51 svake večeri svirala glazba. Dok je glazba svirala, ljudi su naokolo šetali pokazujući svoj položaj prema tome s kim su razgovarali; trgovačka aristokracija bila je u svom ponosu vrlo osjetljiva. Po danu se čovjek može kao Židov pogađati oko cijene brašna, ali na večer, na trgu, on se ukočeno klanjao poznanicima i neprimjetno ulagivao bogatijima. Oni su u svojoj sigurnosti postali mekani. Grad se smatrao neosvojivim. S jedne ga je strane branilo more, a stranog broda uopće nije bilo na južnom Pacifiku; s kopnene strane bili su jaki bedemi i široke baruštine koje su se mogle poplaviti u slučaju opasnosti i učiniti grad neosvojivim otokom. Uz to napadač mora prokrčiti sebi put kroz džunglu prevlake i mora proći kroz uske klance što su se mogli braniti malim brojem vojnika. Nitko nije ni pomišljao da će ikada ijedan pametan čovjek i sanjati o osvajanju Paname. I kada su bukaniri zauzeli Campeche, Puerto, Bello i Maracaibo, trgovci Zlatnog pehara su slijegali ramenima i nastavili svojim uobičajenim životom. Guverner Paname bijaše Don Juan Perez de Guzman - plemić koji je čitav svoj život nastojao da bude uzor džentlmena i ništa više. On je vježbao svoju malu armiju, mijenjao njihove uniforme i pazio na ženidbe u svojoj rodbini. Čitav svoj život bio je vojnik - ne možda dobar vojskovođa, ali ipak hrabar časnik. Njegove naredbe koje je pisao svojim podređenima bijahu veličanstvene. Narod je volio svog guvernera. On se krasno odijevao, bio je jako ponosan, a uz to milostiv i ljubezan. Svaki dan su mu klicali kada je jahao ulicama na čelu konjaničkog voda. Da je bilo kakve bojazni od napada, sigurno bi hrabra pojava Don Juana umirila narod. On je posjedovao najbolje robove i najbogatija skladišta u gradu. Tako su oni veselo i sretno živjeli u Panami. Kada je bila vrućina odlazili su na odmor u ljetnikovce, a za vrijeme kišne sezone vraćali su se plesovima i primanjima. Eto tako je živio Zlatni pehar, kada je Henry Morgan odlučio da ga uništi. Jednog dana stigne vijest u Panamu da se strašni Morgan priprema na pohod. U početku su se svi ne vjerujući šalili, ali što je više glasnika stizalo grad se sve više uzbuđivao. Narod je nahrupio u crkve, ispovijedao se, ljubio svete moći, i ponovo trčao kući. Stotine popova išlo je u procesijama ulicama noseći sveto otajstvo. A, trošne zidine nisu popravljene, i zarđali topovi nisu izmijenjeni. Don Juan je slušao misu za misom, umirivao uzbuđeni narod i predložio procesiju svih svećenika u gradu. Strašne su priče počele kolati gradom - kako bukaniri nisu uopće ljudi već životinje s krokodilskim glavama i lavljim pandžama. Čak i ozbiljni ljudi su o tome po ulicama raspravljali. — Dobar dan, Don Pedro. — Bog s tobom, Don Guierrmo. — Što mislite o razbojnicima? — Ah, strašno. Don Guierrmo, strašno. Govori se da su demoni. — Što misliš da li je to moguće? Čuo sam da Morgan ima tri ruke a u svakoj mač. — Tko to zna, prijatelju? Đavo može čak i više učiniti. Tko može zamisliti granicu đavolske snage? Svetogrđe je čak o tome i razgovarati. A pola sata kasnije. — Čuo sam od Don Guierrma. Ipak ne bi on kazao nešto nepouzdano - čovjek njegova položaja. — Ponavljam samo što je rekao - da Morganu smrtonosni meci lete iz vrškova prstiju - da mu iz usta suklja sumporni plamen. Don Guierrmo je u to siguran. — To moram odmah pričati svojoj ženi, Don Pedro. Tako su priče rasle, dok narod nije gotovo poludio od straha. Počeše se sjećati zvjerstava počinjenih nad ostalim gradovima, i trgovci koji su prije slijegali ramenima, poblijedješe od straha. Nisu htjeli vjerovati, ali opet morali su vjerovati, jer su gusari već bili na putu za Chagres i cilj im je bio, kako su sami govorili, da osvoje i opljačkaju Zlatni pehar. Na kraju, pod pritiskom prestrašenih građana Don Juan pošalje pet stotina vojnika da dočekaju iz zasjede gusare na putu preko prevlake. Jedan mladi oficir zamoli za audijenciju. — Dakle, mladiću - počne guverner - što želite?
52 — Kad bismo imali bikova, sir - kad bismo samo imali mnogo divljih bikova - oficir predloži uzbuđeno. — Sakupi ih! Neka po čitavoj okolici traže bikove! Sakupite tisuću bikova! Ali što ćemo s njima? — Natjerat ćemo ih na neprijatelja, sir. — Divan plan! Vi ste genij! Ah, dragi prijatelju - tisuću bikova? Tisuću? Ja sam se šalio? Neka se skupi deset tisuća bikova. Guverner izvrši pregled dvije tisuće svojih vojnika - i zatim se vrati u katedralu da se pomoli. Don Juan se nije bojao borbe, ali kao oprezan general on je pojačavao svoju drugu obrambenu liniju. A osim toga, ono što stoji onoliko koliko je on platio za mise mora imati neki učinak. Šaptanja i prepričavanja uhvatiše goleme razmjere. Dršćući građani počeše skrivati svoje dragocjenosti i novac. Svećenici radi sigurnosti pobacaše kaleže i svijećnjake u bunare, a dragocjene relikvije sazidaše u podrumima. Balboa bi bio učvrstio bedeme i poplavio prilaze. Pizarrova armija već bi bila na pola puta preko prevlake da napadne bukanire. Ali viteška vremena su prošla. Trgovci Paname mislili su najprije na svoja imanja, zatim živote, a konačno na svoje duše. Oni nisu ni mislili da pripašu mačeve i da se popnu na bedeme. To je posao kraljevskih vojnika koji su dobro plaćeni da brane stanovništvo. Guverner se mora starati za obranu. Don Juan je izvršio smotru svojih trupa, i to je po njegovu mišljenju bilo sve što svaki general mora učiniti. Uniforme su bile bezprijekome i njegovi vojnici bi se bili istakli na bilo kojoj paradi Evrope. I Dok su bukaniri rasipali svoje uštede od pljačke iz Maracaiba, Henry Morgan se bacio na duboko planiranje svoga novog pothvata. Trebat će boraca više nego ikada prije, i on pošalje glasnike na sve četiri strane Karipskog mora. Njegov poziv na veliku pljačku dopre čak do Plymoutha i Novog Amsterdama i čak do šumovitih otoka gdje ljudi žive kao majmuni. — Postat ćemo svi bogati, ako uspijemo - glasio je poziv. - To će biti najveći pothvat koji je ikada poduzelo Bratstvo. Unijet ćemo stravu u sred srca Španije. Naša će se flota sastati na južnoj strani Tortuge mjeseca listopada. Uskoro se brodovi i ljudi počeše okupljati na mjestu sastanka. Golemi novi brodovi s bijelim jedrima i izrezbarenim krmama, brodovi načičkani mjedenim topovima, stare podrtine s koritima tako punim trave da su se kretali po moru kao debla drveća. Dolazili su mali jedre- njaci, dugi kanoi i čamci na vesla, a dapače i splavi s jedrima od palme. A ljudi - sve bučno Bratstvo Tortuge, stari gusari Goavesa; Francuzi, Holanđani, Englezi, Portugalci - prognani ološ svijeta. Stizali su i krcati canoi robova koji su pobjegli Španjolcima, primamljeni žeđom za krvlju svojih starih gospodara. Male grupe boraca pojaviše se na obalama otoka tražeći da ih prevezu na južnu obalu Tortuge. Među najbolje brodove spadale su visoke fregate i galeoni oteti u prošlim bitkama. Kada je došlo vrijeme za polazak, kapetan Morgan je imao pod sobom trideset i sedam brodova s dvije tisuće ljudi i uz to mornare i dječake. Za flotom su išla tri broda iz Nove Engleske što nisu došla da se bore već da trguju - barut za pljačku, viski za zlato. Barut i viski dva najjača oružja napada. Osim toga ti ljudi iz Plymoutha su kupovali stare, nesposobne brodove radi željeza i užeta. Morgan je poslao lovce u šumu da pobiju stoku, a brodove na obale Južne Amerike da pljačkaju žito. Kada su se jedni i drugi vratili, bilo je dovoljno hrane za putovanje. Od čitave te mnogojezične bande ljudi, koju je okupio poziv na osvajanje, nitko osim Morgana i Coeur de Grisa nije znao za cilj pothvata. Nitko nije ni sanjao kamo će odjedriti i protiv koga će se boriti. Armija hrabrih lupeža se okupila oko Morganova imena, pohlepna i puna nade za obećanom bezgraničnom pljačkom. Henry Morgan se nikome nije usudio reći svoj naum. Iako je on vodio, bukaniri bi bili ustuknuli pred tim neosvojivim ciljem. Kad bi im bili dali vremena da misle o Panami, oni bi
53 se od straha razbježali svojim kućama, jer su priče o snazi i obrani Zlatnog pehara već pola stoljeća kružile otocima. Panama je za njih bio grad izuzetan, fantastičan, nadzemaljski, naoružan munjama. Bilo je ljudi koji su vjerovali da su ulice popločane zlatom, a prozori nekih crkava izrezbareni od jednog jedinog komada smaragda. Te legende bi ih potjerale naprijed, samo kad ne bi imali vremena da misle i na opasnosti. Kada su brodovi bili popravljeni i očišćeni, jedra zakrpana, topovi isprobani, skladišta napunjena hranom, tada Henry Morgan pozove svoje kapetane na sastanak radi potpisivanja ugovora o podjeli plijena i određivanja zapovjednika pojedine flote. Trideset kapetana koji su bili doveli svoje brodove sastadoše se u admiralovoj hrastovoj kabini. Fregata kapetana Morgana bijaše divni, španjolski ratni brod. Prije nego je pao u ruke gusara njime je upravljao neki knez. Kabina je nalikovala velikoj prinčevskoj sobi, obložena pločama od tamne hrastovine, sa zidovima što su se prema vrhu lagano širili. Preko stropa bile su teške grede izrezbarene lozovim lišćem. Na pramčanom zidu je bio španjolski grb, ali sada se je jedva i vidio jer ga je netko bio izgrebao i sastrugao nožem. Kapetan Morgan sjedio je na čelu stola kojemu svaka noga bijaše čudno izrezbaren lav, a oko Morgana, sjedeći na klupama, trideset vođa njegove flote i vojske. Oni su nestrpljivo čekali njegove upute. Tu je bio strašni, pobožni kapetan Sawkins čije su oči gorjele žarom puritanizma. On je biblijom opravdavao sva svoja razbojstva i upućivao molitvu zahvalnicu s topovskog lafeta nakon svakog uspješnog razbojstva i pljačke. Tu se nalazio crni Grippo, sada starac, zguren pod pritiskom svojih sitnih podlosti. On je sada Boga smatrao nekim strpljivim policajcem koga je lako nadmudriti. U posljednje vrijeme je razmišljao kako da se riješi svojih grijeha iskrenom ispovijedi i priznanjem svoje crkve, a to je odlučio da učini kada još jednom pljačkom dobije srebrni svijećnjak koji će odnijeti svom ispovjedniku, kao poklon za mir. Tu su bili Holbert i Tegna, Sullivan i Meyther. U tamnom kutu stajala su dvojica koje je čitavo Bratstvo smatralo nerazdruživima. Zvali su ih jednostavno, prvi