svoje naručje i prvi put poljubio. „Mjesto pokraj mojeg kamina“, rekao sam. „Plaća je sve što od mene želiš. Mjes‐ to je to Naomi,ako nemaš ništa protiv, mjesto moje supruge.“ Nemam što drugo reći, osim da su godine prošle otkako sam izgovorio te riječi i dasam u Naomi zaljubljen kao i prije. Gospođa Lefrank je nekoliko mjeseci nakon našeg vjenčanja pisala prijatelju u Narrabee raspitujući se za vijesti s farme. Saznali smo da su Ambrose i Silas emigri‐ rali na Novi Zeland i da je gospođica Meadowcroft ostala sama na farmi. John Jago je odbio vjenčati se s njom. John Jago je ponovno nestao i nitko ne zna gdje se nala‐ zi. Završna napomena Prvu ideju za ovu kratku priču autor je dobio na temelju novinskog izvještaja suđenja koje se rano ovog stoljeća stvarno zbilo u Sjedinjenim Državama. Objavlje‐ na priča tog neobičnog slučaja nosila je naslov Suđenje, priznanja i osude Jessea i Stephena Boorna za ubojstvo Russella Colvina te povratak čovjeka koji je trebao biti mrtav. Časni Leonard Sargent, bivši podguverner Vermonta. (Manchester, Vermont, Journal, objavljeno 1873.) Ne smije se propustiti dodati, zbog sumnjičavih čitatelja, da su svi „nevjerojatni događaji“ u priči utemeljeni na činjenicama objavljenog pri‐ kaza. Sve ono što „sliči istini“ u devet od deset slučajevaizmislio je sam autor. W.C. 51 www.balkandownload.org
STRAŠNONEOBIČAN KREVET Uvod u priču Prije nego uz pomoć strpljivosti i pažnje supruge te spremnog pera počnem iznositi jednu od priča što sam ih čuo u raznim prilikama od osoba koje su me plaćale da ih portretiram, neće biti zgoreg da kratkim objašnjenjem kako sam došao do građe za ovu priču pokušam privući čitateljevo zanimanje za naredne stranice. O sebi nemam puno toga za reći, osim da sam se zadnjih petnaest godina bavio zanimanjem putujućeg portretiste. Bavljenje poslom nije me vodilo samo kroz En‐ glesku nego sam dvaput bio u Škotskoj i jednom u Irskoj. Putujući od jednog do drugog okruga, nikad se nisam vodio unaprijed određenim planom. Kojim ću pu‐ tem krenuti katkad su određivala pisma preporuke što sam ih dobivao od ljudi koji su bili zadovoljni mojim radom. Katkad bih čuo za neko novo susjedstvo u kojem nema nijednog dobrog umjetnika i tako bih špekulirajući otišao tamo. Katkad bi moji prijatelji među prodavateljimaslikarekli koju dobru riječ o meni svojim boga‐ tim mušterijamai tako mi popločili put u velike gradove. Katkad bi moja uspješnai slavna braća umjetnici, saznavši za malene honorare koji su njima bili ispod časti da ih prihvate, spomenuli moje ime i na taj me način doveli u ugodne seoske kuće. Tako sam putovao sad ovamo, sad onamo ne dosegavši slavu ni stekavši bogatstvo, ali možda sretniji od mnogih ljudi koji imaju jedno i drugo. Tako je to, barem sad tako mislim, premda sam u mladosti započeo s ambicijom većom i od onih najbo‐ ljih. Hvala Bogu što sad ovdje ne trebam pisati o prošlim vremenima i razočarenji‐ ma. Još uvijek mi, kad pomislim na studentske dane, srce katkad štipne stara, bez‐ nadnatuga. Jedna od posebnosti mog sadašnjeg života jest ta što me dovodi u kontakt s ko‐ jekakvim ljudima. Sad mi se već čini da sam naslikao gotovo sve vrste ljudske rase ove civilizacije. Povrh toga, moje iskustvo svijeta, koje je bilo surovo, nije me nauči‐ lo da neljubazno razmišljam o svojim sunarodnjacima. Nesumnjivo da sam od ne‐ kih svojih mušterija bio tretiran tako da bi opisivanje rastužilo i sablaznilo svakog 52
tankoćutnog čitatelja. Ali godina za godinom, mjesto za mjestom, ja sam počeo pamtiti sa zahvalnošću i poštovanjem, katkad čak i prijateljski i s ljubavlju, onu ve‐ liku većinu bezbrojnih ljudi koji su mi davali posao. Neke od posljedica mog iskustva zanimljive su s moralne točke gledišta. Na pri‐ mjer, shvatio sam da su gotovo sve žene bile manje nježne od muškarca pri postav‐ ljanju pitanja o mojim uvjetimai manje velikodušne glede naknadazarad. U drugu ruku, koliko sam ja shvatio, muškarci su zacijelo taštiji od žena glede osobnog izgle‐ da i mnogo uznemireniji i zabrinutiji hoće li ih se na platnu lijepo prikazati. Uzi‐ majući oba spola zajedno, shvatio sam da su mladi ljudi, većina njih, ljubazniji, ra‐ zumniji i obazriviji od starijih. Sve to zbrojivši, to moje iskustvo različitih klasa (koje se prostire, da tako kažem, sve od plemića do krčmara), najformalnije i najne‐ prijatnije primili su me bogati ljudi nejasnog društvenog statusa. Najviše i najniže klase mojih poslodavaca uvijek su uspijevale u tome, naravno, na sasvim suprotne načine, dase osjećam kao kod kuće čim bih prešao njihov prag. Jedan od velikih problema koji moram iznijeti protiv svog posla nije, kao što bi to pretpostavile neke osobe, postići da moji modeli mirno drže glave dok ih slikam, već problem da prirodno izgledaju, da zadrže svakodnevnu posebnost oblačenja i ponašanja. Ljudi će posložiti lice, počešljat će kosu, ispravit će sitnice karakteristič‐ ne za njihov izgled – ukratko, kad se žele portretirati, oni izgledaju kako da se idu fotografirati. Ako ih slikam u takvom umjetnom izdanju, naravno da ih ne uspije‐ vam prikazati u njihovu uobičajenom svjetlu. A nužna je posljedica da moj portret svakog razočara, čak i portretiranog. Kad o čovjekovu karakteru želimo suditi po njegovu rukopisu, mi želimo njegovo uobičajeno škrabanje što je na brzinu ispisa‐ no njegovim svagdanjim perom, a ne njegov najbolji tekstić koji je revno ispisan najboljim mogućim čeličnim perom. Tako je i sa slikanjem portreta, koji nije ništa drugo nego ispravno čitanje vanjskih značajki karaktera što su jasno vidljivi drugim ljudima. Nakon opetovanih pokušaja iskustvo me naučilo kako je razgovor o nekoj temi koja ih veoma zanima jedini način da modeli koji ustraju u svom izvještačenom po‐ ziranju izgledaju prirodno. Ako ih ikako uspijem namamiti da iskreno pričaju, nema veze o kojoj temi, siguran sam da će povratiti svoj prirodni izgled; tada sam siguran da ću vidjeti sve malene dragocjene, svakodnevne posebnosti muškarca ili žene, a koje će sasvim nesvjesno, jedna za drugom, izbijati na površinu. Dugačkim, bezveznim pričama o ničemu, dosadnim recitalima o bezvrijednim nedaćama, lo‐ kalnim anegdotama koje nikako nisu mogle pobuditi opći interes, a koje sam bio 53 www.balkandownload.org
