101 GLAVA DESETA Još od detinjstva volim ljubičice i muziku. Rođen sam u Cvikauu. Moj otac je bio obućar a moja majka pralja. Kada bi se naljutila na mene, siktala je na češkom. Moje detinjstvo bilo je oblačno i neveselo. Tek što sam postao čovek, počeo sam da lutam. Svirao sam na violini. Ja sam levoruk. Lice - ovalno. Neoženjen; pokažite mi jednu suprugu koja je verna. Rat je bio prilično zverski; prošlo je, međutim, kao što sve prolazi. Svaki miš ima svoju rupu... Volim veverice i vrapce. Češko pivo je jeftinije. Ah, kad bi čovek samo mogao da se potkuje kod kovača - kako bi to bilo ekonomično! Svi državni ministri su podmićeni, sva poezija je besmislena. Jednog dana na nekom vašaru video sam blizance; davali su nagradu onome ko uoči razliku između njih, pa je pegavi Fric odvalio ćušku jednom od njih, i to preko uha - to je bila ta razlika! Kako smo se smejali! Tuče, krađe, klanje, sve je rđavo ili dobro, u skladu s okolnostima. Prisvajao sam novac kad god bi mi došao pod ruku; ono što uzmeš tvoje je, ne postoji novac koji pripada samo ovom ili onom, na novčiću ne piše: pripada Mileru. Ja volim novac. Uvek sam priželjkivao da pronađem vernog prijatelja; svirali bismo zajedno, a on bi mi zaveštao kuću i voćnjak. Novac, dragi novac. Dragi mali novac. Dragi veliki novac. Landrao sam, nalazio posao ovde-onde. Jednog dana sreo sam nekog udešenog momka koji mi je stalno pričao kako liči na mene. Koješta, nije uopšte ličio na mene. Ali, nisam se s njim raspravljao, s obzirom da je bio bogat, a ko god se s bogatima druži može i sâm da postane bogat. Želeo je da se ja provozam umesto njega, i da njega ostavim njegovim poslovima u jednoj čudnoj ulici. Ubio sam foliranta i opljačkao ga. On leži u šumi, po zemlji ima snega, gavrani gaču, veverice skaču. Volim veverice. Taj jadni gospodin u svom finom kaputu leži mrtav, nedaleko od svojih kola. Volim ljubičice i muziku. Rođen sam u Cvikauu. Moj otac je bio ćelavi obućar koji je nosio naočare, a moja majka pralja sa crvenim šakama. Kad bi se naljutila - I sve ispočetka, s novim apsurdnim detaljima... Tako se odraženi lik potvrđivao, tražio svoja prava. Nisam ja potražio utočište u stranoj zemlji, nisam ja puštao bradu, već Feliks, moj ubica. O, da sam ga ja dobro znao, da sam ga
102 blisko i dugo poznavao, možda bi mi čak bilo zanimljivo da se nastanim u duši koju sam nasledio. Znao bih svaku pukotinu u njoj, sve hodnike njene prošlosti, uživao bih u svim njenim udobnostima. Ali ja sam tek površno izučio Feliksovu dušu, i jedino sam znao gole okvire njegove ličnosti, dve ili tri slučajne odlike. Da li da vežbam svoju levu ruku? S takvim osećanjima, ma koliko neprijatnim, još se kako-tako moglo. Bilo je, na primer, dosta teško zaboraviti onu potpunost s kojom mi se predao dok sam ga pripremao za pogubljenje. One hladne poslušne šape! Zbunjuje me kad pomislim koliko je bio prilagodljiv. Nokti na nogama bili su mu toliko čvrsti da moje makaze nisu mogle odjednom da ih odseku; zavrtali su se oko sečiva kao limeni poklopac mesnog nareska oko ključa za konzerve. Da li je čovekova volja doista toliko moćna da može drugoga pretvoriti u lutku? Da li sam ga stvarno obrijao? Neverovatno! Da, ono što me je mučilo više od svega, kada se setim toga, bila je potčinjenost, smešna, bezumna, automatska njegova potčinjenost, Ali, kao što je ranije rečeno, to sam prevazišao. Mnogo gori je bio moj neuspeh da se uskladim s ogledalima. U stvari, brada koju sam počeo da puštam trebalo je da me sakrije ne toliko od drugih koliko od mene samog. Užasna stvar - hipertrofna mašta. Lako je stoga razumeti zašto čovek obdaren mojom tananom senzitivnošću zapada u tako mučno stanje zbog sitnica kao što su odraz u tamnom ogledalu ili, pak, njegova senka, koja pada mrtva podno njegovih nogu, und so weiter.5 Stoj, narode - podižem ogroman beo dlan kao nemački policajac, stoj! Nikakvih uzdaha saosećanja, narode, nikakvih! Stoj, žalosti! Ne prihvatam vašu sućut, jer među vama sigurno ima nekoliko duša koje će me sažaljevati - mene, pesnika, neshvaćenog. „Dim, magla... struna treperi u magli.“ Ne, to nije stih, to je iz velike knjige starog Dastija, Zloba i Globa, Pardon: Scbuld und Sübne (nemačko izdanje). Bilo kakvo kajanje s moje strane uopšte ne dolazi u obzir: umetnik ne oseća kajanje, čak ni onda kada njegovo delo ne shvate, ne prime. Što se one nagrade tiče - Znam, znam: s romanopiščevog gledišta, izuzetno je pogrešno što se tokom cele moje priče, koliko se ja sećam, posvećuje veoma malo pažnje onome što je na izgled moj glavni motiv - požudi za dobitkom. Kako to da sam toliko ćutljiv i nejasan kada dođemo do pitanja mog cilja: šta sam smerao tim mrtvim dvojnikom? Ali tu mene spopadaju čudne sumnje: da li sam doista bio baš toliko, toliko sklon sticanju dobiti, i da li mi je to zaista izgledalo tako primamljivo, ta dosta dvosmislena suma (vrednost čoveka izražena novcem, i razumna nadoknada za njegovo nestajanje), ili je, možda, sve išlo drugim putem, pa sećanje i pisanje (istiniti do kraja) nisu mogli drugačije da deluju, nisu mogli da pripišu nikakav poseban značaj razgovoru u Orlovijusovoj radnoj sobi (da li sam je opisao?). Postoji još jedna stvar koju bih voleo da kažem o mojim posthumnim raspoloženjima: iako u dubini duše nisam imao nikakvih zebnji što se tiče savršenstva mog rada, verujući da u crno-beloj šumi leži čovek koji savršeno nalikuje na mene, ipak sam, kao genijalni novajlija, još neupućen u ukus slave 5 I tako dalje (nem.) Prev.
103 ali ispunjen ponosom koji prati samoljubivost, do bola žudeo da to moje remekdelo (dovršeno i potpisano devetog marta u mračnoj šumi) ljudi cene, ili drugim rečima, da obmana - jer svako umetničko delo je obmana - bude uspešna; autorski honorar, koji je, da tako kažem, isplatio osiguravajući zavod, bio je za mene stvar od drugorazrednog značaja. O, da, ja sam bio čist romantični umetnik. Stvari koje prolaze cene se kasnije, što reče pesnik. Jednog lepog dana Lidija mi se napokon pridružila u inostranstvu, i ja je posetih u hotelu. - Tiše - rekoh obazrivo, jer je ona upravo smerala da mi se baci u naručje. - Upamti da je moje ime Feliks, i da sam ja samo tvoj poznanik. - Izgledala je dražesno u udovičkoj crnini, kao što su meni pristajali crna umetnička mašna i lepo podrezana brada. Ona poče da priča... da, sve se odigralo onako kako sam očekivao, bez greške. Izgleda da je sasvim iskreno plakala za vreme službe u krematoriju, onda kada je pastor profesionalno ridao dok je govorio o meni: „ i ovaj čovek, ovaj plemeniti čovek koji je...“ Preneo sam joj svoje dalje planove i ubrzo počeo da joj se udvaram. Sada smo venčani, ja i moja mala udovica. Živimo u mirnom, slikovitom mestu, u našoj kućici. Provodimo duge letnje sate u baštici s mirtom, koja gleda na safirni zaliv u dubini, i često pričamo o mom jadnom mrtvom bratu. - Sudbina, kismet - kaže Lidija uz uzdah. - Bar sada, na nebu, njegova duša nalazi utehu u našoj sreći. Da, Lidija je srećna sa mnom, niko drugi joj ne treba. - Koliko sam zadovoljna - kaže ona ponekad - što smo se zauvek oslobodili Ardaliona. Dosta sam ga žalila, i dosta svog vremena sam mu posvetila, ali nikada nisam mogla stvarno da ga podnesem. Gde li je on sada? Verovatno se, jadnik, napija nasmrt. I to je sudbina! Ujutru čitam i pišem; uskoro ću možda objaviti jednu ili dve stvarčice pod svojim novim imenom; jedan ruski autor koji živi u komšiluku veoma hvali moj stil i živu maštu. Lidija povremeno dobija neku vest od Orlovijusa - novogodišnju čestitku, recimo. On uvek traži od nje da prenese njegove najljubaznije pozdrave suprugu kojeg nije imao zadovoljstvo da upozna, i verovatno za to vreme misli: „Ah, eto udovice koja se lako utešila. Jadni Herman Karlovič!“ Osećate li ton ovog epiloga? Sastavio sam ga po klasičnom receptu. Da bi se podstakla priča, rečeno je ponešto o svakom liku iz knjige, pri čemu je tok njihovih života ostao ispravan, premda je u sveukupnom zbiru ostao u skladu sa onim što je o njima ranije doznato; uz sve to, dopuštena je i nota humora - pogotovo u vezi s konzervativnošću života. Lidija je zaboravna i neuredna kao i ranije... A za sam konac epiloga ostavljen je, pour la bonne bouche6 jedan posebno dobrodušan deo, koji sasvim verovatno ima neke veze s beznačajnim predmetom što je samo promakao u nekom ranijem delu romana: 6 Za dobar ukus (fran.) Prev.