Burgunđanin, i drugi Burgunđanin. Prvi je bio malen, debeljkast, s licem poput crvenog, napuknutog sunca. Uvijek je bio nervozan i razdražen. I najmanja nečija pažnja natjerala bi ga da se zarumeni. Kad bi ga netko nešto upitao, njegovo je lice postajalo još crveni je, i ostavi j ao je dojam stjenice koja očajno traži dasku pod kojom će se sakriti. Drugi Burgunđanin bio mu je branilac i vodič. Bio je viši i jači, iako mu je lijeva ruka bila u laktu odsječena. Ova su dvojica bila nerazdruživa. Rijetko su govorili, ali zdrava ruka drugog Burgunđanina bila je uvijek oko ramena debeljkastog druga, s nježnom zaštitničkom kretnjom. Morgan počne čitati oštro i hladno. Vladala je mrtva tišina. »Onaj koji je za pothvat dovezao brod dobit će toliko i toliko; toliko se ima staviti na stranu za rodbinu poginulog; tesar s alatom dobit će toliko«. Tada su slijedile nagrade za prvog čovjeka koji ugleda neprijatelja, prvog koji ubije Španjolca, prvoga koji prodre u grad. Ugovor je bio završen. — Sada potpišite - zatraži kapetan Morgan, i ljudi su se tiskali oko stola potpisujući se ili stavljajući znak. Kada su panovo sjeli, Sawkins progovori: — Nagrade su četiri puta veće od uobičajenih. Zašto? - Sawkinsov puritanizam je mrzio rasipnost. — Ljudima će biti potrebna hrabrost - reče mirno Henry Morgan. - Trebaju podstreka - jer mi idemo na Panamu. — Panamu! - Svi su gotovo bez daha odgovorili. — Da, Panama. Potpisali ste ugovor - a ja ću objesiti dezertere. Pazite na moral svojih ljudi. Vi nešto znate o bogatstvu Paname - dovoljno da im dođe slina na usta - a meni su dosta dobro poznate opasnosti i siguran sam da su one premostive. — Ali - Panama - počne Sawkins. — Dezertere ću objesiti - zaprijeti Morgan i napusti kabinu. Coeur de Gris je ostao da sluša. On će ga izvijestiti o raspoloženju vođa. Nastala je duga tišina. Svaki se prisutni sjećao onoga što je bio čuo o Panami. — Opasno je - ustvrdi na kraju Sawkins - opasno, ali tu je neprocjenjivo bogatstvo. A
54 kapetan se zakleo da zna plan grada i sve opasnosti borbe. Te riječi ohrabriše klonule duhove. Ako kapetan Morgan zna, onda oni ne treba da se boje. Morgan je nepogrešiv. Soba se ispuni nemirnim, brzim razgovorom. - Zlato? Tamo gaze po njemu. Čuo sam da katedrala ... — Ali džungla je neprohodna. — U Panami ama odlična vina. Ja sam ga jednom kušao. I odjednom kao da svi pomisliše na Crvenu sveticu. — K tome, ona žena je tamo - La Santa Roja! — Da, ona je tamo. Šta misliš, tko će je dobiti? — Kapetan zapravo nije ženskar. Sigurno će je dobiti Coeur de Gris. On je među nama najljepši. - Coeur de Grisu je suđeno da umre od mača nečije ljubomore. Mogao bi to biti i moj mač.— Šta bi ti radio s takvom ženom? - Da, istini za volju, uvijek sam mislio da su krupni španjolski zlatnici najsavršenije sredstvo za silovanje. Oni tako blistaju. — Gotovo sve žene bi otkupile svoje dijamante svojom krepošću. Dakle, kad imaš prvo, lako ti je onda dobiti ono drugo. — Šta stari Jednoruki - Drugi Burgunđanin – misli o tome? Bi li ti uzeo Crvenu sveticu za tvoga debelog prijatelja? Drugi Burgunđanin se nakloni. — Neće biti potrebno - reče on. - Moj prijatelj je i sam sposoban. Da vam ispričam jednu priču - on se okrene prijatelju. - Da li mi dopuštaš, Emile? Činilo se kao da bi Burgunđanin htio pobjeći kroza zid od stida, ali mu ipak pođe za rukom da kimne glavom. — U Burgundiji su živjela četiri prijatelja - počne drugi Burgunđanin. - Trojica su muzla gorko mlijeko iz vimena umjetnosti, a četvrti je imao posjed. U blizini je živjela, lijepa, dobro odgojena djevojka, prava Kirka, najljepša u zemlji. Sva se četiri prijatelja zaljubiše u to slatko stvorenje. — Svaki joj od njih pokloni dar koji je najviše volio. Prvi složi svoju dušu u sonet i položi joj ga pred noge. Drugi ispuni violinu njenim imenom, a ja - treći - naslikam ružičastu sliku njenih obraza. Tako smo se mi umjetnici natjecali za njenu ljubav, puni prijateljstva jedan naprama drugome. Ali četvrti, posljednji, bijaše pravi umjetnik. Bio je tih, miran, veličanstven. Kakav umjetnik! On je osvoji jednom krasnom gestom. Otvori šaku - ovako - i tu, na njegovu dlanu, ležao je ružičasti biser. Oni se vjenčaše. — Ali odmah nakon vjenčanja Delphine pokaza veću krepost nego što se itko nadao. Ne samo da je bila uzor žena već i diskretna i vesela ljubavnica - ne jednome, već svoj trojici muževljevih prijatelja. Emil, muž njezin, nije za to mario. On je volio svoje prijatelje. Ta zašto ne? Bili su mu pravi prijatelji, iako siromašni. — Ah, ima li snage tako slijepe, tako idiotske kao što je javno mišljenje. Ovog puta ono urodi plodom, dva mrtvaca i jedno progonstvo. Ta hidra - javno mišljenje - zamislite što je učinila! Ona natjera Emila da izazove na dvoboj svoje prijatelje. Dapače i tada je sve moglo završiti poljupcima, zagrljajem - moja čast je sad oprana, prijatelju - da nije bilo Emilova gadnog običaja da vrhom svoga mača probija sagnjilo meso. Dvojica izgubiše život, a ja ruku. - Tada se poput divljeg, jakog bika, ponovo pojavi to javno mišljenje. Ono natjera pobjednika da napusti Francusku. Evo Emila, pored mene - ljubavnik, mačevalac, umjetnik, plemić. Javno mišljenje - ali ja sam se udaljio od priče u svojoj mržnji prema toj mračnoj sili. Htio sam reći da Emil ne traži nikakva obzira niti milosti. Znamo da izgleda kao da se roj gladnih mravi gosti na njegovom duhu, ali neka ta velika ljepota stane pred njega, neka se Crvena svetica ogleda u tim očima, pa ćete vidjeti i sjetiti se ovoga što sam vam pričao. On je tih, on je spretan, on je umjetnik. Dok drugi ljudi viču »Muževnost! Snaga! Silovanje!« - Emil nosi u džepu ružičasti biser koji mu služi kao afrodizijak.2 2 Sredstvo za podražaj spolnog nagona — od grč. riječi afrodisis
55 II Flotila plitkih čamaca plovila je rijekom Charges, krcata ljudi Slobodnog bratstva. Tu je bilo Francuza sa šarenim kapama i širokim hlačama, Francuza koji su odavno otišli iz St. Maloa i Calaisa; koji sada više nemaju domovine. Neki su čamci bih prepuni Cockneyja,3 ve- ćinom prljavih ljudi crnih zubiju, s izgledom lupeža. Bilo je mirnih šutljivih Zeerovera iz Holandije koji su mirno sjedili u čamcima i tupo zurili u rijeku. Teške su splavi otiskivali motkama uz rijeku Karibljani i Cimaroni. To su bili veseli i jaki ljudi koji su misleći na borbu i krv što će teći, naprezali svoja gola, znojna tijela otiskivajući splavi. Jedan dio te gusarske armije sačinjavali su Crnci pobjegli iz španjolskog ropstva. Oni su nosili crvene redenike koji su im se križali kao rane na golim prsima. Njihov vođa, golem crnac s licem kao u divljeg crnog losa, nije na sebi imao ništa osim širokog žutog pojasa i viteškog šešira čije je pero padalo i savijalo se ispod njegove bujne brade. Splavi su u dugoj koloni odmicale uz rijeku. Englezi su pjevali monotone pjesme njišući se tjelesima da održe ritam; Francuzi su tiho pjevuckali o malim ljubavima koje su nekad ¡imali, a Cimaroni i Crnci su čavrljali u svojim beskrajnim monolozima koji nisu ni na koga bili upravljeni. Pred njima se vijugala Charges u velikim kao potkova zavojima. Žuta je voda poput prestrašene gubave žene bojažljivo oplakivala trupla čamaca. Na toj Chargesi mogao si otiskivati čamac čitav dan, a kada si pred noć podigao logor na čistini uz obalu, nisi bio ni pola milje, u ravnoj liniji, udaljen od mjesta s kojeg si krenuo. Bijaše to spora, jednolična rijeka puna pličina gdje se bijeli pijesak svjetlucao na suncu. Charges bješe diletant u neprolaznosti i shvaćala je dužnost rijeka - pa se probijajući prema oceanu što manje uzrujavala i naprezala. Charges je sanjarila o krajevima kojima je prolazila kao da se tobože odupire da ne izgubi svoju osebujnu tromost u dosadnom oceanu. Nakon nekog vremena čamci stigoše do mjesta gdje se džungla spuštala do ruba rijeke i preko nje stvarala obruč poput smrznutog zelenog vala. Vidjeli su tigrove koji su tumarali okolo po drveću i s turobnom znatiželjom buljili u čamce. Od vremena do vremena bi po koja velika zmija nečujno spuzla iz svog toplog legla gdje je drijemala na suncu i odgmizala u vodu uzdižući glavu da promatra tu nepoznatu svečanu povorku. Čitavi čopori razdraženih majmuna jurnuše ogorčeni naokolo po lijanama i podigoše graju urličući i bacajući lišće i grančice u čamce. Tisuću i četiri stotine neobičnih bića provalilo je u svetu majku džunglu; na kraju krajeva i najšugaviji majmun na zemlji ima pravo da negoduje. Dnevna žega je došla kao dah groznice, teška i sumorna. Pjesme s čamaca utihnuše i konačno zamriješe kao da je neki užareni val odjednom zagušio ljude. Bukaniri su beživotno sjedili na klupama, dok su se Indijanci naprežući se i jednakomjerno saginjući otiskivali mot- kama čamce. Mišići su poigravali na njihovim snažnim rukama ovijajući se i svijajući poput uznemirenih zmija. Njihovi su otupjeli mozgovi sanjarili o ubijanju; krasni, krvavi srni. - Naprijed - govorili su omi. Naprijed! Bitka je dva koraka bliže. Naprijed! U Panamu! Krvave savane su dva koraka bliže. - Dugi red čamaca pomicao se vijugajući po rijeci kao golema rasječena zmija. Dug, užareni dan odmicao je prema večeri, i ni žive duše nisu ugledali duž obala rijeke. To je bilo važno, jer u čamcima nije bilo hrane. Nije bilo mjesta za hranu. Svaki je centimetar prostora bio potreban za ljude i oružje. I tako je voda preplavila splavi na kojima su bili topovi. Znajući dobro da se uz obale rijeke nalaze mnoge plantaže gdje će gladna vojska moći naći živeža zbog toga gusari sa sobom nisu ni ponijeli hrane. Čitav dan su čekali kada će ugledati kakvu plantažu, ali ništa nisu vidjei osim zelene džungle. Navečer, prvi čamac naiđe na pristanište od balvana. Gust oblak dima dizao se iznad niza visokih stabala. S uzvicima veselja bukaniri zagaziše u rijeku i potrčaše na obalu. Psovke i očaj; zgrade plantaže ležale su izgorjele i opustošene. Dim je još sukljao iz crnih ostataka hambara i štala. Duboki tragovi stoke vodili su u vlažnu džunglu ali su bili dva dana stari. Gladni se ljudi vratiše u čamce. Pa dobro, danas moraju gladovati. Glad je dio rata, nešto 3 Rođeni Londonac, pripadnik nižih slojeva.
