John Steinbeck - Zlatni pehar

JOHN STEINBECKZLATNI PEHARCUP OF GOLD 1929.

3 POGLAVLJE PRVO I Čitavo je poslijepodne povjetarac puhao iz cmih velških klanaca, noseći glase da zima nadolazi spuštajući se s pola na svijet, a s rijeke se čulo lagano pucketanje prvog tankog leda. Dan je bio tužan i pun nekog nespokojstva. Strujanje zraka kao da se tihim, nježnim tužalj- kama tužilo nad gubitkom nečeg sjajnog i veselog. Na pašnjacima su veliki teretni konji nestrpljivo udarali kopitima o zemlju, a diljem su čitavoga kraja male smeđe ptice u jatima po četiri ili pet letjele cvrkućući od stabla do stabla, tražeći i pozivajući svoju mladunčad na let prema jugu. Nekoliko se koza uzveralo na vrhove visokih osamljenih klisura i, uzdignute glave, sitnim žutim očima dugo su zurile njuškajući prema nebeskom svodu. Poslijepodne je prošlo polagano kao duga svečana povorka, a kada je pao mrak, iznenada zafijuče jak vjetar, zašušti kroz suhu travu, i izgubi se cvileći preko polja. Noć se spusti kao crna kukuljica, i Sveta zima pošalje svog glasnika u Wales. Uz glavnu cestu, koja je prolazila dolinom i penjala se prema procijepu u brežuljcima, a zatim se gubila s vida, stajala je stara seljačka kuća, sagrađena od teškog kamena, a krov joj bijaše od slame i rogoza. Morgan, koji ju je sagradio, kockao se s vremenom i gotovo pobijedio. U kući, na ognjištu, plamsala je vatra. Željezni je lonac visio nad plamenom, a crna je željezna peć bila pokrivena žeravicom. Oštro svjetlo bljeskalo je na šiljcima dugih sulica što su visile na zidovima već oko stotinu godina - od dana kad su se Morgani borili u redovima Glendowera. Širok mjedeni okov velikog kovčega, što je stajao u kutu, blijeskom je odbijao svjetlost vatre. U njemu je ležala gotovo zaboravljena hrpa papira, pergamenata i tvrdih neštavljenih koža, ispisanih engleskim, latinskim i stranim kambrijskim pismom: Morgan se rodio, Morgan se oženio, Morgan je postao vitez, Morgan je obješen. Tu je ležala povijest kuće u čitavoj svojoj sramoti i slavi. Ali sada je obitelj postala mala i nevažna, te se u kovčeg nisu spremali novi podaci osim jednostavnih bilježaka: Morgan se rodio i umro. Tu je stari Robert sjedio u visokom naslonjaču i smješkajući se zurio u vatru. Njegov je osmijeh bio sav smeten i pun nekog neobičnog pasivnog prkosa. Činilo se da traži sudbinu, odgovornu za njegovo biće, i da je osmijehom malo zasrami. On je često umorno razmišljao o svom životu punom bezbrojnih malih neuspjeha, koji su mu se izrugivali kao što se ulična djeca izruguju bogalju. Starom je Robertu bilo neobično da on, koji je znao više od svojih susjeda, i koji je neprestano razmišljao, ne može biti čak ni dobar zemljoradnik. Pokatkad mu se činilo da razumije i da zna previše a da bi išta dobro uradio. Tako je stari Robert srkao vruće piće svoga vlastitog iskustva i smješkao se zureći u vatru. Znao je da će ga njegova žena pred drugima šapatom prekoravati, a i da radnici u polju skidaju kape Morganu a ne Robertu. Isto tako, ni njegovu staru majku Gwelianu, koja je sjedila tu blizu njega, tresući se uz vatru kao da i samo zavijanje vjetra oko kuće izaziva u njoj hladnoću, nisu smatrali tako nesposobnom. U seljačkim su se kolibama nje pomalo bojali, ali su je veoma i poštovali. Svaki dan kad je sjedila u vrtu zazivajući duhove i vračajući, moglo se vidjeti ponekog vitkog mladića kako crveneći se stiska šešir uz grudi, slušajući njena proročanstva. Dugi niz godina bavila se ona vraćanjem i time se ponosila. Ali, premda je obitelj znala da su njena proročanstva samo pusta nagađanja i da je njezina oštroumnost godinama slabila, svi su je pažljivo i s poštovanjem slušali, izigravajući pred njom velik strah i tražeći od nje da im kaže gdje su nestali ili kako su se izgubili različiti predmeti. Jednom, nakon tajanstvenog zazivanja, kada škare nisu bili našli pod daskom u šupi, svi su unatoč tome tvrdili da su ih ipak tamo našli; jer kada bi ona izgubila taj svečani veo vračare, ostala bi samo mala smežurana starica na pragu smrti. To hinjeno strahopoštovanje naprama budali bila je nesmiljena pljuska uvjerenju majke Morgan. To je budilo zlu stranu njene naravi, jer je ona bila jedna od onih žena koje su po svoj prilici došle na svijet da budu zator svih ludorija. Sve ono što očito nije imalo nikakve veze s crkvom ili tržnim cijenama bilo je za nju jednostavno besmislica.

4 Stari je Robert tako duboko i dugo volio svoju ženu da je o njoj mogao misliti i loše a da to nimalo ne utječe na njegovu ljubav. Kada je ona tog popodneva došla kući, bjesneći zbog cijena za par postola koje ni u kom slučaju nije imala namjeru kupiti, on je razmišljao: »Njen je život kao knjiga puna sudbonosnih događaja. Svaki se dan ona uzdigne do vrhunca neke uzbudljive životne napetosti zbog nekakvih puceta ili vjenčanja u susjedstvu. Kada bi se prava tragedija survala na nju, ne bi je ni pred nosom vidjela. Možda je to sreća«, mislio je on. »Znatiželjan sam, kako bi ona sada usporedila kraljevu smrt s gubitkom jednog od krmačinih ružičastih odojaka.« Majka Morgan je bila danju i odviše zaposlena da bi se bavila izmišljenim ludorijama. »Barem netko u obitelji mora biti praktičan jer će nam i krov nad glavom odletjeti - a što se i može očekivati od tih glupih sanjara kao što su Robert, Gwenliana i moj sin Henry.« Voljela je svog muža nekom čudnom mješavinom samilosti i prezira što su iznikli iz njegovih neuspjeha i njegove dobrote. Obožavala je svog sina, mladog Henryja, iako nije imala ni najmanje povjerenja u njegove ideje o onome što je korisno, dobro ili u prilog njegova zdravlja. - I svi su u obitelji voljeli majku Morgan, bojali se nje, i dodijavali joj. Ona ih je poslužila jelom i očistila svijeću. Sada je gledala naokolo tražeći što da okrpi, kao da nije krpila sve odmah netom bi se poderalo. Usred toga traženja da se zaposli nečim ona zastane i baci oštar pogled na mladoga Henryja. To je bila neka vrst mrkog zaljubljenog pogleda koji kao da je govorio »da se možda ne prehladi sjedeći na podu«. Henry se vrpoljio misleći što je zaboravio uraditi to poslijepodne. Ali ona brzo zgrabi krpu i počne brisati prašinu i dječak se umiri. Ležao je nalakćen, utonuvši u svoja maštanja i zureći u vatru. Dugo, sivo poslijepodne i ta mistična noć probudili su u njemu čežnju, čije je sjeme već mjesecima bilo posijano. To je bila čežnja za stvarima koje nije znao ni imenovati. Možda je ta ista čežnja tjerala ptice da se skupljaju i uznemirila životinje da prema vjetru njuše miris zime. Te je noći Henry bio svjestan da je petnaest dosadnih godina živio ne učinivši ništa značajnog. Da je majka znala za njegove osjećaje i misli, ona bi rekla: »On raste.« A otac bi za njom ponovio: »Da, dječak raste.« Ali ni jedno ne bi znalo što drugo time misli. Henry je, ako mu pogledate lice, naslijedio gotovo podjednako od roditelja. Jabučice visoke i oštre, brada čvrsta, gornja usna kratka i tanka kao u majke, a donja usna senzualna; i lijep nos, i oči koje su izgledale sanjarski. Crte lica i guste čvrste kose, ovijene na glavi u obliku crnih spirala, bijahu nalik na Robertove. Ali umjesto potpune neodlučnosti na Robertovu licu, Henryjevo je lice odražavalo čvrstu volju i odlučnost. Troje je sjedilo ispred vatre: Robert, Gwenliana, i mladi Henry čije su oči gledale preiko zidova napolje i promatrale nešto bestjelesno - zurile su u noć tražeći duhove. Bila je to nestvarna noć i doba kada možete sresti duhove kako se šuljaju cestom ili nabasati na sablasti kakve rimske legije kako trčećim korakom marširaju da prije velike oluje stignu u Caerleon. I mala nakazna stvorenja s brežuljaka potražit će napuštene jazbine jazavaca da se sklone od noći. Vjetar će, zavijajući poljima, juriti za njima. U kući je vladala tišina koju je narušavalo praskanje vatre i resko pištanje goruće trstike. Na ognjištu je pucketala šuplja klada s koje su se dizali uvis vatreni jezici i kao plameni cvjetovi ovijali se oko crnoga lonca. Tada se stara Morgan uznemiri oko ognjišta. — Roberte, ti nikada ne paziš na vatru. Trebalo bi da je od vremena do vremena potakneš. Tako je ona obično postupala. Razgrtala bi veliku vatru da je učini manjom, a kad bi se gotovo ugasila, žestoko bi pročačkala ugarke da je ponovo rasplamsa. Tih šum koraka čuo se sa ceste - šum koji je mogao proizvesti vjetar ili one nevidljive utvare. Koraci postadoše jači, a kad se zaustaviše pred vratima, začu se bojažljivo kucanje. — Naprijed! - zaviknu Robert. Vrata se lagano otvoriše i na pragu, osvijetljen prema noćnoj tami, stajao je pognut, slabašan čovjek čije su oči gorjele kao žeravica. Za trenutak on zastane na pragu, a zatim stupi u sobu, upitavši stranim kreštavim glasom: — Da li me poznaješ, Roberte Morganu? Da li me prepoznaješ nakon tako dugog izbivanja? - Njegove su riječi nalikovale na molbu. Robert je pažljivo gledao namreškano lice.

5 — Da li te poznajem? - reče on. - Ne, čekaj! - da nisi ti Dafydd, naš mali farmerski radnik Dafydd koji je prije nekoliko godina otišao na more? Izraz potpunog zadovoljstva pojavi se na licu došljaka. Kao da je oprezno, sa strahom, iskušavao Roberta Morgana. On se sam sebi nasmiješi. — Ja sam Dafydd, dabogme; i bogat - i prehlađen. - On završi zamišljeno kao da se prisjeća neke boli. Dafydd je bio sivo-bijel i sasušen poput suhe kože. Ukočena i debela koža njegova lica izgledala je kao da mijenja izraz laganim samosvjesnim naporom. — Hladno mi je, Roberte - njegov čudni, suhi glas nastavi. - Čini mi se kao da se nikada više neću moći ugrijati. Ali usprkos tome - ja sam bogat - kao da se nadao da će se to dvoje uravnotežiti - bogat zajedno s onim kojeg nazivaju Pierre le Grand. Mladi se Henry uzdigne i uzviknu: — Gdje si bio, čovječe - gdje? — Gdje? Zašto? Bio sam u Indijama. Da! Tamo sam bio; u Goavesu i na Tortugi - što znači kornjača - i na Jamaici, i u gustim sam šumama Hispaniole lovio bikove. Sve sam to prošao. — Sjedni, Dafydde - upade majka Morgan. Ona je govorila kao da on nikada nije ni otišao u svijet. - Donijet ću ti odmah nešto toplo da pojedeš. Gledaj, Dafydde, kako te Henry guta očima? On bi zacijelo htio također otići u Indije. - Za nju su riječi bile samo zgodne ludorije. Dafydd je šutio, a činilo se kao da suzdržava želju da govori. Majka Morgan mu je ulijevala isti onaj strah i nespokojstvo kao nekada kada je radio kao dječak na farmi. Robert je vidio da je zbunjen, a i majka kao da je to osjetila jer, pruživši mu šalicu s vrućim čajem, napustila je sobu. S licem nalik na mumiju stara Gwenliana je sjedila zavaljena u stolici pred vatrom, mislima izgubljena u neizvjesnoj budućnosti. Njene su zamagljene oči bile pokrivene zavjesom sutrašnjice. Iza plavih površina tih očiju, činilo se da se u gomilama sakupljaju događaji i prilike svijeta. Ona je nestala iz sobe - nestala u neokaljano vrijeme, u budućnost. Stari je Robert gledao kako se za ženom zatvaraju vrata, zatim se smještajući poput psa udobnije zavali u stolicu. — No, Dafydde - reče on i zagleda se u vatru. Henry je klečeći na podu sa strahopoštovanjem zurio u tog smrtnika koji je kao dlan poznavao daleki svijet. — Dakle, Roberte, htio bih ti pričati o zelenoj džungli i smeđim Indijcima koji u njoj žive, a i o onom koga zovu Pierre le Grand. Ali, Roberte, nešto je iz mene pobjeglo. Pobjeglo poput blijeska. Običavao sam noćima ležati na palubi broda misleći što ću sve pripovijedati i kako ću se hvaliti kad se jednom vratim kući - ali vratio sam se više kao neki dječak da se isplačem. Možeš li to razumjeti? - on se gorljivo nagnu prema Robertu. — Pripovijedat ću ti. Zaplijenili smo veliki oklopni brod koji prevozi zlato, a koji zovu galeon. Bili smo oboružani samo pištoljima i dugim noževima, što se upotrebljavaju za krčenje prolaza kroz džunglu. Bilo nas je dvadeset i četiri - samo dvadeset i četiri odrpanca, Roberte. Da samo znaš, kakve smo užasne stvari činili tim dugim noževima. Nije dobro kada čovjek koji se i odio na selu radi takve strahote, te kasnije o njima misli. Zarobili smo ponosnog kapetana - objesili ga za palce, a zatim zaklali. Ne znam zašto smo to učinili i ja sam pomagao - a ne znam zašto. Nekoji su između nas govorili da je prokleti papist; ali mislim da je to bio glavom Pierre le Grand. Neke smo bacili u more i gledali kako im oklopi blistaju i sjaju gubeći se pomalo u dubini - mjehurići su izlazili iz njihovih usta - dobri španjolski vojnici. Tamo se vidi duboko u more. - Dafydd zastane i zagleda se u pod. — Znaš, ne želim da te zamaram tim pričama, Roberte, ali to je kao nešto živo skriveno u mojim prsima, pod rebrima, i to grize i grebe hoteći da izađe iz mene. Svojim pothvatima sam se, naravno, obogatio, ali više puta mi se čini da to nije dovoljno; možda sam bogatiji od tvog brata sir Edwarda. Robert se nasmiješi stisnutih usana. Njegove su oči od vremena do vremena zalutale k mladiću koji je klečeći na podu požudno gutao svaku riječ. Kada je progovorio, izbjegavao je

6 Dafyddov pogled. — Duša te tišti - reče on. - Najbolje bi bilo da ujutro razgovaraš sa župnikom - ali o čemu - ne znam. — Ne, ne; to nipošto nije moja duša. - Dafydd nastavi brzo: - Duša je prva koja napusti čovjeka u Indijama, a na mjestu gdje je bila ostavi osjećaj neke gorke praznine. To nije više moja duša; to je otrov u meni, u mojoj krvi, u mom mozgu. On me cijedi, Roberte, kao staru naranču. - Gmizavci, i ona mala leteća gamad što se skuplja noću oko vatre, i veliko blijedo cvijeće, sve je to otrovno. To sve ostavlja strašne tragove na čovjeku. Moja je krv poput hladnih iglica što prolaze mojim žilama - i ovdje pred ovom divnom vatrom. Sve je to - sve - zbog udisanja vlažne džungle. Ne možeš u njoj spavati, ne možeš na njoj ležati, niti uopće u njoj živjeti, a da te ona svojim dahom ne izmori i uništi. — A smeđi, smeđi Indijci - pogledaj! - On zavrnu rukav, a Robert, zgadivši se, dade mu znak da sakrije strašnu ranu što se gnojila na njegovoj ruci. — To je bila samo ogrebotina od strijele - teško je možeš raspoznati, ali će me za kratko vrijeme pokopati. Ima još koješta u meni, Roberte. Čak su i ljudska bića zatrovana - i jedna pjesma koju o tome pjevaju mornari. Mladi se Henry uzbuđeno trgnu. — Ali, Indijci - uzviknu on. - Indijci sa strijelama. Piriičaj o njima! Da li se hrabro bore. Kako izgledaju? — Bore? - reče Dafydd. - Oni se uvijek bore; i to radi same borbe. Kada se ne bore protiv Španjolaca, onda se ubijaju među sobom. Okretni su kao zmija, brzi i tihi, smeđi poput kuna, đavolski vješti te nestanu prije nego čovjek i nanišani na njih. — To je hrabar, borben narod koji se boji samo dviju stvari - pasa i ropstva. - Dafydd se zanio pripovijedajući. - A, dijete moje, znaš li što učine oni čovjeku kojeg zarobe u borbi? U njegovo tijelo, od glave do pete, zabadaju trnje iz džungle, a na kraj svakog trna stave kuglicu od neke kučine slične vuni. Nesretnik stoji u krugu golih divljaka dok oni pale te kuglice. Onog Indijca koji ne pjeva dok zarobljenik gori poput baklje, njegovi drugovi proklinju i nazivaju ga kukavicom. Možeš li zamisliti da bi bijelac mogao takva šta učiniti? — Ali boje se pasa. Španjolci ih love golemim psima kada trebaju robove za rudnike; a ropstvo je njima strašno. Da se ne spuštaju vezanim lancima jedan iza drugoga u vlažne rudnike godinama, dok ne pocrkaju od vlažne malarične groznice - oni radije pjevaju oko zarobljenika koji umire u plamenu pod gorućim trnjem. On zastane i ispruži svoje mršave ruke u kamin tako da su se gotovo doticale vatre. Svjetlo, što se bilo pojavilo u njegovim očima dok je govorio, ponovo se ugasilo. — Oh, ja sam umoran, Roberte - tako silno umoran - uzdahne on - ali ima još nešto o čemu bih ti želio pripovijedati prije spavanja. Možda će me pripovijedanje umiriti, a možda i učiniti da zaboravim to barem za jednu noć. Moram se povratiti u taj prokleti kraj. Ne mogu više biti bez džungle, jer je njezin topli dah u meni. Ovdje gdje sam se rodio tresem se i smr- zavamMjesec dana i bio bih mrtav. Ova dolina u kojoj sam se igrao, rastao i radio odbacuje me kao neku prljavu, vruću stvar. Ona se čisti od mene hladnoćom. — Da li bi mi sada ponudio krevet s debelim pokrivačima što će pomoći da prostruji moja smrznuta krv; a ujutro idem dalje. - On zastane a njegovo se lice zgrči od bola. - A kako sam nekoć volio zimu. Uhvativši ga pod ruku, stari ga Robert izvede iz sobe, a zatim se vrati, i ponovo sjedne uz vatru. — O čemu sad razmišljaš, sine? - zapita on veoma nježno nakon nekog vremena. I Henry baci pogled s poda prema vatri. — Oče, želio bih uskoro otići. — Znam, Henry. Cijelu ovu dugu godinu ja sam promatrao kako to raste u tebi poput jakog stabla - London, ili Gvineja ili Jamaica. To dolazi s tvojih petnaest godina, to je snaga i čežnja za novim. Jednom sam i ja osjetio kako mi ova dolina postaje sve manja, dok me, mislim, nije zagušila. Ali zar se, sine, ne bojiš noževa, otrova i Indijaca? Zair te ne plaše takve stvari? — Ne - reče Henry polako.

7 — Dabome da ne - a kako bi i mogle? Riječi za tebe ne znače ništa. Ali Dafyddova tuga, njegove rane i njegovo ubogo bolesno tijelo - zar se toga ne bojiš? Zar želiš da lutaš svijetom s takvom težinom na srcu? Mladi je Henry dugo razmišljao. — Ja neću biti takav - reče on konačno. - Ja ću se češće navraćati kući, zbog svoje rodbine. Njegov otac nastavi, smiješeći se hrabro. — Kada odlaziš, Henry? Ovdje će biti pusto bez tebe. — Zašto, otići ću odmah, netom uzmognem - reče Henry; i činilo se kao da je on starac a Robert dječak. — Henry, prije no što otiđeš, hoćeš li meni za volju uraditi dvije stvari? Misli noćas o besanici što ću je zbog tebe trpjeti, i kako će mi bez tebe dani biti izgubljeni. Sjeti se časova kada ti se majka uzrujavala zbog izgleda tvoje odjeće i zbog tvoje vjere. To je prvo, Henry; a drugo - da pođeš sutra starom Merlinu navrh gudure da mu sve ispripovjediš i pozorno saslušaš što će ti on reći. On je pametniji nego što ćemo mi ikada biti. Bavi se nekom vrstom magije što bi ti mogla pomoći. Hoćeš li to učiniti meni za volju, sine? Henry se veoma rastuži. — Želio bih da ostanem, oče, ali znaš... — Da, dijete - kimnu Robert glavom. - Tužan sam jer to znam. Ne mogu se ni ljutiti ni zabraniti da ideš, jer te shvaćam. Želio bih da to spriječim i da te išibam u želji da ti pomognem. Ali, idi u krevet, Henry i razmišljaj, razmišljaj kada se ugasi svjetlo i kada je tama oko tebe. Nakon što je dječak otišao, stari je Robert dugo sanjario sjedeći na svojoj stolici. »Zašto ljudi poput mene žele imati sinove?« mislio je. »Možda zato što se u svojim jadnim poraženim dušama nadaju da će ti novi ljudi koji su njihova krv učiniti ono za što oni nisu bili dovoljno jaki, ni dovoljno pametni ni dovoljno hrabri. Osjećaju da im se pruža nova prilika u životu; nove vreće zlatnika na stolu sreće nakon što je čitav imutak otišao. Možda dječak radi ono što bih ja već prije mnogo godina bio učinio da sam bio dovoljno hrabar. Da, ova me je dolina ugušila, i mislim da sam sretan što je moj sin smogao snage da prijeđe brda i zakorači u svijet. Ali ipak bit će ovdje tako pusto bez njega.« II Na povratku iz vrta stari Robert uđe u sobu u kojoj je njegova žena mela. Ona baci mrzovoljan pogled na njegove ruke prljave od zemlje. — On bi htio da ode, majko - reče Robert nervozno. — Tko bi htio da ode, i kamo? - Bila je osorna, zaposlena metenjem; brza metla lovila je prašinu po kutovima i pukotinama, tjerajući je u malim oblačićima prema sredini sobe. — Pa, Henry. Htio bi da ide u Indije. Ona prestane raditi i zagleda se u njega. - U Indije! Ah, Roberte! Oh, besmislica! - završi ona, i metla brže poleti u njenim rukama. - Već dugo i dugo zapažam kako to raste u njemu nastavi Robert. - Tada je došao Dafydd sa svojim pričama. Sinoć mi je Henry rekao da će otići. — On je još dijete - upadne majka Morgan. - On ne može u Indije. - Kada je Dafydd prije malo vremena otišao, opazio sam u dječakovim očima čežnju što se nikada neće ugasiti ako ne ode u Indije. Zar nisi opazila, majko, ako njegove oči zure preko brda u nešto za čime žudi! - Ali on ne smije otići! On ne može otići! — To je beskorisno, majko. Velika provalija leži između mog sina i mene, ali nikakva između mene i mog sina. Da ja ne poznam tako dobro tu čežnju, možda bih mu i zabranio da ide, a on bi pobjegao s bijesom u srcu; jer ne može razumjeti koliko žudim da ostane. U svakom slučaju bilo bi sve isto - uvjeravao je sebe Robert. — Postoji neka nemilosrdna razlika između mog sina i mene. To sam opažao godinama, kako je rastao. Dok on trči naokolo zabadajući prst u zdjelu s hladnom kašom, pun uvjerenja

8 da će svaka zdjela možda biti puna guste čorbe njegovih sanja, ja se ne usuđujem zaviriti ni u jednu zdjelu jer vjerujem da je u svakoj samo hladna kaša. I tako ja samo zamišljam divnu zdjelu kaše, polivenu zmajevim mlijekom, zaslađenu šećerom o kojem se može samo sanjati. On provjerava svoje sanje, majko, a ja se - Bog mi prosti - bojim da to učinim. Ona je postala nestrpljiva slušajući ga. — Roberte! - zaviče ona gotovo ljutito - svaki put kad nas spopadne kakva slutnja, potreba ili tuga, ti se skrivaš iza riječi. Budi odlučan. Naš je dječak premlad. Ima užasnih opasnosti tamo preko mora, a zima je pred vratima. Zacijelo bi umro od kašlja što ga zimi muči. Ne smije otići iz ove kuće - niti u London - pa makar se te oči, o kojima govoriš, ugasile od čežnje u njegovoj glavi. — Kako možeš znati s kakvim će se ljudima družiti, s ljudima koji će mu pričati koješta besmisleno i gnusno. Znam kakva zla vladaju u svijetu. Zar župnik to ne spominje svake subote - jame i zamke - on to zove, razumiješ li? A ti tu stojiš i bulazniš o nekakvoj divnoj zdjeli kaše kada bi morao nešto poduzeti. Moraš mu zabraniti. Ali Robert joj odgovori nestrpljivo. — Za tebe je on samo dijete koje moramo tjerati da se svake večeri pomoli Bogu i da u poljima nosi na sebi kaput. Ti ne osjećaš sjajan čelik što je u njemu. Da, za tebe je taj odlučni tvrdi izražaj njegova lica prolazna dječačka tvrdoglavost. Ali ja znam, ja osjećam, i to bez ikakva zadovoljstva da će taj naš sin postati velik čovjek, jer - dobro - jer on nije naročito pamelan. On može da osjeti u istom času samo jednu želju. Rekao sam da on provjerava svoje sanje, i kadar je ubiti svaki san neumoljivom snagom svoje volje. Postići će svaki cilj za kojim teži, jer ne može shvatiti ničije misli ni rasuđivanje do svojih vlastitih. Žalim njegovu buduću veličinu sjećajući se onoga o čemu mi je Merlin jednom pripovijedao. Moraš vidjeti njegove čvrste vilice, majko, i mišiće što mu zaigraju na obrazima kada ih stisne. — On ne smije otići - reče ona tvrdoglavo i skupi čvrsto usne. — Vidiš, majko - nastavi Robert - ti si pomalo slična Henryju, jer nikada ne priznaješ postojanje bilo čije želje ili volje, do svoje vlastite. Ja mu neću zabraniti da ide, jer ne želim da se odšulja noću s pogačom i komadom sira skrivenim pod kaputom i s ranjenim osjećajem nepravde u srcu. Dopustit ću mu da ide. Štaviše, pomoći ću mu da ode ako želi. I tada, ako sam slabo ocijenio svog sina, on će se došuljati natrag sa strepnjom i nadom da nitko neće spomenuti njegov kukavičluk. — Besmislice! - odvrati majka Morgan i nastavi s poslom. Ona će se najbolje riješiti te brige ako ne misli o njoj. Godinama je ona tukla Robertove divlje misli teškim falangama zdravog razuma; njezine su ga trupe jednostavno napadale i pregazile, a on se uvijek umorno povlačio i neko vrijeme sjedio smješkajući se. Bila je sigurna da će ga i u ovom slučaju, kao u tolikim drugima, prizvati pameti. Robert je svojim jakim smeđim rukama kopao zemlju oko ružina grma. Prsti zgrabe punu šaku ilovače i opet je lako ispuste. Pokatkad on pogladi pokretima punim ljubavi smeđu stabljiku grma. Činilo se kao da popravlja pokrivač nad nekim usnulim stvorom i dotiče njegove ruke da ga uvjeri o svojoj prisutnosti. Dan je bio vedar, jer se zima malo povukla i povratila svijetu svog taoca - malo, hladno sunce. Henry dođe i stane uz brijest kod zida - stablo golo bez lišća, osušeno od udaraca vjetra. — Jesi li razmišljao o onom što sam ti rekao? - mirno progovori Robert. Henry se prene. Nije znao da ga je otac, koji je klečao kao da obožava zemlju, bio primijetio; a ipak je došao da bude primijećen. — Da, oče - reče on. - Kako bih mogao a da ne mislim? — A da li te to može vezati za kuću? Hoćeš li ostati? — Ne, oče, ne mogu. - Ražalosti ga očeva tuga. Osjećao se zao i podao, jer je on uzrok tome; ali čežnja za svijetom još uvijek je griskala u njegovu srcu. — Hoćeš li otići na vrh gudure i razgovarati sa starim Merlinom? - molio je Robert. - Pažljivo slušaj njegove riječi! — Idem sada. — Ali, Henry, spušta se noć, a put je dug. Pričekaj do sutra.