104 Na zidu njihove sobe još uvek možete videti isti pastelni portret, i po običaju, kad god ga pogleda, Herman se smeje i psuje. Finis. Zbogom, Turgi! Zbogom, Dasti! Snovi, snovi... i to dosta izanđali snovi. Ali, kome je to važno?... Vratimo se našoj priči. Pokušajmo bolje da se kontrolišemo. Izostavimo izvesne detalje s putovanja. Sećam se da sam, kada sam stigao u Pinjan, gotovo na španskoj granici, kao prvo, pokušao da nabavim nemačke novine, neke sam i pronašao, ali u njima još nije bilo ničega. Uzeo sam sobu u drugorazrednom hotelu, ogromnu sobu s kamenim podom i zidovima kao od kartona, na kojima su bila zagasito crvenkasta vrata što vode u susednu sobu i ogledalo sa tamnim odrazom. Bilo je užasno hladno; otvoreno ognjište ogromnog kamina nije moglo da daje više toplote od pozorišne kulise, a kada bi treščice koje je donosila služavka izgorele, soba se činila još hladnija. Noć koju sam tu proveo bila je prepuna najčudnovatijih i iscrpljujućih priviđenja, i s dolaskom jutra, osećajući peckanje i lepljivost po celom telu, izađoh u usku ulicu, udahnuh mučno bogate mirise i osetih kako me gnječi južnjačka rulja koja je vrvela po pijaci; tada sam jasno uvideo da u tom gradu više ne mogu da ostanem. Dok mi je jeza jurila niz kičmu a glava načisto pucala, uputih se u syndicat d’initiative, 7 gde mi neka brbljiva osoba predloži dvadesetak odmarališta u blizini: tražio sam neko udobno, izdvojeno mestašce, a kada me predveče spori autobus ostavi kod adrese koju sam odabrao, iznenadih se što je to upravo ono što sam želeo. Izdvojen, usamljen, okružen hrastovima plutnjacima, stajao je pristojan hotel, većim delom još zatvoren (sezona je počinjala tek u leto). Jak vetar iz Španije uznemiravao je pahulje mimoza. U paviljonu, koji je podsećao na kapelu, žuborio je izvor lekovite vode, a u uglovima njegovih rubinsko tamnih prozora visila je paučina. Gostiju beše malo. Prvo doktor, duša hotela i kralj menija: on je sedeo u čelu stola i vodio razgovor; zatim starac s kukastim nosom u vunenoj jakni, koji je ispuštao asortiman frktaja i groktaja kada bi, uz laki topot stopala, hitra kelnerica služila pastrmku koju je on upecao u obližnjem potoku; pa vulgaran mladi par koji je u ovu rupu došao čak s Madagaskara; zatim mala starica u gorgerette8 od muslina, inače učiteljica; zatim draguljar s velikom porodicom; onda jedna mušičava damica, koja je prvo bila nazivana vikontesom, potom kontesom, i napokon (što nas dovodi do vremena kada ovo pišem) markizom - sve to zahvaljujući doktorovim naporima (jer on čini sve što može da podigne ugled hotela). Ne zaboravimo ni ucveljenog trgovačkog putnika iz Pariza, predstavnika patentirane vrste šunke; pa ni prostog debelog opata koji je neprekidno brbljao o lepoti nekog manastira u blizini, i koji bi, da bi to bolje izrazio, pućio svoje mesnate usne i slao poljupce u vazduh. To je, mislim, bilo 7 Inicijativni odbor (fran) Prev. 8 Kratak prsluk ili bluza (fran.) Prev.
105 sve društvo. Natmureni upravitelj stajao je pored vrata s rukama na leđima i mrgodnim pogledom pratio ceremonijalni obed. Napolju je besneo buntovni vetar. Ovi novi utisci blagotvorno su delovali na mene. Hrana je bila dobra. Imao sam sunčanu sobu, i bilo je zanimljivo posmatrati s prozora kako vetar grubo podiže i prevrće podsuknje maslinovih stabala. U daljini, naspram nemilosrdno plavog neba, stajao je sinji vrh planine koja je ličila na Fudžijamu. Nisam mnogo izlazio; plašila me grmljavina u mojoj glavi, ta neprekidna tutnjava, zaslepljujući martovski vetar, ubistvena planinska promaja. Pa ipak, drugog dana sam otišao u grad po novine, u kojima opet nije bilo ničega, i s obzirom da me je ta neizvesnost razdraživala preko svake mere, odlučio sam da nekoliko dana ne obraćam pažnju na njih. Utisak koji sam ostavio za stolom navodio je, bojim se, na pomisao o osornoj nedruštvenosti, iako sam se napinjao da odgovorim na sva pitanja, ali doktor me je uzalud nutkao da pođem u salon pre večere, u zagušljivu sobicu s raštimovanim pianinom, plišanim naslonjačama i okruglim stolom zatrpanim turističkim oglasima. Doktor je imao kozju bradicu, vodnjikave plave oči i zaobljen trbuščić. Hranio se poslovno i gnusno. Imao je poseban metod za barena jaja: okretom korice hleba vadio je žumance i celo ga stavljao, uz pratnju sočne pljuvačke, u svoja vlažna, rumena usta. Zamašćenim prstima sakupljao je kosti ostavljene na tanjirima posle obeda, zamotavao svoj plen i gurao ga u džep kaputa; očigledno je na taj način želeo da se predstavi kao ekscentrična ličnost: „To je za jadne pse“, govorio bi (i još uvek govori), „životinje su često bolje od ljudi“ - tvrdnja koja je izazivala (i dalje izaziva) stresne rasprave, pri kojima bi se opet posebno zagrejao. Kada je doznao da sam Nemac i muzičar, doktor je bio fasciniran, i iz pogleda koje mi je upućivao zaključih da njegovu pažnju nije toliko privlačilo moje lice (na prelazu od neobrijanosti u bradatost), koliko moja nacionalnost i profesija, u kojima je doktor uočavao nešto izuzetno povoljno za prestiž kuće. Zakačio bi se za mene na stepenicama ili u kakvom dugom hodniku i započinjao neko beskrajno ogovaranje, čas o društvenim nedostacima predstavnika šunki, a čas o verskoj netrpeljivosti opata. Sve mi je to išlo pomalo na živce, premda me je na neki način zabavljalo. Čim bi pala noć i senke grana, koje je usamljena lampa u dvorištu hvatala i gubila, počele da jure po mojoj sobi, besplodna i užasna pometenost ispunjavala je moju samotno praznu dušu. O, ne, nikada se nisam plašio mrtvaca, kao što me ni slomljene, rasparčane igračke ne plaše. Ono čega sam se bojao, sasvim sam u varljivom svetu odraza - bilo je da ću se slomiti umesto da izdržim do nekog izuzetnog, ludački srećnog, sverešavajućeg trenutka koji sam morao da postignem, trenutka umetnikovog trijumfa, ponosa, oslobađanja, blaženstva: da li je moja slika bila senzacionalni uspeh ili žalosni promašaj? Šestog dana mog boravka vetar je dostigao toliku žestinu da je hotel mogao da se uporedi s brodom na pučini u oluji: okna su odzvanjala, zidovi su škripali, teške zimzelene krošnje povijale su se unazad, na trenutak bi zanemele, a potom su se uspravljale i silovito bubnjale po zgradi. Pokušao sam da izađem u baštu, ali vetar me je odmah presamitio; nekim čudom sam sačuvao šešir, i vratio sam
106 se u sobu. Kada sam se popeo, stao sam kraj prozora i duboko se zamislio, i u svoj toj guguli promakao mi je zvuk zvona, tako da kad sam sišao na ručak i zauzeo svoje mesto za stolom, gosti su se već služili trećim jelom - pilećom sitneži u sosu od paradajza - omiljenom doktorovom poslasticom. U prvi mah nisam obratio pažnju na opšti razgovor, koji je doktor vešto vodio, ali iznenada primetih da svi pilje u mene. - A vi - obraćao se doktor meni - šta vi mislite o tome? - o čemu? - upitah. - Razgovarali smo - reče doktor - o tom ubistvu kod vas u Nemačkoj. Kakvo čudovište mora biti čovek - produži on, predosećajući zanimljivu raspravu - koji osigura svoj život a onda uzme tuđi... Ne znam šta me je spopalo, ali iznenada podigoh ruku i rekoh: - Čujte, prestanite - i zatim je, stisnutu u pesnicu, spustih s takvim treskom da je prsten od salvete poskočio u vazduh, i povikah glasom koji nisam prepoznavao: - Prestanite, prestanite! Kako se usuđujete, kakvo pravo imate? Od svih uvreda - ne, ne, neću dozvoliti! Kako se usuđujete - za moju zemlju, za moj narod... ćutite! Ćutite! - povikah još glasnije: - Vi!... Usuđujete se da mi u lice kažete da u Nemačkoj... Ćutite! U stvari, oni su već odavno ućutali - još od onog časa kada se prsten sa salvete, posle mog udarca pesnicom, počeo da kotrlja. Otkotrljao se do kraja stola, gde ga je obazrivo zaustavio draguljarev najmlađi sin. Tišina je bila izuzetno kvalitetna. Mislim da je čak i vetar prestao da tutnji. Doktor je, s nožem i viljuškom u rukama, zamro; na njegovom čelu zamrla je jedna muva. Osetih grč u grlu, bacih salvetu i izađoh iz trpezarije, dok su se sva lica automatski okrenula za mnom. U prolazu, ne zastavši, dograbih novine koje su ležale na stolu u predvorju, i čim se nađoh u svojoj sobi, bacih se na krevet. Sav sam drhtao, gušili su me jecaji, grčio sam se od besa; prsti mi behu prljavi od paradajz-sosa. Dok sam piljio u novine, jer sam imao vremena da kažem sebi kako je to besmisleno, čista podudarnost - zašto bi Francuzi imali razloga time da se bave - ali u taj mah moje ime, moje predašnje ime, zaigra mi pred očima... Ne sećam se šta sam tačno doznao iz tih novina: od onda sam pregledao čitave hrpe i pomalo mi se mešaju u pamćenju; sada leže oko mene, ali nemam vremena da ih sredim. Dobro se, međutim, sećam da sam odmah uočio dve činjenice: prvo, da je identitet ubice bio poznat, i drugo, da identitet žrtve nije bio poznat. Izveštaj nije dolazio od posebnog izveštača, već je, pretpostavljam, bio kratak prikaz onoga što se nalazilo u nemačkim novinama, a u tome na koji je način bio izložen, između izveštaja o nekom političkom sukobu i jednom slučaju papagajske bolesti, postojalo je nešto nemarno i drsko. Neizrecivo me je potresao ton cele stvari: bio je, u stvari, toliko neprikladan, toliko nemoguć u odnosu na mene, da sam čak na trenutak pomislio da se odnosi na neku osobu koja ima isto ime kao ja, jer se takav ton koristi kada se piše o nekom maloumniku koji je iskasapio celu porodicu. Sada razumem. Bila je to, pretpostavljam, smicalica međunarodne policije, glupavi pokušaj da me uplaše i pometu, ali ne shvatajući
