to dosadno - ree Tong, stalno prebirui po fajlovima. - Pa... ja baš nemam osjeaj za tu estetiku. To je tako duboko politizirano i... i... jednostavno je politiko. Naravno, svaka umjetnost je politizirana. Ali kad je baš sve tek didaktika, sve u službi jednog vjerovanja, onda je to odbojno... htjela sam rei kako se ja tome nehotice opirem. Nastojim biti otvorena, no ja nemam senzibilitet za takve stvari. Možda zato što se ova njihova recentna društvena i kulturna revolucija svodi na potpuno brisanje njihove povijesti. Naravno, kad su mene poslali ovamo nije se još moglo predvidjeti da e se to dogoditi... Zato sam mislila kako je, možda, baš za ovo promatranje, netko s Terre doista loš izbor. Zna se
da mi na Terri živimo budunost naroda koji je porekao svoju prošlost. Zašutjela je, zgrozivši se kako je sve to izgovorila. Tong je pogleda, nimalo zgrožen. - Ne udi me - ree - što ti se ini da si pokušavala uiniti nemogue, no trebalo mi je tvoje mišljenje. Meni je to vrlo korisno, ali za tebe je bilo zamorno. Sad je na redu promjena. - U tamnim oima bljesne mu sjaj. - Što kažeš na odlazak malo uzvodno? - Uzvodno? - Tako oni zovu ono što mi kažemo "otii Bogu iza lea", zar ne? Zapravo mislio sam na Erehu. Kad je to izgovorio, prisjetila se kako tamo kroz glavni grad protjee velika rijeka, djelomino nadsvoena plonicima i tako skrivena zgradama i gatovima da se i ne sjea je li ju vidjela igdje osim na kartama. - Mislite, otišla bih izvan grada Dovza? - Da, izvan gradskog centra. I to bez turistikog vodia! Po prvi puta nakon pedeset godina! Ozario se poput djeteta koje je otkrilo skriveni dar, prekrasno iznenaenje. - Ovdje sam ve dvije godine i tijekom tog vremena podnio sam osamdeset i jedan zahtjev za dopuštenje da pošaljem nekog od svog osoblja živjeti ili neko vrijeme boraviti izvan samog grada Dovza ili Kangnegne ili Erta. Sve su pristojno odbili, nudei, uz pratnju vodia, još jedno razgledavanje postrojenja za svemirski program ili doživljaj ljepote proljea na Istonim otocima. Ve sam uobiajio slati te zahtjeve, onako rutinski. Kad odjednom, jedan je odobren! Da! "Jednom lanu vašeg osoblja odobrava se jednomjeseni boravak u Okzat-Ozkatu." Ili se to zove Ozkat- Okzat? To je gradi podno brda, uz rijeku. Izvor Erehe je u Visokom vijencu gornjeg porjeja, otprilike tisuu i petsto kilometara u unutrašnjosti. Zatražio sam upravo to podruje, podruje Rangme, ni ne oekujui odobrenje, a eto, dobio sam ga! - sav je blistao. - Zašto tamo? - uo sam da tamo žive neki ljudi koji bi mogli biti zanimljivi. - Neka zasebna etnika zajednica? - upitala je ponadavši se. Ranije, kad je tek upoznala Tonga Ova i druga dva Promatraa koji su tada boravili u gradu Dovzu, raspravljali su o posvemašnjem monokulturalizmu na suvremenoj Aki, barem u njezinim velikim gradovima, jedinim mjestima gdje su smjeli živjeti oni rijetki došljaci iz drugih svjetova kojima je dopušten pristup planetu. Svi su bili uvjereni kako bi zajednica na Aki morala imati više razliitosti i regionalnih posebnosti pa ih je frustriralo što nije bilo naina da se to istraži. - Prije bih rekao sekta nego etnika zajednica. Kult. Možda skriveni ostaci neke zabranjene religije. - Ah, to - izusti ona, nastojei da i dalje izgleda zainteresirano. Tong je još uvijek pretraživao fajlove. - Tražim ono malo što sam uspio sakupiti o tome. To je, zapravo, veinom popabireno iz državne dokumentacije. Izvještaji Biroa sociokulture o kriminalnim aktivnostima još postojeih anti-znanstvenih kultova... A i neke prie i glasine o tajnim obredima, hodanju po vjetru, udesnim izljeenjima, proricanju budunosti. Uobiajeno. S povijesnim nasljeem dugim tri milijuna godina, teško je u ljudskom stvaralaštvu i ponašanju pronai nešto što bi se moglo nazvati neuobiajenim. Iako su se Hainci s tim lako nosili, na njihovim je nasljednicima bio teret spoznaje kako e im biti teško otkriti išta novog pod suncem, pa ak i imaginarne novosti. - Je li u materijalima koje su prvi Promatrai poslali odavde na Terru - nastavi Tong - bilo ega u svezi s religijom? - Pa, kako ništa osim izvještaja o jeziku nije stiglo neošteeno, podaci o ostalom svode se na ono što se razabire iz rjenika.
- Svi ti podaci od jedinih ljudi kojima je ikada bilo dopuštene slobodno prouavanje Ake, izgubljeni zbog kvara! - ree Tong, naslonivši se i prepustivši da se pretraga fajlova sama dovrši - Kakav peh! Je li to zbilja bio kvar? Kao i svi s Chiffewarijci, Tong je bio prilino elav - bio je ivava, kako bi se reklo u Valparaiso žargonu. Da bi se što manje isticao ovdje gdje se elavost smatra vrlo neobinom, nosio je šešir. No, kako na Aki rijetko nose šešire, s njim je izgledao još udnovatije nego bez njega. Bio je ovjek blagog ophoenja, neformalan i iskren, što je omoguilo Sutty da se opusti onoliko koliko je to uope mogla. S druge strane, upravo ga je ta nenapadnost inila pomalo nepristupanim. U toj nenapadnosti nije bilo mjesta prisnosti i bila mu je zahvalna što je prihvatio njezino držanje na distanci. Sve do sada on se toga i držao. No ovo joj se pitanje uinilo podlim. Sigurno mu je poznato da gubitak transmisije nije bio sluajnost. Zašto bi sad ona morala to objašnjavati? Jasno je rekla kako je putovala bez prtljage, baš kao i svi Promatrai i Mobili koji stoljeima borave u svemiru. Pa nije ona odgovorna za mjesto koje je ostalo šezdeset svjetlosnih godina iza nje. Nije bila odgovorna za Terru i njihov sveti terorizam. Tišina je potrajala pa je konano rekla: - Sabotirali su pekinški ansibl. - Sabotirali? Kimnula je potvrdno. - Tko je to uinio? Uništi? - Potkraj režima napadana je veina instalacija Ekumene i podruja obuhvaena sporazumom. Pale. - Jesu li mnoga uništena? Izvlaio je te podatke iz nje, tjerao je da o tome govori. Preplavila ju je ljutnja, bijes. Grlo joj se steglo. Nije mu ništa rekla jer nije bila u stanju govoriti. Uslijedila je poduža stanka. - Znai, ništa se nije probilo osim tih podataka o jeziku? - ree Tong - Gotovo ništa. - Baš peh! - ponovio je žustro. Ti prvi Promatrai bili su Terrani pa su izvještaj poslali na Terru umjesto na Hain... Nije to ništa udno, ali zbilja je peh. A stoje možda još gore, cijela emisija ansibla sa Terre je prošla. Sve tehnike podatke koje su Akanci tražili, Terra je poslala bez ikakvih pitanja i ogranienja... Zašto? Zašto su prvi Promatrai pristali na tako veliki kulturni utjecaj? - Možda i nisu. Možda su to poslali uništi. - Zašto bi uništi zapoeli Akin put ka zvijezdama? Slegnula je ramenima - Možda su ih htjeli preobratiti. - Misliš da konvertiraju i prihvate njihovu vjeru? Je li napredak industrijske tehnologije inkorporiran u unistiku religiju? Suspregnula se od ponovnog slijeganja ramenima. - Znai, za vrijeme dok su uništi odbijali ansibl kontakt sa Stabilima na Hainu, ... preobraali su Akance? Sutty, misliš li da su tada poslali ovamo... kako se ono kaže... misionare? - Ne znam. Nije ju iskušavao ni navodio u zamku. Žustro slijedei svoje vlastite misli, samo je pokušao od nje, Terranke, dobiti objašnjenje što su to Terranci uinili i zašto. No ona nije ni mogla ni željela objašnjavati postupke unista. Shvativši njezino odbijanje da se upušta u nagaanja, on ree - Oh, da, ispriavam se. Naravno, ti nisi uživala povjerenje voa unista! Ali upravo mi je sinula ideja... Ako su slali misionare pa su se oni na neki nain ogriješili o akanske zakone, razumiješ, to bi moglo pojasniti zašto je donijet Zakon o limitu. - Mislio je na iznenadnu obznanu donesenu prije pedeset godina i koja je od tada bila na snazi, da na Aki smiju istovremeno boraviti samo etiri stanovnika drugih svjetova i to samo u gradovima. - ... A time bi se mogla objasniti i zabrana religije koju su
donijeli nekoliko godina kasnije! - Zanijelo ga je razvijanje te njegove teorije i sav se ozario, a onda je upita gotovo molei - Nikad nisi ula za drugu skupinu poslanu ovamo s Terre? - Ne. Uzdahnuo je, ponovo se naslonivši. Nekoliko trenutaka kasnije odmahnuo je rukom, odustavši od tih svojih razmišljanja - Ovdje smo sedamdeset godina - rekao je - a sve što znamo je rjenik. Opustila se. Prestali su govoriti o Terri i vratili se na Aku. Više joj nije prijetila opasnost. Progovorila je oprezno, ali s lakoom proisteklom iz tog olakšanja - Tijekom posljednje godine moje obuke rekonstruirani su faksimili nekih artefakata s ošteenih snimki. Radilo se o slikama i nekim dijelovima knjiga. Ukazivali su na neuobiajeno unificiranu kulturu s nekoliko središnjih tema koje bi sl. mogle protumaiti kao religijske. S rjenicima je ista stvar. Ali, naravno, s obzirom na sadašnju situaciju, nisam mogla saznati ništa ni o jednoj instituciji koja je postojala prije ove države-korporacije. Ja ak i ne znam kad je religija ovdje zabranjena. Prije etrdesetak godina? Glas joj je zvuao pomirljivo, lažno i usiljeno. Pogrešno! Tong potvrdno klimne - Trideset godina nakon prvog kontakta s Ekumenom. Korporacija je izdala prvu uredbu, proglasivši nezakonitim religijsko uenje i praksu, a kroz nekoliko godina uveli su i grozne kazne... Ali ono stoje udno u svemu tome, ono zbog ega mislim kako je poticaj svemu tome došao izvana, jest to stoje u svim tim uredbama rije za religiju izvedena iz hainiskog jezika. Zar tu nije postojala izvorna rije? Znaš lije možda? - Ne - odgovorila je, pomno preispitujui ne samo svoj vokabular dovzanskog, nego i još neke akanske jezike koje je uila u Valparaisu. - Ne znam. Dobar dio suvremenog dovzanskog jezika došao je iz drugih svjetova zajedno s industrijskim tehnologijama, no preuzeti tuu rije za domau instituciju kako bi se onda ona zabranila... to je zaista bilo udnovato. I sama je trebala to zapaziti. A i zapazila bi da nije iskljuila rije, stvar, predmet, kad god bi se pojavili. Pogrešno. Pogrešno! Tongova je pažnja skrenula na drugu stranu; konano se pojavilo ono što je tražio i sad je još morao pozvati tekst i dešifrirati ga. To je potrajalo. - Zbilja ovjek može samo poželjeti ovakvo mikro-skladištenje podataka - izjavi on, udarivši i zadnju tipku. - Sve zakazuje tono prema rasporedu - ree Sutty. - To je jedini akanski vic kojeg znam. Nevolja je u tome što je to tono. - Ali razmisli što su sve postigli tijekom sedamdeset godina! - Izaslanik se opet nasloni, malo skrei s teme, a šešir mu se nakrivio - Bilo to opravdano ili ne, ali dobili su planove za G86... U žargonu hainskih povjesniara, G86 je bila kratica za društvo u stanju brzog industrijsko-tehnološkog razvoja. - ... I te su podatke halapljivo progutali u jednom zalogaju. Preoblikovali su svoju kulturu, osnovali globalnu državu-korporaciju, uputili svemirski brod na Hain... a sve to tijekom samo jednog ljudskog života. Zbilja zaujui ljudi. Zaujue jedinstvo discipline. Sutty poslušno klimne. - Ali mora da je na tom putu bilo i otpora. Ta anti-religijska opsesija... ak i ako smo je mi potaknuli tehnološkom ekspanzijom... Baš je lijepo od njega, pomisli Sutty, što stalno govori mi, baš kao da je Ekumena bila odgovorna za djelovanje Terranaca na Aki. Bio je to skriveni hainski element u ekumenskom nainu mišljenja: "preuzmi odgovornost." On je dalje razvijao svoju misao - Mehanizmi kontrole su tako rasprostranjeni i uinkoviti
da su morali nastati kao reakcija na nešto vrlo jako, zar ne? Možda je središte otpora prema državi-korporaciji bilo u religiji, u dobro ustrojenoj i široko rasprostranjenoj religiji. Otud to korporacijsko gušenje prakticiranja vjere. A otud i pokušaj da se ona zamijeni nacionalnim teizmom. Bog kao Razum. eki iste znanosti u ije ime se onda razaraju hramovi i zabranjuju propovijedi. Što ti misliš? - Mislim da je to razumljivo - odgovori Sutty. To vjerojatno nije bio odgovor kakvog je oekivao. Neko vrijeme su šutjeli. - Možeš li ti teno itati staro pismo, ideograme? - upita Tong. - Samo to se i moglo nauiti dok sam bila na obuci. Prije sedamdeset godina to je bilo jedino pismo na Aki. - Pa naravno! - odvrati on, poprativši to zgodnom, razoružavajuom chiffewarijskom gestom koja je znaila Oprosti, baš sam idiot - Znaš, dolazei s udaljenosti od samo dvanaest godina, ja sam nauio samo moderno pismo. - Bilo bi vrlo udno kad bih ja bila jedina osoba na Aki koja zna itati ideograme. Ponekad razmišljam jesam li ili nisam. Sigurno nisam. - Sigurno ne. Premda su Dovzani sistematian narod. Toliko sistematian da, kad su zabranili pismo, sistematino su uništili i sve što je bilo pisano tim pismom: pjesme, drame, povijest, filozofiju, baš sve. To misliš? Prisjetila se svoje sve vee nevjerice tijekom prvih dana svog boravka u Dovz Cityju. Nikako joj nisu išli u glavu oskudni i isprazni sadržaji onog što su oni nazivali knjižnicama, zidovi na koje je nailazila pri svakom pokušaju istraživanja, još dok je vjerovala kako negdje moraju postojati ostaci književnosti cijelog jednog svijeta. - ak i sada, ako naiu na neku knjigu ili tekst, odmah to uništavaju - rekla je. - Jedna od glavnih službi Ministarstva za poeziju je Ured za lociranje knjiga. Oni pronalaze knjige, zaplijene ih i šalju na preradu u graevinski materijal. O starim knjigama govore kao o materijalu koji se može dobro pretvoriti u kašu. Papirnata kaša se onda rabi kao izolacijski materijal. Jedna žena iz tog Ureda mi je rekla kako e je sad premjestiti u neki drugi ured, jer u Dovzu više nema sirovine za kašu. Sve je isto, rekla mije. Oišeno. Osjetila je kako joj glas postaje nervozan. Odvratila je pogled i pokušala se riješiti napetosti u ramenima. Tong Ov je i dalje bio miran. - Izgubljena je jedna cijela povijest, zbrisana, baš kao da ju je uništila neka katastrofa. Nevjerojatno! - Nije to baš tako neuobiajeno - rekla je vrlo nervozno. Pogrešno. Ponovo je pomakla ramena i pritom duboko udahnula, izdahnula pa sraunato tiho progovorila - Ono nešto pjesama i crteža što su rekonstruirani na Terri u Centru za ansible, bili bi ovdje protuzakoniti. Ukopirala sam ih u svoje raunalo, no kasnije sam ih izbrisala. - Da, da. U pravu si. Ne smijemo imati ništa što oni ne žele viati unaokolo. - Nisam to rado uinila, ali i samoj mi se inilo kao da sam u dosluhu s njima. - Razmak izmeu dosluha i poštovanja zna biti vrlo uzak - ree Tong. - Na žalost, mi se ovdje moramo kretati unutar tog razmaka. Na trenutak je osjetila kako ga obuzima neka mrana ozbiljnost. Zagledao se nekamo daleko, vrlo daleko. A onda joj se vratio, srdaan i vedar. - S druge strane - rekao je - ima i više nego dovoljno ostataka stare kaligrafije naslikanih tu i tamo po gradu, zar ne? Sigurno ih smatraju bezopasnim, jer ih nitko više ne zna proitati... A u zabitim mjestima stvari znaju biti dobro ouvane. Jedne veeri bio sam dolje, u rijenom distriktu. Taj je kraj na zlu glasu i nisam smio biti tamo, no tu i tamo može se zalutati izvan grada i bez znanja domaina - ili barem zamišljati i nadati se kako oni za to ne znaju. Bilo kako bilo,
uo sam neku neobinu glazbu. Drveni instrumenti. Zabranjeni intervali. Upitno ga je pogledala. - Korporacijska država zahtijeva da glazbenici rabe ono što je poznato kao terranska oktava. Samo ga je glupo gledala. Tong otpjeva oktavu. Sutty se svojski trudila svom licu dati inteligentan izgled. - Ovi ovdje to zovu "znanstvena ljestvica intervala" - objasni Tong pa kako još uvijek nije kod nje opazio znak da je išta razumjela, upita sa smiješkom: - Zvui li ti akanska glazba poznatije no što bi to oekivala? - Nisam o tome razmišljala... ne znam. Ja baš nemam sluha. Nemam pojma što su to glazbeni kljuevi. Tongov osmijeh postane još širi - Mojem uhu ova akanska glazba zvui kao da nitko nema pojma o tonalitetima. Ali ono što sam uo dolje na rijeci bilo je nešto sasvim drugo. Ni slino ovoj glazbi sa zvunika. Razliiti intervali. Vrlo suptilne harmonije. Tamo to ljudi nazivaju opojnom glazbom. Zakljuio sam da tu opojnu glazbu sviraju vjerski iscjelitelji, vraevi. Konano mi je uspjelo popriati s jednim od njih. Rekao mi je:" Mi znamo neke stare pjesme i ljekarije. Ne priamo prie. Ne znamo ih." Ali kad sam ga malo pritisnuo, dodao je: - "Možda su još neke sauvane, tamo gore, uz rijeku. U brdima." Tong Ov se opet osmjehnuo, ali nekako sjetno. - Htio sam još saznati no, naravno, moja ga je nazonost izlagala opasnosti - zastao je inivši podulju stanku. - Ponekad se ini kako je sve to... - opet je zastao. - Kako je sve to naša pogreška. Nije odmah odgovorio - Da, baš tako - složio se. -No kad smo ve tu, ne smijemo si otežavati položaj. Chiffewarijci su preuzimali odgovornost, no nisu njegovali shvaanje krivnje na nain kako su to inili Terrani. Znala je da ga je krivo shvatila i da je bio iznenaen onim stoje rekla, ali nije mogla ostati ravnodušna. Nije ništa rekla. - Što misliš, što je vra mislio s tim priama i ljudima koji ih priaju? Pokušala se usredotoiti na pitanje, ali nije mogla. Nije ga više mogla slijediti. Sada je u potpunosti razumjela što znai izraz malaksati i biti na kraju snaga. inilo joj se kako je guši neka vlastita oma, kako joj se steže oko vrata. - Pomislila sam da ste me pozvali - rekla je - jer me namjeravate nekamo premjestiti. - S ovog planeta? Ne, ne, ne - odgovori Tong iznenaeno i dobronamjerno. - Nisu me ni trebali slati ovamo. - Zašto to govoriš? - Ja prouavam lingvistiku i književnost, a Aka ima samo jedan jezik i više nema književnosti. Željela sam postati povjesniar. Kako to mogu biti u svijetu koji je upravo razorio svoju povijest? - Nije to lako - uzvrati Tong suosjeajui. Ustao je kako bi provjerio ureaj za snimanje fajlova. - Molim te, Sutty, reci mi, pada li ti teško ova institucionalizirana homofobija? - Maja sam s tim odrasla. - Pod unistima? - Nisu bili samo uništi. - Razumijem - ree Tong. Zastao je. Govorio je pažljivo, još uvijek stojei i gledajui je, iako je ona spustila pogled - Znam da si proživjela veliki religijski prevrat. I ja mislim o Terri kao o svijetu ija je povijest bila oblikovana religijama. Upravo zato bi se ti najbolje od svih nas uklopila u istraživanje ovdašnjih ostataka religije, ako uope postoje. Znaš, Ki Ala nema
nikakvog iskustva s religijom, a Garu, opet, nema potreban odmak od nje. Zastao je. Ona nije ništa odgovorila. - Tvoje iskustvo - nastavio je - možda je bilo takvo da e ti otežati objektivnost. Morala si cijeli život živjeti pod teokratskom represijom, a onda još proi kroz rasulo i nasilje posljednjih godina unizma... Opet je zastao. Morala je progovoriti. Oglasila se hladno - Vjerujem kako e mi moja naobrazba pomoi da druge kulture promatram sa što manje predrasuda. - Da, tvoja naobrazba i tvoj osobni temperament. I ja u to vjerujem. No pritisci jedne agresivne teokracije, to optereenje s kojim si se morala nositi cijeloga života, možda su u tebi ostavili ostatke nepovjerenja, otpora. Zato ako zatražim od tebe, ako ponovo zatražim od tebe promatranje neega prema emu osjeaš odbojnost, molim te, reci mi to. Nakon nekoliko sekundi koje su se inile vrlo dugim, rekla je - Zbilja se uope ne razumijem u glazbu. - ini mi se kako je ta glazba samo vrlo mali dio neeg mnogo, mnogo veeg - neumoljivo je odvratio srnooki Tong. - Onda nema problema - rekla je. Osjeala se hladno, lažno, poraženo. Boljelo ju je grlo. Tong je ekao hoe li ona još nešto rei, a onda prihvati tu njenu procjenu. Uzeo je mikrokristal sa snimkom i pružio joj. Automatski ga je uzela. - Molim te, proitaj ovo i preslušaj glazbu ovdje u knjižnici, a onda to izbriši - rekao je. - Brisanje je umjetnost koju moramo uiti od Akanaca. Ozbiljno! Zbilja tako mislim. Hainci uvaju sve živo. Akanci žele sve odbaciti. Možda postoji srednji put. Bilo kako bilo, sad imamo prvu prigodu otii u podruje gdje povijest možda i nije tako temeljito izbrisana. - Ne znam hou li znati prepoznati to što bih trebala prepoznati. Ki Ala je bila ovdje deset godina. A vi imate iskustvo s još etiri druga svijeta. Bila mu je rekla kako nema problema. Rekla je kako ona može uiniti to što se od nje traži. A sada je slušala samu sebe kako se još uvijek pokušava izvui. Pogrešno. Sramotno. - Ja nisam nikada proživio veliku društvenu revoluciju - ree Tong. - A nije ni Ki Ala. Mi smo ti djeca mira, Sutty, a ja tu trebam dijete sukoba. Uostalom, Ki Ala je nepismena. I ja sam nepismen. Ti znaš itati. - Mrtve jezike na zabranjenom pismu. Tong ju je promatrao tijekom duge minute šutnje, s intelektualnom i bezlinom ali stvarnom nježnošu. -Mislim da si sklona podcjenjivanju vlastitih sposobnosti, Sutty - izjavio je. - Stabili su te izabrali kao jednog od etiri predstavnika Ekumene na Aki. Moraš prihvatiti injenicu kako su, i za mene i za ovaj naš posao ovdje, tvoje iskustvo i tvoje znanje od bitne važnosti. Priekao je dok nije rekla. - Hou. - Prije nego li se uputiš u planine, ako uope budeš išla, molim te, razmisli i o rizicima. Ili, tonije, razmisli kako mi i ne znamo koje bi se opasnosti mogle pojaviti. Akanci ne izgledaju kao narod sklon nasilju, no teško je o tome realno prosuditi iz našeg izoliranog položaja. Ne znam zašto su nam odjednom dali to dopuštenje. Sigurno imaju za to neki razlog ili motiv, ali to možemo saznati samo ako prihvatimo. - Zastao je, dok mu je pogled još uvijek poivao na njoj - Ne spominju pratnju, vodia ili psa uvara. Možda eš biti prepuštena sama sebi. Možda neeš. Ne znamo. Nitko od nas ne zna kakav je život izvan gradova. Svaka slinost ili razlika, sve što vidiš, sve što možeš proitati, sve što snimiš biti e važno. Znam kakav si ti osjetljiv i nepristran promatra. Ako je na Aki ostao ikakav trag povijesti, od svih lanova mog osoblja ti si najpogodnija da to i pronaeš. Da kreneš u potragu za tim priama ili ljudima koji ih znaju. Zato, molim te, preslušaj ove pjesme pa kreni kui i razmisli o svemu, a sutra mi reci svoju odluku. O.K.?