9 — Sutra moram na put, oče. Ruke starog Roberta kliznuše polako na zemlju i ležahu poluotvorene kod korijena ružina grma. III Napustivši cestu, mladi se Henry penjao stazom što se uzdizala prema vrhu gudure i zatim dalje preko divljih planina. Njeno vijuganje vidjelo se iz doline sve dok nije nestala u golemoj guduri. Na vrhu staze stanavao je Merlin kome bi se seljačka djeca rugala i gađala ga kamenjem jer su vjerovala da nije opasan. Ali Merlin je sebe obavio mnoštvom malih bajki. Vjerovalo se da Tylwyth Teg sluša i prenosi zrakom njegove zapovijedi na bešumnim krilima. Djeca su šapćući govorila o njegovu poznanstvu s nekakvim šarenim lasicama koje bi ga mogle osvetiti kad bi on to zatrebao. Uz to je imao i psa sa crvenim ušima. To je sve djeci ulijevalo veliki strah, a Merlin je bio čovjek koji se nije šalio s djecom koja nisu znala sve tajne izreke što bi ih mogle zaštititi. Stari ljudi govorahu da je jednom Merlin bio pjesnik te da je mogao postati slavan. Da to dokažu, oni bi pjevuckali neke njegove pjesme. Nekoliko puta je kod natjecanja dobio prvu nagradu, a mogao je i biti proglašen najboljim pjesnikom da nije među natjecateljima bio jedan član kuće Rhys. Nakon toga, bez ikakva opravdana razloga, Merlin, još mladić, zatvorio je svoju pjesmu u kamenu kuću na vrhu gudure. Tu ju je on držao strogo zatvorenu, dok nije na kraju ostario - i dok je oni koji su bih pjevali njegove pjesme nisu zaboravili ili nisu sami pomrli. Kuća na vrhu gudure nalikovala je na sivu nisku kulu s prozorima što su gledali na doliny i planine. Neki su pričali da ju je prije više stoljeća sagradio neki začarani div koji je u njoj držao zatvorene svoje djevice dok su takve bile. Drugi su tvrdili da se tu bio sklonio kralj Harold, bježeći poslije bitke kod Hastingsa i da je tu živio stražareći i zureći svojim jednim okom u dolinu i preko brda da li dolaze Normani. Merlin je sada bio star. Njegova kosa i duga ravna brada bile su bijele i meke poput oblaka u proljeće. Nalikovao je na druidskog svećenika koji bistrim dalekovidnim očima gleda u zvijezde. Kako se je Henry penjao, staza je postajala uža. Pored nje se pružao kameni zid što je kao nož stršio u nebo, a njegovi su sjenoviti obrisi izgledali kao pećinski hram nekog starog, divljeg božanstva čiji su vjernici bili majmuni. Gdje je staza počinjala, rasla je nekada trava, žbunje i nekoliko lijepih savijenih stabala, ali na visini sve žive stvari kao da umiru od samoće. Daleko ispod, seljačke su se kuće skupile kao stjenice, a dolina kao da se stisnula u se. Odjednom se brdo zatvorilo s druge strane staze, ostavljajući jedino širok ponor nebu. Jak udar vjetra sruči se iz plavoga neba i zaurla prema dolini. Iznad, razbacane klisure pričinjahu se veće, crnje i strašnije - nagnuti čuvari staze. Henry se neumorno penjao dalje. Što bi mu stari Merlin mogao reći ili dati? Tekućinu koja će mu očvrsnuti kožu da postane otporna protiv strijela? Amanet? Riječi koje će ga očuvati od mnogih vražjih iskušenja? Ali - Merlin će govoriti, a on slušati; i ono što Merlin rekne, moglo bi ga izliječiti od čežnje, moglo bi ga zauvijek zadržati ovdje u Cambriji. To se ne smije i neće dogoditi, jer postoje neke čudnovate sile, neke strašne neobične prikaze što ga zovu preko tajanstvenog mora. U njemu nije tinjala želja za bogatstvom i slavom, a niti maštanje o budućem boljem životu, nego ga je tjerala jedino neka vatra nadnaravne volje da krene vani, vani u svijet za svojom najranije izašlom zvijezdom. Staza se izgubi na nekoj čvrstoj poluokrugloj stijeni nalik na vrh šešira; a na sredini se dizala Merlinova kuća, sagrađena od običnog neisklesanog kamena s čunjastim krovom poput kapuljače. Starac otvori vrata prije nego što je Henry mogao zakucati. — Ja sam mladi Morgan, sir, odlazim za Indije. — Zbilja, putuješ? Uđi i pripovijedaj mi o tome! Glas je bio jasan, tih i divan poput mladog vjetra kad zašušti u proljeće kroz voćnjake.

10 Bilo je muzike i pjesme u njemu; poput tihog brujanja čelika - a ispod glasa, gotovo nečujno ili potpuno imaginarno, odzvanjale su žice harfe lagano dodirnute i puštene da bruje. Jedina soba je bila pokrivena crnim debelim sagovima, a na zidovima su visile harfe i vršci sulica; harfe i sulice svuda naokolo; male velške harfe i goleme sulice, i to pribijene o neisklesani kameni zid. Ispod njih bijahu prozori što su gledali na tri doline i svemoćnu obitelj planina; a još niže, uza zid cijele sobe, jednostavna klupa. Stol je bio na sredini, pun starih poderanih knjiga, a uz njega tegla sa žeravom na grčkom tronošcu od crnog željeza. Kada je Henry ušao, golemi ga pas ponjuši, te on ustukne od straha, jer i sam pogled na psa sa crvenim ušima donosi nesreću. — Ideš u Indije. Sjedni, dječače. Vidiš! Odavde možeš gledati i čuvati svoju rodnu grudu da ne odleti u Avalon. - Harfe prihvate njegov ton i zabruje tiho odzvanjajući. — Otac me je molio da vas posjetim, da vam pripovijedam o svom putu i slušam vaše riječi. On misli da bi me one mogle ovdje zadržati. — Ideš u Indije - ponovi Merlin. - Hoćeš li vidjeti Elizabeth prije odlaska i obećati joj bezbroj stvari koje ćeš joj donijeti kada se povratiš? Henry pocrveni. - Tko vam je rekao da uopće mislim i marim za nju? — Oh, vjetar ponekad šapuće - reče Merlin - a može se to opaziti i sada na tvojim crvenim obrazima i tvom uzbuđenju. Morao bi razgovarati s Elizabeth a ne sa mnom. Tvoj bi otac morao bolje znati. Glas mu zamre. Kada je ponovo počeo govoriti, glas mu je bio veoma tužan i ozbiljan. — Zar moraš ostaviti oca, dječače - on je tako osamljen u dolini među ljudima koji mu nisu ravni i koji ga ne razumiju? Da, mislim da moraš otići. Namjere dječaka su ozbiljne i nepromjenljive. Ali što ja tebi mogu reći da te zadržim ovdje, Henry? Tvoj otac mi je postavio težak zadatak. — Ja sam jednom plovio na velikom španjolskom brodu. Bilo je to prije tisuću godina - možda i više, ili možda nisam ni plovio, već samo o tome sanjao. Nakon duga puta stigli smo u te zelene Indije koje su bile krasne ali nepromjenljive. Tamo vlada zelena monotonija. Ako odeš tamo, moraš zaboraviti na godine, moraš zaboraviti na strah i slutnje što te obuzimaju u dubokoj zimi misleći da je svijet napustila sunčeva naklonost te da je zalutao u hladan pust prostor tako da proljeća više nikada neće biti. Moraš zaboraviti to divlje uzbudljivo buđenje kada se sunce vraća natrag i veselje što te preplavljuje kao veliki topao val gušeći te zadovoljstvom i olakšanjem. Tamo nema promjene, nikakve promjene. Prošlost i budućnost miješaju se u jednu mrsku vječnu sadašnjicu. - Ali ni ovdje nema promjene - upadne Henry. - Godinu za godinom sjetva se sprema i krave ližu mladu telad; godinu za godinom ubija se prase i šunka se suši. Ljeto dođe, neminovno, ali ništa se novo ne događa. - Istina, slijepi dječače; vidim da razgovaramo o potpuno različitim stvarima. - Merlin baci pogled kroz prozore na brda i doline, i velika je ljubav prema toj zemlji blistala iz njegovih očiju; ali kada se okrenu natrag prema dječaku, izraz boli odražavao se na njegovu licu. Glas mu poprimi ritam pjesme. — Zamolit ću te u ime ove drage Cambrije, gdie se vrijeme nagomilalo do visine brda i rasipa starodrevne dane oko njihova podnožja - uzvikne on uzbuđeno. - Zar si izgubio ljubav prema divljoj Cambriji te je hoćeš ostaviti, dok je krv tisuća tvojih predaka upijena u njeno tlo da bi se sačuvala Cambrija zauvijek? Zar si zaboravio da si trojanske rase? Ah, a i oni su ta- kođer lutali, zar ne, kada je Pergam pao? — Ja nisam izgubio svoju ljubav, sir, ali moj san je preko mora koje ne poznajem. Poznajem Cambriju. — Ali, dječače, ovdje je živio veliki Arthur koji je svoje zastave podigao nad Rimom i otplovio besmrtan u dragi Avalon. I sam Avalon leži blizu naših obala, negdje nad potopljenim gradovima, gdje vječno pliva. A zar nisi čuo, Henry, duhove svih tih dobrih, hrabrih, svadljivih, nesposobnih ljudi - Llew Llaw Giffesa i Beleriusa i Arthura i Cadwalloa i Brutea? Oni hodaju kao oblaci nad zemljom i čuvaju je sa visina. U Indijama nema okruglog stola duhova, a ni Tylwyth Tega. — U ovim divljim, crnim bregovima ima milijun misterija. Jesi li pronašao prijestolje

11 kralja Arthura ili značenje okruglog stola? Da li si čuo glasove što pobjednički noću viču i lovce duša s rogovima što se blistaju i s njihovim čoporima modrih pasa što nadiru s olujom na sela? — Čuo sam ih - reče Henry dršćući. On baci pogled na psa što je spavao na podu te nastavi tišim glasom: — Župnik je rekao da su to sve laži, da je Crvena knjiga štivo za malu djecu, i da je sramota da ljudi i mladići u nju vjeruju. U crkvenoj školi nam je kazao da su to sve lažne nekršćanske priče. Arthur da je bio neznatni poglavica, a Merlin, čije ime vi nosite, izmi- šljotina ludog mozga Geoffreyja od Monmoutha. On, dapače, govori zlo o Tylwythu Tegu i sablastima sa svijećama, a i o takvima kao što je njegova visost vaš pas ovdje. — Oh, luđak! - uzviknu Merlin s gnušanjem. - Glupan koji hoće da uništi tu divnu predaju! A umjesto nje što pruža svijetu? - priču što je potekla od dvanaest njegovih suradnika sa zapravo sumnjivim uvjeravanjem o nekim čudesima. Zašto odlaziš, dječače? Zar ne vidiš da se neprijatelji Cambrije ne bore više mačevima, već zlobnim oštrim jezicima? - Harfe ponoviše njegovo pitanje, te postepeno prestadoše brujati, i tišina zavlada u okrugloj kući. Henry je namrštena čela zurio u pod. Na kraju reče: - Toliko brige zbog mene. Ne želim mnogo o tome razgovarati, Merline. Vratit ću se. Vratit ću se kad bude zadovoljena ta čežnja za novim, koja ie u meni. Zar ne vidite da moram otići jer osjećam da sam rasječen napola, a samo je jedan dio mene ovdje. Drugi je dio daleko preko mora i zove me neprestano da dođem i da postanem čitav. Volim Cambriju i vratit ću se kad budem opet čitav. Merlin je pozorno promatrao dječakovo lice te tužno pogleda gore na obješene harfe. - Mislim, da te razumijem - reče on tiho. - Ti si sada dječak. Žudiš za mjesecom da iz njega piješ kao iz zlatnog pehara; a možeš postati velik čovjek - jedino ako ostaneš uvijek dječakom. Svi velikani svijeta bili su dječaci koji su žudjeli za mjesecom; težeći i penjući se oni su katkad uhvatili neku krijesnicu. Ali kad netko dopre do čovjekova razuma, onda uviđa da ne može imati mjesec, a ne bi ga ni želio kad bi i mogao - i tako ne hvata nikakve krijesnice. — Jeste li ikada željeli mjesec? - upita Henry glasom što se gubio u tišini sobe. — Želio sam ga. Više nego išta na svijetu. Posegnuo sam za njim i tada - tada sam postao čovjek, propao sam i doživio neuspjeh. Ali ima nešto dobro u čovjekovu neuspjehu; ljudi znaju da je on promašio te im je žao jer su dobri i blagi. On ima čitavi svijet za sobom; most što ga veže za bližnje, plašt osrednjosti. Ali onaj koji je, posegnuvši za mjesecom, uhvatio krijesnicu u svoje ruke, dvostruko je osamljen, jer samo on može shvatiti svoj pravi neuspjeh i svoju niskost, strah i izlike. — Ti ćeš se domoći veličine, i bit će dana kad ćeš biti osamljen u svojoj veličini, bez prijatelja, osim onih koji će te poštovati, i koje ćeš držati u strahu. Žalim te, dječače s otvorenim bistrim očima što gledaju žudno naprijed. Žalim te i - majko nebeska! - Kako ti zavidim. Sumrak se šuljao u planinske dolove puneći ih ljubičastom maglicom. Sunce se rasjeklo na oštrom brijegu i prokrvarilo u doline. Duge sjenke brda šuljahu se u polja poput sivih mačaka u lovu. Merlin progovori, smijući se tiho. — Nemoj razmišljati o mojim riječima jer ni ja nisam siguran u njih. Snove možeš poznati po njihovoj vrijednosti što je nazivamo nepostojanost, ali kako ćeš doznati o munji? Noć se brzo spuštala, i Henry skoči na noge. — Oh, moram otići. Već je mrak! — Da, moraš otići, ali ne misli preusko o onom što sam ti govorio. Možda sam pokušao time da ostavim dojam na tebe. Starcima je potrebno stanovito prešutno laskanje kada dođu do toga da ne vjeruju u ono što govore. Zapamti da je Merlin razgovarao s tobom. I ako sretneš bilo gdje u svijetu Velšane koji pjevaju moje davno spjevane pjesme, reci im da me poznaješ, reci im da sam uzvišeno biće s plavim krilima. Ne želim da budem zaboravljen, Henry. Za stara čovjeka veća je strahota od same smrti - biti zaboravljen. — Moram sada otići, zaista je mrak - reče Henry. — Hvala, sir, na svemu što ste mi kazali, ali moram u Indije. Merlin se tiho nasmijao. - Dabome da moraš, Henry. I uhvati veliku krijesnicu, zar ne?

12 Zbogom, dijete. Henry se jednom osvrne gledajući kako crna silhueta kuće nestaje iza gudure, ali nikakvo se svjetlo ne pojavi na prozorima. Stari Merlin je tamo sjedio raspravljajući sa svojim harfama koje su mu kao jeka podrugljivo odgovarale. Dječak ubrza korake niz stazu. Ispod njega prostiralo se crno jezero, a svjetla seoskih kućica izgledahu kao odraz zvijezda u njegovoj dubini. Vjetar je zamro, i duboka je tišina vladala brežuljcima. Posvuda su tužne, nečujne sablasti lepršale oko svojih sastajališta. Henry je pažljivo koračao, uprijevši pogled u stazu što se plavkasto svjetlucala pred njim. IV Na stazi, u tami, Henry počne misliti na prve Merlinove riječi. Da li da vidi Elizabethu prije no što ode? On je nije volio; pokatkad je mislio da je mrzi, i tu ie mržnju gajio i raspaljivao samo da osjeti želju da je vidi. Ona je bila pravi misterij. Sve djevojke i žene pune su nekakvih tajnâ o kojima ne govore. I njegova majka puna je strahovitih tajni o pravljenju slatkiša, i ponekad plače zbog nepoznatih razloga. Drugi je život tekao u nutrini žena - nekih žena - idući usporedo s nji- hovim vanjskim životom a ipak nikad se ne dodirujući. Prije godinu dana Elizabeth je bila krasno dijete koje je skakalo, igralo se i smijalo; ali odjednom ona se izmijenila. On nije vidio nikakvu promjenu, ali već je osjećao njeno prirodno, duboko razumijevanje. Strašio ga je taj razum što ga je ona odjednom dobila. A njezino tijelo - nekako drukčije od njegova, i kadro, tako se šaputalo, da pruži neobična zadovoljstva i užitke. Čak i to odjednom procvalo tijelo ona je sada skrivala. Jednom su zajedno otišli na kupanje, i ona se kupala gola, nesvjesna svoga tijela; ali sada se pažljivo pokrivala pred njim i bila sva očajna misleći da bi je mogao vidjeti. Njezino novo vladanje strašilo je i začudilo Henryja. Katkada je o njoj i sanjao i budio se u strahu da ona ne sazna za te sanje. Pokatkad mu se noću prikazala neka čudna, sablasna mješovita prikaza Elizabethe i majke. Nakon takva sna, danju se gnušao prezirući sebe i nju. On je sebe smatrao nekim neprirodnim monstrumom, a nju nekom vrstom utjelovljene podatnosti. Nikome nije mogao o tome pripovijedati. Ljudi bi ga izbjegavali. Mislio je da bi je možda trebao vidjeti prije no što ode. Čudna je bila njena privlačnost ove godine; bila je to sila što je vukla a ujedno i odbijala i što se igrala njegovim željama kao vjetar klasjem. Drugi dječaci su mogli otići noću k njoj i poljubiti je te se kasnije hvalisati o tome; ali drugi dječaci nisu zatim sanjali kao on, niti su u njoj vidjeh ogavno stvorenje, kao što je on ponekad vidio. Svakako, nešto je monstruozno u njemu kad ne može da razlikuje čežnju od gnušanja. A opet, zašto je tako smeten u njezinu društvu? Ne, neće otići k njoj. Kako je Merlin - kako su svi drugi došli do spoznaje da on voli tu kćerku siromašnog zakupnika? Nije vrijedno ni misliti o njoj! Koraci su se približavali stazom iza njega - bučni koraci u tišini noći; i odjednom se uz njega stvori mršava pojava. — Je li to William? - upita uljudno Henry, kada se cestar zaustavio na stazi i prebacio lopatu s jednog ramena na drugo. — Da, William. A što radiš ovdje u ovo doba noći? — Bio sam kod Merlina da čujem što će mi reći. — Kuga ga uhvatila! To je sve što danas radi. Nekoć je pjevao pjesme - lijepe, slatke pjesme - a sada se širi na vrhu one gudure kao stari suri orao. Jednom na prolazu to sam mu i rekao. — »Zašto više ne pjevaš pjesme?« - rekoh mu baš ovako. »Zašto više ne pjevaš pjesme?!« »Postao sam čovjek, a u ljudima nema pjesme«, odgovori mi on. »Jedino djeca pjevaju pjesme - djeca i luđaci.« - Kuga ga odnijela! On je luđak. Ali što ti je bjelobradi starac kazao? — Znaš, idem u Indije i ... - U Indije, zbilja? Ah, dobro - bio sam jednom u Londonu. Svi su ljudi u Londonu lopovi,

13 prljavi lopovi. Vidio sam jednog čovjeka s nekakvim stolom, na kojem je bilo nekoliko ravnih pločica. »Pokušaj sreću prijatelju!« reče mi on. »Koja je pločica ispod crna?« »Ta«, odgovorih. I bila je crna. Ali drugi put - ah, dobro, on je također lopov; svi su oni lopovi. — Ima ljudi u Londonu koji ništa ne rade već se po ulicama voze u kočijama, klanjajući se jedni drugima, dok se pošteni ljudi u poljima i rudnicima znoje, zato da hi se oni tamo mogli neprestano klanjati. Kakve mogućnosti imamo ja ili ti kada su sva lijepa unosna mjesta zauzeli lopovi? A znaš U koliko stoji jedno jaje u Londonu?! - Idem ovim putom - reče Henry. - Moram kući. — Indije - uzdahnu cestar čeznutljivo. Tada pljune. - Ah, dobro - kladio bih se da su i tamo svi lopovi. Noć je bila jako tamna kad je Henry konačno stigao pred ubogu kolibu gdje je živjela Elizabeth. Vatra je u kolibi gorjela na sredini prostorije, a dim se dizao nastojeći da se probije kroz pukotine slamnatog krova. Koliba nije uopće imala poda nego samo rogozine porazbacane po nabijenoj zemlji. Kada je obitelj išla na spavanje, omotali bi se u ovčje kože i legli na rogoz u krugu, s nogama prema vatri. Na prozorima nije bilo ni stakla ni zastora. Henry je mogao vidjeti starog bijednog Twyma i njegovu suhu, nervoznu ženu kako se unutra kreću. Vrebao je kad će Elizabetha proći pored prozora, a kada je napokon prošla, on tiho zazviždi. Djevojka se zaustavi i pogleda van, ali Henry je stajao nepomično u tami. Elizabeth otvori vrata i njen lik ocrta se prema vatri u sobi. Henry je kroz haljinu mogao vidjeti obrise njena tijela. Vidio je divnu liniju njenih nogu i zaobljene kukove. Zastidi se sebe i nje te pobjegne u tamu teško dišući i gotovo jecajući. V Stari Robert s pogledom punim nade pogleda dječaka kada je ušao u sobu, ali odjednom mu se lice rastuži i on se okrene -brzo vatri. Majka Morgan skoči ljutito sa stolice i zakorači prema Henryju. — Kakva je to ludorija? Ti ideš u Indije! – uzvikne ona. — Ali majko, moram ići, zaista moram - a otac razumije. Zar ne možeš shvatiti da me Indije zovu? — Ne mogu! To je ludo i besmisleno. Ti si još dijete koje se samo ne smije pustiti u svijet. Osim toga tvoj vlastiti otac zabranit će ti da ideš. Jake se vilice dječakove ukrutiše i mišići skočiše na licu. Blijesak ljutine pojavi se u njegovim očima. — Tada, majko, kada nećeš da razumiješ, znaj da odlazim sutra - usprkos svima vama. Ranjeni ponos rastjera nevjericu s njena lica, ali i to prođe i ostane samo bol. Ona se pogrbi pod udarcem te zaprepašćujuće boli. A Henry, kada je vidio što su njegove riječi učinile, priđe hitro k njoj. - Žao mi je, majko, vrlo žao, ali zašto me ne puštaš kao što me pušta otac? Ne želim te žalostiti, ali moram ići. Zar ne možeš to shvatiti? - On je ogrli rukom, ali ona ne htjede ni da gleda u nj, već je zurila bezizražajno ravno preda se. Bila je tako sigurna da je u pravu. Čitavog svog života ona je vrijeđala, vikala i grdila svoju obitelj koja je znala da su te sitne tiranije izljev ljubavi prema njima. Ali, sada, kada je jedan od njih, i to još dijete, upotrijebio ton kojim je ona govorila svakom zgodom, to otvori ranu koja nikada neće potpuno zacijeliti. — Jesi li razgovarao s Merlinom? Što ti je rekao? - upita Robert s ognjišta. Henry se sjeti Elizabethe. - Pričao je o koječemu u što ja ne vjerujem - reče on. — Dobro, to je bio samo pokušaj - promrmlja Robert. - Ucvilio si majku, dijete - nastavi on. - Nikada je nisam vidio tako tihu. - Tada se Robert uspravi i glas mu postade čvrst. — Imam za tebe pet funti, sine. To je malo, mogao bih ti dati i nešto više, ali ne dovoljno da ti bude od veće pomoći. A ovdje je pismo kojim te preporučam svom bratu sir Edwardu. Otišao je iz Engleske prije kraljeva ubojstva. Zbog nekih razloga - možda zato što je bio povučen - stari ga je Cromwell ostavio na miru. Ako on bude tamo, kada stigneš u Jamaicu

14 možeš mu predati ovo pismo. To je hladan, čudan čovjek koji se ponosi svojim bogatim znancima, te bi se mogao i ne obazirati na siromašnog rođaka. Zato ne znam, da li će ti ovo pismo pomoći. Zamrzit će te ukoliko ti ne pođe za rukom da ne opaziš ništa osobitog na čovjeku koji je nalik na mene, jer on jedino šeta naokolo sa srebrnim mačem i perjem na šeširu. Ja sam se jednom nasmijao, i od tada sam izgubio brata. Ali čuvaj pismo, jer ako ti ne pomogne kod strica možda ti pomogne kod drugih ljudi. On pogleda ženu koja je sjedila zgurena u sjeni. — Zar nećemo na večeru, majko? Ona je ostala nepomična kao da nije čula, te Robert sam istrese lonac i donese jelo na stol. Teško je izgubiti sina za kojeg si neprekidno živio. Ona je na neki način zamišljala da je on uvijek uz nju - malo dijete, i uvijek uz nju. Pokušala je da misli o budućnosti bez Henryja, ali misli se raspršiše o hladan zid beskorisnog maštanja. Nastojala je da sebe uvjeri o njegovoj nezahvalnosti, zato što je ostavlja i sjetila se boli što joj je zadao - ali misli su joj se uvijek naglo navraćale. Henry je njeno malo, slatko dijete i, naravno, ne može biti zao ili podao. Na neki način, kada svi ti razgovori i sve te boli nestanu, on će ponovo biti uz nju, mio i podložan njoj. Njene misli što su uvijek bile odraz realnosti, njene predodžbe koje su se bavile samo današnjicom s čežnjom se ponovo zaokupiše prošlošću djeteta koje je posrtavalo i puzalo učeći se hodati. Ona je sasvim zaboravila na njegov odlazak, toliko se zanijela sanjareći o krasnoj prošlosti. Bio je kršten u dugoj bijeloj haljini. Voda kojom su ga krstili skupljena u jednu velifcu kap klizila je niz njegov prčasti nosić, a ona ju je u svojoj strasti za urednošću obrisala rupcem, misleći da li da ga ponovo krsti. Mladi župnik se znojio i uzdisao da izgovori riječi krštenja. Prije kratkog vremena došao je u župu, a i rođen je na selu. Premlad je, mislila je ona, da mu povjeri tako važnu stvar. Možda krštenje neće vrijediti, ako on izmiješa riječi koje mora da izrekne. A opet - Robertu je kaput ponovo neuredan. On nikada ne može da uvuče puce u odgovarajuću rupu. Izgledalo je da je nagnut na jednu stranu. Moram mu to reći prije no što narod u crkvi to opazi. O takvim sitnicama ljudi govore. Ali dok se ona makne, hoće li taj glupi mladi župnik paziti da dijete ne padne. Večera je bila gotova. Stara Gwenliama se digne od stola i zauzme ponovo svoje mjesto uz vatru. Ona se tiho ponovo zanese u svjetliju budućnost. — U koliko sati ujutro odlaziš? - upita Robert. — Mislim oko sedam, oče - Henry je nastojao da izgleda bezbrižno. Starica se odjednom trgne. - Kamo Henry ide? - upita ona. — Zar ne znaš? Henry nas ujutro ostavlja. Ide u Indije. — A hoće li se vratiti? - upita ona zabrinuto. — Neće, barem za neko vrijeme. Indije su daleko. — Ali, tada - moram mu proreci i budućnost, to moram učiniti. Budućnost ću mu otkriti poput bijelih stranica knjige - uzviknu ona ugodno uzbuđena. - Moram govoriti o njegovoj budućnosti i o onome što ona kaže. Daj da te pogledam, dječače. Dok je govorila, Henry priđe i sjedne do njenih nogu. Stari kambrijski jezik ima neku čarobnu snagu. To je jezik kao stvoren za proricanje. - Dakako - reče Gwenliana - da sam to prije znala mogla sam pribaviti plećku svježe ubijene ovce. To je veoma stari način i bolji od ovoga. Otkako sam ostarila, uvenula i šepava ne mogu se više sastajati s duhovima koji lutaju drumovima. Ne može se dobro proricati kad više nisi u stanju da susrećeš lutajuće mrtvace i čuješ njihove misli. Ali proreci ću ti tako divan život i tako sjajnu budućnost što sam je ikada nekome prorekla. Ona se zavali dublje u stolicu i zaklopi oči. Međutim, kad bi je netko pozornije promatrao, vidio bi ispod kapaka kako oči oštro zure u odlučno dječakovo lice. Dugo je tako kao u zanosu sjedila, te je izgledalo da njen stari mozak prebire po zamršenoj prošlosti kako bi otkrio jasnu budućnost. Na kraju, ona progovori niskim, muklim, pjevuckavim glasom, koji je bio određen za proricanje strašnih stvari.