107 to u tom času, jer sam bio izvan sebe i tačke su mi plivale pred očima i spoticale se o ovaj ili onaj red u stupcu - kad iznenada neko glasno pokuca na vrata. Gurnuh novine pod krevet i rekoh: - Uđite. Bio je to doktor. Završavao je nekakvo žvakanje. - Čujte - reče on tek što je prešao preko praga - u pitanju je greška. Pogrešno ste protumačili moje reči. Voleo bih da... - Napolje! - zaurlah - Napolje! Njegovo lice se promeni i on izađe ne zatvorivši vrata. Skočih i gromoglasno ih zalupih. Potom ispod kreveta izvukoh novine; ali sada nisam mogao da pronađem članak koji sam malopre čitao. Pregledao sam ih od početka do kraja: ništa! Je li moguće da sam sanjao da sam ga čitao? Počeh iznova da pregledam stranice: ličilo je to na noćnu moru kada se neka stvar izgubi, i ne samo da ne može da se pronađe, nego u tome nema nijednog od onih prirodnih zakona koji potrazi obezbeđuju izvesnu logiku, pa je, stoga, sve apsurdno bezoblično i proizvoljno. Ne, ni reči o meni u novinama. Nijednog slova. Mora da sam se nalazio u stanju užasne zaslepljenosti, jer nekoliko sekundi kasnije primetih da su to neke stare nemačke novine, a ne one pariske koje sam čitao. Zaronih ponovo pod krevet, pronađoh ih i ponovo pročitah trivijalno sročen, čak i pogrdan, izveštaj. Sada mi je sinulo šta me je najviše šokiralo - šokiralo u smislu uvrede: nigde ni reči o našoj sličnosti; ne da je nisu kritikovali (mogli su, na primer, bar da kažu: „Da, izuzetna sličnost, ali ta i ta obeležja pokazuju da to nije njegovo telo.“) nego je uopšte nisu ni pomenuli - što je ostavljalo utisak da je u pitanju neki jadnik čiji se izgled sasvim razlikuje od mog. Jedna noć nije mogla da ga upropasti; naprotiv, njegov lik je trebalo da postane gotovo kao od mermera, što bi još više istaklo našu sličnost; pa čak i ako su telo pronašli posle nekoliko dana, ostavivši tako šaljivoj smrti vremena da se pozabavi njim, ipak bi se stupnjevi njegovog raspadanja podudarali s mojim - strahovito neprijatan način izražavanja, ali nisam raspoložen za ljubaznosti. To izveštačeno ignorisanje onoga što je, za mene bar, bilo najdragocenije i najznačajnije, dojmilo me se kao krajnje kukavički trik, koji je podrazumevao kako su svi, još od samog početka, savršeno dobro znali da to nisam ja, pa niko nije mogao ni pomisliti da zameni taj leš za moj. A i sam aljkav način na koji je priča bila ispričana kao da je naglašavao grešku koju ja nikada, nikada ne bih mogao da učinim; ali ipak su tu bili, sakrivenih usta, okrenutih njuški, nemi, ali skroz-naskroz uzdrhtali, barabe nadute od radosti, da, od zluradosti, zli, podrugljivi, nepodnošljivi... Ponovo se začu kucanje. Skočih na noge, zadihan. Pojaviše se doktor i upravitelj. - Evo - obrati se doktor uvređenim glasom upravitelju i pokaza na mene. - Evo, taj gospodin ne samo što se uvredio zbog nečega što nisam ni rekao, već je sada uvredio mene, odbivši na izuzetno nepristojan način da me sasluša. Hoćete li, molim vas da razgovarate s njim. Ja nisam navikao na takve manire. - Treba to objasniti - reče upravitelj, mračno me gledajući ispod obrva. - Siguran sam da će sâm gospodin... - Odlazite! - dreknuh i lupih nogom. - To što mi činite... To je prevršilo... Ne smete da me ponižavate i da se svetite - Zahtevam, čujete li, zahtevam...
108 Doktor i upravitelj, s podignutim dlanovima i kružeći oko mene na ukočenim nogama, počeše nešto da mi govore, da se sve više primiču. Nisam to mogao više da izdržim, napad besa me je prošao, ali umesto njega osetih pritisak suza, i iznenada (prepuštajući pobedu onome ko je želi) padoh na krevet i silovito zajecah. - Živci, samo živci - reče doktor smekšavši kao opčinjen. Upravitelj se nasmeši i izađe iz sobe, zatvorivši vrata s velikom nežnošću. Doktor mi nasu čašu vode, ponudi da donese lek, pomilova me po ramenu, a ja sam i dalje jecao, savršeno svestan svog stanja, pa sam čak s ledeno podrugljivom lucidnošću video sav njegov sram, a u isto vreme sam osetio sav onaj dastijevski šarm histerika ali i nekakvu nejasnu korist za sebe, te nastavih da se tresem i uzdišem, da brišem obraze velikom, prljavom maramicom koja je vonjala na meso i koju mi je dao doktor dok me je tapšao i utešno mrmljao: - Samo smo se pogrešno razumeli, ništa više!... Ja koji obično kažem da smo imali dovoljno ratova... Vi imate svoje mane, mi imamo svoje. Politiku treba zaboraviti. Prosto-naprosto niste razumeli o čemu smo razgovarali. Jednostavno sam vas pitao šta mislite o onom ubistvu... - o kom ubistvu? - upitah kroz jecaje. - Ah, grozna stvar - razmenio odeću s čovekom i ubio ga. Ali, smirite se, prijatelju, ubistva ne postoje samo u Nemačkoj, imamo mi svoga Landrija, hvala bogu, tako da niste sami. Smirite se, to su samo živci, lokalna voda divno deluje na živce, ili tačnije rečeno, na stomak, što se svodi na isto. Još malo me je tapšao, a onda je ustao. Vratih mu maramicu i zahvalih se. - Znate šta? - reče on kada je već stajao na vratima. - Mala kontesa je poludela za vama. Trebalo bi da nam odsvirate nešto na klaviru večeras - mrdnuo je prstima kao da izvodi triler - i verujte mi na reč, imaćete je u svom krevecu. Već je bio na hodniku, ali se odjednom predomisli i vrati. - U vreme moje mladosti i ludosti - reče on - kada smo se mi studenti jednom veselili, najbestidniji od nas se posebno dobro naroljao, i kad je postao bespomoćan, navukli smo mu mantiju, obrijali okruglu rupu na temenu i kasno u noći zakucali na vrata jednog manastira. Kada se pojavila kaluđerica, jedan od nas joj je rekao: „Ah, sestro, pogledajte u kakvom se stanju ovaj jadni sveštenik nalazi! Uzmite, dajte mu da se naspava u jednoj od vaših delija!“ I zamislite, kaluđerice su ga uzele. Ala smo se smejali! - Doktor malo čučnu i potapša se po butinama. Iznenada mi pade na pamet da on, ko zna, možda govori sve to (preodenuli ga... hteli da ga poture kao nekog drugog...) s nekom tajnom namerom, da je možda upućen da špijunira... i ponovo me spopade bes, ali pogledavši njegove glupavo sjajne bore, suzdržah se, ko bajagi se nasmejah, on mi veoma zadovoljno mahnu rukama i napokon me, napokon, ostavi na miru. Uprkos grotesknoj sličnosti s Raskoljnikovom - ne, ne to. Briši. Šta se onda desilo? Da, odlučio sam da, pre svega, nabavim što je moguće više raznih novina. Strčah niz stepenice. Na jednom odmorištu naleteh na debelog opata, koji me