Izgovorio je tu staru terransku frazu kruto, no pomalo ponosan što ju je usvojio. Sutty se pokušala nasmiješiti. - O.K. - rekla je.
2 Vraajui se kui jednotranim vlakom, iznenada je briznula u pla. Nitko to nije opazio. Zbijeni u vagonu, svi su sjedili promatrajui holoprojekcije iznad zasebnog odjeljka, projekcije djece koja izvode akrobacije, stotina djece u crvenim odorama, koja skakuu vrlo uvježbano, sinkrono s kreštavom vedrom glazbom što je ispunjala zrak. Tijekom dugog uspona stubištem do svog stana opet se rasplakala. Nije znala zašto plae. Nije bilo razloga za pla. Morao je postojati neki razlog. Vjerojatno se razboljela. No uzrok toj tjeskobi bijaše strah, bijedni napadaj straha. Groza. Užas. Bila je ludost poslati je tamo samu. Tong je lud kad mu je tako nešto moglo pasti na pamet. Nije ona u stanju to obaviti. Sjela je za radni stol kako bi mu poslala formalni zahtjev da je vrati na Terru. Ali nikako se nije mogla sjetiti odgovarajuih hainskih rijei. Sve su bile pogrešne. Boljela ju je glava. Ustala je kako bi potražila nešto za jelo. U smonici nije bilo niega, ni mrvice hrane. Kad je posljednji put jela? U podne nije. Ni jutros. Ni prošle noi. - Što to sa mnom nije u redu? - upitala se. Nije ni udo stoje boli želudac. Nije udo što ima ove napadaje cmizdrenja i straha. Nikada ranije nije zaboravila jesti. ak ni onda kad se je poslije svega vratila u ile, ak i tada si je skuhala hranu i jela, tjerajui zalogaje slane od suza niz stisnuto, bolno grlo, dan za danom. - Neu to napraviti - rekla je, ni sama ne znajui na što je pritom mislila. Nije više htjela plakati. Sišla je niz stube, pritisnula ZIL na izlazu i propješaila deset blokova do najbliže trgovine živežnim namirnicama, Korp-Zvijezde, a onda pritisnula svoj ZIL pri ulazu. Sva je hrana bila pakirana, ve zgotovljena i smrznuta, vrlo praktina, ništa svježe, ništa što bi se moglo kuhati. Pogled na te zamotane redove ponovo joj nagna suze na oi. Bijesna i ponižena, kupila je vrue punjeno pecivo na odjeljku brze hrane. ovjek koji ju je poslužio bio je prezaposlen da bije pogledao u lice. Stajala je vani pred prodavaonicom i, okrei lea prolaznicima, trpala hranu slanu od suza u usta, prisiljavajui svoje stegnuto grlo na gutanje, baš kao i onda, kao tamo. Tada je znala da mora živjeti. To joj je bio posao. Živjeti život nakon radosti. Ostaviti ljubav i smrt iza sebe. Nastaviti. Nastaviti sama i raditi. A sada? Sada se spremala zatražiti neka je pošalju natrag na Zemlju? Nazad k smrti? Žvakala je i gutala. Glazba i slogani dopirali su isprekidano, iz vozila u prolazu. etiri bloka dalje, na raskrižju, svjetla nisu radila i trube robot-taxija nadjaale su glazbu. Pješaci, proizvoi-potrošai države-korporacije, mnogi u uniformama, a ostali u standardiziranim hlaama, tunikama i jaknama proizvedenim u korporaciji, svi obuveni u platnene cipele marke "Put ka zvijezdama" , gurali su se oko nje, pristižui iz podzemnih garaža, žurei ka nekoj od stambenih zgrada. Žvakala je i gutala onaj zadnji zalogaj slatko-slane hrane. Nee se vraati. Nastaviti e. Nastavit e sama raditi. Vratila se do svoje zgrade, pritisnula svoj ZIL pri ulazu i popela se uz osam odjeljaka stuba. Dodijelili su joj veliki, pretjerano luksuzni stan kojeg su smatrali pogodnim za poasnog gosta države-korporacije. Lift nije radio ve mjesec dana. Gotovo je zakasnila na brod. Robot-taxi je zalutao tražei rijeku. Najprije ju je pokušao odvesti u Akvarij, zatim do Ureda za vodoprivredu pa opet do Akvarija. Morala ga je tri puta iskljuiti i reprogramirati. Dok je trala pristaništem, posada trajekta je upravo podizala most.
Doviknula im je, opet su ga spustili pa se ukrcala. Bacila je torbe u svoju tijesnu kabinu i izašla na palubu promatrati kako grad promie. Tu na vodi, on je pokazivao svoju prljaviju, tišu stranu, unutar zidova kanjona kojeg su inili blokovi zgrada i nebodera s poslovnim i vladinim uredima. Ispod golemih betonskih blokova s kojima je podzidana obala, pružali su se drveni dokovi i skladišta potamnjela od starosti, a po vodi zbrka malih amaca, poput vodenih buba, posve izvan kontrole Ministarstva trgovine; bile su tu i kue na amcima obrasle rascvjetanom lozom, s rubljem koje se sušilo lepršajui na vjetru, a odasvud se širio smrad kanalizacije. Betonskim jarkom izmeu visokih, tamnih zidova, tekao je potok da bi se združio s velikom rijekom. Iznad njega, ribi oslonjen na ogradu mosta savijenog u luk - prizor s crteža u jednoj od akanskih knjiga koja je djelomino spašena iz onog izgubljenog prijenosa. S kakvim li je samo štovanjem ona baratala s tih nekoliko stranica slika, redaka poezije, fragmenata proze, kako se je, tamo u Valparaisu, duboko zamislila nad njima, pokušavajui iz njih osjetiti kakvi su bili ti ljudi iz drugog svijeta, žudei za tim da ih upozna. Odluka da sve to izbriše iz svog raunala bila joj je vrlo teška i, ma što Tong o tome govorio, još je uvijek osjeala kako je tada pogriješila, kapitulirala pred neprijateljem. Prije no što ih je izbrisala ponovo ih je prouila, s ljubavlju, s boli, upijajui ih u sebe. "I nema tragova stopala u prašini iza nas..." Sklopila je oi kad je izbrisala tu pjesmu. Uinivši to osjetila je i kako briše svu svoju žudnju i nadu kako e, kad doe na Aku, saznati o emu je pjesma govorila. No upamtila je etiri stiha te pjesme, a i žudnja i nada još su bile tu. Tihi motori "Trajekta osam" prigušeno su bubnjali, a iz sata u sat nasip uz rijeku bivao je sve niži, derutniji, sve eše prekidan stubištima i malim pristaništima. Naposljetku je posve utonuo u blato, šaš i grmovitu obalu, a Ereha se širila sve više i više, zaujue široka kroz ravnicu zelenih i žuto-zelenih polja. Pet je dana brod postojano plovio na istok mirnim prostranstvom vode, kroz blagi sjaj sunca i zvjezdanu tamu, predstavljajui najviši predmet u krajoliku. Tu i tamo naišao bi na kakav gradi uz rijeku i tu bi se privezao uz kakav stari gat koji se, uz nove visoke zgrade, inio patuljastim. Tu bi uzeo zalihe i putnike. Sutty je ustanovila kako je zadivljujue lako razgovarati s ljudima na brodu. U Dovzu kao da se sve bilo urotilo ne bi li je održalo na udaljenosti. Iako je etvero stranaca dobilo stanove i izvjesnu slobodu kretanja, Korporacija im je napravila vrlo tijesan raspored sastanaka, a sav posao i sva zabava bili su programirani i nadzirani. Sluajna poznanstva bila su nezamisliva. Stanovnici Dovza bili su toliko zauzeti i u takvoj žurbi da joj je bilo neugodno oduzimati im vrijeme, gnjaviti ih sa svojim neznanjem. Akin nagli i izuzetan tehnološki napredak izveden je zahvaljujui strogoj stezi, ope-zavedenoj disciplini podržanoj samodisciplinom. Svatko u gradu je marljivo radio, dugo radio, kratko spavao i jeo na brzinu. Svaki je sat bio isplaniran. Svatko s kim je kontaktirala u Ministarstvu za poeziju i Ministarstvu informacija tono je znao što želi da Sutty napravi i kako to ona treba napraviti, a im je poela raditi kako su joj naložili, oni bi ve pohitali svome poslu ostavivši je neka obavi svoj dio. Tim je ljudima, bez sumnje, bilo reeno neka s njom govore samo ono najnužnije, kako bi Korporacija zadržala puni nadzor nad informacijama koje je primala. Iako je susretala mnoge ljude i samo nekolicina joj se nije svidjela, nakon pola godine boravka na planetu teško da je s ikim vodila nešto što bi se moglo nazvati razgovorom. Od privatnog života na Aki nije vidjela ništa osim uštirkanih veernjih prijema za gornje slojeve buržoazije i korporacijske dužnosnike. Iako su tehnologije i postignua ekumenskih svjetova na Aki bili stalno isticani kao svijetao primjer za sve, s onom nekolicinom došljaka iz tih svjetova, koji su pozivani ili im je tek dopušten boravak, nije se paradiralo. Pokazivali su se u javnosti i na nearealima kako sjede na
korporacijskim banketima ili kako se smješkaju u blizini šefa nekog od Ureda. Možda im ministri nisu vjerovali da e u danom trenutku rei upravo ono što treba. Možda su oni ministrima izgledali kao dosadni i nimalo nadahnjujui primjerci nadmone civilizacije, civilizacije koju je Aka tako žarko željela usvojiti. Vjerojatno se veina civilizacija doimlje sjajnijim kad ih se promatra samo openito i s udaljenosti od nekoliko svjetlosnih godina. Bilo kako bilo, nikada se ni izdaleka nije pružila mogunost za neko osobno prijateljstvo. Intimnost nije rasla ak ni s ljudima s kojima je bila u neprestanom kontaktu. inilo joj se kako to držanje distance ne proizlazi ni iz predrasuda niti iz ksenofobije, jer Akance pojava stranaca nije nimalo uznemiravala. Vjerojatno se tu radilo samo o birokratskom mentalnom sklopu. Razgovor je tekao prema programu. Na banketima se razgovaralo o poslu, sportu i tehnologiji, a dok su ekali u repovima ili u praonicama rublja, komentirali su sportske dogaaje ili zadnje emisije neareala. Svi su izbjegavali sve što bi bilo osobno, stalno navodei stavove Korporacije o svemu i svaemu i to je išlo tako daleko da su joj ak protuslovili kada se njezini opisi svijeta iz kojeg je došla nisu podudarali s onim što su ih uili o udesnoj, naprednoj i prebogatoj Terri. No tu, na rijenom brodu, ljudi su priali. Stvarno su priali. Bez suzdržavanja govorili su o osobnim, intimnim stvarima. Razgovarali su naslonjeni na ogradu, razgovarali su sjedei na palubi, razgovarali su za veerom, uz ašu vina. Neka njena rije ili tek smiješak bili su dovoljni da i nju ukljue u svoje razgovore. Iznenaena, polako je shvaala kako oni i ne znaju da je ona stranac. Svi su oni znali da su na Aki Promatrai iz Ekumene, vidjeli su ih na nearealima, te etiri beskrajno daleke i beznaajne figure meu ministrima i visokim službenicima, uštirkane strance meu isto takvim domaim glavešinama; nitko nije oekivao da bi ih se moglo sresti meu obinim ljudima. ekivala je kako e je ne samo prepoznati nego i odvojiti od ostalih i držati je tako podalje, ma kamo putovala. No nitko joj nije ponudio vodia, a i inilo se da je nitko ne nadzire. Izgledalo je da je zbilja prepuštena sama sebi. Bila je ona sama i u gradu, no u mjehuru izolacije. Sada je mjehur prsnuo. Bila je vani. Kad je razmišljala o tome, inilo joj se pomalo zastrašujuim, no nije s tim puno razbijala glavu, jer bilo je prelijepo. Bila je prihvaena - bila je tek jedan od putnika, jedna u gomili. Nije morala ni objašnjavati niti izbjegavati objašnjenja jer je nitko ništa nije ni pitao. Govorila je dovzanski s manje stranog naglaska nego mnogi koji su bili iz regija izvan Dovza i tamo govorili drugim jezicima. Iz njezinog fizikog izgleda - bila je niska, vitka i tamnoputa - pretpostavljali su da dolazi s istoka kontinenta. "Vi ste s istoka, zar ne? - govorili su. - Jedna moja roakinja se udala za ovjeka iz Turua" - a tada bi nastavili govoriti o sebi. Naslušala se pria o njihovim roacima, njihovim obiteljima, njihovim zaposlenjima, njihovim mišljenjima, njihovim kuama, njihovim hernijama. Pogladivši dražesnog kudravog mako-psa jedne gospoe, otkrila je da vlasnici kunih ljubimaca putuju rijenim brodom. Tim su brodom putovali i ljudi koji se boje letenja i izbjegavaju ga, kako joj je to vrlo detaljno objasnio neki brbljavi stari gospodin. Ljudi kojima se nije žurilo putovali su brodom ijedni drugima priali svoje prie. Sutty se naslušala možda i više nego drugi jer ih nije prekidala, osim kad bi rekla "Zbilja?" ili "Krasno!" ili "Grozno!" Slušala je pohlepno, neumorno. Te dosadne i fragmentarne prie iz obinog života nisu joj mogle dosaditi. Oni su priali sve ono što je službena književnost, propaganda heroizma, izostavljala. Kad bi morala birati izmeu pria o herojima i hernijama, bez kolebanja bi izabrala hernije. Kako su napredovali uzvodno, sve dublje u kopno, na brod su poeli pristizati drukiji putnici. Ljudi su koristili rijeni brod kao najjednostavniji i najjeftiniji nain da bi stigli iz jednog grada u drugi - ukrcaš se tu i iskrcaš se tamo. Ovdje su gradovi bili manji, bez visokih zgrada.
Sedmog se dana nisu ukrcali putnici s kunim ljubimcima i uobiajenom prtljagom, nego su u košarama nosili perad i vodili vezane koze. Zapravo, to nisu bile ni koze ni srne ni krave ni bilo koje drugo zemaljsko bie, nego eberdini, no meketali su i imali svilenkastu dlaku pa su u Suttynoj mentalnoj ekologiji zauzimali nišu koza. Uzgajali su ih zbog mlijeka, mesa i svilenkaste dlake. Prema prizorima na jednoj vedro obojenoj stranici slikovnice koja je preživjela onu izgubljenu transmisiju, eberdini su nekada davno vukli kola i ak nosili jahae. Prisjetila se plavih i crvenih zastava na kolima i teksta ispod slike Polazak na Zlatnu planinu. Pitala se je li to tek maštarija za djecu ili je zbilja postojala neka krupnija vrsta eberdina. Ovi sadašnji bili su visoki tek do koljena. Osmog su dana na brod pristizala cijela stada. Krmeni dio palube utonuo je do koljena u eberdine. Gradska se eljad, sa svojim kunim ljubimcima i svojim strahom od letenja, iskrcala još ranije tog jutra u Eltliju, velikom gradu iz kojeg je željeznika pruga vodila do Južnog vijenca gornjeg porjeja, u predjel gdje su se nalazila odmarališta. Pokraj Ertlija je Ereha protjecala kroz tri rijene brane prevodnice, od kojih je jedna bila vrlo duboka. Iznad njih rijeka se promijenila: postala je divlja, uža, brža, a voda joj više nije bila mutno plavo-smea ve prozrano modrozelena. Kod Etlija su završili i dugi razgovori. Seosko stanovništvo koje je sada putovalo brodom, bilo je u nazonosti neznanaca stidljivo, nimalo neprijateljsko, ali nesklono razgovoru s onima koje nisu poznali. Sutty je sad ova samoa dobro došla, jer joj je omoguila mirno razgledavanje. Tamo lijevo, gdje je rijena struja skretala na sjever, uzdizali su se jedan za drugim planinski vrhunci - crne stijene, bijeli gleeri. Ispred broda, uzvodno, nije bilo planinskih vrhova niti bilo ega dramatinog, tlo se vrlo postupno uspinjalo, uspinjalo, uspinjalo. A "Trajekt osam", sada pun meketanja, skvianja, tihog govora seljaka, mirisa stonog izmeta, prženog kruha, riba i slatkih dinja, kretao se sporo, borei se svojim tihim motorima protiv snažne rijene matice, izmeu kamenite obale i ravnica bez drvea, obraslih tek rijetkom, blijedom travom, šiljastom poput pera. Zavjese kiše slijevale su se na tlo padajui iz golemih, brzih oblaka, koji bi se brzo razišli ostavljajui za sobom opet sunev sjaj, zrak poput dijamanta, miomiris zemlje. No je bila tiha, hladna, obasjana zvijezdama. Sutty je bdjela dugo u no i ustajala vrlo rano. Izašla je na palubu. Istok je još bio mraan, no nad sjenovitim ravnicama zapada zora je palila udaljene vrhunce jednog za drugim, poput šibica. Brod se zaustavio na mjestu gdje nije bilo ni grada ni sela, nikakvog znaka nastanjenosti. Neka žena odjevena u upavu tuniku, s pustenim šeširom na glavi, izvela je svoje meketavo stado na obalu obasipajui ga psovkama i dovikujui promukle pozdrave prijateljima na brodu. Naslonjena na ogradu krme, Sutty je još kilometrima pogledom pratila to stado, sve manju blijedu mrlju u sivo-zlatnoj ravnici. Cijeli taj deveti dan tekao je u transu svjetlosti. Brod se kretao polako. Rijeka, sada bistra poput vjetra, promicala je tako neujno da se inilo kao da brod lebdi iznad nje, izmeu dva zraka. Posvuda unaokolo razliite razine stijenja i blijede trave, blijede daljine. Sad su se planine izgubile, sakrivene golemim naborima tla koje se uzdizalo. Tlo, nebo i rijeka prožimali su se prelazei jedno u drugo. Ovo putovanje je duže, pomislila je Sutty te veeri stojei opet uz ogradu, nego moj put od Zemlje do Ake. Pomislila je na Tanga Ova, koji je možda i sam prošao ovim putem pa ga je i njoj priuštio, pitajui se kako bi mu zahvalila. Zapažajui, opisujui, snimajui, tako. No nije mogla zabilježiti svoju radost. I sama rije bi je raspršila. Pomislila je: Pao bi sad trebala biti tu. Sa mnom. Trebala je biti tu. Bile bismo sretne. Zrak se smraio, voda je još zadržavala svjetlost. Još je jedna osoba bila na palubi. Taj je putnik jedini bio na brodu tijekom cijelog puta, od
glavnog grada, tih muškarac etrdesetih godina, službenik Korporacije u plavo-oker odjei. Uniforme su bile sveprisutne. Školska su djeca bila odjevena u jarko-crvene hlaice i tunike: gomile, redovi i skakutave tokice tog crvenila posvuda po ulicama gradova, izuzetan i veseo prizor. Odore studenata bile su zelene i boje re. Plavo i oker bile su boje Ureda za sociokulturu, kojim je obuhvaeno i Ministarstvo za poeziju i Svjetsko ministarstvo informacija. Sutty je ova plavo-oker kombinacija bila dobro poznata. Plavo-oker nosili su pjesnici, barem oni službeno priznati, pa producenti audio-vrpci i neareala, knjižniari i birokrati onih ogranaka Ureda s kojima je Sutty rijetko dolazila u dodir, kao, na primjer, onaj za etiku istou. Oznaka na jakni ovog ovjeka oznaavala je Monitora, što je prilino visok položaj u hijerarhiji. Kad se tek ukrcala, oekujui neku vrst službenog nadzora, nekog psa uvara koji e nadgledati njezin izlet, ekala je neki njegov znak, dokaz da je drži na oku. No ništa od toga. Ako je i znao tko je ona, nije to niim pokazivao. Držao se tiho i povueno, jeo je za kapetanovim stolom, komunicirao samo sa svojim džepnim raunalom i izbjegavao one skupine koje su vodile razgovore i kojima se ona uvijek pridruživala. Sada je stajao uz ogradu, nedaleko od nje. Kimnula je i potom više nije obraala pažnju na njega, jer joj se inilo da mu to odgovara. No on je progovorio prekidajui duboku tišinu sumraka u koji je tonuo pejzaž, dok je samo voda tiho i srdito mrmorila svoj otpor pramcu i bokovima broda. - Turobna zemlja - ree Monitor. Njegov je glas trgnuo mladog eberdina vezanog za obližnji stup. Tiho je zameketao meemee i protresao glavom. - Pusta - nastavi ovjek. - Zaostala. Zanimaju li vas oi ljubavnika? - Mee-mee - oglasio se mali eberdin. - Molim? - upita Sutty - Oi ljubavnika - dragulji, drago kamenje. - Zašto se tako zovu? - Primitivna mašta. Zamišljena slinost. Njegov se pogled na trenutak susreo s njezinim. Ukoliko se uope može rei da je o njemu do tada razmišljala, ocijenila ga je krutim i dosadnim malim egokratom. Hladna oštrina njegovog pogleda iznenadila ju je- - Može ih se nai uz obale potoka, gore, u višim predjelima. Samo tamo - rekao je, pokazujui prstom uzvodno. - I samo na ovom planetu. Onda, pretpostavljam da vas je nešto drugo dovelo ovamo. Dakle, znao je tko je ona. A po držanju bi se reklo kako joj želi dati do znanja da on ne odobrava to njezino slobodno kretanje bez pratnje. - U ovo kratko vrijeme koliko sam na Aki, vidjela sam jedino grad Dovz. Dobila sam dopuštenje za razgledavanje. - Da poete Bogu iza lea - ree ovjek, uz škrti pseudoosmijeh. ekao je da ona još nešto kaže. Osjetila je taj njegov pritisak i oekivanje, kao da misli kako mu ona treba polagati raune. Oduprla se. Zagledao se u grimizne ravnice što su tonule u no, a onda dolje u vodu koja je još uvijek zadržavala izvjesnu prozranost svjetla u sebi. - Dovz je zemlja prekrasnih krajolika - rekao je. Bogate farme, prosperitetna industrija, prekrasna odmarališta u Južnom vijencu gornjeg porjeja. Ništa od toga niste vidjeli, a odabrali ste posjet ovoj pustoši. Kako to? - Ja potjeem iz takve pustoši. To ga je nakratko ušutkalo. - Mi znamo da je Terra bogat, napredan svijet - glas mu se spustio u neodobravanju.
