Zivi mrtvac - Wilkie Collins

Wilkie Collins Živi mrtvac Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ili na bilo koji drugi način reproducirati bez pisanog dopuštenja Naziv izvornika The Dead Alive Izdavač Partenon d.o.o. Preveo s engleskoga Danko Krilić Urednik Luka Posarić Tehnička obrada Partenon d.o.o. Lektor Radovan Kunić CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 881211 ISBN 978-953-6840-61-8 Tiskano u Republici Hrvatskoj Zlatar, lipanj 2014. 2

WilkieCollins ŽIVIMRTVAC 3 www.balkandownload.org

ŽIVI M R TVAC 1. BOLESTAN ČOVJEK „Srce u redu“, rekao je liječnik. „Pluća u redu. Ne vidim nikakvu organsku bo‐ lest. Philipe Lefrank, nemojte se uzbuđivati. Još vi nećete umrijeti. Bolest od koje patite zove se previše rada. Lijek za vaš slučaj zove se odmor.“ Tako je doktor govorio u mojim prostorijama u Templeu (London). Pozvan je da me dođe vidjeti pola sata nakon što sam uzbunio službenika onesvijestivši se za svojim stolom. Nemam preveliku želju nepotrebno odvlačiti čitateljevu pažnju, ali možda bi trebalo dodati, samo kao objašnjenje, dasam ja mlađi odvjetnik s dobrom praksom. Dolazim s Jerseyja, otoka u kanalu. Francuski izgovor mog imena (Le‐ franc) je anglikaniziran prije mnogo generacija – onih dana dok se slovo k još ko‐ ristilo na kraju riječi, a koje je sad pretvoreno u c. Međutim, kao jerseyjska obitelj mi se ponosno držimo. Danas se moj otac ponosi kad čuje da se njegova sina opisu‐ je kao članaengleskog odvjetništva. „Odmor!“ ponovio sam kad je moj medicinski savjetnik završio. „Prijatelju moj dragi, jeste li vi svjesni da nisu praznici? Sudovi zasjedaju. Pogledajte spise na stolu koji me čekaju! Odmor znači propast mog slučaja.“ „A rad“, mirno dodao je liječnik, „znači smrt.“ Zaprepastio sam se. Nije me pokušavao zastrašiti. Samo je bio sasvim iskren. „To je samo pitanje vremena“, nastavio je on. „Imate dobru konstituciju, vi ste mlad čovjek, ali više ne smijete namjerno preopterećivati mozak i cijediti svoj nerv‐ ni sistem. Odmah krenite. Ako ste dobar moreplovac, krenite na plovidbu. Ocean‐ ski zrak od svega će najbolje pomoći da ponovno dođete k sebi. Ne, ne želim vam prepisivati lijek. Odbijam vas liječiti. Nemam što drugo reći.“ Nakon tih riječi moj je medicinski prijatelj izašao iz prostorije. Bio sam tvrdo‐ glav. Istog dana otišao sam nasud. 4

Stariji odvjetnik u slučaju u kojem sam sudjelovao zatražio je od mene neke in‐ formacije, a moja je dužnost bila da mu ih osiguram. Na moj užas i zaprepaštenje, bio sam savršeno nesposoban pribrati svoje misli. Činjenice i datumi sasvim su mi se pomiješali i zbrkali u glavi. Otišao sam sa suda u potpunosti zgrožen samim so‐ bom. Sljedećeg dana moji spisi bili su vraćeni odvjetnicima, a ja sam poslušao liječ‐ nikov savjet da krenem na put prema Americi prvim parobrodom što je kretao pre‐ ma New Yorku. Izabrao sam putovanje u Ameriku radije od bilo kojeg drugog zato što sam na umu imao svoj poseban cilj. Rođak moje majke prije mnogo godina emigrirao je u Sjedinjene Države i tamo je živio kao farmer. Ako ikada preplovim Atlantik, pozi‐ vao me on, neka dođem k njemu. Dugačak period nerada, koji se naziva odmor, a na koji me osudila liječnikova odlučnost, teško da je negdje drugdje mogao biti ugodniji. Odlučio sam posjetiti svog rođaka i vidijeti što se može izvući iz Amerike. Nakon kratkog boravka u New Yorku, željeznicom sam krenuo prema domu svog domaćina – domu gospodinaIsaaca Meadowcroftas farme Morwick. Na američkom tlu nalaze se neki od najgrandioznijih predjela što ih je priroda stvorila. U ponekim državama Unije također se može naći kontrast spomenutom u obliku ravnicašto su putniku toliko monotone i nezanimljive kao nigdje nasvijetu. Dio zemlje u kojem je bila smještena farma gospodina Meadowcrofta nalazio se u ovoj drugoj kategoriji. Zurio sam oko sebe kad sam izašao iz vagona na peronu sta‐ nice u Morwicku i rekao samom sebi: „Ako u mom slučaju biti izliječen znači dosa‐ đivanje, ondasam precizno odabrao pravo mjesto.“ Vratio sam se tim riječima u svjetlu kasnijih događaja i proglasio ih, kao što ćete ih i vi ubrzo proglasiti, riječima krajnje brzopletog čovjeka što prenaglo prosuđuje i koji nikada nije prestao misliti na to kakva mu iznenađenja vrijeme i slučaj zajedno mogu prirediti. Najstariji sin gospodina Meadowcrofta, Ambrose, čekao je na postaji kako bi me odvezao nafarmu. Na licu Ambrosa Meadowcrofta nije bilo nikakvih naznaka neobičnih i užasnih događaja koji će uslijediti nakon mog dolaska u Morwick. Zdrav, zgodan mladić, jedan od tisuća takvih zdravih, zgodnih mladića, rekao je: „Kak’ ste, gospodine Le‐ frank? Drago mi je, gospodine. Skočite u kočiju. Čovjek će se pobrinuti za vaš put‐ ni kovčeg.“ Odgovorio sam jednako konvencionalno i uljudno: „Hvala vam. Kako je kod vas?” I tako smo krenuli premafarmi. 5 www.balkandownload.org

Naš razgovor tijekom vožnje započeo je temom poljoprivrede i uzgoja. Pokazao sam svoju totalnu neupućenost glede usjeva i stoke prije nego smo prošli i deset metara našeg putovanja. Ambrose Meadowcroft počeo je razmišljati o drugoj temi, ali nije je našao. Onda sam se ja sa svoje strane domislio i nasumice pitao jesam li izabrao pogodno vrijeme za svoj posjet. Tupo, smeđe lice mladog farmera odmah se razvedrilo. Očigledno sam slučajno pogodio zanimljivu temu. „Niste mogli odabrati bolji trenutak“, rekao je. „U našoj kući nikada nije bilo toliko sreće kao sada.“ „Borave li kod vas neki gosti?“ „Zapravo nije riječ o gostu. Riječ je o novom članu obitelji koji je došao živjeti s nama.“ „Novi član obitelji! Mogu li pitati tko je to?“ Ambrose Meadowcroft porazmislio je prije odgovora. Bičem je ošinuo konja i pogledao me nekako smeteno i oklijevajući. Odjednom je najjednostavnijim mogu‐ ćim riječimaizlanuo istinu. „Riječ je o najljepšoj djevojci, gospodine, što ste je u životu vidjeli.“ „Aj,aj! Prijateljica vaše sestre, pretpostavljam?“ „Prijateljica? Bog vas blagoslovio! Pa to je naša mala američka rođakinja, Naomi Colebrook.“ Maglovito sam se sjećao da se mlađa sestra gospodina Meadowcrofta davnih dana udala za američkog trgovca i da je umrla prije mnogo godina, ostavljajući za sobom samo jedno dijete. Sad sam čuo da je i otac umro. U svojim zadnjim trenu‐ cima svoju je bespomoćnu kćer povjerio na samilosnu brigu ženinih rođaka u Morwicku. „Oduvijek je on bio špekulant“, nastavio je Ambrose. „Pokušavao je jednu stvar za drugom i u svima propadao. Umro je, gospodine, ostavivši jedva za pokop. Moj otac malo je razmišljao kako će to biti s tom američkom nećakinjom prije nego je došla ovamo. Mi smo Englezi, znate. Premda živimo u Sjedinjenim Državama, mi se čvrsto držimo naših engleskih običaja i navika. Općenito mi ne volimo previše američke žene, to vam mogu reći. Ali kad se pojavila Naomi, sve nas je osvojila. Kakva djevojka! Odmah je postala član obitelji. U roku od tjedan dana preuzela je posao oko mlijeka. Ovo ću vam reći – nije s nama ni dva mjeseca, a mi se već pita‐ mo kako smo ikada mogli bez nje!“ Kad je jednom krenuo s temom Naomi Colebrook, Ambrose je se držao i pri‐ povijedao bez prestanka. Nije trebao nikakav prevelik dar pronicavosti da bi se ot‐ 6

krilo kakav je dojam ostavila američka rođakinja. Mladićevo oduševljenje na mene se prenosilo na pomalo mlak način. Doista sam osjećao tek blagu uzbuđenost zbog predstojećeg susretas Naomi kad smo se navečer dovezli do kapije farme Morwick. II. NOVALICA Čim sam stigao, bio sam upoznat s gospodinom Meadowcroftom, ocem. Starac je bio pravi invalid koji je zbog svog kroničnog reumatizma bio osuđen na kolica. Toplo me je primio, ali i pomalo umorno. Njegova jedina neudana kći (već je dugo bio udovac) nalazila se u prostoriji kao potpora ocu. Bila je riječ o me‐ lankoličnoj, sredovječnoj ženi bez ikakvih vidljivih privlačnih crta – jedna od onih osoba za koje se čini da iz protesta prihvaćaju obvezu života, da im je on teret koji nikada ne bi pristale nositi da ih je prvo netko nešto pitao. Nas troje imali smo tu‐ roban, mali razgovor u salonu golih zidova. Tada mi je dopušteno da odem na kat i da u svojoj sobi otvorim svoj putni kovčeg. „Večeraće biti u devet sat, gospodine“, reklaje gospođica Meadowcroft. Izgovorila je te riječi kao da je večera bila neki oblik udomaćene uvrede koju su po navici činili muškarci, a žene je trpjele. Slugu sam slijedio gore u svoju sobu ni najmanje oduševljen svojim uvodnim iskustvima nafarmi. Zasad niti je bilo Naomi ni pustolovine! Soba mi je bila čista – deprimirajuće čista. Jako sam žudio da negdje ugledam malo prašine. Knjižnica mi se sastojala samo od Biblije i molitvenika. Pogled s pro‐ zora pucao je na mrtvu zaravan, napola kultiviranu, a što se tužno gubila pod sve slabijim svjetlom. Iznad uzglavlja mog urednog, bijelog kreveta visio je svitak ukra‐ šen crvenim i crnim slovima koji je nosio biblijski izvadak o prokletstvu. Zlosretna nazočnost gospođice Meadowcroft prošla je kroz moju sobu i uništila je. Nakon što sam pogledao oko sebe, u meni sve se urušilo. Večera je još uvijek bila budući događaj. Zapalio sam svijeće i iz svog putnog kovčega izvadio ono za što sam vjero‐ vao da je bio prvi francuski roman ikad nazočan na farmi Morwick. Bila je riječ o jednoj od prekrasnih, majstorskih priča Dumasa starijeg. Za pet minuta ja sam se našao u novom svijetu i moja melankolična soba ispunila se najživljim francuskim društvom. Zvuk zapovjednog i nepokolebljivog zvonca u točno određeno vrijeme vratio me u predio zbilje. Pogledao sam nasat. Devet sati. 7 www.balkandownload.org

Ambrose me dočekao pri dnu stubai pokazao mi put do blagovaonice. Invalidska stolica gospodina Meadowcrofta bila je dovezena na čelo stola. Nje‐ mu s desne strane sjedila je njegova tužna i tiha kći. Sablasnom ozbiljnošću pokaza‐ la mi je da sjednem na prazno mjesto ocu s lijeve strane. U istom trenutku došao je i Silas Meadowcraft. S njim upoznao me njezin brat. Među njima postojala je snaž‐ na obiteljska sličnost. Ambrose je od njih dvoje bio viši i zgodniji. Međutim, ni na jednom licu nije bilo posebnih crta. Zaključio sam da su to ljudi bez razvijenih kva‐ liteta koji su čekali (bez obzira bile to dobre ili loše kvalitete) vrijeme i okolnosti da ih u potpunosti razviju. Vrata su se otvorila dok sam ja još uvijek proučavao dvojicu braće – iskreno priznajem da nijednim od njih nisam bio previše oduševljen. Novi član obiteljskog kruga, koji je odmah privukao moju pažnju, ušao je u prostoriju. Bio je nizak, slab i čekinjav, neobično blijed za čovjeka koji je živio na selu. I u svakom drugom pogledu to je lice bilo nešto za vidjeti. S donje strane bilo je pokri‐ veno gustom, crnom bradom i brkovima u vremenima kad je u Americi brijanje bilo pravilo, a brada iznimka. Gornji dio lica bio je obasjan parom nemirnih, blista‐ vih smeđih očiju – imale su izraz koji mi je govorio da nešto nije u redu s mental‐ nim zdravljem tog čovjeka. Savršeno normalan čovjek po svemu što je govorio i či‐ nio, koliko sam uspio vidjeti, ali ipak je bilo nečeg u tim divljim, smeđim očima koje su mi govorile da bi u posebice neugodnim okolnostima on mogao iznenaditi svoje starije prijatelje djelujući na neki neočekivano nasilan ili poglupav način. Malo ćaknut, kaže popularna fraza i upravo takav bio je moj dojam glede stranca koji se sad pojavio u blagovaonici. Gospodin Meadowcroft stariji, koji još nije bio rekao nijednu riječ, sam mi je predstavio novopridošlicu prateći sinove krajičkom oka u kojem se vidjelo nešto poput inata. Na taj pogled, bilo mi je žao primijetiti, uzvraćeno je inatom do strane dvojice mladića. „Philipe Lefrank, ovo je moj nadglednik, gospodin Jago“, rekao je starac formal‐ no nas upoznajući. „John Jago, ovo je moj mladi rođak sa ženine strane, gospodin Lefrank. Nije mu dobro. Prešao je ocean kako bi se odmorio i promijenio mjesto. Gospodin Jago je Amerikanac, Philipe. Nadam se da nemaš predrasuda prema Amerikancima. Upoznaj se s gospodinom Jagom. Sjednite zajedno.“ Ponovno je bacio mrki pogled na sinove, a sinovi su mu ponovno uzvratili. Otvoreno su se od‐ maknuli od Johna Jagoa kad je on došao do prazne stolice na drugom kraju stola. Bilo je jasno kako je čovjek s bradom kod oca visoko kotirao i dase iz nekog razloga 8

to uopće nije sviđalo njegovim sinovima. Vrata su se ponovno otvorila. Mlada dama tiho se pridružila društvu za veče‐ rom. Je li ta dama bila Naomi Colebrook? Pogledao sam Ambrosea i s njegova lica pročitao odgovor. Napokon Naomi Colebrook! Lijepa djevojka i, koliko sam po izgledu uspio procijeniti, dobra djevojka. Opi‐ sujući je u glavnim crtama, mogu reći da je imala malenu glavu koju je lijepo nosila i koja joj je lijepo stajala na ramenima, imala je svijetlosive oči koje su vas iskreno promatrale, i bile su iskrene, usku, nježnu, malenu figuru, previše nježnu za engle‐ ski pojam ljepote, snažan američki naglasak i (što je u Americi rijetkost) dopadljivu boju glasa kojaje engleskim ušima naglasak činila ugodnim. Naš prvi dojam o ljudi‐ ma, u devet od deset slučajeva, pravi je dojam. Na prvi pogled svidjela mi se Naomi Colebrook, svidio mi se njezin ugodan osmijeh, svidjelo mi se njezino srdačno ru‐ kovanje dok smo se upoznavali. „Ako s nikim u ovoj kući neću biti dobar“, pomis‐ lio sam, „s tobom ću biti, sigurno.“ Još jednom sam se pokazao kao pravi prorok. U ozračju tinjajućih neprijatelj‐ stava na farmi Morwick, lijepa američka djevojka i ja postali smo i ostali čvrsti i is‐ kreni prijatelji. Ambrose je napravio mjesta Naomi i ona sjedne između njega i nje‐ gova brata. Odmah je promijenila boju i pogledala ga dražesnom, naklonom njež‐ nošću kad je primio njezin stolac. Snažno sam posumnjao da joj je mladi farmer ruku stisnuo potajice i ispod stolnjaka. Večera nije bila vesela. Jedini veseli razgovor bio je razgovor preko stola između mene i Naomi. Iz nekog neshvatljivog razloga, John Jago osjećao se nelagodno u nazočnosti mladih seljaka. Sumnjičavo je pogledavao Naomi preko svog tanjura, pa polako spuštao namršteni pogled. Kad sam mu se obratio, usiljeno je odgovorio. Čak i dok je razgovarao s gospodinom Meadowcroftom, bio je oprezan – bio je oprezan zbog dvojice mladića, uspio sam to shvatiti prema smjeru u kojem tada gledale su njego‐ ve oči. Kad smo počeli jesti, po prvi put sam primijetio daje lijevaruka Silasa Maedow‐ crofta bila u povojima. Primijetio sam također da su lutajuće oči Johna Jagoa, što su krišom i redom promatrale svakoga oko stola, neobično cinično zurile u mladi‐ ćevu ozlijeđenu ruku. Dok mi je za mene kao stranca ova prva večer na farmi bivala sve čudnijom, nije prošlo mnogo da sam otkrio da su otac i sinovi međusobno indirektno razgovarali, 9 www.balkandownload.org