109 pogleda sa sažaljenjem: iz njegovog masnog osmeha zaključih da je doktor već uspeo da ispriča svetu o našem pomirenju. Kada sam izašao u dvorište, vetar me gotovo ošamuti; nisam se, međutim, predavao, već sam se pribio uz kapiju, a kada se pojavio autobus, dadoh mu znak, uđoh u njega i mi se sjurismo nizbrdo praćeni suludim kovitlanjem beličaste prašine. U gradu sam kupio nekoliko nemačkih novina i iskoristio priliku da svratim na poštu. Nije bilo pisama za mene, ali sam zato, s druge strane, mnogo toga pronašao u novinama, čak i previše... Danas, posle nedelju dana iscrpljujućeg književnog rada, ja sam izlečen i osećam samo prezir, ali u to vreme me je hladni podrugljivi ton Štampe skoro dovodio do ludila. Evo, konačno, opšte slike: u nedelju, devetog marta, frizer iz Kenigsdorfa otkrio je mrtvaca u šumi. Otkuda on u toj šumi, koju čak i leti retko posećuju, i zašto je on tek uveče izvestio o onome što je pronašao, to su zagonetke koje još uvek nisu rešene. Zatim sledi ona strahovito smešna priča koju sam, čini mi se, već pomenuo: automobil - koji sam namerno ostavio na rubu šume - je nestao. Njegovi tragovi, niz slova T, pomogli su da se utvrdi marka guma, dok su se neki stanovnici Kenigsdorfa s fenomenalnim pamćenjem prisetili da su videli jedan plavi „ikarus“, mali model sa žičanim točkovima, čemu su vedri i prijatni momci iz garaže u mojoj ulici pridodali obaveštenja u vezi sa konjskim snagama i cilindrima, i dali ne samo registarski broj kola nego i fabrički broj motora i karoserije. Opšta je pretpostavka da ja upravo u ovom trenutku jurcam nekud u tom „ikarusu“ - što je izuzetno smešno. Jasno mi je da je neko video moja kola s puta i da ih je, bez mnogo okolišenja, jednostavno prisvojio, previdevši u toj brzini leš koji je ležao u blizini. Naprotiv, onaj frizer koji je primetio leš tvrdi da tu nije bilo nikakvih kola. Taj čovek je sumnjiv! Reklo bi se da je najprirodnija stvar na svetu da ga policija ščepa - ljudima su sekli glave i za mnogo manje stvari - ali budite sigurni da se to nije dogodilo, da oni ni u snu ne vide u njemu mogućeg ubicu; ne, krivica je svaljena na mene, i to odmah, bez ikakvih ograda, sa hladnom i bezdušnom spremnošću, kao da su naprosto hteli mene da osude, kao da je to bila osveta, kao da sam ih odavno vređao i kao da odavno žude da me kazne. Policija ne samo što je uzela zdravo za gotovo, s neobičnom prejudicijom, da umrli čovek nisam ja, ne samo što je propustila da uoči našu sličnost, nego je čak a priori isključila tu mogućnost (jer ljudi ne vide ono što ne žele da vide), i još je dala sjajan primer logike kada je izrazila iznenađenje što sam se nadao da ću prevariti svet time što ću odenuti u svoju odeću osobu koja uopšte ne liči na mene. Imbecilnost i otvorena pristrasnost takvog rasuđivanja su izuzetno smešni. Sledeći logični korak bio je da me proglase mentalno defektnim; otišli su čak toliko daleko, pa su pretpostavili da nisam sasvim normalan, što su potvrdile neke osobe koje su me poznavale - onaj magarac Orlovijus između ostalih (pitam se ko su bili drugi), a prema njegovoj priči, ja sam sâm sebi pisao pisma (dosta neočekivano). Ono što je najviše zbunjivalo policiju bilo je pitanje kako se moja žrtva (Štampa je posebno uživala u reči „žrtva“) našla u mojoj odeći, ili bolje rečeno,
110 kako sam uspeo da primoram živog čoveka da obuče ne samo moje odelo, nego i sve ostalo do čarapa i cipela, koje su mu bile premale i sigurno ga žuljale - (e pa, što se cipela tiče, to sam mogao da učinim i post-faktum, pametnjakovići!). Utuvljujući sebi u glavu da to nije moj leš, oni su se ponašali kao kakav književni kritičar koji, samo što vidi knjigu autora kojeg ne ceni, odmah zaključuje da je knjiga bezvredna i potom nastavlja da gradi ono što želi da sagradi, samo na osnovu te prve proizvoljne pretpostavke. I tako su se oni, suočeni s čudom Feliksove sličnosti sa mnom, bacili na neke male i sasvim nevažne mane koje bi, u nekom dubljem i prefinjenijem stavu prema mom remek-delu, prošle neopaženo, kao što kakvu predivnu knjigu ni najmanje ne kvari neka štamparska greška ili omaška pera. Pomenuli su hrapavost šaka, čak su pronašli neku ružnu izraslinu od posebnog značaja, primećujući, međutim, urednost noktiju na sva četiri ekstremiteta, a neko je - uveren sam da je to onaj frizer koji je pronašao telo - tim njuškalima skrenuo pažnju na činjenicu da je na osnovu nekih detalja vidljivih profesionalcu (to mi se dopada) jasno da je nokte isekao i sredio neki ekspert - što je trebalo da baci krivicu na njega a ne na mene! Nikako ne mogu da doznam kako se Lidija ponašala prilikom istrage. Budući da niko nije sumnjao da ubijeni nisam ja, nju su sigurno sumnjičili, ili je još uvek sumnjiče, za saučesništvo: što je samo njena greška - trebalo je da razume da je novac od osiguranja ispario i da ne uleće s udovičkim jecajima. Na kraju će se slomiti i, ne sumnjajući u moju nevinost već pokušavajući da spase moju glavu, odaće tragičnu priču o mom bratu, što ničemu neće koristiti, jer se lako može utvrditi da nikada nisam imao nijednog brata, a što se teorije o samoubistvu tiče, gotovo da nema nikakvih šansi da službena mašta proguta onu smišljotinu s kanapom i okidačem. Najveći značaj za moju sadašnju bezbednost ima činjenica da je identitet ubijenoga nepoznat i da ne može da se sazna. Ja u međuvremenu živim pod njegovim imenom, čije sam tragove već ostavio ovde-onde, te bi mogli brzo da me dovedu u škripac kada bi se otkrilo koga sam, kako se to kaže, ukokao. Ali nema načina da se to otkrije, što mi izuzetno odgovara, jer sam odviše umoran da sve iznova planiram i izvodim. A osim toga, kako mogu da se lišim imena koje sam, s takvom veštinom, načinio svojim? Jer ja, gospodo, izgledam kao svoje ime, i ono mi podjednako dobro pristaje kao što je njemu pristajalo. Budale ste ako to ne razumete. Što se onih kola tiče, pronaći će ih pre ili posle - što im neće mnogo pomoći, jer ja sam hteo da ih pronađu. Kako je to smešno! Oni misle da ja smerno sedim za volanom, a otkriće, u stvari, nekog veoma običnog i veoma uplašenog lopova. Ne pominjem ovde čudovišne epitete kojima ti neodgovorni žvrljatori, ti lovci na uzbuđenja, te podle protuve koje podižu svoje šatre tamo gde je prosuta krv, moraju da me nagrade; neću se zadržavati ni na dubokoumnim raspravama psihoanalitičke vrste kojima se feljtonisti oduševljavaju. Sve te koještarije u početku su me dovodile do besa, pogotovo činjenica što me povezuju s ovim ili onim kretenom s vampirskim ukusom koji je, u svoje vreme, pomogao da se
111 poveća broj prodatih primeraka. Onaj momak, na primer, koji je spalio svoja kola zajedno s telom žrtve, odsekavši prethodno deo žrtvine noge, jer se ispostavilo da je leš duži od njegovih kola. Ali do đavola s njima! Oni i ja nemamo ništa zajedničko. Druga stvar koja me je razbesnela bila je objavljivanje slike iz mog pasoša u novinama (na kojoj stvarno ličim na kriminalca i nimalo na sebe, tako su je zlobno retuširali), upravo te a ne neke druge, možda one na kojoj sam zagledan u knjigu - jedan nežno-čokoladni snimak; a taj isti fotograf slikao me je u drugoj pozi, s prstom na slepoočnici, ozbiljno zagledan u vas ispod nabranih veđa: tako nemački romanopisci vole da se slikaju. Stvarno su imali mnogo slika na izboru, mnogo dobrih fotografija - onu, na primer, koja me prikazuje u kupaćim gaćama na Ardalionovom placu. Oh, umalo da zaboravim - za vreme svoje pažljive istrage, policija, koja je pretražila svaki žbun i čak prekopala zemlju, nije ništa otkrila, ništa osim jednog značajnog predmeta, a to je: flaša domaće votke. Ležala je tamo još od juna: ja sam, koliko se sećam, opisao kako je Lidija krije... Šteta što nisam negde zakopao i balalajku, što bi im pružilo zadovoljstvo da zamišljaju slovensko ubistvo uz zveket pehara i pevanja „Пожальй же меня, дорогая... 9 Ali dosta je, dosta. Sva ta gnusna zbrka proističe iz toga što ljudi, zbog svoje tromosti, tuposti i predrasuda, ne prepoznaju mene u lešu mog savršenog dvojnika. Prihvatam, uz osećanje gorčine i prezira, golu činjenicu nepriznavanja (čije majstorstvo nije njime zatamnjeno?), ali čvrsto verujem u savršenost svoga dvojnika. Ne krivim sebe ni za šta. Greške - lažne greške - nametnuli su mi naknadno moji kritičari kad su požurili da, bez ikakvih osnova, zaključe kako je moja ideja bila radikalno pogrešna, i da potom istaknu one beznačajne nedoslednosti kojih sam i sâm svestan, i koje nemaju nikakav značaj u zbiru umetnikovog uspeha. Tvrdim da je u planiranju i izvođenju cele stvari dostignuta krajnja granica veštine, da je njen savršeni finiš na neki način bio neminovan, da se sve, bez obzira na moju volju, ostvarilo pomoću kreativne intuicije. I tako, da bih stekao priznanje, da bih opravdao i sačuvao proizvod svog mozga, da bih objasnio svetu svu dubinu svog remek-dela, smislio sam da napišem sadašnju priču. Jer kada sam zgužvao i bacio poslednje novine, isisavši ih i doznavši sve, kada me je sveg obuzelo nekakvo silno uzbuđenje i žarka želja da istog časa preduzmem izvesne mere, samo meni poznate, tada sam, u tom stanju, seo za sto i počeo da pišem. Kao da nisam bio potpuno siguran u svoje književne snage, u znatan dar - u početku beše naporno, kao po uzbrdici. Dahtao sam i zastajkivao i nastavljao dalje. Moj trud, koji me je strahovito iscrpljivao, pružao mi je čudnovato zadovoljstvo. Da, drastičan lek, neljudsko, srednjovekovno sredstvo za čišćenje, koje se ipak pokazalo delotvornim. Od dana kada sam započeo protekla je jedna cela sedmica, i sada se moje delo bliži svome kraju. Miran sam. U hotelu su svi dobri prema meni: pravi sirup od ljubaznosti. Obedujem izdvojeno, za stočićem kraj prozora. Doktor odobrava moje izdvajanje, i bez obzira što sam na dometu njegovog glasa, objašnjava 9 Sažali se na mene, draga (rus.) Prev.