56 što se mora očekivati i pretrpjeti. Sigurno će sutra naići na naselja, tamo će biti hladnog, slatkog vina, bit će tamo i debelih krava koje glupo kimaju glavom čekajući da ih zakolju. Bukanir - pravi bukanir - prodao bi svoj život za pehar trpkog vina ili da se malo pozabavi s kojom mulatkinjom. To su radosti života, i lijepa bi to stvar bila kad bi čovjek bio proburazen mačem prije no što završi piti vino ili se pozabavi mulatkinjom; ali glad. - Ništa zato, sigurno će sutra biti hrane. Ali sunce se ponovo diglo, bijeli užareni čir na nebu, i rijeka je dalje divlje vijugala, a uz njene obale ležali su pušeći se crni zidovi plantaža bez zrna hrane. Glas o dolasku bukanira potjerao je sve ispred sebe poput užasnog glasnika kuge. Ni ljudi ni životinje nisu ostali da pozdrave bukanire. Trećeg dana nađu mnogo tvrdih zelenih goveđih koža koje su tukli kamenom da ih smekšaju za jelo. Neki su ljudi već napola bili pojeli svoje kožnate pojase. Jednom su u nekom još gorućem hambaru pronašli nešto zapaljenog kukuruza i nekoliko je gusara nažderavši ga se umrlo u mukama. Ljudi su lovili u džungli i tražili po drveću bilo koju životinju koju bi mogli pojesti. Dapače je mačaka i majmuna nestalo kao da su i oni bili u savezu sa Španjolcima. Džungla je sada postala tiha, bez života, osim letećih kukaca. Pokatkad je uhvaćena koja zmija, i vlasnik je mrko čuvao uz vatru dok se pekla. Nekoji uhvatiše nekoliko miševa te ih od straha da ih ne ukradu odmah pojadoše. Nakon četiri dana putovanja rijeka je postajala sve plića za čamce. Topove su iskrcali na obalu i posrćući vukli ih uskom stazom. Bukaniri su se vukli naprijed u raštrkanoj koloni bez ikakva reda, dok su ispred njih gomile Indijanaca velikim noževima krčile put kroz džunglu, crpući snagu iz svojih krvavih snova. Vidjeli su nekoliko malih skupina pobjeglih Španjolaca i tu i tamo male skupine španjolskih Indijanaca koji su bježali kao prestrašene prepelice i ne pokušavajući da im se suprotstave. Uz stazu naiđoše na utvrđenu zasjedu od zemljanog zida s tragovima mnogih vatri. I to je bilo napušteno. Strava je zahvatila vojnike koje su poslali da im se suprotstave, i oni pobjegoše. Ljudi su se vukli sve bliže i bliže Panami. Njihova oduševljenja za pohod je nestalo, oni proklinjahu svog vođu koji nije mogao da im pribavi hrane. Vukli su se naprijed samom snagom primjera kapetana Morgana. Od početka on ih je vodio i prednjačio, ali sada, na čelu premorenih trupa, i on sam je počeo sumnjati u sebe i svoju veliku želju da ih vodi dalje u Panamu. On je pokušavao da se sjeti one sile, one nevidljive ljepote što ga je nagnala na taj pohod. Kako je glad u njemu rasla tako je La Santa Roja u njegovoj mašti blijedjela. Nije se mogao jasno sjetiti svoje žudnje, ali ipak, premda ga je potpuno napustila, on mora dalje. Jedan neuspjeh, jedan čas neodlučnosti, može raspršiti njegove uspjehe kao golubove. Od samog početka Coeur de Gris je neprestano bio pored njega, taj borbeni Coeur de Gris, koji se sad pomalo teturajući vukao naprijed. Morgan je gledao sa žaljenjem i ponosom svoga poručnika. Gledao je oči poput plitkih kristala, a u njima divlju vatru koja bi se svaki čas mogla mahnito rasplamsati. Uz mladića Morgan se osjećao manje osamljen. Coeur de Gris je postao kao dio njega. Sunčev žar se obarao s neba kao vatrena kiša, udarao u zemlju, i zatim se polagano opet dizao izgarajući u vlagu i odvratan vonj trula lišća i korijenja. Jednom Coeur de Gris padne na koljena od žege, ali se odmah digne i nastavi teturajući dalje. Morgan to primijeti i baci neodlučan pogled naprijed. — Možda bi bilo dobro da se ovdje odmorimo - predloži on. — Ne, moramo naprijed - samo naprijed - odgovori Coeur de Gris. - Ako se ovdje zaustavimo, ljudi će biti mnogo slabiji kad krenemo dalje. Henry Morgan je umovao: »Što te tako goni naprijed u ovom pothvatu. Ja sam počeo sumnjati u sebe, a ti neodoljivo ideš naprijed. Što misliš naći u Panami, Coeur de Gris?« — Ništa - odvrati mladić. - Zar me želite uhvatiti u nevjernosti? Znam da je plijen vaš i pravo na nj vam ne osporavam. Ali ja se osjećam kao veliki okrugli kamen gurnut niz brijeg prema Panami. Vi ste me, sir, na to potakli. — Čudno je koliko žudim za Panamom - reče Morgan. - Poručnikovo se zažareno lice
57 okrene bijesno prema njemu. — Vi ne žudite za Panamom, vi žudite za ženom. - Njegov glas i riječi bijahu puni gorčine. On pritisnu dlanove na sljepoočice. — Istina je - promrmlja kapetan. - Istina je da želim ženu, ali to je još čudnije. — Čudno? - Ljutito prekoravanje izbije iz Coeur de Grisa. - Čudno? Zar je čudno žuditi za lijepom ženom? Zar biste vi sve muškarce na zemlji nazvali čudnima? Ili ste vi možda nadahnuti božanskom žudnjom? Zar imate tijelo Titana? Čudno! Spolno osjećanje i snatrenje je potpuno prirođeno svim normalnim ljudima, moj kapetane. Henry Morgan je bio zbunjen a i pomalo prestrašen. Učini mu se da pred sobom vidi neku odvratnu i čudnu utvaru. Zar je moguće da ovi ljudi osjećaju kao on? — Ali mislim da ima nešto više od žudnje - dodade on. - Ti ne možeš razumjeti moju čežnju. To ti je kao da se borim za neki neslužbeni mir. Ta je žena utočište za sva moja stremljenja. O njoj ne mislim kao o ženi s rukama i grudima, već kao o vječnom miru nakon životnog uragana, kao o divnom miomirisu nakon pljesnive prljavštine. Da, to mi je čudno. Kada pomislim na minule godine, zaprepašten sam svojim pothvatima. Strašno sam se trudio zbog besmislenih malih zlatnih stvarčica. Nisam poznavao tajnu koja je svijet učinila divovskim kameleonom. Moji mali ratovi i prezanja čine mi se kao igra neke meni nepoznate osobe, osobe koja ne zna šta da uradi da svijet promijeni izgled. U prošlosti sam tugovao kada je svako zadovoljstvo nestajalo i umiralo u mojim rukama. Zar je čudno da su ta zadovoljstva umirala? Nisam znao tajnu. Ne, ti ne možeš razumjeti moju žudnju. Coeur de Gtis je dlanovima pritiskao svoje sljepoočice. - Ja ne razumijem! - uzviknu on prezrivo. - Zair mislite da ne razumijem? Znam da su u vašim mislima vaši osjećaji nešto novo, nova važna otkrića. Neuspjesi su za vas nemogući. To silno utvaranje ne dopušta vam da vjerujete da onaj Cockney iza vas - da, taj padavičar koji se previja po zemlji - može imati jednake nade, jednake želje kao i vi. Ne vjerujete da ljudi mogu osjećati isto tako kao i vi. Možda bi premašilo vaše najsmjelije pretpostavke, kada bih rekao da žudim za tom ženom isto toliko koliko i vi, ili da bih mogao La Santa Roji šaptati slatke riječi, možda, i bolje od vas. Kapetan Morgan je pocrvenjeo pod bujicom riječi. Nije vjerovao. Bilo je i strašno pomisliti da ovi ljudi osjećaju kao on. Takva usporedba ga je činila nekako nedostojnim. — Čudite se što vam ovo govorim - nastavi Coeur de Gris. - Reći ću vam. Bolovi su me učinili ludim, i ja ću umrijeti. - On je neko vrijeme šutljivo hodao, zatim iznenada vrisnu i teško padne na zemlju. Čitavu minutu kapetan Morgan ga je gledao. Tada mu se učini da neki veliki vrući val prelazi preko njegovih grudiju. Tog časa spozna koliko voli mladića i kako ne bi mogao podnijeti njegov gubitak. On se spusti na koljena. — Vode! - zaviknu on najbližem bukaniru kada je ovaj glupo zurio u njega. - Vode donesi! Vode - vode! - Njegova ruka grčevito zgrabi pištolj za pojasom. Donesoše vode u šeširu. Svi su gusari gledali svog hladnog kapetana kako kleči na zemlji i gladi vlažnu, svijetlu kosu Coeur de Grisa. Mladić otvori lagano oči i pokuša da se digne. — Žalim, sir. Bol u glavi, znate - sunce mi je pomutilo svijest. Morate se dignuti, sir! Ljudi će izgubiti prema vama poštovanje ako vas vide kako ovdje klečite. — Lezi mirno, dječače! Lezi mirno! Ne smiješ se još maknuti. Mislio sam da si mrtav. Lezi mirno! Sada sam sretan. Zajedno ćemo zauzeti Zlatni pehar i vidjet ćeš da je to kalež s dvije ručke. - On podignu Coeur de Grisa i odnese ga u sjenu golema stabla. Bukaniri su se odmarali na travi dok se njihov poručnik ne oporavi. Coeur de Gris se naslonio leđima na stablo. On se smješkao kapetanu s nekom čudnom ženskom sklonošću. — Zar sam ja sličan Cockneyju - upita Henry ozbiljno - sličan padavičaru Cockneyu? Coeur de Gris se nasmiješi. — Vi ništa ne znate o tom čovjeku. Možete biti ponosni da mu nalikujete. Za vas je on drvena figura koja mora da sluša naređenja. Zove se Jones. Čitavog svog života je žudio da propovijeda Sveto pismo. Mislio je da su njegovi napadi padavice posjet Duha svetoga koji ga
58 time iskušava za neku božansku misiju. Jednom je u Londonu stajao na uglu ulice i govorio narodu. Stražar ga uhvati dok je govorio. Osudiše ga kao skitnicu na izgnanstvo u Indije. — Jones, pošto mu je istekao rok robovanja, da ne umre od gladi, postade gusar. Jednom kod podjele plijena zapade ga žena, mješavina španjolske i crnačke krvi. On se njome oženi da joj spasi čast. Nije ni znao koliko malo je imao da spasi. Zamislite, sir, ta njegova žena je katolik te mu ne dopušta da čita bibliju kada je on kod kuće. A znate li, sir, on čvrsto vjeruje da mu je lupeška sudbina kriva što nije došao do uspjeha, ne uspjeha, kakva ga vi i ja želimo, već uspjeha posebne božje naklonosti. On umišlja da je mogao biti protestantski Savonarola. — Ali njegovi napadaji - njegovi strašni napadaji - reče Morgan - ja sam ih vidio. Mladić se ponovo nasmiješi. - Napadaji? Ah, napadaji su dar - nasljedstvo. — I ti misliš da on može osjećati kao ja? - Da, možda. Imajte na umu da se oženio da joj spasi čast, i drži je uz sebe, iako je doznao kako je ta njena čast malo vrijedna. On će joj iz Paname donijeti križ. Zamislite, čovječe! On je protestant. On mrzi križeve. III Bukaniri su se teturajući vukli prema Panami. Jeli su kožu, gorko korijenje džungle, miševe, zmije i majmune. Obrazi su im se udubili pod jabučicama, a oči su im bljeskale od groznice. Sada kad je oduševljenja nestalo, naprijed ih je tjeralo uvjerenje u nepogrešivost njihova kapetana. Morgan nikada nije doživio neuspjeh, te ne može biti poražen. On sigurno zna plan kako će zlato Novoga svijeta strpati u njihove džepove. A riječ zlato, iako je sad izgubila svoije stvarno značenje, bila je mnogo važnija od riječi glad. Osmog jutra izvidnik priđe Morganu. — Put je zakrčen, sir. Preko puta je izgrađen zemljani bedem, a na njemu su postavljeni topovi. Na