- Jedan dio mog svijeta je plodan. Veim dijelom je još uvijek ogoljen. Jako smo ga zloupotrebljavali... To je cijeli jedan svijet, Monitore. S dovoljno prostora za sve raznolikosti. Baš kao i ovdje. U svome glasuje osjetila prizvuk izazova. - Pa ipak dajete prednost goletima i zaostalim nainima putovanja? Tu sada nije bilo pretjerivanja i frustrirajueg poštovanja s kojim se susretala kod veine ljudi u Dovzu, ustrajavanja u tome da ju se tretira kao malu kositrenu boginju koja mora biti zaštiena od realnosti. Ovo je sad bila sumnja, nepovjerenje: govorio joj je kako strance ne bi trebalo puštati da sami lutaju unaokolo. Prvi sluaj ksenofobije s kojim se susrela na Aki. -Volim brodove - izjavila je obzirno, s ljubaznošu. - I ovaj mi se kraj ini prekrasnim. A vama? - Ne - odvrati on, a zvualo je kao naredba. Nikakva neslaganja nisu dopuštena. Služben, korporacijski glas. - A što vas dovodi Bogu iza lea? Tražite li vi oi ljubavnika? - upitala je vedro, ak pomalo koketno, pružajui mu tako priliku da, ako želi, promijeni taj svoj izazivaki ton. No on to nije uinio. - Posao - odvratio je. Vizdiat, to krajnje i bespogovorno akansko opravdanje, neprijeporan cilj i osnova svega. - U ovom podruju postoje džepovi kulturne fosilizacije i nepopustljive reakcionarne aktivnosti. Nadam se da ne namjeravate putovati u gorje izvan grada. Tamo gdje edukacija još nije doprla, ljudi su grubi i opasni. U skladu s mojom nadležnošu u ovom podruju, moram vas zamoliti da stalno budete u vezi s mojim uredom, da prijavite svaki znak ilegalnih aktivnosti i da nas obavijestite ako planirate nekamo putovati. - Zahvaljujem vam na brizi i potruditi u se udovoljiti vašem zahtjevu - uzvratila mu je, recitirajui frazu iz Napredne vježbe uporabe dovzanskog jezika i idioma za barbare. Monitor kratko klimne, pogleda uprtog u obalu koja je polako promicala i polako tonula u mrak. Kad je ponovo pogledala prema mjestu gdje je stajao, više ga nije bilo.
3 Prekrasna plovidba brodom koji se rijekom uspinjao kroz goleti završila je desetog dana u Okzat-Ozkatu. Na karti je taj grad bio toka na rubu beskrajnog prepleta izohipsi - Visoki vijenac gornjeg porjeja. U kasnom sutonu to je bila tek mrlja bjelkastih zidova u bistroj, hladnoj tmini, s mranim horizontalnim prozorima postavljenim visoko, mirisima prašine, gnoja i trulog voa, sa suhom slatkoom planinskog zraka, Zagorom glasova, batom koraka po kamenu. Vozila s kotaima gotovo i nije bilo u prometu. Traak svjetlosti boje re blistao je na nekoj vrsti vrlo visokog zida, jedva vidljivog iznad ukrašenih krovova, nasuprot posljednje zelenkaste bistrine zapadnog neba. Cijelim pristaništem orile su se korporacijske objave i glazba. Nakon deset dana slušanja tihih glasova i spokoja rijeke, ova je buka odmah otjerala Sutty. Nije ju ekao nikakav vodi. Nitko je nije slijedio. Nikome nije morala pokazati svoj ZIL. Još u nekom pasivnom transu od plovidbe, radoznala, nervozna i na oprezu, lutala je ulicama uz rijeku sve dok joj torba na ramenu nije otežala i dok nije osjetila vjetar oštar poput noža. U maloj, mranoj ulici zaustavila se pokraj nekog ulaza. Kuna vrata su bila otvorena, a jedna je žena sjedila na stolici pri slabašnoj svjetlosti koja je dopirala iznutra, kao da uživa u blagoj ljetnoj veeri. - Možete li mi rei gdje bih mogla nai neku gostionicu? - Ovdje - ree žena. - Ki! - pozvala je. Sutty je tek sada primijetila da je žena bogalj, s nogama poput štapova. Pojavio se djeak od petnaestak godina. Bez rijei je ponudio Sutty neka ue i odveo je u veliku mranu sobu visokog stropa, prekrivenu sagom. Bio je to velianstven sag od grimizne vune eberdina, sa strogim, kompliciranim, koncentrinim bijelim i crnim uzorcima. Osim tog tepiha, jedini inventar u sobi bila je zidna svjetiljka s udnovatom, prilino slabom etvrtastom žaruljom, privršena izmeu dva visoko postavljena horizontalna prozora. Žica je vijugala od svjetiljke do jednog od prozora. - Ima li tu kakav krevet? Djeak sramežljivo pokaže prema zavjesi u sjeni udaljenog kuta. - Kupaonica? Odmahnuo je glavom prema nekim vratima. Sutty poe i otvori ih. Tri poploene stube spuštale su se u malu prostoriju obzidanu keramikim ploicama u kojoj je bilo mnoštvo neobinih, ali prepoznatljivih predmeta od drveta, metala i keramike, blještavih u odsjaju elektrine grijalice. - Izgleda vrlo lijepo - rekla je. - Koliko košta? - Jedanaest haha - promrmlja djeak. - Na no? - Na tjedan. - Akanski je tjedan imao deset dana. - Oh, baš lijepo - ree Sutty. - Hvala ti. Pogrešno. Nije mu trebala zahvaliti. Zahvaljivanje je bilo "servilno obraanje". Rijei kojima se izražava štovanje i besmisleni ritual korištenja fraza pri pozdravljanju i rastanku, traženje dopuštenja, te prijetvorna zahvalnost, sve su to fosilni ostaci primitivnog licemjerja i predstavljali su kamen spoticanja za iskren odnos izmeu proizvoapotrošaa. To je nauila, baš tako sroeno, gotovo odmah po svom dolasku. Nastojala se osloboditi tih loših navika steenih na Zemlji. Kako li joj se samo otelo to nepristojno zahvaljivanje?
Djeak je promrmljao nešto nerazumljivo pa ga je zamolila neka ponovi. Ponudio joj je veeru. Prihvatila je sa zahvalnošu. Pola sata kasnije donio je u njezinu sobu nizak stol prekriven šarenim stolnjakom i posue od tamnocrvenog porculana. Iza zavjese je pronašla jastuke i debelu rolu posteljine, objesila je odjeu na preku s avlima koju je takoer tamo našla; knjige i bilježnice stavila je na ulašteni pod ispod one jedine svjetiljke i onda je naprosto sjela na sag ne radei ništa. Sviao joj se izuzetan osjeaj prostranosti u toj sobi - prostor, visina, mir. Djeak joj je servirao veeru koja se sastojala od komada peene peradi, peenog povra, nekakvog bijelog zrnja koje je imalo okus slian kukuruzu, i mlaki, aromatini aj. Sjedila je na svilenkastom sagu i pojela sve stoje donio. Djeak je nekoliko puta svratio da vidi treba li joj što. - Molim te, reci mi kako se zove ova žitarica. - Ne. Pogrešno. - Ali najprije mi reci kako se zoveš. - Akidan - prošaptao je. - Ovo je tuzi. - Jako je fino. Nisam to nikada prije jela. To ovdje raste? Akidan je kimnuo. Imao je vrsto, zgodno lice, još djetinje, ali ve se nazirao muškarac. - To je dobro za šumu - promrmljao je. Sutty kimne s razumijevanjem i doda - I vrlo je ukusno. - Hvala, yoz! "Yoz:" rije koju je Korporacija oznaila kao servilno oslovljavanje i koja je zabranjena ve najmanje pedeset godina. Njeno znaenje je, otprilike: "srodna osoba" i Sutty je još nikada nije ula izgovorenu, osim na vrpcama s kojih je, još na Zemlji, uila ovaj jezik. Je li i ono: "To je dobro za šumu" bila neka vrsta nepoudnog fosila u jeziku? Mogla bi to sutra malo istražiti. Noas e se okupati, razmotati posteljinu i spavati u tamnoj, blaženoj tišini ovog planinskog mjesta. Tiho kucanje, vjerojatno Akidanovo, dovelo ju je do doruka koji ju je ekao na pladnju ostavljenom pred vratima. Tu je bio velik komad voa, razrezan i oišen od sjemenki, na tanjuriu je bilo nešto žuto i trpko, sivkasti kola koji se mrvio, a u lonu bez ruke bio je mlaki aj, ovaj puta užasno gorak, iji okus joj se najprije nije sviao, a onda joj je bio sve bolji. Voe i kruh bili su svježi i izvrsni. One žute ukiseljene komadie je ostavila. Kad je djeak došao odnijeti pladanj, pitala ga je za svako jelo kako se zove, jer je ova hrana bila potpuno razliita od svega što je jela u gradu, a i bila je vrlo pažljivo servirana. Akidan je objasnio da se ona ukiseljena stvar zove abid. - To je za rano jutro - rekao je. - Da pomogne slatkom vou. - Trebala bih to, znai, pojesti? Zbunjeno se nasmiješio - To daje ravnotežu. - Razumijem. Onda u pojesti. Pojela je. Akidan je izgledao zadovoljan. - Ja dolazim iz daleka, Akidane - rekla je. - Iz Dovza? - Još dalje. Iz drugog svijeta. Sa Terre. - Ah. - Znam vrlo malo o životu ovdje i rado bih ti postavila mnogo pitanja. Je li to u redu? Istovremeno je slegnuo ramenima i kimnuo, vrlo mladenaki. Bio je stidljiv, ali i vrlo sabran. Ma što to njemu znailo, mirno je prihvatio injenicu da Promatra Ekumene, osoba s drugog planeta, netko koga bi inae vidio samo na elektronskoj slici emitiranoj iz glavnog grada, sada živi u njegovoj kui. Nije bilo ni traga onoj ksenofobiji na koju je naišla kod neugodnog
ovjeka na brodu. Akidanova teta, ona invalidna žena koja se doimala kao da stalno trpi podnošljive bolove, govorila je malo i nije se smiješila, no imala je isti smiren nain prihvaanja. Sutty se s njom dogovorila da e tu boraviti dva tjedna, možda i dulje. Pitala se je li ona jedini gost gostionice; sad kad je malo prošvrljala po kui, opazila je kako imaju samo jednu sobu za goste. U gradu, u svakom hotelu ili stambenoj zgradi, restoranu, prodavaonici, skladištu, uredu, pri svakom ulazu i izlazu, automatski se provjeravao osobni identifikacijski ip, neizmjerno važan ZIL, osnovno jamstvo vašeg postojanja kao proizvoa-potrošaa u korporacijskoj banci podataka. Njezin ZIL su joj dodijelili nakon obavljanja beskonanih formalnosti odmah po dolasku na planet. Bez njega, upozorili su je, ona bi na Aki bila bez identiteta. Bez njega ne bi mogla unajmiti sobu ni robot-taxi, kupiti hranu u prodavaonicama ili restoranu, niti ui u ijednu javnu ustanovu, a da se ne aktivira alarm. Veini Akanaca je njihov ip usaen u zapeše lijeve ruke. Ona je prihvatila mogunost da svoj ip nosi na tijesnoj narukvici. Razgovarajui s Akidanovom tetom u njezinoj maloj recepciji, uhvatila je sebe kako se osvre tražei ZIL skener, s lijevom rukom ve spremnom za uobiajeni pokret. No žena je okrenula svoju stolicu k masivnom stolu s mnogo malih ladica. Nakon što je uinila nekoliko pogrešaka koje je nisu nimalo uzbudile i nekoliko stanki da razmisli, pronašla je ladicu koju je tražila, iz nje izvadila prašan blok s formularima i otrgnula jedan. Okrenula je stolicu natrag i pružila Sutty formular da ga ona svojeruno ispuni. Formular je bio tako star da se papir ve otrao, no imao je predvien prostor za upisivanje ZIL koda. - Molim te, yoz, reci kako hoeš da te zovem - ree Sutty. Još jedna reenica iz Naprednih vježbi. - Ime mi je Iziezi. Molim te, reci kako da ja tebe zovem, yoz, i deyberienduin. Dobrodošla-pod-moj-krov. Lijepa rije. - Zovem se Sutty, yoz i ljubazna gostioniarko. Ovo je smislila tog asa, no poslužilo je svrsi. Iziezino mršavo, ispijeno lice slabašno se zarumenjelo. Kad joj je Sutty vratila formular, privukla je sklopljene ruke na prsnu kost uz blag, ali vrlo formalan naklon. Ako je uope postojao neki zabranjeni pokret, onda je to bilo to. Sutty joj isto tako uzvrati. Dok je izlazila, Iziezi je spremala blok s formularima i onaj koji je Sutty ispunila u ladicu, ali ne u onu istu. Izgleda da ipak Vlada-Korporacija, barem tijekom sljedeih nekoliko sati, nee imati pojma gdje je individua/EX/HH 440 T 386733849 H 4/4939 odsjela. Izmakla sam mreži, pomisli Sutty i izae na sunce. Unutra je bilo prilino mrano, jer su horizontalni prozori postavljeni vrlo visoko i nisu pokazivali ništa osim jasno plavog neba. Izašavši, bila je zaslijepljena. Bjelina zidova kua, svjetlucavi crepovi na krovovima, strme ulice poploene tamnim škriljevcem koji reflektira svjetlost. Kad su joj se oi privikle vidjela je, tamo istono nad krovovima, najviši od svih bijelih zidova, nezamislivo visok - naborana zavjesa svjetla ustremljena do polovice visine neba. Stala je i trepi se zagledala. Je li to bio oblak? Erupcija vulkana? Polarna svjetlost usred dana? - Majka - ree malen, bezubi muškarac tamne puti s runim kolicima, cerei joj se s ulice. Sutty je žmirnula prema njemu. - Erehina mati - ree on pokazujui na zid svjetlosti. - Silong. Ha? Planina Silong. Ucrtana na karti. Najviša kota u Visokom vijencu gornjeg porjeja i cijelog Velikog kontinenta Ake. Da. Kad su dolazili uzvodno, skrivalo ga je uzdizanje terena. Ovdje se mogla vidjeti možda njegova gornja polovica, zupasto blještavilo nad kojim je, još udaljeniji, lebdio golem, eterian, rogat vrh, napola rastoen u zlatastoj svjetlosti. S vrha su se vijorile tanane zastave snijega kovitlanog vjenim vjetrom. Dok su ona i ulini prodava stajali zurei, zaustavljali su se i drugi kako bi im pomogli
zuriti. Tako joj se barem inilo. Svi su oni znali kako Silong izgleda i zato su joj mogli pomoi da ga vidi. Rekli su mu ime zovui ga Majka, pokazujui na svjetlucanje rijeke, dolje pri dnu ulice. Jedan od njih ree. - Možda bi pošla na Silong, yoz? Bili su to niski, mršavi ljudi bucmastih obraza, s uskim oima gorštaka, lošim zubima, zakrpanom odjeom, tankih finih ruku i stopala ogrubjelih od hladnoe i povreda. Koža im je bila približno iste smee nijanse kao i njena. - Poi gore? - gledala ih je s osmijehom i nije mogla suspregnuti smješkanje. - Zašto? - Na Silongu se živi vjeno - odgovori žena sva u kvrgama, s naprtnjaom punom neega stoje izgledalo kao plavi kamen. - Spilje - ree ovjek sa žukastim, koziavim licem. - Špilje pune bia. - Dobar seks! - doda ulini trgovac i svi se nasmijaše. - Seks tri stotine godina. - Previsoko je - ree Sutty. - Kako se uope može doi gore? Svi su se cerekali pa rekoše - Letenjem. - Može li se avion tamo spustiti? Sveopi kikot i odmahivanje. Ona žena sva u vorugama izjavi - Nigdje. Onaj žuti doda - Nema aviona. Ulini trgovac dopuni - Poslije tristo godina seksanja svatko može letjeti! A onda smijeh zamre. Svi su se razišli poput sjena, nestali, i više nije bilo nikog osim ulinog trgovca koji je sa svojim takama odmicao niz ulicu, a Sutty je gledala u Monitora. Izgledao je velik. On nije bio krupan ovjek, no ovdje je tako izgledao. Njegova je koža bila drukija nego kod ovih ljudi, vrsta i glatka, ravna poput plastike, a njegova plavo-oker tunika i dokoljenice bili su isti i izglaani kao sve uniforme u svakom svijetu. On nije pripadao Okzat-Ozkatu ništa više nego ona. Bio je stranac. - Prošenje je protuzakonito - rekao je. - Nisam prosila. Nakon kratke stanke rekao je - Krivo ste me razumjela. Nemojte ohrabrivati prosjake. Oni su paraziti privrede. Davanje milostinje je protuzakonito. - Nitko nije prosjaio. Kratko je klimnuo, a znailo je: onda u redu - smatrajte se upozorenom. Tada se udaljio. - Zahvaljujem vam na vašem šarmu i pristojnosti - rekla je Sutty na svom materinjem jeziku. Oh, pogrešno, pogrešno. Ne bi trebala biti sarkastina ni na kojem jeziku, ak i kad Monitor nije obraao pažnju. Bio je nesnosan, ali to ju nije opravdavalo. Ako namjerava ovdje skupiti ikakve informacije, mora biti u milosti mjesnih vlasti; ako želi ovdje išta saznati ne smije nikog osuivati. Kako glasi ona neuvjerljiva izreka: Stvoriš U sudove, sprije it eš u enje. Možda su oni ljudi zbilja bili prosjaci i obraivali je. Ne može to znati. Nije znala ništa ni o ovom mjestu ni o ljudima. Krenula je u razgledavanje Okzat-Ozkata sa skrušenom odlunošu da o mjestu ne donosi nikakvo vlastito mišljenje. Moderne zgrade - zatvor, podruna i gradska uprava, agencije za poljoprivredu, kulturu i rudarstvo, viša uiteljska škola, gimnazija - izgledale su kao sve takve zgrade u gradovima koje je vidjela: obini veliki blokovi. Ovdje su one bile visoke samo dva-tri kata, no isticale su se, na isti nain na koji se i Monitor isticao. Ostatak grada bio je malen, nezamjetljiv, prljav i krhak. Niski zidovi kua, isprano-crvene ili naranaste boje, horizontalni prozori postavljeni visoko pod strehama, krovovi s crvenim ili maslinastozelenim crepovima i valovitim nagibom, ije su uglove svojim zubatim ustima odizale fantastine životinje izraene od keramike, male trgovine iji su vidovi iznutra i izvana bili potpuno prekriveni napisima ispisanim starim ideogramima, koji su naknadno premazani vapnom no ipak su se nazirali i bili itljivi na neki uzvišen nain. Strme,
škriljevcem poploene ulice i stube što vode do zakljuanih vrata, obojenih crveno i plavo pa naknadno obijeljenih. Dvorišta u kojima su muškarci pleli užad ili klesali kamen. Uski vrtovi u kojima su starice okopavale, plijevile i mijenjale tok svojih minijaturnih sustava za navodnjavanje. Nekoliko automobila bilo je dolje uz dokove ili parkirano pred velikim bijelim zgradama, ali sav ulini promet odvijao se pješice ili na runim kolicima raznih veliina. A onda je, na Suttyinu radost, iz unutrašnjosti prispjela neka karavana. Veliki eberdini vukli su dvokolice natkrivene ceradom urešenom zelenim resama, a na dva još vea eberdina, veliine ponija, u iju su grivu bih upleteni praporci, jahale su žene u dugim crvenim kaputima, mirno sjedei na visokim, rogatim sedlima. Karavana je prolazila ispred Podrune prefekture - malen, dražestan, zvonima popraen ostatak povijesti koji polako mili ispod praznog pogleda budunosti. Nadahnjujua glazba ispresijecana treštanjem raznih savjeta s krova Uprave. Sutty je slijedila karavanu duž nekoliko blokova i gledala kako se zaustavlja na poetku nekih stuba. I prolaznici su stali, opet ono ozraje dobre nakane da joj pomognu gledati, premda joj ništa nisu govorili. Kroz crvena i plava vrata izlazili su ljudi i silazili niz stube kako bi pridošlicama poželjeli dobrodošlicu i ponijeli im prtljagu. Hotel? Gradski posjed nekog imunika? Uspela se natrag do jedne od onih trgovina koje je mimoišla u gornjem dijelu grada. Ako je dobro razumjela znakove uz vrata, u trgovini su se prodavali losioni, kreme, mirisi i oploivai. Kupovanje male kreme za ruke dalo bi joj vremena da proita neke od napisa ispisanih starim, zabranjenim pismom, koji su prekrivali zid od poda do stropa. Napisi na fasadi bili su premazani vapnom i preko toga oslikani znacima nove abecede, no ovi su ve izblijedjeli pa je mogla razaznati i rijei iz donjeg sloja. Tu je i bila proitala ono "mirisi i oploivai". Vjerojatno parfemi i... što? Možda lijekovi koji pospješuju plodnost? Ušla je. Odmah su je okružili mirisi - intenzivni, slatkasti, oštri, udni. Taman, mirisni zrak. Obuzme je udan osjeaj kako se piktografi i ideogrami što prekrivaju zidove s debelim crnim i tamnoplavim oblicima pomiu, ali ne skokovito kao napola vien tiskani tekst, nego jednoliko i pravilno, rastežui se i stežui polako, kao da dišu. Prostorija je bila visoka, osvijetljena onim uobiajenim visoko postavljenim prozorima, ispunjena nizovima ormaria s mnoštvom malih ladica. Kad su joj se oi privikle na tamu, spazi mršavog starca koji je stajao za pultom s njene lijeve strane. Na zidu iza njegove glave bila su dva posve jasna znaka. Automatski ih je proitala i gotovo odmah se prisjeti njihovih razliitih znaenja: "uzvišen/ vrh/ pusteni šešir/ gledati dolje/ zapoeti" i "dva/ dvojnost/ strane/ slabine/ spojiti/ odvojiti". - Yoz i deyberienduin, mogu li vam biti od koristi? Upitala ga je ima li kremu ili losion za suhu kožu. Vlasnik ljubazno kimne i pone tražiti meu tisuama svojih ladiica, ostavljajui utisak da e konano ipak nai to što traži, baš kao i Iziezi za svojim stolom. To je pružilo Sutty priliku da ita sa zidova, no onaj zbunjujui privid pulsiranja se nastavio i nije mogla razabrati smisao napisanog. inilo se da to nisu reklame kako je bila pretpostavila, nego recepti, neke arobne rijei ili citati. esto se spominjalo granje i korijenje. Znak za koji je znala da znai "krv", ali pisan s drugim osnovnim kvalifikatorom, koji mu je sad mijenjao znaenje možda u "limfa" ili "moždina". Formule kao: pet od tri, tri od pet. Alkemija? Lijekovi? Recepti? arolije? Znala je samo to da su to stare rijei, stara znaenja i da po prvi puta ita Akinu prošlost. Ali smisao joj je izmicao. Sudei po njegovom izgledu, vlasnik je pronašao ladicu koju je tražio. Zadovoljno je malko gledao u nju prije nego li je iz nje uzeo neglazirani glineni lon i stavio ga na pult. Onda se vratio i mirno zapoeo potragu po ladicama na kojima nije bilo naljepnica, sve dok nije našao