112 ljudima kako nervozna osoba zahteva mir i da su muzičari po pravilu nervozni. Za vreme obeda često mi se obraća preko cele prostorije i preporučuje mi neko jelo ili me pak šaljivo pita da li bih mogao da se pridružim zajedničkoj zakusci bar danas, i onda me svi oni gledaju na najdobroćudniji način. Ali kako sam umoran, kako sam mrtav umoran. Bilo je dana, prekjuče na primer, kada sam, ne računajući dva kratka prekida, pisao devetnaest sati bez prekida; mislite li da sam posle toga spavao? Ne, nisam mogao da zaspim, i celo mi je telo trnulo i krckalo kao da sam razapet na točku. Sada, međutim, kada završavam i nemam više gotovo ništa da pridodam svojoj priči, bolno mi je da se rastanem od ovog iskorišćenog papira, ali od njega se rastati moram, i kada ponovo pročitam svoje delo, ispravim ga, zapečatim i hrabro pošaljem, moraću, pretpostavljam, da krenem dalje, u Afriku, Aziju - nije važno kuda - iako nisam baš voljan da se pokrenem, iako priželjkujem mir. Stvarno, neka čitalac samo zamisli položaj čoveka koji živi pod izvesnim imenom, ne zbog toga što ne može da nabavi drugi paso...
113 GLAVA JEDANAESTA Prešao sam na nešto višu nadmorsku visinu: nevolja me naterala da se preselim. Mislio sam da ću imati ukupno deset glava - pogrešio sam! Čudno se osećam kada se prisetim kako sam čvrsto, kako sabrano, uprkos svemu, privodio desetu glavu kraju, što mi nije sasvim pošlo za rukom - pa se dogodilo da sam poslednji odeljak prekinuo kao da želim da ga rimujem rečju „spas’o“. Došla je sobarica da uredi sobu, pa sam, nemajući šta da radim, sišao u vrat, i tu me obuze rajski, ugodan mir. U prvi mah nisam čak ni shvatio šta se događa, ali se trgnuh i iznenada shvatih da je uraganski vetar, koji je u poslednje vreme besneo, prestao da duva. Vazduh je bio božanstven, posvuda srebrne pahulje s iva, čak su se i zimzelene krošnje trudile da deluju obnovljeno, dok su polugola, atletska torza hrastova plutaša blistala u crvenkastom sjaju. Krenuo sam glavnim putem; zdesna su, duž padina, stajali tamni vinogradi, a njihovi još uvek goli izdanci, poređani u istovetnim redovima, nalikovali su na učmale, iskrivljene grobljanske krstače. Ubrzo sedoh na travu, i dok sam gledao preko vinograda u zlaćani vrh brda obrastao štipavicom, zatrpan gustim hrastovim lišćem, kao i u duboko-duboko plavo-plavo nebo, razmišljao sam s nekom vrstom topljive nežnosti (jer možda je suštinska, premda sakrivena odluka moje duše upravo nežnost) da je započeo novi život, koji ostavlja za sobom teret tegobnih maštarija. Tada se, izdaleka, iz pravca mog hotela, pojavi autobus, i odlučih da se poslednji put zabavim čitanjem berlinskih novina. Kada se nađoh u autobusu, pretvarao sam se da spavam (i čak sam otišao dotle da sam se smešio u snu), jer sam među putnicima primetio trgovca šunkom: ubrzo, međutim, odistinski zaspah. Nabavivši u gradu ono što sam hteo, otvorih novine tek po povratku i počeh da ih pregledam uz dobroćudan kikot. Odmah se i glasno nasmejah: pronašli su kola. Njihov nestanak ovako je objašnjen: tri drugara koji su, ujutru desetog marta, hodali auto-putem - nezaposleni mehaničar, frizer kojeg smo već upoznali, i
114 frizerov brat, mladić bez zanimanja - zapazili su odsjaj s kola na rubu udaljene šume i namah krenuli prema njemu. Frizer, staložen, pošten čovek, rekao je tada da bi trebalo da sačekaju vlasnika pa, ako se ne pojavi, da odvezu kola u policijsku stanicu u Kenigsdorfu, ali njegov brat i mehaničar, koji su voleli zabavu, imali su drugi predlog. Frizer je, međutim, odgovorio da neće dozvoliti takvu stvar, i uputio se dublje u šumu, osvrćući se na sve strane. Ubrzo je naišao na leš. Požurio je nazad, dozivao svoje drugare, i s užasom video da nema ni njih ni kola. Neko vreme se tuda smucao, misleći da će se vratiti. Nisu se vratili. Predveče je napokon odlučio da obavesti policiju o svom „groznom otkriću“, ali s obzirom da je dobar brat, nije ništa rekao za kola. Sada se pokazalo da su ona dva mangupa brzo slupala moj „ikarus“, koji su negde sakrili u nameri da se prikriju, ali su se onda predomislili i prijavili. „U kolima je“, nastavljao je izveštaj, „pronađen predmet koji je dokazivao identitet ubijenog.“ U prvi mah sam, omaškom, pročitao „identitet ubice“, što je povećalo moju radost, jer nije li od samog početka bilo izvesno da kola pripadaju meni? Ali drugo čitanje me je nateralo da se zamislim. Ta fraza me razljutila. U njoj je bila neka glupava zakukuljenost. Naravno, odmah sam rekao sebi da je to ili neka nova klopka, ili su, pak, pronašli nešto beznačajno, ništa više od one smešne votke. No, ipak me je to zabrinulo - i stoga sam neko vreme savesno prebirao po pameti sve predmete koji su učestvovali u samom delu (čak sam se prisetio krpe koju je koristio umesto maramice i njegovog ogavnog češlja) a budući da sam u to vreme postupao sa oštrom i pouzdanom preciznošću, nije mi sada bilo teško da sve proverim i da sa zadovoljstvom utvrdim da je sve u redu. Quod errat demonstrandum. 10 Uzalud: mira nisam imao... Trebalo je konačno da završim tu poslednju glavu, ali umesto da pišem - ponovo sam izašao, šetao do poznog doba, a kad sam se vratio, bio sam toliko iscrpljen, da me je san odmah savladao, uprkos nespokojstvu moga duha. Usnio sam kako posle tegobne potrage (van pozornice - nepokazane u snu) najzad pronalazim Lidiju, koja se krila od mene i koja je sada smireno izjavljivala da je sve u redu, da je dobila nasledstvo i da namerava da se uda za drugog čoveka: „jer, kao što vidiš“, reče ona, „ti si mrtav“. Probudih se u silnom gnevu, dok mi je srce sumanuto udaralo: prevaren! bespomoćan! - jer kako može mrtav čovek da tuži živog - da, bespomoćan - i ona je to znala! Onda se ponovo sabrah i nasmejah - kako snovi mogu da podvale! Ali iznenada osetih da u tome ipak postoji nešto neprijatno što nikakva količina smeha ne može da ukloni, i da moj san nije uopšte važan - ono što je doista bilo važno je tajanstvenost jučerašnje vesti: predmet koji je pronađen u kolima... ako to doista nije, pomislih, ni prepredena zamka ni lažno otkriće, ako je doista bilo moguće pronaći ime ubijenog, i ako je ime bilo pravo. Ne, previše je tih „ako“; prisetih se pažljive jučerašnje provere prilikom koje sam sledio putanje, skladne kao staze planeta, kojima su se upotrebljeni predmeti kretali - ah, mogao sam da nacrtam njihove orbite! Ali ipak sam ostao nespokojan. 10 Što je trebalo dokazati (lat.) Prev
115 U potrazi da se na neki način oslobodim tih nepodnošljivih slutnji, prikupio sam listove svog rukopisa, odmerio težinu na dlanu, promrmljao čak šaljivo „oho!“ i odlučio da ga, pre nego što dopišem poslednje dve-tri rečenice, pročitam od početka do kraja. Pomislih kako me očekuje veliko zadovoljstvo. Stojeći u noćnoj košulji pored pisaćeg stola, s ljubavlju sam protresao šuštavo obilje ispisanih stranica. Kada sam to učinio, ponovo se uvukoh u krevet, pravilno namestih jastuk ispod lopatica, a onda primetih da sam rukopis ostavio na stolu, premda sam se mogao zakleti da mi je sve vreme bio u rukama. Mirno, bez psovki, ustah i vratih se s njim u krevet, ponovo namestih jastuk, pogledah u vrata, zapitah se da li su otključana (jer mi se nije dopadala ideja da prekidam čitanje kako bih pustio sobaricu kada mi donese doručak u devet), ponovo ustah - opet sasvim mirno - i zadovoljno utvrdih da vrata nisu zaključana, tako da sam mogao i da ne ustajem, pročistih grlo, vratih se u razmešten krevet, udobno se smestih, spremih se da čitam, ali nigde nije bilo mojih cigareta. U poređenju s nemačkim vrstama, francuske cigarete stalno iziskuju pažnju. Kud su se dele šibice? Malopre sam ih imao! Ustah po treći put - sada su mi ruke već malo drhtale - i pronađoh šibice iza mastionice, ali kada sam se vratio u krevet, zgnječih drugu kutijicu koja se sakrila u posteljini, što je značilo da sam još jednom mogao da uštedim sebi muke oko ustajanja. Ražestih se, prikupih razbacane listove rukopisa s poda, a prijatni predukus koji me je malopre prožimao pretvori se u nešto nalik bolu - u užasnu slutnju, kao da neki zli đavolak obećava da mi pokaže sve više i više grešaka, ništa osim grešaka. Međutim, kada sam ponovo zapalio cigaretu i ćuškama potčinio goropadni jastuk, mogao sam ponovo da prionem na čitanje. Iznenadilo me je odsustvo naslova na prvom listu: jer bio sam siguran da sam u svoje vreme smislio naslov, neki koji je počinjao rečima Uspomene jednog - Kojeg? Nisam mogao da se setim, a osim toga, Uspomene su mi delovale strašno