15 — Ovo je priča iz Abreda, kada su se zemlja i voda borile. Od njihova strašnog sudara stvoren je sićušni život koji se probijao, kroz krugove prema Gwynfydu - u savršenoj čistoći. U tom prvom grešnom tijelu napisana je povijest postanka i putovanja svijeta kroz prostor. A ti - često je Annwn otvarao svoje strašno ždrijelo da uhvati mrvicu života koju si nosio u sebi, ali ti si uvijek obilazmo njegove zamke. Tisuće, tisuće stoljeća, od dana kad su se borili zemlja i more ti sa živio, i tisuće eoina sakupio si oko sićušnog života što ti je dan i tako si ga zaštitio od Annwna - Kaosa. Ona je uvijek ovako počinjala svoja proročanstva. To ju je naučio lutajući pjesnik-pjevač kome su to predala pokoljenja pjesnika-pjevača sve tamo od nekadašnjih sijedih Druida. Gwenliana zastane da se njene riječi usjeku u dječakov mozak, te zatim nastavi: — Ovo je priča tvog sadašnjeg lutanja. Ti ćeš postati mač Svemogućega, naučavajući božanske stvari. - Njene tajanstvene oči opaziše razočaranje na dječakovu licu, te ona hitro uzvikne: — Pričekaj čas! Previše sam požurila. Bit će borbe i prolijevanja krvi, i mač će ti biti prva zaručnica. - Henryjevo lice zasja od zadovoljstva. - Šapat tvog imena bit će znak okupljanja ratnika svijeta. Opljačkat ćeš gradove nevjernika. Strah će pred tobom nastupati poput orla nad štitovima ljudi. - Sada je znala da je njeno proročanstvo uspjelo, ali nastavi brzo s veličanjem. — Vladat ćeš otocima i kontinentima i donijet ćeš im mir i blagostanje. Na kraju, kad budeš okružen čašću i poštovanjem, oženit ćeš djevojku iz dobre i bogate obitelji, čiste duše i visoka položaja - ona završi. Njene se oči otvoriše, i ona pogleda naokolo očekujući odobra- vanje. — Mogla sam i bolje s plećkom od ovce - kao da se ispričavala - ili da sam mogla hodati naokolo po cestama, ali godine nam oduzimaju naša mala zadovoljstva i ostavljaju nam samo hladno tiho očekivanje. — Ali, majko, to je bilo krasno proročanstvo - reče stari Robert - bolje od ijednog do sada. Dosegla si vrhunac svoje proročanske moći i ubila moj strah, te me uvjerila da Henry zaista mora otići. Ponosan sam na ono što će moj sin postati. Samo bih želio da ne mora ubijati ljude. - Veselim se, da je proročanstvo zaista dobro - reče sretno Gwenliana. - Večeras je bio zrak povoljan a moje oči bistre. Ali, još uvijek bih željela da imam plećku od ovce. - Ona zadovoljno zaklopi oči i prepusti se sanjarenju. VI Čitavu se noć stari Robert nemirno prevrtao po krevetu, dok je njegova žena ležala nepomično uz njega. Kad se tama na prozoru počela pretvarati u srebrnosivu boju, ona tiho ustane. — Što je? Zar ne spavaš majko? Kamo ćeš? — Idem Henryju. Moram govoriti s njime. Možda me posluša. - Ona je bila samo čas odsutna i tada se povrati te nasloni glavu na Robertovu ruku. — Henry je otišao - izusti ona, i njeno se tijelo ukoči. — Otišao? Kako je mogao? Ovo je njegov prvi kukavičluk, majko. Bojao se da se s nama pozdravi. Nije mi žao njegova straha, jer to podržava sigurnost njegove tuge. On ne može podnijeti da čuje svoje osjećaje izražene riječima. — Što je, majko! - On se prestraši njene nepomičnosti i hladnoće. - On će nam se povratiti, majko, za kratko vrijeme; možda kad ljetna trava počne rasti. Sigurno će nam se povratiti. Kunem ti se. Zar ne vjeruješ? Otišao je samo na sedmicu dana - na nekoliko dana. Oh, vjeruj mi! — Godine su ipak otišle od nas, draga, i sada smo kao nekada – sjećaš li se? – samo bliži – bliži svim stvarima nego što smo ikad prije bili. Obogaćeni smo malim slikama prošlosti i stvarima kojima se Henry igrao. One ne mogu nikada, dok živimo, otići od nas. Ona nije plakala niti se micala, činilo se da i ne diše. — Oh, ženo - Elizabeth - reci da vjeruješ u njegov skori povratak - tako brz - da će ti

16 izgledati da nije ni otišao - uzviknu on divlje. - Nemoj tako ležati tiha - izgubljena. On će biti ovdje kada dođe ljeto. Moraš u to vjerovati, draga - moja draga. - On je velikim nježnim prstima lagano gladio nepomično lice svoje žene. VII Henry se odšuljao iz kuće u zoru oštro koračajući cestom što vodi u Cardiff. U njegovu srcu bilo je nešto smrznuto, prestrašeno, što je pitalo zašto ide, i da li uistinu ide. Prestrašen je u sebi raspravljao: ako počeka da rekne zbogom, neće biti u stanju da napusti kamenu kuću i krene u Indije. Nebo je postalo sivo kada je prolazio pored pašnjaka po kojima je skakao i igrao se »razbojnika« i gdje su ga drugovi uvijek birali za Wild Waga ili Twym Shonea ili Cattija. Brda su se oštro ocrtavala, obrubljena srebrnom prugom kao na razglednicama. Jutarnji povjetarac duvao je niz padine; nježan, sladak, noseći bogati miris vlažne zemlje i lišća. Konji su rzali dok je prolazio i tada mu se približiše dotičući ga svojim vlažnim nozdrvama; a jata su ptica skakutala u polutami, tražeći noćne kukce i uzlet jela cvrkućući kada se on približio. S izlaskom sunca već su milje puta ležale za njim. Kad se žuta lopta sunca pojavila iza vrhova brda obojivši raščupane planinske oblake, Henry spusti zavjesu nad svojom prošlošću. Nastala je bol i osamljenost što je uz njega koračala u tami. Cardiff je bio pred njim. Prolazio je zemljom koju nikada prije nije vidio, a pod jutarnjim horizontom, jedva vidljiva i sjajna, kao da je blistala zelena kruna Indijâ. Prolazio je kroz sela kojima imena nije znao; prijateljske skupine jednostavnih koliba iz kojih su ljudi u njega buljili kao u stranca. To je činilo veliko veselje Henryju. I on je uvijek tako buljio u strance sanjareći o cilju njihova puta i o tajni koja ih tjera naprijed. Ime »stranac« stvaralo je od njih velike ljude sa sjajnim ciljevima. Sada je i on bio »stranac« o kojem se misli, u kojeg se gleda s nekim strahopoštovanjem. Želio je da viče, »Na putu sam za Indije«, da im vidi raskolačene oči i izazove kod njih još veće poštovanje. Luda, besmislena bića, mislio je on, bez sanja i bez volje da napuste svoje male vlažne kolibe. Priroda se izmijenila. Izišao je iz planinskog predjela na široku talasastu ravnicu. Vidio je velike jame poput rupa velikih poljskih miševa i prljave ljude kako izlaze iz njih s košarama ugljena na leđima. Rudari istresu košare na hrpu i ponovo pođu u jame. Opazio je da se vraćaju sagnuti kao da im pune košare još uvijek pritišću leđa. Prođe podne, zatim dugo bistro poslijepodne, a on je još uvijek išao naprijed. Osjećao se neki novi miris u zraku, slatki zamamljivi miris mora. On je htio da potrči prema njemu poput žednog konja. U predvečerje armija crnih oblaka prekrije nebo. Provali vjetar s dahom snijega, i trava se pod njim povije. Još uvijek je hodao u susret nadolazećoj oluji, dok je susnježica nemilosrdno bola njegovo lice, a hladnoća probijala kroz njegov prsluk. Nailazio je na kuće s obje strane ceste ali ni u jednoj nije htio da potraži sklonište i hranu. Nije poznavao ni ljude ni cijene, a njegovih pet funti moraju biti netaknute kad stigne u Cardiff. Na kraju, kad su njegove ruke postale plave od zime, a lice isječeno od divlje susnježice, on se zavuče u osamljen kameni sjenik pun ljetnoga sijena. Tu je bilo toplo i tiho nakon urlanja vjetra što je paralo uši. Henry se baci na mek ležaj i zaspa. Kad se probudio, bila je tamna noć. U polusnu se sjeti gdje je, i odjednom se misli koje je dan prije od sebe odagnao povrate s bučnim jakim glasovima. »Ti si lud«, jedna reče. »Sjeti se velike sobe, koplja i toplog ognjišta! Gdje je sve to sada? Oh! ti nećeš to nikada više vidjeti. Oni su nestali poput sanja, a ti i ne znaš gdje nestaju sanje. Ti si lud.« »Ne, ne, slušaj mene, misli na mene! Zašto nisi čekao Elizabeth. Je li te bilo strah? Da, ti si se bojao. Sestre, ovaj je dječak kukavica. On se boji male djevojčice sa žutom kosom - kćerke ubogog zakupnika.« Tužan, tihi glas upadne. »Misli na svoju majku, Henry. Posljednji put si je vidio kako sjedi uspravno, nijemo. Ti nisi k njoj prišao. Odlazeći samo si provirio kroz vrata. Možda je umrla sjedeći na stolici s izrazom boli u očima. Kako ćeš to doznati? A Robert, tvoj rođeni

17 otac. - Možeš li pomisliti na nj sada kako je osamljen, tužan i izgubljen. To je tvoje djelo, Henry; u želji za Indijama ni o kome nisi vodio računa.« »A kakva će biti tvoja budućnost?« upita kreštavi, strašni glas. »Bit će ti hladno i možda ćeš se smrznuti. Ili možda te koji stranac ubije zbog novca, iako ga malo imaš. Takve se stvari događaju. Uvijek si imao nekoga tko se o tebi brinuo i pazio da ti bude ugodno. Oh, ti ćeš gladovati! ti ćeš se smrznuti! ti ćeš umrijeti! Siguran sam u to!« Šum u sjeniku zaguši glasove njegovih mučitelja. Oluja je prošla, ali vjetar je još uvijek zavijao oko kutova nekom bezgranično sablasnom tugom. Čulo se je pucketanje slame, kao da se svaka slamka pomicala nastojeći da pobjegne. Šišmiši su lepršali naokolo u tami škrgutajući svojim sitnim zubićima, miševi su strašno cviljeli. Činilo mu se da šišmiši i miševi bulje u nj iz tame svojim malim zlim očima. On je prije često bio sam, ali nikada ovako potpuno sam, među novim stvarima i u nepoznatom mjestu. Strah je rastao i nadimao njegova prsa. Vrijeme je postalo lijeni crv koji je puzao naprijed, zatim zastao, zatresao svojom slijepom glavom i puzao polako dalje. Činilo mu se da saltovi prolaze nad njim poput sporih, letećih oblaka, dok je ležao u tami tresući se od straha. Odjednom sova, luđački kriješteći, poleti poviše njega. Dječakovi prenapeti živci popustiše i on otrči cvileći iz sjenika niz cestu prema Cardiffu. POGLAVLJE DRUGO Više od jednog stoljeća Engleska je sa zavišću gledala kako Španjolska i Portugal s dopuštenjem pape dijele Novi svijet i ljubomorno čuvaju taj svoj bogati posjed od nametljivaca. Teško je bilo za Englesku tako dugo biti zatvorena od mora. Ali Drake raskine te lance i na malom Golden Hindu zaplovi zabranjenim oceanima. Veliki crveni brodovi Španjolske smatrali su Drakea sitnom nesnosnom muhom koju je trebalo ubiti zbog njena zujanja; ali kad muha poče potapati njihove pio veće tvrđave i spali dva-tri grada, te dapače postavi zasjedu karavani s blagom preko Panamske prevlake, oni moradoše promijeniti mišljenje. Muha je bila stršljen, škorpion, zmija, zmaj. Oni ga nazvaše »El Draque«, i strah od Engleske počne rasti u Novom svijetu. Kad je Armada bila razbijena od Engleza i razbješnjelog mora, Španjolska počne drhtati od te nove pomorske sile što se širila s tako malog otoka. Bilo je tužno pomisliti na one izrezbarene brodove kako leže potopljeni na dnu mora ili razmrskani duž irske obale. Engleska pruži svoju šapu u Karipsko more; nekoliko otoka pade pod njenu vlast, među njima Jamaica i Barbados. Sada su se proizvodi s rodnog otoka mogli prodavati kolonijama. Prestiž male države raste kada ima kolonije, ali, dakako, ako su one gusto naseljene; i Engleska poče naseljavati 'svoje nove posjede. Mlađi sinovi, raspikuće, propala gospoda, počeše odlaziti u Indije. To je bio lijep način da se zemlja oslobodi opasnih ljudi. Kralj jedino treba da im u Indijama dodijeli zemlju, a tada da izrazi želju da žive na svojim posjedima i da obrađuju tamo plodnu zemlju za dobrobit engleske krune. Brodovi što su odlazili bijahu puni iseljenika: kockara, doušnika, buntovnika, svodnika, papista - svih onih koji su htjeli da budu vlasnici zemlje ali nijedan da je obrađuje. Portugalski i holandski brodovi koji su prevozili crne robove iz Afrike nisu mogli zadovoljiti sve veću potražnju vlasnika plantaža koji su tražili radnike. Zločince su skupljali po zatvorima, beskućnike po ulicama Londona, prosjake koji su čitavog dana stajali pred vratima crkava; sve ome za koje se sumnjalo da se bave čarolijama, da su izdajnici, gubavca ili papisti, sve su s ugovorima o najmu poslali da rade na plantažama. To je bio sjajan plan. Dobivena je potrebna radna snaga, a ujedno je kruna dobila novac za prodaju tih bezvrijednih bića, koje je nekoć hranila, oblačila i vješala. Ali moglo se i još više dobiti. Zapečaćene su već hrpe ugovora o najmu s pečatom guvernera, s ostavljenim praznim prostorom za imena, i prodane kapetanima brodova uz obećanje stroge diskrecije o naknadno umetnutim imenima.

18 I redovi naranaea, kave, šećerne trske i kakaoa rasli su i sve se više širili po otocima. Bilo je pokatkada manjih poteškoća, kada bi ugovor o najamnom radu istekao, ali prljavštine Londona rađale su brzo dovoljno novih robova, a kralj nije nikada bio bez brojnih neprijatelja. Engleska je postala pomorska sila s guvernerima, palačama i činovnicima u Novom svijetu, a brodovi krcati industrijskih prerađevina isplovljavali su iz Bristola i Liverpoola u sve većem broju. I U zoru je Henry stigao do predgrađa Cardiffa. Straha je bilo nestalo, a srce mu je bilo ispunjeno novim ushićenjem. Nevjerojatna stvar, taj grad kuća, redova i redova kuća - ni dvije od njih potpuno jednake - širio se u nedogled, poput vojske u blatu. On nikada, kada je netko pričao o gradovima, nije zamišljao tako što. Dućani su se otvarali, trgovci izlagali svoju robu, a Henry je, prolazeći, zurio raskolačenim očima u svakoga od njih. Koračao je dugom ulicom dok konačno nije stigao do dokova s morem jarbola, poput pšenice u polju, s mrežama smeđih konopa u naoko potpunom neredu. Tu su se krcale vreće, burad i zaklane životinje u neke brodove, a iz utroba drugih iskrcavale se stvari u čuddnim stranim kutijama i vrećama od pletene slame. Neka je uzbudljiva užurbanost vladala oko dokova, te i sam dječak osjeti neko uzbuđenje što bi ga obuzimalo kod kuće kad su ljudi dizali šatore za sajam. Glasna pjesma zaori s broda što je odlazio, a njene riječi bijahu razgovijetne, lijepe strane riječi. Voda što je zapljuskivala glatko truplo broda pričinjavala mu je toliku radost da ga je donekle boljelo. On je osjećao da je, nakon dugog ludog lutanja, ponovo stigao kući, u po- znato, voljeno mjesto. Pjesma ispremiješanih glasova dopirala je s pio većeg jedrenjaka čije se smeđe sidro dizalo iz mora; jedra padoše s križeva i napuhaše se pod jutarnjim povjetarcem. Jedrenjak zaklizi sa sidrišta ploveći lagano niz kanal. On je pošao tamo gdje su se brodovi popravljali i čiji su nagnuti bokovi blistali od alga i sitnih školjka nakupljenih po mnogim oceanima. Ćuli su se kratki brzi udarci kalafata o drvo, i struganje željeza, te oštre zapovijedi pojačane do grmljavine doglasalima. Kad se sunce dosta uzdiglo, Henry osjeti glad. Polako je išao prema gradu da pronađe nešto za doručak, nećkajući se da zbog gladi napusti dokove. Mešetari i kartaši koji su pljačkali mornare polako su izlazili iz svojih jazbina. Poneka raščupana i sanjiva žena žurila se kući kao da se boji da je ne uhvati sunce. Na obali mornari, ljenčareći uz zidove, trljali su nabrekle oči i zirkali prema nebu na znakove o promjeni vremena. Henry se pitao šta su sve ti ljudi vidjeli dok su plovili morima. On se ukloni koloni kola i kolica nakrcanih košarama i omotima namijenjenih brodovima, a kada su prošla, ponovo se hitro morao skloniti s puta novoj povorci, koja se vraćala s brodova, natovarenoj robom s druge strane oceana. On stigne napokon pred vrata neke bučne gostionice. Zvala se »Tri psa« koji su na ploči izgledali kao tri zaprepaštene deve. Henry uđe u velik salon pun ljudi i upita debelog čovjeka s keceljom može li dobiti doručak. — Imaš li novaca? - upita vlasnik sumnjivo. Henry pusti da svjetlo padne na zlatnik u ruci, i kecelja se, kao čudom, klanjala uljudno ga vukući za ruku. Henry naruči doručak gledajući oko sebe. Gostionica je bila puna ljudi koji su sjedili za dugim stolovima ili stajali naslonjeni uza zid; neki su, dapače, sjedili i na podu. Mlada služavka vrtjela se naokolo poslužujući pićem. Bilo je Talijana s genoveških i venecijanskih brodova koji su donijeli rijetko drvo i mirodije što su bile prenesene na leđima deva iz Indijskog oceana do Bizanta. Bilo je Francuza s brodova s vinom iz Bordeauxa i Calaisa, i poneki Bask četverouglasta lica i plavih očiju. Šveđani, Danci, Finci s kitolovaca Sjevernog mora, prljavi ljudi koji su zaudarali gnjilim kito vim mesom; za nekim stolovima bilo je okrutnih Holanđana, koji su zarađivali novac prevozeći crno roblje iz Gvineje u Brazil. Pomiješanih među tom hrpom stranaca bilo je nekoliko kambrijskih seljaka koji su bili nekako prestrašeni i osamljeni. Dotjerali su bili stoku za brodove, a sada su žurno jeli kako bi prije noći stigli kući. Oni su gledali kao u svoju sigurnost tri mornara kraljevske mornarice koji su razgovarali kod vrata.

19 Mladi Henry se zanase veselim žagorom lokala. Slušao je nove jezike i gledao neviđene stvari; naušnice Genovežana, kratke poput noža, mačeve Holanđana, lica crvena poput govedine, do smeđih vjetrom opaljenih. On je čitavi dan mogao tako stajati a da i ne opazi kako prolazi vrijeme. Velika ruka zgrabi ga za lakat, ruka sva u žuljevima. Okrenuvši se, Henry ugleda široko lice irskog mornara. — Bi li želio, mladiću, sjediti s poštenim mornarom iz Corka koji se zove Tim? - Govoreći, on žestoko gurnu čovjeka pokraj sebe, ostavivši usko mjesto na klupi za dječaka. Nema ljudi koji su tako brutalno nježni kao Irci. Henry, sjedajući nije ni slutio da je mornar iz Corka vidio njegove zlatnike. — Hvala - reče on. - Kamo ti ploviš? — Ah, plovim svuda kamo brodovi plove - odgovori Tim. - Ja sam pošteni mornar iz Corka, bez mane osim jedne, a ta je da ne mogu nikada vidjeti sjaj novca u svom džepu. I sada baš razmišljam kako bih bez novaca platio sebi doručak - reče on polako i značajno. — Ako nemaš novca, ja ću ti platiti doručak - pa ćeš mi pripovijedati o moru i o brodovima. — Znao sam da si gospodin - uzvikne Tim. - Vidio sam to onog časa kad sam te ugledao ... I malo pića za početak? - On zaviče i naruči piće, ne čekajući Henryjev pristanak, a kad je došlo, uzdigne čašu. — Uisquebaugh, Irci ga zovu. To znači voda života; Englezi ga zovu viski - sama voda. Ah, kad bi voda imala ovakav ukus i divan sjaj, ja bih prestao ploviti i počeo bih plivati! - On se gromko nasmije i isprazni čašu. — Idem u Zapadnu Indiju - napomenu Henry, hoteći ga time navesti na razgovor o moru. — U Indiju? I ja, sutra ujutro, za Barbados s oruđem, obućom i odjećom za plantaže. Dobar - bristolski brod, ali kapetan je iz Plymoutha, strog čovjek sav prožet religijom. Oganj pakla on sipa na nas, i to zove molitvom i pokajanjem: ali mislim da ga ipak veseli sva ta vatra. Kad bi bilo po njegovu, svi bismo izgorjeli kao heretici. Ne razumijem njegovu religiju, u njemu nema nijedne zdravomarije; a kako može bez toga uopće postojati religija? — Misliš l i. .. misliš li možda ... da bih mogao s tobom? - upita Henry pun nade. Tim zaklopi svoje bezazlene oči. — Ako imaš deset funti - reče polako, a tada, vidjevši tugu na dječak ovu licu - mislim pet. — Imam sada nešto više od četiri - upadne Henry tužno. — Dobro, i četiri će biti dovoljno. Daj mi te tvoje četiri funte pa ću govoriti s kapetanom. Kada ga jednom upoznaš, on nije tako loš čovjek, jedino čudan i religiozan. Ne, ne gledaj me tako! Neću valjda pobjeći sa četiri funte od dječaka koji mi je platio doručak. - Njegovo lice obasja širok srdačni smiješak. — Hajde - nastavi on - popijmo čašicu u zdravlje tvog ukrcaja na Bristol Girl. Uisquebaugh za mene, a za tebe vino iz Porta! - Tada im donesoše doručak i oni se baciše na jelo. Nakon nekoliko zalogaja Henry reče: — Zovem se Henry Morgan. Koje je tvoje ime pored Tima? Mornar se srdačno nasmija. — Ako je ikad bilo kojeg drugog imena osim Tim, naći ćeš ga možda kako se koprca po jazbinama Corka. Ni otac ni majka nisu čekali da mi kažu moje ime. Ali, ime Tim je bilo na meni a da mii ga nitko nije dao. Tim je neka vrsta slobodnog imena boje možeš naprosto pri- svojiti a da ti nitko ništa ne kaže. Ono je poput letaka koje ilegalci ostavljaju na ulicama pa bježe da ih netko ne vadi s njima. Možeš udisati Tima kao zrak, i nitko te neće u tome spriječiti. Kada su doručkovali, iziđoše na ulicu što je bila puna kolica, dječaka koji su prodavali naranče, i starih prosjaka. Grad je bio pun divnih stvari, te je izgledalo kao da je bogatstvo svijeta dovezeno brodovima i bačeno kao busenje na stolove trgovaca: limuni, sanduci kave i čaja, kakao, šaroliki istočni sagovi, čudnovate ljekarije Indije, od kojih vidiš stvari što ne postoje, i osjećaš slasti što opet odlete. Naslonjene ina zid, redale su se bačve i zemljani vrčevi puni vina s obala Loire i peruanskih padina.

20 Ponovo su stigli do dokova i lijepih brodova. Miris katrana, osušene konoplje i slatkoće mora dopirao je od vode. Napokon Henry ugleda velik brod, gotovo zadnji u redu, i Bristol Girl ispisano zlatnim slovima na krmi. I grad i svi ostali brodovi postali su gadni i smrdljivi uz ovu ljepoticu mora. Njezine zaobljene linije i njena putena čistoća bijahu kao neko opojno sredstvo od kojega si dahtao od zadovoljstva. Nova bijela jedra bijahu priljubljena uz križeve poput tankih čahura svilene bube, a paluba obojena svježom žutom bojom. Ona je tu ležala valjajući se lagano u uzbibanom moru, škripljući, nestrpljiva da otplovi u bilo koju zemlju tvoje mašte. Bila je kao neka crna kraljica od Sabe među nezgrapnim smeđim brodovima u luci.— Krasan... divan brod - usklikne Henry uzbuđeno. Tim je bio ponosan. - Ali samo stupi na palubu i pogledaj opremu - sve je novo. Ja ću o tebi razgovarati s kapetanom. - Henry je stajao na srednjoj palubi dok je snažni mornar otišao prema krmi i zaustavio se pred kosturom od čovjeka, u izlizanoj staroj uniformi. — Tu je jedan dječak - reče on tako da ga Henry nije mogao čuti - dječak koji čezne za Indijama, možda biste ga uzeli sa sobom, sir? Mršavi se kapetan namrgodi. — Je li jak i dobar za otoke? Mnogi od njih umru nakon mjesec dana, te čovjek ima za drago putovanje neprilika. — Eno ga iza mene, sir. Možete ga sami vidjeti - dobro je građen i jak. Mršavi kapetan promjeri Henryja od jakih nogu do širokih prsa. Njegovo je zadovoljstvo raslo.— U redu, jak je, učinio si dobar posao, Tim. Dobit ćeš za piće, a i dvostruki obrok ruma na moru. Da li on šta sumnja? — Ni najmanje, sir. — Dobro, ne govori mu ništa! Zaposli ga u kuhinji. Mislit će da radi za put. Nema smisla da se ljudi uznemiravaju i gunđaju. Nek dozna kad tamo stignemo. - Kapetan se nasmija i ostavi Tima. - Ideš s nama - poviče Tim, a Henry se nije mogao ni pomaći od zadovoljstva. - Ali - nastavi Tim ozbiljno - četiri funte nisu dovoljne za put, zato ćeš raditi u kuhinji. — Sve - reče Henry - sve ću raditi samo da mogu s vama. - Hajdemo sada napolje da popijemo čašicu za sretan put: uisquebaugh za mene, a za tebe isto ono dobro vino. Sjedili su u prašnjavoj krčmi uz čije su zidove bile poredane boce svih vrsta i veličina te od malih zdepastih pljoska do velikih demižona. Za kratko vrijeme već su zajedno pjevali udarajući takt rukama i glupo se cereći jedan drugome. Na kraju portsko vino ispuni dječaka ugodnom tugom. Osjećao je da mu suze naviru na oči, i bio je zbog toga pomalo sretan. Tako će pokazati Timu da i on ima svojih jada - da on zapravo nije vjetrenjasti dječak koji čezne za Indijama. - Znaš, Tim - reče on - ima jedna djevojka od koje sam pobjegao, zove se Elizabeth. Njena je kosa poput zlata poput jutarnjeg zlata. Noć prije mog odlaska zvao sam je i ona je došla k meni u tamu. Tama je bila oko nas poput šatora i bilo je hladno. Plakala je i molila me da ostanem, čak i onda kad sam joj pričao o divnim stvarima, zlatu i svili, koje ću joj za kratko vrijeme donijeti. Nisam je nikako mogao utješiti i tuga me obuzima kad pomislim na njen plač. Prve se suze pojaviše u njegovim očima. - Shvaćam - reče nježno Tim. - Teško je čovjeku ostaviti djevojku i otići na more. Zar ja nisam ostavio stotine njih - a sve su bile lijepe. Evo ti još jedna čaša, dječače! Vino je bolje za žene od svih slatkiša Francuske. Od vina su žene lijepe. Ah, kada bi čestite djevojke stavile malo vina u neku posudu pred vratima, kao što stavljaju svetu vodu u krstionice u crkvama, ljudi bi se u gradovima više ženili. Čovjek ne bi nikada vidio što im sve fali i kako su ružne. Ali popij još jednu čašu toga veličanstvenog vina, tužni dječače, i ta koju ostavljaš mogla bi postati princeza.