drugu s ijim je sadržajem bio zadovoljan. Kad ju je otvorio, malo je zurio unutra, a onda izvadio kartonsku kutiju zlatne boje. Onda je s tim nestao nekamo u drugu prostoriju. Vratio se s kutijom, s malim, svjetlo glaziranim lonem i žlicom. Onda je sve to uredno poredao na pultu. Žlicom je zagrabio nešto iz neglaziranog lona i stavio u glazirani pa obrisao žlicu crvenom krpom koju je uzeo ispod pulta, umiješao dvije žlice nekog kao puder sitnog praha iz zlatne kutije u glazirani lon i bez žurbe zapoeo miješati. - Ovo e koru uiniti glatkom - tiho je rekao. - Kora - ponovila je Sutty. Nasmiješio se, odložio žlicu i dlanom jedne ruke pogladio nadlanicu druge. - Tijelo je kao drvo? - Ah - rekao je, upravo na nain kako je Akidan bio rekao "Ah". To je bio zvuk slaganja, no samo približno. To je znailo da, ali ne sasvim da. Ili da, ali mi ne koristimo tu rije . Ili da, ali ne moramo o tome govoriti. Da sa zadrškom. "U tamnom oblaku što se spušta s neba... rašljasti... dvostruko rašljasti..."? - izgovori Sutty, pokušavajui proitati blijedi, ali velianstveno ispisan napis visoko na zidu. Vlasnik buno udari jednom rukom po pultu, a drugu stavi na usta. Sutty je poskoila. Zurili su jedno u drugo. Starac spusti svoju ruku. Djelovao je mirno, usprkos žustroj reakciji. Možda se ak smijuljio. - Ne naglas, yoz - mrmljao je. Sutty je još zurila, a onda zatvori usta. - Samo stare dekoracije - ree vlasnik. - Starinske tapete. Besmislene toke i crte. Ovdje žive staromodni ljudi. Ostavljaju ove stare dekoracije umjesto da zidove oboje isto i bijelo. Bijelo i nijemo. Padanje snijega je nijemo. Eto, yoz i poštovana mušterijo, ova mast dopušta koži da blago diše. Želite lije iskušati? Umoila je prst u lon i razmazala malo blijede kreme po rukama. - Oh, jako dobro. I tako ugodno miriši. Kako se zove? - Miris je od trave immimi, a krema je moja tajna. Ne morate ništa platiti. Sutty je podigla posudu i razgledavala je s divljenjem; oigledno je bila stara, glazura na teškom staklu, s elegantnim odgovarajuim poklopcem, pravi mali dragulj. - Oh, ne, ne, ne - rekla je, no starac je podigao sklopljene ruke, onako kako je to Iziezi inila, i naklonio se tako dostojanstveno da je svaki prosvjed bio nemogu. Ponovila je njegove kretnje, a onda sa smiješkom upitala - Zašto? "... dvostruko rašljasto drvo-munja izrasta iz zemlje" - izgovorio je gotovo neujno. Trenutak kasnije pogledala je gore prema napisanom i vidjela kako tekst završava upravo rijeima koje je izgovorio. Pogled im se ponovo susreo. Tada se starev lik izgubio u tamnom stražnjem dijelu prostorije, a ona se našla na ulici, žmirkajui na sunevoj svjetlosti, vrsto držei dar u ruci. Silazei strmim, zapetljanim ulicama prema gostionici u kojoj je odsjela, razmišljala je. inilo se kako su je, najprije Mobil pa Monitor i sada Oploiva, ili kako god se on zbilja zvao, brzo i bezbolno prihvatili, uplii je u svoje namjere bez da su joj ih objasnili. Idi nai ljude koji znaju prie pa mi podnesi izvještaj, rekao je Tong. Izbjegavaj reakcionarne otpadnike i prijavi mi ih, rekao je Monitor, a sada ju je ovaj Oploiva ili što ve je, potplatio da šuti ili nagradio kako bi progovorila. Vjerojatno ovo drugo, pomislila je. Izvjesno je bilo tek to da zna premalo da bi mogla raditi to što radi bez opasnosti po sebe i po druge. Vlada ovog svijeta je stavila prošlost izvan zakona kako bi stekla tehnološku mo i intelektualnu slobodu. Sutty nije podcijenila neprijateljski stav akanske korporacije-države prema "starim dekoracijama" i tome što su one znaile. Ovoj vladi koja je izjavila kako e se osloboditi tradicije, obiaja i povijesti, svi su stari obiaji, naini, postupci, zamisli i štovanja bili izvori pošasti, trule lešine koje treba zakopati ili spaliti. Zapise koji su ih sauvali trebalo je izbrisati.
Ako su se vrpce s edukacionim materijalom i povijesne nearealske drame koje je prouavala u glavnom gradu držale injenica, a vjerovala je da barem djelomino jesu, onda su tijekom životnog vijeka ovih koji još i danas žive, muškarci i žene bivali zatrpani pod zidinama hramova, živi spaljivani s knjigama koje su pokušali sauvati, doživotno utamnieni zbog pouavanja o starim ustancima i reakcionarnoj ideologiji. I vrpce i drame glorificirale su rat protiv prošlosti prikazujui bombardiranja, spaljivanja i sravnjavanja sa zemljom kao nepokolebljive junake podvige. Hrabri momci i djevojke oslobodili su se glupavih roditelja, popustljivih sveenika, uitelja praznovjerica, podstrekaa reakcije i nepokolebljivo spaljivali pogubne šume pogrešaka zasaujui na njihovom mjestu vonjake, prijavljujui nemoralnog profesora koji je pod svojim krevetom skrivao rjenik ideograma, zatirui udovišne košnice u kojima se uvao otrov neznanja, kri traktorima put kroz bijedne rituale praznovjerja kako bi tada, rukom u ruci, poveli svoju brau proizvoe-potrošae da se pridruže Putu ka zvijezdama. Iza razmetljivosti i napuhane retorike krila se prava patnja, prava strast. Na obje strane. Sutty je to znala. I sama je bila dijete nasilja, kako je Tong Ov rekao. Stalno seje morala toga prisjeati i, gorke li ironije, ovo ovdje bilo je posve obratno od onog što je ona prošla, poput fotografskog negativa: ovdje vjernici nisu progonili nego su bili proganjani. Ali svi su oni, na obje strane, bili pravi vjernici. Svjetovni teroristi ili vjerski teroristi, u emu je razlika? Jedina stvar koja joj se uope inila neobinom u toj beskonanoj propagandi Ministarstava za informacije i poeziju bilo je što su junaci pounih pria obino bili u paru: brat i sestra, zarunici ili brani par. Ako se radilo o ljubavnom paru onda je on, naravno, bio heteroseksualan. Akanska je vlada kao opsjednuta progonila "devijacije". Tong ju je na to upozorio im je stigla: "Moramo se prilagoditi. Nema rasprave, nikakva pitanja tu nisu dopuštena. Sve što bi se moglo vidjeti i prijaviti kao seksualni pristup osobi istog spola predstavlja težak zloin. Tako zamorno, tako tužno. Jadni ovi ljudi." Bio je uzdahnuo zbog patnji licemjernika i istunaca, zbog muka i okrutnosti. Teško da joj je uope trebalo to upozorenje, jer je imala tako slab doticaj s ljudima kao pojedincima, no vodila je rauna o tome. Upravo to je bilo jedan od elemenata njenog ranog i teškog razoaranja i obeshrabrenja. Jezik i stari akanski obiaji koje je uila na Zemlji bili su je naveli na pomisao kako e doi u svijet tolerantan u seksu, s neznatnom spolnom hijerarhijom. Društvo iz njezinog vlastitog kutka na Zemlji još se uvijek grilo zbog spolnih i društvenih kasta, a sve je to još dodatno deformirala i potencirala unistika mržnja i netolerancija prema ženama. Nije bilo mjesta na Zemlji koje je izmaklo ispod te sjene, ak ni Pale. Jedan od razloga zašto je specijalizirala na Aki, zašto je nauila njene jezike, bilo je i to što su ona i Pao proitale kako svi obiaji ukazuju na društvo bez striktnih spolnih podjela, društvo gdje heteroseksualnost nije prisilna, ak ni privilegirana. Možda je nekad to i bilo tako, no stvari su se promijenile tijekom godina dok je ona letjela ovamo. Stigavši tu, morala se vratiti ogranienjima, oprezu, samokontroli i moguoj opasnosti. Lezbijka koja je otišla u Meku, pomislila je u bljesku gorine. Dakle, zašto su je sada svi tako naglo željeli angažirati, iskoristiti? Za nju bi se teško moglo rei da je biser u iijoj kruni. Tongovi su razlozi, naizgled, bili jednostavni: uhvatio je prvu priliku kad je mogao nekog poslati van bez nadzora, a izabrao je nju jer je znala pismo i jezike pa kad nešto nae znati e što je našla. No ako na nešto i naie, što treba s tim napraviti? To bi bilo krijumarenje. Nedopuštena roba. Anti-korporacijska pobuna. Tong se složio da je imala pravo kad je izbrisala one ulomke starih knjiga iz izgubljenog ansiblskog prijenosa. A sada je želio da ona zabilježi takav materijal. Što se tie Monitora, on se jako pravi važan. Mora biti vraški užitak za jednog osrednjeg kontrolora ispravnih postupaka u kulturi kad naie na nepatvorenog stranca, autentinog
Promatraa Ekumene, pa mu može izdavati naredbe: ne razgovaraj s društvenim parazitima, ne napuštaj grad bez dozvole, prijavi se velikoj fori, to jest meni... A što je s Oploivaem? Nije se mogla oteti dojmu da on zna tko je ona i da je njegov dar imao još neko znaenje osim puke ljubaznosti prema strancu. Ali koje znaenje? S obzirom na njenu neupuenost, ako bilo kome od njih dopusti kontrolu mogla bi prouzroiti štetu. Ali ako ona hrabro i odluno pokuša uiniti nešto na svoju ruku, gotovo je sigurno da e nastati šteta. Treba ii polako, ekati, gledati i uiti. Tong joj je dao kodnu rije koju treba koristiti u sluaju nevolja: "svaliti". Ali on zapravo nije oekivao nevolje. Akanci su voljeli svoje strane goste, krave od kojih su muzli mlijeko visoke tehnologije. Ne smije dopustiti da je oprez paralizira. Okzat-Ozkat je malen, siromašan provincijski gradi kojeg je grubo buenje napretka na Aki povuklo za sobom, dovoljno zaostao da u njemu još uvijek postoje krnji ostaci starog naina života. Vjerojatno je Korporacija dopustila da stranac iz drugog svijeta doe u ovo mjesto, jer je bilo sasvim po strani, živopisna bezopasna zabit. Tong ju je ovamo poslao kako bi slijedila traak nade da, ispod monolitne unisone prie o uspjehu moderne Ake, postoje tragovi onog što je Ekumena cijenila: pojedinani karakter ljudi, njihov nain života, njihovu povijest. Korporacijska država je željela zaboraviti, sakriti, zabraniti, sahraniti sve to, i ako sad ona ovdje nešto sazna, to ih sigurno nee radovati. No dani kad su žive zakapali ili spaljivali odavno su prošli. Nisu li? Monitor bi bjesnio i maltretirao, no što on tu može. Njoj ne može ništa. Možda može mnogo onima koji su s njom razgovarali. Budi mirna, govorila sije. Slušaj. Slušaj to što imaju za rei. Na ovoj visini zrak je suh, u sjeni hladan, na suncu vru. Zastala je kod kafia pokraj Visoke uiteljske škole, kupila bocu vonog soka pa s njom sjela za stol ispred lokala. Vedra glazba, poruke bodrenja, vijesti o usjevima, statistiki podaci iz proizvodnje, zdravstveni programi... sve se to, kao i uvijek, iz zvunika orilo trgom. Morala je nekako nauiti slušati kroz te zvuke ono što su oni prikrivali, ono znaenje stoje u pozadini toga. Leži li pravi smisao baš u beskonanosti te buke? Boje li se Akanci tišine? Nitko oko nje nije djelovao kao da se iega boji. To su bili uenici, odjeveni u kombinaciju zelenog i boje re, oznaku polaznika obrazovnih ustanova. Mnogi su imali bucmaste obraze, nježnu grau kostiju poput onih staraca s ulice, ali bili su jedri i zraili su mladošu i samopouzdanjem. Brbljali su i dovikivah se preko nje, a da je nisu ni zapazili. Njima je svaka žena iznad trideset godina bila strana. Jeli su hranu kakvu je ona jela u glavnom gradu: visokoproteinsku, slatko-slanu pakiranu stvar, a pili su akakavu, mjesni topli napitak koji je prekršten u to napola terransko ime. Korporacijska marka akakave zvala se "Zvjezdovar" i mogla se svugdje nabaviti. Crna i gorkoslatka, sadržavala je neobinu mješavinu alkaloida, stimulata i depresiva. Sutty se gadio njen okus, jer poslije je imala osjeaj kao da joj je jezik obložen krznom, no nekako se navikla, jer je zajedniko ispijanje akakave bio jedan od rijetkih rituala kad su se ljudi u Dovzu družili i zato im je bio jako važan. "Šalicu akakave?" uzvikivali bi kad god biste ušli u kuu, ured ili na sastanak. Odbiti znailo bi povrijediti ih i bilo je ravno uvredi. I mnogi razgovori vodili su se o akakavi: gdje se može nabaviti najbolja mljevena (naravno, ne "Zvjezdovar)" pa gdje se uzgaja i prerauje i kako ju je najbolje skuhati. Ljudi su se hvalili s tim koliko šalica akakave dnevno popiju, kao da je lagana ovisnost bila ak i poželjna. A ovi mladi budui uitelji pili su je na litre. Pozorno ih je slušala i do nje je doprlo brbljanje o ispitima, popisu nagrada, putovanjima tijekom raspusta. Nitko nije govorio o itanju ili o gradivu, osim dvoje uenika blizu nje koji su raspravljali kako djecu iz vrtia nauiti da koriste zahod. Mladi je tvrdio kako je stid najbolji poticaj. Djevojka je rekla: "Ma obrisi i nasmiješi se", što je mladia tako razljutilo da je održao
predavanje o prilagoavanju vršnjacima, postavljanju etikih ciljeva i razularenosti kad je higijena u pitanju. Strah se ponovo vratio u njene misli. To je bio njen problem, a ne njihov. Kad se Sutty vratila, njezina invalidna domaica sjedila je pokraj ulaza. Sramežljivo su pozdravile jedna drugu onom zabranjenom uljudnošu. Tek onako, zbog razgovora, Sutty ree: - Jako mi se sviaju oni ajevi koje tako esto servirate. Mnogo su bolji od akakave. Iziezi nije jednom rukom udarila, a drugom pokrila usta, no ruke su joj se trznule i ona ree "Ah", baš onako kako je to i Oploiva izgovorio. Tada, nakon duge stanke, kratei novosmišljenu rije, izjavi: - Ali akava stiže iz tvoje zemlje. - Neki ljudi na Terri piju nešto slino. Moj narod ne. Iziezi je izgledala napeto. Tema joj oigledno nije odgovarala. U svakoj temi postoji neko minsko polje, pomisli Sutty, i tu se ne može ništa nego govoriti dalje dok ne eksplodira. - Ni vi je ne volite? - upita. Iziezi napravi grimasu. Poslije nervozne šutnje, ozbiljno izjavi - Loša je za ljude. Suši moždinu i stvara smetnje u krvotoku. Ljudima koji piju akavu tresu se ruke i srce im poskakuje. Barem su tako rekli ljudi. Stari ljudi. Još davno. Moja baka. Sada to svatko pije. To je bilo jedno od onih starih pravila, znate. Ne modernih. Modernim ljudima se svia. Oprez; zbunjenost; uvjerenost. - aj uz doruak mi se u poetku nije sviao, ali kasnije je. Što je to? Za što je taj aj? Iziezino lice se opet izravna. - To je bezit. Pospješuje krvotok i zacjeljivanje. Takoer pomalo obnavlja i jetru. - Ti si... uitelj o travama - ree Sutty, ne znajui kako se kaže travar. -Ah! Jedna mina se aktivirala. Malo upozorenje. - Uitelji o travama su uvaženi i poštovani u mojoj domovini - ree Sutty. - Mnogi od njih su lijenici. Iziezi nije ništa rekla, no lice joj se postupno sasvim smirilo. Kad se Sutty okrenula kako bi ušla u kuu, obogaljena žena ree - Za nekoliko minuta idem na sat gimnastike. Gimnastike? - pomisli Sutty, pogledavajui nepomine štapove ispod Iziezinih koljena. - Ako još nisi našla gdje eš vježbati i ako ti se ide... Korporacija je puno držala do gimnastike. Svatko u Dovzu je pripadao nekoj gimnastikoj grupi i odlazio na tjelovježbu. Nekoliko puta tijekom dana iz zvunika bi se zaula temperamentna glazba i povici "Jedan! Dva!", a iz tvornica i uredskih zgrada na ulice bi prokuljali proizvoi-potrošai i svi kao jedan žustro poskakivali, udarali, svijali se i ljuljali. Kao strankinja, Sutty je naješe uspijevala izbjei te grupe, no sada je, gledajui Iziezino upozoravajue lice, rekla: - Rado bih pošla. Ušla je kako bi u kupaonici pronašla poasno mjesto za svoj predivni lon i kako bi tijesne hlae zamijenila komotnijima. Kada je opet izašla, Iziezi je na štakama prelazila do svojih motoriziranih invalidskih kolica modela "Zvjezdani let", koja je proizvodila Korporacija. Sutty pohvali njihov dizajn. Iziezi odmahne - Dobra su samo po ravnom tlu - pa krene, a kolica su se trzala i propinjala po strmoj, neravnoj ulici. Sutty je hodala uz nju, pomažui joj kad bi se kolica uzjogunila ili negdje zapela, što se dogaalo otprilike na svaka dva metra. Stigle su do niske zgrade s prozorima gotovo pod krovom i visokim dvokrilnim vratima. Jedno je krilo bilo crveno, drugo plavo, a preko toga je bio oslikan nekakav motiv s crvenim i plavim oblacima koji su se, sada sablasno ružiasti i zelenkasti, nazirali kroz premaze vapna. Iziezi je krenula kolicima ravno
u vrata i udarcem ih otvorila. Sutty ju je slijedila. Unutra je bio mrkli mrak. Sutty se ve polako privikavala na tu mranost interijera i zasljepljujuu svjetlost pri izlasku i obratno, ali oi joj se još nisu na to navikle. Odmah iza vrata Iziezi je zastala ekajui dok Sutty skine svoje cipele i odloži ih u policu na kraju tamnog reda cipela, crnih platnenih "Put ka zvijezdama", naravno. Tada je Iziezi neustrašivo odkormilarila svojim kolicima niz dugaku rampu i parkirala ih iza jedne klupe na koju se spretno prebacila. inilo se kako je to na samom rubu velike zastrte površine iza koje je sve bilo tek baršunasta tama. Sutty je sada prepoznavala sjene osoba koje su, prekriženih nogu i bez nekog reda, sjedile na strunjaama na podu. Uz Iziezi je na klupi sjedio ovjek s jednom nogom. Ona se smjestila, odložila štake i podigla pogled prema Sutty. Blago je potapšala strunjau pokraj sebe. Vrata su se nakratko otvorila, jer je netko ušao i u toj trenutnoj sivoj vidljivosti, Sutty ugleda kako se Iziezi osmjehuje. Bio je to lijep i dirljiv prizor. Sutty se spustila na strunjau, prekrižila noge i stavila ruke u krilo. Dugo se ništa nije dogodilo. Sutty pomisli kako je to svakako najudniji sat gimnastike kojeg je ikad vidjela i najviše po njenom ukusu. Ljudi su tiho ulazili, po jedan ili dvoje odjednom. Oi su se privikle na tamu i ona spazi kako je prostorija golema. Bit e da je gotovo cijela ukopana u zemlju. Dugi, niski prozori, tamo gore gdje se zid spajao sa stropom, imali su debelo plavkasto staklo koje je propuštalo difuznu svjetlost. Iznad njih, strop je prelazio u nisku kupolu ili niz lukova; prepoznavala je samo tamne grede koje su se granale. Obuzdala je svoje radoznale oi i pokušavala samo sjediti, disati i paziti da ne zaspi. Na žalost, u njezinom iskustvu su se sjedea meditacija i san obino nastojali povezati. Kad se ovjek koji je sjedio najbliže do nje poeo širiti i skupljati poput ideograma na zidu Oploivaeve prodavaonice, to je kod nje pobudilo tek sneno zanimanje. A onda, izravnavši se malo u svom sjedeem položaju, opazi kako on podiže raširene ruke sve dok mu se nadlaktice nisu spojile iznad glave, a onda ih spušta vrlo polako, uz ravnomjerno disanje. Iziezi i još neki radili su to isto, u manje-više istom ritmu. Mirni, bešumni pokreti izgledali su kao pulsiranje meduze u tamnom akvariju. Sutty se pridruži pulsiranju. Tu i tamo uvodile su se nove kretnje, jedna po jedna, sve pokreti rukama, sve u sporom ritmu disanja. Nastupili bi periodi odmora, a potom bi opet poelo širenje i skupljanje, rastezanje i opuštanje, izdisanje i udisanje zraka, prvo jedna neodreena figura, zatim druga. Tih, tihani zvuk pratio je kretnje, ritmiki mrmor bez rijei, glazba disanja naizgled bez izvora. Na drugoj strani prostorije jedan je lik poeo polako sve više rasti, bjelkast i lelujav: neki muškarac ili žena je ustala, radei pokrete rukama dok se u struku naginjala naprijed ili natrag ili u stranu. Dvojetroje drugih ustalo je na isti gibak nain, kao da nemaju kostiju, stajali su pružajui ruke i svijajui se, nikada ne podižui noge s tla, podsjeajui više nego ikad na ukorijenjena morska stvorenja, na anemone, na šumu kelpe, dok je gotovo neujan i neprekidan napjev pulsirao poput valjanja mora, uzdižui se i spuštajui... Svjetlost, buka - jak, glasan bijeli prasak kao da je otpuhan krov. Gole, etvrtaste žarulje bljesnule su, njišui se pod prašnjavim svodom. Sutty je, prestrašena, ostala sjediti dok su svi oko nje poskakali na noge i poeli cupkati, mlatarati nogama, poskakivati, a neki je hrapav glas vikao "Jedan! Dva! Jedan! Dva! Jedan! Dva!" Okrenula se prema Iziezi koja se, sjedei na svojoj klupu, trzala poput marionete, udarajui šakama po zraku jedan, dva, jedan, dva. Pokraj nje je onaj ovjek s jednom nogom davao ritam, povremeno udarajui štakom o klupu. Uhvativši Suttyn pogled, Iziezi joj je gestama pokaz ivala neka ustane. Sutty ustane, poslušno ali s gaenjem. Postii tako predivnu grupnu meditaciju, a onda to razoriti ovim glupim bildanjem mišia - kakvi su ti ljudi?