prisiljen slušati i što je bila posljedica otapanja leda s lica ukočenih modela opisa‐ nom metodom, moglo bi se napuniti stotine knjiga i njima osigurati odmor za tisu‐ će čitatelja. U drugu ruku, ako sam patio zbog toga što su me mnogi zamarali, ni‐ sam ostao bez kompenzacije u vidu mudrosti i iskustva nekih. Nekima od svojih modela ja dugujem za informaciju koja je proširila moje vidike, za savjet koji mi je olakšao srce, za priče o neobičnim avanturama koje su imale moju punu pažnju, koje su mnogih prošlih godina zaslužile zanimanje i razveselile moj krug bližnjih i koje su sada, barem se nadam, predodređene da mi osiguraju drage prijatelje među širom publikom kojoj se još i nisam obratio. Neobično je što sam gotovo sve najbolje priče od svojih modela čuo sasvim slu‐ čajno. Sjećam se samo dva slučaja kad mi je priča dobrovoljno ispričana. Premda sam često pokušavao eksperimentirati, ne mogu se prisjetiti nijednog primjera kad su sugestivna pitanja (kako to odvjetnici kažu) s moje strane dala rezultat vrijedan bilježenja. Opetovano bio sam strašno uspješan u tome da me zamaraju dosadni ljudi. Ali pametniji ljudi, koji su imali nešto za reći, barem sam ih ja tako vidio, nisu trebali neki drugi stimulans onkraj dobre prigode. I svaku priču, osim jedne, dugujem hirovitoj slučajnosti. Nešto bi moj model vidio na meni, nešto bih je pri‐ mijetio na njemu ili u sobi u kojoj bi slikao portret ili u susjedstvu kroz koje bih odlazio na posao, što bi pružilo neophodnu asocijaciju, ili bi se dogodio pravi slijed sjećanja i tada bi se učinilo da priča sama počinje teći. Povremeno bi sasvim bezaz‐ lena napomena s moje strane, o nekoj veoma bezizglednoj temi, pripremila put za dugačku i zanimljivu pripovijest. Prvi put sam jednu od najdramatičnijih priča čuo jednostavno se nedužno raspitujući za povijest plišanih pudlica. Tako da nije bez razloga moje isticanje želje za uvodom u priču kratkim svjedo‐ čenjem o neobičnom načinu na koji sam do nje došao. Što se tiče moje sposobnosti da je ispravno ponovim, mogu samo reći da se može vjerovati mom sjećanju. Mogu reći daje srećašto radi mehanički, da ništa ne zaboravljam i das tolikom preciznoš‐ ću u sjećanje mogu pozvati dugačke razgovore i događaje kao da su se dogodili prije nekoliko tjedana. U barem dvije stvari ja sam unaprijed doista siguran: prvo, da mogu točno ponoviti sve što sam čuo i, drugo, da nikada nisam propustio ništa vri‐ jedno slušanja kad su mi moji modeli govorili o nečemu vrijednom slušanja. Prem‐ da ne mogu voditi razgovor dok slikam, mogu slušati druge kako pričaju i još bolje raditi. Toliko u uvodu u stranice za koje od čitatelja tražim budnu pažnju. Dopustite dasad prijeđem na detalje i opišem kako sam čuo tu priču. Počinjem s time zato što 54
je to priča koju sam najčešće „recitirao”, da se poslužim izrazom pozornice. Kamo god pošao, siguran sam da ću je prije ili kasnije ispričati. I sinoć sam je još jednom bio prisiljen ponoviti ukućanimaseoske kuće u kojoj se trenutačno nalazim. Ne prije mnogo godina, na povratku s kratkog odmora kod prijatelja u Parizu, kod mog londonskog agenta dočekala su me službena pisma koja su tražila moj hi‐ tan odlazak u Liverpool. Čak se i ne spakiravši, prvim prijevoznim sredstvom oti‐ šao sam na svoje novo odredište. Svratio sam u dućan prodavača slika, gdje je za mene bio naručen posao slikanja portreta, i na svoje veliko zadovoljstvo shvatio da je preda mnom unosan posao, u i oko Liverpoola, i to za naredna dva mjeseca. Ve‐ oma sretan pospremio sam svoja pisma i baš napuštao dućan prodavača slika ne bih li potražio ugodan smještaj kad sam na vratima susreo vlasnika jednog od najvećih liverpoolskih hotela – bio je to stari poznanik kojeg sam još od studenskih dana znao kao voditeljajedne londonske taverne. „Gospodine Kerby!” uskliknuo je sav se začudivši. „Kakav nenadani susret! Vi ste zadnji čovjek nasvijetu kojem bih se nadao – ali i čovjek čije usluge mi trebaju!” „Još posla za mene?” rekoh ja. „Zar će svi ljudi iz Liverpoola imati svoje portre‐ te?” „Ja znam samo za jednog”, odgovorio je vlasnik. „Gospodin je odsjeo u mom hotelu i želi rad u kredi. Ja sam došao ovamo potražiti bilo kojeg umjetnika što mi ga naš prijatelj prodavač može preporučiti. Koliko mi je samo drago što sam vas sreo prije nego sam uzeo nekog stranca!” „Odmah želi taj portret?” pitao sam imajući na umu broj angažmana što sam ih već imao u džepu. „Odmah, d-a-n-a-s, ove sekunde ako je moguće”, rekao je vlasnik. „Gospodin Faulkner, čovjek o kojemu govorim, jučer je odavde trebao otploviti prema Brazilu. Ali sinoć vjetar je zapuhao u krivom smjeru pase jutros ponovno iskrcao. Naravno, može se zbiti da ovdje bude zarobljen neko vrijeme, ali može se dogoditi i da ga s broda pozovu na ukrcavanje ako vjetar ponovno zapuše u pravom smjeru. Zbog nesigurnih okolnosti važno je da portretiranje odmah započne. Latite se toga ako ikako možete, jer gospodin Faulkner je liberalan čovjek koji će sigurno prihvatiti vaše uvjete.” Razmišljao sam minutu ili dvije. Portret je trebao biti samo u kredi, za što neće trebati puno vremena. Mogao bih ga završiti navečer, ako mi moji ostali angažmani oduzmu cijeli dan. Zašto da svoju prtljagu ne donesem u dućan, do mraka odgo‐ dim traženje smještaja i hrabro prihvatim novu narudžbu te s vlasnikom odmah 55 www.balkandownload.org
krenem u hotel? Odlučio sam da tako bude čim mi je to palo na pamet. Stavio sam krede u džep, papir za portrete u prve korice koje su mi bile pri ruci. I tako sam se pojavio pred gospodinom Faulknerom spreman ga portretirati doslovce pet minu‐ ta nakon što sam ga vidio. Doživio sam ga kao veoma ugodna, inteligentna čovjeka, zgodna i mlada. Bio je on veliki putnik, posjetio je sva čuda Istoka, a sad je bio na putu da istraži puste divljine južnoameričkog kontinenta. Sve mi je to rekao dobra raspoloženja i neusi‐ ljeno dok sam ja pripremo svoj crtaći pribor. Čim sam ga stavio na pravo mjesto i pod dobro svjetlo, te se smjestio nasuprot njega, on je promijenio temu razgovora i pitao me, mislim pomalo zbunjeno, da li je uobičajena praksa među crtačima portreta uljepšavanje mana lica modela te isti‐ canje onoliko dobrih točaka koliko ih ona mogu pružiti. „Naravno”, odgovorio sam. „Vi ste u nekoliko riječi opisali svu umjetnost i taj‐ nu uspješnog portretiranja.” „Mogu li onda zamoliti”, rekao je, „da se u mom slučaju vi ostavite uobičajene prakse i naslikate me sa svim mojim manama – onakvog kakav jesam? Stvar je u tome”, nastavio je on nakon trenutka šutnje, „da je portret koji se sad spremate na‐ praviti namijenjen za moju majku; moje skitanje jako je brine i zadnji put se od mene rastala veoma tužno i nevoljko. Ne znam kako mi je ta ideja došla u glavu, ali sinulo mi je jutros da ja ne mogu bolje iskoristiti vrijeme dok čekam na obali nego da dadem naslikati svoj portret i pošaljem joj ga kao uspomenu. Ima moj portret samo dok sam bio dijete i sigurno će joj biti draže od ičeg drugog imati moj portret. Gnjavim vas ovim objašnjavanjem samo da bih dokazao da sam zbilja iskren kad želim biti naslikan bez prepravljanja, točno kakav jesam.” Potajice cijeneći i diveći se tome što je upravo rekao, obećao sam kako će njego‐ ve smjernice biti precizno praćene te sam se odmah dao na posao. Nisam radio ni deset minuta, a razgovor je već počeo blijedjeti i između nas polako se ugurala uobičajena prepreka uspjehu s mojim modelom. Naravno, sasvim nesvjesno, gos‐ podin Faulkner je ukrutio vrat, stisnuo zube i spojio obrve – očigledno pod doj‐ mom da olakšava proces portretiranja pretvaranjem svog lica u što je moguće kruću krabulju. Svi tragovi njegova prirodna izgleda brzo su nestali i on se počeo pretva‐ rati u čovjekašto izgleda kruto i melankolično. Ta potpuna promjena nije bila od velike važnosti tako dugo dok sam crtao obri‐ se lica i njegove osnovne karakteristike. Na tome sam uporno radio više od jednog sata. Onda sam odložio krede i svom modelu dao nekoliko minuta odmora. Tada 56