21 II Plovili su put Zapadne Indije - krasne, lijepe Indije, zemlje dječačkih snova. Veliko jutarnje sunce dizalo se boreći se sa sivom sumaglicom, a na palubi su mornari vrvjeli poput ljutih stanovnika razbijene košnice. Ćule su se oštre zapovijedi, a oni su se penjali uz konope i gmizali po križevima. Okrećući vitlo, ljudi su pjevali dok su se sidra dizala iz mora i visila uz bokove poput smeđih, mokrih leptira. Na put u Indije - bijela jedra su to znala, otvorena i nježno nabrekla poput svile, crni brod je to znao i kretao se ponosito plimom pod svježim jutarnjim povjetarcem. Pažljivo je Bristol Girl plovila među brodovima niz dugi kanal. Magla se postepeno miješala s nebom. Obala Cambrije postajala je plava i zatim tamnoplava sve dok nije nestala u širokom horizontu, poput divlje vizije pustinje. Crna brda su postala oblak, a zatim se pretvorila u tamni razrijeđeni dim, i Cambrije je nestalo kao da je nikada nije ni bilo. Prošli su desno od Porlocka, Illfracombe i mnogih nejasnih sela, skrivenih u zavojima Devona. Svjež vjetar tjerao ih je uz Stratton i Camelford. Cornwal je nestajao za krmom milju po milju. Tada dođe Land’s End, šiljasti vrh britanske brade, a kada su zaokrenuli na jug zahvati ih bura. Zlatni pehar More se dizalo i režalo na njih dok je brod bježao pred ljutim psima vjetra, poput golema, samosvjesnog jelena, pod skraćenim križnim jedrima. Vjetar je zavijao iz rodnog kraja bure na sjeveru, a Bristol Girl mu se rugala u lice sjekući ga prema jugozapadu. Bilo je hladno, smrznuti konopi brujali su na vjetru poput velikih žica harfe što je prebirao neki mahniti div, a križevi su stenjali žaleći se na jedra što su ih potezala. Četiri divlja dana oluja je pučinom tjerala brod što se veselio toj buri. Mornari su se okupljali pred prednjim kaštelom hvaleći brzinu i snagu broda. Henry je bio ushićen poput mlada boga. Bijes vjetra je bio njegov bijes. On bi stajao na palubi držeći se za jarbol, licem prema vjetru, sjekući ga bradom kao što je pramac sjekao more, a ushićenje je ispunjalo njegova prsa veseljem sličnim bolu. Hladnoća mu je razbistrila oči te je jasnije vidio daljine oko sebe. Njegove su se stare želje hranile novima, jer mu je vjetar donio novu čežnju za letećim krilima i za čitavim beskonačnim nebom kao ciljem. Njemu, koji je htio da leti naprijed i u visine, brod je postao zatvor što se ljulja i trese. Ah, biti Bog i jahati na oluji, a ne pod njom! Ovo je bila opojnost vjetra, neka želja što je zadovoljavala želju, dok je vodila nje- govu čežnju dalje i dalje. On je uzdisao za svemoćnošću, dok mu je prirodni element ispunjao mišiće novom snagom. Tada, isto onako kao što su na nj navalili đavolji sluge, godine, element se povuče ostavivši jasno, bistro more za sobom. Brod je jedrio punim jedrima, tjeran vječnim pasatom. To je svjež dobar vjetar, dah s neba a dar boga moreplovstva visokim brodovima na jedra. Napetosti je nestalo, mornari su se igrali po palubi poput divlje, jake djece, jer pasat je pun sreće i mladosti. Dođe nedjelja, dan straha i zlih slutnja za Bristol Girl. Henry završi svoj posao u kuhinji i otiđe na palubu. Jedan je stari mornar sjedio na grotlu pletući konope. Dok je radio, svaki mu je prst nalikovao zasebnom živom biću. On nije ni gledao u njih, jer su njegove male plave oči, po običaju mornara, gledale preko horizonta. — Želio bih da naučiš tajnu konopa - reče on ne okrenuvši pogled s horizonta. - Dobro moraš gledati kako ja radim. Tako dugo već ovo znam da je moja stara glava zaboravila kako se to radi, samo se moji prsti sjećaju. Ako počnem misliti sve ću pobrkati. Želiš li da postaneš mornar i da se jednog dana penješ po jarbolima i konopima? — Želio bih, ali se moram naučiti - reče Henry. — To nije teško, najprije se moraš naučiti da podnosiš stvari o kojima suhozemac nikada nije ni čuo. Ovaj život je okrutan, ali kada jednom počneš, nikada ga nećeš napustiti. Ja nastojim već desetak godina da svoju staru podrtinu dovučem na kraj i privežem je uz vatru kućnog ognjišta. Želio bih da tako neko vrijeme razmišljam pa onda da umrem. Ali ne koristi. Svaki put zateknem sebe kako mi noge trče da se ukrcaju na ovaj ili onaj brod. On je bio prekinut naglim udaranjem brodskog zvona. - Dođi - reče on - sad će nam

22 kapetan pričati strahote. Kapetan sličan kosturu stajao je pred posadom naoružan svojim Bogom. Ljudi su ga strašljivo gledali, kao što male ptice gledaju približavanje zmije, jer mu je njegova vjera sijala iz očiju, a bijesne riječi letjele iz tankih usana. — Bog vas je udario samo imenom svoje uništavajući moći - rekao je on. - On vam je pokazao snagu svoga malog prsta, da se možete pokajati prije nego odletite vriskajući u vatru paklenu. Čujte ime Gospodina u strašnom vjetru i kajte se za vaša bludničenja i huljenja! Ah! On će kazniti čak i vaše pogane misli u vašim glavama. — Vjerska pravda je u moru koje će okružiti vaša grla kao kakva smrznuta ruka i ugušiti vas strahom. Ali sada oluja je prošla i vi ste je zaboravili. Sretni ste, ali pokajanja u vama nema. Zato, čuvajte se opomene Gospodnje. Kajte se! Kajte se! ili će vas Njegov bijes uništiti. On zamahne divlje rukama i počne govoriti o ubogim osamljenim dušama koje u vatri pate i izgaraju da bi otkupile svoje grijehe, te na kraju raspusti svoju prestrašenu posadu. — To nije istina - reče stari mornar razjareno Henryju. - Nemoj misliti na njegove lude riječi. Tko je god stvorio oluju - bio Bog ili đavo - učinio je to sebi za veselje. Biće koje može udarati vjetrom neće se obazirati na ljusku od broda što pliva u neizmjernosti. Znam da ne bih ni ja, kad bih bio taj Bog ili đavo. Tim koji se približio i čuo posljednje riječi uhvati Henryja zaštitnički za ruku. — To je istina - reče on - ali nemoj da te čuje kapetan, jer će ti pokazati moć svoga Boga konopom po leđima. Pasatni vjetar neprestano je puhao. Kad bi završio s pranjem i čišćenjem, Henry je razgovarao s mornarima dok bi hvatao konope, te se penjao po križevima i učio nazive i primjenu brodske opreme. Mornari su ga upoznali kao tihog uljudnog mladića koji je slušao njihove riječi kao da su one neki veliki dar mudrosti, a oni sami dobri ljudi, koji to daju njemu; i tako su ga učili koliko su znali, jer su opazili da je kao rođen za more. Naučio je pjesme što se pjevaju pri radu. Pjevao je s njima pjesme o smrti, krvi i pobunama na moru. Na usta su mu dolazile čudne, prave mornarske psovke; riječi prljavštine, hulenja i strahota ali nekako oprane u njegovim ustima, tako da su gubile svoje prljavo značenje. Noću je tiho ležao u kutu dok su mornari pričali o stvarnim i zamišljenim čudesima i događajima; o milju dugim zmijama, koje se omotaju oko broda i sa čitavom ga posadom progutaju, o kornjačama tako velikim, da su imale na leđima stabla, potoke i čitava sela, a koje bi zaronile jedanput svakih pet stotina godina. Pod lampom što se njihala, oni su pripovijedali kako Finci, za osvetu, zviždanjem dozivaju strašnu oluju; kako ima morskih štakora koji doplivaju do brodova i izdube rupe na njegovoj oplati, dok brod ne potone. Dršćući su govorili, kad netko vidi strašnog ljigavog polipa, kako će pasti na njega prokletstvo te neće više vidjeti kopno. Njihove priče bile su pune pijavica, čudovišnih riba, začaranih otoka, i sablasnih brodova što vječno plove oceanima tražeći izgubljenu luku, a kojima upravljaju mornari, bijeli kosturi. Henry je ležeći u kutu lakomo gutao njihove riječi. Jedne noći Tim se ispruži i započne: - Ne poznajem vaše velike zmije, a niti sam vidio strašnog polipa, Bog me očuvao! Ali ako ćete slušati, ispričat ću vam jednu svoju priču. — Bio sam tada dječak, kao ovaj ovdje, i plovio na gusarskom brodu koji je kružio oceanom pljačkajući tu i tamo po kojeg crnog roba, po koji zlatni prsten sa španjolskog nenaoružanog broda - i sve do čega smo mogli doći. Imali smo kapetana kojeg smo glasanjem izabrali, ali nikakvih brodskih papira, već samo zastave svih nacija na mostu. Kada bismo dalekozorom ugledali koji ratni brod, tada bismo pobjegli. — I tako, jedno jutro ugledasmo s naše desne strane jedan mali bark. Odmah se damo za njim u potjeru. Bio je španjolski, a u njemu ništa drugo do soli i svježih koža. Ali kada smo ušli u kabinu na krmi, tamo je stajala vitka, lijepa djevojka s bujnom crnom kosom, visokim bijelim čelom i najnježnijim prstima što sam ih ikad vi dio. Odveli smo je na naš brod a ostatak pustili. Kapetan je htio da djevojku odvede u svoju kabinu ali mu vođa palube zapriječi put. — Mi smo slobodna posada, a ti samo izabrani kapetan. Mi također tražimo tu ženu, te ako je ne dobijemo za čas će doći do pobune. - Kapetan je bijesno gledao posadu, koja se tiskala oko njega, i na kraju se nasmije i slegne ramenima.

23 — Ali kako ćete odlučiti kome da pripadne? - upita on misleći da će oko djevojke nastati tučnjava. Tada vođa palube izvadi iz džepa kocke i baci ih na palubu. — Kockat ćemo za nju! - reče on, i za čas čitava je posada klečala na koljenima. Ja sam gledao ženu koja je stajala sama postrani. Po izgledu mi se činilo da je to žena koja bi se mogla gadno osvetiti čovjeku koga mrzi. »Nemoj mali,« rekoh sam sebi, »bolje da ne sudjeluješ u igri!« Tada odjednom crnokosa djevojka zgrabi kuglu od topa i baci se u more, čvrsto je držeći u rukama. To je bilo sve! Mi potrčasmo k ogradi - ništa se nije vidjelo osim nekoliko mjehurića. — Međutim, dvije noći kasnije stražar na krmi s nakostriješenom kosom dotrči na pramac. - Nešto bijelo pliva za nama! - reče on - izgleda mi kao djevojka koja se bacila u more. Skočismo prema krmi, i ja zapravo nisam mogao ništa vidjeti, ali drugi me uvjeravahu da vide neku stvar kako se dugom bijelom rukom hvata za krmu, ne plivajući već vukući se za nama kao da je brod magnet, a ona stvar, komad željeza. Možete zamisliti malo je tko te noći spavao. Neki, koji su zaspali, plakali su i jecali u snu, ne moram vam reći što to znači. — Druge noći vođa palube izleti iz skladišta derući se kao lud dok je kosa na njegovoj glavi postala siva. Mi smo ga neko vrijeme držali i umirivali, dok napokon nije uspio da prošapta: — Vidio sam ih! Ah, moj Bože, vidio sam ih! Vidio sam dvije duge bijele ruke s tankim prstima kako su probile bok broda i kako su počele parati oplatu kao da je od papira. Oh! Bože! Spasi me! — Tada osjetismo kako se brod naginje i počinje tonuti. Trojica nas smo na križu jarbola stigli do obale, dvojica su od njih poludjela - ubogi ljudi - i podivljali poput mačaka. Nikada nisam čuo da se itko od njih spasao, ali mislim da nije. To što sam vam ispričao je najbliže što sam ikada vidio svojim očima od onih stvari o kojima govorite. Ali priča se da se u tihim vedrim noćima na Indijskom oceanu može vidjeti uboge ubijene Hinduse kako tjeraju nebom mrtvoga de Gamu. Od prvog dana kuhar je počeo učiti Henryja. Taj je čovjek čisto žudio da nekoga podučava. On je bio siv, sa smeđim očima kao u psa. Nešto od svećenika je bilo u njemu, nešto od dosadnog prodavača, a nešto od lupeža. Njegove riječi sadržavale su u sebi svestranost, a njegovi prljavi običaji crne, ogavne ulice Londona. Bio je nježan i dobar, ali potajice neiskren. Nitko mu nikada ne bi pružio ni priliku da se pokaže pouzdan, jer se činilo kao da nekakav glas dolazi iz njega, glas što je šaptao da će te izdati čim mu to bude od koristi. Ušli su u toplo more, i vrući je vjetar tjerao brod dalje. Henry i kuhar stajali su uz ogradu gledajući trouglaste peraje morskih pasa kako sijeku brazdu broda čekajući na otpatke. Vidjeli su hrpe smeđih alga kako prolaze i ribu pilota kako hvata plijen. Jednom kuhar pokaže na ptice, s dugim tankim krilima, koje su ih slijedile, dižući se, lebdeći, spuštajući, uvijek u pokretu, nikada se ne odmarajući. — Vidiš li one nemirnjake - reče on. - One su poput lutajućih duša, neki govore da su duše utopljenih pomoraca, duše tako pune grijeha da se nikada ne mogu smiriti. Drugi se zaklinju da te ptice nose jaja u plivajućim gnijezdima zagrađenim od podrtina izgubljenih brodova; a neki kažu da uopće nemaju gnijezda već da se rađaju tako velike na bijeloj pjeni vala i odmah počinju letjeti do kraja svog života. Ah, nemirnjaci. Brod prestraši jato morskih lastavica koje se uzdignuše nad kreste valova svjetlucajući se poput srebra. — To su sablasti i blaga izgubljeni na moru - kuhar nastavi - krvoprolića, smaragdi, dijamanti i zlato; grijesi ljudi zbog njih počinjenih, prikačili su se o njih i čine da lutaju oceanom. Ah, slabo bi bilo kad od toga mornar ne bi stvorio kakvu veliku priču. Henry pokaže na ogromnu kornjaču koja je spavala na površini. - A postoji li kakva priča o kornjačama? — Ne postoji; one su zanimljive jedino kao hrana. Teško će ikada čovjek stvoriti bajke o nečemu što se jede. Te su mu stvari odviše bliske i bajka se od toga zaprlja. Ali da nema tih

24 životinja mnogi bi mornari bili kosturi na palubama brodskih podrtina. Meso kornjače je tečno i dobro. Pokatkad kada bukaniri nemaju mesa oni nakrcaju svoje brodove njima i tako mogu isploviti. Sunce se bilo spustilo iza horizonta, dok su razgovarali. U daljini jedan crni oblak izbacivao je jezike zasljepljujućih munja, ali čitavo nebo, osim tog jedinog mjesta bijaše kao tamnoplava haljina, pokrivena bezbrojnim zvijezdama. - Obećali ste da ćete mi pričati o bukanirima - molio je Henry - onima koje nazivate Pomorskom bratijom. Recite mi da li ste ikada plovili s njima. Kuhar se nemirno vrpoljio. - Sada je mir između Španjolske i Engleske - reče on. - Ja slušam naređenja kraljeva. Ne, nikada nisam plovio s bukanirima, ne! Ali, čuo sam za stvari što bi mogle biti istinite. Pričaju, da su bukaniri veliki glupači. Oni pljačkaju bogate brodove i tada rasipaju svoj dobitak po krčmama i javnim kućama Tortuge i Goavesa poput djece koja bacaju pijesak kada se zasite igranja. Oh! veliki glupani. — Zar nije nijedan od njih zauzeo jedan grad? upita Henry. — Nekoliko sela su zauzeli, ali za takve pothvate nemaju vođe. - Ali veliki grad pun blaga? - upita Henry uporno. - Ne, to nisu nikada učinili, oni su kao djeca, jako hrabra djeca. - Zar ne bi jedan vođa, kada bi se spremio i pažljivo planirao mogao zauzeti španjolski grad? - Ho! - nasmije se kuhar - zar hoćeš da postaneš bukanir? — Ali kad bi čovjek oprezno planirao? — Kad bi bilo bukanira koji bi mogli uopće planirati, oprezno ili kako drukčije, moglo bi se uspjeti; ali takvih bukanira nema. To su djeca koja se bore poput đavola i umiru hrabro - ali su glupavi. Oni će potopiti brod za čašu vina, a mogli bi ga prodati. — Ali kad bi se čovjek pažljivo pripremio i proučio mogućnosti svoje i svojih podređenih, mogao bi... — Da, mislim da bi mogao. — Bio je neki nazvan Pierre le Grand koji nije bio glup. Ali on je zauzeo jedan bogati brod i otišao kući u Francusku! To je bio strašan kockar ali nije bio pametan. Možda se još povrati na more te izgubi svoj novac i glavu. — Uza sve to - reče Henry sa sve većim uvjerenjem - uza sve to moglo bi se uspjeti kad bi čovjek mislio i dobro se pripremio. Za nekoliko dana stigli su blizu obale. Jednog jutra blijeda sablast nekog brda sjedila je na rubu horizonta. Debla i grane stabala plivali su tu i tamo po moru, a kopnene su ptice dolijetale i odmarale se na konopima. Stigli su u postojbinu ljeta odakle se svake godine započinje putovanje prema sjeveru. Danju je sunce izgledalo kao blistav mjedeni cimbal, nebo oko njega čisto i plavo, a noću su velike ribe plivale oko broda dok su krivudave rijeke iskrica rasle za njima. Pramac je odba- civao milijune letećih dijamanata. More je bilo okruglo jezero što se tiho talasalo i bljeskalo poput svile. Polagano, polagano nestajiuoi za brodom, voda je stvarala u mozgu neku ugodnu hipnozu. Osjećao si kao da gledaš u vatru. Ne vidiš ništa, i jedino sa strašnim naporom si mogao otvoriti oči, dok ti je na kraju mozak zadrijemao, ali ipak nije zaspao. Postoji neki mir u tropskim morima koji prelazi želju za razumijevanjem. Svrha nije više cilj putovanja, već jedino želja da se plovi i plovi daleko van kraljevstva vremena. Činilo se da prolaze mjeseci i godine, ali posada nije bila nestrpljiva. Mornari su radili svoj posao i ležali po palubi u nekoj neobično sretnoj letargiji. Jednoga dana pokaže se mali otok u obliku stoga sijena a zelen poput mladih stabljika ječma. Bio je gusto pokriven isprepletenim raslinjem trsa i povijuša i tamnih stabala. Henry ga je gledao kao začaran. Prošli su taj otok, pa još jedan, i još jedan, dok na kraju, u tami ra- nog tropskog jutra, brod nije stigao u Barbados. Njegovo sidro sruči se u more vukući za sobom debele lance. Uz obalu se poput salate prostirala zelena džungla, kao na malim otocima, a dalje prema unutrašnjosti plantaže - poredane bijele kućice, sa zelenim krovovima; još dalje crvena je

25 zemlja kao rana presijecala džunglu brežuljaka; a daleko otraga, planine koje su oštro stršile nalikujući na jake sive zube. Oko broda se okupiše izdubljeni mali čamci puni voća i divlje peradi. Došli su da prodaju, da kupuju, ili da što ukradu. Ornci su pjevali veslajući, a Henry je bio ushićen tom novom zemljom. Bila je ljepša nego što se ikada nadao. Pogled na nju izazvao je sretne, lude suze na njegovim očima. Tim je stajao u blizini izgledajući potišten i tužan. Na kraju priđe Henryju. — Tužan sam jer sam prevario dobrog dječaka koji mi je platio doručak - reče on. - Toliko sam tužan da ne mogu spavati. — Ali ti me nisi prevario - uzviknu Henry. - Doveo si me u Indije gdje sam želio tako jako da idem. - Ah! - reče Tim tužno - kada bih u sebi imao vjere kao kapetan, mogao bih reći, to je volja Božja i zatim bih to zaboravio. A kada bih imao dobar posao ili položaj, možda bih govorio kako čovjek mora živjeti. Ali u meni nema uopće vjere, osim jedino koja Ave Maria ili Miserere, domine, koje molim kad je oluja; a što se tiče položaja, na žalost, ja sam samo ubogi mornar iz Corka, i boli me što sam prevario dječaka koji mi je platio doručak, i to meni strancu. - On pogleda na čamac što se približavao tjeran veslima šestorice karipskih mornara. Na krmi je sjedio malen, nervozan Englez čije lice ni godinama u tropima nije pocrnjelo već je postajalo sve crvenije dok nije izgledalo da sitne žile strše na njegovoj koži. U mutnim očima malog čovjeka odražavalo se svjetlo stalne neodlučnosti i zabune. Njegov čamac pristane uz bok broda, i on se polako uspne i uputi ravno kapetanu. — Sada je gotovo - uzviknu Tim; - nećeš odviše zlo misliti o meni, zar ne Henry - vidiš kako sam tužan? Kapetan zaviče: - Mali od kuhinje! Morgan! Na krmu! - Henry priđe kapetanu i Englezu. Bio je zaprepašten kada mu mali kolonijalac počne pipati ruke i ramena. — Dao bih deset - reče on kapetanu. — Dvanaest! - dobaci kapetan. — Zar zaista mislite da toliko vrijedi? Nisam bogat čovjek, i mislim da deset... — Dobro, vaš je, za jedanaest, ali tako mi Boga vrijedi više. Pogledajte njegov stas, široka ramena. On neće tako lako umrijeti kao toliki drugi. Ne, sir, vrijedi više, ali vaš je za jedanaest. — Dobro, ako zbilja mislite - reče plantažer nećkajući se i počne vaditi novac iz džepa, novac što je bio pomiješan s komadićima krede, guščjim perima i ostacima polomljenog ključa. Kapetan izvadi iz džepa komad papira i pokaže ga dječaku - ugovor o najamnom radu u trajanju od pet godina, s lijepo ispunjenim imenom Henry Morgan i s engleskim pečatom na dnu.— Ali ja ne želim da budem prodan - zaviče Henry. - Ja nisam došao da budem prodan. Ja želim da postanem moranar. — To ćeš i biti - odgovori kapetan blago, kao da daje dozvolu - nakon pet godina. Sada idi s gospodinom, i da ne čujem to maukanje. Zar misliš da se ovim brodom bavim prevažanjem djece za Indije? Radije se uzdaj u Boga. Iskustvo uvijek dobro dolazi pronicavoj i poniznoj duši. - On je pred sobom vodio Henryja preko palube umirujući ga. Na kraju dječak dođe k sebi. - Tim - uzviknu on - Tim, prodaju me, Tim. Oh! Tim, pornozi. Ali odgovora nije bilo. Tim je čuo i plakao na krevetu poput malog izudarenog dječaka. A Henry spuštajući se u čamac pred svojim novim gospodarem nije osjećao uopće ništa. Osim neugodnog osjećaja u grlu nekog većeg osjećaja u njemu nije bilo, jedino neka teška, nabrekla tupost. III Tako je Henry počeo živjeti na Barbadosu; i to odlukom bijelog komada papira, koji je prisilio njegov život, dušu i tijelo da kleče pred voljom Jamesa Flowera, plantažera.