Dvije žene u plavo-oker odjei koraale su niz rampu, slijedei muškarca odjevenog u plavo-oker. Monitor. Oi su mu bile uprte ravno u nju. Stajala je s ostalima koji su sada bili nepomini, osim brzog nadimanja i opuštanja prsnog koša. Nitko nije ništa rekao. Zabrana servilnog obraanja, pozdrava, opraštanja na rastanku, bilo kakve fraze koja bi naznaila prisutnost ili odlazak, ostavila je rupe u tkivu društvenog procesa, pukotine koje su se mogle premostiti samo s malo truda, s povratnim naporom. Akanci iz gradova odrasli su uz takvo neprirodno ponašanje i nisu to ni osjeali, ali Sutty još uvijek jest, a izgleda i ovi ljudi ovdje. Mukla tišina, pojaana s ono troje što su stajali na rampi, stavila je ostale u podreeni položaj. Nisu znali kako bi rastjerali nelagodu. Konano onaj ovjek s jednom nogom proisti grlo i s izvjesnim prkosom izjavi: Izvodimo vježbe higijenskog aerobika, kako je propisano Korporacijskim zdravstvenim prirunikom za proizvoe-potrošae. One dvije žene uz Monitora se pogledaše pokazujui mrzovolju i dosadu, uz onaj "jesam li ti rekla" izraz lica. Monitor se obratio Sutty s udaljenosti koja ih je dijelila, kao da oko njih nema nikoga: Tu ste došli vježbati aerobik? - U mojoj domovini imamo jako sline vježbe - rekla je, a njezina prestrašenost i indignacija koncentrirale su se na njega u napadu govorljivosti. - Baš mi je drago što sam ovdje našla grupu s kojom mogu vježbati. esto su vježbe najuinkovitije kad se izvode s iskreno zainteresiranom grupom. Barem mi tako mislimo, u mojoj domovini na Terri. I, naravno, nadam se da u od ovih mojih gostoljubivih domaina nauiti i nove vježbe. Monitor niim, osim vrlo kratke stanke, nije pokazao da ju je uo, a onda se okrenuo i slijedio one dvije žene u plavo-oker odorama uz rampu. Žene su izašle. On se okrenuo i ostao stajati na vratima, promatrajui. - Nastavimo! - uzvikne ovjek s jednom nogom. - Jedan! Dva! Jedan! Dva! Svi su žustro lamatali rukama i nogama i poskakivali sljedeih pet ili deset minuta. Sutty je isprva bila bijesna, no onda su je te šašave vježbe ohladile pa se željela nasmijati kako bi smijehom ublažila šok. Izgurala je Iziezina invalidska kolica uz rampu pa u redu cipela pronašla svoje. Tamo je stajao Monitor. Nasmiješila mu se - Trebali ste nam se pridružiti - rekla je. Pogled mu je bio bezlian, procjenjivaki, bez ikakvog odgovora. U nju je gledala Korporacija, pogled koji joj je oduzimao pravo da postoji kao osoba. Osjetila je kako joj se lice promijenilo, kako ga gleda s nevjericom i odbojnošu, kao nešto malo i divlje, kao sitnog monstruma. Pogrešno! Pogrešno, no bilo je uinjeno. Prošla je kraj njega van, na hladan veernji zrak. Nastavila je držati invalidska kolica kako bi pomogla Iziezi krivudati niz neravnu ulicu i kako bi odagnala misli od sulude plime mržnje koju je Monitor u njoj pobudio. - Sada razumijem što si mislila spominjui ravan teren - rekla je. - Nema... ravnog... tla - izjavi Iziezi poskoivši u kolicima preko neke izboine. Držala se, ali je na tren podigla ruku prema golemoj vertikali Silonga što je plamtjela sjajem bijelog zlata ponad krovova i brežuljaka ve utonulih u sumrak. - Nadam se da u se uskoro opet moi pridružiti tvojoj grupi za vježbanje - rekla je Sutty kad su došle do ulaza u gostionicu. Iziezi napravi gestu koja je moga znaiti i uljudno pristajanje i beznadno ispriavanje. - Više mi se sviao onaj tihi dio - izjavi Sutty. Kako nije dobila ni osmijeh ni odgovor, doda - Zbilja bih željela nauiti one pokrete. Prelijepi su. ini se kao da nose neki smisao u sebi. Iziezi još uvijek nije ništa rekla.
- Postoji li možda kakva knjiga o njima koju bih mogla prouiti? Iziezi pokaže prema zajednikoj prostoriji gdje je u kutu stajao iskljuen video/neareal monitor. Uz njega su bile poslagane hrpe vrpci u izdanju Korporacije. Kao dodatak Prirunicima koje je svatko primao u godišnjim kompletima, po kuama su esto dostavljali nove vrpce: informativne, obrazovne, upozoravajue, inspirirajue. Zaposlenici i studenti esto su na posebnim sastancima na poslu ili fakultetu bivali podvrgnuti ispitima o njihovu sadržaju. "Bolest nije isprika za neznanje!" grmio je snažan korporacijski glas s video snimke na kojoj bolesni zaposlenici poletno sudjeluju u radu modelarske grupe unutar bolnice. "Bogatstvo je rad, a rad je bogatstvo!" - pjevao je zbor u pounom videu o odnosu rada i kapitala. Veina literature koju je Sutty prouavala sastojala se od ovakvih odlomaka u poetinom i nadahnjujuem stilu. S odbojnošu je promatrala tu gomilu vrpci. - Prirunik o zdravlju - neodreeno promrmlja Iziezi. - Mislila sam na nešto što bih mogla nou itati u mojoj sobi. Neku knjigu. - Ah! - ovaj put se mina aktivirala u neposrednoj blizini. Zatim tišina. - Yoz, Sutty - šapnula je invalidna starica - knjige... Tišina, bremenita tišina. - Ne mislim te izlagati nikakvoj opasnosti. Sutty se zatekla kako i sama šape i to joj se uini blesavim. Iziezi slegne ramenima, a to je slijeganje govorilo: rizik pa što, sve je rizino. - ini n:i se da me Monitor slijedi. Iziezi uini kretnju koja je znaila: ne, ne. - Oni esto tako dou na sat. Imamo osobu koja motri ulicu i upali svjetlo. Onda mi... - ona umorno udari po zraku - jedan! dva! - Reci mi kakva je kazna, yoz Iziezi. - Za stari nain vježbanja? Globa. Možda gubljenje dozvole za rad. Možda se samo treba otii u Upravu ili Višu školu i tamo uiti iz Prirunika. - A za knjigu? Ako je imaš, ako itaš. - Za... staru knjigu? Sutty uini potvrdnu kretnju. Iziezi nije željela odgovoriti. Spustila je pogled. Konano je progovorila, šapi - Vjerojatno gomila nevolja. Iziezi je sjedila u svojim invalidskim kolicima. Sutty je stajala. Vani, na ulici, svjetlo je ve potpuno zamrlo. Visoko nad krovovima, stijena Silonga tinjala je zagasito naranasto. Iznad nje, dalek i blistav vrh još je plamtio zlatom. - Znam itati staro pismo. Želim nauiti stare obiaje, ali ne želim da ti zbog toga izgubiš dozvolu za gostionicu, yoz Iziezi. Pošalji me k nekome tko nije jedini hranitelj svog neaka. - Akidan? - izgovori Iziezi s nekom novom snagom. - Oh, on bi te odveo ravno do same srži - jednom je rukom udarila o rub kolica, a drugom pokrila usta - Toliko toga je zabranjeno! - ree, ne skidajui ruku s ustiju, a pogled koji je uputila Sutty bio je gotovo nestašan. - I zaboravljeno? - Ljudi pamte... ljudi znaju, yoz. Ja ne znam ništa. Moja sestra je znala. Ona je bila školovana. Ja nisam. Znam neke ljude koji jesu... školovani... Ali koliko daleko u tome misliš ii? - Toliko daleko koliko me vodii u svojoj dobroti povedu - odgovori Sutty. To nije bila fraza iz Napredne vježbe gramatike za barbare, nego iz onog fragmenta knjige, s ošteene stranice na kojoj je bila slika ovjeka koji na mostu peca ribu i etiri retka pjesme:
Kud vodi i dobrotom povedu me ja slijedim, slijedim lako, i nema tragova stopala u prašini Iza nas. - Ah - izusti Iziezi. To nije bila mina nego dug uzdah.
4 Ako je Monitor drži na oku onda ne može nikamo ii, ne može ništa saznati, a da ljude ne izloži opasnosti. A vjerojatne i sebe. On je ovdje zato da je promatra i da ga je pažljivo slušala ula bi kako je sam to rekao. Trebalo je toliko vremena da joj sine da dužnosnici Korporacije ne putuju brodom. Oni lete korporacijskim zrakoplovima i helikopterima. Njezino vjerovanje u vlastitu beznaajnost sprijeilo ju je da shvati smisao njegove nazonosti, sakrilo je njegovo upozorenje. A nije ni slušala što joj je Tong govorio: htjela to ona ili ne, priznala ili ne, bila je važna. Predstavljala je prisutnost Ekumene na Aki. A Monitor je bio rekao, samo ona nije slušala, kako ga je Korporacija ovlastila da sprijei Ekumenu, dakle nju, u istraživanju i otkrivanju još opstalih reakcionarnih aktivnosti, ideologija trulih lešina. Pas na groblju, tako je on nju doživljavao. Psa koji volt ljude drži podalje, jer e rovat l kopat dok ne Iskopa sve... - Ti si anglo-hinduskog porijekla - tako bi joj govorio ujak Hurree sa svojim divljim bijelim obrvama i sjetnim, toplim oima. - Moraš znati i Shakespearea i Upanišade, Sutty. Moraš znati i Bhadvadgitu i pjesnike s Jezera. I znala ih je. Znala je previše pjesnika. Što je više pjesnika i pjesama znala, toliko je više upoznala boli i muka, a znala ih je više nego li bi to itko trebao znati. Zato je željela znati što manje. Doi nekamo gdje ne bi znala ništa. Sada je u tome uspjela iznad svakog oekivanja. Nakon dugog razmišljanja u svojoj mirnoj sobi, dugih nedoumica i strepnji, ponekog trenutka oaja, poslala je prvi izvještaj Tongu Ovu, a usput i Uredu za mir i nadzor, Ministarstvu za sociokulturu ili koja je to ve služba Korporacije koja hvata sve poruke što stižu u Tongov ured. Trebalo joj je dva dana da napiše te dvije stranice. Opisala je putovanje brodom, krajolike, grad. Spomenula je izvrsnu hranu i dobar planinski zrak. Tražila je produženje svog dopusta koji se pokazao i ugodnim i pounim, iako ga je svojom revnošu malo pokvario neki dobronamjeran, no previše zaštitniki nastrojen dužnosnik, koji drži da mu je dužnost sprijeiti njene razgovore i druženje s lokalnim stanovništvom. Vlada-korporacija Ake, iako opsjednuta željom da nadzire sve i svakoga, istovremeno je žarko željela udovoljiti posjetiteljima iz Ekumene i zadiviti ih. Biti im dorasla, kako bi rekao ujak Hurree. Tong je bio majstor u korištenju ovog drugog motiva za ograniavanje prvog, ali njezina mu je poruka mogla prouzroiti probleme. Dopustili su mu slanje Promatraa u "primitivno" podruje, no poslali su jednog svog Promatraa da promatra Promatraa. ekala je, sve sigurnija kako e ga prisiliti da je pozove natrag u glavni grad. Sama pomisao na Dovz City pomogla joj je shvatiti koliko želi ostati u ovom mjestašcu, u ovim brdima. Tri je dana provela pješai po okolnim farmama i uz obalu male, buntovne rijeke modre poput gleera, crtajui Silong nad ukrašenim krovovima Okzat-Ozkata, upisujui Iziezine recepte za izvanredno ukusna jela, no ne vraajui se s njom na "satove gimnastike", razgovarajui s Akidanom o školi i sportovima i ne govorei s nepoznatima ili ljudima na ulici, pažljivo ostavljajui dojam istog turizma i bezazlenosti. Otkad je došla u Okzat-Ozkat spavala je vrlo dobro, bez onih vraanja u uspomene koja su joj remetila noi u Dovzu, ali tijekom ovih noi išekivanja uvijek se budila u gluho doba i opet joj se priinjalo da je stigla u Pale. Prve je noi bila u malom dnevnom boravku u stanu svojih roditelja i gledala Dalzula na nearealu. Otac, neurolog, osjeao je odvratnost prema vr-proprijima. - Lagati tijelu gore je nego
muiti ga - gunao je, podsjeajui na ujaka Hurreeja. On je ve odavno iskljuio te vr-module iz njihovog prijamnika pa je ovaj radio samo kao holo TV. Kako je odrasla na selu, bez ikakvih uda tehnike osim radioprijamnika i jednog prastarog 2D televizora smještenog u mjesnoj dvorani za sastanke, Sutty uope nije nedostajao vr-prop. Uila je, ali je okrenula stolicu da bi vidjela Izaslanika Ekumene kako stoji na balkonu Sanktuma, okružen Oima u bijelim odorama. Na njihovim se maskama poput neke pjegave mrlje odražavala svjetina, stotine tisua ljudi okupljenih na Velikom trgu. Sunce je obasjavalo Dalzulovu svijetlu, prekrasnu kosu. Taj Anel, kako su ga sada zvali, Božji glasnik, Božanski glasonoša. Pri spominjanju tih naziva Majka je gunala i rugala se, no gledala je s podjednakom pažnjom, slušala njegove rijei predano kao bilo koji od unista, kao bilo tko, kao svatko na svijetu. Kako lije samo mogao istovremeno donijeti nadu i vjernicima i nevjernicima i to istim rijeima? - Htjela bih mu ne vjerovati - rekla je Majka - ali ne mogu. On e to zbilja i uiniti, dovest e melioristike Oce na vlast. Nevjerojatno! On e nas osloboditi. Sutty je bez problema vjerovala u to. Znala je, od ujaka Hurreeja, iz škole i iz nekog njezinog unutrašnjeg uvjerenja da je Vladavina Oeva, pod kojom je živjela cijeli svoj život, tek napad ludila. Unizam je bio panini odgovor na velike oskudice i epidemije, gr globalne krivnje i histerinog pokajanja koji je doveo do završne orgije nasilja kad je "Aneo" došao s "Neba" i svojom maginom retorikom preusmjerio svu tu pomamu za destrukcijom u sveljubeu dobrotu, masovna ubojstva u nježne zagrljaje. Sve je to stvar odabira pravog trenutka, stvar postizanja ravnoteže. Poduen mudrošu svojih uitelja Hainaca, koji su se u svojoj beskrajnoj povijesti tisuama puta našli u takvoj situaciji, lukav poput svojih bijelih terranskih predaka koji su svakog na Zemlji uspjeli uvjeriti kako je njihov nain jedini nain, Dalzul je samo trebao staviti prst na vagu pa da preokrene slijepu, zadrtu vjersku mržnju u slijepu i univerzalnu ljubav. I sad e se vratiti mir i razum, a Terra e ponovo zadobiti svoje mjesto meu miroljubivim, razboritim svjetovima Ekumene. Sutty je imala dvadeset i tri godine i bez problema je povjerovala u sve to. Dan slobode, dan kad su otvorili Pale: ukinuta su ogranienja za nevjernike, za komuniciranje, za knjige, za žensku odjeu, za vršenje i za nevršenje vjerskih obreda, ogranienja za sve. Ljudi iz Pala su pokuljali iz svojih kua i trgovina, iz visokih uilišta i pripremnih škola, na kišne ulice Vancouvera. Nisu znali što bi, zbilja, tako su dugo živjeli tiho, smjerno, oprezno, ponizno, dok su Oci propovijedali, vladali i napuhavali se, a oficiri vjere konfiscirali, cenzurirali, zaplašivali, kažnjavali. Uvijek je bilo Vjernih koji su se okupljali u gomile, izvikivali pohvale, pjevali pjesme, proslavljali, marširali ovuda i onuda, dok su se Nevjernici držali povueno i govorili tiho. No kiša je popustila, ljudi su na ulice iznijeli gitare, sitare i saksofone i zapo ela je glazba i ples. Sunce je izašlo, nisko i zlatno pod velikim oblacima, a oni su još uvijek plesali. Na McKenzievu trgu jedna je djevojka povela kolo, neka Kanaanka kineskog podrijetla, sjajne crne kose, s tenom boje slonovae, nasmijana djevojka, preglasna, izazovna i puna samopouzdanja, no Sutty se ipak pridružila njenom kolu, jer su se ljudi u njemu tako lijepo provodili i jer je onaj mladi tako lijepo svirao harmoniku. U nekoj plesnoj figuri koju su upravo izmislile, ona i crnokosa našle su se licem u lice. Primile su se za ruke. Jedna se nasmijala pa se nasmijala i druga. Cijelu no su se držale za ruke. Ravno iz te uspomene Sutty je utonula u san, u miran san u kakav je gotovo uvijek zapala u toj mirnoj, visokoj sobi. Sljedeeg je dana dugo pješaila uz rijeku i vratila se kasno, umorna. Veerala je s Iziezi, malo itala, razmotala posteljinu. im je ugasila svjetlo i legla, ponovo je bila u Vancouveru, dan nakon Slobode. Njih dvije su otišle prošetati gore iznad grada, u New Stanley park. Tamo je još uvijek bilo nekoliko velikih stabala, golemih stabala iz vremena prije Zagaenja. Jele, rekla je Pao, Douglasove jele, i
omorike, tako su ih zvali, nekada se planina crnila od njih. "Crnila se od njih!" rekla je svojim hrapavim, nemoduliranim glasom, a Sutty je ugledala te velike crne šume i tu tešku, sjajnu, crnu kosu. - Ovdje si odrasla? - upitala je, jer su morale saznati sve jedna o drugoj, a Pao odgovori - Da, jesam, ali sada želim otii. - Kamo? - Hain, Ve, Chiffewar, Warel, Yeowe-Warel, Gethen, Urras-Anarres, O! - O, O, O! - vikala je Sutty, smijui se i napola plai jer je ula svoju vlastitu litaniju, svoju tajnu maniru tako glasno izgovorenu. - I ja u! I ja u! I ja idem! - Jesi li ti na obuci? - Trea godina. - Ja sam tek poela. - Pa sustigni me! I Pao je to umalo i uinila. Tijekom dvije godine položila je tri. Sutty je diplomirala krajem prve od tih godina, a drugu je provela kao asistent, predavajui brucošima duboku gramatiku i hainski. Kad krene u Ekumensku školi u Valparaiso, ona i Pao biti e odvojene samo osam mjeseci; za praznike u prosincu doletjet e natrag u Vancouver pa e tako biti odvojene samo etiri mjeseca i onda opet etiri, a nakon toga biti e zajedno, zajedno tijekom ekumenske škole, zajedno tijekom ostatka svojih života i to posvuda po znanim svjetovima. - Vodit emo ljubav na nekom svijetu kojem se sada još ne zna ni ime, tisuu godina odavde! - rekla je Pao, smijui se svojim ljupkim, veselim smijehom koji je izvirao negdje iz njenog trbuha, iz podruja želuca koje je ona zvala moja šuša-buša, a koji je završavao tako da joj se cijelo tijelo treslo od smijeha. Voljela se smijati, voljela je priati viceve i slušati kad ih drugi priaju. Ponekad se naglas smijala u snu. Sutty bi u mraku osjetila i ula tihi smijeh, a ujutro bi joj Pao priala kako su joj snovi bili smiješni i opet bi se smijala pokušavajui ispriati snove. Živjele su u stanu koje su našle i u njega se uselile dva tjedna nakon Slobode, dragi neuredni podrumsku stan u ulici Souch, ulici Suši jer su u njoj bila tri japanska restorana. Imao je dvije sobe: u jednoj je bila strunjaa od zida do zida, a u drugoj pe, lavabo i pijanino kojem nisu radile etiri tipke, a kojeg su dobile uz stan, jer više nije imalo smisla popravljati ga, a selidba bi bila preskupa. Pao je svirala vrtoglave valcere s rupama dok je Sutty kuhala bhaigan tamatar. Sutty je recitirala pjesme Esnanaridaratha iz Darranda i polako krala bademe dok je Pao pržila rižu. U ormaru je mišica okotila mlade. Uslijedile su duge rasprave o tome što treba uiniti s mišiima. Razmijenjene su i klevete na etnikoj osnovi: na raun Kineza koji se prema životinjama odnose kao prema stvorenjima bez duše i na raun morala Hindusa koji hrane svoje svete krave, a puštaju da im djeca skapavaju od gladi. "Neu živjeti s miševima!" viknula je Pao. "Ja neu živjeti s ubojicom!" uzvratila je Sutty. Mali mišii su stasali u adolescente i poeli raditi štetu. Sutty je kupila polovnu mišolovku. Stavile su tofu kao mamac. Hvatale su miševe jednog po jednog i oslobaale ih u New Stanley parku. Mamu mišicu uhvatile su zadnju i kad su je puštale pjevale su: Bog nek te uva, majko ljubea od vjernog su muža djeca tvoja Ne gledaj druge, sa njim je srea l živi edno, bez misli l znoja.