portret još nije patio do nesretnog načina na koji je gospodin Faulkner pozirao za svoj portret. Ali vrijeme problema, što sam dobro znao, bilo je pred nama. Bilo mi je nemoguće domisliti način da crtežu udahnem ikakav izraz ako on ponovno sjed‐ ne na stolac i ne počne biti takav kakav jest. „Razgovarat ću s njim o stranim pre‐ djelima” pomislio sam, „i pokušati ga natjerati da zaboravi kako pozira za portret.” Dok sam oštrio svoje krede, gospodin Faulkner je prostorijom hodao gore-dolje. Slučajno je primijetio moje korice što sam ih donio sa sobom i naslonio na zid. Pi‐ tao me ima li u njima kakvih crteža. Rekao sam mu da ima nekoliko koje sam nacr‐ tao dok sam bio u Parizu. „U Parizu?” ponovio je zainteresirano. „Mogu li ih vidje‐ ti?” Naravno da sam mu to dopustio. Sjeo je, stavio korice na koljena i počeo s pre‐ gledavanjem. Veoma brzo okrenuo je prvih pet crteža,ali kad je došao do šestog, vi‐ dio sam kako mu je lice planulo. Primijetio sam kako je crtež izvadio iz korica, od‐ nio ga do prozora gdje ga je ostao tiho promatrati punih pet minuta. Nakon toga okrenuo se prema meni i veoma zabrinuto zapitao bih li se mogao odvojiti od te slike. Bio je to najnezanimljiviji crtež u cijeloj kolekciji – pogled na ulice što zaokreću iza kuća na Palais Royalu. Kakvih četiri ili pet kuća bilo je obuhvaćeno pogledom, a što mi ni na koji način nije bilo od koristi i kao umjetnički crtež bio je premale vri‐ jednosti da bih mislio kako ću na tome zaraditi. Zamolio sam ga da odmah to uzme. Toplo mi je zahvalio. Tada, vidjevši da pomalo iznenađeno gledam na neo‐ bičan odabir crteža, sa smiješkom pitao me nagađam li zašto je toliko poželio taj cr‐ tež koji sam mu dao. „Vjerojatno”, odgovorio sam, „postoji neka važna povijesna povezanost s uli‐ com iza Palais Royala,a kojaje meni nepoznata.” „Ne”, rekao je gospodin Faulkner. „Ne, koliko ja znam. Veza postoji samo u mojoj glavi i sasvim je osobne naravi. Pogledajte ovu kuću na vašem crtežu – kuću s vodovodnom cijevi od vrha do dna. Jednom sam tamo proveo noć – noć koju neću zaboraviti dok sam živ. Svojevremeno imao samo neke nespretne pustolovine. Ali ta pustolovina! Ma, nije važno. Držim da krećemo dalje. Brbljanjem vam oduzi‐ mam vrijeme – ružnaje to plaćaza vaše ljubazno poklanjanje crteža.” „Da, da!” pomislio sam ja kad se vratio do stolice za poziranje. „Vidjet ću vaš prirodni izraz lica samo ako vas upijem pridobiti da mi pričate o toj pustolovini.” Bilo je lako dovesti ga na pravi put. Na moj prvi mamac on se vratio temi kuće u stražnjoj ulici. Ne otkrivajući, nadam se, nikakvu nedoličnu znatiželju, pustio sam ga da shvati kako u meni postoji duboko zanimanje za sve što kaže. On je na kraju, 57 www.balkandownload.org
nakon dvije ili tri uvodne nesigurnosti i na moju veliku radost počeo otvoreno pri‐ povijedati o svojoj pustolovini. Sav predan svojoj temi ubrzo je zaboravio da pozira – na njegovom licu dobio sam onaj izraz koji sam želio. Moj crtež išao je kraju, išao je u pravom smjeru i prema uspjehu. Sa svakim novim potezom ja sam bio sve više i više siguran da sam nadišao svoju najveću poteškoću. I uživao sam u dodatnom za‐ dovoljstvu, jer posao mi je bio olakšan istinitom pričom u kojoj je bilo, po mojoj procjeni, svih onih uzbuđenjašto ih se inače nađe u uzbudljivim romancama. Tako mi je gospodin Faulkner, sjećam se, ispričao svoju pustolovinu. 58
Putnikovapričaostrašno neobičnomkrevetu Kratko nakon što je završilo moje obrazovanje na koledžu, zbilo se da sam u Pa‐ rizu odsjeo sa svojim engleskim prijateljem. Tada smo obojica bili mladi i živjeli smo, bojim se, neobuzdanim životom u prekrasnom gradu u kojemu smo se privre‐ meno nastanili. Jedne večeri bilo nam je dosadno oko Palais Royala i pitali smo se kako se zabaviti. Moj prijatelj predložio je posjet Frascati’su, ali njegov prijedlog nije bio po mom ukusu. Frascati’s sam znao napamet, kako to Francuzi kažu. Samo zbog zabave tamo sam izgubio bezbroj penija, a onda je to prestalo biti zabavno, za‐ pravo, grozna doličnost jedne takve društvene anomalije, kao što je jedna ugledna kockarnica, postala je „doboga” dosadna i rekao sam svom prijatelju: „Hajdemo tamo gdje možemo vidjeti malo pravog, lopovskog, bijednog kockanja i gdje nema patvorenog crvenog svjetla što sve obasjava. Hajdemo se maknuti od pomodnog Frascati’sa tamo gdje ne mare za čovjekov ofucani kaput, ili zato što ga nema – ofu‐ can ili bilo kakav.” „Onda dobro”, rekao je moj prijatelj, „ne moramo mi napuštati Palais Royal da bismo pronašli društvo kakvo želiš. To mjesto je baš tamo pred nama – lopovsko mjesto, svi kažu, u što ćeš se vjerojatno i sam uvjeriti.” Sljedeće minute našli smo se pred vratima i ušli u kuću čije ste začelje vi nacrtali na svom cr‐ težu. Nakon što smo stigli na kat te šešire i štapove ostavili kod portira, pušteni smo u glavnu kockarsku prostoriju. Tamo nismo zatekli mnogo okupljenih ljudi. Bilo je svakakvih među tima koji su nas pogledali kad smo ušli – pravi, kukavni tipovi svo‐ jih zasebnih klasa. Mi smo došli vidjeti lopove, ali ovi ljudi bili su nešto još gore. U manjoj ili većoj mjeri postoji komična strana svakog lopovluka – ovdje je bila riječ samo o tragediji, nijemoj, užasnoj tragediji. Tišina u prostoriji bila je jeziva. Mršavi, divlji, dugokosi mladić, čije su upale oči vatreno promatrale okretanje karata, uopće nije govorio. Mlohavi, bubuljičavi igrač masna lica, koji je uporno bockao svoj karton bilježeći koliko puta je dobio crni, a koliko puta crveni – ni on nije govorio. Prljavi, nabora‐ ni starac lešinarskih očiju u velikom pokrpanom kaputu, koji je izgubio svoju zad‐ nju paru, i dalje je izgledao očajno nakon što više i nije mogao igrati – i on je šutio. Čak je i glas krupijea zvučao kao da je bio prigušen i tup od tog okružja u sobi. Ja 59 www.balkandownload.org