dosadno i prosto. Kako onda da nazovem svoju knjigu? Dvojnik? Ali ruska književnost već ima jednog. Zločin i šala? Nije loše, premda je malo grubo. Ogledalo? Portret umetnika u ogledalu? Isprazno, pomodno... A kako bi bilo Sličnost? Nepriznata sličnost? Opravdanje sličnosti? Ne, suvoparno je i miriše na filozofiju. Nešto u stilu Samo slepi ne ubijaju? Predugačko. Možda: Odgovor kritičarima? Ili: Pesnik i rulja? Moram da razmislim... ali pročitajmo prvo knjigu, rekoh naglas, naslov će doći kasnije. Počeh da čitam - i smesta se upitah da li čitam napisane redove ili imam vizije. Štaviše: moje preobraženo pamćenje kao da je udisalo dvostruku dozu kiseonika; soba mi beše svetlija, zato što su prozori bili oprani; prošlost mi beše življa, zato što ju je umetnost dvaput osvetlila. Ponovo sam se uspinjao uz brdo u blizini Praga, čuo ševu na nebu, video crvenu kupolu gasovoda, ponovo sam u zagrljaju neverovatnog osećanja stajao nad zaspalom skitnicom, i ponovo se on teglio i zevao, i ponovo je, glavicom naniže, iz njegove rupice visila klonula ljubičica. Nastavio sam da čitam, i oni se redom pojaviše: moja rumena žena, Ardalion, Orlovijus, i svi su bili živi, iako sam u izvesnom smislu ja držao njihove živote u svojim rukama. Ponovo sam gledao žuti stub i šetao kroz šumu, već smišljajući svoju priču, ponovo smo jednog jesenjeg dana moja žena i ja posmatrati kako list
116 pada u susret svom odrazu, pa sam ja lagano ušao u saksonski grad pun neobičnim ponavljanja, a moj dvojnik se lagano podizao da me pozdravi. I ponovo sam tkao svoje čini oko njega, i imao sam ga u svojoj mreži ali on je umakao, i ja sam smerao da odustanem od svog plana, ali s neočekivanom snagom priča se ponovo rasplamsala, zahtevajući od svog tvorca nastavak i kraj. I ponovo sam se jednog martovskog popodneva sneno vozio auto-putem, i tamo, u jarku, kraj stuba, on me je čekao. - Upadaj, brzo, moramo da se odvezemo. - Kuda? - zapita on. - U onu šumu. - Tamo? - upita i pokaza... Štapom, čitaoče, štapom. Š-T-A-P-O-M, plemeniti čitaoče. Grubo izdeljanim štapom obeleženim vlasnikovim imenom: Feliks Volfart iz Cvikaua. Štapom je pokazao, plemeniti ili niski čitaoče, štapom! Znaš šta je štap, zar ne? E, time je pokazao - štapom - i ušao u kola, i ostavio štap u njima kada je iz njih izašao - sasvim prirodno, jer su kola privremeno pripadala njemu. Ja sam, u stvari, zabeležio to „mirno zadovoljstvo“. Sećanje umetnika - kakva čudna stvar! Tuče sve ostale, pretpostavljam. Nikada u svom životu nisam bio toliko zadivljen. Uspravih se u krevetu i zagledah se, izbuljenih očiju, u redove koje sam napisao - izvinite, ne ja - nego taj moj jedinstveni drugar: sećanje - i dobro sam video koliko je sve to nepopravljivo. Ne činjenica da su pronašli štap i tako otkrili naše zajedničko ime, koje će sada neizbežno voditi do mog hvatanja - o ne, nije me to jedilo - nego pomisao da je celo moje remek-delo, koje sam smislio i ostvario s takvom preciznošću, sada potpuno uništeno, pretvoreno u gomilicu praha, zahvaljujući grešci koju sam počinio. Slušajte, slušajte! Čak i da je leš ipak zamenjen za moj, oni bi ipak pronašli moj štap i uhvatili me, misleći da im je on dolijao - što je najveća sramota! Jer cela moja konstrukcija se zasnivala upravo na nemogućnosti greške, a sada se pokazalo da je greška postojala - i to najprostije, najsmešnije, najgrublje vrste. Slušajte, slušajte! Nagnuh se nad parčiće moje velelepne stvari, a jedan klevetnički glas kriknu mi na uvo da je rulja koja odbija da me prizna možda u pravu... Da, počeh u sve da sumnjam, da sumnjam u suštinu, i shvatih da će ono malo života što je ostalo preda mnom biti posvećeno jalovoj borbi protiv to sumnje, i nasmeših se osmehom prezrenih i tupom olovkom koja je vrištala od bola brzo i smelo napisah na prvoj stranici svoga dela: „Očajanje“, nije potrebno tražiti bolji naslov. Sobarica mi donese kafu; popih je, ostavih tost netaknut. Onda se žurno obukoh, spakovah i sâm ponesoh torbu dole. Na sreću, doktor me nije video. Upravitelj pokaza iznenađenje zbog mog iznenadnog odlaska i primora me da platim prekomeran račun, ali to mi nije više ništa značilo: odlazio sam samo zbog toga što je tako pristajalo u takvim slučajevima. Sledio sam izvesnu tradiciju. Uzgred rečeno, imao sam razloga da pretpostavim da mi je francuska policija već na tragu. Na putu za grad ugledah iz autobusa dva policajca u brzim kolima koja su bila bela kao leda mlinara: projurili su u suprotnom pravcu i iščezli u oblaku
117 prašine, ali da li su dolazili s određenom namerom da me uhapse, to ne bih mogao reći - štaviše, možda nisu ni bili policajci - ne, nisam siguran - prebrzo su proleteli. Stigavši u Pinjan, svratih u poštu, i sada mi je žao što sam svratio, jer sam mogao i bez pisma koje sam tamo dobio. Istog dana sam nasumice odabrao jedan pejzaž iz drečavog prospekta, i kasno uveče sam stigao ovde, u ovo planinsko selo. Što se pisma tiče... Kad razmislim, bolje da ga prepišem kao lep primer ljudske zlobe. „Znate šta, pišem Vam, dragi gospodine, iz tri razloga: 1) ona je to tražila; 2) čvrsto nameravam da Vam kažem šta tačno mislim o Vama; 3) imam iskrenu želju da Vam predložim da se predate u ruke zakona, kako bi se raščistila krvava zbrka i gnusna misterija, zbog čega ona, nevina i zastrašena, naravno najviše pati. Upozoravam Vas: duboko sumnjam u svu mračnu dostojevštinu koju ste joj izvoleli reći. Najblaže rečeno, to je laž, usuđujem se to reći. I to podla laž, imajući u vidu kako ste se poigrali s njenim osećanjima. Tražila je da pišem jer misli da Vi možda još ništa ne znate; ona je gotovo izgubila glavu i stalno govori da ćete se naljutiti ako Vam neko piše. Voleo bih da vidim kako se sada ljutite: mora da je strašno smešno. ... Tako, znači, stvari stoje! Nije, međutim, dovoljno ubiti čoveka i prikladno ga obući. Potreban je još jedan dodatni detalj a to je: sličnost između te dvojice, ali na celom svetu nema i ne može biti dva ista čoveka, koliko god ih maskirali. Istina, do razgovora o takvim tananostima nije nikada ni došlo, jer joj je policija kao prvu stvar rekla da je pronađen čovek s papirima njenog muža, ali da to nije njen suprug. I sada dolazi užasan deo: budući da ju je uvežbao jedan podlac, jadnica je insistirala, čak i pre nego što je videla leš (čak pre - shvatate li to?), insistirala uprkos svemu da je to telo njenog muža i ničije drugo. Ne uspevam da shvatim kako ste uspeli da ispunite jednu ženu, koja je za Vas bila i još uvek jeste neznanac, takvim svetim strahopoštovanjem. Da bi to postigao, čovek doista mora biti izuzetno čudovište. Bog zna kakvo je iskušenje tek očekuje! Do toga ne sme doći. Vaša je dužnost da je toga oslobodite. Pa slučaj je već svima jasan! Ti mali trikovi sa životnim osiguranjem, dragi gospodine, poznati su od davnina. Trebalo bi čak da kažem da je od svih, Vaš najneuspeliji i najotrcaniji. Sledeća stvar: Šta mislim o Vama. Prve vesti zatekle su me u gradu u kojem sam zaglavio zbog susreta s nekim prijateljima umetnicima. Vidite, nikada nisam stigao do Italije - i zahvaljujem zvezdama na tome. E, kada sam pročitao tu vest, znate li šta sam osetio? Nikakvo iznenađenje! Oduvek sam znao da ste lopuža i grubijan, i verujte mi da prilikom istrage nisam zadržao ono što sam video. Naširoko i nadugačko sam opisao kako ste se ponašali prema njoj - Vaše ruganje i podsmeh i nadmeni prezir i zluradu okrutnost, i hladnoću Vašeg prisustva koja nas je sve ugnjetavala. Vi ste veoma slični nekom velikom masnom divljem vepru s kvarnim očnjacima - šteta što jednog takvog ispečenog niste obukli u svoju odeću. I ima još nešto što hoću da skinem sa svojih pleća: šta god ja bio - pijandura slabe volje, osoba koja će prodati svoju čast zbog svoje umetnosti - kažem Vam da se stidim što sam