zapovijed, čelo vijugave kolone skrene lijevo i počne krčiti sebi put kroz gusto žbunje džungle. Pod večer stigoše na vrhunac malog okruglog brežuljka, i tu, pod njima, pružala se Panama osvijetljena zlatnim zrakama zalazećeg sunca. Ljudi su gledali jedan drugoga da se uvjere da to nije možda samo njihovo priviđenje. Jedan gusar zakorači na rub brežuljka. On se ukoči poput kipa, zatim luđački zaviknu i poče trčati niz brežuljak izvlačeći mač iz korica. Stado goveda je paslo u dolini ispod njih. U času svih tisuću i četiri stotine ljudi jurnuše niz brežuljak. Oni su mačevima napadali i počeli ubijati prestrašene životinje. Uskoro je krv kapala niz brade izgladnjelih ljudi. Te noći jeli su do besvijesti. Čim se spustila noć, gusarske izvidnice šuljahu se dolinom kao vukodlaci. Rano, idućeg jutra, kapetan Morgan probudi svoje ljude i postroji ih da im izda naređenja za borbu. Morgan je dobro poznavao bukanire te je sad bodrio njihov duh i pripravljao ih za borbu. On je osjetio njihova strahovanja. — Devet dana putovanja ima do ušća rijeke gdje leže naši usidreni brodovi - devet dana bez ikakve hrane. Ne možete se vratiti natrag na brodove čak i da hoćete. A pred vama je Panama. Dok ste vi kao site svinje spavali, izvidnici su marljivo radili. Pred gradom je po- strojeno pet tisuća vojnika s konjicom na krilima. To nisu seljaci ili građani s puškama ili noževima već izvježbani vojnici u crvenim kaputima. Ali to nije sve. Tamo je krdo bikova koje kane natjerati na vas - na vas, lovce na goveda. - Smijeh odgovori na njegove posljednje riječi. Mnogi su od tih bukanira bili živjeli u džungli i izdržavali se loveći divlja goveda. Kapetan raspiri njihovu lakomost. — Grad je pun neprocjenjiva blaga, zlata, i dragulja. Ako uspijemo svaki će se od vas obogatiti. Podsjeti ih na njihovu glad. — Pomislite na pečeno meso, bačve vina i podrume i slatkiše začinjene mirodijama. Na njihovu požudu: — Bog zna koliko tisuća robinja a i drugih žena ima u gradu. Bit će vam jedino teško
59 izabrati koju ćete. To nisu surove seljakinje, već velike otmjene gospođe koje leže u svilenim krevetima. Sto mislite kako ćete se osjećati u tim krevetima? Na kraju, budući da ih je dosta dobro poznavao, on potpiri njihovo samoljublje. — Imena onih koji budu učestvovali u ovoj bitci ući će u povijest. Ovo nije pljačka, već časni rat. Zamislite kako će narod Tortuge pokazivati na vas govoreći: ,Taj se je čovjek borio pod Panamom. To je heroj i bogataš.’ Zamislite kako će žene Goavesa trčati za vama kad se vratite kući. Zlatni pehar je pred vama! Hoćete li sada pobjeći? Mnogi će danas poginuti u boju, ali preživjeli će donijeti sa sobom svojim kućama dio zlatne Paname. Promukao uzvik oduševljenja mu odgovori. Francuzi su ljubeći svoje ruke pozdravljali Henry Morgana. Karibljani su čavrljali prevrćući očima, a Zeeroveri zurili u bijeli grad pred sobom. — Još nešto - nastavi kapetan. - Koliko ja poznajem te španjolske kapetane, trupe će biti postrojene u liniji kao na paradi, oni to vole. Naređenje glasi da pucate usred linije svi, i kada sredina oslabi, tada ih na juriš razbijte na dva dijela. Gusti oblak ljudi krenu u dolinu. Dvije stotine strijelaca napredovalo je u prethodnici dok su se ostali sakupili iza njih. Don Juan, guverner Paname, rasporedio je svoju krasnu armiju po četama u dvoredove. On je s prezirom gledao rulju gusara kako nastupa. Gotovo s veseljem on dade znak za prvi napad. Španjolska konjica prijeđe u napad razvijajući se i manevrirajući u ravnici. Čas su se formirali u obliku slova »V«, čas u duboki četverokutni bojni red. Jašući u brzom kasu oni su prolazili kroz sve zamršene paradne manevre. Odjednom mačevi sijevnuše na suncu, zatim u obrtanju nestadoše i ponovo zabljesnuše. Don Juan uzdahne od udivljenja. — Pogledajte ih, prijatelji, pogledajte Rodrigueza, mog omiljenog kapetana. Ah, Rodriguez! Zaista, ja sam te to učio! Zar je to moj mali Rodriguez koga sam prije kratkog vremena držao na rukama? Tada je bio još dijete ali sada je čovjek, pravi junak. Gledajte kakav poredak, sigurnost, preciznost! Pogledajte Rodrigueza i njegove konjanike, prijatelji! Kako bi mogle te bukanirske životinje pobijediti moje konjaništvo? Činilo se da je Rodriguez, na čelu konjice, čuo guvernerove pohvale. On se isprsi, uzdignu na stremenima, i dade znak za juriš. Trube uzbudljivo zatrubiše. Kopita su tutnjala po travi. Približavali su se bukanirima kao crveni val sa srebrnom krestom. Rodriguez se okrenu na sedlu i ponosno baci pogled na svoje konjanike. Sablje se ispružiše iznad konjskih vratova. Rodriguez se ponovo okrenu da prije sukoba još jednom pogleda svoju ljubljenu Panamu. A tada čitavi odred naleti strmoglavce u močvaru. Oni su znali za nju, ali su u uzbuđenju napada na nju bili zaboravili. U trenutku se konjica Paname pretvori u bezglavu hrpu palih ljudi i konja. Izgledali su kao muhe uhvaćene na lijepak. Don Juan je ošamućen gledao gomilu osakaćenih konjaničkih tjelesa u ravnici i tada stade plakati kao dijete koje je vidjelo kako mu se omiljela igračka razbila. Mozak mu otupi pod udarcem tuge. On se okrenu i uputi prema kući. Mislio je da bi bilo najbolje da ode i sluša misu u katedrali. U španjolskom štabu nastade divlja strka. Crvene i zlatne uniforme nasrnuše u svim pravcima. Svi oficiri odjednom počeše davati naređenja iz svega glasa. Na kraju mladi poručnik nadglasa sve. — Natjerajte bikove - bikove! - neprestano je vikao dok i drugi nisu prihvatili taj povik. Indijanci koji su držali bikove iščupaše im nosne prstene i počeše ih tjerati naprijed. Stado se polako kretalo ravnicom. Tada jedno crveno čudovište počne juriti, a za njim odmah i čitavo stado. — Zgnječit će u travi te razbojnike - dobaci jedan španjolski oficir. — Gdje oni prođu, naći ćemo na krvavoj zemlji samo puceta i komade oružja - ništa više. Bikovi su jurili prema neurednoj liniji bukanira. Odjednom dvije stotine strijelaca kleknuše i opališe - hitro poput lovaca u lovu. Izgledalo je kao da se neki pomamni i urlajući val ispriječio pred jurećim životinjama. Bikovi koji nisu bili pogođeni zaustaviše se, stadoše se miješati, ponjušiše krv i tada odjednom, u strahu, pođi vljavši, okrenuše prema španjolskim redovima. Oficir je imao pravo. Gdje su bikovi prolazili, ništa nije ostalo osim puceta,
60 polomljenog oružja i krvave trave. U tom užasu bukaniri krenuše u napad. Oni jurnuše u otvor koji su načinili bikovi i udariše desno i lijevo na Španjolce. Čulo se nekoliko uzvika hrabrenja, ali to su bili kontinentalni vojnici, nevješti u toj vrsti ratovanja. Ovaj strašni klatež svijeta, smijući se, objim je rukama ubijao ljude. Španjolci su se neko vrijeme držali, ali odjednom zahvati ih strava i oni se razbježaše da se sakriju u džunglu. Male skupine bukanira progonile su ih sijekući one koji su zaostajali. Uskoro se obrambene trupe raspršiše. Neki su se uspeli na drveće i sakrili u gustim krošnjama, drugi su zalutali u planinama i za njih se nikada više nije čulo. Zlatni pehar je ležao bespomoćno pred nogama Henryja Morgana. Rulja urlajućih ljudi provali kroz nebranjena gradska vrata i uleti u glavnu ulicu. U poprečnim ulicama bujica promijeni smjer kao rijeka koja se vraća natrag u svoje pritoke. Od vremena do vremena bi se koja grupa ljudi odijelila od glavnine i nahrupila na vrata koje od krasnih kuća. Tresak, i vrata bi se složila unutra kao korica neke goleme knjige. Ljudi bi nahrupili kroz vrata - začulo bi se nekoliko uzvika i vriskova. Jedna se stara žena nagnu kroz prozor gledajući znatiželjno napadače. Tada se razočaranje pojavi na njenom licu. — Hej! - uzviknu ona prema prozoru preko puta. - Gle, ovi lupeži su jako slični našim Španjolcima. To uopće nisu vragovi već samo ljudi. - Ona povuče glavu kao da ih se odriče jer su samo ljudi. Poslije podne bukne požar. Visoki plameni dizali se prema nebu. Zapalili su kuće, ulice, pola grada je odjednom zahvatio požar. Henry Morgan se uputi prema guvernerovoj palači, koju je odredio za svoj glavni stan. Don Juan Perez de Guzman je stajao na vratima s papirom u ruci. — Ja sam guverner - reče on potišteno. - Narod je vjerovao da ću ga obraniti od ove pošasti. Nisam, ali ću možda uspjeti da vas ubijem. Henry Morgan pogleda u zemlju. Nešto ga je u tom histeričnom čovjeku zbunjivalo. - Ja nisam zapalio grad - reče Morgan. - Mislim da su to učinili vaši oslobođeni robovi. Don Juan zakorači naprijed. - Branite se! - uzviknu on. Kapetan Morgan je stajao nepomično. Mač pade iz guvernerove ruke. - Ja sam kukavica, kukavica - reče on. - Zašto nisam bez riječi udario? Zašto me niste napali? Ah, ja sam kukavica! Čekao sam predugo. Nisam smio uopće govoriti već vam zariti vrh mača u grlo. Maločas sam htio da umrem - da umrem radi ispaštanja zbog svog neuspjeha - i da vas povedem sa sobom kao neki dar za umirenje svoje savjesti. Paname je nestalo, zato i ja moram nestati. To bi izgledalo kao da prst i nadalje živi poslije nego što je tijelo umrlo. Ali sad ne mogu umrijeti - nemam hrabrosti. Ne mogu vas ubiti. Sada shvaćam svoj izgovor. Ah, da sam to odmah učinio! Da nisam govorio. - On se okrene i uputi prema gradskim vratima i džungli. Henry Morgan ga je promatrao kako teturajući poput pijanca izlazi iz grada. Spustila se noć. Gotovo je čitav grad bio u plamenu, kao neka golema crvena baklja. Zvonik katedrale se sruši i suknu u nebo more plamena. Panama je umirala u vatri i plamenu, a bukaniri su ubijali po ulicama. Čitavu je noć kapetan sjedio u dvorani za primanja dok su bukaniri donosili preda nj sakupljenu pljačku. Zlatne šipke, koje su jedva dva čovjeka mogla nositi, gomilale se na podu kao da su drva. Bilo je hrpica dragulja i bisera, a u jednom kutu ležalo je nabacano skupocjeno crkveno ruho, imovina nebeskog sajmišta stare robe. Morgan je sjedio na visokoj stolici izrezbarenoj mnoštvom zmija. — Jeste li našli Crvenu sveticu? — Ne, sir. Gradske su žene kao pravi đavoli. Zarobljenici su dovedeni da ih stave na muke, na mučilima uzetim iz španjolskih zatvora. — Klekni! Gdje si sakrio zlato? (tišina) Okreni Joe! — Milost! Milost! Milost! - Povest ću vas tamo, kunem se. U zdencu kod moje kuće. Drugi - — Klekni! Gdje ti je zlato? Okreni Joe! — Povest ću vas tamo. Bili su tako tačni, bezobzirni, bezosjećajni kao mesarski majstori u klaonici.