i to preko mene i gospodina Jagoa. Kad je stari Ambrose. „Nikad ne pušite s Joh‐ nom Jagom. Njegove će vas cigare otrovati.“ „I nikad ne vjerujte nijednoj riječi koju vam kaže John Jago“, dodao je Silas. „On je najveći lažac u Americi, nitko mu nije ravan.” Naomi je prijekorno pokazala prst prema njima kao da su ta dva snažna, mlada farmera bila dva djeteta. „Što će gospodin Lefrank misliti“, rekla je, „ako ovako budete govorili o osobi koju vaš otac poštuje i vjeruje joj. Sramim vas se obojice.“ Silas se pokunjeno odšuljao bez ijedne riječi prigovora. Ambrose je ostao na mjestu očigledno se želeći pomiriti s Naomi prije nego je ostavi. Shvativši da smetam, ja sam sa strane otišao prema staklenim vratima na dru‐ gom kraju prostorije. Vrata su vodila na maleni, uređeni farmerski vrt koji je u tom trenutku bio okupan ljupkom mjesečinom. Napravio sam par koraka kako bih uži‐ vao u tom prizoru te otišao do klupe ispod brijesta. Silni spokoj prirode nikad nije izgledao toliko neizrecivo svečano i krasno kao što se sad činio nakon onog što sam vidio i čuo u kući. Shvatio sam, ili sam mislio da shvaćam, tužan očaj čovječanstva koji je u davnim vremenima ljude vodio u samostane. Mizantropska strana prirode (nije li bolestan čovjek koji nije svjestan te svoje strane?) brzo me je savladavala, ali onda sam osjetio lagani dodir na ramenu i zbog Naomi Colebrook ponovno se po‐ mirio sasvojom vrstom. III. SUSRET POD MJESEČINOM „Želim razgovarati s vama“, započela je Naomi. „Nećete me smatrati lošom zato što sam vas pratila ovamo? Mi u Americi nismo previše navikli na obrede.“ „Jako ste dobri vi u Americi. Molim vas, sjednite.“ Sjelaje pokraj mene, gledajući me pod mjesečinom iskreno i bez straha. „Vi ste rođak ove obitelji“, nastavila je, „što je i sa mnom slučaj. Držim da vama mogu reći ono što ne bih mogla nekom strancu. Jako mi je drago da ste došli ova‐ mo, gospodine Lefrank,ali vi ne možete znati zašto.“ „Hvala vam na komplimentima, gospođice Colebrook, ma koji god razlozi tome bili.“ Nije se obazirala na moj odgovor. Uporno je slijedila put svojih misli. 10

„Držim da možete učiniti nešto dobro, gospodine, u ovoj uništenoj kući“, nas‐ tavila je djevojka dok su njezine oči i dalje bile iskreno zalijepljene za moje lice. „Nema ljubavi, nema povjerenja, nema mira na farmi Morwick. Oni trebaju nekog ovdje, osim Ambrosea. Nemojte misliti loše o Ambroseu. On je samo nepromiš‐ ljen. Dakle, svi ostali trebaju ovdje nekog da ih posrami zbog njihovih okrutnih duša i zbog njihova groznog, lošeg, zavidnog ponašanja. Vi ste gospodin, vi znate više od njih. Oni sebi ne mogu pomoći. Moraju se u vas ugledati. Pokušajte, gospo‐ dine Lefrank, kad vam se ukaže prilika – molim vas, gospodine, pokušajte ih pomi‐ riti. I vama je ovo odvratno. Oh, da! Vidjela sam kako se mrštite, a ja znam što to znači kod vas Engleza.“ Nije bilo drugog izbora nego iskreno porazgovarati s Naomi. Tako iskreno kao što sam to iznio na ovim stranicama, rekao sam joj za utisak koji je večera ostavila na mene. Naomi je kimnula glavom neskriveno podržavajući moju iskrenost. „To će biti dovoljno, bili ste jasni“, rekla je ona. „Ali, oh, ali iznijeli ste to malo preblago, gospodine, kad ste rekli kako se čini da ljudi ovdje baš nisu dobri. Oni se mrze. To je prava riječ, gospodine Lefrank – mrze. Riječ je o gorkoj, gorkoj, gorkoj mržnji!“ Stisnula je svoje malene šake i žestoko ih protresla na taj način ističući po‐ sljednje riječi. A onda se iznenada prisjetila Ambrosea. „Osim Ambrosea“, dodala je rastvorivši ruke i veoma iskreno ih položivši na moje. „Nemojte ići tako daleko i krivo prosuđivati Ambrosea, gospodine. Nema ničeg lošeg u jadnom Ambroseu.“ Djevojčina nevinaiskrenost doistaje bila neodoljiva. „Bih li ja možda malo pogriješio“, pitao sam, „kad bih rekao da ste vi malčice pristrani kad je u pitanju Ambrose?“ Jedna Engleskinja bi osjetila ili bi se barem napravila da malo oklijeva s odgovo‐ rom na moje pitanje. Naomi nije ni natrenutak oklijevala. „Sasvim ste u pravu, gospodine“, rekla je savršeno spokojno. „Ako sve bude u redu, jaću se udati za Ambrosea.“ „Ako bude sve u redu“, ponovio sam. „Što to znači? Novac?“ Odmahnulaje glavom. „To se odnosi na strah koji se nalazi u meni“, odgovorila je, „strah, gospodine Lefrank, da stvari ne krenu po zlu među ovim ovdje ljudima – zlobnim, krutim, bezosjećajnim ljudima. Ne mislim na Ambrosea, gospodine. Mislima na njegova brata Silasa i Johna Jagoa. Jeste li zapazili Silasovu ruku? John Jago je to napravio, gospodine, nožem.“ „Slučajno?“ pitao sam. 11 www.balkandownload.org

„Namjerno“, odgovorilaje. „Uzvratio je udarac.“ Ovo jednostavno otkrivanje kako stvari stoje na farmi Morwick me je pokole‐ balo – udarci i noževi ispod bogata i ugledna krova starog gospodina Meadowcrof‐ ta – udarci i noževi ne među radnicima nego među gospodarima! Moj prvi dojam bio je poput vašeg prvog dojma, to je nesumnjivo. Jedva da sam u to mogao povje‐ rovati. „Jeste li sigurni u to što kažete?“ pitao sam. „Čulasam od Ambrosea. Ambrose me nikada ne bi prevario. Ambrose znasve o tome.“ Moja znatiželja veoma se razbudila. U kakvo sam ja to kućanstvo naglo otputo‐ vao preko oceana da bih tražio odmor i mir? „Mogu li i jasve o tome doznati?“ rekao sam. „Pa, pokušat ću i reći vam ono što mi je Ambrose rekao. Ali najprije mi morate obećati jednu stvar, gospodine. Obećajte da nećete otići i ostaviti nas kad doznate cijelu istinu. Stisnimo ruke daće biti tako, gospodine Lefrank, hajde, stisnimo ih.“ Nije se moglo oduprijeti njezinoj neustrašivoj iskrenosti. Stisnuo sam joj ruku. Naomi je započela sa svojom pričom, ni riječi ne gubeći na uvod, u trenutku kad sam dao svoj pristanak. „Kad ovdje budete razgledavali farmu“, počela je, „vidjet ćete da se u stvarnosti radi o dvije farme u jednoj. Na ovoj strani, koju vidimo ispod ovog drveta, oni uz‐ gajaju žitarice. Na drugoj strani, na mnogo većem dijelu zemljišta, uzgajaju stoku. Kad je gospodin Meadowcroft previše ostario i previše obolio da sam brine za far‐ mu, dečki su (mislim na Ambrosea i Silasa) posao podijelili između sebe. Ambrose je preuzeo žitarice, a Silas stoku. Stvari nisu dobro išle kako su ih oni vodili. Ne mogu vam reći zašto. Samo sam sigurna da Ambrose nije bio kriv. Stari je sve više i više bio nezadovoljan, pogotovo zbog životinja. Njegove životinje bile su njegov ponos. Bez riječi dečkima on je sam potražio (i ja mislim da je to krivo napravio, gospodine, zar ne?), sam je potražio pomoć. U zao trenutak čuo je za. Johna Jagoa. Sviđa vam se John Jago, gospodine Lefrank?“ „Još uvijek ne. Ne sviđa mi se.“ „To su samo moji osjećaji, gospodine. Ali, ne znam: moguće je da smo u krivu. Nema se tu što prigovoriti Johnu Jagou, osim što je na neki svoj način tako čudan. Kažu da svu tu prljavu dlaku nosi na licu (mrzim dlake po muškom licu) zbog za‐ vjeta što ga je dao kad je izgubio svoju suprugu. Ne mislite li vi, gospodine Lefrank, da mora biti malo lud čovjek koji svoju tugu zbog izgubljene supruge iskazuje za‐ 12

vjetom da se nikada neće brijati? Eto, kažu da se je na to zavjetovao John Jago. Mo‐ žda je to laž. Ovdje su ljudi pravi lažovi! Kako bilo, istina je (dečki sami su to priz‐ nali), kad je John došao na farmu, došao je kao prvorazredan karakter. Starog ovdje nije lako zadovoljiti, a on starog jest zadovoljio. Da, tako je. Gospodin Meadow‐ croft općenito ne voli moje seljake. On voli svoje sinove – engleske, gorko engleske, do dnasvoje duše. Nekako, usprkos tome, John Jago gaje pridobio. Moždazato što John dobro zna svoj posao. Oh, da! Stoka i žitarice, John se razumije u svoj posao. Otkako je nadglednik, stvari su krenule naprijed bolje nego u vrijeme dok su dečki bili glavni. Ambrose i meni puno priznaje. Ipak, gospodine, teško je kad te stranac izgura u stranu, zar ne? Sad John komandira. Dečki rade svaki svoje, ali nemaju pravo glasa kad John i stari udruže svoje snage glede poslova na farmi. Puno sam vam toga rekla, gospodine, ali sad znadete kako su zavist i mržnja nastale među nji‐ ma prije nego sam ja došla. Otkako sam ja ovdje, stvari kao da su sve gore i gore. Teško prođe dan da dečki i John ne razmijene grube riječi, ili dečki i njihov otac. Starac još sve to pogoršava, gospodine Lefrank – na gnjusan način, kako kažemo – tako što staje na Jagovu stranu. Porazgovarajte s njim kad vam se ukaže prilika. Glavna krivnjazasukob između Silasai Johna od prije neki dan, ja mislim, dolazi iz njegove kuhinje. Ne želim braniti Silasa. Bilo je brutalno od njega, premda je on Ambroseov brat, što je udario Johna, koji je manji i slabiji od njega. Ali bilo je još brutalnije od Johna, gospodine, što je potegnuo nož i pokušao ubosti Silasa. Oh, ubo ga je! Da Silas rukom nije zgrabio nož (ruka mu je grozno razrezana, što znam jer sam je previjala), moglo je završiti, koliko se ja u to razumijem, ubojstvom...“ Stala je kad je ta riječ prešla preko njezinih usana, pogledala preko ramena i žes‐ toko se stresla. Pogledao sam u istom smjeru u kojem je i ona gledala. Tamo je stajao tamni lik muškarcai promatrao nas iz brijestove sjene. Odmah sam ustao da mu priđem. Na‐ omi se pribralai zaustavila prije nego sam se uspio umiješati. „Tko je to?“ pitalaje oštro se okrenuvši premastrancu. „Što želite ovdje?“ Čovjek je istupio iz sjene na mjesečinu i otkrio nam se kao John Jago. „Nadam se da ne smetam?“ rekao je čvrsto me promatrajući. „Što želite?“ ponovilaje Naomi. „Ne želim vam smetati, ne želim smetati ovom gospodinu“, nastavio je. „Kad budete imali vremena, gospođice Naomi, biste li bili tako dobri i učinili mi uslugu dasa mnom nasamo malo porazgovarate.“ Govorio je najobazrivijom uljudnošću. Uzalud i uzalud pokušavao je prikriti 13 www.balkandownload.org

neki neobičan nemir koji ga je mučio. Njegove divlje smeđe oči, pod mjesečinom još više divlje nego ikada, s neobičnim, dubokim izrazom očaja zurile su u Naomi‐ no lice. Njegove ruke, lagano sklopljene ispred njega, neprestano su se tresle. Taj čovjek mi se uopće nije sviđao, međutim, u tom trenutku doista je na mene ostavio dojam jadnika. „To znači da još večeras želite sa mnom razgovarati?“ pitala je Naomi s neskri‐ venim iznenađenjem. „Da, gospođice, molio bih vas, nakon što vi gospodine Lefrank završite.“ Naomi je oklijevala. „Ne može li to čekati do sutra?“ reklaje. „Sutra me neće biti cijeli dan zbog poslova u vezi farme, gospođice. Molim vas, dajte mi nekoliko minuta večeras.“ Napravio je korak prema njoj. Glas mu je po‐ drhtavao i plaho se spustio u šapat. „Doista vam nešto moram reći, gospođice Na‐ omi. Bilo bi ljubazno s vaše strane – jako, jako ljubazno – kad biste mi dopustili da to kažem prije nego odem naspavanje.“ Ponovno sam ustao kako bih mu prepustio mjesto. Naomi me ponovno zausta‐ vila. „Ne“, rekla je. „Nemojte se micati.“ Veoma nenaklono obratila se Johnu Jagou: „Ako vas to toliko muči, gospodine John, onda vjerojatno moratako biti. Ne mogu zamisliti što mi vi to imate za reći, a što treća osoba ne bi smjela čuti. Međutim, ne bi bilo uljudno, pretpostavljam, kad bih rekla ne. Znate kako je moj posao navinuti sat u hodniku u deset svake večeri. Ako možete, dođite mi pomoći jer postoji velika mogućnost daće hodnik biti prazan. Može li tako?“ „Molim vas, oprostite mi gospođice,ali ne u hodniku.“ „Ne u hodniku!“ „I ne u kući, smijem li to reći.“ „Pašto vi hoćete?“ Nestrpljivo se okrenula pa meni obratila: „Vi garazumijete?“ John Jago dao mi je preklinjući znak neka mu dozvolim da on odgovori. „Otrpite me samo malo, gospođice Naomi“, rekao je. „Mislim da ćete me razu‐ mjeti. Na satu postoje oči, i uši postoje na satu, u kući. A postoje tamo i koraci, ne želim reći čiji, tako tihi daih nitko ne može čuti.“ Posljednja aluzija očigledno je sve razjasnila. Naomi ga je zaustavila prije nego je uspio reći još koju riječ. „Onda, gdje će to biti?“ pitala je ona rezignirano. „Hoće li vrt biti dobar, gospo‐ dine John?“ 14