sam se na ovo mjesto došao smijati, ali prizor preda mnom bio je da se čovjek ras‐ plače. Uskoro sam shvatio kako je nužno pronaći utočište od tih očajnih duša koje su me brzo zarazile. Na nesreću, odabrao sam tek najbliže uzbuđenje te otišao k stolu i započeo igru. Na još veću nesreću, kao što će događaj otkriti, dobio sam – mnogo sam dobio. Toliko sam dobio da su se drugi igrači okupili oko mene. Glad‐ no su promatrali moj dobitak, lakomih očiju, šaptali su jedan drugome da će engle‐ ski stranac isprazniti sav ulog. Igra se zvala rouge-et-noir. Igrao sam je u svakom europskom gradu. No, kako bilo, nisam mario ni želio proučavati teoriju slučaja – kamen mudraca svih kocka‐ ra! A kockar, u strogom smislu te riječi, to nikad i nisam bio. Ja sam bio slobodan od strasti prema kockanju. Mojaigra bilaje pukarazonoda. Nikad nisam igrao zato jer sam morao, jer i nikad nisam znao što znači žudjeti za novcem. Nikad nisam to‐ liko igrao da bih izgubio više nego sam si mogao priuštiti ili da bih dobio više nego što bih mogao hladno staviti u džep – na taj način sreća me nije mogla izbaciti iz ravnoteže. Ukratko, ja sam dosad često posjećivao kockarske sale, baš kao i plesne dvorane i opere, jer me to zabavljalo i zato što u slobodno vrijeme nisam imao ništa pametnije raditi. Ali ovom prilikom to je bilo sasvim drukčije. Sad, po prvi put u svom životu, ja sam doista osjetio strast prema kocki. Moj uspjeh isprva me zaprepastio, a onda, u doslovnom značenju te riječi, otrovao me. Može se činiti nevjerojatnim, međutim, istina je da sam ja gubio samo kad bih pokušavao procijeniti šanse i igrao prema prijašnjim izračunima. Kad bih sve ostavio sreći i uložio bez kalkulacija, bio sam si‐ guran da ću dobiti – da ću dobiti unatoč svima očitoj vjerojatnosti da će sve ići u banku. Isprva su se neki nazočni ljudi usudili igrati na sigurno stavljajući novac na moju boju. Ali ja sam brzo povisio svoje uloge do suma koje se oni nisu usudili ri‐ skirati. Jedan nakon drugog napuštali su igru i bez daha promatrali moje kockanje. Kako je vrijeme prolazilo ja sam imao sve više i više te sam i dalje dobivao. Uz‐ buđenje u prostoriji podiglo se od stanja groznice. Tišina bila je prekidana zbornim kletvamai uzvicima naraznim jezicimasvaki put kad bi zlato bilo gurnuto na moju stranu stola – čak bi i hladnokrvni krupije svojim grabljama udario po podu (fran‐ cuski) ljut i zapanjen mojim uspjehom. Ali jedan nazočan čovjek ostao je miran, a taj čovjek bio je moj prijatelj. Došao je k meni i šapnuo na engleskom preklinjući me da se maknem s tog mjesta i budem zadovoljan time što sam dobio. Moram biti pravedan prema njemu i reći kako je on nekoliko puta ponovio svoja upozorenja, da me ostavio i otišao tek kad sam odbio njegov savjet (jasam bio zaokupljeni i opi‐ 60
jeni kockar) riječima nakon kojih mi se te noći više nije obraćao. Kratko nakon što je otišao, iza mene povikao je grubi glas: „Dopustite mi, dragi moj gospodine, dopustite mi da ponovno stavim na njihovo mjesto dva napoleona koja su vam pala. Prekrasna sreća, gospodine! Časna riječ, kažem to kao vojnik koji u svom dugačkom iskustvu u ovim stvarima nikada nije vidio sreću kao što je vaša – nikada! Hajde, gospodine – sacre mille bombes! Hajde, hrabro, ispraznite ban‐ ku!” Okrenuo sam se i vidio, kimao je i smijao mi se krajnje uljudno, visokog čovjeka odjevena u sako s gajtanima i pletivom. Da sam bio pri sebi, procijenio bih da je ri‐ ječ o sumnjivom primjerku starog vojnika. Imao je izbuljene, zakrvavljene oči, šu‐ gave brkove i slomljeni nos. Intonacija njegova glasa svjedočila je o vojarni najnižeg ranga i imao je najprljaviji par ruku što sam ih ikada vidio – čak i u Francuskoj. Te malene osobne pojedinosti, međutim, nisu na mene ostavile nikakav loš utisak. U ludom uzbuđenju, bezobzirnom trijumfu tog trenutka, bio sam spreman pobratiti se sa svima koji su me ohrabrivali u igri. Stari vojnik mi je ponudio malo burmuta i ja sam prihvatio. Potapšao sam ga po leđima i priznao da je on najpošteniji čovjek na svijetu – najslavniji spomenik velike vojske kakvog još nikad nisam sreo. „Haj‐ de!” vikao je vojnički prijatelj u zanosu škljocajući prstima. „Hajde, i uzmite! Is‐ praznite banku – mille tonnerres – moj otmjeni engleski druže, ispraznite banku!” I ja jesam išao dalje – tako sam išao da je nakon četvrt sata krupije povikao: „Gospodo, banka je za večeras zatvorena.” Sve novčanice i sve zlato, koje je bilo u banci, sad je ležalo na hrpi ispred mene. Sav obrtni kapital kockarnice čekao je da se slije u moje džepove! „Zavežite novac u svoju maramicu, cijenjeni gospodine”, reče stari vojnik kad sam ja divlje gurnuo ruke u svoju hrpu zlata. „Zavežite ga kao što smo mi vezali os‐ tatke ručka u velikoj vojsci. Vaš je dobitak pretežak za svaki džep kratkih hlača na ovom svijetu. Ovako! To je to – gurnite to gore, novčanice i sve ostalo! Credie! Koja sreća! Čekajte, još jedan napokon na podu! Ah! Sad, gospodine, dva čvrsta dvostruka čvora na svakoj strani, s vašim časnim dopuštenjem, i novac je siguran. Osjetite to, osjetite to, sretni gospodine! Tvrdo je i okruglo kao topovska kugla... Ah, bah! Da su barem takve kugle ispaljivali kod Austerlitza... Nom d’une pipe! Da barem jesu! A sad, kao jedan stari grenadir, kao jedan stari junak francuske vojske, što mi preostaje učiniti? Pitam što? Jednostavno ovo: usrdno zamoliti svog cijenje‐ nog engleskog prijatelja da sa mnom popije bocu šampanjca kako bismo prije nego se rastanemo pjenušavom čašama nazdravili božici sreće!” 61 www.balkandownload.org
„Sjajno stari junače! Vedri, stari grenadiru! Nema druge nego šampanjac! En‐ gleski pozdrav jednom starom vojniku! Hura! Hura! Još jedan pozdrav božici sre‐ će! Hura! Hura! Hura!” „Bravo! Englez, ljubazan, dobrodušan Englez u čijim žilama teče čista francuska krv! Još jednu čašu? Ah, bah! Boca je prazna! Nije važno! Vive le vin! Ja, stari voj‐ nik, naručujem još jednu bocu i četvrt kilograma bombona!” „Ne, ne, stari junače! Nikada, stari grenadiru! Vašaje boca prva, mojaje ova. Pa‐ zite! Zdravica! Francuskoj vojsci, velikom Napoleonu, nazočnom društvu, krupi‐ jeu, časnoj krupjeovoj ženi i kćerima,ako ih ima, svim damama, svima nasvijetu!” Kad je druga boca bila ispražnjena, meni se činilo kao da sam se napio tekuće vatre – mozak mi je plamtio. Nikada previše vina na takav način nije na mene dje‐ lovalo. Je li djelovalo kao dodatni stimulans na moj sistem sad kad sam bio krajnje uzbuđen? Je li mi želudac otkazao? Ili je taj šampanjac bio nevjerojatno jak?” „Stari junače francuske vojske!” povikao sam sav lud od veselja, „ja gorim! Kako ste vi? Zapalili ste me. Čujete li me, moj junače iz Austerlitza? Hajdemo popiti i treću bocu pa daizgorimo!” Stari je vojnik zavrtio glavom, zakolutao svojim izbuljenim očima tako da sam mislio da će mu ispasti iz duplji, stavio svoj prljavi prst na slomljeni nos i svečano uzviknuo: „Kavu!” Odmah potom pobjegao je u drugu prostoriju. Činilo se da riječ koju je izgovorio ekscentrični veteran ima magičan efekt na ostatak nazočnog društva. Svi su složno ustali da odu. Vjerojatno su očekivali kako će profitirati zbog moje alkoholiziranosti. Ali shvativši kako je moj prijatelj dobro‐ hotno odabrao drugi smjer, sprečavajući na taj način da se napijem do kraja, sad su odbacili sve nade da će dobro ušićariti od mog dobitka. Koji god njihov motiv bio, svi su otišli kao jedan. Kad se stari vojnik vratio i ponovno sjeo za stol nasuprot mene, cijela je prostorija bila samo naša. Mogao sam vidjeti krupijea na nekoj vrsti trijema gdje je sam jeo svoju večeru. Tišinasad bilaje dublja nego ikada. Iznenadna promjena zahvatila je i starog junaka. Sad je izgledao zloslutno oz‐ biljno. A kad mi se ponovno obratio, njegov govor nije bio nakićen kletvama, nije bio praćen pucketanjem prstiju, nije u njemu bilo slavljeničkog ozračja. „Slušajte, dragi moj gospodine”, reče on misteriozno povjerljivim tonom, „slu‐ šajte savjet starog vojnika. Bio sam kod gazdarice (veomaljupke žene koja genijalno kuha) i istaknuo kako je nužno da nam pripremi posebice jaku i dobru kavu. Mo‐ rate popiti tu kavu kako biste se riješili tog svog maleckog, ljupkog oduševljenja pri‐ je nego krenete kući – morate, vi moj dobri i dragi prijatelju. Imate svetu dužnost 62