61 — Jeste li pronašli Crvenu sveticu? Sve ću vas objesiti, ako joj se šta dogodi. — Nitko je nije vidio, sir. Gotovo su svi ljudi pijani. Kroz cijelu noć - pošto bi svaki priznao gdje je sakrio blago - krvnici bi žrtve odvodili i nakon kratkog vremena vraćali se noseći pehare, srebrno suđe, dragulje i šarenu svilenu odjeću. Golema hrpa zlata u dvorani za primanja neprestano je rasla. A kapetan Morgan je još uvijek pitao. — Da li ste pronašli Crvenu sveticu? — Nismo je našli, sir, ali je tražimo i raspitujemo se po cijelom gradu. — Možda po danu, sir ... — Gdje je Coeur de Gris? — Mislim da je pijan, sir, ali... - bukanir okrenu oči. — Što, ali? Što time misliš? - poviče kapetan. — Ništa ne mislim, baš ništa, sir. Pijan je gotovo sigurno, njemu ne treba mnogo da se napije, a možda je usput našao kakva prijatelja. — Da li si ga s kime vidio? — Da, sir, vidio sam ga s jednom pijanom ženom. Mogu se zakleti da je Coeur de Gris bio pijan. — Misliš li da bi ta žena mogla biti La Santa Roja? — Ah, ne, sir. Siguran sam da nije. Jedna od građanki, sir. Začu se zvuk zlata bačen na hrpu. IV Žuta se zora šuljala iza malih slikovitih brežuljaka Paname i počela se sve smjelije širiti nizinom... Sunce zabliješti iza vrha i njegove zlatne trake potražiše grad. Ali Panama je mrtva, umrla od vatre u strašnoj crvenoj noći. I tada, kao da je sunce meko kolebljivo nebesko tijelo, čeznutljive zrake nađoše veselja u novim stvarima; osvijetliše ruševine, obasjaše mrtva tjelesa, preletiše ulice i provališe u uništena predvorja; stigoše do bijele palače guvernerove, jiumuše kroz prozore dvorane za primanje, i razliše se nad hrpom zlata na podu. Henry Morgan je spavao zavaljen u izrezbarenoj stolici. Njegov purpurni kaput bio je poprskan blatom močvara. Mač u sivim koricama ležao je do njega na podu. Bio je sam, jer su ljudi, koji su po noći pljačkali, otišli da piju ili na spavanje. Dvorana je bila visoka i duga i obložena izglačanim pločama od cedrovine. Grede stropa bile su crne i teške poput starog željeza. Tu se je sudilo, pirovalo, tu se poslanicima nazdravljalo ili ih se ubijalo. Jedna su vrata vodila na ulicu, a druga, široka i osvođena, u krasni vrt, koji je opkoljavala palača. Po sredini vrta mali mramorni kit štrcao je odmjereno mlazove vode u ribnjak. U pocakljenim crvenim loncima rasle su goleme biljke s grimiznim lišćem i velikim cvjetovima i laticama čudnih oblika. A naokolo raslo je žbumje oštrih linija, i fantastičnih boja džungle. Majmun ne veći od zečića šetao je vrtom i prebirao po zemlji sjemenke. Na kamenoj klupi sjedila je neka žena. Kidala je latice žutog cvijeta i tiho pjevuckala odlomke neke nježne i luckaste pjesme: »Ljubavi, za tebe bih brala cvijeće dana tamo gdje ono cvjeta u svitanju.« Oči su joj bile crne i neprozirne, krasne, blistave, pomalo tužne, kao mrtvo krilo nekog kukca, a pod vjeđama bijahu oštre crte. Ona bi stisnula oči tako su se one sjajući smješkale dok bi usne ostale tvrde i nepomične; püt joj je bila blijeda, a kosa crna i glatka kao alabastar. Ona je čas bacala pogled na vrt, čas na nadsvođeni ulaz dvorane za primanje. Njeno pjevuckanje zamre. Neko je vrijeme pažljivo slušala, a zatim nastavi pjevuckati. Ništa se nije čulo osim dalekog pucketanja vatre koja je harala među kolibama robova u predgrađima. Mali je majmun smiješno se gegajući dolazio stazom. On se zaustavi pred ženom i podigne svoje crne šapice nad glavom kao da moli. Žena mu je tiho govorila. - Dobro si naučio, Chico. Tvoj učitelj je bio Kastiljanac sa strašnim brkovima. Poznajem ga dobro. Znaš, Chico, on bi želio ono što naziva mojom čašću. On neće biti zadovoljan dok moju čast ne pridoda svojoj, i tada će se osjećati gospodar. Ti ne možeš shvatiti veličinu i težinu njegove časti, premda je ona takva. Ali ti bi bio zadovoljan s
62 lješnjakom, zar ne, Chico? - Ona baci komadić cvijeta koji majmun zgrabi, strpa u usta, i odmah ispljuje s gađenjem. — Chico! Chioo! - ti zaboravljaš svoga učitelja! Time se ne može tako dobiti ženska čast. Stavi cvijet na srce, poljubi moju ruku, a zatim se udalji kao neka ratoborna ovca koja ide da traži vukove. - Ona se nasmije i baci pogled na vrata. Iako ništa nije čula ona se hitro digne i uputi u dvoranu za primanje. Henry Morgan se lagano okrene na svojoj stolici tako da mu sunce ne udara u oči. On se digne zureći oko sebe, a tada uzdigavši glavu zagleda se u oči žene koja je stajala kao kip pod širokim svodom. — Da li ste zadovoljni uništenjem našeg ubavog grada? - upita ona. - Ja nisam spalio grad - reče Henry brzo. - To su učinili vaši robovi. - Riječi su bile kao izvučene iz njega. On se osjeti iznenađen. - Tko ste vi? - upita on. Ona zakorači u dvoranu. - Zovem se Ysobel. Čula sam da me tražite. — Da vas tražim? — Da. Neki su me mladi idioti nazvali La Santa Roja - odgovori ona. — Vi - Crvena svetica? U svojim mislima on je bio stvorio sliku mlade djevojke, plavih anđeoskih očiju koje bi se oborile i pred ukočenim pogledima miša. Te se oči nisu obarale. Pod svojom mekom crnom površinom izgledale su kao da se smiješe, kao da potcjenjuju. Lice ove žene bijaše oštro, gotovo kao u jastreba. Uistinu bijaše lijepa, ali to je bila oštra, opasna ljepota munje. A koža joj bijaše bijela - a ne ružičasta. — Vi ste Crvena svetica? On nije bio pripravan na ovu promjenu. Bio je zaprepašten nad izmjenom lika iz svojih sanja. Ali, umovao je u sebi; više od dvije tisuće ljudi prokrčilo je put kroz divlju džunglu i udarilo na ovaj grad kao divlji val; stotine je pomrlo u agoniji od rana, stotine su ostali bogalji. Zlatni pehar je ruševina, i sve to zato da Henry Morgan može imati Crvenu sveticu. Misleći na sve to, mora sigurno da je voli. On ne bi bio došao da je ne voli. Kakvo god bilo njegovo zaprepaštenje gledajući pred sobom tu nenadanu pojavu, nije mogao zaobići činjenicu da je voli. To je sigurno. Uvijek je mislio o onom »svetica« u njezinu imenu, i sada shvati razlog za taj naziv. Čudni ga neki osjećaj počne obuzimati, i on se sjeti sličnih osjećanja koja su davno iščezla; njega je nešto vuklo a uz to i odbijalo od ove žene, i on je osjećao njenu snagu koja ga je zbunjivala. Morgan zaklopi oči, i lik vitke djevojke s plavom kosom lebdio je u tami u njegovim mislima. — Slični ste Elisabethi - reče on s otupjelom monotonijom čovjeka koji sanjari. - Slični ste njoj, ali niste jednaki. Možda raspolažete snagom kojom je ona istom učila da se služi. Mislim da vas volim, ali ne znam. Nisam siguran. Njegove su oči bile napola zatvorene, a kad ih je otvorio, pred njim je stajala prava žena, a ne priviđenje slično Elisabethi. Gledala ga je znatiželjno, možda, pomisli, i s nekom naklonošću. Čudno je da je došla k njemu, a nitko je na to nije prisilio. Mora da je nešto privlači. On napregne misli da nađe riječi koje je smišljao na putu preko prevlake. — Moraš se za mene udati, Elisaibeth - Ysobel. Mislim da te volim, Ysobel. Moraš otići i živjeti sa mnom kao moja žena, pod zaštitom moga imena i mača. — Ali ja sam već udata - upadne ona - sasvim sretno udata. To nije bio predvidio. U noćima marša kroz džunglu on je planirao ovaj susret s takvim oprezom kao da planira bitku. — Ali, je li pravo da se dvoje, susrevši se i goreći žarkom vatrom ljubavi, odijele za vječnost, nestajući u pustoj beskrajnosti da svako od njih nosi tužnu žeravicu ljubavi koja nije sagorjela do kraja? Ima li išta pod nebesima što bi nam zabranilo to sagorijevanje? Nebo je dalo besmrtno ulje - a svako od nas nosi za drugoga malu baklju. Ah, Ysdbel - poreci to, ili ustukni pred tom nametnutom spoznajom ako želiš. Uzdrhtat ćeš pod mojim dodirom kao žice stare violine ... — Mislim da se bojiš. U tvojim mislima tinja bojazan od svijeta, radoznalog, zlobnog svijeta. Ne plaši se, jer je svijet slijepi drhtavi crv koji poznaje samo tri strasti: radoznalost, ljubomoru i mržnju. Lako je pobijediti crva ako srce stvoriš svemirom. Crv, nemajući srca, ne
63 može pojmiti njegovo kucanje. On leži smeten zvijezdama tog nepoznatog sustava. — Govorim ti o ovim stvarima, Ysobel, zato jer znam da ćeš ih razumjeti. Ti ih moraš razumjeti. Možda znam po tužnoj, slatkoj muzici tvojih očiju. Možda mogu čitati kucanje srca na tvojim usnama... Tvoje srce koje kuca je mali bubanj koji me tjera da se borim s tvojim strahovanjima. Usne su ti poput crvenih latica ruže. — A kada te volim, zar da ustuknem pred glupim okolnostima? Nemojmo se rastati noseći tužnu žeravicu ljubavi koja nije sagorjela do kraja. Kada je bio počeo govoriti, ona je pozorno slušala njegove riječi, i tada tiha bol prijeđe preko njezina lica. A kada je završio, u njenim se očima odražavalo samo veselje - a pod njihovom tužnom površinom tinjala je poruga. Ysobel se tiho nasmije. — Vi zaboravljate jedno, sir - reče ona. - Ja ne gorim. Ne znam da li ću ikada više opet gorjeti. Vi ne nosite baklju za mene - premda sam se nadala. Jutros sam došla da vidim da li je to istina. Takve sam riječi čula tako često u Parizu i Cordobi. Umorna sam od riječi koje se nikada ne mijenjaju. Zar ima kakva knjiga kojom se svi ljubavnici služe? Španjolci govore isto, ali njihovi su postupci praktičniji i zato malo uvjerljiviji. Morate još mnogo da učite. Ona zašuti. Henry je gledao u pod. Zaprepaštenje je raspršilo maglu s njegovih misli. — Zbog tebe sam zauzeo Panamu - reče on tužno. — Ah - jučer sam se nadala da je to istina. Jučer sam sanjarila o tome, ali danas - žalim. - Ona je govorila tiho i veoma tužno. — Kada sam čula za vas i vaša divljanja po oceanima, mislila sam o vama, nekako kao o jedinom realisti u jazbini prevrtljivosti. Sanjarila sam da ćete jednog dana doći k meni, naoružan nenadmašivom, nijemom požudom i brutalno silovati moje tijelo. Žudjela sam za nijemom brutalnošću bez rasuđivanja. To me je ohrabrilo dok se moj muž sa mnom kočoperio. Nije me volio, ali je bio polaskan mišlju da ja njega volim. Kao žena pribavila sam mu ugled i šarm u njegovim vlastitim očima, što on uopće nije imao. On me je pratio ulicama, a njegove su oči govorile: »Pogledajte kakvom sam se ženom oženio! Običan čovjek se ne može oženiti takvom ženom, ali konačno ja nisam običan čovjek!« On me se bojao. Običavao je reći: »S tvojim dopuštenjem, draga, izvršit ću dužnost muža!« Ah, kako ga prezirem! — Željela sam silu - slijepu, bezumnu silu - i ljubav ne za mojom dušom ili nekom zamišljenom ljepotom moga duha već za čistim slijepim obožavanjem moga tijela. Ne tražim nježnosti. Ja sam nježna. Moj muž stavlja miris na ruke prije nego me dotakne, a njegovi su prsti poput krupnih, vlažnih ticala puževa. Želim stisak jakih mišica, ugodnu bol malih slatkih povreda. Ona je pažljivo ispitivala njegovo lice kao da još traži tragove osobina koje su bile nestale. — Jednom sam s divljenjem mislila na vas, bili ste mi kao neka čelična pojava izrasla u noći. A sada - vidim da ste brbljavac koji brblja slatke promišljene riječi, čak i nespretno. Niste uopće realist već zbrkani romantičar. Htjeli biste da se oženite mnome da me zaštitite. Svi ljudi, osim jednoga, željeli su da me zaštite. U svakom pogledu sam sposobnija od vas da zaštitim sama sebe. Od najranije mladosti sam se razboljela od fraza. Resili su me epitetima i hranili laskanjem. Ti ljudi, kao i vi, nisu htjeli reći što žele. Oni su, kao i vi, držali za potrebno da opravdaju svoju strast u svojim vlastitim očima. Oni su kao i vi, morali sami sebe, kao i mene. da uvjere da me vole. Henry Morgan je prignuo glavu kao da se stidi. Zatim pogleda u nju. — Tada ću vas prisiliti - uzviknu on. — Prekasno je - uvijek ću vas vidjeti ovakva kakav ste sada, kakav stojite preda mnom, i deklamirate svoje proračunate riječi. Dok budete kidali moje odijelo, ja ću vas vidjeti kako mi se ulagujete mucajući besmislene riječi. I mislim da ću se smijati. Mogla bih se dapače i bra- niti - a vi koji biste morali biti stručnjak u silovanju morate znati za posljedice toga. Ne, promašili ste - i meni je to žao. — Ja vas volim - reče on bolno. — Govorite o ljubavi kao o nekoj novoj, velikoj stvari. Mnogo me je ljudi voljelo, a stotine je to reklo. A što ćete sa mnom učiniti, kapetane Morgan? Moj muž je u Peruu, a i moja baština je tamo.