Pao je znala mnogo unistikih himni, imala je poneku za svaku prigodu. Sutty je dobila gripu. Gripa je bila zastrašujua stvar, jer je tako mnogo njenih vrsta bilo fatalno. Živo se sjeala svog užasa kad je, stojei u pretrpanom tramvaju, osjetila kako glavobolja postaje sve jaa i kako došavši kui nije mogla usredotoiti pogled na Paoino lice. Pao ju je njegovala danju i nou, a kad je groznica malo popustila, prisilila ju je da pije ljekovite kineske ajeve koji su imali okus po mokrai i plijesni. Danima je bila slaba i ležala tamo na strunjai, zurei u prljavi strop, slaba i glupa, smirena, vraajui se polako u život. Tijekom te epidemije mala je Teta pronašla svoj put natrag na selo. Kad je Sutty po prvi puta dovoljno ojaala da posjeti roditeljski dom, bilo joj je neobino biti tamo s Majkom i Ocem, a bez Tete. Stalno se osvrtala mislei da Teta stoji uz dovratak, sjedi u svojoj stolici u drugoj sobi, u svojoj upavoj kukuljici od deke. Majka joj je dala tetine narukvice; šest mesinganih namjenjenih svakodnevnom nošenju i dvije zlatne za posebne prigode - krhki kružii kroz koje Suttyne šake nikada ne bi mogle proi. Dala ih je Lakshmi za njenu kerkicu, nek' ih ona nosi kad malo poraste. "Ne veži se za stvari, one te optereuju. uvaj u glavi ono što je vrijedno uvanja", rekao je ujak Hurree, tek toliko da vježba propovijedanje. Sutty je ipak zadržala crvenonaranasti sari od pamune gaze, jer se mogao smotati u neznatan paketi i nije ju mogao optereivati. Sada je bio na dnu njezine putne torbe, tu u Okzat-Ozkatu. Možda e ga jednog dana pokazati Iziezi. Priati joj o Teti. Pokazati joj kako se nosi sari. Veini žena se to svialo i željele su ga isprobati. Pao je jednom probala Suttyn stari srebrno-sivi, kako bi razonodila Sutty dok se oporavljala od gripe, no rekla je da je previše podsjea na suknje koje je, naravno, zbog unistikih propisa o odijevanju, morala cijelog života u javnosti nositi, a nije ni svladala onaj trik s kojim se vrsti gornji dio. - Ispast e mi sise! - viknula je, a onda je, pomogavši im da ispadnu, po cijeloj površini strunjae izvela maestralnu verziju onog što je ona zvala indijski klasini ples. Sutty se ponovo prestrašila i to jako, kad je otkrila kako je sve što je uila mjesecima prije nego li je dobila gripu: povijest Ekumene, pjesme koje je nauila napamet, ak i jednostavne rijei hainiskog koje je znala ve godinama, kako joj se sve to izbrisalo iz pamenja. - Što u sada? Što u, ako ni u glavi ne mogu zadržati stvari? - šaptala je Paoi, kad se konano slomila i priznala užas koji ju je muio ve tjedan dana. Pao ju nije puno tješila, samo je pustila neka joj ispria svoj jad i strah, a onda je konano rekla - To e proi. Mislim da e ti se sve vratiti. I, naravno, bila je u pravu. Razgovor o tome donio je promjenu. Kad se sljedeeg dana vozila u tramvaju, poetni stihovi Terasa Darrande rascvali su u njezinim mislima poput sjajnog vatrometa, te udesne, neobuzdane, mirne i vatrene rijei. I tada je znala da su i sve ostale rijei tamo. da nisu izgubljene, da ekaju u tami spremne da izau kad ih pozove. Kupila je velik buket ivanica i ponijela ih kui za Pao. Stavile su ih u jedinu vazu koju su imale, vazu od crne plastike u kojoj su ivanice izgledale kao Pao: crne i bijele i zlatne. Uz viziju tog cvijea postala je svjesna Paoinog tijela i njena prisutnost ju je sada ispunila, ovdje u visokoj, tihoj sobi, u jednom drugom svijetu, kao što ju je ispunjava i tamo, tada, kad je bila s Pao i kad nije bila s njom, jer uvijek su bile zajedno, nikad nisu bile stvarno odvojene, ak ih ni onaj dugi, dugi let duž obala obje Amerike nije razdvojio. Ništa ih nije razdvojilo. Ne dopusti mi da priznam ikakvih prepreka spoju iskrenih duša... - O, dušo moja - šaptala je u mraku, osjetivši kako je tople ruke grle prije nego je zaspala. Tongov kratki odgovor je stigao, ispisan na papiru, primljen u uredu Podrune uprave i osobno uruen, nakon što je kurir u odori provjerio njezinu ZIL narukvicu: Promatra Sutty Dass: Vaš odmor smatrajte po etkom terenskog zadatka. Nastavite istraživati i bilježiti osobna zapažanja na na in kako vama odgovara.
Toliko za Monitora! Iznenaena i sretna, Sutty je izašla promatrati vrh Silonga obavijen barjacima snijega i razmisliti otkud bi poela. Po glavi su joj se motale bezbrojne stvari koje mora istražiti: vježbe meditacije, dvokrilna vrata oslikana oblacima - kojih je bilo posvuda i koja su uvijek bila naknadno premazana vapnom ili bojom, napisi u prodavaonicama, one metafore o stablu koje je stalno slušala kad se razgovaralo o hrani, zdravlju ili bilo emu u svezi s tijelom, mogue postojanje zabranjenih knjiga, izvjesno postojanje mreže informacija, suptilnije i rafiniranije od one elektronske - mreže koja je izvan kon: trole Korporacije i s pomou koje su svi mještani stalno bili u kontaktu i svjesni svega oko sebe pa tako i nje: tko je ona, gdje je bila, što želi. Vidjela je ona tu svjesnost u ima ljudi na ulici, prodavaa, školske djece, starih žena koja su okopavale svoje male vrtove, staraca koji su se sunali sjedei na bavama po uglovima ulica. Osjeala ju je kao nenapadnu, kao da se kree meu linijama koje ju diskretno usmjeravaju, ne kao stegu i sputavanje nego kao smirujuu uzdanicu. Sad joj se ak inilo vrlo moguim da nije sasvim sluajno ušla na Iziezina i Oploivaeva vrata, iako to nije mogla objasniti; inilo se prihvatljivim iako nije znala zašto. Imajui sad slobodu da radi što hoe, željela se vratiti u Oploivaev duan. Uspinjui se uzanom uliicom, uputila se meu gradske brežuljke. Negdje na polovici ulice našla se licem u lice s Monitorom. Sada riješena one dvojbe treba li mu se pokoravati ili ga izbjegavati, gledala ga je kao onda kad ga je prvi puta pogledala na rijenom brodu - ne onako kako bi objekt birokratske kontrole gledao birokrata, nego ljudski. Držao se uspravno i imao je fine, vrste crte lica, iako su ih malo otvrdnule ambicije, brige i autoritet. Nitko se ne raa takav, pomisli Sutty. Nema tvrdih beba. "Velikodušno", pozdravila ga je. - Dobro jutro, Monitore! Njen veseli, šašav glas odzvanjao joj je u vlastitim ušima. Pogrešno, pogrešno! Ovakav je pozdrav za njega bio ista provokacija. Stajao je gledajui je bez rijei. Proistio je grlo i rekao - Nareeno mi je da povuem svoj zahtjev s kojim sam od vas tražio da obavještavate moj ured o vašim kontaktima i planovima za putovanja. Kako se niste na to žalila, nastavio sam vas nadzirati u svrhu vaše zaštite. Reeno mi je da ste se na to žalila. Ispriavam se za sve neugodnosti koje sam vam prouzroio ja osobno ili moje osoblje. Ton mu je bio hladan i krut, no imao je neko dostojanstvo pa Sutty posramljeno ree - Ne... Ja se vama ispriavam... Ja... - Upozoravam vas - nastavio je još vršim glasom, ne obraajui pažnju na njene rijei - da ovdje postoje ljudi koji vas namjeravaju iskoristiti za svoje svrhe. Ovi ljudi nisu slikoviti ostaci prohujalih vremena. Oni nisu bezopasni. Opaki su. Oni su talog smrtonosnog otrova, droge koja je držala moj narod omamljenim tijekom deset tisua godina. Nastoje nas drogirati sve do paralize, do bezumnog barbarstva. Možda se prema vama lijepo ponašaju, ali vjerujte mi da su nemilosrdni. Vi ste za njih lutrijski zgoditak. Laskat e vam, uiti vas laži, obeavati vam uda. Oni su neprijatelji istine, neprijatelji znanosti. To njihovo takozvano znanje su tlapnje, praznovjerja i poezija. Njihove djelatnosti su protuzakonite, njihove knjige i obredi su zabranjeni i vi to znate. Nemojte mene i moje ljude staviti u bolnu situaciju u kojoj bismo zatekli znanstvenika Ekumene kako posjeduje protuzakonite stvari ili sudjeluje u obscenim zabranjenim obredima. To tražim od vas... kao znanstvenika Ekumene... - poeo je mucati tražei rijei. Sutty ga je gledala kako gubi živce i njegovo je uzbuenje držala grotesknim. Progovorila je suhim, hladnim tonom - Ja nisam znanstvenik. itam poeziju. I ne trebate mi vi govoriti kakva zla može religija poiniti. Ja ih dobro znam. - Ne, ne znate - ruke je stiskao u šaku i opet opuštao. - Vi ne znate ništa o tome kakvi smo bili i kako daleko smo dogurali. Nikada se neemo vratiti u barbarstvo. - Znate li vi uope išta o mojem svijetu? - u glasu joj se osjeala skepsa i omalovažavanje. Shvatila je kako taj razgovor uope nema smisla i željela se što prije maknuti od tog fanatika. -
Uvjeravam vas kako se nitko od predstavnika Ekumene nee miješati u akanske probleme, osim ako se to od njega ne bude izrijekom tražilo. Pogledao ju je ravno u oi i s velikom strašu izustio - Nemojte nas izdati! - Uope nemam namjeru... Okrenuo je glavu kao da se opire velikoj boli, a onda naglo proe pokraj nje i zaputi se niz ulicu. Osjetila je takav val mržnje prema njemu da ju je to prestrašilo. Nastavila je svojim putem, govorei samoj sebi kako bi ga zapravo trebala žaliti. Bio je iskren. Velika veina tih zadrtih je iskrena. Ta glupa, arogantna budala e njoj objašnjavati kako je religija opasna! A jedino je kao papagaj ponavljao dovzansko napuhavanje i propagandu. Pokušavao ju je zaplašiti. Ma da ne bi! Bio je bijesan, jer mu njegovi nadreeni nisu dali za pravo. injenica daju ne može kontrolirati tako mu je nepodnošljiva da je izgubio kontrolu. Nema potrebe da o njemu uope više razmišlja. Popela se ulicom do malog duana kako bi pitala Oploivaa što znae ona dvokrilna vrata s oblacima. Kad je ušla, visoka mrana prostorija sa svojim zidovima prekrivenim ispisanim rijeima doimala se kao dio neke sasvim druge stvarnosti. Pogledala je gore u natpis: U tamnom oblaku što se spušta s neba dvostruko rašljasta munja-drvo Izrasta Iz zemlje. Onaj elegantni lon što joj ga je dao Oploiva imao je na sebi motiv za koji joj se inilo da predstavlja stilizirani grm ili stablo, a onda je uvidjela kako bi to mogla biti varijacija oblika onih vrata s oblacima. Precrtala je sliku s lona. Kad se Oploiva pojavio iz mrane utrobe stražnje prostorije, spustila je skicu na pult ispred njega - Molim vas, yoz, možete li mi rei kakav je ovo crtež? Neko je vrijeme promatrao sliku. - To je vrlo lijep crtež - primijetio je svojim slabim, suhim glasom. - To je s onog lona što ste mi ga darovali. Ima li taj oblik neki smisao, neko znaenje? - Zašto to pitate, yoz? - Zanimaju me stare stvari. Stare rijei, stari obiaji. Promatrao ju je svojim od starosti izblijedjelim oima i nije ništa rekao. - Vaša vlada... - koristila je staru rije biedins tj. "sustav dužnosnika", a ne modernu vizdestit koja je znaila "udruženi rad" ili "korporacija". - ...Znam da vaša vlada želi da njen narod stekne nove obiaje i da više ne razmišlja o prošlosti - opet je koristila staru rije za narod, a ne rtytngdutey proizvoi-potrošai. - Ali povjesniare Ekumene zanima sve emu nas svjetovi u našem lanstvu mogu nauiti i mi vjerujemo da sadašnja korisna znanja imaju svoj korijen u prošlosti. Oploiva je slušao ljubazno i ravnodušno. Probijala se polako, mukotrpno. - U glavnom gradu je moj nadreeni zatražio od mene da saznam sve što mogu o starim obiajima koji više ne postoje tamo u gradu, o umjetnosti, vjerovanjima i obiajima koji su bili ustaljeni na Aki prije nego smo mi došli. Dobila sam uvjeravanja Monitora iz Ministarstva za sociokulturu da se on i njegove službe nee uplitati u ova moja prouavanja. Zadnju je reenicu izgovorila s izvjesnim uživanjem u osveti. Još se osjeala povrijeenom i potresenom zbog sukoba s Monitorom. Ali ova prostorija je odisala mirom; ta zamraenost, opojni mirisi, jedva vidljivi drevni zapisi, sve je to inilo onaj sukob vrlo dalekim. Šutjeli su. Starev mršav kažiprst prijee preko skice koju je nacrtala - Ne vidimo korijenje - ree. Slušala je. - Deblo stabla - rekao je, pokazujui onaj dio crteža koji bi "na zgradi bio dvokrilna vrata.