„Puno vam hvala, gospođice. Vrt će biti dobar.“ Pokazao je pošljunčeni puteljak između nas koji sav bijaše okupan mjesečinom. „Tamo“, rekao je, „gdje možemo vi‐ djeti sve oko sebe i tako biti sigurni da nitko ne prisluškuje. U deset sati.“ Zastao je pa se onda meni obratio: „Molim vas da mi oprostite što sam upao u vaš razgovor. Molim vas, oprostite mi.“ Njegove oči još su se nakratko zadržale na Naominu licu sazadnjim zabrinutim, molećivim pogledom. Naklonio nam se i zatim nestao u sjeni drveta. Do nas kroz mirnu noć došao je udaljeni zvuk mekanog zatvaranja vrata. John Jago vratio se u kuću. Sad nas više nije mogao čuti. Naomi mi se veomaiskreno obratila: „Nemojte misliti, gospodine, da ja s njim dijelim neke tajne“, rekla je. „Ne znam ništa više od vas što to želi od mene. Gotovo da i nemam želju održati taj sastanak u deset sati. Što biste vi učinili na mom mjestu? „Ja bih se susreo s njim“, odgovorio sam. „Mislim da bi sad bilo u redu da bude tako. Ako i samo malo osjetite da nešto nije u redu, ja ću čekati na drugom kraju vrtatako da mogu čuti vaš glas kad me pozovete.“ Moj prijedlog prihvatila je prpošnim zabacivanjem glave i sažaljivo se smiješeći mom neznanju. „Vi ste stranac, gospodine Lefrank, jer inače nikada na ovaj način ne biste sa mnom razgovarali. U Americi ne držimo muškarce takvim prinčevima da bi ih do‐ zivale u nevolji. U Americi žene se brinu same za sebe. On ima moje obećanje da ćemo se naći, kao što ste rekli, i ja moram održati svoje obećanje. Samo mislim“, dodala je više govoreći sebi nego meni, „da je John Jago otkrio prljave, podmukle, potajne igre gospođice Meadowcroft u ovoj kući! Većina muškaraca nikada je ne bi ni primijetila.“ Ostao sam duboko iznenađen. Jadna i ozbiljna gospođica Meadowcroft bila je uhodai špijun! Što će biti sljedeće nafarmi Morwick?“ „Zar je onaj spomen budnih očiju i ušiju te mekanih koraka dosta bila aluzija na kćer gospodina Meadowcrofta?“ pitao sam. „Naravno da je jest. Oh, nametnula vam se kao što se svakome nameće. Prije‐ tvorna nesretnica! Ona je tajni uzrok polovice loših osjećaja među muškarcima. Si‐ gurna sam u to – ona podgrijava zle osjećaje gospodina Meadowcrofta prema deč‐ kima. Stara kakva već jest, gospodine Lefrank, i ružna kakva već jest, ne bi ona ima‐ la ništa protiv (samo kad bi ga mogla natjerati da je pita), da bude druga supruga Johna Jagoa. I ne bi joj se srce slomilo kad dečki nakon očeve smrti od farme ne bi 15 www.balkandownload.org

dobili ni ivera ni kamena. Promatrala sam ja nju i sigurna sam u to. Ah, mogu vam ja toliko toga reći! Ali sad nema vremena – uskoro će deset sati. Moramo se opros‐ titi. Jako mi je drago što sam razgovarala s vama, gospodine. Sad pri rastanku po‐ novno vam kažem ono što sam i prije rekla: poslužite se svojim utjecajem, molim vas, poslužite se svojim utjecajem da ih smekšate i da se posrame sebe samih u ovoj zlosretnoj kući. Sutra nakon što razgledate farmu još ćemo razgovarati o tome što možete napraviti. Zasad zbogom. Čujte, udara deset sat! I gledajte, John Jago se po‐ novno iskradaiz sjene drveta! Laku noć, prijatelju Lefrank. Ugodno sanjajte.“ Uhvatila me rukom i toplo stisnula. Drugom rukom me neuglađeno gurnula u smjeru kuće. Ljupka djevojka – neodoljiva djevojka! Ja sam bio zločest gotovo kao i dečki. Kažem, i jasam gotovo s mržnjom prošao pokraj JohnaJagoa dok smo se mi‐ moilazili u sjeni stabla. Došao sam do staklenih vrata, stao i zagledao se iza sebe po pošljunčenom pu‐ teljku. Sreli su se. Vidio sam dva sjenovita lika koja su polako hodala ovamo-onamo po mjesečini. Žena je hodala malo ispred muškarca. Što joj je govorio? Zašto je toliko brinuo da će ga netko čuti? Naše slutnje katkad su, u rijetkim slučajevima, pouzda‐ na proročanstva budućnosti. Neodređeno nepovjerenje u taj susret pod mjeseči‐ nom polako se uvuklo u moju dušu i cijelu je obuzelo. „Hoće li se dogoditi neka nesreća?“ pitao sam samog sebe dok sam zatvarao vratai ulazio u kuću. Nesrećase jest dogodila. Sad ćete čuti. IV. BUKOVŠTAP Osjećajni ljudi, nervoznog karaktera, koji po prvi put spavaju u neobičnoj kući i na krevetu koji im je nov, moraju se pomiriti s tim da će provesti besanu noć. Moja prva noć na farmi Morwick nije bila ništa drukčija. Plitki san kojim sam spavao bio je razaran i uznemiravan snovima. Kad se približilo šest sati ujutro, krevet mi je postao nepodnošljiv. Blistava sunčeva svjetlost ulazila je kroz prozor. Ja sam odlu‐ čio daću pokušati povratiti moć šetnjom po svježem jutarnjem zraku. Čim sam ustao iz kreveta, začuo sam korake i glasove ispod svog prozora. Koraci su stali, a glas je postao prepoznatljiv. Cijelu noć prozor mi je bio otvo‐ ren. Van sam mogao pogledati bez privlačenja pozornosti. 16

Osobe dolje bile su Silas Meadowcroft, John Jago i tri stranca – njihova odjeća i izgled jasno su ukazivali na to da je riječ o radnicima s farme. Silas je u ruci njihao debeo, bukov štap i govorio Jagou, sasvim grubo i drsko, o njegovom sinoćnjem sastanku s Naomi pod mjesečinom. „Sljedeći se put mladoj djevojci udvaraj u tajnosti“, rekao je Silas, „a prvo se uvjeri da nema mjesečine ili čekaj da se naoblači. Viđen si u vrtu, gospodaru Jago. I mogao bi nam otkriti pravu istinu. Je li se dala nagovoriti, gospodine? Je li rekla da?“ John Jago nije se dao razljutiti. „Ako se želite šaliti, gospodine Silas“, rekao je mirno i čvrsto, „molim vas da se šalite s nečim drugim. Sasvim ste u krivu, gospodine, glede svoje pretpostavke o razgovoru između mlade dame i mene.“ Silas se okrenuo i ironično obratio trojici radnika. „Čuli ste ga, dečki? Nema istine od njega koliko god se vi trudili. Sinoć u vrtu nije udvarao Naomi – oh, zaboga, ne! On je već imao jednu ženu i on jako dobro zna da bi po drugi put stavio uzde naramena!“ Na moje veliko iznenađenje, John Jago je na tu netaktičnu podlost odgovorio ozbiljno i trezveno. „Sasvim ste u pravu, gospodine“, rekao je. „Nemam se namjeru ponovno ženiti. Ne tiče vas se ono što sam rekao gospođici Naomi. Uopće se ne radi o onome u što ste vi odabrali vjerovati. Riječ je o nečemu sasvim drugom i što se vas ne tiče. Mo‐ lim vas da jednom za svagda shvatite, gospodine Silas, da neka takva misao o udva‐ ranju mladoj dami meni nikada nije pala na pamet. Ja je poštujem, divim se njezi‐ nim kvalitetama; ni da ostane jedina žena na svijetu, i da sam ja mnogo mlađi nego što sam sada, nikad ne bih pomislio na to da je pitam hoće li biti moja supruga.“ Odjednom se počeo grubo i neugodno smijati. „Ne, ne, nije moj tip, gospodine Si‐ las, nije moj tip!“ Nešto u tim riječima, ili nešto u načinu kako su izgovorene, kao da je razbjesni‐ lo Silasa. Ostavio se svoje netaktične ironije i tonom divljeg prezira obratio izravno Johnu Jagou. „Nije tvoj tip?“ ponovio je. „Duše mi moje, lijepo je to tako rečeno za čovjeka na tvom mjestu! Što ti misliš pod tim govoreći o njoj da ‘nije tvoj tip’? Ti bestidni bijedniče. Za Naomi Colebrook ti si obična nula!“ Živci Johna Jagoa na kraju su počeli popuštati. Prkosno je napravio korak-dva bliže Silasu Meadowcroftu. 17 www.balkandownload.org

„Tko je nula?“ pitao je. „Ambrose će ti pokazati ako odeš do njega“, odgovorio je drugi. „Naomi je nje‐ gova dragana, nije moja. Makni mu se s puta ako želiš da ti koža ostane po kosti‐ ma.“ John Jago bacio je svoj podrugljivi, ironični pogled na farmerovu ranjenu lijevu ruku. „Nemojte zaboraviti na svoju kožu, gospodine Silas, dok mi prijetite. Već sam ja vas jednom obilježio svojim znakom, gospodine. Pustite me da idem svojim poslom ili ću vas još jednom obilježiti“ Silas je podigao svoj bukov štap. Radnici, razbuđeni grubim osjećam ozbiljnog smjera kojim je svađa krenula, postavili su se između njih i razdvojili ih. Ja sam se užurbano odijevao dok se događala ta prepirka. Sad sam već jurio u prizemlje isku‐ šati što moj utjecaj može učiniti u vezi mira nafarmi Morwick. Rat bijesnim riječimai dalje se vodio kad sam se vani pridružio ljudima. „Gubi se zajedno sa svojim poslom, ti psu kukavički!“ čuo sam kako govorio Si‐ las. „Gubite se u grad i pazite da putem ne sretnete Ambrosea!“ „Pazite vi da ponovno, prije nego odem, ne bi osjetili moj nož!“ povikao je dru‐ gi. Silas se očajnički pokušavao otrgnuti od radnika koji su ga držali. „Zadnji put osjetio si samo moju šaku!“ povikao je. „Sljedeći put osjetit ćeš ovo!“ Dok je govorio, podigao je štap. Prišao sam mu i uzeo gaiz njegove ruke. „Gospodine Silas“, rekao sam. „Ja sam invalid, a krećem u šetnju. Vaš štap će mi biti od pomoći. Molim vas da mi ga posudite.“ Radnici su prasnuli u smijeh. Silas se ljutito i iznenađeno zagledao u mene. John Jago, koji se odmah pribrao, skinuo je šešir i pokorno mi se naklonio. „Nisam imao pojma, gospodine Lefrank, da vas uznemirujemo“, rekao je. „Ja sam veoma posramljen, gospodine. Molim vas da mi oprostite.“ „Prihvaćam vašu ispriku, gospodine Jago“, dogovorio sam, „uzimajući u obzir da ćete vi, kao stariji čovjek, biti primjer popustljivog karaktera u budućim prilika‐ ma kad dođe na kušnju kao danas. A imam i još jednu molbu“, dodao sam obraća‐ jući se Silasu. „Da mi vi, kao gostu vašeg oca, učinite uslugu. Kad vas sljedeći put raspoloženje bude navelo na šalu na račun gospodina Jagoa, nemojte s njom ići pre‐ daleko. Ja sam siguran da niste na umu imali nikakvo zlo, gospodine Silas. Hoćete li me razveseliti i to potvrditi? Želim vidjeti kako se vi i gospodin Jago rukujete.“ John Jago je odmah ispružio svoju ruku pod dojmom dobrog osjećaja koji je, po 18

meni, bio malo pretjeran. Silas Meadowcroft sa svoje strane nije napravio isti prija‐ teljski čin. „Neka on ide svojim poslom“, rekao je Silas. „Ne želim više trošiti riječi na nje‐ ga, gospodine Lefrank, kako bi vas zadovoljio. Ali (iako ste vi tu) neka me vrag od‐ neseako ću primiti tu ruku!“ Kad je u pitanju bio čovjek poput ovog, daljnje nagovaranje naočigled bilo je be‐ skorisno. Čak da sam to i želio, Silas mi je nije ostavio prostor da mu više prigova‐ ram. Okrenuo se mrzovoljno šuteći, pješke krenuo niz stazu te nestao iza ugla kuće. Onda su se povukli i radnici, u različitim smjerovima, kako bi se posvetili svojim dnevnim zadacima. John Jago i ja ostali smo sami. Pustio sam čovjeka divljih, smeđih očiju da prvi progovori. „Za pola sata, gospodine“, rekao je, „ja ću poslovno krenuti u Narrabee, naše tr‐ govište ovdje. Mogu li na poštu odnijeti koje vaše pismo ili postoji nešto drugo što za vas mogu napraviti u gradu?“ Zahvalio sam mu i odbacio obje ponude. Ponovno mi se pokorno poklonio i otišao u kuću. Mehanički sam krenuo stazom kojom je Silas otišao prije mene. Kad sam zaokrenuo iza ugla kuće, pa otišao još malo dalje, našao sam se pred ulazom u štale i ponovno licem u lice sa Silasom Meadowcroftom. Laktovima je bio naslonjen na dvorišnu ogradu, lagano ju je njihao naprijed-natrag te zubima preokretao i žvakao slamku. Kad je vidio da se približavam, odmaknuo se jedan ko‐ rak od ograde i na veoma neugodan način pokušao se ispričati. „Bez uvrede, gospodine. Recite mi što je posrijedi i ja ću vam pomoći. Ali ne‐ mojte od mene tražiti da se rukujem s Johnom Jagom. Previše ja njega mrzim za takvo što. Da ga taknem jednom rukom, gospodine, kažem vam to, drugom bih ga zadavio.“ „To vi osjećate prematom čovjeku, gospodine Silas, zar ne?“ „To osjećam, gospodine Lefrank, i ne stidim se toga.“ „Postoji li u vašem susjedstvu, gospodine Silas, nešto poput crkve?“ „Naravno da postoji.“ „Idete li ikad u nju?“ „Naravno daidem.“ „U velikim razmacima, gospodine Silas?“ „Svake nedjelje, gospodine, nepogrešivo.“ Neka treća osoba iza mene prasnula je u smijeh – neka treća osoba slušala je naš razgovor. Okrenuo sam se i otkrio Ambrosea Meadowcrofta. 19 www.balkandownload.org

„Ja razumijem smjer vašeg katekizma, gospodine, premda moj brat ne razumi‐ je“, rekao je. „Nemojte biti grubi prema Silasu, gospodine. Nije on jedini kršćanin koji svoje kršćanstvo ostavlja na klupi kad izlazi iz crkve. Koliko god vi to pokuša‐ vali, nikada nas nećete sprijateljiti s Johnom Jagom. Pa, što to imate, gospodine Le‐ frank? Nekasam mrtav ako to nije moj štap! Posvuda gatražim!“ Debeli bukov štap već je neko vrijeme bio neugodno težak za moju boležljivu ruku. Nije bilo više nikakve potrebe da ga zadržavam. John Jago je otišao u Narra‐ bee, a divlje ponašanje Silasa Meadowcrofta smanjilo se u zlovolju. Štap sam vratio Ambroseu. Smijao se dok gaje uzimao od mene. „Ne možete ni zamisliti kako se čudno čovjek osjeća, gospodine Lefrank, kad je vani bez štapa“, rekao je. „Navikne se na njega, gospodine, zar ne? Jeste li spremni za doručak?“ „Ne još. Mislio sam prvo malo prošetati.“ „U redu, gospodine. Volio bih da mogu poći s vama, ali jutros moram prionuti poslu, i Silas ima posla. Ako natrag krenete putem kojim ste došli, naći ćete se u vrtu. Ako želite i dalje, vratašca na kraju odvest će vas nastazu.“ Sasvim nepromišljeno ja sam napravio glupost. Okrenuo sam se kako su mi rek‐ li i dvojicu braće ostavio zajedno kod ograđenih štala. V. VIJESTI IZ NARRABEEA Kad sam stigao u vrt, sinulo mi je. Veseli razgovor i ležerno Ambrosovo ponaša‐ nje jasno su ukazivali na to da nije imao pojma za svađu što se zbila ispod mog pro‐ zora. Silas se mogao povjeriti da je on uzeo bratov štap i mogao je spomenuti čijoj je glavi njime prijetio. Ne samo da nije bilo potrebno nego je bilo i nepoželjno da Ambrose dozna za svađu. Ponovno sam krenuo prema štalama. Kod vrata nikoga nije bilo. Pozvao sam prvo Silasa pa Ambrosea. Nitko nije odgovarao. Braćasu otiš‐ laraditi. Vrativši se u vrt začuo sam ugodan glas koji mi je zaželio dobro jutro. Pogledao sam oko sebe. Naomi Colebrook stajala je na jednom od nižih prozora te farme. Na sebi je imala svoju radnu pregaču i marljivo je na starinskoj radnoj površini la‐ štila noževe za doručak. Sjajna, crna mačka njihala se na njezinom ramenu, proma‐ trajući bljeskave pokrete noža dok gaje ona brzo vukla gore-dolje po kožnoj površi‐ 20

ni. „Dođite ovamo“, reklaje. „Želim porazgovarati s vama.“ Kako sam se približio, primijetio sam da je njezino lijepo lice bilo mrko i zabri‐ nuto. Mačku je razdraženo gurnula s ramena i dobrodošlicu mi poželjela samo bli‐ jedim odbljeskom inače svog vedrog osmijeha. „Srela sam se s Johnom Jagom“, rekla je. „Napomenuo je nešto za što tvrdi da se jutros dogodilo ispod vašeg prozora. Kad sam zatražila da objasni, samo je odgovo‐ rio: ‘Pitajte gospodina Lefranka. Ja moram krenuti u Narrabee’. Što to znači. Od‐ mah mi recite, gospodine! Jasam svaizvan sebe i ne mogu čekati!“ Umjesto da sam učinio najbolju, a ne najgoru stvar, ja sam otvoreno, jednako kao i ovdje, ispričao što se to dogodilo ispod mog prozora. Spustila je nož koji je čistilai ispred sebe zamišljeno sklopilaruke. „Voljela bih da nisam pristala na susret s Johnom Jagom“, rekla je. „Kad muška‐ rac nešto zatraži od žene, onase obično pokaje kad kaže da – to sam shvatila.“ Čudnu napomenu dala je veoma zabrinuta čela. Susret pod mjesečinom ostavio je neko loše sjećanje u njezinoj glavi. Vidio sam to jasno kao što sam jasno vidio samu Naomi. Što joj je to Jago rekao? Postavio sam ovo pitanje sa svom potrebnom tankoćut‐ nošću, ispričavši se prije toga. „Voljela bih vamato reći“, počelaje snažno naglašavajući srednju riječ. Onda je stala. Problijedjela je. Zatim je iznenada postala tamnocrvena. Ponov‐ no je uzela nož i stala galaštiti revno kao nikada prije. „Ne smijem vam reći“, nastavila je glave pognute prema nožu. „Obećala sam da nikome neću reći i to je prava istina. Zaboravite što prije možete, gospodine, sve oko ovoga. Pst! Ovdje je uhoda koja nas je sinoć vidjela u šetnji i koja je to rekla Si‐ lasu!“ Turobna gospođica Meadowcroft otvorilaje kuhinjska vrata. Sasobom nosilaje nevjerojatno veliki molitvenik. Pogledala je Naomi onako kako to može samo lju‐ bomorna, sredovječnažena kad zapazi mlađu i ljepšu ženu od sebe. „Molitva, gospođice Colebrook“, rekla je na svoj najmrzovoljniji način. Zastala je i zapazila me kako stojim ispod prozora. „Molitva, gospodine Lefrank“, dodala je pogledom pobožna milosrđaizravno se meni obraćajući. „Brzo ćemo doći za vama, gospođice Meadowcroft“, reklaje Naomi. „Ja nemam nikakvu želju znati vaše tajne, gospođice Colebrook.“ Tim oštrim odgovorom i zajedno sa svojim molitvenikom naša se svećenica po‐ 21 www.balkandownload.org