64 — Ja - ja ne znam. — A hoću li biti robinja - zarobljenik? — Da, morat ću vas povesti sa sobom, jer će mi se ljudi inače smijati. To bi uzdrmalo disciplinu. — Ako moram biti rob - reče ona - ako moram napustiti svoju zemlju, nadam se da ću biti vaš rob - ili vlasništvo lijepog bukanira kojeg sam srela prošle noći. Ali ne mislim da ćete me odvesti, kapetane Morgan. Ne vjerujem da ćete me prisiliti da idem, jer ću možda prije zabiti nož u vaše grudi. Henry Morgan se digne. — Tko je bio taj mladi bukanir? - upita on ljutito. — Ah, osjećate nož - reče Ysobel. - A otkuda ja znam toga mladića. Ali bio je zlatan i voljela bih da ga opet vidim. Kapetanove su oči blistale od bijesa. — Zatvorit ću vas u ćeliju - reče on oštro - u kojoj ćete ostati dok opet ne krenemo preko Chagrese. Vidjet ćemo, da li je taj nož o kojem govorite dovoljno oštar da vas zadrži u Panami. Slijedeći ga kroz vrt prema zatvoru ona se glasno smijala. - Kapetane Morgan, došla sam pomalo do spoznaje da veliki broj raznih vrsta ljudi čine jednaku vrstu muža. — Uđite u svoju ćeliju - naredi joj on. — Ah - i, kapetane Morgan, na stubištu palače naći ćete jednu staru ženu. To je moja duenna4 Pošaljite je k meni. A sada, doviđenja, sir, moram se vratiti svojoj pobožnosti. Grijeh koji se mora iskajati, kapetane Morgan, je istinit. Istina je strašna stvar za dušu. On se polako vrati u dvoranu za primanja. Stidio se nekako svoje muževnosti. Bilo mu je kao da je ona izvukla njegov vlastiti mač iz korica i njime mu izgrebla lice dok je bespomoćno stajao pred njome. Porazila ga je očito bez napora. Grozio se pri pomisli na svoje ljude kada to otkriju. Smijat će mu se iza leđa. Grupe gusara stajat će mirno dok bude prolazio pored njih, ali, kad im okrene leđa, prasnut će u grohotan smijeh. Henry se Morgan bojao tog pritajenog izrugivanja. On počne sve mrziti, ne zbog Ysobel, već zbog svojih vlastitih ljudi koji će mu se rugati i zbog naroda, naroda Tortuge, koji će o tom pričati po krčmama; zbog čitave indijske obale. Iz maloga zatvora s druge strane vrta čuo se prodiran glas molitve. Prodirni su zvukovi ispunjavali čitavu palaču gorljivim neskladom. Henry je Morgan sa stidom i napetim ušima tražio porugu u riječima ili tonu, ali poruge nije bilo. »Ave Maria - Ave Maria«, odjekivao je glas - glas zastrašenoga molećeg grešnika - Ora pro nobis. Svijet u rasulu, crni kostur zlatnoga grada. - Ora pro nobis. Nimalo poruge, već kajanje slomljena srca koje kazuje svoje grijehe na izlizanim zrncima krunice. Oštar ženski glas, prodirući, uporan - kao da kopka po strašnom beznadnom grijehu. Rekla je da je to grijeh istine. »Ja sam bila čestita žena u svom životu, a to je crna mrlja na mojoj duši. Oprosti mom tijelu što je postupilo ljudski. Smiluj se mome razumu što je prešao svoje granice. Oprosti mojoj duši što je za ovo kratko vrijeme potražila spas u jednom i drugome. Ora pro nobis«. Pomamni, beskrajni rozarij izjedao je kao crv Henryjev mozak. Na kraju on zgrabi svoj mač i šešir i odjuri iz dvorane na ulicu. Iza njega blago je ležalo smijuckajući se podrugljivo pod kosim zrakama sunca. Ulice oko guvernerove palače nisu bile oštećene od požara. Morgan je šetao popločanim ulicama dok nije došao do crnih ruševina. Na ulicama su ležale hrpe kamenja koje su pale s pocrnjelih zidova. Garišta s kojih se još dizao dim označavala su mjesta gdje su se nedavno kočile kuće od cedrovine. Tu i tamo ležali su ubijeni građani koji su zurili ukočeno u nebo. »Lica će im pocrnjeti prije noći, moram narediti da ih pokopaju jer će nastati bolesti.« Oblaci dima su se još uvijek dizali nad gradom ispunjajući zrak ogavnim vonjem zapaljene plijesni. Zeleni brežuljci iza doline činili su se Henry Morganu neshvatljivi. On ih je pozorno promatrao a zatim ponovo pogleda na grad. Ovo uništenje koje se u noći činilo tako potpuno i tako strašno bilo je ipak bijedno, neznatno i ništetno. Henry nije mislio na brežuljke 4 Guvernanta, družbenica, pratilja mlađim damama u španjolskim i portugalskim obiteljima.
65 koji su tu i koji ostaju zeleni. Stoga je ova pobjeda više manje beznačajna. Jest, grad je u ruševinama. On je razorio grad, ali žena koja ga je dovela Zlatnom peharu izmakla mu je. Iz- makla mu je, a ipak je u njegovim rukama. Henry se stidio svoje nemoći i grozio da drugi to ne doznaju. Skupine su gusara prevrtale pepeo tražeći rastaljeno zlato, koje im je izmaklo prošle noći. Skrenuvši u drugu ulicu, Henry sretne malog Cockneyja Jonesa i opazi kako ovaj sakriva nešto u džep. Bijes uhvati kapetana Morgana. Coeur de Gris je rekao da između Henry Morgana i ovog malog epileptičnog patuljka nema nikakve razlike. Nema razlike, zaista! Taj čovjek je lupež. Bijes se pretvori u želju da tom malom čovjeku nanese zlo, da ga osramoti, da ga ponizi, kao što je bio ponižen on, Henry Morgan. Od okrutne želje kapetanove usnice poblijedješe i postadoše tanke. — Što imaš u džepu? — Ništa - ništa, sir. - Pokaži što imaš u džepu? - Kapetan Morgan uperi u njega teški pištolj. - Ništa, sir - samo mali križ! Našao sam ga. – On izvadi zlatni križ ukrašen dijamantima, a na njemu Krist od slonove kosti. - Znate, to je za moju ženu - objasni Cockney. — Ah? za tvoju ženu Španjolku! — Ima u nje crnačke krvi, sir. — Znaš li kaznu za utaju pljačke? Jones pogleda u pištolj i pr obli jedi. - Vi nećete - Oh, sir, vi me nećete - otpočne on mucajući. Tada je izgledao kao da su ga zgrabili nevidljivi prsti. Ruke mu padoše ukočeno niz tiijelo, usta mu se otvoriše i tup luđački sjaj pojavi mu se u očima. Na usta mu počne dolaziti pjena. Njegovo se tijelo grčdlo kao nekakav drveni lik koji pleše na konopcu. Kapetan Morgan opali. Za čas je izgledalo kao da Jones postaje manji. Ramena su mu se skupljala poput kratkih krila, dok gotovo nisu pokrila grudi. Ruke su mu se grčile, i tada zgrčena masa pade na zemlju trzajući se kao debela oživjela meduza. Usne mu se raširiše i otkriše zube u posljednjem suludom režanju. Henry Morgan nogom gurnu tijelo. Ubio je čovjeka. Ima pravo da ubija, da pali, da pljačka - ne radi pravde ili pameti, već zato što je moćan. Henry Morgan je gospodar Paname i svega u njoj. Jedna je volja u Panami - volja Henry Morgana. On može sve živo na zemlji spaliti, samo ako želi. To je istina. Nitko to neće osporiti. Ali tamo u palači je žena koja prezire njegovu snagu i volju - njen prezir je jače oružje od njegove volje. Kako to može biti? Umovao je Henry. On je jedini gospodar Paname, da to dokaže ubio je čovjeka. Pod tim dokazima Ysobelina je snaga blijedjela dok polagano nije nestala. Vratit će se natrag u palaču. Prisilit će je kao što je obećao. Odviše dobro je s njom postupao. Ona ne shvaća značenje ropstva, a niti bezobzirnost Henry Morgana. On krene prema palači. U dvorani za primanje baci svoj pištolj, ali sivi rapir zadrži o boku. U okrečenoj ćeliji pred svetom slikom klečala je Ysobel, kada je Henry Morgan upao. Netom ga ugleda, stara se duenna povuče u kut ćelije. Ysobel ga je pozorno gledala i primijetila crveno lice i poluzatvorene oči. Ona začuje njegovo teško disanje i sa smiješkom razumijevanja digne se na noge. Smijeh je resko odzvanjao ćelijom dok je iz steznika izvlačila dugu iglu i zauzela stav mačevaoca - jedna noga opružena naprijed, lijeva ruka iza leđa za ravnotežu, a vrh igle uperen u njega poput mača. — En garde! - za viknu ona. Kapetan tada navali na nju, obujmi je rukama i počne trgati njeno odijelo. Ysobel je stajala gotovo mirno, ali ruka s iglom vijugala je amo tamo - bodući poput male bijele zmije. Sitne kapljice krvi pojaviše se na obrazima i grlu Henry Morgana. - Idući put čuvajte oči, kapetane - opomene ga ona mirno i ubode ga tri puta u jagodice. Henry je pusti i zakorači natrag brišući dlanom svoje krvavo lice. Ysobel se nasmije. Čovjek može tući - može podvrći svakom nasilju ženu koja plače i bježi, ali on je bespomoćan kad mu se ona opre i smije. - Čula sam hitac - reče ona - mislila sam da ste možda nekoga ubili da opravdate svoju muškost. Ali vaša će muškost sada patiti, zar ne? Priče o ovom susretu će se raširiti, znate i sami kako takve stvari kruže. Govorit će se da ste pobijeđeni od igle u rukama žene. - Ton
66 njena glasa bio je preziran i okrutan. Henry se maši za bok i vitki rapir je izlazio iz korica kao ukočena zmija. Svjetlo je opako bljeskalo dužinom vitke oštrice. Na kraju kao vrh igle iziđe iz korica i čelik se okrene uperen u grudi žene. Ysobel se ukoči od straha. - Ja sam grešnica - izusti ona i zraka olakšanja prijeđe preko njezina lica. Ona rukom pozove staru duennu i počne joj govoriti španjolski. - Istina - reče starica. - Istina je. Kad je završila govoriti, Ysobel odgurne na stranu pahuljastu čipku svoga vela da se ne isprlja od krvi Duenna je prevodila. — Sir, moja gospodarica kaže da pravi katolik koji pogine od ruke nevjernika ide u raj. To je istina. Dalje, da katolička žena koja umre braneći svoj sveti sakramenat ženidbe ide ravno u nebo. To je također istina. Konačno, ona misli da takva žena može s vremenom biti proglašena sveticom. Takve su se stvari već događale. Oh. sir, kapetane, budite milostivi! Dopustite da poljubim njezinu ruku, sada, prije nego što je ubijete. Božja je milost poljubiti ruku žive svetice! To bi moglo pomoći mojoj vlastitoj grešnoj duši. Ysobel opet počine govoriti. — Moja vas gospodarica moli da udarite, što više, ona to zahtijeva, ona vas preklinje. Anđeli oblijeću oko njene glave. Ona vidi božansko svjetlo i čuje zvukove svete muzike. Oštrica rapira se spusti. Henry Morgan se okrenu i zagleda se u vrt obasjan suncem. Chico dotrča iz vrta i sjedne na prag sobice. Mala životinja pljesne šapama i digne ih iznad glave kao da moli. Vitki rapir oštro zazvuči ulazeći u korice. Kapetan Morgan se sagnu i uze u ruke sitnog majmuna. On se udalji gladeći kažiprstom kovrčastu Chicovu glavu. V Henry Morgan podigne jedan zlatni pehar s gomile plijena. Bio je to krasan tanki kalež s dugim zavinutim ručkama i sribrnim rubom. Oko vanjskog ruba četiri zlatna groteskna jarčića lovila su jedan drugoga, a unutra na dnu, gola djevojka dizala je ruke u strastvenom zanosu. Kapetan je okretao pehar u ruci. Odjednom ga baci na malu bljeskavu hrpu dijamanata koji se raspršiše po podu uz suh, šuštav zvuk. On se okrenu i sjedne na stolicu. Mislio je o bijednom Cockneyju Jonesu i o njegovoj hladnoj padavičastoj ruci koja ga je zgrabila u posljednjem času života. Ta je ruka bila uvijek nad njim, ta divovska ruka spremna da zgnječi ljudsko tijelo sve dok mu bijela pjena agonije ne izađe iz usta. Henry se sada čudio, zašto je želio da progoni tog malog čovjeka, da ga muči, i na kraju ubije. Jonesa je čitavi život slijedio kao sjena neumoljivi mučitelj. Naravno, ubio ga je zbog riječi Coeur de Grisa, koji je rekao da je Jones sličan Henry Morganu, a ne zbog utaje. Da, on to sada zna, i on je, dakle, znao da je Jones pocrvenjeo od stida zbog utaje. Zašto ga nije mogao ubiti bez objašnjenja? — A gdje je sada Coeur de Gris? On je sreo Ysabel - to je sasvim sigurno - i ona ga je zapazila. Možda se zaljubila u njegovu svijetlu kosu i čudan način ophođenja prema ženama. Kako će spriječiti da mladić ne dozna za njegov poraz, da ne čuje za iglu i sramotu Morganova susreta sa Santa Rojom? Pištolj kojim je ubio Jonesa ležao je na podu. Henry ga digne i nesvjesno ga poče puniti. Nije se bojao Coeur de Grisova izrugivanja već zapravo njegove naklonosti i uviđavnosti. Henry sada nije želio nikakve uviđavnosti. Njegov poručnik će ga gledati s nekim sažaljenjem, s nekakvim milosrđem; i to s nelEim superiornim sažaljenjem, s nekom bojažljivom ironijom: sažaljenjem mladoga lijepog čovjeka koji oprašta ljubavni neuspjeh nekome koji nije tako lijep. A uz to, Coeur de Gnis je biio intuitivno sličan ženi - nešto sličan Ysobeli. Henry je skupljao obavještenja zagonetnim skrivenim pogledom. A Crvena svetica? Mora je odvesti sa sobom. Ništa mu drugo ne preostaje. Možda se nakon izvjesnog vremena i zaljubi u njega, ali sigurno ne zbog njega samog. Njen prezir ga je o tome uvjerio. On je neko monstruozno biće koje se razlikuje od drugih ljudi neizrecivom grubošću. Toliko baš i nije rekla, ali je natuknula. Ne, on nema svojstva koja bi privukla žene, ako naokolo ima drugih ljudi. Možda, kada ne bi vidjela druge ljude, ona bi prešla preko tih svojstava koja njemu nedostaju. Ona bi na kraju mogla pristati uzdajući se u ono što on po- sjeduje.