26 James Flower nije bio zao čovjek, a sigurno ni odviše sjajan čovjek. Njegov cijeli život sastojao se u čežnji za idejama, bilo kakvim idejama - i u njihovu ostvarenju. On je volio da zamišlja ideje, da ih nadahne životom, i tada da ih baci u krilo zaprepaštenom svijetu. One bi padale odbijajući se kao kamenje niz dugi brijeg izazivajući lavinu divljenja. Ali, njemu nikakve ideje nisu dolazile. Otac mu bijaše engleski župnik koji je pisao vatrene propovijedi što su bile i štampane, ali ih je vrlo malo uopće prodano, a majka je pisala pjesme što su bile neka vrst kratkog pregleda tih propovijedi. Njeni stihovi bili su priloženi knjizi pravovjerja. James Flower je bio odgojen u nekoj atmosferi... »Moram otići izdavaču, Helen.« »Ah, William, divna stvar mi je pala na pamet jutros kada sam plela kosu - krasne li zamisli! Sigurno su došle od Boga. Mogu se izraziti u dva stiha. Ah! divno. Baš pristaju onim tvojim krasnim riječima o skromnosti.« »Ah, dobro, moram se prošetati do izdavača. Poslao sam jedan primjerak nadbiskupu koji će možda o tome govoriti. To bi, mislim, moglo utjecati na prodaju.« Da, oni su bili puni ideja, i često su zabrinuto klimali glavama nad svojim tupim sinom. Oni su ga ispunjali strahopoštovanjem, bojao se njihove veličine i stidio se sebe. I tako, rano u svom životu, on je stvorio čvrstu odluku da stvara ideje. Čitao je neizmjerno mnogo. Knjiga »Obrana čarobnjaštva« dođe mu pod ruku i on se trudio da dokaže da su njena izlaganja istinita. Pomoću starih čarolija i crne tekućine koja se sastojala od prljave vode izmiješane s velikom količinom hašiša on pokuša da poleti s krova svoje kuće. Dok se oporavljao od preloma nogu, dobavi i Scotovu knjigu »Pronalasci čarobnjaštva«. Descartesov sistem izazvao je uzbuđenje među učenim ljudima, i James Flower, također odluči da svede svu filozofiju na jednu osnovnu postavku. On nabavi hrpu papira i veliku količinu divnih pera, ali nikako nije mogao da dođe do njezina postulata. »Mislim, dakle je- sam«, reče on; »barem ja mislim da jesam.« Ali ovo je vodilo u krug i ne dovede ga ni do čega. Tada se priključi novoosnovanoj školi Bacana. Upornim eksperimentiranjem on se opeče i pokuša da križa djetelinu s ječmom, istrgne noge bezbrojnim kukcima, a sve nastojeći da nešto otkrije - bilo što; ali mu to nikada nije pošlo za rukom. Kako je imao osrednje prihode, od novca koji mu je ostavio jedan stric, njegovi su eksperimenti bili raznovrsni i opsežni. Jedan je fanatični zanešenjak napisao knjigu - »Uticaji alkoholnih pića, trenutačni i vječni.« To djelo dopadne ruku James Flowera, i jedne večeri on pokuša da provjeri njene najfantastičnije teorije. Usred njegovih istraživanja, duh rasuđivanja ga napusti, te on, bez razloga ili opomene, napadne loncem cvijeća kraljevog gardistu. Da je on to samo znao - to je bila jedina spontana ideja u njegovu životu. Stvar je zataškao arhiđakon, koji je bio u rodu s njegovom majkom. Malo bogatstvo Jamesa Flowera bude uloženo u plantažu u Barbadosu te on poslan da tamo živi. Jasno, on nije bio rođen za pravovjerje i pentametarske stihove. I tako je stario na otoku. Njegova knjižnica je bila najbogatija u Indijama, i koliko se prepričavalo, on je bio najučeniji čovjek. Njegova učenost nije imala neku formu povezanosti i cjeline. Učio je bez sposobnosti apsorbira nja, pamtio bi nešto bez asimiliranja. Njegov je mozak bio tužna masa nesređenih činjenica i teorija. U njegovu mozgu, kao na njegovim policama u biblioteci, Cesarovi komentari stajali su rame uz rame s Democritom i raspravama o samostvaranju. James Flower, koji je žudio da nešto stvori, postao je tihi, blagi gospodin, nekako bezuspješan i vrlo neodlučan. U svojim kasnijim godinama počeo je da miješa uvjerenja s idejama. Ako bi netko izražavao neko uvjerenje dovoljno glasno, on bi prestrašio Jamesa Flowera koji bi u sebi rekao: »Evo jednog od onih božanski nadarenih bića što upravljaju vatrom što meni zapravo nedostaje.« IV Na velikoj zelenoj plantaži bilo je samo nekoliko bijelaca, i to su bili mrki, odrpani bijednici koji su ispaštali neki zaboravljeni zločin protiv krune. U njihovim je tjelesima groznica ležala poput čovjeka lakog sna koji se budi i reži i zatim ponovo zaspi s jednim,

27 otvorenim, pakosnim okom. Oni su prstima gnječili zemlju u poljima i kako su godine njihove službe puzeći odmicale, tako su se njihove oči gasile i njihova ramena saginjala, a umorna, tupa, slaboumnost plela je sve gušću mrežu u njihovim mozgovima. Njihov je jezik bio mješavina londonskog narječja, s nekoliko riječi gvinejskih crnaca i nekoliko čegrtavih karipskih izraza. Kada su ti ljudi bili oslobođeni ropstva, nehajno su neko vrijeme lutali, i s nekakvom čežnjom promatrah kako drugi idu na rad. Zatim bi nakon kratkog vremena potpisali nove papire o najamnom radu ili bi pljačkali i robili kao tigrovi pobjegli iz kaveza. Nadglednik je bio jedan od njih, i sada, kada je zapovijedao svojim bivšim drugovima on ih je činio da pate za uspomenu na svoje vlastite bolove. Kada su stigli na obalu, nešto u mladićevoj šutljivoj patnji dirnu James Flowera. On nikada prije nije mislio o svojim robovima kao o ljudima. Što se tiče dodira s robovima on je slijepo slijedio zapovijedi starog Catoa. Ali, eto ovdje jednog koji je očigledno human, a možda i džentlmen. Dječak je plakao da ne želi biti rob. Drugi su se uvijek iskrcavali znajući što ih čeka, ispoljavajući šutnjom mržnju koja se morala izbiti iz njih bičem. — Ne budi tako žalostan, dijete - reče plantažer. - Ti si mlad za otoke. Za nekoliko godina bit ćeš jak čovjek. — Ali ja hoću da budem bukanir - reče Henry tupo. - Došao sam na more da steknem bogatstvo i slavu. Kako to mogu postići radeći na poljima kao rob? — Ne namjeravam te poslati u polja na rad. Želio sam tebe - želio sam da imam uza se u starosti dječaka. Želio sam neku - neku vrst druga koji će sa mnom razgovarati i slušati me kad govorim. Drugi plantažeri dolaze u moju kuću, piju moje vino, ali, kada otiđu, mislim da se rugaju meni i mojim knjigama - mojim krasnim knjigama. I tako ti ćeš navečer sjediti uz mene i razgovarat ćemo o onome što piše u knjigama. Mislim, prema tvom vladanju i izgledu, da ti je otac gospodin. — Danas - nastavi James Flower blago - imamo vješanje te se moramo požuriti da stignemo na vrijeme. Ne znam što je taj nesretnik učinio, ali to nije važno. A što je ono rekao - ah! kako se ono zove? Negdje sam čitao. Glavnu vrijednost svake stroge kazne shvaćaju najviše oni na koje ta kazna padne! Da, mislim da je dobro da se nekoga svako malo objesi. Skupo je, ali poučno za dobro vladanje ostalih. Moj se nadglednik za to brine. Znaš, mislim da u tome jako uživa. On odvede dječaka na čistinu između slamom pokrivenih koliba od blata, građenih jedna uz drugu, svaka s vratima, koja se otvaraju na neku vrst trga. U sredini tog trga, kao neki strašni idol, uzdizala su se vješala napravljena od crnog drva i namazana uljem, te su se svijetlila na suncu. Bila su tako postavljena, da nijedan od robova nije mogao pogledati iz kolibe, da mu pogled ne padne na crnu strahotu koja je i za njega mogla biti konac života. To je bilo djelo nadglednika. Svojim vlastitim rukama on je tako dugo trljao tamno drvo dok se nije sjajilo. Običavao je stajati i zuriti u nj, s glavom nakrivljenom na stranu, kao što umjetnik gleda svoje novo završeno djelo. Plantažer i dječak sjedoše. Svi su robovi bili sakupljeni na trgu. Henry ugleda golo, crno tijelo kako se previja i okreće na kraju konopca, dok su se crnci klečeći, kao da se klanjaju, njihali svojim tjelesima, bijeli robovi škripali zubima i poluglasno psovali da ne urliču, a Karibljani čučeći promatrali bez osobitog zanimanja i straha, kao da sjede u džungli oko vatre i kuhaju hranu. Kada je sve bilo svršeno i crna žrtva visila mrtvo s iskrivljenim vratom, plantažer opazi kako Henry potreseno plače. — Znam, da je prvi put užasno - reče plantažer blago. - Kad sam to prvi put vidio, nisam dugo mogao spavati. Za kratko vrijeme kad vidiš njih pet - deset - dvadeset - kako ih vješaju, nećeš to ni osjetiti, a ni o tom misliti koliko ni o kokoši što bježi naokolo sa zavrnutim vratom. Henry je tiho isprekidano disao u prigušenim, kratkim jecajima. — Mogu ti pokazati u djelima Holmarona u kojima se raspravlja o načinu postupanja inkvizicije i baš o onome što ti sada osjećaš. »Kad prvi put vidiš ljudske patnje,« kaže pisac »to izgleda čudnovato, jer u granicama čovjekova iskustva mjerilo su humani i miroljubivi narodi. Ali nakon nekoliko takvih iskustava pogled na mučenja postaje prirodna stvar i normalna ljudska bića počinju svako na svoj način u njima uživati.« Sjeti me, da ti jednom

28 pokažem taj odlomak; premda moram priznati da nikada u tim stvarima nisam uživao. Svake večeri, idućih mjeseci, dok su njih dvojica sjedila u dubokoj tami verande, James Flower je nepovezanim činjenicama i fantastičnim pretpostavkama punio uši mladom Morganu. Dječak je pozorno slušao, jer je plantažer često govorio o nekadašnjim ratovima i njihovu vođenju. — A ima li u knjigama poredanima na zidu takvih stvari? - upita jedne noći Henry. — Ah! ima ih, a i bezbroj drugih stvari. Henry zatim počne moliti: - Naučite me jezike tih knjiga, sir. U njima mora da ima stvari o kojima bih sam želio čitati. James Flower bijaše oduševljen. Učeći ovog dječaka stvari o kojima je sam čitao on se više nego ikada prije približio zadovoljstvu. Njegovo srce je bilo zahvalno mladom robu. — Latinski i grčki! - uzviknu on zaneseno. - Te jezike ću te naučiti, a i hebrejski, ako želiš.— Želio bih čitati knjige o ratovima i plovidbi - reče mladi Henry. - Želim čitati o nekadašnjim ratovima o kojima ste mi pripovijedali, jer jednoga dana postat ću bukanir i zauzet ću španjolski grad. Idućih mjeseci on je učio jezike, i to vrlo brzo, jer ga je tjerala želja za čitanjem knjiga. James Flower se više nego ikada prije posveti svojim knjigama, jer je uživao u ovom novom iskustvu učitelja. Malo vremena nakon toga on je govorio: — Henry, reci nadgledniku da sakupi melasu na obali. Brod će doći po nju. - A i kasnije: — Henry, što bih morao danas narediti? — Sir, na obali je veliki brod iz Holandije. Trebamo hitno srpova. Karibljani su pokrali gotovo sve stare da od njih naprave noževe. Jednoga dana imat ćemo neprilika s tim Karibljanima, sir. — Dobro, pobrini se za srpove, Henry. Ne volim šetati po jakom ¡suncu. Naredi da se Indijci strogo kazne, ako ih uhvate u krađi. Malo pomalo Henry je preuzeo upravljanje plantažom. Jedne večeri, gotovo godinu dana nakon svog dolaska, stekne on neograničeno poštovanje sira Jamesa Flowera, doduše neko tužno poštovanje premda time nije izgubio i njegovu ljubav. — Da li ste razmišljali o nekadašnjim ratovima? - upita Henry. - Čitao sam o Aleksandru, Ksenofonu, Cesaru i njihovim ratovima, te mislim da bitka i taktika - i to uspješna taktika - niisu ništa drugo nego neke glorificirane prevare. Snaga je potrebna i, dakako, oružje, ah sam rat zapravo dobiva čovjek koji sjedi u pozadini, kao neka varalica na kartama, i zbunjuje neprijatelja svojom taktikom. Da li ste o tome mislili, sir? SvaM onaj koji može pogoditi misli običnih generala, kao što ja mogu pogoditi misli rofeova, može dobiti bitku. Takav čovjek mora samo izbjegavati ono što se od njega očekuje. Zar to nije tajna taktike, sir? — Nisam o tome razmišljao - reče James Flower ponešto ljubomorno. Poštovanje što je osjećao naprama ljudima koji imaju ideja prijeđe i na Henryja. Plantažer se međutim ipak tješio da je na kraju krajeva ion bio učitelj koji je probudio te ideje. Dvije godine nakon Henryjeva dolaska nadgledniku isteknu godine ropstva. On osjeti da je dugo očekivana sloboda odviše jak otrov za duh naviknut samo na zapovijedanje i nemilosrdno postupanje s robovima. Ta misao ga ošinu i bijes ga uhvati i on počne vičući trčati naokolo udarajući svakoga na koga je naišao. U noći njegovo mahnitanje postade strašno i očajno. On se valjao po zemlji ispod svojih vješala i krvava mu pjena izlazila na usta dok su ga prestravljeni robovi gledali. Nakon nekog vremena on se digne, s razbarušenom kosom i svijetlećim očima. On zgrabi goruću baklju i otrča u polja. Henry Morgan ga ustrijeli pred uskim redovima šećerne trske. — Tko bolje pozna posao od mene, i u koga se možete više pouzdati, sir? - upitao je mladi Henry plantažera. - Iz knjiga sam naučio stvari koje će učiniti ovu plantažu stotinu puta produktivnijom. Tako je Henry postao više nego nadglednik.

29 Henry dade ukloniti vješala s trga, te se poslije toga vješalo potajno samo noću. To nije značilo blagost. On je znao iz svog vlastitog rasuđivanja da nepoznato ne može nikada postati obično, normalna stvar, da neviđene kazne mogu za ostale robove biti daleko strasnije od kazna koje se vide pod svjetlom sunca. Henry je u ophođenju s robovima naučio mnogo. Spoznao je da nikada ne smije dopustiti da naslute što misli, jer tada, na neki neopisivi način, oni dobijaju nad njim neku moć, koje bi se bilo teško otresti. Mora biti hladan i bezobrazan prema svima nižima od sebe. Osim nekoliko iznimaka oni će shvatiti njegovu drskost kao dokaz njegove moći. - Ljudi mu uvijek vjeruju da je onakav kakav izgleda, a on se može pričinjati da je bilo kakav. Ako je netko divno odjeven, svi ljudi vjeruju da je bogat i utjecajan, te se prema tome vladaju prema njemu. Kada on kaže nešto kao da to misli, gotovo svi postupaju držeći se da on zaista to misli. A najvažnija od svih njegovih pouka - ako je bio pošten i priložio tačan obračun za devet uzastopnih poslovanja, tada je deseti put mogao ukrasti koliko je god htio i nitko ni u snu neće posumnjati u njega, tako je on devet puta nametnuo i izazvao veliko poštovanje kod svih. Sve veća hrpa zlatnika u kutiji pod krevetom bila je dovoljan dokaz valjanosti te njegove posljednje pouke. I on se u svemu pridržavao te svoje pouke. Nikada nikome nipošto nije dopustio da se miješa u njegove stvari i da sazna što o njegovim pobudama, namjerama, sposobnostima i slabostima. Budući da većina ljudi vjeruje u sebe, oni ne mogu vjerovati u nekog za koga misle da je poput njih. Te je zakone on postepeno nazreo, dok nije postao pravi gospodar plantaže, dok se nije James Flower potpuno oslanjao na njegove savjete i uvjerenja, i dok se Karibljani i crnci i propali bijelci nisu počeli njega bojati i mrziti ga, a nisu se mogli ni za šta uhvatiti što bi mu moglo naškoditi. James Flower bijaše sretan - sretniji nego ikada prije - jer je ovaj mladić sikinuo teško breme plantaže s njegovih leda. Više nije morao da misli na obrađivanje zemlje. Sve više i više je sjedio zadubljen u svoje knjige. Sada kad je ostario, on je ponovo čitao sve iste knjige a da to nije znao. Često se ljutio na nemarnost onih koji su pisali zabilješke i pregibali stranice njegovih knjiga. A Henry Morgan je bio došao do velike plantaže, i do velike moći. Pod njegovom upravom zemlja je procvala i povećala se. Uspio je da zemlja daje četiri puta više nego ranije. Robovi su pod bičevima grozničavo radili u polju, ali u bičevima nije bilo ništa osobnog. Bivši je nadglednik uživao u kažnjavanju, ali Henry Morgan nije bio okrutan. On je bio nemilosrdan. Henry je jedino ubrzao kotače svoje tvornice. Ne može se misliti o samilosti naprama ležaju ili zupcima kotača, a za drugo ovaj mladi čovjek nije ni držao svoje robove. Henry je cijedio novac iz zemlje i od njega je dodavao u kutiju pod krevetom - malo od prodaje šećerne trske, malo od kupovine stoke. To nije bila krađa već neka vrsta nagrade za njegov uspjeh. Mala hrpa zlata je sve više rasla čekajući na vrijeme, kada će Henry Morgan početi gusariiti i osvajati španjolske gradove. V Henry je služio već tri godine, i premda je istom imao osamnaest godina boo je visok i jak. Njegova se kovrčava kosa sve više okovrčala oko glave, a usta, kruta zbog ophođenja s robovima, izgledala su čvršća nego ikad ranije. On je sa zadovoljstvom gledao oko sebe, ali njegove su oči još uvijek lukavo gledale u daljinu i van granice sadašnjice. Jedna nesalomljiva želja probijala se njegovom sviješću i sanjama kao tanka crvena nit. Mora se vratiti moru i brodovima. More je njegova majka, ljubavnica i božica kojoj je spreman i željan da služi. Pa i samo njegovo ime u stvarnom britanskom jeziku označavalo je nekoga koji živi od mora. Brodovi su ga sada okrutno pozivali. Njegovo srce je odjedrilo daleko za svakim plovećim brodom. On je iz knjiga učio i razmišljao o plovidbi, a na malom jedrenjaku plantaže plovio je po obližnjim vodama. Ali to je bila igra dječaka, razmišljao je on, i to ga nije pripremalo da bude

30 pomorac. Potrebno je da nauči što brže i što više za blisku budućnost kada bude bukanir i zauzme kakav španjolski grad. — Htio bih s vama o nečemu govoriti, sir. James Flower uzdigne oči od svoje knjige i nasloni glavu na naslon stolice. - Kad bismo imali brod koji bi nosio naše proizvode u Jamajicu - nastavi Henry - zaštedjeli bismo Veliki dio vozarine. Cijena broda bi bila brzo isplaćena, i tako bismo mogli prevoziti robu drugih plantaža uz nižu cijenu nego što ostali kapetani traže. — Ali gdje bi se moglo doći do takva broda? - upilta James Flower. — Ima sada u luci jedan na dva jarbola i ... — Tada ga kupi; kupi i sve potrebno uredi. Ti znaš više od mene o tim stvarima. Evo ovdje neka zanimljiva nagađanja o stanovnicima mjaseca. ,Oni bi mogli biti sasvim različiti od ljudskih bića’, čitao je on. ’Njihov vrat bi mogao izgledati...’ — Cijena je oko sedam stotina funti, sir. — Što, sedam stotina funti? Izgleda da nisi pažljiv kao što si običavao biti, Henry. Poslušaj ovo, zabavno je i poučno... Henry je ostrugao, popravio i obojadisao brod, dao mu ime Elizabeth i krenuo na more. On je čisto suosjećao sa svojim brodom. Naravno, morao je učiti zakone plovidbe, ali nešto od duha broda uvuče se i u njegovu dušu, a dio njega prijeđe brodu. To je bila postojana ljubav prema brodu i moru. Po drhtaju palube i lakom dodiru kormila, on je instinktivno znao kako ga može usmjeriti prema vjetru. Osjećao se kao čovjek koji, stavivši glavu na grudi ljubavnice, čita u njezinu disanju bujicu njene strasti. Sada je s »Elizabeth« mogao pobjeći iz Barbadosa i otići da pljačka, ali to nije bilo još potrebno. Njegova hrpa zlata nije još bila dovoljno velika, bio je premlad, a uz to je osjećao neku čudnu privrženost prema Jamesu Floweru. Henry je neko vrijeme bio zadovoljan. Strast što u različitoj jačini zahvaća ljude - neke za karte, neke za vino ili za žene - bješe u Henry Morganu utažena propinjanjem, valjanjem broda i udarcima jedara. Vjetar koji je udarao iz crnog, strašnoga neba bio je za njega čaša vina, izazov i strastveno milovanje. On je plovio u Jamaicu i krstario među otocima. Plantaža je cvala, a hrpa zlata u Henryjevoj kutiji je rasla. Ali nakon nekoliko mjeseci zahvati ga neka topa mučnina i čežnja. To je bila čežnja mladog dječaka, ali osvježena i jaka Elizabeth je zasitila njegovu staru požudu i potpirila novu. Mislio je da ga gusarenje zove: krasne stvari od svile i zlata, divljenje ljudi, k tome se sada njegovo srce ustremi gorljivije nego ikada ranije. Posjećivao je crne i smeđe žene u robovskim kolibama, nastojeći da ublaži svoju čežnju, ako je već ne može zadovoljiti. One su ga primale ponizno i strpljivo, željne da ga zadovolje. Nadale su se da bi njegovom naklonošću mogle dobiti kao dar više hrane ili vrč ruma. Ali svaki put on ih je napuštao pun gađenja i sažaljenja prema njihovoj bijednoj prostituciji. Jednom na sajmu robova u Port Royalu naiđe na Paulettu i kupi je za kućnu služavku. Bila je vitka, a ipak punašna, istovremeno i žestoka i nježna. Nesretna mala ropkinja mješavine španjolske, karipske, crnačke i francuske krvi. Naslijeđe te mješavine predaka bijaše kosa kao slap crne vode, oči plave poput mora, istočnjački uzane, te sjajna put. Strasna, požudna ljepota - udovi koji su se svjetlucali poput zlatnih plamena. Bila je dijete, ali iskusna u životu, kršćanka, ali koja je štovala šumske bogove i pjevala popjevke u čast velikog zmijskog boga. Henry je mislio o njoj kao o nježnom savršenom stroju za zabavu i seksualno zadovoljavanje. Ona je bila kao sve vitke, hladne noćne žene koje jašu na krilima sna - tjelesa bez duše - tjelesa strastvenih sanja. On joj sagradi malu kućicu pokrivenu lišćem od banane i tu se je igrao ljubavi. U početku Pauletta mu je bila samo zahvalna što joj je pružio bezbrižan, lagodan i udoban život, ali kasnije se divlje u njega zaljubi. Ona je gledala u njegovo lice kao vjerni pas što čeka da na riječ ili mig skoči s divljim užitkom na nekoga ili da legne ulagujući se u prašinu. Kada je Henry bio ozbiljan ili rastresen, ona se bojala. Tada bi klekla pred mali kip nekog šumskog boga od ebanovine i molila Bogorodicu za Henryjevu ljubav. Pokatkad bi pred

31 vratima ostavljala zdjelu mlijeka za krilatog Jun-jo-bee-a koji čini da su muškarci vjerni. S mahnitom, nježnom snagom svoje miješane krvi nastojala je da ga što čvršće priveže uza se. Iz njena tijela i kose izbijao je krasan istočnjački miris sandalovine i mirte. Kada je bio zadovoljen... — Da li voliš Paulettu - upitala bi ona. - Da li voliš Paulettu? Jesi li siguran da voliš Paulettu? — Zašto pitaš, dakako da volim Paulettu. Kako čovjek može gledati Paulettu, malu slatku Paulettu - kako ljubiti usne slatke Paulette - a da je ne voliš? - I njegove bi oči zalutale dalje na more, gledajući i tražeći uz njegovu krivudavu obalu. — A da li si jako siguran da voliš Paulettu? Dođi, poljiubi grudi tvoje Paulette. — Da, uistinu volim Paulettu. Evo! Poljubio sam ih i očaran sam. Sada budi mirna. Slušaj kreket žaba. Što je to uznemirilo starog bradatog majmuna tamo na stablu? Možda robovi kradu voće. - I njegove bi oči ponovo zalutale na more. Kako su godine prolazile, sjeme njene ljubavi urodi gorkim plodovima užasnog straha. Znala je, kada je Henry konačno napusti, da će biti mnogo više osamljena nego sada. Možda će morati klečeći kao i druge žene prekopavati zemlju Oko stabljika šećerne trske. A onda, jednog dana, odvući će je kakav snažan crnac jakih mišića koji će zgnječiti njeno malo, zlatno tijelo u svom životinjskom zagrljaju i oploditi je ornim djetetom - jakim, crnim djetetom, koje će moći, kad odraste, raditi i vući na suncu. To se događalo svima ropkinjama na otoku. Veoma prepredena, ona je u svojoj .podsvijesti dobro znala da će je Henry jednoga dana ostaviti, i pri toj pomisli zadrhtala bi gotovo čitavim svojim bićem. Tada u njezinim djetinjim mislima iskrsne spasonosna zamisao koja će je riješiti strahovanja. Kad bi se samo njome oženio - činilo se nemoguće, ali i nemoguće se stvari događaju - kad bi se samo njome oženio, tada se nikada ne bi trebala bojati. Ta čudna bića, udate žene, su na neki čudan način, nekom božanskom zamišlju, zaštićene od gadnih i neudobnih događaja u životu. Ona ih je vidjela u Port Royalu, okružene muževima, kako dišu kroz namirisane rupčiće da se zaštite od odurnih mirisa, a pokatkad i s pamukom u ušima da ne čuju psovke na ulicama. A Paulette je po pričanju znala da po kućama one leže u golemim mekim krevetima i lijeno naređuju svojim robovima. Ona se ponada takvom blaženom životu. Znala je da njeno tijelo nije dovoljno. Ono je često zatajilo u svojoj spontanoj moći. Kad bi ga nasitila ljubavi, on neko vrijeme nije dolazio u njenu kolibu, a kada bi ga vabila da njegova strast poraste, on bi otišao mrk, ili bi je surovo povalio na nisku počivaljku od palmina lišća. Mora pronaći neki način koji će ga primorati da je oženi. Kad je Henry otplovio sa svojim teretom kakaoa u Port Royal, bila je kao luda. Poznavala je njegovu ljubav za brodom i čežnju za morem te je bila bijesno ljubomorna na njih. U mislima ga je vidjela kako nježnim ali jakim stiskom upravlja kormilom. Ah, ona će izgrebsti i razbiti to kormilo koje joj ga oduzima. Mora nešto učiniti da je ljubi više od brodova, više od mora i išta na svijetu, te da se oženi njome. Tada će ona ponosito šetati među kolibama i pljucati na robove, te nikada neće morati misliti na kopanje ni rađanje jake crne djece, već će se oblačiti u crveno sukno, sa srebrnim lancem Oko vrata. Možda će joj i ručak nositi na krevet u kojem će ležati hineći da je bolesna. Uživajući u tim mislima, izmišljala je što će sve učiniti jednoj debeloj brbljavoj crnkinji koja ju je jednom nazvala kurvom. Naredit će da je izbičuju na križu. Dok je Henry bio na putu, u luku stigne trgovački brod, i Paulette otiđe na obalu da vidi teret koji je donio kao i mornare kako idu u grad. Jedan od njih, visok, jak Irac, pijan od crnog vina dade se u potjeru za njom i stigne je. Snažno i okretno ona se borila da mu umakne, ali on ju je, iako pijan, čvrsto držao. — Uhvatio sam vilu koja će mi krpati odijela - smijao se zavirujući joj u lice. - Ovo je sigurno vila. - Tada vidjevši da je malena i vrlo lijepa počne govoriti blago, tiho. — Ti si divna vila - ljepša nego su moje oči ikada vidjele. Oženimo se i imat ćeš sve što je jedan pomorac u mogućnosti da ti pruži. Ne! - uzviknu ona. - Ne! - I izmakne ispod njegovih ruku. Mornar je ostao sjedeći na pijesku zureći tupo za njom. — To je bio san - šaptao je - to je bio samo san. Nema ovako lijepih stvari za ubogog mornara. Ne! za mornare su lijepe kurve s oštrim, mrkim očima što govore: - Dođi, ali prije

32 novac, dragi moj! Paillette je pronašla način kako će se njome Henry oženiti. Napit će ga, a svećenik će biti u blizini. Ah, i čudnije su se stvari događale. Ona postavi zamku prve noći, kad se on vratio s mora - velik kameni vrč pun peruanskog vina, a svećenik, potplaćen ukradenim novcem, čekao je u sjeni drveća. Henry je bio jako umoran. Krenuo je na put s nepotpunim brojem posade te je morao pomagati oko radova na brodu. Mala koliba je za njega bila mjesto odmora. Pun, bijeli mjesec bacao je zrake na more i prosipao po zemlji mrlje purpurnog svjetla. Slatko je pjevao povjetarac džungle kroz palme. Ona donese vino i natoči mu pehar. — Da li ljubiš Paulettu? — Oh, da! tako mi Boga, ljubim Paulettu, dragu, slatku Paulettu. - Ona mu natoči pehar uporno pitajući. — Jesi li siguran da ljubiš Paulettu? — Paulette je mala zvijezda, koja visi na mome srcu o srebrenom lancu. Još jedan pehar. — Ti ne ljubiš nikoga nego samo Paulettu? — Došao sam pun čežnje da nađem Paulettu; pomisao na nju plovila je sa mnom morem. - Njegove ruke obujme njen vitki struk. Još jedan pehar, još jedan i još jedan; i tada je on odgumu i stisnu šake. Djevojka prestrašeno uzviknu. — Pričat ću ti o prošlosti - reče on hripajući. - Bio sam dječak, veseo mali dječak, ali dovoljno star da ljubim. U blizini je živjela djevojka -zvala se Elizabeth - kćerka bogatog plemića. Bila je divna poput ove noći oko nas, tiha i krasna kao ona palma na mjesečini. Lju- bio sam je kako samo čovjek može jednom ljubiti. Čak i naša srca kao da su uzajamno kucala. Sjećam se naših divnih planova koje smo kovali sjedeći noću na brežuljku. Mi ćemo živjeti u velikoj kući i imat ćemo krasnu djecu koja će rasti oko nas. Ti nikada nećeš osjetiti takvu ljubav, Paulette. — Ah! dobro! To nije moglo dugo trajati. Zavidni bogovi uništiše tu sreću. Sve što je dobro ne može dugo trajati. Jedna banda gusara koja je harala zemljom ugrabi me i prodade kao roba u Indije. Bilo je gorko izgubiti Elizabeth - i tu gorčinu ni sve godine nisu mogle oprati. On je tiho plakao uz nju. Paulette je bila zaprepaštena tom njegovom promjenom. Gladila je njegovu kosu i čelo ddk se nije umirio. Tada ona počne ponovo s gotovo beznadnim strpljenjem, kao kad učitelj ispituje budalasto dijete. — Ali... da li voliš Paulettu? On skoči na noge bijesno je gledajući. — Tebe? Da li volim tebe? Pa ti si samo životinja, lijepa, mala životinja u ljudskoj spodobi - ništa više. Zar se mora štovati Boga jedino jer je velik, ili ginuti za zemljom ikoja nema drugih odlika nego samo svoju veličinu, ili pak voljeti ženu čije cijelo carstvo je njezino tijelo? Paulette, ti uopće nemaš duše! Elizabeth je imala divinu, čistu dušu. Ja tebe volim - da - s onim čime jedino možeš biti voljena - tijelom. Ali Elizabeth - nju volim sa svom svojom dušom. Paulette je bila zbunjena. — Što je to duša? - upita ona. - Kako mogu doći do nje kad je već nemam? Gdje je ta tvoja duša koju nikada nisam vidjela ni čula? Kaiko znaš da ona ima dušu, kada je ne možeš ni vidjeti ni čulti. - Kuš! - Uzvikne on bijesno. - Šuti ili ću te dati izbičevati na križu. Govoriš o stvarima koje su iznad tebe. Što ti uopće možeš znati o ljubavi koja nema tvoje putene opsjene. VI Božić je došao u trope, četvrti Božić Henryjeva službovanja. Za ručkom. James Flower mu pruži malu kutijicu vezanu šarenom trakom. - Evo ti božični dar - reče dok su mu se oči sjale od zadovoljstva. Henry odriješi zaxnatak. Bila je to kutija od tvrda dirveta i u njoj su na grimiznoj svili ležali rasparani komadići isprave o njegovu ropstvu. Henry izvadi iz kutije