- Granje i liše stabla, krošnja - pokazivao je "oblak" nacrtan spajanjem pet zaobljenih linija koji se uzdizao nad deblom - Vidite, yoz, to je i tijelo - dotakao je svoje vlastite bokove, onda rebra pa se potapšao po glavi sitnim pokretima prstiju kakve bi uinilo liše, a tada se malo nasmiješio - Tijelo je tijelo svijeta. Tijelo svijeta je moje tijelo. Dakle, jedno ini dvoje - pokazao je dio gdje se deblo rašljalo - a svako od njih nosi po tri grane koje, spojene, ine pet - prsti su mu se kretali po onih pet zakrivljenih linija koje su spojene inile krošnju - a pet nosi mirijadu, bezbrojno mnoštvo, cvjetove što umiru i raaju se ponovo pa umiru. To su bia, stvorenja, zvijezde. O biima se može govoriti. Ali korijenje ne vidimo. O njemu se ne može priati. - Korijenje je u tlu... ? - Planina je korijen. - Uinio je divnu kretnju spojivši svoje ruke tako da se dotiu tek prsti pa, formiravši tako vrh brda, prisloni ih na prsa iznad srca. - Planina je korijen - ponovila je. - To su tajne. Šutio je. - Možete li mi više rei? Recite mi nešto više o ta dva i tri pa pet, yoz. - Ima stvari za koje treba puno vremena da ih se ispria, yoz. - Sve moje vrijeme ovdje odreeno je za slušanje. Ali ne želim trošiti vaše vrijeme ili vam smetati. Ili tražiti od vas da priate o neem o emu mi ne želite govoriti, neemu što je bolje da ostane tajna. - Sada se sve drži u tajnosti - ree on onim svojim glasom šuštavim poput papira. - A opet, sve je tako oigledno - osvrnuo se pogledom po ormariima s malim ladicama, po zidovima iznad njih što bijahu prekriveni rijeima, amajlijama, pjesmama i formulama. Ideogrami danas nisu u Suttynim oima pulsirali, nisu disali nego su ostali mirni na visokim tamnim zidovima. - Ali mnogima to nisu rijei, samo stare crtarije. Zato policija to i ne dira... U vrijeme moje majke sva su djeca znala itati. Bili su u stanju itati priu. Ali prianje nije nikada prestalo. U šumama, na planinama, u selima i gradovima priali su prie glasno i itali su ih naglas. A ak i tada je to bilo tajnovito. Ta tajna prapoetka, korijenja svijeta, tama. Grob, yoz. Gdje to poinje. I tako je poelo njeno spoznavanje. Iako je kasnije vjerovala kako je pravi poetak bio kad je sjela za stoli u svojoj sobi Iziezine kue i na svom jeziku osjetila prvi okus hrane. Jedan od povjesniara Darranda je rekao: uiti vjerovanje bez vjerovanja isto je kao pjevati pjesmu bez melodije. Popustljivost, poslušnost, spremnost da se ove note prihvate kao prave note, ovaj uzorak kao pravi uzorak, jest bit izvoenja, prevoenja i razumijevanja. Takva gesta ne mora biti stalna, trajni stav uma ili srca, pa da ne bude lažna. Potrebno je više od same napetosti nevjerice da bi se gledala neka drama, a još mnogo, mnogo više potrebno je za konverziju. Tako su Sutty uili njeni itelji koji su se, došavši s mnogih svjetova, okupili u Valparaisu u ileu, a ona nije imala razloga ne vjerovati im. Došla je na Aku kako bi nauila pjevati melodiju Ake i konano, pomislila je, ovdje, daleko od beskonane gradske buke, do nje su poele dopirati prve note te melodije. Snimala ih je dan za danom - opservacije koje su se spoticale jedna o drugu, proturjeile si, dopunjavale se, vraale sve natrag na poetak, pomno vagale svako za i protiv; divlje obilje podataka o svim moguim stvarima, zbrkana slika slagalice, koja je, ma koliko složena bila, predstavljala tek grubu skicu samo jednog kuta beskraja kojeg je trebalo istražiti: nain razmišljanja i življenja koji se razvijao tisuama godina i kojeg je ljudska vrsta ovog svijeta stalno dopunjavala i usavršavala, golem i isprepleten sustav simbola, metafora, suglasja, teorija, kozmologije, kuhanja, gimnasticiranja, fizike, metafizike, metalurgije, fiziologije, medicine, psihologije, alkemije, kemije, kaligrafije, numerologije, herbalizma, prehrane, legendi, parabola,
poezije, povijesti i pria. U cijelom tom bespuu ona je tražila institucije koje bi se mogle opisati, ideje koje se mogu definirati - nešto konkretno za što bi se mogla uhvatiti. Veina religija ima svoju arhitekturu pa su tako i u Okzat-Ozkatu zgrade s dvokrilnim vratima koja su predstavljala Stablo bile hramovi, "umyazu", rije koja je sada zabranjena. Što se dogaalo u umyazu? Pa, rekli su joj ljudi, tamo su ljudi odlazili i slušali. Slušali što? Oh, pa... prie. Tko je priao prie? Pa, mazi su priah. Oni su tamo živjeli. Neki od njih... Sutty je zakljuila kako su umyazu morali biti nešto poput samostana, nešto poput crkve, a vrlo nalik knjižnicama: mjesto gdje su profesionalci sakupljali i držali knjige, a ljudi su dolazili ili uiti kako e ih itati, ili itati ih, ili slušati kad im je netko drugi itao. U bogatijim predjelima bilo je mnogo velikih, bogatih umyaza i ljudi su tamo hodoastili kako bi vidjeli knjižniko blago i "uli prianja". Sve je to sad bilo uništeno, srušeno ili dignuto u zrak, sve osim najstarijeg i najpoznatijeg od svih, Zlatne Planine, daleko na istoku. Kad je u gradu Dovzu gledala neki službeni neareal, saznala je da je Zlatna Planina sad bila preureena u korporacijski centar posveen Bogu Razuma, jednom umjetno stvorenom kultu koji nije postojao nigdje osim u tom turistikom centru i u sloganima i nejasnim objavama Korporacije. Naravno, prethodno su ga svojski demolirali. Na nearealu su se vidjele scene kako su iz velike podzemne arhive knjige izvlaene strojevima koji su ih poput smea tovarili u kamione za otpad, da bi onda, rasjeene, negdje postale dijelom vrsto nabijenog tla. Gledatelj neareala je tako mogao pratiti rad jednog od tih teških strojeva, a sve je bilo popraeno živahnom glazbom. Bila je prekinula taj neareal usred emitiranja i iskljuila vr-proprije iz prijamnika i poslije više nikad nije pratila korporacijske neareale, samo je svakodnevno, pri izlasku iz svoje posebne istraživake kabine u Centralnom ministarstvu za poeziju i umjetnost, ponovo ukljuivala module. Takve su uspomene u njoj budile naklonost prema ovoj religiji ili što je ve bilo ovo što je prouavala, no oprez i sumnjiavost uravnotežili su njene poglede. Mora izbjegavati stavove i teorije, a držati se dokaza i promatranja. Usprkos injenici da je sve to bilo nezakonito i zabranjeno, ljudi su s njom razgovarali sasvim slobodno, s povjerenjem odgovarajui na njena pitanja. Bez problema je saznavala o jednogodišnjim i životnim ciklusima blagdana i posta, o užicima i apstinencijama, putovanjima i festivalima. Sve je to u svojim glavnim crtama sliilo obredima u svim drugim religijama o kojima je barem nešto znala, samo je ovo ovdje bilo toliko podzemno i sakriveno, tako neupadljivo utkano u svakidašnjicu života da Monitori iz Ureda za sociokulturu nisu mogli ni u što uprijeti prstom i rei: Ovo je zabranjeno. Dobar primjer za opstanak i procvat takve zabranjene aktivnosti bili su jelovnici malih radnikih restorana u Okzat-Ozkatu. Jelovnik je bio ispisan modernom abecedom na ploi uz vrata. Tu se, uz akakavu, nudila i hrana koju je proizvodila Korporacija, a koju je reklamirao, distribuirao i diljem Ake prodavao Ured za javno zdravstvo i prehranu: proizvodi velikih agrokombinata, visokoproteinski, obogaeni vitaminima i pakirani kao ve zgotovljena jela koje je trebalo samo podgrijati. Restoran bi držao neke od tih stvari u svom skladištu, konzerve ili zamrznute proizvode, pa bi netko to i naruio. Veina ljudi koja je tamo zalazila nije naruivala ništa. Sjeli bi, pozdravili konobara i ekali da im se servira svježa hrana i pie koji su uvijek bili u skladu s danom, ovisno koje je doba dana, koje je godišnje doba, kakvo je vrijeme, u skladu s bezbrojnim teorijama i praksom iji je cilj bio živjeti dugo i dobro uz dobru probavu. Ili s mirom u srcu. Te dvije fraze znaile su isto. Kasno u jesen, sjedei na crvenom tepihu u svojoj tihoj sobi i bilježei u svoje džepno raunalo do dugo u no, definirala je Akanski Sustav kao religiju tipa budizma ili taoizma o kojima je uila tijekom svog stjecanja naobrazbe na Terri: kao ono što se na hainskom, tako
sklonom listama i kategorijama, nazivalo "religija procesa". Ne postoje izvorne akanske rijei za Boga, bogove ili božanstva - izgovorila je u svoj elektronski notes - Korporacijski birokrati su izmislili rije za Boga i uspostavili državni teizam kad su saznali kako je koncept božanstva važan u svjetovima koje su odabrali kao svoj uzor. Vidjeli su religiju kao koristan alat za one na vlasti. No ovdje je "bog" rije bez prave reference. Bez velikog "B". Nema stvoritelja, postoji samo stvoreno. Nema vjenog oca koji bi nagraivao i kažnjavao, opravdavao nepravdu, dosudio okrutnost, ponudio spas. Vjenost ne kao krajnja toka nego kao kontinuitet. Prvobitna podjela stvari na materijalne i duhovne? Kao dvoje-kao-jedno, jedno s dva vida. Nema hijerarhije prirodnog i natprirodnog. Nema dualizma svjetlo/tama, dobro/zlo ili duša/tijelo. Bez života poslije smrti, bez ponovnog raanja, nema od tijela osloboene besmrtne duše. Nema raja ni pakla. Akanski Sustav je duhovna disciplina s duhovnim ciljevima, ciljevi su isti u traženju i tjelesnog i moralnog blagostanja. initi dobro je samo sebi svrha. Darma bez karme. Na trenutak je bila potpuno zadovoljna s tim tekstom i samom sobom. Stigla je do definiranja akanske religije. Tada se prisjetila zbirke mitova koje je priao Ottiar Uming; njihov glavni lik, Ezid, udna romantina figura koja se katkad pojavljivala kao prekrasan nježan mladi, a katkad kao prelijepa neustrašiva djevojka - lik kojeg su zvali Besmrtni. Zato je bilješkama dodala: A što je s Besmrtnim Ezidom? Podrazumijeva li se tu vjera u život poslije smrti? Je li ta mitska figura jedna osoba, dvije ili mnoštvo? Besmrtan/zauvijek živui, ini se, znai: intenzivan, onaj koji se mnogo puta ponavlja, slavan, možda i vrst posebnog "obrazovanja" u smislu: u besprijekornom tjelesnom/duševnom zdravlju, onaj koji mudro živi. Provjeri to! Ponovo i ponovo u njezinom notesu: Provjeri to! Mijenjala je rijei i nazive pa ispravljala i ispravljala ispravljeno. Ve je dugo bila nezadovoljna svojom definicijom, koja ne da je bila netona, nego nije bila u cjelini adekvatna. Rije religija zadavala joj je probleme. Poela je to što prouava nazivati sustav, Veliki sustav. Kasnije je to nazivala Šuma, jer je saznala da su to u davna vremena nazivali "putem kroz šumu". Zvala je to i Planina kad je saznala da to tako zovu neki od onih koji su je pouavali. Konano je to nazvala Prianje. No to je bilo nakon što je upoznala Maz Elyed. Vodila je duge rasprave sa svojim notesom o tome može li se ijedna rije dovzanskog ili onog starijeg i djelomino nedovzanskog vokabulara kojeg su koristili "školovani ljudi", izrei tako da znai "sveto". Bilo je rijei koje je ona prevodila kao mo, tajanstvenost, nekontroliranood-ljudi, dio-harmonije. Ti termini nikad nisu bili rezervirani za izvjesna mjesta ili za vrst akcije. inilo se kako je u staroakanskom nainu mišljenja svako mjesto i svaka aktivnost, kad bi je pažljivo sagledali, bila zapravo silna i misteriozna, a i potencijalno sveta. To pažljivo sagledavanje je onda za sobom povlailo i opis: prianje o mjestima, o aktivnostima, o dogaajima ili osobama - prianje o tome, pretvaranje toga u priu. No prianja tih pria nisu bila evanelje, nikakva vrsta više istine. To su bili eseji o istini. Pokušaji sagledavanja "svetog". Od ovjeka se nije tražilo da vjeruje nego da sasluša. - Pa, tako sam ja uo tu priu - govorili bi nakon što su ispriali neku parabolu, prepriali epizodu iz povijesti ili izgovorili neku drevnu i poznatu legendu. - Pa, tako ide ta pria. U njihovim su priama sveti ljudi postigli svetost, ako je to bilo to, na sve mogue naine, a Sutty se nijedan od tih naina nije inio posebno svetim. Tu nije bilo pravila kao što su siromaštvo, estitost i pokornost, ili odricanja svojih svjetovnih dobara u zamjenu za prosjaku drvenu zdjelicu, ili pustinjakog života na vrhu planine. Neki od heroja i popularni mazi u tim priama bili su bogati, ak su živjeli raskošno. Njihova se vrlina, oigledno, sastojala od darežljivosti - gradnje velikih, prekrasnih umyazua za uvanje svojeg blaga, ili su hodoastili praeni stotinama, svi jašui eberdine sa srebrnom opremom. Neki od tih heroja bili su ratnici,
neki veliki voe, a neki su bili postolari ili vlasnici malih trgovina. Neki od svetaca u tim trgovinicama bili su ljubavnici pa je pria govorila o njihovim ljubavima. Nije bilo pravila. Uvijek je postojala još neka mogunost. Oni koji su priali prie, kad su komentirali legende i povijest o kojoj su govorili, mogli su istaknuti kako je postojao dobar nain ili pravi put da se nešto uini, ali oni nikada nisu govorili o pravom putu. Rije dobro uvijek je korištena samo kao pridjev: dobra hrana, dobro zdravlje, dobar seks, dobro vrijeme, ali ne Dobro. Nikada Dobro i Zlo kao suprotstavljeni entiteti. Ovaj sustav uope nije bio religija, Sutty je to s rastuim entuzijazmom izgovorila u svoj notes. Naravno, imao je svoju duhovnu dimenziju. Zapravo postojala je duhovna dimenzija za one koji su tako živjeli. Ali religija kao institucija koja zahtjeva vjeru i štovanje autoriteta, kao zajednica formirana spoznajom kako izvan nje postoji božanstvo ili institucije koje se meusobno nadmeu, to nikada nije postojalo na Aki. Osim, možda, upravo sada. Naseljivo kopno Ake sastojalo se od jednog golemog kontinenta, a Dovz je bio njegov krajnji jugozapadni dio, i od dugakog arhipelaga uz njegovu istonu obalu. Nepodijeljeni oceanima, svi su Akanci fiziki pripadali istom tipu s neznatnim lokalnim varijacijama. Svi Promatrai su to zapazili i isticali su tu etniku homogenost, pomanjkanje društvene i kulturne raznolikosti, no nitko od njih nije zapazio kako na Aki "nema stranaca". Tamo nikada nije bilo stranaca dok nisu stigli svemirski brodovi Ekumene. To je bila jednostavna injenica, a tako teško pojmljiva za terranski um. Bez stranaca. Bez drugih, bez drukijeg u onom pogibeljnom smislu kakav je postojao na Terri, nesmiljene podjele meu plemenima, svojevoljno postavljene i neprjelazne granice, etnike mržnje sauvane kroz stoljea i milenije. Rije narod ovdje na Aki nije znaila "moj narod", nego jednostavno narod, svakoga, ovjeanstvo. Rije barbari nije oznaavala neshvatljive strance, nego neuke osobe. Na Aki su sva nadmetanja bila unutar iste obitelji, svi ratovi su bili graanski ratovi. U jednom od velikih epova iji je dio Sutty ula i u kojem se radilo o krvavom sukobu oko jedne plodne doline, sukob je otpoeo svaom brata i sestre oko nasljedstva. Borbe izmeu regija i gradova-država za ekonomsku prevlast voene su tijekom cijele povijesti Ake i esto su prerastale u oružane sukobe. No te bune i ratove vodili su profesionalni vojnici na bojnim poljima. Bila je uistinu rijetkost, a to je isticano kod povjesniara i u analima kao vrlo težak i kažnjiv prijestup, da bi vojnici razarali gradove ili sela ili povrijedili civile. Akanci su se meusobno borili zbog pohlepe ili zbog svoje ambicije da se domognu vlasti, ali ne zbog mržnje i ne u ime vjere. Borili su se u skladu s pravilima. Imali su ista pravila. Bili su isti narod. Njihov nain mišljenja i nain života bio je univerzalan. Svi su oni pjevali istu melodiju, premda višeglasno. Mnogo toga u tom zajedništvu, mislila je Sutty, ovisilo je o napisanome. Prije dovzanske kulturne revolucije postojalo je nekoliko veih jezika i bezbroj dijalekata, no svi su se koristili istim ideogramima koje su svi znali proitati. Nespretna i arhaina, kakva su u izvjesnom smislu neabecedna pisma bila, ona su ipak mogla povezivati i sauvati, kao što je to sluaj s kineskim ideogramima na Zemlji, veliku raznolikost jezika i narjeja; takve je tekstove, pisane prije tisuu godina, bilo mogue proitati bez prevoenja, iako se otad zvuk tih rijei promijenio do neprepoznatljivoga. Za dovzanske je reformatore upravo to mogao biti jedan od osnovnih razloga da se riješe svih starih zapisa: bili su ne samo napretku nego i aktivna konzervativna snaga. Oni su održavali prošlost na životu. U gradu Dovzu ona nije srela nikoga tko bi mogao ili tko bi priznao da može itati staro pismo. Ona njena pitanja koja je još zarana o tome postavila, naišla na takvo neodobravanje i otvorenu odbojnost da je brzo nauila kako ne treba spominjati injenicu da ona zna itati. A službenici s kojima je stupala u kontakt nikada je to nisu ni pitali. Staro pismo nije bilo u uporabi
ve desetke godina pa im i nije palo na pamet da bi ga ona znala itati. A ona pak nije bila toliko luda da bi se raspitivala je li ona jedina osoba na svijetu koja još zna itati. Ta ju je pomisao zbilja prestrašila. To je izgledalo kao da ona nosi cijelu jednu ljudsku povijest, i to ne povijest svog naroda, u svojoj glavi. Ako bi zaboravila jednu rije, jedno slovo, jedan dijakritiki znak, toliko bi tih života, svih tih stoljea misli i osjeaja moglo biti zauvijek izgubljeno. Zato je bilo veliko olakšanje kad je ovdje u Okzat-Ozkatu pronašla da još mnogi ljudi, pa i djeca, nose taj dragocjeni teret. Znali su itati i pisati nekoliko desetaka znakova, ili nekoliko stotina, a neki od njih su nastavili sve do pune pismenosti. Djeca su uila abecedu i stjecala naobrazbu kao proizvoi-potrošai u korporacijskim školama, a ideograme su uili u svome domu ili na ilegalnim teajevima u malim stražnjim prostorijama prodavaonica, radionica i skladišta. Pisanje su vježbali na malim ploicama koje su se mogle jednim potezom obrisati. itelji su im bili radnici, domaice, vlasnici trgovina - obian gradski puk. itelje starih jezika i obiaja, tzv. školovane ljude, zvali su "maz". Yoz je bila rije s kojom se uz štovanje izražavala jednakost; maz je kao rije pri obraanju ukazivao na poveano poštovanje. Kako je to Sutty razumjela, maz je kao titula oznaavao profesiju koja se ne može definirati kao sveenik, uitelj, doktor ili znanstvenik, no sadržavala je izvjestan dio svega toga. Svi mazi koje je Sutty srela, a kako je vrijeme prolazilo susrela je veinu onih u OkzatOzkatu, živjeli su u manje-više udobnom siromaštvu. Obino su imali neki zanat ili posao kao nadopunu novcu kojeg su primali za poduavanje, pripravljanje lijekova i savjete u svezi sa zdravljem i prehranom, za obavljanje malih ceremonija kao što su vjenanja i sprovodi, te za itanje i raspravu na veernjim sastancima zvanim "prianja". Mazi su bili siromašni, i to ne zato što su stari obiaji zamirali ili što su ih samo starci nastojali ouvati, nego zato što su ljudi koji su im plaali bili siromašni. Ovo je zabaeno naselje bez bogatstva, mjesto u kojem nije lako živjeti. Ljudi su potpomagali svoje maze plaajui za njihovu poduku. Uveer su dolazili k njima slušati prie i raspravljati, plaajui uobiajenu naknadu u bakrenim novima ili malim papirnatim novanicama. Prilikom tih transakcija ni jedna strana nije pokazivala neki stid ili licemjerje "doniranja" - plaali su u gotovini za protuvrijednost koju su primali. Dolazei na veernja prianja mnogi su sa sobom dovodili djecu, koja bi takoer manje-više slušala ili bi tiho zaspala. Za djecu se nije plaalo sve dok ne bi bila stara petnaestak godina, a onda su plaala istu cijenu kao i odrasli. Ta mladež je najradije odlazila slušati mazeve koji su se specijalizirali za govorenje ili itanje epova i romansi, kao što su Rat u dolini i Pri e o Ezidu Prelijepom. I grupe u kojima su se vježbale žustrije i borbenije stvari bile su pune mladia i djevojaka. Mazi su, meutim, veinom bili ljudi srednje dobi ili stariji i to opet ne zato što su kao skupina polako odumirali, nego zato što, kako oni kažu, treba protei cijeli život da bi se nauilo kako treba hodati kroz šumu. Sutty je željela iznai zašto je taj zadatak stjecanja obrazovanja bio tako beskonano dug, no i to njeno iznalaženje je takoer postalo beskonano. U što su ovi ljudi vjerovali? Što su to oni držali svetim, središnjim? Pokušavala je doprijeti do same jezgre, do rijei koje su u srcu tih Prianja, do svetih knjiga koje prouavaju i ue napamet. Našla ih je, ali to nije bilo to. Nije bilo Biblije, nije bilo Kurana, samo deseci "upanišada", milijuni "sutra". Svaki joj je maz dao itati nešto drugo. Ve je bila proitala ili poslušala bezbroj tekstova, pisanih, preprianih, ili oboje, od kojih su mnogi, ako ne i veina, postojali u više oblika i verzija. inilo se da ima beskonano mnogo tema za prianja, ak i sada kad je toliko toga bilo uništeno. Poetkom zime vjerovala je kako je pronašla središnji tekst cijelog sustava, zbirku poema i traktata pod naslovom Stablo. Svi su mazi o njoj govorili s velikim poštovanjem, svi su navodili citate iz nje. Provela je tjedne prouavajui tu zbirku. Koliko je mogla ustanoviti, zbirka je
nastala prije otprilike tisuu pet stotina do tisuu godina u središnjem dijelu kontinenta, u vrijeme materijalnog procvata i pravog vrenja umjetnosti i intelektualizma. Stablo je bilo opsežan kompendij vrlo složenih filozofskih rasprava o biu i moguem, o formi i kaosu, mistiih meditacija o Stvaranju i Stvorenome. Tu su bile i teške, ali prekrasne poeme koje su se odnosile na "jedan" koji je "dva" i "dva" koje je "jedan", sve meusobno povezano, s inicijalnim vinjetama i dodatno usložnjeno komentarima i marginalijama dopisanim tijekom proteklih stoljea. Neakinja svog ujaka Hurreeja, znanstveniki pedantna, radosno je utonula u tu prašumu razliitih znaenja, spremna godinama lutati po njoj. Na svjetlost dana izvodila bi je samo savjest, koja ju je slijedila vukui teško breme zdravog razuma i koja je stalno prigovarala: ali to nisu Prianja, to je samo njihov dio, njihov maleni dio. Savjest je dobila presudnu pomo kad je Maz Oryen Viya, kod koga je Sutty svakodnevno ila, spomenuo kako su tekstovi u Stablu tek dio, i to mjestimino potpuno razliit, nekog teksta kojeg je on prije mnogo godina vidio u velikom umyazu kod Amareza. Nije postojao neki toan tekst. Nije bilo standardne verzije bilo ega. Nije postojalo jedno Stablo, nego mnogo, mnogo stabala. Prašuma je bila beskrajna i to nije bila jedna prašuma, nego beskrajne prašume koje su buktjele bliješteim tigrovima raznih znaenja, beskrajnim tigrovima... Sutty je završila skeniranje Stabla u verziji Oryena Viye u svoje džepno raunalo, odložila kristal, udarila onog svog unutarnjeg pedanta po glavi i krenula ispoetka. Ma što god bilo to stoje pokušavala saznati, znanje koje je pokušavala stei, to nije bila religija s vjerom i svetom knjigom. To nije imalo veze s vjerovanjem, a sve knjige koje su se na to odnosile bile su svete. To se nije moglo definirati simbolima ni idejama, bez obzira kako lijepi, bogati i zanimljivi ti simboli i ideje bili. I to se nije zvalo Šuma, iako je to ponekad bila, ni Planina, iako je to ponekad bila, nego se veinom zvalo, barem po njezinom sudu, Prianje. Zašto? Pa, (rekao bi zdrav razum, ta drska prtljaga) zato što je sve što školovani ljudi tu cijelo vrijeme rade jedino prianje pria. Da, naravno (odgovarao je njezin intelekt s natruhom prezira), oni priaju parabole i prie, oni na taj nain poduavaju. Ali što oni "rade"? Sada se okrenula promatranju maza. Tamo na Zemlji, ui akanske jezike, naišla je na udnu singular/dual zamjenicu, koja se u svakodnevnom govoru koristila da oznai trudnu ženu ili životinju ili brani par. Ponovo je na to naišla u Stablu i drugim tekstovima, a sada se odnosila na jednostruko/dvostruko deblo stabla, a takoer i na mitske herojske figure koje su obino, baš kao i heroji proizvoa-potrošaa u propagandi Korporacije, dolazili u parovima. Tu je zamjenicu Korporacija zabranila. Njeno korištenje u govoru ili pisanju kažnjavalo se globom. U Dovzu nije nikada ula da bi je netko izgovorio. Ali ovdje ju je slušala svakodnevno, iako ne javno, sada u smislu uitelj/ sveenik koji služi misu, tj. maz. Zašto? Zato što su mazi bili par. Oni su uvijek parovi. Seksualno partnerstvo, heteroseksualno ili homoseksualno, monogamno, za cijeli život. I više nego za cijeli život, jer se obudovjeli nikada nisu ponovo ženili. Uzajamno su uzimali ime onog drugog i zauvijek ga zadržali. Oploivaeva žena, Ang Sotyu, bila je mrtva ve petnaest godina, no on je još uvijek bio Sotyu Ang. Bili su dvoje, a bili su jedan i jedan koji je bio dva. Zašto? Uzbudila se. Bila je na tragu središnjem naelu sustava: bili su Dva koji je Jedan. Mora se usredotoiti na to, mora to shvatiti. Susretljivi mazi dali su joj mnoge tekstove i svi su oni manje-više bili o tome. Shvatila je da meuigra Dva donosi trostruke grane koje združene tvore Krošnju, koja se sastoji od etiri
akcije i pet elemenata na koje se i kozmologija i medicina i etiki sustav stalno pozivaju, koji su ugraeni u arhitekturu i koji su nosili strukturu jezika, posebno u njegovoj pisanoj formi... Shvatila je kako sad prelazi u drugu prašumu, vrlo staru i strašno gustu. Stajala je na njenom rubu i zavirivala, istovremeno puna želje da ue ali i oprezna, a savjest je iza nje cviljela poput psa. Poput dobrog psa, psa darme. Nije se zaputila u tu prašumu. Prisjetila se kako je namjeravala saznati što mazi zapravo rade. Oni su izvodili ili glumili ili obavljali Prianje. Priali su. Neki su ljudi imali vrlo malo toga za rei. Posjedovali su knjigu ili pjesmu ili kartu ili monografiju koju su naslijedili ili dobili i koju su, barem jednom godišnje, naješe zimi, izložili ili glasno itali ili odrecitirali bilo kome tko je želio doi. Takve su ljude pristojno nazivali školovanim ljudima i bili su štovani jer su posjedovali blago i bili voljni podijeliti ga s drugima, ali oni nisu bili mazi. Mazi su bili profesionalci. Veinu svog života posvetili su uenju i dijeljenju toga što su govorili i od toga su živjeli. Neki od njih, specijalizirani za obrede i ceremonije, najviše su podsjeali na sveenike terranskih religija, nazoni stjecanju punoljetstva, vjenanjima, ukopima, prihvaanju novoroenih u svoju zajednicu, proslavama petnaestog roendana koji se slavio kao važna i posebno sretna prigoda ( Jedan plus Dva, plus Tri i etiri i Pet...). Njihova su se prianja veinom kretala unutar formula - pjev, rituali i recitiranje obiteljskih herojskih pria. Neki su mazi bili lijenici, iscjelitelji, herbalisti ili botaniari. Kao voe vježbi i umjetnosti gimnasticiranja, oni su govorili tijelu i slušali-tijelo (tijelo je bilo Stablo, bilo je Planina...). Njihova su se prianja držala injenica, opisivanja, medicinskog uenja. Neki su mazi veinom radili s knjigama: uili su djecu i odrasle pisati i itati ideograme, pouavali su o tekstovima i nainima kako ih treba razumjeti. No onaj bitni posao maza, ono što im je donosilo štovanje ljudi, bilo je prianje: itanje naglas, recitiranje i razgovor o štivu. Što su više priali, to su bili više poštovani, a što su bolje priali, to su bolje bili plaeni. Tema o kojoj su govorili ovisila je o tome što znaju, s kakvom predajom raspolažu ili što su sami izmislili i, oigledno, tema je ovisila i o tome o emu su baš tada željeli govoriti. Nedosljednosti koje su se pritom javljale bile su zaujue. Sutty je tjednima studiozno prouavala Dva i Jedan, Tri i Krošnju, svake je veeri odlazila slušati Maza Ottiara Uminga kako pria dugaku, mitsko-povijesnu sagu kako je Rumay, prije šest ili sedam tisua godina, istraživao podruja Istonih otoka, a nekoliko dana tjedno jutrom je odlazila slušati Maza Imyena Katyana kako pria o nastanku i povijesti svemira, imenima zvijezda i zviježa, opisuje kretanje ostala etiri planeta u sustavu Ake i pokazuje predivne, vrlo precizne starinske karte neba. Kako se sve to moglo povezati? Kakva je veza izmeu tih nespojivih stvari? Zasiena apstrakcijom filozofije za koju nije imala dara i nije joj bila nimalo sklona, Sutty se okrenula onome što su mazi zvali prianjem tijela. Izgledalo je da maz iscjeljiva zna mnogo o postizanju i ouvanju zdravlja. Molila je Sotyua Anga da je malo uputi u medicinu. Strpljivo joj je priao o ljekovitim svojstvima raznih tvari u golemom herbariju kojeg je naslijedio od Ang Sotvinih roditelja i koji je ispunjao gotovo sve malene ladice njegove trgovinice. Bilo mu je drago da ona snima u svoje džepno raunalo sve što joj on govori. Ona pak, u svim tim prianjima još nije naišla ni na kakvu skrivenu mudrost, ni na kakvu svetu tajnu koja bi se mogla povjeriti samo upuenima, ni na kakva znanja koja bi se skrivala od puka kako bi porastao autoritet samo uenih, kako bi im se poboljšao ugled i više im se plaalo za njihov rad. - Zapisuj što ti kažem! - stalno su joj govorili svi mazi. - Upamti ovo! Priaj o ovome drugim ljudima!