67 Razmišljao je o njihovom posljednjem sastanku. Sada kada se smirio, njegovo divlje ponašanje mu se činilo kao djelo nekog tvrdoglavog dječaka. A kako bi koji drugi čovjek bio postupio? Ona ga je odbila smijehom - oštrim, okrutnim smijehom koji je potcjenjivao i ismijavao njegove razloge. Mogao ju je ubiti; ali koji je čovjek ubio ženu koja želi da je ubije, koja moli da je ubije? On potisnu kuglu u cijev pištolja. Jedan prljav i neuredan čovjek uđe u dvoranu. Bio je to Coeur de Gris s nabubrelim crvenim očima, poprskan blatom i s tragovima krvi na licu još od bitke. On pogleda na gomilu blaga. — Bogati smo - reče on bez ikakva oduševljenja. — Gdje si bio, Coeur de Gris? — Bio? Zašto? Bio sam pijan. Divno je biti pijan poslije bitke. - On se gorko nasmije i ovlaži usne. - Strašno je otrijezniti se. To je kao rađanje djeteta - potrebno, ali neugodno i neukusno. — Želio sam da budeš uz mene - reče Henry Morgan. — Željeli ste? Rekli su mi da ne želite nikoga - da ste sretni i veseli - i zato sam se malo više napio. Znate, sir, nisam htio da razmišljam zašto ste željeli da ostanete sami. - On zastade. - Rekli su mi, sir, da je Crvena svetica ovdje. - Coeur de Gris se nasmije svom loše prikrivenom uzbuđenju. S naprezanjem on izmijeni svoje ponašanje. — Recite mi istinu, sir. To je mali dar za čovjeka koji zna da je promašio. Mnogi ljudi nemaju drugog dara za čitavog svog života. Recite mi, sir, da li je slatki neprijatelj pao? Da li je kula kapitulirala? Da li se Morganov stijeg vije nad ružičastom tvrđavom? Henryjevo lice pocrveni. Pištolj se u njegovoj ruci polako digne i ukoči neumoljivom mahnitošću. Oštar se prasak začu uz bijeli oblak dima. Coeur de Gris je stajao na istom mjestu. Izgledalo je da pažljivo osluškuje neke udaljene drhtave zvukove. Tada mu se lice od strave iskrevelji. Prsti su mu mahnito kopkali po prsima slijedeći potočić krvi do izvora - male rupe na grudima. Mali prst se uvuče u rupu. Coeur de Gris se opet nasmiješi. Sada kad je znao, on se više nije ničega bojao. Kapetan Morgan je tupo zurio u pištolj u svojoj ruci. Izgledalo je da se čudi što ga tu vidi, zaprepašten njegovom prisutnošću. Coeur de Gris se histerično nasmije. — Moja majka će vas mrziti - vrisnu on žalosno. - Ona će vas proklinjati. Ona će sasuti na vas sve svoje prastare kletve. Moja majka - napinjao se on hripajući. - Nemojte joj reći. Izmislite koju sjajnu laž. Izgradite moj ubogi život u obliku zlatnog minareta. Nemojte se zaustaviti na nedovršenom tornju. Ali ipak, ne - treba da sagradite samo temelj. Ako joj to date, ona će sama nastaviti građevinu herojske uspomene. Ona će za mene sagraditi grobnicu od bezazlenih pogrešnih uspomena. - Njegovo se grlo napuni krvlju. - Zašto ste ovo učinili, sir? Kapetan podigne pogled s pištolja. — Učinio? - On ugleda krvave usne i probijene grudi, digne se sa stolice i ponovo padne na nju. Bol se odrazi na njegovim očima. - Ne znam - reče on - ne znam, morao sam znati, ali sam zaboravio. Coeur de Gris lagano padne na koljena i uspravi se upirući se šakama o pod... - Ova moja koljena, sir, neće više da me drže - kao da se ispričavao. Činilo se da ponovo prisluškuje neki daleki podrhtavajući zvuk. Glas mu iznenada poprimi neko gorko žaljenje. — Priča se da ljudi kada umiru misle na stvari koje su u životu počinili. Ne - ne - ja mislim na ono što nisam učinio - o onom što sam još mogao učiniti u godinama koje sada zajedno sa mnom umiru. Mislim o usnama žena koje još nikada nisam vidio - o vinu koje zre u sjemenu grožđa - o nježnim, toplim milovanjima svoje majke u Goavesu. Ali najviše mislim kako nikada više neću hodati - nikada, nikada više neću šetati po suncu ni osjetiti ljepotu cvijeća i u duhu predočiti pun mjesec - sir, zašto ste to učinili? Morgan Henry je ponovo zurio u pištolj. - Ne znam, - promrsi on mrko. - Znao sam, morao sam znati, ali sam zaboravio. Jednom sam ubio psa - a nedavno Jonesa. Ne znam zašto. — Vi ste veliki čovjek, kapetane - proštenje Coeur de Gris gorko. - Veliki ljudi mogu prepustiti svoja prava stvaralačkim rukama svojih zastupnika. Ali ja - ja, sir, nisam više ništa -
68 ništa. Prije nekoliko sati bio sam dobar mačevalac, a sada, moje biće - ono koje se borilo, psovalo i ljubilo - kao da nikada nije ni postojalo. - Ruke mu oslabiše, on padne na pod iskašljujući krv iz grla. U dvorani se zatim neko vrijeme nije čulo ništa osim teškog dahtanja. Odjednom on se uzdigne na laktove i nasmije - nasmije nekoj kozmičkoj šali, nekoj lakrdiji golema svemira, nasmije pobjednički, kao da je riješio zagonetku i pronašao kako je jednostavna. Val krvi navre mu na nasmijana usta i ispuni mu grlo. Smijeh se pretvori u grubo hroptanje i uzdah. Coeur de Gris polagano padne pored njega i ostane nepomičan. Henry je još uvijek zurio u pištolj koji je držao u ruci. On polako digne oči prema otvorenom prozoru. Blago je na podu pod zrakom sunca izgledalo kao masa užarena metala. Pogled mu zaluta na truplo. On se potrese. I tada se nagne nad Coeur de Grisom i digne ga na stolicu. Mrtvo tijelo padne na bok. Henry ga uspravi u sjedeći položaj i tada se vrati i sjedne na svoju stolicu. — Podigao sam ruku ovako - promuca on uperivši pištolj u Coeur de Grisa. - Podigao sam ruku ovako. Mora da sam tako učinio. Coeur de Gris je mrtav. Ovako sam je digao - ovako - i uperio. - Kako sam to mogao učiniti? - On spusti glavu i smijuljeći se sebi ponovo je podigne. — Coeur de Gris! - reče on. - Coeur de Gris! Htio sam ti pričati o Crvenoj svetici. Jaše na konju kao muškarac, znaš. Nema nikakve ženske ljupkosti - baš nikakve - ama nikakve - a osrednje je ljepote. - On pozorno pogleda uspravljeno tijelo pred sobom. Oči Coeur de Grisa bile su samo poluzatvorene, ali sada su vjeđe pale i oči su se uvukle dublje u glavu. Na licu mu je ostala smrznuta iscerenost posljednjeg gorkog osmijeha. — Coeur de Gris! - uzviknu kapetan. On hitro priđe truplu i stavi mu ruku na čelo. — Ovo je mrtvac - izusti on zamišljeno. - Ovo je ipak mrtva stvar. Donijet će muhe i bolest. Moram narediti da ga odstrane. Ovo će privući muhe u ovu dvoranu. Prevarili su nas, Coeur de Gris! Ta žena se mačuje i jaše kao muškarac. Koliko smo truda i muke utrošili! Tako je, kada vjerujemo u sve ono što čujemo. Prekinuše ga teški koraci na stepenicama. Skupina njegovih gusara uđe u dvoranu vodeći nekog jadnog, blatnjavog i prestrašenog Španjolca. Čipka oko vrata bila mu je razderana. Tanki mlaz krvi curio mu je kroz rukav. — Ovo je Španjolac, sir - reče vođa. - On je došao pod bijelom zastavom u grad. Hoćemo li poštovati bijelu zastavu, sir? On ima srebrnjaka u sedlu. Hoćemo li ga ubiti, sir? Možda je uhoda. Henry Morgan se nije osvrtao na te riječi. Umjesto toga on pokaže na truplo. — To je ipak mrtva stvar - izrekne on. - To nije Coeur de Gris. Coeur de Grisa sam negdje poslao. On će se ubrzo vratiti. Ali ipak sjećam se - podigao sam ruku ovako, znaš, ovako. Znam tačno kako sam to učinio, pokušao sam to ponovo, pa opet... - Ali ovo je mrtva stvar. Donijet će nam muhe - uzviknu on. - Oh! Odnesite to i zakopajte u zemlju! Jedan od bukanira pristupi da digne truplo. — Nemojte ga dirati! Ne usudite se dodirnuti ga! Ostavite ga gdje je! On se smije. Vidite li ga kako se smije? — Ali te muhe - ne, ostavite ga, ja ću se pobrinuti za nj. — Ovaj Španjolac, sir, što ćemo s njim? Hoćemo li ga ubiti? — Koji Španjolac? — Pa ovaj, sir, pred vama. - On gurnu čovjeka naprijed. Izgledalo je da se Henry Morgan budi kao iza sna. — Šta želiš? - upita on oštro. Španjolac se borio sa strahom. — Pa - pa želio bih, a to i moj gospodar želi, razgovarati s kapetanom Henry Morganom u koliko je on dobrostiv. Ja sam glasnik, señor - nisam uhoda kao što ova - ova gospoda misle. — Kakvu obavijest nosite? - Henryjev je glas zvučao umorno. Glasnik primijeti promjenu tona. — Dolazim od vrlo bogata čovjeka, señor. U vašim je rukama njegova žena. — Njegova žena? — Zarobljena je u gradu, señor.