brala iz kuhinje. Pridružio sam se Naomi i ušao u prostoriju kroz vrtna vrata. Nes‐ trpljivo me dočekala. „Jedna stvar me prilično muči“, rekla je. „Jeste li mi rekli da ste Ambroseai Silasa ostavili zajedno?“ „Jesam.“ „Mislite li daje Silas rekao Ambroseu što se jutros dogodilo?“ Ista ideja, kao što sam već napomenuo, i meni je bila sinula. Dao sam sve od sebe da umirim Naomi. „Gospodin Jago je na putu“, odgovorio sam. „Dok njega nema, nas dvoje može‐ mo lako ispraviti stvari.“ Primila me zaruku. „Hajdemo na molitvu“, rekla je. „Ambrose će biti tamo pa ću iskoristiti priliku da porazgovaram s njim.“ Kad smo ušli, u sobi za doručak nije bilo ni Ambrosea ni Silasa. Nakon uzalud‐ nog čekanja od deset minuta, gospodin Meadowcroft rekao je svojoj kćeri da proči‐ ta molitve. Gospođica Meadowcroft je čitala tonom povrijeđene žene koja je beš‐ ćutno zbačena s trona milosrđa, ali ustraje na svojim pravima. Slijedio je doručak. Braće i dalje nije bilo. Gospođica Meadowcroft je pogledala svog oca i rekla: „Od lošega prema gorem, gospodine. Što sam vam rekla?!“ Naomi je odmah izašla s pro‐ tuotrovom: „Dečki su nesumnjivo predani svom poslu, ujače.“ Okrenula se prema meni. „Vi želite razgledati farmu, gospodine Lefrank. Dođite i pomognite mi po‐ tražiti dečke.“ Više od sat vremena mi smo išli od jednog do drugog dijela farme, ali nestale lju‐ de nismo pronašli. Na kraju smo ih pronašli na rubu malenog šumarka gdje su sje‐ dili na deblu oborenog drvai razgovarali. Silas je ustao kad smo se približili i u šumu otišao bez riječi pozdrava ili isprike. Nakon što je ustao, vidio sam da mu je brat nešto šapnuo u uho i čuo njega kako odgovara: „U redu.“ „Ambrose, znači li ovo da vi od nas skrivate neku tajnu?“ pitala je Naomi svom ljubavniku prilazeći s osmjehom. „Je li Silasu naređeno da drži jezik zazubima?“ Ambrose je zlovoljno nogom udario po kamenju što se nalazilo oko njega. S određenim iznenađenjem primijetio sam da njegov omiljeni štap nije u njegovoj ruci i da ga nema u njegovoj blizini. „To je stvar“, ne baš previše ljubazno odgovorio je Naomi, „to je stvar između mene i Silasa. O tome se radi ako baš moraš znati.“ Naomi je nastavila sa svojim ženskim propitkivanjem ne mareći kako bi taj uz‐ 22

rujani čovjek to mogao prihvatiti. „Gdje ste vas dvoje dok je molitvai vrijeme za doručak?“ zatim je upitala. „Imali smo previše posla“, grubo odgovorio je Ambrose, „i predaleko smo od kuće.“ „Baš čudno“, reklaje Naomi. „To se još nije dogodilo otkako sam ja nafarmi.“ „Eto, čovjek uči dok je živ. Sad se dogodilo.“ Ton kojim je govorio za svakog bi čovjeka bio upozorenje da ga ostavi samog. Ali žene odbacuju riječi koje imaju neki dodatni smisao. Žena koja još uvijek u gla‐ vi ima nešto zareći, to će i reći. „Jesi li jutros vidio JohnaJagoa?“ Tinjajuća zlovolja iznenada provali iz Ambrosea i pretvori se, teško je to bilo procijeniti, u nešto poput ognja. „Koliko ćeš mi pitanja još postaviti?“ prasnuo je divlje. „Zar si ti župnik koji me ispituje katekizam? Nisam vidio Johna Jagoa i imao sam svog posla. Je li ti to dovoljno?“ Okrenuo se s psovkom i krenuo u šumu za svojim bratom. Naomine svijetle oči me pogledaju blješteći od srdžbe. „Što je on mislio, gospodine Lefrank, kad je krenuo ovako razgovarati sa mnom? Surovi vrag! Kako se to usudio?“ Prestala je. Njezin glas, njezin pogled i ponašanje iznenada su se promijenili. „Gospodine, ovo se nikada prije nije dogodi‐ lo. Zar je nešto krenulo po zlu? Pa Ambrose se toliko promijenio da ga ja više ne prepoznajem. Recite, kako se vama ovo čini?“ I dalje sam izvlačio najbolje iz najgoreg. „Nešto ga je uzrujalo“, rekao sam. „I najmanja sitnica, gospođice Colebrook, katkad uzruja muškarca. Govorim to kao muškarac i znam to. Dajte mu vremena i on će se ispričati te će sve ponovno biti u redu.“ Moj prikaz ovog slučaja ni na kakav način nije umirio moju lijepu pratiteljicu. Došlo je vrijeme ručka. Braća su se pojavila. Meni se činilo da je njihov otac nepo‐ trebnom grubošću prigovorio njihovoj nenazočnosti jutarnjoj molitvi. Nepotreb‐ no ogorčeno zamjerili su na tom ukoru i napustili prostoriju. Kiseli smiješak zado‐ voljstva pojavio se na tankim usnama gospođice Meadowcroft. Pogledala je svog oca, onda tužno podigla pogled prema stropu i rekla: „Samo se možemo pomoliti za njih, gospodine.“ Nakon ručka Naomi se izgubila. Kad sam je ponovno vidio, imala je za mene neke novosti. „Bila sam s Ambroseom“, rekla je, „i on mi se ispričao. Pomirili smo se, gospodi‐ 23 www.balkandownload.org

ne Lefrank. Ipak... ipak...“ „Ipak... što, gospođice Naomi?“ „Nije kakav je bio, gospodine. Niječe to, ali ja se ne mogu riješiti dojma da on nešto skriva od mene.“ Dan je došao kraju, stigla je večer. Vratio sam se svom francuskom romanu. Ali čak ni Dumas nije mogao moju pažnju držati na priči. Ne mogu reći o čemu sam razmišljao. Ne mogu objasniti zašto sam bio izvan sebe. Želio sam ponovno biti u Engleskoj. Uhvatila me slijepa, nerazumna mržnja premafarmi Morwick. Odzvonilo je devet sati i mi smo se ponovno svi okupili oko večere, osim Johna Jagoa. Očekivalo se da će doći do večere i mi smo ga čekali četvrt sata, jer tako je naredio sam gospodin Meadowcroft. John Jago se uopće nije pojavio. Pala je noć, a odsutan čovjek i dalje se nije vraćao. Gospođica Meadowcroft se ponudila da će ga čekati. Naomi ju je pogledala, malčice zlokobno, moram priznati, kad su se te večeri žene rastajale. Ja sam se povukao u svoju sobu. I ponovno nisam mogao zaspati. Kad je svanulo, kao i prije izašao sam da udahnem svježeg zraka. Na stubama susreo sam gospođicu Meadowcroft koja se penjala u svoju sobu. Nijedna kovrča njezine tvrde, sive kose nije krivo stajala. Ništa na toj nedokučivoj ženi nije govorilo daje cijelu noć provela u čekanju. „Gospodin Jago nije se vratio?“ pitao sam. Gospođica Meadowcroft polako odmahne glavom i namršti se prema meni. „Mi smo u rukama Providnosti, gospodine Lefrank. Gospodin Jago sigurno se cijelu noć zadržao u Narrabeeu.“ Posluživanje obroka nastavilo se svojom upornom dnevnom rutinom. Prošao je doručak, prošao je ručak, a John Jago nije se pojavljivao ni na jednim vratima farme Morwick. Gospodin Meadowcroft i njegova kći su se međusobno dogovorili i od‐ lučili da se krene u potragu za nestalim čovjekom. Jedan od inteligentnijih radnika poslan je u Narrabee kako bi istražio stvar. Čovjek se vratio kasno iste večeri donoseći na farmu zaprepašćujuće riječi. U Narrabeeu posjetio je sve gostionice i sva poslovna mjesta. Beskrajno je pretraživao u svim smjerovima, a rezultat je bio – Johna Jagoa nitko nije vidio. Svi su tvrdili da John Jago nije ušao u grad. Svi smo se pogledali, osim dvojice braće koja su zajedno sjedila u mračnom kutu prostorije. Zaključak se činio neizbježnim – John Jago je nestao. VI. 24

KREČNAPEĆ Prvi je progovorio gospodin Meadowcroft. „Netko mora naći gospodina Joh‐ na“, rekao je. „Smjesta“, dodalaje njegova kći. Ambrose je iznenadaistupio iz tamnog ugla prostorije. „Jaidem tražiti“, rekao je. Silas je krenuo za njim. „Jaću s tobom“, dodao je. Umiješao seautoritet gospodina Meadowcrofta. „Jedan od će biti dovoljan – barem zasada. Hajde ti, Ambrose. Tvoj brat možda će kasnije zatrebati. Ako se dogodila kakva nedaća (ne daj Bože!), možemo krenuti s istragom u više smjerova. Silas, ti ćeš ostati nafarmi.“ Braća odu zajedno: Ambrose da bi se pripremio za svoje putovanje, Silas da bi mu osedlao konja. Naomi se iskrala poslije njih. Nakon što sam ostao u društvu s gospodinom Meadowcroftom i njegovom kćeri (oboje bili su pritisnuti zabrinutoš‐ ću zbog nestalog čovjeka i oboje su to pokušavali prikriti guranjem pod tepih božje volje), uopće nema potrebe dodati da sam se i ja povukao čim sam pristojno mogao napustiti prostoriju. Penjući se stubama na svom putu prema svojim odajama, na prvom odmorištu otkrio sam Naomi napola skrivenu u udubini staromodnog pro‐ zorskog sjedišta. Moja vedra, malena prijateljica bila je u bolnom problemu. Prega‐ ča joj je pokrivala lice i gorko je plakala. Ambroseov odlazak nije bio nježan kao prije. Bila je čvršće uvjerena nego ikada kako je Ambrose nešto od nje skrivao. Svi smo sazebnjom iščekivali sljedeći dan. Sljedeći dan misterij je bio veći nego ikada. Jedan je konjušar od hotela doveo konja kojim je Ambrose otišao u Narrabee. Predao je pisanu Ambroseovu poruku koja nas je zaprepastila. Daljnje istraživanje potvrdilo je da nestali čovjek uopće nije bio u Narrabeeu. Jedine dostupne vijesti o njegovom kretanju bile su vijesti proizašle iz mutnih svjedočanstava. Govorilo se da je čovjek sličan Johnu Jagou prethodnog dana bio viđen u vagonu vlaka za New York. Postupajući shodno toj manjkavoj informaciji, Ambrose je odlučio provjeriti istinu protežući svoju istragu i na New York. Ovi nevjerojatni događaji u meni su potaknuli sumnju da je nešto doista pošlo po zlu. Svoje sumnje zadržao sam za sebe. Ali od tog trenutka bio sam spreman su‐ očiti se s tim daće nestanak JohnaJagoa ostaviti veoma ozbiljne posljedice. Istog dana posljedice su se pojavile. 25 www.balkandownload.org

Sad je bilo prošlo dovoljno vremena dase vijest o tome što se zbilo nafarmi raši‐ ri cijelim okrugom. Već svjesni ružnih osjećaja što su postojali među dvojicom lju‐ di, susjedi su sad doznali (očigledno od prisutnih radnika) i za bijednu scenu što se odigrala ispod prozora moje spavaće sobe. Javno mnijenje u Americi se iskazuje bez i najmanje zadrške i bez najmanje brige za posljedice. A javno mnijenje je tom prili‐ kom ocijenilo kako je nestali muškarac bio žrtva prljave igre i držalo je jednog ili obojicu braće Meadowcroft odgovornima za njegov nestanak. Opravdanje za pučki um tako ozbiljna pogleda nastvari kasnije tog dana bilo je potvrđeno zaprepašćuju‐ ćim otkrićem. Otkriveno je kako je metodistički propovjednik, koji je prije stolo‐ vao u Morwicku i bio veoma poštovan u cijelom okrugu, sanjao Johna Jagoa kao ubijenog čovjeka čije su kosti skrivene na farmi Morwick. Prije noći dogodilo se sveopće traženje kako bi se provjerile propovjednikove riječi. Ali ne samo u ovom okrugu nego i u samom gradu Narrabeeu, jer glas javnosti ustrajao je na nužnosti potrage za posmrtnim ostacimaJohnaJagoas farme Morwick. U tom groznom smjeru, u kojem su sad stvari krenule, gospodin Meadowcroft stariji pokazao je duh i energiju kojimase ja nisam nadao. „Moji sinovi imaju svoje mane“, rekao, „ozbiljne mane, i to ne zna nitko bolje od mene. Moji sinovi ponašali su se loše i nezahvalno prema Johnu Jagou. Ja to ne mogu zanijekati. Ali oni nisu ubojice. Samo vi pretražite! Zahtijevam to, insistiram na tome nakon svega što je izgovoreno, a zbog pravednosti prema mojoj obitelji i prema mom imenu!“ Susjedi su ga uhvatili za riječ. Morwickov djelić američke nacije odmah se je or‐ ganizirao. Suvereni narod sastao se na skupštini, održao govore, izabrao kompe‐ tentne ljude da predstavljaju javni interes i sljedećeg dana krenula je potraga. Svi kasniji događaji, apsurdno neformalni s pravne točke gledišta, odigrali su se pod vodstvom tih nevjerojatnih ljudi, koji su imali toliko tvrd i precizan osjećaj dužnos‐ ti kao daih je ovlastio najviši sud te zemlje. S nesrećom koja je zadesila kuću Naomi se suočila čvrsto poput svog ujaka. Dje‐ vojčina hrabrost pojačalase zbog još jednog razloga – zbog brige za Ambrosea. „Mora biti ovdje“, rekla mi je. „Hulje iz okolice dovoljno su zle da kažu kako je njegov nestanak priznanje krivnje.“ Bila je u pravu. U narodu je vladalo takvo raspoloženje da je Ambroseov nesta‐ nak sam po sebi bio sumnjivastvar. „Mogli bismo brzojaviti u New York“, predložio sam, „kad biste vi samo mogli znati kamo mu poslati poruku.“ 26