Dobar dio svog života Sotyu Ang je proveo prouavajui svojstva trava, a kako nije imao šegrta bio je dirljivo zahvalan Sutty što e sauvati ta znanja. - To je sve što ja mogu dati kao doprinos prianjima - rekao je. On sam nije bio iscjelitelj, nego ljekarnik i travar. Teorija mu baš nije bila jaka strana, a njegova objašnjenja zašto ova ili ona trava djeluje, ponekad su bila vrlo maštovita. No cijeli taj sustav medicine bio je, koliko je ona to mogla prosuditi, pragmatian, preventivan i uinkovit. Farmacija i medicina bile su tek jedna grana Velikog Sustava. Beskonana prianja maza odnosila su se na nove, na mnoge stvari, na sve stvari, na svaki listak te goleme Krošnje. Nije se mogla oteti uvjerenju kako mora postojati neka misao vodilja, neko središnje zanimanje. Je li to bila etika? Odgovorno ravnanje vlastitim životom? Odrasla je pod unizmom pa nije bila toliko naivna da bi vjerovala kako je nužna neka veza izmeu religije i morala. Ali poela je shvaati osnovne odlike akanske etike koje su bile izražene u svim tim priama, od kojih su mnoge bile parabole i prie s moralnom poukom. Ta etinost se oitovala i u ponašanju i u razgovorima ljudi Okzat-Ozkata koje je poznala. Kao i medicina, etika je bila pragmtina i preventivna, a inila se i prilino uinkovitom. Uglavnom je propisivala poštovanje prema vlastitom tijelu i tijelu drugih ljudi, a uglavnom je zabranjivala lihvarenje. estalost s kojom su se u priama objavljivali prijestupi zgrtanja profita, pokazivala je kako se korijen svih zala duboko usadio na Aki. U Okzat-Ozkatu zloin se uglavnom sastojao od kraa, prijevara i pronevjera. Veina fizikog nasilja, uvrede i tunjave, dogaale su se izmeu lopova i žrtava kraa i iznuivanja koji su se osveivali. Zloin iz strasti bio je rijetkost i nije ga se ni velialo niti opraštalo. Rije za ubojicu bila je srodna s rijeju za luaka. Iziezi nije znala objasniti Sutty jesu li ubojice zatvarali u zatvor ili u ludnicu, jer nije znala ni za kakvog ubojicu u Okzat-Ozkatu. ula je da su u staro vrijeme silovatelje kastrirali, ali nije znala re i kako se sada kažnjava silovanje, jer ni za takav sluaj nije ula. Akanci su bili blagi prema djeci i inilo se da je i sama ideja o zlostavljanju djece Iziezi bila nezamisliva; znala je neke prie iz naroda koje su govorile o okrutnim roditeljima ili siroadi koju nitko nije prigrlio, no rekla je: To su vrlo stare prie, još iz vremena kad ljudi nisu bili obrazovani. Korporacija je, naravno, uvela novu etiku s novim vrlinama, kao što su javni duh i patriotizam, i uvela je prostrano novo podruje kriminala: sudjelovanje u zabranjenim aktivnostima. Ali Sutty još nije u Okzat-Ozkatu srela ikoga, ako ne raunamo službenike Korporacije i možda ponekog polaznika Više uiteljske škole, tko bi maze i njihove aktivnosti smatrao kriminalom. Zabranjeno, nedopušteno i nelegalno - to su bile nove kategorije za definiranje ponašanja, no one nisu imale nikakvo moralno znaenje ni za koga, osim za one koji su ih izmislili. Znai li to da u staro vrijeme nije bilo drugog kriminala osim silovanja, ubojstava i lihvarenja? Možda jednostavno nije bilo potrebe za daljnjim kaznenim mjerama. Možda je sustav bio tako univerzalan da nitko nije mogao zamisliti život izvan njega i djelovanje protiv njega. Takav im je bio život. Takav je bio svijet. Sveprisutnost tog sustava, njegova velika starost, velika mo navike steene do u detalje ukalupljenom svakodnevicom - od hrane i pia pa do satnice i ciljeva rada i rekreacije - sve to može objasniti modernu Aku, diktirala je Sutty u svoj elektronski notes. Ili bi barem mogla objasniti kako se dovzanska Korporacija tako lako domogla hegemonije, kako je uspjela sprovesti uniformni i podrobni nadzor nad tim kako ljudi žive, što su jeli i pili, itali, uli, mislili i radili. Sustav je ve od ranije bio tu i pokrivao je cijeli Kontinent i otoje Ake. Dovz ga je samo trebao preuzeti i promijeniti mu svrhu. Od velikog, opeprihvaenog društvenog okvira, unutar kojeg je
svaki pojedinac vidio zadovoljenje svojih fizikih i psihikih potreba, uinili su veliku hijerarhiju unutar koje je svaki pojedinac služio beskonanom rastu društvenog bogatstva i društvene složenosti. Iz aktivne homeostatske ravnoteže okrenuli su sustav u aktivnu neravnotežu vjere u budunost. To je razlika, diktirala je Sutty u svoj notes, izmeu nekoga tko nakon dobrog jela sjedi i razmišlja i nekog tko tri jer ve kasni na posao. Bila je vrlo zadovoljna s tom usporedbom. Sada je na svoje prvo polugodište boravka na Aki gledala s nevjericom, žalei i samu sebe i proizvoe-potrošae Dovz Cityja. - Kolike li su žrtve ti ljudi uinili - govorila je svom notesu. - Pristali su porei svoju cjelokupnu kulturu i osiromašiti svoje živote samo zbog Puta ka zvijezdama, jednog iskonstruiranog, teorijskog cilja, zbog oponašanja društava koja su smatrali superiornijim od vlastitog i to uglavnom zato što su bila u stanju letjeti u svemir. Zašto? Tu nedostaje jedna karika. Dogodilo se nešto što je uzrokovalo ili ubrzalo tu golemu promjenu. Nije li to moralo biti nešto znaajnije od prvog dolaska Promatraa iz Ekumene? A opet, s druge strane, taj je njihov dolazak bio golemi dogaaj za ljude koji nikada nisu vidjeli ikoga iz svemira... To je veliko breme odgovornosti i za došljake, pomislila je. - Nemojte nas izdati! - bio joj je rekao Monitor. Ali njezini ljudi, svemirski putnici Ekumene, Promatrai koji su tako pomno pazili da ne bi intervenirali, da se ne umiješaju, da ne preuzimaju nadzor, donijeli su izdaju sa sobom. Kad je šaica Španjolaca stigla, velika carstva Inka i Asteka su izdala sebe, srušila se, dopustila su da se poreknu njihovi bogovi, njihov vlastiti jezik... A sada su Akanci bili svoji vlastiti osvajai. Oarani stranim svjetonazorima, dopustili su da ideologije Dovza zavladaju i osiromašuju ih, baš kao što su ideolozi komunokapitalizma u dvadesetom stoljeu i fanatici unizma u njezinom stoljeu zavladali Zemljom i osiromašili je. Ako je taj proces stvarno zapoeo s prvim kontaktima, onda je možda Tong Ov želio saznati što je mogue više o tome kakva je Aka bila prije dolaska Promatraa zato da bi se šteta ispravila. Je li se nadao da bi se moglo obnoviti ono što su ranije imali i odbacili? No DržavaKorporacija to nikada ne bi dopustila. "Tragaš li za zlatom, poi na smetlište" - to je bila izreka koju je nauila od Maz Ottiara Uminga, no nije vjerovala da bi se Monitor s tim složio. Za njega je grumen zlata bio trula lešina. Tijekom te duge zime uenja i slušanja, itanja i vježbanja, razmišljanja pa ponovnog razmišljanja, esto je u svome duhu zamišljala razgovore s Monitorom. U tim izmišljenim razgovorima izudarala bi ga kao boksaku vreu. Nije mu ni pružala priliku za odgovor, samo ju je morao slušati. Bilo je stvari koje nije željela unijeti u svoj notes, stvari o kojima je mislila u intimi svoje glave, stavova kojih se nije mogla riješiti, ali ih je pokušavala držati odvojeno od svojih promatranja. Tako je na primjer smatrala da ako su Prianja religija, onda je ona bitno razliita od terranskih religija i to zbog potpunog izostanka dogmatskih vjerovanja, emocionalne ludosti i nagradnih dividendi u sljedeem životu te zbog sankcioniranja licemjerja. Sve te elemente, bez kojih je Akancima ranije bilo sasvim dobro, sada je uvodio Dovz. Sama DržavaKorporacija bila je religija. Oh kako je željela pozvati tu plavo-oker odoru, ta ukoena lea i to hladno lice Monitora pa mu rei kakav je fanatik i kakva je budala, zajedno sa svojim birokratima-ideolozima, jer žude za bezvrijednim dobrima stranaca dok svoje vlastito blago odbacuju u smee. Stvarni Monitor, onaj od krvi i mesa, vjerojatno je napustio Okzat-Ozkat jer ga ve tjednima nije srela na ulici. To je bilo olakšanje. Više joj se sviao kao izmišljeno strašilo. Prestala se raspitivati o tome što rade mazi. Svaki je etverogodišnjak mogao na to odgovoriti. Oni priaju. Oni prepriavaju, itaju, recitiraju, diskutiraju, objašnjavaju i izmišljaju. Beskonana tema njihovih prianja nije vrsta i ne može se definirati. A te su se teme još uvijek
širile, jer nisu to bili samo tekstovi koje su nauili od drugih, ne samo prie o starim vremenima, nisu sve misli i ideje bile samo one koje su tijekom godina prenošene s koljena na koljeno. Maza Odiedina Manma srela je prvi puta na prianju gdje je govorio priu o mladom seljanu iz podnožja Silonga koji je sanjao da može letjeti. Mladi je to letenje sanjao tako esto i tako jasno da je poeo brkati snove s javom. Opisivao bi kako se osjeao dok je letio i prizore koje je viao iz zraka. Nacrtao je karte prekrasne nepoznate zemlje koju je otkrio dok je letio. Ljudi su dolazili slušati kako pria o svom letu i pogledati prekrasne karte. Ali jednog je dana, spuštajui se niz rijenu klisuru za zalutalim eberdinom, izgubio oslonac pod nogama, pao i poginuo. To je bila cijela pria. Odiedin Manma je nije komentirao i nitko nije postavljao pitanja. Prianje se održavalo u kui maza Ottiar i Uminga. Sutty je kasnije pitala Maz Ottiar Uming o toj prii, jer joj je bila zagonetna. Starica odgovori - Odiedin partner Manma je tako pao i poginuo kad je imao dvadeset i sedam godina. Oni su bili maz samo godinu dana. - Je li Manma priao da sanja kako leti? Ottiar Umang odmahne glavom - Ne - rekla je - To je pria, yoz. Odiedin Manmina pria. Tu priu on pria. Ostatak njegovog prianja je u tijelu - mislila je na vježbanje, na gimnastiku i vježbanje u emu je Odiedin bio vrlo cijenjeni uitelj. - Razumijem - rekla je Sutty i otišla, i dalje razmišljaju i o tome. Jednu stvar je zasigurno nauila ovdje u Okzat-Ozkatu: nauila je kako treba slušati. Slušati, uti i onda nastaviti slušati to što je ula. Ponijeti rijei sa sobom i slušati ih. Ako je prianje bilo vještina maza, slušanje je bilo vještina yoza. I kako oni vole dometnuti: jedno bez drugog je beskorisno.
5 Stigla je zima bez mnogo snijega, ali vrlo hladna. Sa divljih planinskih prostranstava zapada i sjevera brijao je oštar, studen vjetar. Iziezi je povela Sutty u prodavaonicu polovne odjee kako bi kupile iznošen, ali još dobar kožuh s ije je unutrašnje strane bilo svilenkasto runo. Kapuljaa je bila podstavljena s nekakvim krznom koje je izgledalo poput perja, krznom neke planinske životinje za koju je Iziezi rekla: "Više je nema. Previše lovaca." Rekla je da kožuh nije napravljen, kako je Sutty pomislila, od eberdina, nego od minule, s visokih planina. Taj kaput joj je dopirao do ispod koljena, sve do svijetlih, runom podstavljenih izama. One su bile nove, od umjetnog materijala, namijenjene planinskim sportovima i planinarenju. Ljudi, skloni starim obiajima, prihvaali su bez protivljenja novu tehnologiju i njezine proizvode ako su im služili bolje nego stari i ako nisu zahtijevali neke bitne promjene u nainu života. Sutty je to smatrala razumnim, ali ipak duboko konzervativnim. Ali za ekonomiju koja se oslanjala na beskonani rast, to je bilo pravo prokletstvo. Sutty je tumarala po zaleenim ulicama u svom polovnom kaputu i novim izmama. Zimi su u Okzat-Ozkatu svi izgledali jednako u svojim kožnim kaputima i krznenim kapama; osim uniformiranih birokrata, iji su kaputi i kape bili od umjetnog materijala, u jasnim bojama uniforme: ljubiasti, boje re, plavi... - svi su jednako izgledali. Nemilosrdna je hladnoa davala anonimnosti privid nekog bratstva. Kad ste ušli u kuu, toplina je predstavljala siguran izvor olakšanja, užitka i prijateljskih osjeaja. A u kristalnim modrim veerima probiti se zaleenim strmim uliicama do kakve male, jedva osvjetljenje prostorije i skupiti se sa ostalima oko srca, oko elektrine grijalice (jer ovdje, blizu visinske granice na kojoj prestaju šume, bilo je malo drva i sva se toplina dobivala iz studene energije rijeke Erthe), skinuti rukavice i protrljati ruke koje su bez rukavica izgledale tako golo i nježno, pogledati oko sebe ona hladnoom zarumenjena lica i ledom orošene trepavice, uti onaj ta-bum ta-bum malog bubnja i tihi glas kako poinje govoriti, slušati imena rijeka Hovinga i kako su sve one utjecale jedna u drugu, ili prianje prie o Ezidu i Anamemi na planini Gama, ili opis kako je vijee Meza podiglo vojsku protiv zapadnih barbara - to je tijekom cijele zime za Sutty predstavljalo trajno i pouzdano zadovoljstvo. Zapadni barbari su, sad je to ve znala, bili Dovzani. Gotovo sve o emu su mazi pouavali, sve njihove legende, sva povijest i filozofija, sve je dolazilo iz centralnog ili istonog dijela velikog kontinenta i iz prošlih stoljea, prošlih milenija. Iz Dovza nije dolazilo ništa osim jezika koji su govorili, a taj je bio pun rijei iz izvornog jezika ovog podruja, rangme, i drugih jezika. Rijei. Svijet sazdan od rijei. Bilo je tu i glazbe; neki od maza pjevali su pjesme sline onima koje je Tong Ov snimio u gradu. Kad je uzmogla, Sutty ih je snimala, premda ju je njena neukost za glazbu spreavala da u tome uživa. Bilo je tu i likovne umjetnosti: rezbarija, slika i tapiserija koje su koristile simbole Stabla i Planine, likova i dogaaja iz legendi i povijesti. Bilo je i plesa i još je uvijek bilo razliitih oblika vježbi i meditacije uz pokrete. Ali alfa i omega svega bile su rijei. Kad bi mazi ogrnuli ramena podužim komadom neke obine plave ili crvene tkanine, znakom svoje djelatnosti, odmah se pretpostavilo da su zadobili neku svetu mo i autoritet. Sve što bi tada rekli, postalo je dio prianja. im bi skinuli taj šal, vratio bi im se obini status i tada nisu predstavljali baš nikakav posebni duhovni autoritet - sve što bi tada govorili imalo je istu težinu kao bilo ije rijei. Neki su, naravno, ustrajavali na tome da im se pripiše stalni autoritet. Kao i ljudi iz Suttynog vlastitog plemena, mnogi su Akanci eznuli za tim da slijede vou, da zaraenu plau