prema sebi samima da budete prisebni sa svim tim novcem što ćete ga večeras poni‐ jeti kući. Određena gospoda, koja su večeras bila ovdje, znaju se da ste dobitnik ogromnog iznosa. U svakom slučaju, oni su vrijedni i sjajni momci. Ali smrtni su ljudi, dragi moj gospodine, imaju svoje male slabosti. Trebam li što još reći? Ah, ne, ne – vi me razumijete! Dakle, ovo morate učiniti – pozovite vozilo čim ponovno osjetite da ste pri sebi, zamračite sve prozore u njemu i recite vozaču da vas kući odveze samo preko širokih i dobro osvijetljenih ulica. Učinite tako pa ćete vi i no‐ vac biti sigurni. Učinite tako i sutra ćete zahvaliti starom vojniku što vam je dao dobar savjet.” Baš kad je stari junak svoju priču završavao plačnim tonovima, stigla je kava već natočena u dvije šalice. Moj pažljiviji prijatelj se je naklonio i dao mi jednu od njih. Sav sam se bio posušio od žeđi pa sam je popio u jednom gutljaju. Odmah nakon toga zavrtjelo mi se u glavi i osjećao sam se pijanije nego ikada prije. Prostorija se žestoko okretala oko mene. Činilo se kao da stari vojnik u pravilnim razmacima, poput klipa parnog stroja, ispred mene ide gore-dolje. Napola sam oglušio od žes‐ tokog zujanja u ušima. Preplavio me osjećaj krajnje zaprepaštenosti, bespomoćnos‐ ti, slaboumnosti. Ustao sam sa stolice uhvativši se za stol kako bih očuvao ravnote‐ žu. Promucao sam da se osjećam grozno loše – toliko loše da ne znam kako ću doći kući. „Dragi moj prijatelju”, odgovorio je stari vojnik (čak se činilo da i njegov glas ide gore-dolje dok je govorio), “dragi moj prijatelju, bilo bi suludo da idete kući u takvom stanju. Možete biti sigurni da ćete izgubiti novac. Veoma lako vas mogu opljačkati i ubiti. Jaću prespavati ovdje. I vi prespavajte ovdje. U kući će nam prire‐ diti velike krevete. Uzmete jednog. Prespavajte vino pa onda sutra, danju, sa svojim dobitkom sigurno krenite kući.” U glavi sam imao samo dvije misli: prvu, da ni u jednom trenutku ne smijem is‐ puštati svoju maramicu punu novca; drugu, da brzo negdje moram leći i dobro se naspavati. Zato sam prihvatio prijedlog glede kreveta i primio ponuđenu ruku sta‐ rog vojnika. Slobodnom rukom nosio sam svoj novac. Praćeni krupijeom, otišli smo kroz neki hodnik, pa stubama u spavaću sobu koju su mi dali. Stari junak to‐ plo se sa mnom rukovao, predložio da zajedno doručkujemo, pa se s krupijeom udaljio i ostavio me samog u noći. Otišao sam do umivaonika, iz vrča popio malo vode, ostatak izlio i u njega gur‐ nuo lice. Onda sam sjeo na stolac i pokušao se pribrati. Ubrzo mi je bilo bolje. Pro‐ mjena za moja pluća, za razliku od smrdljive atmosfere kockarnice ovdje u mojoj 63 www.balkandownload.org
sobi gdje je zrak bio svjež, bilaje gotovo jednako osvježavajućai mojim očima – zas‐ ljepljujuća plinska svjetla „salona” zamijenjena su mirnim svjetlucanjem jedne svi‐ jeće u spavaćoj sobi, plus dodatak u vidu predivne i okrepljujuće hladne vode. Više mi se nije vrtjelo u glavi i ponovno sam se polako počeo osjećati kao razumno ljud‐ sko biće. Moja prva misao ticala se rizika cijelonoćnog spavanja u kockarnici, a dru‐ ga još većeg rizika što bi pratio pokušaj izlaska, nakon što je kuća zaključana, i sa‐ motni odlazak kući s velikom količinom novca noćnim ulicama Pariza. Na svojim putovanjima spavao sam i na gorim mjestima od ovog. Zato sam odlučio da ću se zaključati, spustiti zasun, zabarikadirati vratai čekati priliku do sljedećeg jutra. Osigurao sam se protiv svake mogućnosti provale – provjerio sam ispod kreveta i u ormaru te sam pokušao bolje zatvoriti prozor. Tada, zadovoljan što sam podu‐ zeo sve potrebne mjere, skinuo sam gornji dio odjeće, gurnuo svijeću u paperjastu stelju od pepela u kaminu i otišao u krevet. Maramicu punu novcastavio sam ispod svog jastuka. Uskoro sam osjetio ne samo da ne mogu zaspati nego da čak i ne mogu sklopiti oči. Bio sam sasvim budan i imao sam groznicu. U tijelu mi se tresao svaki živac – činilo se kao da se svi moji osjeti nadnaravno oštre. Bacao sam se i kotrljao, iskuša‐ vao svaku moguću poziciju, uporno tražio hladnije dijelove kreveta, ali sve je to bilo uzalud. Sad bih ruke izbacio na poplun, sad bi ih gurao ispod popluna, sad bih noge naglo izbacio van kreveta sve do poda, sad bi ih u grču stiskao do brade koliko su se dale, sad bih izudarao svoj izgužvani jastuk, okrenuo ga na hladniju stranu, potapšao ga i mirno legao na leđa, sad bih ga grozničavo prepolovio, izgurao u kraj, pritisnuo uz okvir kreveta i iskušao sjedeću poziciju. Svaki napor bio je uzaludan. Ljutito sam gunđao osjećajući daću provesti besanu noć. Što sam mogao? Nisam imao knjigu. Ako ne uspijem pronaći metodu da skre‐ nem misli, bio sam siguran da sam u stanju u kojem će im na pamet padati svi mo‐ gući užasi, da ću svoj mozak izmučiti proročanstvima svih mogućih i nemogućih opasnosti. Ukratko, noć ću provesti mučen svim mogućim vrstamaživčane jeze. Podigao sam se na laktove i pogledao po sobi – bila je obasjana ljupkom mjese‐ činom što je kroz prozor ulazila u sobu – da vidim ima li u njoj kakvih slika ili ukrasa koje bih jasno mogao raspoznati. Dok su moje oči putovale od zida do zida, prisjetio sam se prekrasne Le Maistreove knjižice Voyage autour de ma Chambre. Odlučio sam oponašati francuskog autorai pronaći dovoljno zanimanjai zabave da olakšam svoje zamorno budno stanje stvarajući mentalni spisak svih komada na‐ mještaja što sam ih mogao vidjeti te svakom dodajući onaj broj asocijacija što ih 64
stolica, stol ili umivaonik mogu stvoriti. U tom trenutku, zbog nervozna, nemirna stanja svog uma, ja sam shvatio kako je mnogo lakše stvoriti spisak nego asocijacije i zato sam brzo odustao od razmišlja‐ nja na Le Maistreovom maštovitom tragu. Zapravo, i prestao sam razmišljati. Po‐ gledom sam po sobi tražio komade namještajai to je bilo sve. Prvo je tu bio krevet na kojem sam ležao. Krevet s četiri stupa koji sam, od svih stvari na svijetu, morao zateći baš u Parizu – da, pravi, zdepasti britanski četveros‐ tupaš s urednim cicom kao pokrovom, urednim obrubom s rojtama sve uokolo, urednim zagušljivim, ružnim zavjesama. Pamtim da su bile mehanički navučene oko stupova pa praktički krevet i nisam primijetio kad sam ušao u prostoriju. Nala‐ zio se tu i mramorom obloženi umivaonik s kojeg je na cigleni pod još uvijek kapa‐ la voda kojom sam ga u žurbi bio polio – polako, sasvim polako. Dvije malene sto‐ lice na kojima su bili prebačeni moj kaput, prsluk i hlače. Zatim veliki naslonjač pokriven prljavobijelom pamučnom tkaninom preko čijeg naslona su bile prebače‐ ne kravata i košulja. Zatim ormar s ladicama s po dvije mjedene drške te bezvrijed‐ na, oštećena porculanska tintarnica što je kao ukras stajala na njemu. Bio je tu i to‐ aletni stolić ukrašen veoma malenim zrcalom i veoma velikim jastučićem za igle. Pa prozor – neobično velik prozor. Pa tamna, stara slika koju mi je malčice otkrilo sla‐ bašno svjetlo svijeće. Bila je to slika čovjeka u visokom španjolskom šeširu što je bio okićen visokim perjem. Cmomanjasti, zloguki lupež gledao je prema gore rukom zasjenjujući oči i uporno promatrajući – možda neka visoka vješala na kojima će biti obješen. U svakom slučaju, izgledao je kao daih svakako zaslužuje. Slika me prisilila da i ja pogledam prema gore – prema vrhu kreveta. Nalazio se tamo mračan i nezanimljiv predmet, pa sam ponovno pogledao sliku. Pobrojao sam pera na čovjekovu šeširu: jasno su se vidjela tri bijela i tri zelena pera. Primije‐ tio sam i vrh njegova šešira stožastog oblika – najvjerojatnije je to bila moda u stilu Guidoa Fawkesa. Zapitao sam se što to promatra. Nisu mogle biti zvijezde – takav nitkov nije ni astrolog ni astronom. Mora da su to bila visoka vješala na kojima će uskoro biti obješen. Hoće li krvnik steći vlasništvo nad njegovim stožastim šeširom s perjem? Ponovno sam pobrojao pera – tri bijela, dvazelena. Još dok sam se bavio ovom veoma korisnom i intelektualnom zadaćom, moje misli neprimjetno su se počele buniti. Mjesečina je sjala u sobu podsjetivši me na jednu englesku noć punu mjeseca – noć nakon piknika u velškoj dolini. Premda već godinama nisam tamo bio na pikniku, prisjetio sam se svakog događaja tijekom vožnje kući tim ljupkim krajolikom što ga je mjesečina učinila ljepšim nego ikada. 65 www.balkandownload.org
Da sam se pokušao namjerno prisjetiti, naravno da bih se od tih davnih dana malo toga sjetio, ili ničeg. Od svih prekrasnih čudesa koja nam pomažu reći da smo bes‐ mrtni, koje preuzvišenu istinu govori elokventnije od sjećanja? Bio sam tu, u neo‐ bičnoj i krajnje sumnjivoj kući, u nesigurnom položaju, čak u opasnosti, i moglo je izgledati da će to moja sjećanja učiniti gotovo nemogućim; međutim, ja sam se sje‐ ćao, sasvim nenamjerno, mjesta, ljudi, razgovora, točnih okolnosti svake vrste za koje sam mislio da su zauvijek zaboravljene, za koje mi je bilo nemoguće da ih se dobrovoljno sjetim čak ni u najpovoljnijim okolnostima. A što je u tom trenutku imalo tako neobičan, zamršen i tajnovit utjecaj? Ništa osim tih mjesečevih zraka što su sjale kroz prozor moje spavaće sobe. I dalje sam razmišljao o pikniku, o našoj sreći dok smo putovali kući, o osjećaj‐ noj, dragoj dami koja je citirala „Childea Haroldsa” zato što je bila mjesečina. Sav sam se utopio u tim starim prizorima i starim zadovoljstvima kad, iznenada, preki‐ ne se nit mojih sjećanja. Moja pažnja odmah i življe nego ikada vratila se na sadaš‐ nje stvari i uhvatio sam se gdje, nisam znao ni kako ni zašto, uporno zurim u tu sli‐ ku. Što sam to vidio? Bože dragi, čovjek je šešir spustio na oči! Ne, nema šešira! Gdje je stožac? Gdje su pera – tri bijela, dva zelena? Nema ih! Umjesto šešira i pera, kakav je to mračni predmet skrivao njegovo čelo, njegovu ruku što je pravilasjenu? Zar se krevet pomaknuo? Okrenuo sam se natrag da pogledam. Jesam li poludio, jesam li bio pijan, jesam li sanjao, ponovno imao vrtoglavicu ili se vrh kreveta doista spuštao – tonuo je po‐ lako, pravilno, tiho, jezivo, ravno dolje cijelom svojom površinom, ravno na mene koji sam ispod ležao? U meni kao da se krv sledila. Smrtna, paralizirajuća hladnoća cijelog me obuzela kad sam okrenuo glavu po jastuku odlučan čvrstim promatranjem čovjeka na slici ispitati je li doista bilariječ o spuštanju vrha kreveta, ili nije. Sljedeći pogled u tom smjeru bio je dovoljan. Sumorni, crni, ledeni obrisi zavje‐ se iznad mene bili su samo dvacentimetra od njegovastruka. I dalje sam promatrao bez daha. Uporno i polako, veoma polako, vidio sam kako lik, i obris okvira ispod lika, nestaju dok se ispod njega miče zavjesa. Po sebi ja sam svakakav, samo ne plašljiv. U životu sam ne samo jednom bio u opasnosti i nikada nisam izgubio prisebnost,ali kad sam se uvjerio dase vrh kreveta zbilja miče, da uporno i neprestano tone prema meni, zurio sam, drhtao sam bes‐ 66
pomoćno i u panici ispod užasna stroja za ubijanje koji mi se sve više i više približa‐ vao kako bi me zadavio tu gdje sam ležao. Zurio sam nepokretno, nijemo, bez daha. Svijeća je dogorjela i ugasila se, ali mjesečina je i dalje obasjavala prostoriju. Sve niže i niže, bez pauze i bez zvuka, spu‐ štao se vrh te se i dalje činilo kako me moj panični strah sve čvršće i čvršće pritišće za madrac na kojem sam ležao – tonuo je sve niže i niže dok se prašnjavi smrad platna baldahina nije zavukao u moje nosnice. U zadnjem trenutku instinkt samoodržanja me prenuo iz transa i ja sam se na‐ pokon pomaknuo. Bilo je taman toliko mjesta da se otkotrljam s ruba kreveta. Kad sam tupo pao na pod, rub ubojita baldahina dotaknuo mi je rame. Ne čekajući ni da predahnem, ni ne obrisavši hladan znoj s lica, odmah sam se bacio na koljena da vidim baldahin. Doslovce sam se skamenio od čuda. Da sam iza sebe čuo korake, ne bih se bio mogao okrenuti. Da mi se nekim čudom otvorio prostor za bijeg, ja se ne bih mogao ni pomaknuti da to iskoristim. U tom trenutku sav je moj život bio koncentriran u mojim očima. Spustio se, cijeli baldahin sa svojim porubom, spustio se dolje, dolje, nisko dolje, toliko nisko da sad nije bilo mjesta da uguram prst između njega i kreveta. Popipao sam rubove i otkrio da je to što mi se odozdo činilo kao obična, lagana tkanina bal‐ dahina kreveta s četiri stupa, u stvari bio debeo, širok madrac pokriven zavjesom i porubom. Podigao sam pogled i primijetio da su ona četiri stupa zlosretno gola. Na sredini baldahina nalazio se veliki, drveni vijak koje je očigledno odozgo prolazio kroz strop i služio čemu inače služi na običnim prešama – da bi se zgnječila stvar odabrana za tu svrhu. Zastrašujuća naprava micala se bez najmanjeg zvuka. Nije bilo nikakvog pucketanja dok se spuštala, nije bilo ni najmanjeg zvuka iz gornje prostorije. U toj smrtnoj i groznoj tišini ja sam zurio ispred sebe – u devetnaestom stoljeću i u civiliziranom francuskom gradu – u stroj za tajno ubijanje gušenjem kakvi su mogli postojati u najgorim inkvizicijskim vremenima, u usamljenim svra‐ tištima među planinskim masivima Harza, na tajnovitim sudištima Westphalie! I dok sam ga promatrao, nisam se mogao micati, jedva da sam disao, ali vraćala mi se moć razmišljanja i u jednom trenutku ja sam u svem tom užasu otkrio ubojitu uro‐ tu usmjerenu protiv mene. U moju šalicu kave ubačena je droga – prevelika doza. Od gušenja spasilo me uzimanje prevelike doze nekog narkotika. A kako sam se ja bio ljutio i izjedao zbog groznice koja mi je spasila život time što me održala budnog! Kako sam se samo bezumno dao u ruke dvojici lopova. Zbog mog dobitka doveli su me u ovu sobu s 67 www.balkandownload.org