118 prihvatao parčiće koje ste mi bacali, i rado bih obnarodovao svoj stid, vikao o njemu po ulicama - kada bi to moglo da mi pomogne da se oslobodim njegovog tereta. Znate šta, divlji vepre! Ovo stanje stvari ne može više da traje. Želim da iščeznete, ne zbog toga što ste ubica, već zbog toga što ste najpodliji podlac koji se za svoje podle ciljeve koristi nevinošću lakoverne mlade žene koju je desetogodišnji boravak u Vašem ličnom paklu sasvim iskidao i obeznanio. Ako u Vašem mraku još postoji neko svetlo mesto: predajte se!“ Trebalo bi da ostavim ovo pismo bez komentara. Nepristrasni čitalac mojih prethodnih glava morao je da zapazi blagi ton, moj ljubazan stav prema Ardalionu - a eto kako mi je on to vratio. Ali pustimo to, pustimo... Bolje da mislimo da je to gnusno pismo napisao pijan, jer je ono inače odviše bezobrazno, odviše neistinito, prepuno proizvoljnih tvrdnji, čiju apsurdnost će lako uočiti isti pozorni čitalac. Reći za moju veselu, praznu i ne baš previše bistro Lidiju da se „izbezumila“ ili - kako on ono reče? – „iskidala“; ciljati na nekakav razdor među nama, koji dovodi gotovo do šamaranja; pa to je, izvinite, to je malo preterano - prosto ne znam kako da se izrazim. Takvih reči nema. Moj korespondent ih je već sve upotrebio - premda, doduše, u drugom kontekstu. I upravo zbog toga što sam u poslednje vreme duboko verovao da sam prešao najvišu moguću granicu bola, stradanja, nedoumice, sada sam zapao u tako užasno stanje, takva me je drhtavica obuzela, da su sve stvari oko mene počele da se tresu: sto, čaša na stolu, čak i mišolovka u uglu moje nove sobe. Ali iznenada se pljesnuh po čelu i prasnuh u smeh. Kako je sve bilo jednostavno! Kako se jednostavno, rekoh sebi, razrešila ta tajanstvena sumanutost pomenutog pisma. Vlasnička sumanutost! Ardalion ne može da mi oprosti što sam upotrebio njegovo ime za šifru i što se ubistvo odigralo na njegovom parčetu zemlje. On greši, svi su odavno bankrotirali, niko ne zna kome ta zemlja doista pripada - i... Ah, dosta je, dosta je bilo reči o tom ludom Ardalionu! Ovo je poslednji potez na njegovom portretu. Završnom kretnjom četkice ispisujem ga u uglu. Bolji je od odurne posmrtne maske koju je taj glupak napravio od mog lica. Dosta! Fina sličnost, gospodo. A ipak... Kako se usuđuje?... do đavola, do đavola, sve do đavola! 31. mart. Noć. Avaj, moja priča se izopačuje u dnevnik. No, ništa se ne može uraditi: toliko sam se navikao da pišem, da više ne mogu da se oduprem. Dnevnik je, priznajem, najniži oblik književnosti. Znanci će ceniti gorenavedenu ljupku, samosvesnu, lažno značajnu reč „Noć“ (koja treba da navede čitaoce da zamisle besane književne osobe, tako blede, tako privlačne). Ali, u stvari, sada jeste noć. Seoce u kojem boravim leži u udolini, između visokih i stisnutih planina. Iznajmio sam veliku sobu u kući crnpuraste starice koja u prizemlju drži piljarnicu. Selo ima samo jednu ulicu. Mogao bih da se zadržim na dražima ovog
119 mesta, opisujući, na primer, oblake koji se uvlače u kuću kroz jedan prozor a zatim izlaze kroz suprotni - ali opisivanje takvih stvari je dosadno. Zabavlja me to što sam ja ovde jedini turista, potpuni stranac, a s obzirom da su ljudi nekako namirisali (premda pretpostavljam da sam to sâm rekao svojoj gazdarici) da dolazim iz Nemačke, znatiželja koju izazivam je neobična. Ovde nije bilo takvog uzbuđenja još od vremena kada je neka filmska kompanija, pre nekoliko sezona, došla da snima svoju starletu u filmu Les Contrabandiers.11 Naravno, trebalo bi da se krijem, a ja umesto toga odlazim na najuočljivije mesto, jer jača rasveta teško da bi se mogla pronaći. Ali mrtav sam umoran; što se sve ovo pre svrši, tim bolje. Danas sam se, sasvim umesno, upoznao sa lokalnim žandarom - savršeno smešnom figurom! Zamislite osobu s punačkim rumenim licem, krivonogu, s crnim brkovima. Sedeo sam na kraju ulice na jednoj klupi, a svuda oko mene stanovnici sela su vredno radili, ili bolje rečeno: pretvarali se da rade; u stvari, posmatrali su me s vatrenom znatiželjom, bez obzira u kakvom su se položaju nalazili - koristeći se svakom linijom pogleda, preko ramena, ispod pazuha ili ispod kolena; jasno sam ih primećivao. Žandar mi se približio s izvesnim snebivanjem, pomenuo kišno vreme, prešao na politiku, pa na umetnost. Čak mi je pokazao nekakva žuto obojena vešala, sve što je preostalo od scene u kojoj jednog od krijumčara zamalo da obese. Podsetio me je na neki način na pokojnog Feliksa: razboritim tonom, mudrošću samoukog čoveka. Upitah ga kada je poslednji put neko uhapšen u tom mestu. On malo promisli i odgovori da je to bilo pre šest godina, kada su dočepali nekog Španca koji je bio odviše slobodan s nožem u nekoj svađi a onda pobegao u planine. Zatim je moj sagovornik smatrao da treba da me obavesti da u tim planinama postoje medvedi koje su tu doveli ljudi, kako bi se oslobodili nasrtljivih vukova, što mi se učinilo veoma smešnim. Ali on se nije smejao; stajao je preda mnom, desnom rukom utučeno zavrtao kraj levog brka, i nastavio da priča o modernom obrazovanju: - Evo, uzmite mene, na primer - rekao je - ja znam geografiju, aritmetiku, veštinu ratovanja, imam krasan rukopis... - A da li možda - upitah - svirate na violini? On tužno odmahnu glavom. U ovom času, dok drhtim u svojoj ledenoj sobi, proklinjem lajave pse, očekujem da svakog trenutka čujem kako se giljotina mišolovke s treskom spušta i odseca mišu glavu, dok mehanički pijuckam napitak od vrbene za koji moja gazdarica smatra da treba da mi ga donosi, jer misli da izgledam slabunjavo i verovatno se boji da ću umreti pre suđenja, u ovom času, dakle, sedim ovde i pišem na ovom papiru s linijama - jedinom koji se može nabaviti u selu - a onda razmišljam, a onda opet posmatram mišolovku. U sobi, hvala bogu, nema ogledala, kao što nema boga kojem zahvaljujem. Sve je tamno, sve je strašno, i ne vidim nikakav poseban razlog za svoje ostajanje na ovom mračnom, uludo izumljenom svetu. Ne razmišljam da se ubijem: to ne bi bilo ekonomično - jer u gotovo svakoj zemlji postoji osoba koju plaća država za pružanje smrtonosnih 11 Krijumčari (franc.) Prev.
120 usluga. A onda šuplji poj večnog ništavila. Ali zanimljivo je, možda, to što postoji šansa da se sve još ne završi, tj. da me ne pogube, nego da me osude na težak rad, a u tom slučaju se može dogoditi da se kroz nekih pet godina, uz pomoć prikladne amnestije, vratim u Berlin i ponovo proizvodim čokoladu. Ne znam zašto - ali to zvuči izuzetno smešno. Pretpostavimo da ubijem majmuna. Niko me ne dira. Pretpostavimo da je to izuzetno pametan majmun. Niko me ne dira. Pretpostavimo da je to neki novi majmun - neka vrsta bez dlaka i koja govori. Niko me ne dira. Uspinjući se postepeno uz te tanane lestvice, mogu se uspeti sve do Lajbnica ili Šekspira i ubiti ih, i niko me ne bi dirao, zato što je nemoguće reći gde se prelazi granica, posle koje sofista zapada u nevolju. Psi laju. Hladno mi je. Taj smrtni, nerazmrsivi bol... Pokaza štapom. Štap. Koje reči mogu da se izvuku iz reči „štap“? Pa, ta, šta, tap, at, pat. Užasno hladno. Psi laju, jedan počne a onda se svi drugi pridruže. Pada kiša. Električna svetlost ovde je škiljava, žuta. Šta sam ja, pobogu, učinio? 1. april. Opasnost da se moja priča izopači u kljakavi dnevnik srećno je odbijena. Malopre me je posetio moj smešni žandar: poslovan, sa sabljom, ljubazno je, ne gledajući me u oči, zatražio moje papire. Rekoh mu da je sve u redu, da ću navratiti ovih dana zbog policijskih formalnosti, ali da mi se tog časa ne ustaje iz kreveta. On je insistirao, da je učtiv, izvinjavao se... morao je da insistira. Ustah i dadoh mu pasoš. Dok je izlazio, zastao je na vratima i (uvek istim ljubaznim glasom) zamolio me da ostanem u sobi. Ma, šta mi reče! Prišunjao sam se do prozora i obazrivo odmakao zavesu. Ulica je puna ljudi koji stoje i blenu; stotinu glava, rekao bih, koje blenu u moj prozor. Prašnjav auto u kojem sedi policajac kamuflirao se senkom platana pod kojim diskretno čeka. Kroz gomilu se probija moj žandar. Bolje da ne gledam. Možda je sve ovo samo privid, ružan san; možda ću se ubrzo negde probuditi, na ledini u blizini Praga. Dobro je, bar, što su me tako brzo priterali u škripac. Ponovo sam provirio. Stoje i pilje. Ima ih na stotine - muškarci u plavom, žene u crnom, kasapi, cvećarke, sveštenik, dve kaluđerice, vojnici, drvodelje, stakloresci, poštari, činovnici, dućandžije... Ali vlada potpuni mir - čuje se jedino kako dišu. Kako bi bilo da otvorim prozor i održim mali govor? „Francuzi! Ovo je proba. Zadržite te policajce. Jedan čuveni filmski glumac uskoro će istrčati iz kuće. On je prevejani kriminalac, ali mora da umakne. Od vas se traži da ih sprečite da ga uhvate. To je deo zapleta. Francuski narode! Napravite mu prolaz od vrata do automobila. Uklonite tog vozača! Upalite motor! Držite te policajce, oborite ih, sedite na njih - platili smo ih za to. Ovo je nemačka filmska kompanija, i za to me izvinite zbog slabog francuskog. Les preneurs de
121 vues,12 moji tehničari i naoružani savetodavci već su među vama. Attention!13 Želim čist prolaz. To je sve. Hvala vam. Sada izlazim.“ 12 Oni koji oduzimaju živote (franc.) Prev. 13 Pažnja (franc.) Prev.