„Znam za hotel u kojem su Meadowcroftovi odsjedali u New Yorku“, odgovori‐ la je. „Ja sam poslana onamo nakon očeve smrti gdje sam čekala da me gospođica Meadowcroft povede u Morwick.“ Odlučili smo poslati brzojav u hotel. Ja sam pisao poruku, a Naomi je zurila preko mog ramena kad smo začuli zaprepašteni glas što je progovorio iza nas. „Oh, to je njegova adresa, zar ne?“ rekao je glas. „A nama je grozno trebala nje‐ govaadresa.“ Govornik je za mene bio stranac. Naomi ga je prepoznala kao jednog od susje‐ da. „Zašto želite njegovu adresu?“ pitalaje grubo. „Pretpostavljam da smo pronašli posmrtne ostatke Johna Jagoa, gospođice“, od‐ govorio je čovjek. „Već smo uhvatili Silasa, a sad želimo i Ambrosea, zbog sumnje dasu ubojice.“ „To je laž!“ bijesno povikalaje Naomi. „Prljavalaž!“ Čovjek se okrenuo prema meni. „Odvedite je u drugu sobu, gospodine“, rekao je, „i nekato sama vidi.“ Otišli smo u drugu sobu. U uglu, sjedeći pokraj oca i držeći ga za ruku, ugledali smo mrku i odbojnu gos‐ pođicu Meadowcroft koja je tiho plakala. Nasuprot njih, šćućuren na prozorskom sjedištu, zalutala pogleda, bespomoćno obješenih ruku, nalazio se Silas Meadow‐ croft koji se naočigled izdavao kao paničar. Nekoliko osoba, koje su sudjelovale u pretrazi, bilo je u blizini i promatralo ga. Velik broj stranaca stajao je oko stola na sredini prostorije. Pomaknuli su se u stranu kad sam došao s Naomi i dopustili nam izravan pogled na određene stvari koje su ležale nastolu. U sredini nalazilase malena hrpa pougljenjenih kostiju. Oko toga bili su postav‐ ljeni nož, dva metalna dugmeta i djelomice spaljeni štap. Nož su radnici prepoznali kao oružje Johna Jagoa koje je običavao nositi sa sobom – bilo je to oružje kojim je ranio ruku Silasa Meadowcrofta. Za dugmad je sama Naomi izjavila da nose pose‐ ban uzorak, a koji joj već prije privukao pažnju na kaputu Johna Jagoa. Što se tiče spaljena štapa, nisam imao problema u prepoznavanju bogato urešene ručke. Bio je to onaj teški bukov štap što sam ga izvukao iz Silasove ruke i što sam ga vratio Am‐ broseu kad je ustvrdio da je njegov. Na moje propitkivanje odgovoreno mi je da su kosti, nož, dugmad i štap, sve to zajedno, pronađeni u krečnoj peći koja se nalazila nafarmi. „Zar je to moguće?“ šapnula mi je Naomi kad smo se odmaknuli od stola. 27 www.balkandownload.org

Bila bi puka okrutnost sadaje obmanuti. „Da“, šapnuo sam zauzvrat, „moguće je.“ Istražno povjerenstvo krenulo je dalje s točno određenim pravilima. Određeni zahtjevi odmah su zatraženi od mjesnog suca i sudac izađe sa svojim nalogom. Te noći Silasu je određen zatvor i jedan je časnik odaslan u New York da uhiti Am‐ brosea. Što se mene tiče, ja sam činio ono malo koliko sam mogao da budem od koristi. S prešutnom privolom gospodina Meadowcrofta i njegove kćeri, otišao sam u Nar‐ rabee i našao najboljeg odvjetnika za obranu kojeg mi je grad mogao ponuditi. Kad je to bilo napravljeno, nisam imao drugog izbora nego čekati vijesti o Ambroseu i ispitivanje pred sudom koje je slijedilo. Tijekom iščekivanja kuća će biti puna jada – nema neke koristi od toga da to sad opisujem. Samo da kažem kako je Naomino ponašanje u meni ojačalo uvjerenje da je ona uzvišene prirode. U tom trenutku bio sam nesvjestan svojih osjećaja, ali sad sam sklon mišljenju da je to bilo vrijeme kad sam Ambroseu počeo zavidjeti naženi koju je osvojio. Prve vijesti o Ambroseu dobili smo brzojavom. Uhićen je u hotelu i bio je na putu za Morwick. Stigao je sljedećeg dana i otišao u zatvor gdje mu je već bio brat. Svaki je bio u svojoj ćeliji i zabranjenaim je svaka međusobna komunikacija. Dva dana kasnije dogodilo se prvo ispitivanje. Ambrose i Silas Meadowcroft pred sudom su optuženi za namjerno ubojstvo Johna Jagoa. Ja sam bio na listi kao svjedok. I, na Naomin zahtjev, poveo sam tu jadnu djevojku na sud te sjedio pokraj nje tijekom suđenja. Moj domaćin također je bio nazočan u svojim invalidskim ko‐ licima. Kći mu je bila pokraj njega. Takav je bio rezultat mog putovanja preko oceana u potrazi za odmorom i mi‐ rom. Na takav su način vrijeme i slučaj ispunili moje prvo prenagljeno predviđanje dosadnog života koji će me zateći nafarmi Morwick! VII. MATERIJALNIDOKAZIOBRANE Na našem putu prema sjedištima što su nam dodijeljena na sudu, prošli smo preko povišenja na kojem su zajedno stajali zatvorenici. Silas nije obraćao pažnju na nas. Ambrose je napravio prijateljski znak prepoz‐ navanja, a onda je ruku položio na pregradu ispred sebe. Dok je prolazila pokraj 28

njega, Naomi se podigla na prste pa je tako bila dovoljno visoka da dosegne njego‐ vu ruku. Primila ju je. „Ja znam da si nevin“, šapnula je i gledala ga ohrabrujućim, ljubavnim pogledom dok me slijedila prema svom mjestu. Ambrose ni u jednom trenutku nije gubio samokontrolu. Možda sam bio u krivu, no pomislio sam da je to loš znak. Slučaj, kako gaje prikazao tužitelj, snažno je išao protiv optuženih. Ambrose i Silas Meadowcroft bili su optuženi za ubojstvo Johna Jagoa (sa šta‐ pom ili nekim drugim oružjem), te za namjerno uništavanje tijela što su ga bacili u živo vapno. Kao dokaz te tvrdnje pokazani su nož koji je pokojni obično nosio sa sobom i metalna dugmad za koju se znalo da je pripadala njegovu kaputu. Tvrdilo se da su ti neuništivi predmeti, kao i neki dijelovi većih kostiju, preživjeli spaljiva‐ nje u peći. Nakon što se ta teorija medicinski potvrdila izjavama da su kosti ljudske i nakon što se potvrdilo da su ti ostaci nađeni u peći, tužitelj je nastavio dokazivati da je nestali čovjek ubijen od strane dvojice braće i da su ga oni bacili u živo vapno kako bi prikrili svoju krivnju. Svjedok za svjedokom pod zakletvom je svjedočio o nepopravljivom neprijatelj‐ stvu protiv pokojnog koje su pokazivali Ambrose i Silas. Prijeteće riječi koje su mu upućivali, njihove žestoke svađe s njim koje su susjedstvom odjeknule kao javni skandal i koje su završile udarcem (najmanje jednom), nemila scena koja se odigra‐ laispod mog prozora, vraćanje Ambroseu naročitog štapa koji je bio nađen s ostaci‐ ma tog kobnog jutra nakon svađe – sve te činjenice i događaji, kao i čitav niz usput‐ nih okolnosti koje su potvrdili svjedoci čija je vjerodostojnost bila neupitna, smje‐ rali su svojom grozomornom izravnošću prema zaključku do kojeg je došao i tuži‐ telj. Gledao sam braću kako ih sve više i više slama teret dokaza. Barem izvana, činilo se da Ambrose i dalje uspijeva ostati priseban. Sa Silasom je bila sasvim druga stvar. Krajnji strah pokazivao se na njegovu sablasnom licu, na njegovim kvrgavim ručeti‐ nama kojima se grčevito držao za pregradu iza koje je stajao, u njegovim izbuljenim očima koje su prazne i užasnute promatrale svakog svjedoka koji bi se pojavio. Jav‐ no mnijenje odmah ga je osudilo. Stajao je tamo već se sam otkrivši i, po javnom mišljenju, kao kriv čovjek! Tek je jedna stvar uspjela u unakrsnom ispitivanju obrane u vezi pougljenjenih kostiju: većina medicinskih svjedoka našla se u problemu i priznala je da je njihovo istraživanje bili zbrzano i da je sasvim moguće da su to bile kosti neke životinje, a ne čovjeka. Predsjedavajući sudac zbog toga je odlučio da se još jednom pregledaju i 29 www.balkandownload.org

dase poveća broj medicinskih eksperata. Tako je završio prvi dio suđenja. Zatvorenici su zadržani u zatvoru još tri dana. Silasova klonulost na kraju ispitivanja bila ja tolika da su mu dvojica morala poma‐ gati pri napuštanju suda. Ambrose se nagnuo preko pregrade da kaže nešto Naomi prije nego i on pođe sa zatvorskim čuvarom. „Čekaj“, šapnuo je povjerljivo, „dok ne čuju što im ja imam za reći!“ Naomi odano pošalje poljubac i okrene se prema meni s blistavim suzama u očima. „Zašto odmah nisu poslušali što ima za reći?“ pitala je. „Svatko može vidjeti da je Ambrose nevin. Nepravedno je do neba, gospodine, ponovno ga poslati u zatvor. Ne mislite li i vi tako?“ Da sam zbilja morao priznati ono što mislim, kazao bih da Ambrose po meni ništa nije mogao dokazati, osim da ima rijetku moć samokontrole. Bilo je nemogu‐ će to staviti do znanja mojoj malenoj prijateljici. Skrenuo sam smjer njezinih misli od pitanja nevinosti njezina ljubavnika, predloživši da zatražimo potrebno dopu‐ štenje i sljedećeg ga dana posjetimo u zatvoru. Naomi je obrisala suze i blago mi stisnularuku. „Jao meni, kako ste vi dobar drug!“ prostodušno viknula je američka djevojka. „Kad dođe vrijeme dase ženite, gospodine, mislim dase tažena neće pokajati što će vam reći da! Gospodin Meadowcroft je tvrdo šutio dok smo se pješice vraćali na farmu svaki s jedne strane njegovih invalidskih kolica. Čini se da su ga izdale i zadnje rezerve odlučnosti zbog silne napetosti što je nastalasudskim optužbama. Njegova kći, ina‐ če nesmiljena prema Naomi, bila je toliko milosrdna da nam omogući prosvjetlje‐ nje izražavajući svoje mišljenje citatom iz Biblije. Ako su te riječi išta značile, onda su značile kako je ona predvidjela sve što se zbilo i da je jedan tužan aspekt tog slu‐ čaja, po njezinu mišljenju, bila smrt Johna Jagoa koji nije bio spreman suočiti se sa svojim krajem. Dobio sam dopuštenje dasljedećeg jutra odemo do zatvora. Zatekli smo Ambrosea i dalje snažno uvjerena u povoljan ishod istrage pred su‐ dom – za brata i sebe. Činilo se da jednakom snagom želi reći, kao i Naomi čuti, is‐ tinitu priču o tome što se zbilo kod krečne peći. Nadležni u zatvoru, koji su narav‐ no prisustvovali razgovoru, upozorili su ga da pazi što govori jer bi se to moglo za‐ pisati i nasudu upotrijebiti protiv njega. „Samo dajte, gospodo, izvolite“, odgovorio je Ambrose. „Nemam se ja čega bo‐ jati. Jasamo govorim istinu.“ 30

Nakon toga okrenuo se prema Naomi i, koliko se sjećam, ovim riječima počeo svoju priču: „Ja odmah na početku mogu sve otvoreno priznati, djevojko draga. Nakon što nas je jutros gospodin Lefrank napustio, pitao sam Silasa kako je došao do mog šta‐ pa. Dok mi je odgovarao kako, Silas mi je također rekao za riječi koje je razmijenio s Johnom Jagom ispod Lefrankova prozora. Bio sam ljut i ljubomoran. I otvoreno priznajem, Naomi, o tebi i Johnu mislio sam sve što se najgore može misliti.“ Ovdje ga Naomi neusiljeno zaustavi. „Zato si onako sa mnom razgovarao kad smo te našli pokraj šume?“ pitalaje. „Da.“ „I zato si me ostavio, kad si otišao u Narrabee, a da me na rastanku ni poljubio nisi?“ „Tako je.“ „Oprosti mi onda prije nego kreneš dalje.“ „Opraštam ti.“ „Kaži dase sramiš samog sebe.“ „Sramim se samog sebe“, pokajnički odgovorio je Ambrose. „Sad možeš nastaviti“, reče Naomi. „Sad sam zadovoljna.“ Ambrose je nastavio. „Hodali smo prema čistini na drugom kraju šume dok mi je Silas pripovijedao i, nekom zlom srećom, krenuli smo stazom prema krečnoj peći. Zaokrenuvši za ugao, susreli smo Johna Jagoa koji je išao za Narrabee. Kažem ti, bio sam previše ljut da ga samo tako pustim. Rekao sam mu što mislim. Mislim da je i on bio bijesan. Re‐ kao je izravno kao i ja što ima. Priznajem da sam mu zaprijetio štapom, ali kunem sa da mu nisam želio nauditi. Znaš, nakon ozljeđivanja Silasove ruke, John Jago je bio spreman s nožem. Dolazi on sa Zapada gdje ljudi uvijek u džepovima i pri ruci imaju ovakvo ili onakvo oružje. Jako je vjerojatno da ni on mene nije namjeravao povrijediti, ali otkuda sam to mogao znati? Kad je krenuo prema meni i pokazao svoje oružje, bacio sam štap i približio mu se. Jednom rukom strgnuo sam mu nož iz ruke, a drugom sam ga uhvatio za ovratnik njegova trula, stara kaputa i tako ga stresao da su mu kosti zazveketale ispod kože. Veliki komad kaputa ostao mi je u ruci. Bacio sam ga u živo vapno koje je bilo blizu nas, a poslije toga i nož. A da me Silas nije zaustavio, mislim da je i John Jago bio taj kojeg bih bio bacio u vapno. Međutim, Silas me je zaustavio. Silas je vikao na njega: ‘Gubi se i ne vraćaj se više ako ne želiš biti spaljen u peći!’ Stajao je promatrajući nas minutu, dahtao i pridr‐ 31 www.balkandownload.org

žavao si kaput. Onda je progovorio smrtno mirnim glasom i smrtno mirnim pogle‐ dom: ‘Mnoge su istinite riječi, gospodine Silas’, rekao je, ‘izgovorene u šali. Neću se ponovno vratiti.’ Okrenuo se je i ostavio nas. Ostali smo kao dvije budale zuriti je‐ dan u drugoga. ‘Ne misliš da to namjerava?’ rekao sam. ‘Glupost!’ rekao je Silas. ‘Naomi mu se previše sviđa dase ne bi vratio.’ Što je sad, Naomi?“ I ja sam to primijetio. Uznemirila se je i problijedjela kad joj je Ambrose pono‐ vio što joj je Silas rekao. „Nije ništa“, odgovorila je Naomi. „Tvoj brat nema pravo spominjati moje ime. Nastavi. Je li Silas rekao još nešto u vezi toga?“ „Da. Pogledao je u vapno i rekao: ‘Zašto si bacio nož, Ambrose?’ ‘Zar čovjek uvijek to radi’, rekao sam, ‘kad je izvan sebe?’ ‘Pa to je krajnje dobar nož’, reče Silas. ‘Da sam na tvome mjestu, zadržao bih ga.’ S tla sam podigao štap. ‘Tko je rekao da sam ga već izgubio?’ odgovorio sam mu nakon što sam ga podigao. Otišao sam do vapna i počeo tražiti nož kako bih ga, shvaćate, privukao toliko da ga mogu dohva‐ titi lopatom ili takvim nečim. ‘Daj mi ruku’, rekao sam Silasu. ‘Daj da se malo is‐ pružim – blizu je.’ Umjesto da nađem nož, gotovo sam pao u užareno vapno. Osupnula su me isparavanja, pretpostavljam. Samo znam da mi se zavrtjelo i da mi je štap pao u vapno. Sigurno bih pao za štapom u sigurnu smrt, ali Silas me povu‐ kao za ruku. ‘Dobro je’, rekao je Silas. ‘Da te nisam držao, nož Johna Jagoa ipak bi te stajao glave!’ Držao me za ruku dok smo zajedno išli putem prema šumi. Zausta‐ vili smo se tamo gdje si nas pronašla i sjeli na oboreno drvo. Još smo koju riječ rekli o Johnu Jagou. Sve je završilo tako što smo se složili da ćemo čekati i vidjeti što će se zbiti te u međuvremenu sve držati za sebe. Ti i gospodin Lefrank došli ste do nas, Naomi, još dok smo razgovarali. I ispravno si zaključala kad si pretpostavila da nešto od tebe tajimo. Sad znaš tajnu.“ Stao je. Postavio sam mu pitanje – prvo dotada. „Jeste li vi i brat imali ikakvih strahova od optužbi koje će kasnije biti iznijete protiv vas?“ pitao sam. „Nije nam to palo na pamet, gospodine“, odgovorio je Ambrose. „Kako nam je moglo pasti na pamet da će susjedi pretražiti vapno i reći za nas to što su rekli? Mi smo se samo bojali da bi stari mogao čuti za svađu i biti na nas ljući nego je ikad bio. Ja sam od nas dvojice više želio da sve ostane tajna, jer sam na umu imao i Na‐ omi i starog. Stavite se na moje mjesto pa ćete priznati, gospodine, da situacija kod kuće za mene ne bi bila ugodna kad bi John Jago napustio farmu i kad bi se pokaza‐ lo daje to bilo moje maslo.“ 32