33 komadiće papira zureći u njih nesigurno i tada se nasmiješi spustivši glavu na ruke. — Sada više nisi sluga, već moj sin - reče plantažer. - Sin koga sam naučio mnogo - a naučit ću te i još više. Uvijek ćemo ovdje zajedno živjeti i navečer razgovarati. Henry uzdigne glavu: — Ah! Ali ja ne mogu ostati, ne mogu ostati. Moram u bukanire. — Ti - ti ne možeš ostati? Ali, Henry, ja sam već unaprijed planirao cijeli naš život. Ne možeš me ostaviti ovdje sama. — Sir - reče Henry - moram otići u bukanire. Pa to je za sve ove godine bio moj jedini cilj. Moram otići, sir. — Ali, Henry, dragi Henry, imat ćeš polovinu plantaže, a sve ostalo kad ja umrem - ako samo ostaneš - uz mene. — Ne mogu - uzviknu mladi Henry. - Moram otići i proslaviti svoje ime. Nije mi suđeno da živim kao plantažer. Sir, razmišljajući stvorio sam velike planove, te ih ništa više ne može poremetiti. James Flower u tonu dublje u stolicu. — Ovdje će biti tako pusto bez tebe. Henry se sjeti prošlosti, oca koji je zurio u vatru i govorio te iste riječi. Sjeti se i majke, da li još uvijek sjedi, hladna, uspravna i šutljiva. Sigurno se već utješila. Ljudi uvijek prebole ono čega su se najviše bojali. On pomisli i na Paulettu koja će, kad joj reče, plakati od straha. — Tu je jedna mlada ropkinja - reče on - ja sam se brinuo za nju. Mala Paulette. Ako ste me ikada voljeli, molim vas držite je u kući, nemojte je slati na rad u polje, nemojte je bičevaiti niti je dati kakvom crncu za ženu. Učinite to za mene, sir. — Hoću, naravno - reče James Flower. - Ah, bilo je lijepo živjeti s tobom, Henry - bilo je lijepo slušati svake večeri tvoj glas. Što ću ja sada navečer raditi? Nemam nikoga tko bi zauzeo tvoje mjesto, jer ti si mi uistinu bio sin. Bit će ovdje bez tebe tako pusto, dijete. — Rad u vašoj službi bio mi je više nego nadoknađen znanjem koje ste mi ulili. Bit će mi teže bez vas, sir, više nego što mogu reći. Ali morate me razumjeti. Moram postati bukanir i osvojiti kakav španjolski grad. Moram postati slavan i bogat. Tada, kada to postignem, možda ću se vratiti k vama, sir, i mi ćemo ponovo svake večeri sjediti i razgovarati. Nećete zaboraviti Paulettu! — Koju Paulettu? - upita plantažer. — Onu koju sam vam prije spomenuo, jako je volim. — Ah, da! sjećam se! A kamo ćeš otići, Henry? — U Jamaicu. Moj stric, sir Edward, već je dugo podguvemer u Port Royalu. Nikada ga nisam htio posjetiti jer sam bio ropski sluga, a on gospodin. Imam za njega pismo koje mi je dao otac prije nekoliko godina. Možda će mi pomoći da kupim brod za gusarenje. — Ja ću ti pomoći da kupiš brod. Bio si mi dobar i privržen - reče plantažer pun nade. Henry se zastidi sjetivši se hrpe zlatnika - više od tisuću funti - u kutiji pod krevetom. — Ne - usprotivi se on - ne, više od plaće je ono što ste me naučili i očinska ljubav koju ste mi pružili, to se novcem nikada ne može platiti. - Sada na odlasku Henry spozna da je volio tog pametnog čovjeka. Snažni crnci vozili su u čamcu što je jurio prema usidrenom brodu koji je bio najmljen od vlade da prevozi crne robove iz Guineje na otoke. James Flower koji je sjedio na krmi bio je jako crven i tih. Kad su se približili brodu, on digne glavu i počne moleći govoriti Henryju. — Imam knjiga na policama što ih nikada nisi čitao. — Povratit ću se jednog dana i pročitati ih. — Ima stvari o kojima ti još nikada nisam pričao, dijete. — Kada postanem slavan, vratit ću se k vama i tada ćete me učiti... — Kuneš li se? — Dobro - da, kunem se. — Koliko će trebati vremena da to postigneš, Henry? — Ne znam, godinu ili deset - ili dvadeset. Moram postati slavan i moćan. - Henry se penjao uz bok broda.

34 — Bit ću Osamljen bez tebe, sine. — I ja također, sir. Pazite! Mi krećemo! Zbogom sir. Sjetite se Paulette. - Paulette? - Paulette. - Ah, da, sjećam se. VII Henry Morgan stigne u Port Royal, ostavi prtljagu na obali i ode da potraži strica. — Znate li gdje živi podguverner - zapitkivao je on po ulicama. — Tamo je njegova palača, mladiću, i tko zna, možda je u n|joj. Palača engleskog džentlmena, državnog službenika, daleko od domovine, nalikovala je palači čovjeka kojeg je opisao Robert Morgan prema pismima svog brata podguvernera. Niska duga kuća sa zidovima od bijelo obojene žbuke i krovom od grubo lijevanih crepova. Pre vratima je stajao gizdavi helebardir držeći svoje nezgrapno oružje ravno pred sobom, mučeći se da održi svoje dostojanstvo pred napadom rojeva neprijateljskih muha. Kad se Henry približio on mu zakrči put. — Tražim sir Edward Morgana. — Po kojem poslu tražiš njegovu ekselenciju? — Znate, sir, on je moj stric, želim s njime govoriti. Vojnik ¡se sumnjivo namrgodi i zgrabi čvršće helebandu. Henry se sjeti što je naučio na plantaži. Možda je i ovaj gizdavo skrućeni vojnik sličan robu. — Makni mi se s puta, prokleto pseto - uzviknu on. - Makni se s puta ili ću te dati objesiti. Vojnik se zguri i gotovo ispusti iz ruku helebardu... - Da, sir. Najavit ću vas, sir. - On zazviždi u srebrnu pištaljku, i, kada je sluga u srebrnoj livreji otvorio vrata, reče: — Mladi džentlmen hoće da vidi njegovu ekselenciju. Henryja uvedu u malu polumračnu sobu. Prozor i vrata bili su zastrti sivim zastorima izvezenim zlatom. Na zidu su visila tri tamna portreta u crnim okvirima, dva viteza s dugim perima na šeširu, i s dugim mačevima koji su izgledali kao tanki ukručeni repovi, i lijepa dama s napudranom kosom u svilenoj duboko izrezanoj haljini, tako da su joj ramena i pola grudi ju bili goli. Iza zastrtih vrata čulo se tiho udaranje harfe. Sluga uzme Henryjevo pismo i ositavi ga samog. Osjećao se jako osamljen. Čitava je kuća djelovala nekako hladno, pretjerano uredna. Mogao se osjećati neki profinjeni prezir, dapače i na licima portreta. Zastori na vratima bili su izvezeni engleskim grbom, na jednoj polovini lav s pola štita a na drugoj jednorog s drugom polovinom štita. Kad je zastor visio ravno, grb je bio potpun. U toj sobi Henry se počne bojati tog nepoznatog strica. Pojava sir Edwarda razbije njegove misli. Nalikovao je na njegova oca. Ali nakon prvog pogleda te sličnosti je nestalo. Ipak je Robert rekao istinu; ovaj čovjek je bio njegov gizdavi dvojnik. Nalik je glumcu koji, iako u komičnoj ulozi, igra tu ulogu ipak karakterno a sve dru- go smatra apsurdnim. Stric ga je oštro promatrao čekajući da prvi počne govoriti. — Ja sam Henry Morgan, sir - Robertov sin - počne on plaho. — Vidim. Tu je sličnost - mala sličnost. Što mogu za tebe uraditi? — Pa, ja - ja ne znam. Došao sam da vam se javim. — To je lijepo od tebe - ah - vrlo lijepo. Bilo je teško započeti razgovor kod takve podrugljive uljudnosti. Henry upita: — Da li ste što čuli o mojim roditeljima. Već sam dugih pet godina daleko od kuće. — Pet godina! Gdje si bio za to vrijeme? — Služio sam na plantaži, sir. - Što je od mojih roditelja ? — Majka ti je mrtva. — Moja majka mrtva - ponovi Henry šapćući. Razmišljao je da li je umrla odmah nakon njegova odlaska. Nije osjećao neku veliku tugu. To je samo kraj nečega što se više ne može povratiti. - Moja majka je umrla - promrmlja. - A moj otac?

35 81 — Čuo sam da se tvoj otac čudno ponaša u svom ružičnjaku. Plemić Rhys mi je o tome pisao. On trga latice ruža i baca ih u zrak kao kakav čudak. Čitav vrt je pokriven otrganim ružama, a susjedi stoje naokolo i smiju mu se. Robert nikada nije bio normalan, a niti sasvim pametan. Za Jamesa I mogao je dospjeti daleko. Ja sam, na primjer, uvijek mislio da će se konačno osramotiti. On nikada ništa nije poštovao što je vrijedno poštovanja. Zašto mora te stvari javno raditi tako da mu se svijet ruga? Time izvrgava ruglu - ah - svoju rodbinu. — Zar mislite da je zaista lud, striče? — Ne znam - odgovori sir Edward i nastavi nestrpljivo. - Citirao sam jedno pismo plemića Rhysa. Moj položaj mi ne ositavlja vremena za jalova nagađanja - a niti bezvrijedna naklapanja - naglasi on. Monotono udaranje harfe je prestalo, zavjesa se m vratima pomakne u sitranu, te vitka djevojka uniđe u soibu. U tami ju je bilo teško razabrati, ali se vidjelo da je vitka, s ponosnim držanjem, blijeda lica i čak blijedozlaltne kose. Čiltava njena pojava kao da je neki blijedi, umorni odjek sir Edwarda. Djevojka se prene ugledavši Henryja, a on u sebi osjeti pomalo neki strah od nje i to na isti način, kao što je osjetio i pred sir Edwardom. Ona je gledala Henryja kao da je on neko odurno jelo, te je samo strogi zakon pristojnosti sprečava da ga odgurne od sebe. — Tvoj rođak Henry - reče kratko sir Edward - i moje siroče Elizabeth. Zar ne bi bilo bolje da još vježbaš, draga? - Ona se jedva primjetno nakloni Henry ju i pozdravi ga glasom sličnim očevu. — Kako ste? Da, sir, moram još vježbati. Zadnji je komad težak ali divan. - Ona nestane iza zastora odakle se ponovo začuje tiho udaranje harfe. Henry iako se bojao ovog čovjeka započne: — Želim da o nečemu s vama porazgovorim, sir. Htio bih positati bukanir - na moru, na velikom brodu s topovima. I kad zarobim mnogo brodova, i ljudi nagrnu pod moju zastavu, tada ću zauzeti bogati španjolski grad i opljačkati ga i ucijeniti. Dobar sam pomorac, striče. Mogu ploviti po svakom moru. Čitao sam mnogo o ratovima u prošlosti, bukaniri nikada nisu bili takva sila kakvom ih ja želim učiniti. Mogao bih od njih stvoriti armiju i mornaricu, dragi striče. Kroz kratko vrijeme mogao bih biti vođa čitavog Britanskog primorja, a to bi bila oružana snaga na koju bi se moralo računati. — O ovome sam razmišljao za vrijeme dugih godina svoga ropstva. Nešto me vuče da to ostvarim. Čast i bogatstvo bit će plod mojih sanja. Svjestan sam svoje snage. Imam nekoliko godina prakse na moru, a imam tisuću funti. Čovjeka koji mi sada pomogne i koji se sa mnom udruži, učinit ću bogatim. Siguran sam u sebe i svoje sposobnosti. — Molim vas, striče da mi date toliko novaca koliko mi fali, da kupim i opremim brod, te da sakupim, slobodne, hrabre ljude koji će se pokoravati mojoj volji. Ako mi date tisuću funti, kunem se da ću vas učiniti bogatijim nego što ste sada. Harfa se više nije čula. U početku dječakova govora sir Edward je uzdigao ruke kao da ga hoće zaustaviti, ali riječi su izlazile kao bujica. Kada je harfa utihnula, sir Edward pogleda nelagodno prema vratima i vrati se Henryju. — Nemam novaca koje bih riskirao za nesigurne pothvate - reče on oštro. - I nemam više vremena za razgovor. Guverner će svakog časa doći na savjetovanje. Rekao bih da si divlji, nesmotren dječak koji će zbog svojih pustolovina sigurno biti obješen. Tvoj otac je sličan tebi, samo njegova divljina nije u djelima već u mozgu. Moram te obavijestiti da su Španjolska i Engleska sada u miru, istina ne vole se, ali je ipak mir. Ako te uhvatim u gusarenjiu, bit će mi dužnost da te kaznim, iako će mi biti žao. Zapamti što sam ti rekao, jer ne bih želio da objesim svoga nećaka. A sada te moram pozdraviti. Suze bijesa pojave se u Henryjevim očima. - Hvala ti na posjetu - reče njegov stric. - Zbogom. - On nestane iza zavjese na vratima. Na ulici je Henry šetao besciljno. Ispred sebe on odjednom ugleda svoju rođakinju u pratnji sluge, stasitog crnca. Henry uspori korake, da je ne stigne, ali djevojka se često zaustavljala. »Možda želi da je zaustavim«, pomisli Henry i požuri da je stigne. Sa zaprepaštenjem ugleda ono što je tama sobe bila skrila. Nije imala više od četrnaest godina. Elizabeth ga

36 oholo pogleda. — Da li vam se sviđa u Indi jama? - upita Henry. — Prilično - odgovori ona. - Znate, mi smo već dugo ovdje. Taknuvši suncobranom svoga roba, skrene u sporednu ulicu, i ostavi Henryja nasred ulice kako gleda za njom. On je bio bijesan na tu oholu rodbinu koja ga izbjegava kao neku budalu. Uspjeli su da ga natjeraju da se osjeća osamljen, bespomoćan i veoma mlad. Uske ulice Port Royala bile su pune prljavštine, pretvorene u gustu kašu od prolazećih kola i bezbrojnih bosih nogu. Potrt Royal je sličan gradu, isto tako kao što je guvernerova palača bila nalik Whitehallu. Ulice su bile uske aleje omeđene prljavim drvenim kućama. Svaka kuća je imala balkon prema ulici gdje su Ukućani sjedili i zurili u Henryja koji je prolazio, ali zurili ne s nekim zanimanjem već dosadno, kao što bolesnik gleda muhu što plazi po stropu. Jedna ulica je bila nastanjena samim ženama - crnim, bijelim, smeđim ženama, s pečatom groznice na upalim obrazima. One su se naginjale na balkone poput prljavih sirena i tiho zvale, dok je on prolazio. Tada, budući da se nije na njih obazirao, one su drečale poput ljutitih papiga, vičući, psujući za njim. Idući na obalu Henry stigne pred krčmu pred kojom se okupila masa naroda. Po sredini ulice stajala je bačva s razlupanim otvorom. Krupan pijan čovjek s golemim perom na šeširu grabio je peharima, posudama, šeširima vino iz bačve i dodavao ljudima koji su se olko njega tiskali. On je često nazdravljajući pio, dok je gomila urlala za njim. Henry je nastojao da neprimjetno prođe. — Dođi i napij se u moje zdravlje, mladiću. — Ne volim piti - reče Henry. — Nećeš piti? - Veliki čovjek je bio zaprepašten. Tada pobjesni. — Tako mi boga! pit ćeš kada to hoće kapetan Dawes koji je prije sedam dana zaplijenio brod »Sangre de Cristo«. - On zakorači malo bliže i odjednom iz pasa izvuče golem pištolj i nesigurno ga uperi u Henryjeve grudi. Mladić je gledao pištolj. — Napit ću se u vaše zdravlje - pristade on. Dok je pio nešto mu pade na pamet. - Htio bih s vama razgovarati, kapetane Dawes, sir - i odvuče gusara u krčmu. - O vašem idućem putovanju - počne on. — Dođavolia moje iduće putovanje! - zaurla kapetan. - Zar se nisam dokopao dobra plijena. Imam novaca, zar ne? Zašto mi onda blebećeš o idućem putovanju? Pričekaj dok se plijen potroši i rane izliječe. Pričekaj dok ne presušim Port Royal od vina, i tada mi dođi govoriti o idućem putovanju. - On se priključi gomili. - Ljudi! Ljudi ima već čitav sat da se niste napili u moje zdravlje. Henry očajan nastavi put. U luci je bilo usidreno nekoliko brodova. On se približi mornaru koji je sjedio na pijesku. — Onaj mora biti brz - reče on da započne neki razgovor. — Da, divan brod. — Ima li koji poznati bukanir u luci - upita Henry. — Nema osim Dawesa, ali on je jedno bučno blebetalo. Zaplijenio je jedain mali brod nakrcan hranom za Campache, a prema galami koju je digao čovjek bi pomislio da je sa sobom donio Panamu. — Ali, zar nema više nijednog? — Ima jedan zove se Grippo, ali on napada samo nenaoružane brodove. Grippo se boji i svoje sjene. Da, on je u luci, bez plijena, i mislim da pije negdje rum. — Koji je njegov brod? - upita Henry. — Onaj onamo. Zove se Ganymede. Pričaju da ga je Grippo ukrao u Saint Malou kad mu je posada bila pijana. On s devet ljudi pobije posadu, baci lešine u more i odjedri za Indije. Da, dobar brod, ali Grippo nije dobar kapetan. Čudo, da ga nije već negdje razbio. Uzmi Mansveldta, to je pravi kapetan, ali on je na Tortugi. - Dobar, brz brod - nastavi Henry - mislim da bi bez opasnosti mogao nositi više jedara. Kako je s naoružanjem?

37 - Govore da za svoju veličinu ima previše topova. Te noći nađe Henry Grippa u krčmi kako pije rum. Bukamir je bio gotovo crn, dvije debele bore su presijecale njegove obraze, a oči su mu kružile poput stražara nad logorom straha. — Da li si ti Grippo - upita Henry. — Nemam plijena - uzviknu čovjek prestrašeno. — Ja uopće ne gusarim. Ne možete me ni zbog čega optužiti. - Jednom su ga u Saint Malou bili tako oslovili, i kasnije su ga izbičevali na križu, dok se stotina rana nije otvorilo na njegovom tijelu i svaka se smijala krvlju. Otada se Grippo bojao svakoga koji je izgledao kao vlast.— Tko ste vi? - uipita on. — Učinit ću te bogatim, Grippo - reče Henry uvjerljivo. - Znao je kako treba postupati s tim čovjekom jer je pred sobom vidio pravu sliku mnogih robova s plantaža - prestrašenoga i lakomog. - Šta bi uradio s pet stotina engleskih funti, Grippo? Crni čovjek ovlaži usne i pogleda na prazan pehar pred sobom. — Šta moram učiniti za taj novac? - prošapta on. — Prodat ćeš mi zapovjedništvo Ganymede. Sada je Grippo bio oprezan. — Ganymede vrijedi mnogo više - reče on čvrsto. — Ali ja ne želim kupiti brod - samo zapovjedništvo. Slušaj Grippo, sklopit ću s tobom ugovor. Dobit ćeš pet stotina funti za pola dobiti od Ganymede i potpuno zapovjedništvo nad njim. Tada ćemo na more. Znam kako ću se domoći plijena ako se nitko ne bude miješao u moje poslove. Ako ne uspijem u jednom pothvatu s Ganymede, dobit ćeš brod natrag i zadržati pet stotina funti. Na to ću se pismeno obavezati. Grippo je još uvijek zurio u prazni pehar, ali odjednom se poče tresti. - Daj novac - uzviknu on. - Brzo, daj novac! Oloto! Oloto! donesi bijelo vino - bijelo vino - za ljubav Kristovu. POGLAVLJE TREĆE Kada je Henry Morgan postao bukanir, bilo je uz obalu Dariena i među zelenim Karipskim otocima mnogo čuvenih imena. U krčmama Tortuge pričalo se o nebrojenom otetom i potrošenom blagu, o krasnim osvojenim i potopljenim brodovima, te o zlatu i srebru složenom na obali poput drva. Od vremena Pierre le Grand-a, Slobodno bratstvo je naraslo do strašne snage, i grupa lovaca što se u malim čamcima došuljala iz šuma Hispamiole zarobila je viceadmirala flote što je prenosila blago. Francuska, Engleska i Holandija smatrale su te otoke mjestima za deportaciju zločinaca, te su godinama prenosili bezvrijedan ljudski ološ u Indije. To je bilo doba kada je svatko, tko nije kreposno živio, mogao biti strpan u brod i prodam kao rob za malu svotu novca na stanoviti broj godina. Kada bi isteklo vrijeme njihova službovanja, ti su ljudi krali oružje i vodili rat protiv Španjolaca. To nije bilo neobično, jer je Španjolska bila katolička i bogata, dok su Hugenoti, Luterani i pripadnici engleske crkve bili siromasi. Oni su vodili neku vrst vjerskog rata. Španjolska je držala pod ključem blago svijeta, te ako su ubogi, upropašteni prosjaci mogli ugrabiti koji zlaitnik kroz ključanicu to se nije nikoga ticalo. Koga se i moglo ticati osim španjolske? Engleska, Francuska i Holandija nisu marile za to. Pokatkad su pribavljali bukanire izdavajući naredbe protiv Aragonije i Kasteilije, te se često moglo naći kapetana, koji je deset godina prije bio doveden na kažnjenički brod, s dekretom »Kapetan po milosti kralja« Francuska je najviše mislila na svoje izopćene sinove, te pošalje na Tortugu tisuću i dvjesta žena za supruge bukanira. Sve te žene dadoše se odmah na posao što je bio unosniji od braka, ali Francuska to nije mogla spriječiti. Bukaniri su dobili ime od vremena kada su bili lovci na bivole. Postojao je način prepariranja mesa pržeći ga u malim komadićima na vatri. Tako je meso bilo mnogo slađe i

38 ukusnije. Taj način pripremanja mesa zvali su bukan-način, te su od toga i ti gusari dobili ime. Nakon stanovitog vremena ti lovci počeše da u malim grupama izlaze iz šuma i osnivaju bande a zatim i flote od osam ili deset brodova. Konačno ih se tisuće sakupilo na Tortugi, i iz te baze počeše napadati Španjolce. Španjolska se nije mogla boriti protiv njih. Kada bi objesili desetoricu, nove stotine bi se digle, i zato ona učvrsti svoje gradove, a trgovačke brodove počne slati u pratnji ratnih brodova punih vojnika. Razbijena mnogobrojna flota Španjolske kao da je nestala s mora pod žestinom bukanira. Samo jednom u godini krenula bi flota s blagom u Španjolsku. U Bratstvu je bilo slavnih imena i pothvata pred kojima bi Henry Morgan puknuo od zavisti, kad ne bi bio uvjeren da će ih jednog dana sve nadmašiti. Bio je tu Bartolomeo Portugues, koji je zaplijenio veliki brod, ali prije nego je s istim pobjegao bio je zarobljen blizu Campechea. Iz brodskog zatvora on je gledao kako na obali dižu za njega vješala. Noć uoči vješanja on ubije stražara i otpliva držeći se bačve. Nije prošlo ni osam dana povrati se u luku Campeche u čamcu punom gusara i ukrade taj isti brod. Razbio ga je u oluji uz obalu Cube, ali ipak se o tome s veseljem pričalo u kućama Tortuge. Roche Brazilijanac je bio Holanđanin bucmasta lica. U mladosti je bio od Portugalaca protjeran iz Brazila te je po njemu i dobio ime. Začudo on nije gajio mržnju prema Portugalu već je istu okrenuo na Španjolsku. Bio je blag, prijazan, valjan kapetan ali samo ikada u blizini nije bilo Španjolaca. Njegovi su ga ljudi obožavali i zaklinjali se njegovim imenom. Jednom kada je pretrpio brodolom u Castilla de Oro, porazi španjolsku konjicu i odjaha na zarobljenim konjima. Kada bi Španjolci bili u njegovoj blizini, Roche bi postao životinja. Pričalo se da je jednom pekao zarobljenike nataknute na kolac. Kada su se brodovi s blagom rijetko počeli pojavljivati na moru, bukaniri počeše osvajati sela a kasnije i gradove i tvrđave. Lewis Scot opljačka Campeche i pretvori ga u crnu goruću lomaču. L’Ollonais je došao iz Sables d’Ollonea te brzo postao strah i trepet zapadnog oceana. On započne s mržnjom prema Španjolcima i završi s ljubavlju prema okrutnosti. On je čupao zarobljenicima jezike i sjekao ih na komade. Španjolci bi radije susreli đavole u bilo kojem obliku, nego L’Ollonaisa. Šapat njegova imena ispraznio bi sve živo na njegovu putu. Govorilo se da i miševi pred njim bježe u džunglu. On zauizme Maracaibo, New Gibraltar i St. James de Leon. Svuda je ubijao ljude iz žudnje za ubijanjem. Jednom kad ga je uhvatila žudnja za krvlju, naredi da osamdeset i sedam zarobljenika zavežu i polože na zemlju u red, jedan do drugoga. On je zatim koračao duž toga reda držeći u jednoj ruci dug mač, a u drugoj brus. Toga dana vlastitom rukom odsiječe osamdeset i sedam glava. Ali L’Ollonais se nije samo zadovoljavao ubijanjem Španjolaca. On posjeti i divni Yucatan, gdje je narod živio u ruševinama starih kamenih gradova i gdje su djevice krunili cvijećem. Mirna rasa koja je iz nepoznatih razloga izumirala. Kada je L’Ollonais otišao, gradovi su izgledali hrpe kamenja, i nikada se više nisu u njima krunile djevojke cvijećem. Indijanci Dariena su bili drugačiji; žestoki, hrabri i neumoljivi. Španjolci su ih zvali Bravos i smatrali ih neukrotivima. Oni su bili prijatelji gusara jer su jako mrzili Španjolce. Ali L’Ollonais ih opljačka i pobije njihove poglavice. Oni su godinama čekali da se osvete, i na kraju uhvate L’Ollonaisa, kada se njegov brod razbio na obalama njihove zemlje. Nalože ogromnu vatru oko koje su satima plesali. Tada počnu paliti komad po komad Francuzova tijela. Jedne noći neki visoki Francuz uđe u krčmu u Tortugi, i kada ga zapitaše kako se zove, on zgrabi veliku bačvu ruma i baci je o zid. — Bras de Fer - reče on, i nitko ga dalje nije ispitivao. Nikada se nije znalo da li je tajio svoje ume iz stida, tuge ili mržnje, ali čitava ga je obala upoznala kao velikog, hrabrog kapetana. To su bili ljudi čije su riječi i izreke živjele među gusarima. »Nema pljačke, nema novca«, L’Ollonais je jednom uzviknuo, a poslije njega je svaki čovjek to govorio. Kad su kapetana Lawrencea s malim brodom bile napale dvije španjolske fregate, on reče svojim ljudima: »Imate odviše iskustva a da biste bili osjetljivi na opasnost, a