122 Vladimir Nabokov (1899-1977) Hronologija 1899. Rođen 22. aprila u Sankt-Peterburgu, kao najstarije dete u bogatoj aristokratskoj porodici. Naučio je da čita i piše prvo na engleskom jeziku (uz francuski, koji je uvek bio drugi jezik ruskog plemstva). Detinjstvo i prva mladost u carskoj Rusiji za njega su zauvek ostali izgubljeni raj. 1919. Nabokov sa porodicom emigrira u Englesku, preko Carigrada i Atine. Nikada više neće videti Rusiju. Jednom prilikom, zapisao je: „Moja čežnja za domovinom samo je hipertrofija čežnje za izgubljenim detinjstvom.“ U izgnanstvu će napisati osam romana na ruskom (tokom 14 godina života u Berlinu), i isto toliko romana na engleskom. U Engleskoj studira u Kembridžu, na čuvenom Triniti koledžu, gde je diplomirao rusku i francusku književnost (na početku studija upisao je ihtiologiju, nauku o ribama, da bi se u životu posvetio lepidopterologiji - još je u srednjoškolskim danima tragao za leptirovima u peterburškoj oblasti i na Krimu, a kasnije po Nemačkoj, Francuskoj, Italiji i Španiji, da bi u Americi čak otkrio jednog leptira koji je po njemu dobio ime). 1922. Otac Vladimira Nabokova, koji je bio urednik ruskog emigrantskog lista Rul’ u Berlinu, gde je tada živeo sa porodicom, ubijen je na zboru kadetske partije, kada je pokušao da od dvojice ruskih ekstremista zaštiti vođu stranke. 1923. Nabokov prelazi u Berlin, tada najveći centar ruske emigracije. U Berlinu je, po nekim podacima, živelo oko dvesta hiljada Rusa. Zato ne čudi izjava Nabokova da za sve te godine u Berlinu nije naučio ni reč nemačkog, niti se družio sa Nemcima. Ali nije se mnogo družio ni sa ruskim književnim krugom, i bio je tretiran kao elitista i narcisoidna ličnost. Sam je o sebi rekao: „Objektivno govoreći, nikada nisam video pronicljiviji, samotniji, uravnoteženiji i luđi um nego što je moj“. Ubrzo po njegovom dolasku, majka odlazi s mlađom decom u Prag, a Nabokov ostaje u Berlinu do 1937. godine. Sve romane iz berlinskog
123 perioda potpisuje pseudonimom Vladimir Sirin. (Sirin je naziv mitske ptice iz ruskog folklore, neka vrsta sirene sa ptičjim repom.) Iste godine prevodi na ruski „Alisu u zemlji čuda“ Luisa Kerola, poeziju Kitsa i Bodlera, i objavljuje dve knjige pesama. 1925. Ženi se Verom Slonim, sestrom ruskog kritičara i istoričara književnosti Marka Slonima, s kojom de ostati do kraja života. 1926. Objavljuje svoj prvi roman, „Mašenjka“, koji se odvija u ruskom pansionu u Berlinu. Glavni junak saznaje da njegova prva ljubav iz mladosti u Rusiji dolazi sa mužem u Berlin, i seća se prošlih dana. Nabokov unosi filmsku dinamiku u roman, tehnikom smenjivanja kadrova, što je odlika još nekoliko romana iz berlinskog perioda. 1928. Novi roman Nabokova „Kralj, dama pub“, priča o ljubavnom trouglu, već je pravi avangardni roman, ekspresionističko i eksperimentalno delo. Kako u ovom, tako i u sledećim romanima, Nabokov, kao izuzetno maštovit i inventivan pisac, pokazuje svoj raskošni talenat, uz poseban humor i tendenciju shvatanja umetnosti kao igre. On je pre svega majstor jezika i stila, i pravo je čudo da je podjednako dobro pisao na engleskom kao i na ruskom, što je jedinstven primer u celokupnoj svetskoj književnosti. Za njega stvarnost postoji samo pod navodnicima, a kroz pukotine te „stvarnosti“ nazire se nova, umetnička stvarnost. Po rečima Bunjina: „Nabokov je otkrio čitav novi svemir, na čemu treba da mu budemo zahvalni.“ 1929. Objavljuje „Čorbov povratak“ (15 priča i 24 pesme). 1930. Piše „Lužinovu odbranu“, roman u kome junak, nekadašnji vunderkind, sada genijalni šahista, vidi život kao partiju šaha s nepoznatim protivnikom, dok se u svakodnevici vrlo teško snalazi. Beskrupulozni menadžer ga odvodi iz Rusije i iskorišćava njegov talenat. U romanima Nabokova svakodnevni život često je prikazan kao apsurdan u poređenju sa drugim svetovima koji imaju mnogo više smisla, a kojima se pristupa putem umetnosti (ovde šaha), smrti ili ludila. 1931. U romanu „Podvig“, iskoristio je mnoge epizode iz ličnog života. Ponovo je prisutan ljubavni trougao i neuzvraćena ljubav. 1932. Nastaje roman „Camera obscura“, koji posle pet godina ponovo piše na engleskom, i tada mu daje naslov „Smeh u tami“. Margo, glavni ženski lik u romanu, anticipira Lolitu, a situacija u kojoj su dva muška aktera gotovo je identična onoj u „Loliti“. 1934. Rađa mu se jedino dete, sin Dmitrij, koji će kasnije postati operski pevač i prevodilac njegovih dela. Iste godine objavljuje roman „Očajanje“, koji će 1937. godine ponovo napisati na engleskom jeziku, i ponuditi ga, zajedno sa romanom „Smeh u tami“, američkim izdavačima i holivudskim producentima. Ali tek posle svetskog uspeha romana „Lolita“, sve tri knjige doživele su filmske verzije.
124 Najgore je, iako najpogodniji kao filmska priča, prošao „Smeh u tami“ (u režiji Tonija Ridaidsona), „Lolitu“ je uspešno snimio Stenli Kjubrik, a „Očajanje“ Verner Fasbinder. 1935. Piše kafkijansko-gogoljevski roman „Poziv na pogubljenje“. 1937. Objavljuje svoj osmi roman na ruskom jeziku: „Dar“. Pred narastajućim nacizmom preseljava se sa porodicom u Pariz (Vera Slonim je bila Jevrejka). Prethodno odlazi u posetu majci, i u Pragu upoznaje Marinu Cvetajevu. 1939. U Pragu umire majka Vladimira Nabokova. Piše nedovršeni roman „Čarobnjak“, neku vrstu predloška za „Lolitu“. 1940. Piše prvo poglavlje romana „Solus Reks“, koje kasnije prerasta u roman „Pod znakom nezakonito rođenih“, kao i poglavlje „Ultima Tule“, koje je osnova romana „Bleda vatra“. Iz Pariza emigrira sa porodicom u Ameriku, gde stiže kao potpuno nepoznat pisac, mada njegovo dotadašnje delo seže do najviših dostignuća moderne književnosti. Zauvek nestaje ruski pisac Vladimir Sirin i rađa se američki pisac Vladimir Nabokov. 1941. Objavljuje prvi svoj roman izvorno napisan na engleskom: „Stvarni život Sebastijana Najta“. 1944. Piše veliki književni esej „Nikolaj Gogolj“. Omiljeni ruski pisci Nabokova bili su Puškin, Gogolj i Tolstoj, a od evropskih Flober, Džojs i Prust. 1945. Saznaje da je mlađi brat Sergej (koji je jako ličio na njega) umro u koncentracionom logoru. 1947. Objavljuje drugi roman na engleskom: „Pod znakom nezakonito rođenih“, koji predstavlja konačnu osudu ruskog i nemačkog totalitarizma. „Moje političko vjeruju slično je granitnoj steni - nastalo je u mladosti kada sam sa 19 godina napustio Rusiju, i otada se nije menjalo. U svojoj banalnosti ono je čak klasično: sloboda govora, sloboda misli, sloboda umetnosti.“ Ali Nabokov je oduvek zazirao od angažovane literature. „Umetničko delo nema nikakvog značaja za društvo, već samo za jedinku, i samo pojedinačni čitalac ima značaja za mene.“ 1948. Počinje da predaje književnost na univerzitetu Kornel, u državi Itaka, gde će ostati do 1958. Jedan od njegovih studenata bio je Tomas Pinčon, na koga je Nabokov očigledno izvršio veliki uticaj. 1951. Piše autobiografiju „Govori, sećanje“. Rusku verziju iz 1954. nazvao je „Druge obale“. Gostuje kao profesor na Harvardu. 1952. U Parizu objavljuje na ruskom „Pesme 1929-1951“.
125 1955. „Lolita“ je objavljena na engleskom u Parizu, kod izdavačke kuće Olimpija près, i ubrzo zabranjena, kao pornografsko štivo, jer govori o fatalnoj ljubavi sredovečnog čoveka prema 12-godišnjoj devojčici. 1957. Objavljuje četvrti roman na engleskom: „Pnin“. 1958. U Americi konačno objavljuju „Lolitu“, i roman, zahvaljujući fami i skandalu, doživljava veliki uspeh. Izdavači se otimaju za sve što je Nabokov napisao pre „Lolite“ i unapred otkupljuju prava za ono što će tek napisati. Tako su najzad na svetske jezike prevedena njegova dela. Sve to spada u bajku o „američkom snu“, i svet je konačno otkrio jednog od najvećih pisaca XX veka, a Nabokov, posle 40 godina u izgnanstvu, najzad može da se posveti pisanju knjiga. „Nikada nisam verovao“, izjavio je, „da ću modi da živim od književnosti, a sada me hrani mala devojčica po imenu Lolita.“ 1960. Seli se sa suprugom u Švajcarsku, gde će ostati do smrti, punih 17 godina. Boraviće na šestom spratu hotela „Palas“, u Montreu, s pogledom na Ženevsko jezero. 1962. U Americi izlazi roman „Bleda vatra“. 1964. Na engleskom je objavljen njegov prevod „Evgenija Onjegina“ sa komentarima, u četiri toma. 1967. U Americi izlazi verzija „Lolite“ na ruskom jeziku. 1969. Objavljuje roman: „Ada ili strast“. 1972. Na engleskom izlazi roman „Prozirnost stvari“. 1973. Nova zbirka priča na engleskom: „Ruska lepotica“. 1974. Objavljuje svoj poslednji roman, parodiju autobiografije, pod naslovom „Pogledaj harlekine!“ 1977. Umire od zapaljenja pluća, oštećenih prekomernim pušenjem, kao još jedan veliki ruski pisac u emigraciji, Gajto Gazdanov. Početkom osamdesetih u Americi objavljuju njegove eseje o ruskoj književnosti, kao i eseje o romanima „Uliks“ i „Don Kihot“, a od 1984. konačno se štampaju knjige Nabokova u Rusiji.