(Ovo je zasigurno objašnjavalo njegovo ponašanje. Ali mene nije zadovoljilo.) „Ali vi vjerujete“, nastavio sam, „da je John Jago ostvario svoju prijetnju da se neće vratiti nafarmu? Po vama, on je sadaživ i negdje se skriva?“ „Naravno!“ rekao je Ambrose. „Naravno!“ ponovilaje Naomi. „Vjerujete li izvještaju kako je viđen daželjeznicom putuje u New York?“ „Čvrsto u to vjerujem, gospodine. Štoviše, mislim da sam mu na tragu. Ja ga i previše želim naći. I mogu reći da bih ga našao kad bi mi dopustili da ostanem u New Yorku.“ Pogledao sam Naomi. „I ja vjerujem“, reklaje. „John Jago se drži negdje podalje.“ „Mislite li dase boji Ambroseai Silasa?“ Oklijevalaje. „Moždaih se boji“, odgovorilaje snažno naglašavajući riječ možda. „Ali ne čini vam se vjerojatnim?“ Ponovno je oklijevala. Ponovno sam je pritisnuo. „Mislite li da postoji ikakav drugi motiv za njegov izostanak?“ Njezine oči obore se prema podu. Odgovorila je tvrdoglavo, gotovo tvrdokor‐ no: „Ne znam.“ Obratio sam se Ambroseu. „Imate li nam još što zareći?“ pitao sam. „Ne“, rekao je. „Rekao sam vam što znam o tome.“ Ustao sam kako bih porazgovarao s odvjetnikom čije sam usluge koristio. Po‐ mogao nam je da dobijemo dozvolu dolaska u zatvor i s nama je bio tamo. Sjedio je sa strane i cijelo vrijeme šutio, pažljivo promatrajući posljedice koje priča Ambro‐ sea Meadowcrofta ostavlja nazatvorske službenike i mene. „Je li to dokaz obrane?“ pitao sam šaptom. „To je dokaz obrane, gospodine Lefrank. Među nama, što vi mislite?“ „Među nama, ja mislim daće ih sud osuditi.“ „Optužbaza ubojstvo?“ „Da, optužbaza ubojstvo.“ VIII. 33 www.balkandownload.org

PRIZNANJE Odgovori odvjetniku precizno su izrazili moje uvjerenje. Ambroseova priča imala je, po meni, sva obilježja izmišljotine koja je imala jedinu namjeru da pobije očigledne dokaze što ih je iznijelo tužilaštvo. Zbog Naomi do zaključka došao sam nerado i sa žaljenjem. Rekao sam sve što sam mogao da bih poljuljao njezinu apso‐ lutnu uvjerenost, koju je osjećala, u oslobađanje zatvorenika nakon narednog ispi‐ tivanja. Došao je dan nastavkaispitivanja. Naomi i ja ponovno smo zajedno prisustvovali suđenju. Gospodin Meadow‐ croft tom prilikom bio je spriječen i nije mogao napustiti kuću. Kći mu je bila na‐ zočna. Samaje došla nasud. Sjedilaje s nama. Pri svom drugom pojavljivanju na sudu, Silas je bio smireniji i više nalik bratu. Tužiteljstvo nije pozivalo nove svjedoke. Započeli smo bitku oko medicinskih do‐ kaza povezanih s pougljenjenim kostima. Pobijedili smo – uvjetno rečeno. Drugim riječima, prisilili smo liječnike da priznaju kako im se mišljenja veoma razlikuju. Trojica su priznala da nisu sigurni. Dvojica su otišla još dalje i izjavila su da je riječ o kostima životinja, ne čovjeka. Izvukli smo koliko se dalo pa krenuli u obranu što se temeljila na priči Ambrosea Meadowcrofta. Shodno tome, nismo mogli pozvati nijednog svjedoka. Jesu li ga takve okolnosti obeshrabrile, ili je privatno on dijelio moje mišljenje o izjavi svog klijenta, to ne mogu reći. Naravno da je odvjetnik davao sve od sebe, no govorio je mehanički i bez prave uvjerenosti ili žestine. Naomi me zabrinuto pogledala kad je sjeo. Kad sam primio djevojčinu ruku, bila je hladna. Vidjela je jasne znakove neuspjeha obrane u izgledu i ponašanju tužitelja. Međutim, odlučno je čekala dok predsjeda‐ vajući sudac nije objavio svoju odluku. Precizno sam znao što će on držati svojom dužnošću.obradaBoden Naomina glava mi je pala na rame kad je izgovorio grozo‐ morne riječi kojimaje Ambroseai Silasa Meadowcrofta osudio zbog ubojstva. Iz sudnice odveo sam je na zrak. Dok smo prolazili pokraj optuženih, vidio sam Ambrosea, smrtno blijedog, kako nas promatra dok ga ostavljamo. Sučeva odluka očito ga je prestravila. Njegov brat, Silas, krajnje prestrašeno sjedio je na optuženič‐ koj klupi. Upropašteni se nesretnik nijemo grčio i tresao poput prestrašena psa. Gospođica Meadowcroft s nama se vratila na farmu cijelo vrijeme šuteći. Njezi‐ no držanje nije otkrivalo da ta odbojna i tajnovita narav skriva ikakvu naznaku su‐ osjećanja prema zatvorenicima. Kad se Naomi povukla u svoju sobu, nekoliko mi‐ 34

nuta ostali samo nasamo. Tada, na moje zaprepaštenje, izvana nemilosrdna žena pokazala mi je da je i ona Evina kći i da poput svih nas može patiti, na svoj krut na‐ čin. Iznenada mi se približilai svoju ruku položila na moju. „Vi ste odvjetnik, zar ne?“ pitalaje. „Da.“ „Imate li iskustva u svom zvanju?“ „Desetgodišnje iskustvo.“ „Mislite li vi...“ iznenada je prestala. Njezino tvrdo lice omekša, pogled padne prema podu. „Nije bitno“, zbunjeno je rekla. „Premda ne izgledam tako, zbunio me ovaj misterij. Ne osvrćite se na mene.“ Okrenula se. Čekao sam čvrsto uvjeren kako će neizgovoreno pitanje iz njezina uma prije ili kasnije naći svoj put do usana. Bio sam u pravu. Nevoljko se vratila prema meni, poput žene koja djeluje pod utjecajem nečeg čemu se ni krajnjim na‐ porom svoje volje ne može oduprijeti. „Vjerujete li vi daje John Jago još uvijek živ?“ Žestoko i očajno postavila je to pitanje – kao da su riječi izletjele iz nje usprkos njezinoj volji. „Ja ne vjerujem“, odgovorio sam. „Sjetite se kako je John Jago nastradao od ruku moje braće“, ustrajala je. „Zar po vama on nije mogao naglo odlučiti da napusti farmu?“ Odgovorio sam otvoreno kao i prije. „Po meni – ne.“ Trenutak je stajala promatrajući me lica blijeda od očaja. Zatim je tiho oborila svoju sivu glavu i napustila me. Kad je prostorijom otišla do vrata, primijetio sam da gleda uvis. Čuo sam kako govori sama sebi blago i kroz zube: „Osveta je moja, ja ću vratiti onome tko je zaslužuje, reče Gospodin.“ Bio je to rekvijem zaJohnaJagoašto gaje izgovorilažena koja gaje voljela. Kad sam je sljedeći put vidio, ponovno je imala staru masku. Gospođica Me‐ adowcroft ponovno je bila ona stara. Gospođica Meadowcroft bila je sposobna ne‐ probojno mirno sjediti dok odvjetnici raspravljaju o užasavajućem položaju u ko‐ jem su njezina braća – s vješalima kao mogućim završetkom slučaja. Što se mene tiče, zbog Naomi počeo sam osjećati nemir. Pošao sam na kat, po‐ kucao na njezina vrata i zamolio da me pusti. Jasan ženski glas tužno mi je odgovo‐ rio: „Pokušavam se nositi s time. Neću vas uznemirivati kad se ponovno sretne‐ mo.“ Sišao sam stubama po prvi put osjetivši dvojbu glede prave prirode mog inte‐ 35 www.balkandownload.org

resa za američku djevojku. Zašto mi je njezin odgovor natjerao suze na oči? Izašao sam, hodao, razmišljao u samoći. Zašto je ton njezina glasa neprestano bio u mojim ušima? Zašto je moja ruka i dalje osjećala posljednju hladnoću, blijedi stisak njezi‐ nih prstiju dok sam je vodio iz sudnice? Iznenadasam donio odluku dase vraćam u Englesku. Kad sam se vratio na farmu, bila je večer. U hodniku još nije gorjelo svjetlo. Zas‐ tavši kako bih svoje oči navikao na mračnu unutrašnjost, začuo sam glas odvjetni‐ ka, kojeg smo uzeli za obranu, kako veomažustro s nekim razgovara. „Ne krivim“, reče glas. „Zgrabila mi je papir iz ruke prije nego sam je zapazio.“ „Želite li ga natrag?“ pitao je glas gospođice Meadowcroft. „Ne, to je samo kopija. Ako će je on ušutkati, onda neka gaima. Laku noć.“ Rekavši te zadnje riječi, odvjetnik je otišao i zatekao mene na putu iz kuće. Ne‐ usiljeno sam gazaustavio. Osjećao sam neobuzdanu znatiželju daznam više. „Tko vam je istrgnuo papir iz ruku?“ pitah odsječeno. Odvjetnik se stresao. Iznenadio sam ga. Instinkt profesionalne uzđržljivosti na‐ tjerao gaje na pauzu prije nego mi dade odgovor. Dok je trajala kratka šutnja, gospođica Meadowcroft s drugog kraja hodnika odgovorilaje na moje pitanje. „Naomi Colebrook je zgrabila papir iz njegove ruke.“ „Kakav papir?“ Iza mene polako su se otvorila vrata. Na pragu pojavila se sama Naomi da odgo‐ vori nato pitanje. „Jaću vam reći“, šapnulaje. „Uđite.“ U sobi je gorjela samo jedna svijeća. Gledao sam je kroz prigušeno svjetlo. Moja odluka da se vratim u Englesku brzo se pretvorila u jednu od mojih izgubljenih ži‐ votnih ideja. „Dobri Bože!“ uzviknuo sam, „Što se sad opet zbilo?“ Pružila mi je papir što gaje uzelaiz odvjetnikove ruke. Kopija o kojoj je on govorio odnosila se na pisano svjedočanstvo Silasa Me‐ adowcrofta nakon što se vratio u zatvor. Optužio je svog brata Ambrosea za uboj‐ stvo JohnaJagoa. Zaklinjući se izjavio je kako je vidio brata u činu zločina. Kako to fraza kaže, jedva da sam mogao vjerovati vlastitim očima. Zadnje reče‐ nice svjedočanstva ponovno sam pročitao: „... čuo sam njihove glasove kod krečne peći. Razmjenjivali su riječi o rođakinji Naomi. Otrčao sam tamo kako bih ih rastavio. Nisam stigao. Vidio sam da Ambro‐ 36

se svojim (Amborseovim) teškim štapom pokojnom zadaje grozan udarac po glavi. Pokojni je pao bez glasa. Položio sam ruku na njegovo srce. Bio je mrtav. Ambrose je zaprijetio da će i mene ubiti ako ikome išta kažem. Podigao je tijelo i bacio ga u živo vapno, a zatim i štap. Zajedno smo otišli u šumu. Sjeli smo na oboreno drvo pokraj nje. Ambrose je izmislio priču koju ćemo reći ako se dozna za ono što je uči‐ nio. Natjerao me da je ponovim nakon njega – poput lekcije. Još uvijek smo bili na tome kad su do nas došli rođakinja Naomi i gospodin Lefrank. Oni znaju ostatak. Ovo je, kunem se, istinito svjedočanstvo. Napisao sam ga svojevoljno i iskreno žale‐ ći što to nisam i prije napravio. (Potpis) Silas Meadowcroft Odložio sam papir i ponovno pogledao Naomi. Obratila mi se neobično spo‐ kojno. U njezinim očima nalazila se postojana odlučnost: postojana odlučnost na‐ lazilase i u njezinu glasu. „Silas je podmetnuo život svog brata kako bi sebe spasio“, rekla je. „Ja vidim ku‐ kavičku izmišljotinu i kukavičku okrutnost u svakom retku tog papira. Ambrose je nevin,a vrijeme pred namaće to pokazati.“ „Zaboravljate“, rekao sam, „da upravo to nismo uspjeli dokazati.“ „John Jago je živ, skriva se od nas i od svih koji ga poznaju“, nastavila je. „Po‐ mognite mi, prijatelju Lefrank, da u novinama objavimo oglas kojim gatražimo.“ Odskočio sam od nje nijem od muke. Priznajem kako sam povjerovao da je nova misterija, kojaju je zadesila, utjecala na njezin um. „Ne vjerujete“, reklaje. „Zatvorite vrata.“ Poslušao sam je. Sjelaje i pokazalastolac pokraj sebe. „Sjednite“, ponovila je. „Učinit ću pogrešnu stvar, ali tu nema pomoći. Prekršit ću tajno obećanje. Sjećate se one noći pune mjesečine kad sam se s njim susrela u vrtu?“ „Johnom Jagom?“ „Da. Poslušajte me sad. Reći ću vam o čemu je bila riječ u razgovoru između JohnaJagoai mene.“ IX. OGLAS 37 www.balkandownload.org

Šutke sam čekao otkriće koje je slijedilo. Naomi je započela postavljajući mi pi‐ tanje. „Sjećate se kad smo otišli u zatvor posjetiti Ambrosea?“ reklaje. „Savršeno.“ „Ambrose nam je rekao nešto što je njegov brat razbojnik rekao o Johnu Jagou i meni. Sjećate li se što je to bilo?“ Savršeno sam se sjećao. Silas je rekao: „Johnu Jagou se Naomi previše sviđa da se ne bi vratio.“ „Tako je“, potvrdila je Naomi kad sam ja ponovio riječi. „Nisam si mogla po‐ moći dase ne stresem kad sam čulašto je Silas rekao. Mislim daste to primijetili.“ „Primijetio sam.“ „Jeste li se pitali zašto?“ „Jesam.“ „Ja ću vam reći. Značilo je ovo: ono što je Silas Meadowcroft svom bratu rekao o Johnu Jagou bilo je isto ono što sam je mislila o Johnu Jagou u tom istom trenut‐ ku. Stresla sam se jer su moje vlastite misli bile u umu muškarca koji ih je izgovorio umjesto mene. Ja sam osoba, gospodine, koja je otjerala Johna Jagoa s farme Morwick. I jasam osoba kojaće ga ponovno vratiti.“ Bilo je nečeg u njezinu ponašanju, više nego u riječima, što mi je iznenada pro‐ svijetlilo um. „Otkrili ste mi tajnu“, rekao sam. „John Jago je zaljubljen u vas.“ „Lud je za mnom!“ nastavila je ona spuštajući glas u šapat. „Potpuno, krajnje lud – nema drugih riječi za njega. Nakon što smo se nekoliko puta okrenuli na sta‐ zi, on se iznenada slomio poput čovjeka koji je izvan sebe. Pao je na koljena, polju‐ bio mi haljinu, poljubio mi stopala, jecao je i plakao želeći moju ljubav. Nisam ja baš bez hrabrosti, gospodine, premda sam žena. Nijedan muškarac, kojeg se mogu sjetiti, nikada me nije doista preplašio. Ali priznajem da me je John Jago prestrašio, oh, on me jest prestrašio! Srce mi je zapelo u grlu,a koljenasu mi klecala. Preklinja‐ la sam ga i molila da ustane i ode. Ne. On je klečao i držao se za skuti moje haljine. Riječi su izlazile iz njega kao... pa, ne mogu to s ničim usporediti nego s vodom što lije iz crpke. Njegova sreća, njegov život, njegove nade na zemlji i nebu, i Bog zna što sve još osim toga, sve to ovisi, rekao je, od moje riječi. Bila sam dovoljno pribra‐ na da ga podsjetim kako sam obećana Ambroseu. ‘Mislim da biste se trebali srami‐ ti’, rekla sam, ‘činjenice da ste toliko zlobni i da me volite usprkos tome što znate 38

da sam obećana drugom čovjeku!’ Kad sam mu to rekla, počeo je novu priču – po‐ čeo je optuživati Ambrosea. E, ondasam se nakostriješila. Strgnulasam skuti iz nje‐ govih ruku i rekla mu sve što mislim. ‘Mrzim vas!’ rekla sam. ‘Čak i da nisam obe‐ ćana Ambroseu, ne bih se za vas udala: ne, ne i da više nema nijednog drugog mu‐ škarca na svijetu. Mrzim vas, gospodine Jago! Mrzim vas!’ Na kraju je shvatio da sam iskrena. Iznenada mi je pustio noge i ponovno se primirio. ‘Dovoljno ste rekli’, (tako mi je odgovorio). ‘Uništili ste mi život. Sad više za mene nema nade ni bu‐ dućnosti. Bio sam ponosan na farmu, gospođice, i na svoj posao. Nosio sam se sa surovom mržnjom vaših rođaka. Bio sam odan interesima gospodina Meadowcrof‐ ta. A sve je to bilo zbog vas, Naomi Colebrook – sve zbog vas! Sad je s tim gotovo. Moj život na farmi je završio. Ja vas više neću gnjaviti. Odlazim kao što bijedna stvorenja odlaze kad su ranjena – da se sakriju u kutu i crknu. Učinite mi još jednu uslugu – nemojte da mi se smije cijelo susjedstvo. Ne mogu to podnijeti, poludim samo kad i pomislim na to. Obećajte mi da nikome živome nikada nećete reći što sam vam večeras rekao – dajte svoju časnu riječ čovjeku kojemu ste uništili život!’ Učinila sam kako je želio. Dala sam mu svoju časnu riječ sa suzama u očima. Da, tako je to. Nakon što sam mu rekla da ga mrzim (i jesam ga mrzila), rasplakala sam se koliko je bio jadan. Jesam! Bože, kakve su žene glupače! Kakva li je to grozna perverzija, gospodine, koja nas uvijek potjera da žalimo muškarce? Pružio mi je ruku i rekao: ‘Zbogom, zauvijek!’ i ja sam se sažalila nad njim. Rekla sam: ‘Rukovat ču se s vama ako i vi meni zauzvrat nešto obećate. Molim vas da ne napuštate far‐ mu. Što će moj ujak učiniti ako vi napustite farmu? Ostanite ovdje, budite moj pri‐ jatelj: zaboravite i oprostite, gospodine John.’ Dao mi je svoje obećanje (sve me je poslušao). Dao ga je ponovno kad sam ga susrela sljedećeg jutra. Da. Bila sam pravedna prema njemu premda ga mrzim! Vje‐ rujem kako je namjeravao časno održati svoju riječ tako dugo dok ga imam na oku. Čim je ostao sam, vrag je ušao u njega i prekršio je svoje obećanje da neće napuštati farmu. Ja sam odgajana da vjerujem u vraga, gospodine Lefrank, i vidim da to objašnjava mnoge stvari. Objašnjava Johna Jagoa. Samo mi dopustite da ga nađem i ja ću se postarati da se vrati ovamo i riješi Ambrosea sumnji koje je njegov zli brat bacio na njega. Ovdje je pero spremno za vas. Dajte oglas da ga se traži, prijatelju Lefrank, i učinit ćete ispravnu stvar, zbog mene!“ Pustio sam je da priča ne pokušavajući osporavati njezine zaključke dok sama ne prestane. Kad mi je pero tutnula u ruku, ja sam počeo pisati oglas tako pokorno kao dai sam vjerujem daje John Jago živ čovjek. 39 www.balkandownload.org