namjerom da me ubiju na spavanju zasigurno najgroznijim izumom za potajno uništenje! Koliko ljudi, dobitnika poput mene, zaspalo je ovdje, kao što sam i ja trebao zaspati u tom krevetu, a za koje se onda više nikad nije čulo! Stresao sam se i od same pomisli nato. Međutim, ubrzo su mi sve misli ponovno bile okupirane prizorom smrtonos‐ nog baldahina. Nakon što je na krevetu ostao oko deset minuta, koliko sam mogao procijeniti, opet se počeo dizati. Razbojnici što su gore djelovali vjerojatno su vje‐ rovali kako su obavili svoj posao. Polako i tiho kao što se i spustio, tako se sad taj je‐ zivi baldahin podignuo do svog starog mjesta. Kad je došao do gornjih dijelova če‐ tiriju stupova, dotaknuo je strop. Nikakva rupa ni vijak nisu se mogli vidjeti. Kre‐ vet je izgledao obično kao i prije toga, baldahin je bio običan baldahin čak i za naj‐ sumnjičavije oko. Po prvi put sad sam se bio u mogućnosti pomaknuti, podići se s koljena, odje‐ nuti gornji dio odjeće i razmotriti kako ću pobjeći. Ako se i najmanjim zvukom iz‐ dam dajući do znanja da gušenje nije uspjelo, bio sam siguran da će me ubiti. Jesam li već napravio kakvu buku? Napeto sam osluškivao, gledao prema vratima. Ne, vani na hodniku nije bilo koraka – nikakvog zvuka nogu, ni tihog ni glas‐ nog – posvuda bila je apsolutna tišina. Osim što sam zaključao i osigurao vrata, na njih navukao sam staru drvenu škrinju koju sam našao ispod kreveta. Bilo je nemo‐ guće da bez lupanja pomaknem tu škrinju (krv mi se sledila kad sam pomislio što bi u njoj moglo biti). Usto, bila je čista ludost pomisao na bijeg kroz kuću koja je bila u potpunom mraku. Ostao mi je samo jedan izlaz – prozor. Prikrao sam mu se na vršcima prstiju. Moja spavaća soba bila je na prvome katu, iznad polukata, i gledala je na straž‐ nju ulicu. Podigao sam ruku da otvorim prozor znajući da o tom činu ovisi moja tanka šansa da pobjegnem. Budno se pazilo na kuću ubojstava. Ako bilo koji dio zaškripi,ako šarkazaškripi, jasam izgubljen čovjek! Kad je u pitanju vrijeme, treba‐ lo mi je najmanje pet minuta da otvorim taj prozor, ali pet sati kad je u pitanju na‐ petost. Uspio sam to tiho napraviti, uspio sam to sa svom vještinom provalnika, i onda pogledao na ulicu. Skok s te visine sigurno bi za mene bio poguban! Onda sam pogledao na svaku stranu kuće. Niz lijevu stranu spuštala se debela vodena ci‐ jev – prolazila je blizu vanjskog ruba prozora. Znao sam da sam spašen u trenutku kad sam ugledao tu cijev. Počeo sam slobodno disati po prvi put otkako sam vidio dase baldahin spušta na mene! Nekim ljudima način bijega koji sam otkrio mogao bi se činiti veoma problema‐ 68
tičnim i opasnim. U meni nikakvu grozomornu misao nije izazivala mogućnost spuštanja niz cijev na ulicu. Zauvijek sam zadržao, zahvaljujući svojoj gimnastici, đačku snagu hrabrog, dobrog penjača i zato su me moja glava, ruke i noge uvijek i vjerno služile tijekom svakog penjanja i spuštanja. Već sam jednu nogu prebacio preko ruba prozora kad sam se sjetio maramice pune novca ispod svog jastuka. Mirne duše mogao sam je ostaviti, ali u meni je planula osvetnička odlučnost da će te ništarije iz kockarnice ostati bez svog plijena jednako kao i bez svoje žrtve. Zato sam se vratio do kreveta pa kravatom tešku maramicu zavezao zaleđa. Baš kad sam je učvrstio i zategnuo tako da nije smetala, učinilo mi se da sam za‐ čuo disanje s druge strane vrata. Hladna jeza užasa ponovno me osupnula kad sam bolje poslušao! Ne, u hodniku vladala je mrtva tišina. To sam samo bio čuo noćni zrak što je lagano strujao po sobi. U sljedećem trenutku bio sam na prozorskoj das‐ ci i začas rukamai koljenimačvrsto zgrabio vodenu cijev. Lagano i tiho spuznuo sam dolje na ulicu, kako sam i planirao, i odmah iz sve snage počeo trčati prema policijskoj postaji – znao sam da se nalazi u neposrednoj blizini. Dogodilo se da su zamjenik te nekoliko odabranih i njemu podređenih lju‐ di bili na nogamai kovali, vjerujem, neku shemu kojom će otkriti počinitelja miste‐ rioznog ubojstva o kojem je tada brujao cijeli Pariz. Kad sam započeo s pričom, žu‐ reći, bez daha i na lošem francuskom, vidio sam kako podređeni sumnja da sam pi‐ jani Englez koji je nekog opljačkao. Ali ubrzo, kako sam ja nastavio, promijenio je svoje mišljenje i prije nego sam ja uspio stići do nečeg sličnog zaključku, on je sve svoje papire pospremio u ladicu, nataknuo šešir, meni dao jednog (jer bio sam golo‐ glav), naručio skupinu vojnika, zatražio od svojih stručnjaka da priprave sav moguć alat za nasilno otvaranje vrata i razbijanje ciglenog poda te me na veoma prijateljski i srdačan način uhvatio za ruku kako bi s njih pošao iz zgrade. Ni kao maleni dje‐ čak kad mu je po prvi put dopušteno igrati se, usuđujem se reći, zamjenik nije bio ni napola ovako radostan kao sada kad je pred njim bio posao u kockarnici! Prošli smo ulicama, podčinjeni me ispitivao i čestitao mi u istom dahu dok smo mi marširali na čelu našeg impresivnog policijskog odreda. U trenutku kad smo sti‐ gli tamo, stražari bijahu postavljeni na početak i kraj kuće. Na vratima se dogodi grozomorno artiljerijsko kucanje. Na prozoru pojavi se svjetlo. Rečeno mi je da se sakrijem iza policije. Onda se zbilo još kucanja i povik: „U ime zakona, otvaraj!” Nakon tog užasavajućeg poziva zasuni i brave se otključaju kao nevidljivom rukom i u sljedećem trenutku zamjenik je već u hodniku gdje stoji nasuprot napola odje‐ venai smrtno blijeda konobara. Ovo je kratki razgovor koji se odmah poveo: 69 www.balkandownload.org
„Želimo vidjeti Engleza koji je prespavao u ovoj kući.” „Otišao je prije nekoliko sati.” „Nije tako bilo. Njegov prijatelj je otišao. On je ostao. Pokažite mi njegovu spa‐ vaću sobu!” „Kunem vam se, Monsieur le Sous-prefet, on nije ovdje, on je...” „Kunem se ja vama, Monsieur le Sous-prefet, da jest. Spavao je ovdje. Vaš krevet nije mu bio ugodan. Došao se k nama požaliti. I ja sam sad ovdje da u njegovom krevetu potražim jednu ili dvije buhe. Renaudin!” (Pozvao je jednog od podređe‐ nih i pokazao mu konobara.) Zgrabite tog čovjeka i ruke mu zavežite na leđima. A onda, gospodo, porazgovarat ćemo na katu!” Svi muškarci i žene iz kuće bili su tamo – prvi je bio stari vojnik. Identificirao sam krevet u kojem sam spavao,a ondasmo otišli u gornju sobu. U njoj nije bilo nijednog neobičnog predmeta. Podčinjeni je pogledao uokolo, svima naredio da šute, dvaput nogom udario po podu, zatražio svijeću, pažljivo po‐ gledao mjesto po kojem je udario pa naredio da se tu pažljivo nadigne pod. To je odmah napravljeno. Zapaljeno je svjetlo i mi smo ugledali duboku šupljinu osigu‐ ranu gredama između poda te sobe i stropa donje sobe. Okomito kroz tu šupljinu bila je postavljena neka vrsta željeznog kućišta puna masti. Iz kućišta izlazio je vijak koji je bio spojen na baldahin. Višak vijka bio je svježe nauljen, poluge su bile omo‐ tane filcom. Cijeli taj gornji uređaj za snažno gnječenje – paklenskom dosjetljivoš‐ ću spojen za svoj donji dio koji bi se nakon obavljena posla smanjio na najmanju moguću mjeru – bio je otkriven i izvučen na pod. Nakon neznatnih poteškoća podčinjeni je uspio sastaviti stroj i, ostavljajući svoje ljude da ga pokrenu, sa mnom je sišao u moju spavaću sobu. Daveći baldahin tad je spušten, ali ne tako nečujno kako se meni prije činilo. Kad sam to spomenuo zamjeniku, njegov sasvim jednos‐ tavan odgovor sadržavao je jezivu istinu: „Moji ljudi”, rekao je, „sada su ga prvi put spuštali. Ljudi čiji ste novac uzeli bili su bolje izvježbani.” Napustili smo kuću praćeni samo dvojicom policijskih agenata. Svi ukućani od‐ mah su bili odvedeni u zatvor. Zamjenik, nakon što je sa mnom u uredu obavio procès-verbal, vratio se sa mnom u moj hotel kako bismo uzeli putovnicu. „Mislite li vi”, pitao sam pružajući mu je. “da je netko doista bio ugušen u tom krevetu nači‐ nom na koji su mene pokušali ugušiti?” „U mrtvačnici sam vidio desetke utopljenih ljudi”, odgovorio je zamjenik, „u či‐ jim su se notesima nalazila pisma koja su tvrdila da su počinili samoubojstvo u Se‐ inei zato što su sve izgubili u kockarnici. Znam li koliki je broj od tih ljudi ušao u 70