39 odviše ste hrabri da biste se je bojali.« Divne riječi, toliko snažne da su njegovi ljudi zauzeli oba broda i odvukli ih kući u Goaves. Svi nisu bili krvoločni i nemilosrdni. Neke su hvatali čudni časovi pobožnosti. Kapetan Watling je držao svake nedjelje misu dok je cijela posada stajala gologlava. Jednom je ubio mornara zbog bezobraznosti za vrijeme mise. Ti bukaniri su naglas molili prije bitke, a kad bi pobijedili, polovina bi nahrupila u osvojenu katedralu da pjeva Te Deum dok je druga polovina pljačkala. Kapetani brodova su održavali najstrožu disciplinu među posadom i odmah kažnjavali neposluh i djela koja bi mogla dovesti u opasnost uspjeh njihovih pothvata. Na brodovima nije bilo razuzdanosti kakvu su kasnije dopuštali Kidd, Blackbeaird i Lafitte. U povijesti Bratstva jedan čovjek se uzdigao daleko nad ostalima. To je bio Holanđanin Edward Mansveldt. Po hrabrosti i vajnom umijeću on je bio prvi. Zauzeo je Granadu, St. Augustine na Floridi i otok St. Catherine. S velikom flotom krenuo je na krstarenje uz obalu Dariena i Castille de Oro, osvajajući sve na što je naišao. Ali on je bio pun zamisli i sanja. Iz rulje odrpanih heroja htio je da stvori jaku, postojanu naciju, novu, agresivnu naciju Amerike. Što se više i više bukanira gruvalo pod njegovu zastavu, njegov je san postajao slabiji. On je pitao za savjet vlade Francuske i Engleske. One su bile zaprepaštene i zabrane mu da o tome dalje misli. Ali uza sve to snovao je i dalje o svojoj novoj državi. Njeno sjedište bi bilo na otoku St. Catherine. Tamo on ostavi posadu i otpočne krstarenje da sakupi što više ljudi koji će se priključiti njegovoj naciji. Brod mu potonu u oluji blizu Havane, te ga Španjolci uhvatiše i zadaviše na garotti.1 Takvi su bili ljudi koje je Henry Morgan odlučio da vodi. Pun pouzdanja, on u tome nije vidio nikakve prepreke, samo ako se čovjek brižno pripremi i razmotri sve izglede. Ljudi su bili dobri i hrabri, ali u većim pothvatima nisu bili pouzdani zbog velike nesmotrenosti i taštine. Mansveldt je bio na životu, a Bras de Fer starac, kada je Henry Morgan zaplovio sa crnim Grippom na Ganymedeu. I Port Royal je bio pun iznenađenja i radoznalosti, kada je Morgan pripremao Ganymede za putovanje. Čudna se oprema i neobično otružje krcalo u njegova skladišta. Privučeni mirnim pouzdanjem ovog mladog čovjeka, mnogo dobrovoljaca priđe njegovoj posadi, a on nađe u. luci pet dobrih topnika i potpiše ugovor s njima. Masa svijeta se okupi gledajući kako Ganymede diže jedra i odlazi iz luke. Krstarili su prema obali Dariene tražeći plijen, ali izgledalo je da je more očišćeno od španjolskih brodova. Jednog jutra blizu Cartagene ugledaju visoko crveno truplo trgovačkog broda. Kapetan Morgan sakrije svoje ljude. Nitko nije smio da se pokaže na palubi. Kormilar je upravljao brodom zaklonjen, dok se veliko kolo kormila lijeno okretalo. Oni su jurili prema španjolskom brodu čija je posada bila zamrla od straha. Približavao se brod bez posade. To je mirisalo na čaroliju, ili na jednu od onih užasnih tragedija na moru kojima su pune mornarske priče. Možda je kuga pomorila svu posadu, pa bi mogli zaplijeniti brod i prodati ga. Ali ikada se približio Španjolcu, tri skrivena topa otvoriše vatru; oni su pucali samo na jedno mjesto, a kada su prestali, kormilo je španjolskog broda bilo razmrskano u komadiće i brod se počeo vrtjeti bez kontrole. Tada kapetan Morgan, držeći se po njegovoj krmi, van domašaja topova, poče pucati u njegov trup sve dok brod nije spustio zastavu. To je bio prvi plijen u njegovim planovima. Nekoliko dana kasnije sretne on drugi brod i odmah mu se približi sa strane da ga na juriš osvoji. Španjolska posada se sakupi uz bok da odbije napad. Odjednom se zrak napuni glinenim posudama baruta koje su padale usred guste grupe ljudi i eksplodirale. Španjolci 1 Omča za davljenje zločinaca, smrtna kazna davljenjem

40 urličući polbjegoše pod palubu da izbjegnu toj munjevitoj smrti. Kada je Henry Morgan konačno stigao na Tortugu, četiri su ga oteta broda slijedila u brazdi, a da nije izgubio ni jednog čovjeka. Sve je išlo lako kao što je on i zamišljao. Evo četiri spomenika njegovih planova. Trebalo je samo brzo i smjelo izvršiti neočekivani napad. To je tajna uspješnog rada. Mansveldt je bio na Tortugi, kada je stigao Henry Morgan, i njegove su oči sjale gledajući otete brodove. — Vi ste kapetan Morgan koji je doveo četiri oteta broda u luku? — Da, sir. — Kako ste to postigli? Španjolski brodovi su dobro naoružani i oprezni. — Uspio sam, sir, svojim planiranjem. Noćima sam razmišljao kako da to izvedem. Gdje drugi ljudi upotrijebe silu, sir, ja upotrijebim iznenađenje. Mansveldt ga je gledao s udivljenjem. — Spremam pohod na St. Catherine - reče on. - Tada ću osnovati republiku bukaniira, koji će se boriti pod mojom zastavom kao rodoljubi. Biste li htjeli biti viocaidmiral ovog podhvata. Ime Mansveldt bilo je moćno i poznato na morima i Henry se zarumeni od zadovoljstva. Flota otplovi, a njen viceadmiral bio je Morgan. Izveden je divan napad. Brodovi su jedan za drugim prilazili gradu i obasipali ga vatrom, i smrt se šetala bedemima. Otok se nije mogao oprijeti žestini napada, i na kraju tvrđava pade. Tada holandslki admiral sastavi vladu, Henry Morgana postavi za vojnog zapovjednika, i otiđe po svijetu u potrazi za regrutima za svoju novoosnovanu državu. On s brodom nastrada te se za nj nikada više nije čulo. Pričalo se da su ga Španjolci zadavili na Cubi. Kapetan Morgan sada postane najvažniji gusarski vođa španjolske Amerike. Brodovi su iz daleka hitali da se priključe njegovoj floti, da plove pod njegovim zapovjedništvom, da se bore uz njega i da sudjeluju u njegovim uspjesima. On navali na Puerto Bello i opljačka grad. Kuće su se rušile u plamenu, a opljačkani stanovnici bježali izbezumljeni od straha. Kada su brodovi kapetana Morgana otplovili, džungla se već šuljala u ruševine. Deset godina on je plovio oceanom, među otocima i uz zelenu obalu tropske Amerike, njegovo ime postade strah i trepet. Gusari cijeloga svijeta nagrnuše k njemu. Narod Tortuge i Goawesa dočekao ga je uz burne ovacije. Čitavo je Bratstvo čekalo da kapetan Morgan otvori bačvu ruma na ulici ili da podivlja jureći po gradu. On to nije nikada učinio. Hladno je šetao naokolo u purpurnom kaputu, sivim svilenim čarapama i sivim cipelama. O boku mu je visio dug rapiir, ne deblji od olovke, u svilenim koricama sive boje. U početku mornari pokušaše uspostaviti s njim drugarstvo, ali on ih odbije grubim kletvama. Postupak s robovima još uvijek je živio u njemu. On nije pokušavao da novcem kupi svoju omiljelost kod momaka, ali čitavo Bratstvo obaspe ga njome - stavljajući svoje živote i bogatstvo preda nj i pokleknuvši pred njegovim uspjesima. II Deset godina borbe, pljačke i paleža, i on je u tridesetoj godini života postao najuspješniji i najspretniji gusarski vođa kojeg je svijet ikada poznavao. Njegovi ljudi izražavali su prema njemu ono divljenje za kojim je žudio, a neprijatelji - svaki Španjolac koji je imao novaca bio je njegov neprijatelj - su drhtali čuvši njegovo ime. U svom strahu oni su ga stavljali uz bok Drakea i L’Ollonaisa. On je krenuo s Grippom na Ganymedu uvjeren da, kada njegovi topovi otvore valtru na španjolski brod, i kada bude stajao mačem u ruci na palubi usred meteža i buke oružja, tada će osjetiti sreću za kojom mu je srce žudjelo. To mu se ispunilo a da čak nije osjetio ni zadovoljstvo. Bezimene čežnje u njemu su rasle i grcale pandže prema njegovu srcu. Mislio je da će laskanja Bratstva izliječiti rane njegovoj čežnji, da će gusari kada vide rezultate njegovih pothvata početi da mu se dive, laskaju i da će on biti sretan. I to mu se dogodilo. Ljudi su mu laskali, a on je uvidio da ih zbog toga prezire i smatra glupanima koji se dive tako jednostavnim stvarima.

41 Henry je bio sve osamljenoj! u svojoj slavi. Stari je Merlin prije mnogo godina rekao istinu. Kapetan Morgan je došao do uspjeha, i u tom uspjehu bio je sam bez ijednog prijatelja. Njegove misli i čežnje moraju da ostanu skrivene u njemu. Sav njegov strah, tuga i planovi moraju ostati skriveni. Ljudi su se okupili oko njega zbog njegovih uspjeha, ali oni će ga napustiti na najmanji znak njegove slabosti. Dok je on tako bio zaokupljen pljačkajući Karipskim morem, šapat je kradomice došao preko prevlake, raširio se među otocima i ušuljao u brodove. Ljudi su šapćući izgovarali njegovo ime i pažljivo slušali. U Panami živi žena krasna kao sunce. Zovu je Crvena svetica. Ljiudi kleče pred njom. Tako se šapat širio te je rastao i rastao dok ljudi po kremama nisu pili u čast La Santa Roje. Mornari na straži su uzdisali za njom. »Ima žena u ,Zlatnom peharu’ kojoj se svi ljudi klanjaju kao divljaci suncu.« O njoj se šaptalo po ulicama Goavesa. Nitko je nije vidio, niitfco nije mogao reći boju njezine kose, ali uza sve to, za nekoliko godina, svaki je čovjek uz prostrane i divlje Karipske obale, pio u zdravlje La Santa Roje, sanjao o njoj, a mnogi su se njoj molili kao svetici. Ona je postala za svakog čovjeka cilj njegova srca, a Panama gnijezdo njegovih želja. Ni jedan se razgovor među okupljenim ljudima nije mogao završiti a da se ne spomene La Santa Roja. Ona je postala kao neki čudesni delirijum u mislima divljih gusara, neka nova djevica koju su obožavali. Mnogi su govorili da je to Marija koja je ponovo došla na svijet, te su njeno ime spominjali u svojim molitvama. Kada je kapetan Morgan zauzeo Puerto Bello, guverner Paname bio je zaprepašten i začuđen, da ta odrpana banda bez zapovjednika i uniforme može zauzeti tako jaki grad. On pošalje glasnika da traži jedan mali uzorak oružja koje je to omogućilo. Kapetan Morgan odvede glasnika u sobu koja je izgledala opustošena požarom. — Da li ste vi vidjeli ženu koju u Panami zovu La Santa Roja? - upita on. — Nisam je vidio, ne, ali sam čuo za nju. Mladi ljudi kad se mole, jedino Blaženu djevicu Mariju izdižu nad njom. Govore da je krasna kao sunce. — Osim La Santa Roja kako je još zovu? — Ne znam. Samo znam da je krasna kao sunce. U Panami pričaju da je iz Cordobe i da je bila u Parizu. Kažu da je iz plemenitaške obitelji, i da jaše na golemom konju - sjedeći po muški - na jednoj livadi ograđenoj gustom živicom. Vele da u njenoj ruci mač oživi, i da se mačuje spretnije od bilo kojeg muškarca. I da to sve ona radi potajno kako nitko ne bi vidio oskvrnjenje njezine ženske čednosti. — No, dobro! - reče kapetan Morgan. - Ako je zaista vrlo lijepa koju potrebu ona ima od čednosti. Ta čednost je samo jedna vrsta lijepe maske kojom se žena zaodjene kad prima posjete - ropska gesta ukusu muškaraca. Želio bih je vidjeti kako jaše. Zar ne znate ništa više o njoj? — Jedino što pričaju po krčmama, sir - da je sebi privukla poklonike blaženih svetaca. Kapetan Morgan je dugo sanjario zavaljen u stolici, dok je glasnik šutljivo čekao. Na kraju Henry zatrese glavom kao da tjera roj misli, te iz pasa izvuče pištolj i preda ga glasniku. — Odnesi ovo Don Juan Perez de Guzmanu i reci mu da je to primjerak oružja kojim smo u prah pretvorili Puerto Bello. Moje drugo oružje su vjerna srca mojih ljudi. Jedno od njih mu neću poslati, ali ću mu ih donijeti mnogo. Recite mu da ovaj pištolj pohrani godinu dana, a tada ću ja doći u Panamu da ga uzmem. Jeste li razumjeli? — Da, sir. Nakon nekoliko dana vrati se glasnik ponovo, donese natrag pištolj i prsten s velikim četvrtastim smaragdom. — Moj gospodar vas moli da ovo primite kao dokaz njegova poštovanja. Ujedno vam poručuje da se ne trudite doći u Panamu, jer bi tada njegova dužnost nadmašila njegovo divljenje i primorala ga da vas objesi. — Dobra poruka - reče Morgan - dobra, hrabra poruka. Želio bih da susretnem Don Juana iako samo s oštricom mača. Da li ste išta novo čuli o Santa Roji? — Jedino što pričaju po ulicama, sir. Radi vas sam se potanko raspitao. Rekoše mi da na ulici nosi gusti veo tako da nitko ne može vidjeti njeno lice. Neki govore da ona to radi kako bi spriječila da se ljudi ubijaju od ljubavi videći njezino lice. To je sve što sam doznao. Imate

42 li kakvu poruku, sir? - Ponovi samo da ću u roku od jedne godine doći u »Zlatni pehar«. III Za čitava života njegova je volja bila poput željeznog vjetrokaza koji pokazuje uvijek ravno, ali nikad dugo, u jednom pravcu. Indije, more, bogatstvo, i slava kao da su izgubili svoju draž. On se dotakao svake stvari i gledao ih kako blijede i nestaju pod njegovim dodirom. Bio je osamljen. Njegovi ljudi su ga gledali puni poštovanja i straha, ali to nije hranilo njegovu taštinu kao nekada. Mislio je da se sprijatelji s jednim od svojih ljudi, ali vrijeme, dok je živio sam u svojoj samotnoj tvrđavi, bilo je tako dugo, da ga je i pomisao na to ispunjavala nekom čudnom dječjom zbunjenošću. Koga bi među gusarima mogao izabrati za prijatelja? On ih je ocjenjivao sjećajući se njihovih mrkih pogleda i lakomih očiju pri diobi plijena. Osjećao je prema njima samo prezir. Ali jednog je zapazio, mladog Francuza po imenu Coeur de Gris. Vidio ga je u borbi kako poput gipke životinje skače palubom dok su mu iz rapira bljeskali jezici srebrne vatre. Na sve zapovijedi odgovarao je smiješkom. Bilo je poštovanja u njegovim očima, zaista, ali bez straha, ljubomornosti i nepovjerenja. «Da li bi Coeur de Gris mogao biti moj prijatelj?« razmišljao je Henry Morgan. »Govore da je za sobom ostavio trag slomljenih srdaca od Cube do St. Kita, i na neki način, zbog toga, ga se pomalo bojim.« Kapetan Morgan pozove mladića, i kad je ovaj došao, opazi da mu je teško govoriti. — No - kako si, Coeur de Gris? Mladić je bio ushićen svakim izrazom topline svog kapetana. — Zašto, sir, odlično. Imate li za mene kakve zapovijesti? — Zapovijesti? Ne, ja - ja samo želim s tobom razgovarati - to je sve. — Razgovarati, sir? Ali o čemu? — Dakle, kako tvoje ljubavi o kojima se priča? - upita kapetan pokušavajući da bude veseo. — Dobar glas mi je skloniji od prirode, sir. — Slušaj, Coeur de Gris! - nastavi Morgan odlučno. — Možeš li shvatiti da ja možda trebam prijatelja? Možeš li shvatiti moju osamljenost? Vidiš li kako me se svi boje, te mi prilaze kao zapovjedniku po naređenju, nitko da pristupi k meni kao prijatelj ili drug. Znam da sam ja to sam stvorio, jer je bilo potrebno da steknem autoritet i neograničenu poslušnost. Ali sada se često događa da želim izmijeniti misli s nekim i razgovarati o nečemu što se ne tiče službe, rata ili plijena. Deset sam godina harao morima poput osamljenog vuka, a nisam nigdje naišao još na prijatelja. — Odabrao sam tebe za prijatelja, prvo, što te volim, a drugo, jer ti nemaš ama ništa pod bogom zbog čega bi mogao pomisliti da ću te ja okrasti. Zato me možeš voljeti bez straha. Čudno je kako ljudi sumnjaju u mene. Podnosim uvijek tačno račune nakon svakog pothvata, i uza sve to, kada sam s njima prijazan, oni razbijaju glavu da otkriju što snujem da ih prevarim. Hoćeš li mi biti prijatelj, Coeur de Gris? — Hoću, kapetane. Da sam znao kako se osjećate, bio bih to već davno prije. Kako vam mogu služiti, sir? — Ah, samo da katkada sa mnom razgovaraš i da mi malo vjeruješ. Ja nemam drugi motiv nego svoju osamljenost. Govoriš i vladaš se kao džentlmen, Coeur de Gris. Mogu li pitati za tvoju obitelj? ili se i ti zaogrćeš tim imenom poput plašta, kao što čine toliki drugi među nama? — Nemam mnogo pričati o svojoj obitelji. Govore da mi je otac veliki Bras de Fer, ali tko je on bio nitko uopće ne zna. Ljudi su mi dali ime sjećajući se njegova. Moja majka je jedna od slobodnih žena Goavesa. Imala je šesnaest godina kada sam se rodio, a potječe iz veoma stare hugenotske obitelji. Sve im je propalo u Bartolomejskoj noći, te tako kada se ona rodila nisu imali baš ništa. Na ulici u Parizu bila je od straže uhvaćena i poslata s brodom ženskog

43 klateža u Goaves. Malo kasnije sreo ju je Bras de Fer. — Rekao si da je slobodna žena - reče Morgan zaprepašten zbog očevidnog pomanjkanja stida u mladića. — Sigurno je napustila taj - taj život sada kad dobro zarađuješ na moru. Nosiš kući dovoljno za oboje, a i više. — Znam, ali ona živi istim životom. Ne spominjem to za to da bih se miješao u ono što ona smatra čistim i ozbiljnim poslom. Ponosna je svojim položajem, ponosna što su njeni posjetioci najbolji ljudi grada te joj godi da se može, iako ima gotovo četrdeset godina, više nego takmičiti s mladim i novim djevojkama koje stižu svake godine. Zašto bih ja mijenjao način njezina života, čak kad bih i mogao? Ne, ona je drolja, ljubljena žena i dobra majka. Njena je jedina mana što je puna malih skrupula. Izjeda me svojim prigovorima kada sam kod kuće, a plače kada odem. Strašno se boji da bih mogao naići na ženu koja će me upropastiti. — Čudno, zar ne? - uzevši u obzir njen život - reče Morgan. — Zašto čudno? Zar one moraju imati različite nazore u toj najstarijoj profesiji? Ne, sir, uvjeravam vas da je njen život čist i neokaljan, moli se tri puta dnevno, a nema ljepše kuće od njene u čitavom Goavesu. Kad sam posljednji put odlazio kući, uzeo sam šal koji mi je pripao pri podjeli plijena, krasna stvar od fine svile protkane zlatom. Nije htjela da ga primi. Rekla mi je da to pripada ramenima žena koje mole Boga u rimskoj crkvi, te nije pristojno da ga dobri Hugenoti nose. Uvijek misli na mene, kada otplovim. Strašno se boji da ne budem ranjen, a daleko više se straši da ne upropastim svoju dušu. To je sve što znam o svojoj obitelji, sir. Kapetan Morgan pristupi ormaru i izvadi iz njega nekoliko malih čudnih ćupova s vinom iz Perua. Na sva kom ćupu bila su dva grla, i kad se vino izlijevalo kroz jedno, čulo se ugodna glogotanje iz drugoga grla. — Ovo je s jednog španjolskog broda - reče on. - Hoćeš li piti sa mnom, Coeur de Gris? — Počašćen sam, sir. - Oni su dugo sjedili pijuckajući vino, a tada Morgan sanjarski progovori. — Mislim, Coeur de Gris, da ćeš biti opčaran kada jednog dana ugledaš Crvenu sveticu. Olovo će Paname tada zujati kao pčele oko nas. Siguran sam da je ona isto tako ljubomorno čuvana kao što je bila Helena. Čuo si za Crvenu sveticu, zar ne? Oči mladićeve svjetlucale su od vina. — Cuo o njoj! - reče on muklo. - Sanjao sam o njoj i zvao je u snu, sir. Ah, tko nije? Tko na čitavoj ovoj strani svijeta nije čuo o njoj? Čudna je magija imena te žene. La Santa Roja! La Santa Roja! Koliko čežnje je probudila u srcima ljudi. U mislima mladih ljudi se kuju divlji planovi, neki da otiđu preobučeni u Panamu, drugi da je dignu barutom u zrak. Svi maštaju kako bi oteli Crvenu sveticu. Sir, čuo sam mornara koji se raspada od bolesti kako sam sobom noću šapće: »Kad ne bih bolovao od ove bolesti, otišao bih da ugrabim Santa Roju.«— Moja se majka boji da ne poludim i ne otiđem k njoj, moja se majka boji te čudne žene. »Ne idi blizu nje, sine«, govori ona. »Ta žena je zmija, đavo, a uz to bez sumnje i katolik.« Koliko znam, nitko je nije vidio. Nisam ni siguran da postoji takva žena kao Crvena svetica u Zlatnom peharu. Ah, ona je rasturila morem sanje - čeznutljive sanje. Mislio sam, sir, da će jednom možda Zlatni pehar doživjeti zbog nje sudbinu grada Troje. Henry Morgan je neprestano punio čaše. On se nagne naprijed u stolici, a na usnama mu je titrao slabi smiješak. — Da - reče on kratko. - Opasna je po mir ljudi i mir njihovih misli. Dakako, sve je to smiješno. Ona je po svoj prilici neka lukava kuja koja je od legende stvorila sebi slavu. Ali kako je takva legenda mogla nastati? U tvoje zdravlje, Coeur de Gris! Bit ćeš mi dobar, pravi prijatelj. — Hoću, kapetane. I ponovo su zapali u šutnju pijuckajući divno vino. — Ali ima mnogo patnja koje su u vezi sa ženama - započe Henry Morgan. - Izgleda kao da one sa sobom nose bol u vreći koja curi. Govore da si često volio, Coeur de Gris. Zar nisi nikada osjećao bol koju one nose?

44 — Ne, sir, mislim da nisam. Obuzimali su me pokatkada žaljenje i pomalo tuga - kao svakoga, ali ponajviše sam u ženama nalazio samo zadovoljstvo. — Ah, ti si sretan - uzdahnu kapetan. - Sretan si jer nisi upoznao bol. Moj život je bio zatrovan ljubavlju. Na ovakav život me je nagnala izgubljena ljubav. — Kako, sir? Zaista, nisam ni sanjao da v i .. . — Znam, znam, mora da sam se toliko izmijenio da se čak i ti pomalo smješkaš pri pomisli da sam se zaljubio. U mene je bila zaljubljena kćerka jednog grofa. — Kćerka jednog grofa, sir? — Da, kćerka jednog grofa, voljeli smo se odviše vatreno, odviše strastveno. Jednom je došla k meni u ružičnjak i ležala u mom zagrljaju do svanuća. Mislio sam kako da s njom pobjegnem u neku drugu, novu zemlju i tako zatrem trag njezinu plemenitaškom naslovu. Možda bih čak i sada živio sretan u Virginiji i djeca bi se igrala oko mojih nogu. — Žao mi je, sir. - Coeur de Gris je zaista žalio ovog nesretnog čovjeka. — Ali, dovraga, njezin je otac o tom bio obaviješten. Jedne mrkle noći vezaše mi ruke otraga, a nju - oh, moju dragu Elisabeth! - odvedoše. Vezanoga me ukrcaše na brod i prodadoše me u Barbados. Coeur de Gris, zar ne možeš shvatiti nespokojnu gorčinu moga srca. Godinama njeno me lice progoni u mojim lutanjima. Pokatkad osjećam da sam ipak nešto morao poduzeti, ali njen otac je ugledan i moćan plemić. — Zar se nikada niste k njoj vratili nakon oslobođenja od ropstva? Henry Morgan pogleda u pod. - Ne, moj prijatelju - nikada. IV Legenda o Crvenoj svetici rasla je u njegovim mislima kao neko jako, opojno vino, a neki glas je dolazio sa zapada laskajući se, izrugavajući se i posmjehujući se Henryju Morganu. Zaboravio je na more i svoje usidrene brodove. Zbog dugog nerada bukaniri su bili bez novaca. Ležali su na palubama brodova i proklinjali svog sanjarskog kapetana. On se divlje borio protiv zapletenih zamki svojih sanja i sam sa sobom raspravljao glasno. — Prokleta Crvena svetica što je posijala svijetom to bezumlje. Učinila je da razbojnici i ubojice laju na mjesec poput ludo zaljubljenih pasa. Zaluđuje me tom varavom žudnjom. Moram nešto učiniti - bilo što - da skršim nepopustljive okove te žene koju nikada nisam vidio. Moram uništiti tu sablast. Ah, glupo je pomisliti na osvojenje Zlatnog pehara. Izgledalo bi da je moja žudnja samoubojstvo. Sjećao se čežnje što ga je odvukla iz Cambrije, koja se opet pojavila, ali koja je sada mnogo jača. Njegove su misli tjerale san. Kad se pospanost došuljala za petama premorenosti, za njom se opet pojavi La Santa Roja. Zauzet ću Maracaibo - zaviče on očajno. - Ugušit ću svoju požudu u zdjeli strave i užasa. Opljačkat ću Maracaibo, srušit ću ga do temelja i ostaviti da na pijesku krvari. (Ima jedna žena u Zlatnom peharu, neviđene ljepote, koju svi obožavaju). — Mjesto sastanka flote je otok de la Vaca! Pozovite hrabre ljude iz svih krajeva mora! Bogatstvo je pred nama! Njegovi brodovi jurnuše u zaljev Maracaibo i grad se očajnički branio. — Probijte se kroz tjesnac u luku! Da, pod nosom tvrđavskih topova! Topovske kugle su zviždale zrakom i dizale na zidinama oblak kamenja i prašine, ali branioci su se hrabro držali. — Neće da padne? Zauzmite ga na juriš! Glinene posude pune baruta letjele su preko zidina mrcvareći branitelje. — Tko su ove zvijeri? - urlali su branioci. - Braćo, branimo se na život i smrt! Ne tražite milosti, braćo. Ako mi padnemo, naš dragi grad ... Ljestve su se dizale uza zid tvrđave, i val ljudi urlajući poplavi bedeme. — Ah, San Lorenzo! Sakrij nas! Spasi nas! Ovo nisu ljudi, ovo su vragovi. Slušajte! Slušajte! Predajmo se! Milost! Ah, Kriste! gdje si sada? — Srušite zidove neka ne ostane kamen na kamenu!