Da je u pitanju bio netko drugi, otvoreno bih priznao da je moje vlastito uvjere‐ nje ostalo isto. Da se nikakav sukob nije dogodio kod krečne peći, ja bih bio i više nego spreman, kako sam vidio slučaj, vjerovati da se nestanak Johna Jagoa može pripisati grozom razočaranju koje je doživio zbog Naomi. Ista ona morbidna i grozna šala koja ga je navela na priznanje kako mu Naomi ništa ne znači, dok su se on i Silas svađali ispod prozora moje spavaće sobe, također ga je mogla prisiliti da se iznenada i potajice povuče s mjesta koje mu je postalo neugodno. Ali tražiti od mene da vjerujem, nakon onog što se dogodilo kod krečne peći, kako je još uvijek živ, značilo je tražiti od mene da prihvatim izjavu Ambrosea Meadowcrofta kao is‐ tinitu činjenicu. Otpočetka sam odbijao to napraviti te sam i dalje namjeravao ostati na tome tragu. Ako sam trebao odvagnuti istinu između Ambroseove priče i Silasove priče u njegovoj ispovijesti, moram priznati, koliko kod to bilo nevoljko, da je po meni taispovijest bila manje nevjerojatna od te dvije. Jesam li to mogao reći Naomi? Radije bih ja napisao pedeset oglasa kojima se traži John Jago nego joj to rekao. A i vi biste učinili isto da ste je voljeli koliko sam je ja tada volio. Ovim riječima napisao sam oglas koji će biti objavljen u morwicko‐ vom Mercuryju: UBOJSTVO. Novinska izdanja diljem Sjedinjenih Država objavila su vijest kako su Ambrose Meadowcroft i Silas Meadowcroft, s farme Morwick, optuženi za ubojstvo Johna Jagoa koji je nestao s fame i iz okolice. Svaka osoba koja je sposobna dati infor‐ maciju o spomenutom Jagou može brzim javljanjem spasiti živote dvojice pogrešno op‐ tuženih ljudi. Jago je visok stotinu šezdeset centimetara. Mršav je, žilav, iznimno je blijed, oči su mu crne te veoma svijetle i nemirne. Donji dio lica prekriven mu je gus‐ tom bradom i brkovima. Čovjek izgleda surovo i rastreseno. Dodao sam datum i adresu. Tog jutra u Narrabee poslan je sluga na konju kako bi predao oglas na vrijeme da bude objavljen u sljedećem izdanju. Kad smo se rastajali te večeri, Naomi je izgledala raspoloženije i sretnije. Sad kad je oglas bio na putu u redakciju, ona je bila i više nego optimistična. Bila je si‐ gurna daće ovo uspjeti. „Ne znate koliko ste me utješili“, rekla je na svoj iskren, srdačan način kad smo se rastali te večeri. „Sve novine će to prenijeti i mi ćemo prije kraja tjedna čuti za 40

Johna Jagoa.“ Okrenula se da će otići, a onda se ponovno vratila k meni. „Nikad neću oprostiti Silasu što je napisao to priznanje!“ šapnula mi je u uho. „Ako ikada budemo živjeli pod istim krovom, ja... pa, mislim da se neću udati za Ambrosea ako ostane ovdje! Tu!“ Napustila me je. Tijekom budnih noćnih sati moj je um mozgao o njezinim zadnjim riječima. To što je ona, bez obzira na okolnosti, razmišljala čak i o najma‐ njoj mogućnosti da se ne uda za Ambrosea, meni je predstavljalo, sramim se to priznati, izravno ohrabrenje određenih nada koje sam potajice već bio počeo stva‐ rati. Sljedećeg dana poštom sam dobio poslovno pismo. Moj službenik se raspitivao da li postoji kakva mogućnosti da se vratim u Englesku i pojavim na sudu do sljede‐ ćeg suđenja. Odgovorio sam bez oklijevanja: „Još mi je uvijek nemoguće odrediti datum povratka.“ Naomi je bila u sobi dok sam pisao. Kako bi ona odgovorila, pi‐ tao sam se, dasam joj otkrio istinu i rekao: „Ti si odgovornaza ovo pismo?“ X. ŠERIF IUPRAVITELJ Pitanje vremena za farmu Morwick sad je postalo ozbiljan problem. Za šest tje‐ dana u Narrabeeu sazasjedanjem počinje krivični sud. Tijekom tog vremena nije se dogodilo ništaznačajno. Mnoga uzaludna pisma povezana s oglasom za Johna Jagoa došla su do nas, ali nije bilo nijedne korisne informacije. Nije bilo ni najmanjeg traga o nestalom čo‐ vjeku. Ni sjenka sumnje nije bačena na dokaze tužiteljstva – da je njegovo tijelo bilo uništeno u vapnu. Silas Meadowcroft čvrsto se držao svog užasnog priznanja. Njegov brat Ambrose, s jednakom odlučnošću, tvrdio je da je nevin i neprestano je ponavljao svoju izjavu. U pravilnim vremenskim razmacima pridruživao sam se Naomi i posjećivao ga u zatvoru. Dan zasjedanja suda se približavao i njegova od‐ lučnost kao da je slabjela. Nespokojno se ponašao te je postao silno sumnjičav i gle‐ de najmanjih sitnica. Ta promjena nije nužno nastala zbog svijesti da je kriv. Mogla je jednostavno značiti prirodnu nervozu zbog približavanja suđenja. Naomi je pri‐ mijetila promjenu kod svog ljubavnika. To je strahovito povećalo njezinu zabrinu‐ tost, premda nikad nije izgubila svoje povjerenje u Ambrosea. Osim tijekom obje‐ da, ja sam u tom razdoblju o kojem sad pišem bio gotovo uvijek sam s ljupkom američkom djevojkom. U intimi svoje sobe gospođica Meadowcroft pretraživala je 41 www.balkandownload.org

novine za vijestima o živom Johnu Jagou. Gospodin Meadowcroft nije viđao nikog osim svoje kćeri i liječnika te povremeno jednog ili dva stara prijatelja. Tada sam imao razlog vjerovati kako je Naomi, u tim danima naše intimne povezanosti, ot‐ krila pravu prirodu osjećaja na koji me je nadahnula. Ali čuvala je svoju tajnu. Nje‐ zino ponašanje prema meni bilo je uporno sestrinsko ponašanje. Ni u jednom tre‐ nutku nije ni za milimetar prekoračilasigurne granice lika koji je glumila. Ponovno suđenje. Nakon iznošenja dokaza i iznošenja priznanja Silasa Me‐ adowcrofta, istražni sud optužnicu je proglasio valjanom protiv obojice zatvoreni‐ ka. Dan određen za njihovu osudu bio je prvi dan sljedećeg tjedna. Ja sam Naomin um pažljivo pripremio za odluku istražnog suda. Novi udarac hrabro je podnijela. „Ako se niste od toga odmorili“, rekla je, „dođite sutra sa mnom u zatvor. Am‐ broseu će trebati malo utjehe.“ Zastala je i pogledala dnevne novine na stolu. „I da‐ lje ni slova o Johnu Jagou“, rekla je. „A sve su novine prenijele taj oglas. Mislim da smo već odavno morali nešto čuti o njemu!“ „Zar ste još uvijek sigurni daje živ?“ usudio sam se pitati. „Sigurna sam u to kao i prije“, čvrsto je odgovorila. „Negdje se skriva. Možda se prerušio. Što ako ne doznamo o njemu ništa više nego što smo znali kad suđenje započne? Što ako sud...“ Stala je i stresla se. Smrt – sramotna smrt vješanjem – mo‐ gao je biti grozan rezultat vijećanja suda. „Dovoljno dugo čekali smo da vijesti dođu k nama“, nastavila je Naomi. „Moramo sami ući u trag Johnu Jagou. Imamo još tjedan dana prije nego započne suđenje. Tko će mi pomoći u istrazi. Hoćete li vi biti taj čovjek, prijatelju Lefrank?“ Nema potrebe dodati (premda sam znao da od toga ništa neće biti) kako sam pristao biti taj čovjek. Tog dana tražili smo da nam dopuste posjet zatvoru i, nakon što smo posjetili Ambrosea, odmah se dali u predviđenu potragu. Kako će ta se ta istraga odvijati, to je bilo više nego što sam mogao reći, više nego je i Naomi mogla reći. Trebalo je za‐ početi s policijom i od nje tražiti da nam pomogne pronaći Johna Jagoa, a onda shodno okolnostima krenuti dalje. Dali je ikada postojao toliko beznadan plan? Okolnosti su otpočetka bile protiv nas. Kao i obično zatražio sam dozvolu za posjet zatvoru, ali po prvi put taj je zahtjev odbijen. Službene osobe nisu navele za‐ što su to učinile. Raspitao sam se koliko se dalo, no jedini odgovor bio je: „Ne da‐ nas.“ Na Naomin prijedlog otišli smo u zatvor tražiti objašnjenje koje nismo mogli 42

dobiti u uredu. Čuvar zatvora na dužnosti, a koji je bio na vanjskim vratima, bio je jedan od mnogih Naominih obožavatelja. Tajnu je razriješio opreznim šaptanjem. Šerif i zatvorski upravitelj osobno su razgovarali s Ambroseom Meadowcroftom u njegovoj ćeliji. Dali su izravna naređenja da toga dana nijedna osoba osim njih ne smije vidjeti zatvorenika. Što je to značilo? Razmišljajući o tome vratili smo se na farmu. Tamo je Naomi, slučajno porazgovaravši s jednom sluškinjom, došla do određenih otkrića. Rano tog jutra šerif je došao u Morwick s jednim starim Meadowcroftovim pri‐ jateljem. Dugački razgovor vodio se između gospodina Meadowcrofta, njegove kćeri i službene osobe predstavljene kao prijatelj. Napustivši farmu, šerif je otišao izravno u zatvor, gdje je zajedno s upraviteljem posjetio Ambrosea u njegovoj ćeliji. Zar je netko osobno mogao tako silno utjecati na Ambrosea? Okolnosti su nesum‐ njivo tome svjedočile. Pretpostavljajući dase dogodio neki upliv, slijedilo je pitanje, o čemu se tu radi? Mogli smo samo čekati pa vidjeti. Naše strpljenje nije bilo dovedeno u pitanje. Jedan događaj od sljedećeg dana prosvijetlio nas je na sasvim neočekivan način. Prije podneva susjedi su iz zatvora nafarmu donijeli zaprepašćujuće vijesti. Ambrose Meadowcroft sam je priznao da je ubio Johna Jagoa! Tog dana potpi‐ sao je priznanje u nazočnosti šerifai upravitelja. Vidio sam taj dokument. Nema potrebe ovdje ga ponavljati. Ukratko, Ambrose je priznao isto što i Silas. Međutim, on je tvrdio da je Jagoa udario zbog nepodnoš‐ ljive provokacije kako bi prirodu svog kršenja zakon umanjio s ubojstva na uboj‐ stvo iz nehaja. Je li to priznanje doista bilo istiniti prikaz onog što se zbilo ili su še‐ rif i upravitelj djelovali u interesu obiteljskog imena, natjeravši Ambrosea da poseg‐ ne za ovim očajničkim sredstvom kako bi izbjegao sramotnu smrt na vješalima. Še‐ rif i upravitelj bili su nedokučivo šutljivi dok ih je sud primoravao da progovore. Tko će Naomi reći za te posljednje i najtužnije od svih nesretnih stvari što su se na nju sručile? Svjestan koliko je potajice volim, osjetio sam nevjerojatnu odboj‐ nosti prema tome da budem osoba koja će otkriti poniženje Ambrosea Meadow‐ crofta njegovoj budućoj supruzi. Je li joj neki drugi član obitelji rekao što se dogo‐ dilo? Odvjetnik mi je mogao to otkriti: gospođica Meadowcroft joj je rekla. Sablaznio sam se kada sam to čuo. Gospođica Meadowcroft je bila zadnja osoba u toj kući koja bi štedjela tu jadnicu. Gospođica Meadowcroft će ružne vijesti svo‐ jim riječima učiniti dvostruko težima. Bezuspješno pokušavao sam pronaći Naomi. Inače je uvijek bila na raspolaganju. Zar se je sad skrivala od mene? Ta ideja pala mi 43 www.balkandownload.org

je napamet dok sam se spuštao stubama nakon što sam uzalud kucao na njezinim vratima. Bio sam odlučan vidjeti je. Čekao sam nekoliko minuta, a onda se ponov‐ no iznenada popeo stubama. Sreo sam na je na odmorištu – upravo je bila izašla iz svoje sobe. Pokušala je pobjeći natrag. Uhvatio sam je za ruku i zadržao. Slobodnom ru‐ kom maramicu je držala nalicu kako bi gasakrila od mene. „Jednom ste mi rekli da sam vas utješio“, nježno sam rekao. „Zašto mi sada ne dopustite da vas utješim?“ Onaje i dalje željela otići te je i dalje glavu držala okrenutu od mene. „Zar ne vidite da me je stid pogledati vas u lice?“ rekla je ona tihim, potištenim glasom. „Pustite me.“ I dalje sam ustrajao na tome da je umirim. Odvukao sam je do prozorske klupe. Rekao sam daću čekati dok ne bude moglasa mnom razgovarati. Pala je na klupu i stisnula ruke u krilu. Njezin oboren pogled i dalje me je tvrdo‐ glavo izbjegavao. „Oh!“ rekla je ona sama sebi, „kakvo me je to ludilo spopalo? Je li moguće da sam se ikako obeščastila zavoljevši Ambrosea Meadowcrofta?“ Stresla se nakon što je ta misao iz glave prešla preko njezinih usana. Suze su joj polako padale niz obra‐ ze. „Nemojte me prezirati, gospodine Lefrank!“ blijedo je rekla. Pokušao sam, iskreno sam pokušao, pred njom priznanje iznijeti u njegovu naj‐ manje nepovoljnom svjetlu. „Njegova odluka je takva“, rekao sam. „Nije bilo nikakve nade da dokaže svoju nevinost i učinio je to zbog straha od vješala.“ Ustala je ljutito udarivši stopalom. Okrenula je prema meni lice tamnocrveno od srama. Velike suze svjetlucale su joj u očima. „Dosta o njemu!“ rekla je odbojno. „Ako nije ubojica, što je onda? Lažljivac i kukavica! S njim sam zauvijek svršila! Nikad više s njim neću razgovarati!“ Bijesno me je gurnula od sebe i napravila nekoliko koraka prema svojim vratima. Onda se zaustavila i vratila k meni. Plemenita priroda te djevojke očitovala se u narednim riječima: „Nisam vam nezahvalna, gospodine Lefrank. Žena na mojem mjestu samo je žena. A kad je posramljena kao što sam sad ja, ona osjeća veliku ogorčenost. Dajte mi svoju ruku! Bog vas blagoslovio!“ Prije nego sam išta shvatio, ona je ruku prinijela svojim usnama, poljubila je i pobjegla u svoju sobu. Sjeo sam na njezino mjesto. Promatrala me je jedan trenutak dok mi je ljubila 44