istu kockarnicu u koju ste i vi ušli, koliko ih je imalo takav dobitak, leglo u krevet u koji ste vi legli, zaspalo u njemu, ugušeno u njemu i onda tajno bačeno u rijeku s oproštajnim pismom koje su napisali ubojice i podmetnuli u njihove notese? Nitko živ ne može reći koliko ih je zadesila sudbina koja je i vama bila namijenjena. Ljudi iz kockarnice svoj su krevetni mehanizam skrivali od nas – čak i od policije! Mrtvi su tajnu odnosili sa sobom. Laku noć, ili prije, dobro jutro, monsieur Faulkner! U devet sati dođite ponovno u moj ured. U međuvremenu, au revoir!” Ubrzo sam ispričao i ostatak svoje priče. Pitali su me i ispitivali, kockarnica je temeljito pretražena od vrha do dna, zatvorenici su odvojeno ispitivani, a dvoje manje krivih među njima priznalo je krivnju. Otkrio sam kako je stari vojnik bio vlasnik kockarnice – istraga je otkrila da je kao protuha davno bio izbačen iz voj‐ ske, da je otada počinio mnoge zločine, da je bio vlasnik ukradenih stvari koje su njihovi vlasnici prepoznali te da su on, krupije, još jedan sukrivac i žena koja mi je pripravila šalicu čaja, znali za tajnu tog kreveta. Postojale su stvarne osnove za sum‐ nju u to da podređeno osoblje povezano s kućom nije znalo ništa o stroju za davlje‐ nje. I oni su bili nagrađeni zbog te nesigurnosti – jednostavno se prema njima od‐ nosilo kao prema lopovima i huljama. Što se tiče starog vojnika i njegova dva glav‐ na pomagača, oni su otišli pod vješala. Žena koja mi je otrovala kavu – zaboravio sam koliko je godina dobila. Stalni gosti kockarnice proglašeni su sumnjivima i stavljeni pod nadzor. A ja sam cijeli tjedan (što je puno vremena) bio glavni lav pa‐ riškog društva. Moja pustolovina dramatizirala su tri slavna dramska pisca, ali to nikada nije ugledalo svjetla pozornice. Jer cenzura je zabranila da se na pozornici prikaže točna kopija krevetaiz kockarnice. Ima jedna dobra posljedica moje pustolovina, a koju svaka cenzura mora potvr‐ diti: oslobodila me svakog budućeg pokušaja igranja rouge-et-noir radi zabave. U mojoj glavi prizor zelena platna sa špilom karata i hrpicama novca otada će zauvi‐ jek biti povezan s prizorom krevetnog baldahinašto se spušta da me uguši u mukloj i mračnoj noći. Odmah nakon što je gospodin Faulkner izgovorio te riječi, protresao se je u sto‐ lici te veoma žurno zauzeo svoj krut, dostojanstven stav. „Bože me blagoslovi!” po‐ vikao je komična izgleda spojena od zapanjenosti i ljutnje. „Dok sam odavao tajnu zbog koje me zainteresirao taj crtež, što ste mi ga tako ljubazno dali, ja sam zabora‐ vio da sam ovdje zato da poziram za portret. Zadnjih sat vremena, ili još više, sigur‐ 71 www.balkandownload.org
no sam bio najgori model koji ste ikadacrtali!” „Baš suprotno, bili ste najbolji”, rekao sam. „Pokušavao sam vas pogoditi, no dok ste pričali priču, vi ste mi nesvjesno pokazali prirodni izraz koji mi je trebao da bih uspio.” BalkanDownload.org 72
BilješkagospođeKerby Ne mogu dopustiti da se ova priča završi bez spominjanja onog što je jedne druge večeri slučajno bilo rečeno u seljačkoj kući. Mladi mornar, naš prijatelj, među ostalim primjedbama na spavanje na obali, izjavio je da posebice mrzi krevete s četiri stupa jer nikada ne može spavati bez briga hoće li se ili neće baldahin spustiti i ugušiti ga. Pomislila sam kako je već i ta slučajna aluzija na glavnu karakteris‐ tiku Williamove priče dovoljna sama po sebi i moj suprug složio se sa mnom. Međutim, rekao je da tu tričariju gotovo i ne vrijedi spominjati u nečem tako vrijednom kao što je to knjiga. Nakon toga ne usuđujem se učiniti ništa drugo nego ove retke skromno umetnuti na kraj priče. Ako izdavač primije‐ ti moje zadnje riječi, možda neće imati ništa protiv da ih veoma malim slovima stavi u neki zabiti ku‐ tak. L. K. 73 www.balkandownload.org
Bilješka o piscu 74
William Wilkie Collins, engleski romanopisac, dramatičar i pisac kratkih priča, bio je veoma popularan tijekom viktorijanskog razdoblja engleske književnosti. Međutim, i danas čitaju se i objavljuju njegova djela kao što su Žena u bijelom, Mje‐ sečev kamen, Hotel duhova, Živi mrtvac. Bio je dobar prijatelj s Charlesom Dicken‐ som. Veći broj Collinsovih ranih radova bio je objavljen u Dickensovim časopisima „All the Year Round” i “Household Words”. Collins je rođen u Londonu. Od dvanaeste do petnaeste godine s roditeljima je živio u Italiji, koja je na njega ostavila dubok dojam. U sedamnaestoj godini napus‐ tio je školovanje i zaposlio se kao službenik u poduzeću što se bavilo prodajom čaja. No, nakon pet nesretnih godina, tijekom kojih je napisao svoj prvi roman, krenuo je studirati pravo. Romanom Antonina Wilkie Collins započinje svoju uspješnu spisateljsku karijeru. U njegovo vrijeme djela koja piše nazivana su romanima uzbuđenja, žanrom koji se danas smatra pretečom detektivskih romana. U svojim djelima doticao se položaja žena, društvenih i nacionalnih problema svojega vremena. Kao i mnogi pisci njegova doba, većinu je svojih djela u nastavcima objavljivao u časopisima. Bio je posebice vješt u gradnji priče i stvaranju napetosti što je čitatelje privlačilo iz tjedna u tjedan. Veliki uspjeh doživio je objavljivanjem knjige Žena u bijelom. Na‐ kon toga za njega slijedi teže životno razdoblje u kojem se, zbog bolesti, okreće nar‐ koticimai opijatima. The Moonstone, jedan od najpopularnijih Collinsovih romana, danas se uzima pretečom cijelog jednog žanra, djelom koje je poslužilo kao inspiracija za likove po‐ put Sherlocka Holmesa. Živi mrtvac priča je zasnovana na stvarnom događaju o pogrešno optuženim ljudima, a koja i danas izaziva zanimanje kao prva priča u ko‐ joj se istražuje psihologija onih koji su se zatekli u takvoj situaciji. 75 www.balkandownload.org
ISBN 978 953-6840-60-1 76
77 www.balkandownload.org
Sadržaj ŽIVI MRTVAC 4 1. BOLESTAN ČOVJEK 4 II. NOVA LICA 7 III. SUSRET POD MJESEČINOM 10 IV. BUKOV ŠTAP 16 V. VIJESTI IZ NARRABEEA 20 VI. KREČNA PEĆ 24 VII. MATERIJALNI DOKAZI OBRANE 28 VIII. PRIZNANJE 33 IX. OGLAS 37 X. ŠERIF I UPRAVITELJ 41 XI. OBLUTAK I PROZOR 45 XII. ZAVRŠETAK 49 Završna napomena 51 STRAŠNO NEOBIČAN KREVET 52 Uvod u priču 52 Putnikova priča o strašno neobičnom krevetu 59 Bilješka gospođe Kerby 73 Bilješka o piscu 74 78