45 (Ima jedna žena u Zlatnom peharu, krasna kao sunce.) — Nema zarobljavanja! Pobijte španjolske štakore! Pobijte ih sve! I Maracaibo je ležao krvav pred njegovim nogama. Vrata su kuća provaljena i sve opljačkano. Naredi da se skupe sve žene i zatvore u crkvu. Tada dovedoše zarobljenike pred Henry Morgana. — Evo jednog starkelje, sir. Sigurni smo da je bogat, ali je sakrio zlato, i mi ga nikako ne možemo naći. — Stavite mu noge u vatru! - Kako, bezobrazna budala! Polomite mu ruke! - Neće da govori? Stisnite mu bič oko sljepoočica! Ubijte ga! Ubijte ga! neka prestane to jaukanje. - Možda i nema zlata. (Ima jedna žena u Panami...) — Jeste li skupili i zadnji gram zlata? Na grad udarite ucjenu! Za naše rane i bolove moramo imati zlato. — Flota španjolskih brodova doplovi u pomoć. Španjolska eskadra dolazi? S njima ćemo zametnuti bitku! Ne, ne, pobjeći ćemo im ako bude moguće. Naši brodovi natrpani pljačkom previše gaze. Pobijte zarobljenike! ( . .. divna je kao sunce.) Kapetan Morgan odjedri iz Maracaiba. Dvije stotine tisuća zlatnika bilo je na njegovim brodovima, mnoštvo bala svile, srebra, posuđa i vreća mirodija. Bilo je zlatnih križeva i kipova iz katedrale i odjeće izvezene biserima. A grad je bio more plamena. — Bogatiji smo nego ikada prije. Bit će veselja u Tortugi kada dođemo. Svi smo heroji! Bit će žena i vina. (La Santa Roja je u Panami.) — Ah, Bože! Ako moram, moram. Bojim se da idem u smrt. Strašno je i pokušati. Ako je to moja želja, moram, pa ako i poginem. On pozove k sebi Coeur de Grisa. — Iskazao si se u ovom boju, prijatelju. — Izvršio sam svoju dužnost, sir. — Ali borio si se hrabro. Vidio sam te, kad smo jurišali. Imenujem te pomoćnikom, svojim zamjenikom. Hrabar si, oštrouman, i moj jedini prijatelj. U tebe se mogu pouzdati. — To je velika čast, sir. Bit ću vam vjeran. Moja majka će se veseliti. — Da - reče kapetan Morgan, - ti si mlad i luckast, a to je vrlina u našem zvanju tako dugo dok postoji vođa. Sada ljudi misle kako će potrošiti novac. Što ćeš učiniti sa svojim dijelom, Coeur de Gris? — Poslat ću polovinu majci. Ostatak ću razdijeliti na dva dijela. Jedan dio ću pohraniti, a s drugim se nadam da ću biti pijan nekoliko dana ili nekoliko sedmica... Divno je opiti se nakon boja. — U tome nikad nisam uživao - reče kapetan. - Čini me tužnim. Ali mislim na novi pothvat, Coeur de Gris. Koji je najbogatiji grad zapadnog svijeta? Koje je mjesto ostalo netaknuto i neugroženo od Bratstva? Gdje možemo steći milijune? — Ah, sir, vi ne mislite - ne mislite valjda da je moguće zauzeti... — Zauzet ću Panamu - čak i Zlatni pehar. — Kako to možete, sir? Grad je jako branjen bedemima i vojskom, a put preko prevlake je neprolazan osim staze za mazge. Kako ćete to izvesti? — Moram zauzeti Panamu. Moram osvojiti Zlatni pehar. - Kapetanove se vilice odlučno stisnuše. Coeur de Gris se tiho nasmije. — Zašto se ceriš? - upita Henry Morgan. — Pomislio sam na svoje nabačene riječi da će Panama slijediti sudbinu grada Troje. — Ah, misliš na tu bezimenu ženu. Zaboravi je! Možda i ne postoji. — Ali sir, mi smo dovoljno bogati od ovog posljednjeg .pothvata. — Neće biti loše ako postanemo bogatiji. Umoran sam od gusarenja. Potrebno je da se odmorim i smirim. Coeur de Gris se neko vrijeme ustručavao dok su mu se oči prekrile tankim velom. — Sir, ako uđemo u Panamu, prijatelj će prijatelja uhvatiti za grlo radi Crvene svetice.

46 — Budi siguran da ću održati red među svojim ljudima - oštru disciplinu - pa makar morao da ih polovinu povješam. Pred kratko vrijeme sam javio u Panamu da ću doći, ali to sam učinio u šali. Razmišljam da li su se oni pripremili i utvrdili grad, ili su možda i oni to uzeli za šalu. Sada možeš ići, Coeur de Gris, i nikome ne govori o ovome. Imenujem te svojim izaslanikom. Nastoj da ljudi rasiplju svoje zlato. Potakni ih da kockaju - ovdje - sada - na brodu. Daj im primjer u krčmama - skupi primjer. Tada će biti prisiljeni poći sa mnom. Ovaj put moram sakupiti armiju, prijatelju, a i tada možemo svi izginuti. Možda je to i najveće zadovoljstvo života - staviti ga na kocku. Izvrši dobro svoj posao, Coeur de Gris, i možda ćeš jednog dana biti bogatiji nego si ikada sanjao. Coeur de Gris je stajao kod jarbola razmišljajući. Naš kapetan, naš mrki kapetan je zaražen od tog velikog, maglovitog govorkanja. Kako je to čudno. Čini mi se kao da mi je Crvena svetica iz ruku ukradena. Moj je san narušen. Hoće li ljudi, kada doznaju, imati osjećaj nekog gorkog, ličnog gubitka - i zamrziti kapetana što im je ukrao njihovu čežnju. V Sir Edward Morgan je napadao sa svojim četama na St. Eustatius, i dok je bitka bjesnila došulja se do njega jedan, vitki, smeđi Indijanac i zabode mu dug nož u trbuh. Podguverner stisne zube i sruši se na zemlju. »Moje bijele hlače bit će upropaštene,« pomisli on. »Zašto je prokletnik to morao učiniti baš kada smo tako dobro počeli napredovati. Mogao sam dobiti posebnu pohvalu njegova veličanstva, a sada neću biti ovdje da je primim. Nebesa! Baš je izabrao bolno mjesto!« A tada on shvati čitavu tragediju. — S običnim nožem i to u trbuh - šaptao je. - Da je barem mačem protivnika ravna meni - ali nož u trbuh! Mora da strašno izgledam sa svom ovom nečistoćom i krvi oko sebe. Ne mogu se uspraviti! Kriste! nesretnik je pogodio u osjetljivo mjesto. Njegovi ga vojnici na nosilima odnesoše u Port Royal. — Nisam ga mogao spriječiti - rekao je on guverneru. - Došuljao se do mene i udario me nožem u trbuh. - Javite slučaj Kruni, sir. Molim Vas da ne spomenete nož ili trbuh. A sada hoćete li me ostaviti na samu s kćerkom? Ubrzo ću umrijeti. Elisabeth je stajala nad njim u polutamnoj sobi. — Da li si teško ranjen, oče? — Da, zaista teško. Brzo ću umrijeti. — Besmislica, oče, ti se samo šališ da me zaplašiš. — Elizabeth, zar to zvuči kao besmislica - i zar si me ikada čula da se šalim? Htio bih da ti kažem nekoliko stvari, a vrijeme je kratko. Kako ćeš sama živjeti. Ostalo je malo novaca. Živjeli smo samo o mojoj plaći otkako je kralj posljednji put raspisao opći zajam. — Što govoriš, oče! Ti ne možeš umrijeti i ostaviti me samu i izgubljenu u kolonijama. Ne možeš, ne smiješ to učiniti. — Mogu ili ne mogu, vrlo ću brzo umrijeti. Razgovarajmo dok možemo. Možda će se tvoj rođak koji se uzdigao do velike moći i ugleda postarati za tebe, Elizabeth. Boli me pri pomisli na to, ali... ali... potrebno je živjeti... vrlo potrebno. A naposljetku, on je tvoj rođak. — Ja to ne vjerujem. Jednostavno neću da vjerujem. Ti ne možeš umrijeti! — Moraš živjeti s guvernerom dok ne sretneš rođaka. Ispripovjedi mu svoje teškoće, nemoj se ulagivati, ali ne budi ni previše ohola. Imaj na umu, da ti je on krvni rođak, iako je gusar. - Njegovo teško disanje ispuni sobu. Elizabeth počne tiho plakati kao neko dijete koje zapravo ne može da kaže da li ga što boli ili ne. Konačno, riječi kao silom izađoše na usta sir Edwarda. — Govore da se džentlmen poznaje po tome kako umire - a ja bih htio da plačem. Robert bi, da je želio, bio zaplakao. Dakako, Robert je uvijek bio čudak - ali ipak moj brat - on bi bio zaplakao da je to htio. Elizabeth, hoćeš li, molim te, izaći iz sobe. Žao mi je - ali moram zaplakati. Nemoj nikada i nikome ovo reći - Elizabeth - obećaj - nikada - nikome ne govori o ovome. I kada se opet vratila, sir Edward Morgan je bio mrtav.

47 VI Nadirući iz Indije i iz toplog, suhog srca Afrike proljeće je stiglo u Cambriju, i to petnaesto od Henryjeva odlaska. Stari je Robert volio da misli, a kasnije i da vjeruje, da je njegov sin poslao proljeće iz tropskih krajeva u Cambriju. Zeleni pokrivač širio se uz brežuljke, a stabla su okušavala nove, krhke listove na vjetru. Lice starog Roberta postalo je kruće. Oko njegovih usta titrala je grimasa a ne smiješak, kao da se neki stari izmučeni osmijeh bio tu zamrznuo. Ah! Godine su bile samotne i puste. Sada je spoznao značenje Gwenliainmih riječi - da starost ne nosi sa sobom ništa, osim hladno, nestrpljivo čekanje, tupo očekivanje nekog stanja koje se ne može nikako tačno zamisliti. Možda čeka trenutak kada će se njegov Henry vratiti. Ali teško da je to bilo tako. On uopće nije siguran da želi vidjeti Henryja. To bi bila smetnja, a kad je netko star, on mrzi stvari koje smetaju. Dugo je vremena on razmišljao. »Šta Henry sada radi? Šta sada vidi?« I tako je dječak za njega postepeno blijedio, i postao poput nekog čovjeka iz starih knjiga, ne sasvim realan, ali ipak dovoljno realan, da ga se sjeća. I Robert je često mislio o tom apstraktnom licu, svom sinu, o kome je čuo tu i tamo koješta. Setajući jednog divnog proljetnog jutra Robert je mi- slio. - »Popet ću se danas da vidim Merlina. Čudno koliko taj starac živi. Mora da ima više od stotinu godina. Njegovo tijelo je kao tanak snopić - samo podsjećanje da je tu jednom bilo tijelo. A William, što taj svašta ne govori. Besmislice koje u Londonu ne bi podnosili. Čudno- vato kako je taj cestar čitav svoj život ovio kao kakav mačić oko četvorodnevnog boravka u Londonu. Ali, moram otići Merlinu. Zacijelo po posljednji put. Strma kamena staza bila je za njega prava muka, još okrutnija zbog sjećanja na čvrste jake noge i pluća neumornih poput mijeha. Jednom je prednjačio u trci po brdima, a sada se je često morao odmarati. Bilo je podne, kad je konačno stigao na vrh pećine. Merlin ga dočeka na vratima prije no što je imao vremena da zakuca. Merlin se nije ništa više promijenio od harfe i šiljaka sulica koje su visile po zidovima sobe, te se činilo kao da je odbacio vrijeme kao neku odjeću. Prišao je k Robertu bez iznenađenja, kao da je znao za dan ove posjete već od prije tisuću godina. — Robert, davno se nisi uspeo k meni, a davno već ja nisam bio u dolini. »Davno«. »Davno« pjevale su harfe. On je govorio jezikom žica, a one su odgovarale kao neki udaljeni hor na svečanoj misi planina. — Ali starac se sada k tebi popeo, Merline. Put me strahovito izmučio. Ti ne izgledaš stariji. Razmišljao sam, kada ćeš umrijeti. Zar katkad o tome tvoje godine ne raspravljaju s tobom? — Govoreći istinu, Roberte to mi se vrt jelo po glavi više puta, ali uvijek je bilo toliko drugih stvari za razmišljanje. Nemam vremena da umrem. Kada već jednom umrem, neću moći više nikada razmišljati. — Jer, ovdje gore, Roberte, ta potajna nada koju ljudi iz nizine nazivaju vjerom postaje neka dvojbena stvar. Oh, bez sumnje, kada bi bilo mnoštvo ljudi oko mene, i kad bi oni svi pjevali beskonačnu pjesmu »postoji mudri, blagi Bog; sigurno ćemo živjeti poslije smrti« tada bih se možda pripremio na taj novi život. Ali ovdje, sâm, na pola puta do neba, bojim se da će smrt spriječiti moja razmišljanja. Brda su neka vrst melema za ljudske teško razumljive patnje. Među njima čovjek se smije - oh, mnogo češće nego što plače. — Znaš Merline, stara Gwenliana, moja majka, izrekla je posljednje čudno proročanstvo prije svoje smrti: »Ove noći svijet završava,« rekla je ona, »zemlje više neće biti da po njoj hodaš«. — Mislim da je govorila istinu, Roberte. Kakva god bila njena druga proročanstva, samrtničke riječi joj bijahu istinite. Te mučne misli me katkad obuzimaju i zbog njih se bojim umrijeti - užasno se bojim. Kada bih svojim životom dao tebi život ili svjež život poljima, drveću ili čitavom biljnom svijetu, tada bi bio strašan zločin da se sve to izbriše kao crtež narisan kredom na zidu. Ali ne mogu - ne još. — Dosta tih turobnih misli i zlih slutnja. U njima nema smijeha. Roberte, ti si živio predugo među ljudima. Tvoje se usne smiju, ali u tvom srcu nema veselja. Kao da namještaš

48 svoje usne poput pruća iznad zamke da skriješ svoje boli ispred Boga. Nekada si se smijao čitavom svojom dušom ali se nisi znao poslužiti pravom satiričara da malim smiješkom na račun sebe kupiš pravo da se mnogo više smiješ drugima. — Znam, život me je zgazio, Merline, i izgleda da tome nije bilo pomoći. Pobjeda, sreća, ili kako god hoćeš da je nazoveš, izgleda da leži skrivena u malom broju sretnika, kao što su dječji zubi skriveni pod desnima. Posljednjih godina taj Bog se poigrao sa mnom nemilostivo i proračunato. Bilo je časova kad sam mislio da vara. Merlin je govorio polako. — Jednom sam se igrao sa slatkim malim bogom kozjih nogu, i ta je igra bila uzrok da sam došao ovdje. Tada i spoznah svu smiješnost života. Roberte, davno sam čuo da ti nešto s mozgom nije dobro? William se na prolazu zaustavio i rekao mi da si poludio. Što si to radio u vrtu? Robert se gorko nasmije. - To je bila jedna od božjih smicalica - reče on. - Jednog dana kad sam čistio otpalo lišće s grmova ruža dođe mi da napravim nešto simbolično. To nije bilo nimalo čudno. Često ljudi stoje na vrhu brda raširenih ruku, često kleče, krste se i mole. Otrgnem cvijet i bacim ga u zrak i latice su padale oko mene. Izgledalo mi da je taj čin sakupio i ispripovijedao jednim pokretom pripovijest čitava mog života. Tada me krasota bijelih latica na crnoj zemlji potpuno zaokupi, i zaboravih na svoj simbol. Počnem bacati u zrak cvjetove jedan za drugim dok zemlja oko mene nije postala bijela od ružinih latica. Odjednom pogledam oko sebe i spazih desetak ljudi kako mi se smiju. Izišli su iz crkve. - Ha! govorili su - Robert je poludio. Ha, ha, ha, razum ga ostavlja. Postao je ponovo dijete! Samo neki ludi bog je mogao to dopustiti. Merlin se tresao od prigušenog smijeha. — Oh, Roberte, Roberte! zašto bacaš krivicu na svijet koji se time brani protiv tebe? Mislim da je za tebe Bog i svijet jedno. Kad bi bilo još samo deset ljudi dolje u dolini koji vole da gledaju latice cvijeća kako padaju na zemlju, ti bi onda bio samo jedan od čudaka. Pokazivali bi te strancima kao smiješnog čovjeka. Ali budući da si jedini, tad si čovjek kojeg se zbog ludila mora zatvoriti ili objesiti. Osuditi nekoga za ludost, znači objesiti njegov duh. Ako se za nekoga šapće da je luda, tada nikada više ni za koga neće vrijediti ništa ono što on govori, osim kao nešto o čemu se drugi smiju. — Zar ne shvaćaš, Roberte? Ljudi su tako često bili prevareni u idejama i osnovama koje nisu razumjeli da su došli do uvjerenja da su sve stvari koje prelaze njihova shvaćanja pokvarene i zle i kao takve treba ih bilo tko da žigoše i uništi. Tako oni samo sebe štite od težih udaraca koje bi im mogle nanijeti preuveličane sitnice. — Znam - potvrdi Robert. - To sve znam i ne bunim se protiv toga. Meni je najviše krivo da je sve što imam i nosim sa sobom samo vreća razočaranja i gubitaka. Vlasnik sam samo uspomena na stvari koje sam nekada imao. Možda je to i dobro - jer mi se čini da ih sada, kad ih nemam, više volim. Ali ne mogu razumjeti zašto tu sreću mogu uživati samo nekoliko odabranika. Ako vjetrovi govore istinu, moj sin napada i čvrsto drži svaku pojedinu od svojih želja.— Imao si sina, Roberte, sada se sjećam. Čini mi se da sam mu prorokovao da će vladati jednim dijelom svijeta, kad odraste. — On i vlada. Novosti o njemu dolaze s juga na krilima vjetra. Glasine imaju krila poput šišmiša. Govori se da vlada divljim plemenom gusara, da je osvojio tvrđave i opljačkao gradove. Englezi ga slave kao junaka i rodoljuba, a i ja pokatkada. Bojim se, kad bih bio Španjolac, da bi on u mojim očima bio samo uspješan razbojnik. Čuo sam - iako to ne vjerujem, ne želim da vjerujem - da muči zarobljenike. — Tako - gunđao je Merlin - postao je slavan kao što je i želio. Ako je to istina onda nije čovjek. Još je uvijek mali dječak koji želi mjesec. Mislim da je uza sav svoj uspjeh nesretan. Oni koji govore da su djeca sretna zaboravljaju na svoju mladost. Koliko će se dugo on moći oduprijeti muževnosti. — Roberte, da li si vidio one velike crne mrave koji su rođeni s krilima? Lete dan ili dva, a zatim padnu na zemlju slomljenih krila, gmižu cijeli svoj život. Kada će tvoj sin slomiti svoja krila? Zar nije čudno, Roberte, kako je to puzanje među ljudima slavljeno - kako djeca

49 kidaju svoja krila da se mogu podati tom veličanstvenom puzanju? — Što čini da djeca postaju ljudi? - upita Robert. - Zašto im gnjiju u korijenu krila? — Zašto, pa mnogi od njih nikada nemaju krila, a neki ih sami otrgnu, nekima stvaraju iznenađenja a drugima tegobe. Moja su me činila smiješnim. Ljubio sam malu djevojku iz doline, mislim da je bila lijepa. Sebe sam isto smatrao lijepim. Spjevao sam joj pjesmu i na- zvao je Zaručnica Orfeja. Tada sam sebe zamišljao Orfejom. Ali ona je smatrala ženidbu za božanstvo, kao neku vrst zločina protiv prirode. Ona me je počela ukoravati. ,Svaki čovjek - govorila je ona, dužan je nešto svojoj obitelji, društvu ili samom sebi - zaboravih što - da uspije u životu.’ Bila je nejasna što se tiče same prirode uspjeha, ali je jasno rekla da pjesma nije građa za uspjeh. Božanstva je mrzila, osobito poganska. Udala se za čovjeka koji je imao zemlje i kuće, a koji je bio sažaljivo human. — U svojim sam mislima hvalisao ubojstvo i samoubojstvo i polja slave kako bih se odhrvao toj maloj smiješnoj patnji. U svojoj sam sramoti pomišljao da svoje pjesme zatvorim da ih svijet nikada više ne čuje. Nitko nije ni znao kada sam otišao. Ali me mnogi ljudi počeše moliti da se vratim - što sam im u svojoj smiješnosti i obećao. Krila mi padoše, postao sam čovjek i nisam želio mjesec. Kada sam pokušao ponovo pjevati, moj glas je bio dubok, poput pastirskog, a moje pjesme pune predviđanja i snova. — Razmišljam kako sam odrastao - reče Robert. - Ne sjećam se, možda me je mladost napustila slijepljena o talire - ili možda živi u zemljama o kojima sam obično sanjao. A Henry pliva u svojim sanjama, i pokatkad sam ljubomoran na njega. — Znaš, Merline, ima jedna stvar koja mi je pokatkad čudna. Moja majka Gwenliana smatrala se vidovitom, a mi smo joj svi u obitelji povlađivali, jer ju je to veselilo. One noći kad je Henry otišao ona mu je proricala. Gotovo su se sve njene riječi ispunile. Da li joj je to došlo kao blijesak iz budućnosti? To je čudno i nevjerojatno. — Možda je ona pročitala njegove želje i spoznala njihovu snagu, Roberte. Ja sam naučio staru Gwenlianu mnoge stvari iz čarobnjaštva, bila je neobično vješta u čitanju budućnosti i karaktera. Stari se Robert digne i protegne. - Ah, moram sada otići. Put je dug i past će noć dok stignem kući. Evo i Williama s lopatom koja je prirasla uz njega kao da je s njim i rođena. Komad puta ići ću s njim i doznat ću novosti iz Londona ... Ti voliš riječi, Merline, kad ih tako mnogo stvaraš, a ja volim bol jer ga neprestano riječima izazivam. — I Merline, mislim da si prepreden jak i obmanjivač, i svaki put kad odlazim od tebe, odlazim s uvjerenjem da sam čuo silne stvari, ali razmišljajući o njima ne mogu se nikada ni jedne sjetiti. Ti vješto opčinjuješ svojim slatkim glasom i harfama. Spuštajući se stazom začu iza sebe tiho brujanje harfa poput nekog čarobnjačkog pozdrava. POGLAVLJE ČETVRTO Godine 1670. kada je Henry Morgan odlučio da je osvoji, Panama bijaše velik, divan, moćan grad i s pravom nazvan Zlatni pehar. Nijedno mjesto u čitavom Novom svijetu nije se moglo mjeriti s njim u ljepoti i bogatstvu. Prije nešto više od jednog stoljeća, Balboa je stigao do obale novog oceana. On navuče sjajni oklop i zagazi u Pacifik dok mu tiho more nije doprlo do bedara. Tada u jednom svečanom govoru on čvrsto progovori moru, svojatajući sve obale koje ono oplakuje za španjolsku krunu. Tražio je od mora da bude mirno i privrženo jer ima čast da bude privatno jezero Kastilje i Aragona. Iza Balboe, na obali, ležalo je malo od pruća napravljeno indijansko selo po imenu Panama. U urođeničkom jeziku to je označavalo mjesto bogato ribom. Kada su španjolski vojnici zapalili urođeničke kolibe i na njihovu mjestu počeli graditi novi grad, zadržaše staro ime Panama. Iz ovoga malog mjesta mreža se španjolskih osvajanja počne širiti na sve četiri strane. Pedrarias proširi svoje mreže na sjever i obuhvati gradove prastare Maya rase. On naredi da se od plijena pošalje u Panamu čudno izrađene zmije, strašne idole i izrezbarene kukce, sve

50 od zlata. Kada više nije bilo ukrasa za pljačku, kada su hramovi postali hladne kamene grobnice, tada Pedrarias baci svoju mrežu na narod i bičevima ih protjera u rudnike. Pizarro s konjima i vojnicima u oklopima otplovi prema jugu u moćno carstvo Inka. On pobije vladare i poglavice pljačkajući gradove i hramove. Iz Perua u Panamu počne pristizati drago kamenje, zlatne ploče sa zidova hramova, zlatni simboli sunca i ceremonijalni zlatni štitovi. I Pizarro potjera bičevima potlačeni narod Inka u rudnike. Stotine kapetana povedoše male čete vojnika na jug i jugoistok gdje su divlji Indijanci Dariene živjeli na drveću i u pećinama. Tu su Španjolci našli nosne kolute, nožne grivne, razne ukrase i orlova pera napunjena zlatom. Sve je strpano u vreće i na mazgama odneseno u Panamu. Kad su i u svim grobnicama opljačkani zlatni nakiti tada su i divlji Indijanci pod autoritetom bičeva iskopali zemlju. Španjolski brodovi otkriju na zapadu skupine malih otoka čiji su plitki zalivi bili puni bisera. Kroz kratko vrijeme stanovnici otoka morali su skakati u more puno morskih pasa. Vreće bisera nađoše svoj put za Panamu. Divni umjetnički radovi dođoše konačno u Panamu gdje su ih ljevaonice kao zažareni sladokusci pretvorile u debele zlatne šipke. Skladišta su bila prepuna tih zlatnih sipki čekajući na brodove da ih prenesu u Španjolsku. Pokatkad su srebrne ploče ležale nagomilane po ulicama, jer u skladištima nije bilo mjesta, a zbog svoje težine bile su sigurne od krađe. Za to vrijeme grad je rastao i postao divan. Bogatstvo porobljenih naroda bačeno je na gradnju tisuća krasnih kuća sa crvenim krovovima i malim vrtovima u kojima je raslo krasno, rijetko egzotično cvijeće. Slikarska umjetnost i udobnosti stare Evrope na zov zlata odletješe na zapad da uljepšaju panamske kuće. Prvi španjolski osvajači bili su okrutni, gramzivi razbojnici, ali također i dobri ratnici koji se nisu strašili nikakvih krvavih djela. Male čete njih, više duhovnom hrabrošću nego snagom osvojiše Novi svijet. Ali kada su narodi Nicarague, Perua, Meksika i Dariena postali masa ucviljenih robova, i kada više nije bilo opasnosti, drukčiji soj ljudi je došao da živi u Panami. To su bili trgovci, veoma odlučni kada se radilo o oduzimanju farmi i zemlje zakonskim vlasnicima, ili kada je trebalo povećati cijenu živežnih namirnica udaljenim kolonistima, ali puni straha i kukavičluka kada je čelik udarao o čelik. Trgovačka klasa uskoro je zagospodarila čitavom Panamom. Od vojnika neki su pomrli; drugi siti raskalašenog i udobnog života otišli u nove opasne pohode prepustivši borbu za životne namirnice i razuzdanosti trgovcima koji su dijelili brašno i vino a za uzvrat grnuli zlato i drago kamenje. Golemim zaradama trgovci su gradili kuće od cedrovine pokrivene crvenim crepovima, oblačili svoje žene u stranu svilu i paradirali ulicama praćeni kupljenim robovima. Genoveški trgovci robovima stigoše u grad i sagradiše prostrana skladišta za svoju robu. U njima su se nizali redovi kaveza u kojima su čučali crnci dok nisu odvučeni na svjetlo dana da ih se opipava i za njih pogađa. Divan je grad bio Panama. Dvije tisuće velikih kuća od cedrovine pružale su se s obje strane glavne ulice; podalje od središta bilo je pet tisuća manjih kuća za činovnike, kraljeve službenike i vojnike, a u predgrađima bezbroj slamnatih koliba u kojima su živjeli robovi. U sredini grada dizalo se šest crkava, dva samostana i visoka katedrala, puna zlatnog posuđa i svećeničkog ruha punog dragulja. Već su dva sveca živjela i umrla u Panami - možda ne baš glavna sveca, ali ipak dovoljno važna da im kosti budu dragocjene. Jedan čitavi dio grada sastojao se od kraljevih vojarna, konjušnica i skladišta. Tu je desetina svih proizvoda zemlje bila uskladištena čekajući idući konvoj brodova, kada će se mazgama prenijeti na brod preko prevlake. Panama je izdržavala španjolsku kraljevinu - pla- ćajući za kraljeve nove palače i ratove. Radi svojih velikih prihoda, kralj dodijeli Panami časno ime: Najplemenitiji i najvjerniji grad Panama. Stavljen je u red Cordove i Seville samo što njegovi gradski oci nisu nosili oko vrata zlatne službene lance. Kralj podari gradu i sjajan grb: štit na zlatnom polju s rašljastom ručkom kormila s lijeve i s dvije karavele sa snopom strelica s desne strane. Iznad toga je sjevernjača, zvijezda otkrića, dok štit okružuju lavovi i kule dviju španjolskih kraljevina. Uistinu Panama je bila jedan od najvećih gradova svijeta. U središtu grada pružao se prostrani popločani trg s podijumom u sredini na kojem je