ruku. Zaboravio sam na Ambrosea i njegovo priznanje, zaboravio sam na suđenje za zločin, zaboravio sam na profesionalnu dužnost i svoje engleske prijatelje. Sjedio sam tamo, u tom blesavom raju što sam ga sam stvorio. U umu nisam imao apso‐ lutno ništa drugo osim slike Naomina lica kako je bilo kad me zadnji put pogleda‐ la! Već sam spomenuo da sam bio zaljubljen u nju. Dodao sam ovo tek kao potvr‐ du vama dasam govorio istinu. XI. OBLUTAKI PROZOR Gospođica Meadowcroft i ja bili smo jedini predstavnici obitelji s farme nazoč‐ ni na suđenju. Odvojeno smo otišli u Narrabee. Osim uobičajenih pozdrava ujutro i navečer, gospođica Meadowcroft nije sa mnom progovorila ni riječ otkako sam joj rekao kako ne vjerujem daje John Jago živ čovjek. Namjerno sam se suzdržao od opterećivanja svoje priče pravnim detaljima. Sad predlažem dase narav obrane prikaže u kratkim crtama. Inzistirali smo na tome da oba zatvorenika izjave da nisu kriva. Nakon toga iz‐ nijeli smo prigovor zakonitosti postupanja od samog početka. Pozvali smo se na stari engleski zakon da ne smije biti optužbe za ubojstvo dok se ne nađe tijelo ubije‐ ne osobe ili dok se nedvojbeno ne dokaže njegovo uništenje. Zanijekali smo da su dosad pred sudom iznijeti dovoljni dokazi. Suci su se konzultirali i odlučili dase suđenje nastavi. Uložili smo naš prigovor kad su se priznanja iznijela kao dokazi. Iznijeli smo da su ona dana zbog straha ili nezakonitog utjecaja. Istaknuli smo nekoliko usputnih detalja u kojima se dva priznanja nisu podudarala. Što se ostalog tiče i tom prili‐ kom naša je obrana u onom najhitnijem bila ista kao i pred istražnim sudom. Suci su se ponovno konzultirali i ponovno su odbili naš prigovor. Priznanja su priznata kao dokazi. S druge strane, tužilaštvo je dovelo jednog novog svjedoka dasvjedoči u njihovu korist. Nije potrebno trošiti vrijeme u ponavljanju njegova dokaza. U una‐ krsnom ispitivanju ozbiljno je proturječio samome sebi. Jasno smo pokazali, a što je ispitivanje i pokazalo, da mu se ni pod prisegom ne može vjerovati. Sudac je rezimirao. Izjavio je, kad su u pitanju priznanja, da se nikakva težina ne može dati prizna‐ 45 www.balkandownload.org

nju koje je dano u nadi ili strahu. I ostavio je poroti neka odluči da li je u ovom slu‐ čaju to imalo utjecaja na priznanja. Tijekom suđenja obrana je ustvrdila kako su še‐ rif i upravitelj zatvora rekli Ambroseu, uz očevo znanje i privolu, da je slučaj jasno okrenut protiv njega; kako mu je priznanje bilo jedina prilika da obitelj poštedi sra‐ motne smrti javne egzekucije; da će oni dati sve od sebe, ako on prizna, da mu osi‐ guraju doživotni zatvor. Što se tiče Silasa, njemu je dokazano da je bio izvan sebe od straha kad je iznio svoju gnusnu optužbu protiv brata. Uzalud smo se pouzda‐ vali u dokaz s te dvije osnove kako bismo sud naveli da odbije priznanja. I bili smo osuđeni na još jedno razočaranje misleći kako će isti dokaz utjecati na odluku suda sa stanovišta milosti. Nakon sat vremena, vratili su se u sudnicu s osudom koja je glasila dasu obojica optuženika kriva. Kad su po zakonu upitani imaju li što dodati kako bi im se ublažila kazna, Am‐ brose i Silas svečano su izjavili da nisu krivi i javno priznali da su njihova priznanja bila iznuđena zbog nade da će izbjeći vješala. Tu izjavu sud nije uzeo u obzir. Oba optuženika bilasu osuđena nasmrt. Kad sam se vratio na farmu, nisam našao Naomi. Gospođica Meadowcroft oba‐ vijestila ju je o sudskom ishodu. Pola sata kasnije jedna od sluškinja pružila mi je kovertu što je nosila moje ime. Rukopis je bio Naomin. U koverti nalazilo se pismo, a uz njega poruka na kojoj je Naomi u žurbi napisa‐ la ove riječi: „Za Boga dragoga, pročitajte pismo koje sam vam poslala i brzo nešto poduzmite!“ Pogledao sam pismo. Činilo se da ga je napisao gospodin iz New Yorka. Samo dan prije, pukim slučajem, on je vidio oglas kojim se traži John Jago – bio je bio iz‐ rezan iz novina i zalijepljen u knjigu „neobičnih stvari“ njegova prijatelja. Zbog toga je na farmu Morwick poslao pismo da je vidio čovjeka koji točno odgovara opisu JohnaJagoa,ali nosio je drugo ime i radio je kao službenik u trgovačkom ure‐ du u Jersey Cityju. Prije nego je poslao pismo, uzeo si je vremena da još jednom po‐ gleda tog čovjeka. Na njegovo iznenađenje, rekli su mu kako se tog dana službenik nije pojavio na poslu. Njegov poslodavac je naredio da se ode k njemu i dobio po‐ vratnu informaciju kako je nakon čitanja jutarnjih novina iznenada spakirao svoj kovčeg. Pošteno je platio svoju stanarinu i otišao – nitko ne zna kamo! Bila je kasna večer kad sam pročitao te retke. Imao sam vremena razmisliti prije nego budem nešto morao poduzeti. Pretpostavljajući kako je pismo istinito i prihvaćajući Naomino objašnjenje mo‐ tiva zbog kojih je John Jago potajice napustio farmu, došao sam do zaključka kako 46

bi potragu za njim bilo najbolje ograničiti na Narrabee i okolno područje. Novine koje je čitao tijekom doručka bez sumnje su mu dale prvu informaciju o pravorijeku istražnog sudai suđenju koje je slijedilo. Iskustvo koje sam imao o ljud‐ skoj prirodi govorilo mi je da će se u tim okolnostima on vratiti do Narrabeea, ali i zbog svoje zaluđenosti s Naomi. Štoviše, opet zbog svog iskustva, žao mi je to reći, znao sam da će on pokušati iskoristiti nezavidnu Ambroseovu situaciju kako bi Naomi privolio da naklono posluša njegovu udvaranje. Okrutna nebriga za patnju i bol, koju je njegov iznenadan nestanak mogao ostaviti na druge, jasno se zrcalila u njegovu tajnom bijegu s farme. Jednako okrutna nebriga, što doseže svoje krajnje granice, mogla ga je navesti da svojom bračnom ponudom osobno nasrne na Na‐ omi i da dobije njezin pristanak kao cijenu zaspašavanje rođakovaživota. Nakon mnogo razmišljanja došao sam od tih zaključaka. Odlučio sam, zbog Naomi, raščistiti stvar. Međutim, treba pošteno reći da su moje sumnje u Johna Ja‐ goa kao živog čovjeka tim pismom ostale nepoljuljane. Vjerovao sam da to nije ni‐ šta drugo doli bešćutnai glupa varka. Udarac sata u hodniku probudio me iz mojih meditacija. Izbrojio sam udarce – ponoć! Ustao sam kako bih otišao u svoju sobu. Kao i obično, prije sat vremena svi os‐ tali na farmi otišli su na spavanje. U kući je bilo tiho kao u grobu. Tiho sam kora‐ čao, instinktivno, dok sam prolazio po sobi da bih pogledao van u noć. Ljupka mje‐ sečina padne mi na oči – bila je poput mjesečine one kobne večeri kad se Naomi na vrtnoj stazi susrelas Johnom Jagom. Moja svijeća nalazila se na noćnom ormariću. Upravo sam je bio upalio. Izlazio sam iz sobe kad se vrata naglo otvore i ispred mene nađe se sama Naomi! Oporavljajući se od prvog šoka njezina iznenadna pojavljivanja po njezinim uz‐ bunjenim očima i smrtno blijedim obrazima brzo sam primijetio da se nešto ozbilj‐ no dogodilo. Preko sebe imala je prebačen široki plašt, glava joj je bila zavezana u bijeli rubac. „Što je bilo“ pitao sam brzo joj prišavši. Tresući se i svaizvan sebe pala mi je u naručje. „John Jago!“ šapnulaje. Moju ćete tvrdoglavost smatrati nevjerojatnom. Teško sam, čak i tada, u to mo‐ gao povjerovati! „Gdje?“ pitao sam. „Nastražnjem dvorištu“, odgovorilaje. „Ispod prozora moje spavaće sobe!“ 47 www.balkandownload.org

Nužda je bila previše ozbiljna da bi dopustila bilo kakve obzire glede sitnih pris‐ tojnosti svakodnevnog života. „Dajte da gaja vidim!“ rekao sam. „Došla sam po vas“, ogovorila je na svoj iskren i neustrašiv način. „Dođite gore sa mnom.“ Njezina soba nalazila se na prvom katu kuće i bila je jedina spavaća soba čiji je prozor gledao na stražnje dvorište. Dok smo hodali stubama, rekla mi je što se zbi‐ lo. „Bila sam u krevetu“, rekla je, „ali nisam spavala. Začula sam odjednom oblutak na staklu prozora. Pričekala sam pitajući se o čemu je riječ. Još jedan oblutak odbio se od stakla. Bila sam iznenađena, ali ne i prestrašena. Ustala sam i skočila do pro‐ zora da pogledam van. Dolje je bio John Jago koji me promatrao na mjesečini!“ „Dali vas je vidio?“ „Da. Rekao je: ‘Dođite dolje i porazgovarajte sa mnom! Nešto ozbiljno moram vam reći!’“ „Jeste li mu odgovorili?“ „Čim sam uspjela uhvatiti zrak, rekla sam: ‘Samo malo’, i sjurila se dolje po vas. Što da napravim?“ „Dajte da gaja vidim i ondaću vam reći.“ Ušli smo u njezinu sobu. Pogledao sam van pažljivo se skrivajući izazavjese. Evo ga! Obrijao je bradu i brkove. Kosa mu je bila uredno podšišana. Usprkos tome, drugo je ostalo isto: njegove divlje smeđe oči, neobični pokreti njegova mrša‐ va, žilava tijela dok je čekajući Naomi po mjesečini polako hodao naprijed-natrag. Na trenutak vlastiti nemir gotovo me savladao – toliko čvrsto nisam vjerovao da je John Jago bio živ čovjek! „Što ćemo napraviti?“ ponovilaje Naomi. „Jesu li vrata mljekarnice otvorena?“ pitao sam. „Ne,ali vrataalatnice, iza ugla, onasu otvorena.“ „Jako dobro. Pokažite se na prozoru i kažite mu da odmah dolazite.“ Ta hrabra djevojka pokorila mi se bez trenutka oklijevanja. Nije bilo sumnji glede njezinih očiju i njezina držanja, nije bilo sumnji glede njezina glasa dok je on odozdo nježno odgovarao: „U redu.“ „Razgovarajte s njim na mjestu na kojem se sad nalazi“, rekao sam Naomi, „kako bih ja imao vremena okolnim putem doći do alatnice. Onda se pretvarajte da se bojite otkrića iz mljekarnice, pa ga odvedite iza ugla tako da ga ja iza vrata 48

mogu čuti.“ Zajedno smo napustili kuću i tiho se razdvojili. Kad su u pitanju bile ratne var‐ ke, Naomi je upute slijedila svojom brzom, ženskom inteligencijom. Jedva da sam bio jednu minutu u alatnici kad sam ga čuo s druge strane vrata kako razgovara s Naomi. Prve riječi koje sam jasno čuo bile su povezane s njegovim motivom tajnog na‐ puštanja farme. Povrijeđen ponos – dvostruko povrijeđen Naominim prezrivim odbijanjem i osobnom uvredom koju je doživio od Ambrosea – bio je osnovni po‐ vod njegova ponašanja i odlaska iz Morwicka. Vidio je oglas, priznao je, i zapravo gaje ohrabrio u skrivanju! „Nakon ismijavanja, uvrede i odbijanja, bilo mi je drago“, rekao je jadni bijed‐ nik, „što neki od vas imaju ozbiljan razlog da se vratim. Na vama je, gospođice Na‐ omi, da me zadržite ovdje i uvjerite da spasim Arabrosea tako što ću se pojaviti i potvrditi svoje ime.“ „Kako to mislite?“ čuo sam strogo Naomino pitanje. Stišao je glas,ali ipak sam ga mogao čuti. „Obećajte da ćete se udati za mene“, rekao je, „i ja ću sutra otići pred sud i poka‐ zati im dasam živ čovjek.“ „Što ako dobijem?“ „U tom slučaju ponovno ću nestati i nitko me neće naći dok ne objese Ambro‐ sea.“ „Zar ste vi toliki razbojnik, Johne Jago, da i mislite to što govorite?“ pitala je djevojka povišenim glasom. „Ako pokušate dići uzbunu“, odgovorio je, „tako mi Boga iznad nas, osjeti ćete moju ruku na vratu! Sad sam ja na potezu, gospođice, i tu nema šale. Bit ću vaš su‐ prug – daili ne?“ „Ne!“ čvrsto i glasno je odgovorila. Ja sam naglo otvorio vrata i zgrabio ga kad je podigao ruku na nju. On nije patio od nervne napetosti koja je mene oslabila i bio je jači od nas dvojice. Naomi mi je spasila život. Ona je udarila pištolj kad ga je slobodnom rukom izvadio iz džepa i naciljao u moju glavu. Metak je odletio u zrak. Istovremeno ja sam mu podmetnuo nogu. Pucanj iz pištolja uzbunio je kuću. Nas dvoje držali smo ga na tlu dok nije stigla pomoć. XII. 49 www.balkandownload.org

ZAVRŠETAK John Jago doveden je pred sud i John Jago identificiran je sljedećeg dana. Naravno, životi Ambrosea i Silasa nisu više bili u opasnosti, barem što se tiče pravde. Ali zbile su se neke pravničke odgode i zakonske formalnosti prije nego su braća mogla biti puštenaiz zatvora kao nevini ljudi. Dok je to trajalo, zbili su se određeni događaji koji se ovdje mogu ukratko spo‐ menuti prije nego završim s pripovijedanjem. Gospodin Meadowcroft stariji, slomljen od patnje koju je pretrpio, iznenada je umro od kljenuti srca. Dodatak oporuci u potpunosti je dokazao ono što mi je Na‐ omi rekla glede utjecaja gospođice Meadowcroft na svog oca i cilja koji je njime na‐ umila ostvariti. Sinovima gospodina Meadowcrofta ostao je samo doživotni pri‐ hod. Potpuno vlasništvo nad farmom u nasljedstvo ostavljeno je njegovoj kćeri, s oporučiteljevim dodatkom da bi se ona trebala udati za njegova „najboljeg i najdra‐ žeg prijatelja, JohnaJagoa.“ Naoružani streljivom oporuke, nasljednici Morwicka Naomi su poslali drsku poruku tražeći od nje da se više ne smatra ukućankom farme. Gospođica Meadow‐ croft, treba to ovdje dodati, odlučno je odbila povjerovati kako je John Jago od Na‐ omi ikada tražio da mu bude žena ili da joj je ikada prijetio zato što je odbila. Op‐ tužila je mene, kao i Naomi, za zloban pokušaj nanošenja, po njezinu sudu, povre‐ de Johnu Jagou, a zbog mržnje prema već „toliko napaćenom čovjeku“. I poslala je meni, kao što je bila poslalai Naomi, formalnu poruku da napustim kuću. Dvoje protjeranih istog dana susreli su se u hodniku sa svojim putnim torbama u rukama. „Zajedno smo izbačeni, prijatelju Lefrank“, rekla je Naomi sa svojim privlač‐ nim, šaljivim smiješkom. “Držim da se vraćate u Englesku. A ja u svojoj zemlji mo‐ ram zaraditi za život. Žene u Sjedinjenim Državama mogu dobiti zaposlenje ako imaju prijatelja koji se za njih založi. A gdje ću ja pronaći nekog da mi dade mjes‐ to?“ Vidio sam svoju priliku da kažem pravu riječ u pravom trenutku. „Jaimam mjesto koje vam mogu ponuditi“, odgovorio sam. Zasad nije ništa posumnjala. „To je sreća, gospodine“, bilo je sve što je rekla. „Je li to u telegrafskom uredu ili u dućanu s tekstilom?“ Zaprepastio sam svoju malenu američku prijateljicu kad sam je tamo uzeo u 50