69 — Njeno ime? — Zove se Doña Ysobel Espinoza, Valdez y los Gabilanes, señor. Svijet ju je zvao La Santa Roja. Henry Morgan ga je dugo promatrao. - Da, kod mene je u zatvoru - reče najzad. - U ćeliji je. Šta želi njezin muž? — Nudi otkupninu, señor. On s pravom želi da mu vratite ženu. — A koliko nudi? — Koliko vi tražite, ekselencijo? — Dvadeset tisuća zlatnika - reče Henry hitro. Glasnik se zaprepastio. - Dvadeset tisu... viente mille - on je prevodio na španjolski da bolje shvati veličinu svote. - Čuo sam da vaša ekselencija također želi tu ženu. Henry Morgan pogleda u truplo Coeur de Grisa. - Ne - reče on - ja želim novac. Glasnik je bio sada razuvjeren. Bio je pripravan da pomisli da je ovaj slavni čovjek velika budala. - Učinit ću što budem mogao, señor. Povratit ću se za četiri dana. — Za tri. — Ali ako ne stignem, señor? — Ako ne stigneš, Crvenu sveticu ću odvesti sa sobom i prodati je na tržnici robova. — Nastojat ću, señor. — Pogostite ga i lijepo s njim postupajte! - naredi kapetan. - On će nam donijeti zlato. Kada su odlazili jedan se bukanir okrene i baci gramzivi pogled na nagomilano blago. — Kada će biti dioba, sir? — U Chagresu, budalo! Zar misliš da ću ga sada dijeliti? — Ali, sir, željeli bismo da imamo nešto od toga u rukama - da ga opipamo, sir. Borili smo se očajno, sir. — Gubi se! Nećete dobiti ništa dok se ne vratimo. Zar misliš da ću dopustiti da rasipate ovdje novac sa ženama? Bolje da ga dobiju žene Goavesa. Ljudi napustiše dvoranu za primanje pomalo gunđajući. VI U Panami su bukaniri svetkovali. Bačve vina su dokotrljali u jedno veliko skladište. Pod su bili očistili od otpadaka razne trgovačke robe, i sada je tu bjesnio razulareni ples. Bilo je tu dosta žena koje su došle da što izvuku od gusara. One su plesale uz svirku flauta kao da njihove noge nisu uopće odzvanjale po grobovima Paname. One, drage, proračunate žene, izvukle su natrag nešto od opljačkanog blaga služeći se pri tom blažim oružjem, ali ne manje pouzdanijim nego što je mač. U jednom kutu skladišta sjedio je Burgunđanin i njegov jednoruki zaštitnik. — Pogledaj, Emile! Onu tamo, pogledaj sad njezine bokove! — Vidim, ’Toine, i to je lijepo od tebe. Nemoj misliti da ne cijenim tvoj trud da me udobrovoljiš. Ali ja sam dovoljno glup da u seksu imam neki ideal. To mi dokazuje da sam još uvijek umjetnik ako ne i džentlmen. — Ali pogledaj, Emile - pogledaj začas kakve bujne grudi ima. — Ne, ’Toine, ne vidim ništa što bi dovelo u opasnost moj ružičasti biser. Još ću ga neko vrijeme ipak držati uza se. — Ali zaista, prijatelju, mislim da gubiš svoj osjećaj za ljepotu. Gdje je ono pažljivo oko od kojeg smo obično tako strepili kad je gledalo u naša jedra. — Oko je tu, ’Toine, još uvijek je tu. Tvoje vlastito oko stvara od smeđih kobila nimfe. — Tada - tada, Emile, budući da si tvrdokoran u svojoj sljepoći, možda ćeš mi posuditi svoj ružičasti biser. - Tako, hvala ti. - Odma ću ti ga vratiti. Gripo je sjedio na sredini poda brojeći mrko puceta na svom rukavu. - Osam, devet - bilo ih je deset. Neki mi je lupež ukrao puce. Ah, ovaj je svijet pun lupeža! To je previše. Ubio bih ga za to puce. To mi je bilo najdraže puce. Jedan, dva, tri - pa ima ih deset. Jedan, dva, tri, četiri. - Oko njega su se zibale plesačice, a zrak je bio ispunjen kreštanjem flaute.
70 Kapetan Sawkins je mrko gledao plesačice. Čvrsto je vjerovao da plesati znači ići kraćim putem u pakao. Uz njega je kapetan Zeigler tužno gledao kako toče vino. Ovaj je Zeigler bio prozvan »krčmarom mora«. On je običavao da nakon pljačke drži svoje ljude na moru dok ne potroše svoj dio plijena, kupujući od njega rum. Pričalo se, da je jednom izbila pobuna na njegovu brodu zato jer je tri mjeseca jedrio neprestano oko jednog malog otoka. Nije mogao odoljeti, ljudi su još uvijek imali novaca, a on ruma. Ove večeri on je tužno gledao bačve koje su se praznile, a da ni jedan novčić nije zazvečao na tezgi. To je za njega bila neprirodna rasipnost. Henry Morgan je sjedio sam u dvorani za primanje. Očito nije ni čuo viku ni muziku plesa. Cijeli dan su dolazile male skupine gusara noseći preostale dragocjenosti iskopane iz zemlje ili željeznim kukama izvađene iz bunara. Jedna je stara žena progutala dijamant da ga spasi, ali su gusari i njega čeprkajući pronašli. Sivi sumrak se šuljao u dvoranu za primanje... Čitavi je dan Henry Morgan sjedio na svojoj velikoj stolici. Taj dan ga je izmijenio. Njegove oči, te prodorne oči koje su uvijek gledale daleko iznad živopisnog horizonta bijahu se sada okrenule i uperile u nutrinu. On je gledao u sebe, gledao zbunjeno u Henry Morgana. Godinama u svom životu i u svojim pothvatima on ije tako čvrsto vjerovao u svoj cilj, koji god u tom času bio, da nikada o tome nije odviše razmišljao. Ali danas, on je promatrao sebe, i, u sivom sumraku, bio je preneražen likom Henry Morgana. Henry Morgan kao da nije mnogo vrijedan, pa čak ni važan. Želje i ambicije, za kojima je svijetom lajao kao pas koji nanjuši trag, predstavljale su sada, kada je gledao u sebe, u svoju nutrinu, neke bijedne otrcane stvari. I čuđenje se kao i sumrak obavije oko nijega u dvorani za primanje. Dok je sjedio u polumraku nečujno mu priđe stara duenna. Njen glas je zvučao kao šuštanje stara papira. — Moja gospodarica bi željela razgovarati s vama - prošapta ona. Henry Morgan se digne i polako se uputi za njom prema ćeliji. Svijeća je gorjela pred svetom slikom na zidu. Predstavljala je madonu koja je imala lik gojazne Španjolke koja drži u krilu slabašno dijete i gleda u nj s tužnim iznenađenjem. Duhovnik koji ju je naslikao htio je prikazati uzvišeno lice, ali o uzvišenosti on je imao tako malo iskustva. Međutim, on je ipak uspio napraviti vjeran portret svoje bezizražajne gazdarice i njezina djeteta. Za tu sliku on je dobio četiri reala. Ysobel je sjedila pred slikom. Kad je Henry ušao, ona mu priđe. — Čula sam da ću biti otkupljena. — Vaš muž je poslao glasnika. — Moj muž! Moram li se vratiti k njemu? Njegovim parfimiranim rukama? — Da. Ona pokaže na jednu stolicu i zamoli Henryja da sjedne. — Vi me ne razumijete - reče ona. - Vi me ne možete razumjeti. Vi morate doznati nešto o životu koji sam prošla. Moram vam pripovijedati o tome i tada ćete me razumjeti, i onda ... Ona je čekala da probudi njegovo zanimanje. Henry je šutio. — Zar ne želite to znati? - upita ona. — Želim. — Izvrsno, to je kratko. Moj život je bio kratak, ali ja želim da me razumijete, i t a d a. .. Ona je oštro gledala u njegovo lice. Henryjeva usta bijahu stisnuta kao od bola a oči ispitujući zbunjene. On ništa nije odgovorio, kad je ona zastala. — To je bilo tako, znate - započe ona. - Rođena sam u Panami ali me roditelji kao malo dijete poslaše u Španjolsku. Živjela sam u samostanu u Cordobi. Nosila sam sivo odijelo čak i u noćima, kad sam se molila, bdjela i klečala pred Bogorodicom. Moleći pokatkad bi zaspala. Bila sam često zbog toga kažnjavana. Kada sam već nekoliko godina bila tamo, razbojnici napadoše plantažu mog oca ovdje u Panami i pobiše cijelu moju obitelj. Osim starog djeda nisam imala druge rodbine. Bila sam sama, i bila sam tužna. Neko vrijeme nisam više zaspala na podu pred Djevicom. — Znala sam da sam lijepa. Jednog je dana kardinal posjetio školu, ugledavši me njegove su usne drhtale, a kada sam se prignula i poljubila mu prsten, velike vene iskočiše na njegovoj
71 ruci. On reče »Mir s tobom, kćeri moja. Ima li nešto što bi mi željela privatno ispovjediti«. — S druge strane zida slušala sam uzvike prodavača ribe i graju neke svadbe. Jednom sam sa zida promatrala dvoboj. A jedne noći neki mladić dovede djevojku u sjenu glavnih vrata i legne s njom najviše dva koraka od mene. Čula sam kako oboje šapću, ona puna straha, a on je umirivaše. Stiskala sam svoju sivu halju i razmišljala da li bi taj mladić isto tako mene uvjeravao kad bi me poznavao. Kada sam o tom pripovijedala jednoj od sestara, ona mi je rekla: »Grešno je takve stvari slušati a još grešni je o njima misliti. Moraš izvršiti pokoru zbog svoje radoznalosti. A kod kojih si vrata to vidjela?« — Prodavač ribe bi vikao: Dođite, mali sivi anđelčići, i pogledajte moju lovinu. Iziđite iz svojeg svetog zatvora, mali sivi anđelčići. — Jedne noći popnem se preko zida i otiđem u grad. Ne želim pripovijedati o svom lutanju već jedino o danu kada sam stigla u Pariz. Kralj se vozio ulicama i njegovi su se konji, kočija i pratnja blistali od zlata. Stajala sam uzdignuta na prstima u gomili naroda i gledala kako prolaze dvorjanici. Tada, odjednom, neko drsko lice ugura se preda me, jaka mi šaka stisnu ruke. Odvukao me je u neku vežu dalje od naroda. — Znate, kapetane, on me je istukao remenom od tvrde kože koji je samo u tu svrhu nosio sa sobom. Njegovo je lice gotovo imalo izraz režeće zvijeri. Ali je bio slobodan - neustrašiv, slobodni lupež. On je ubijao prije no što bi ukrao - uvijek je ubijao. Živjeli smo po hodnicima, po podovima crkava, pod lukovima mostova, i bili smo slobodni - slobodni od misli, slobodni od straha i briga. Ali jednog dana me ostavi i nađem ga kako visi na vješalima - ah, velikim vješalima, ukrašenima obješenim ljudima. — Možete li razumjeti, kapetane? Da li možete shvatiti kako me se to dojmilo? Da li to ima uopće kakvo značenje za vas? - Njene su oči gorjele kao vatra. — Pješačeći s izranjenim nogama vratila sam se u Cordobu. Vršila sam pokoru dok mi tijelo nije smalaksalo, ali iz njega nisam mogla otjerati sve zlo. Istjerivala sam iz sebe zloduha, ali đavo je bio duboko u meni. Možete li to razumjeti, kapetane? - Ona se zagleda u Henryjevo lice i opazi da je nije ni slušao. Pristupi mu i prijeđe mu prstima kroz prosi jedu kosu.— Vi ste se promijenili. Vatre je iz vas nestalo. Zar vas je neki strah spopao? On se prene iz snatrenja. — Ne znam. — Čula sam da ste ubili svog prijatelja. Da li vas to tišti? — Ubio sam ga. — Da li tugujete za njim? — Možda. Ne znam. Mislim da tugujem za nekom drugom stvari koja je mrtva. To je bio neki životvorni poludio mene koji me je, umrijevši, ostavio polučovjekom. Danas sam se osjećao kao kakav rob vezan lancem za bijeli mramorni stup okružen živoderima. Pretposta- vljao sam da sam zdrav rob, ali kad su mi oderali kožu, ustanovilo se da bolujem od neke bolesti koju zovu prosječnost. — Žao mi je - reče ona tužno. — Žao vam je! Zašto vam je žao? — Žao mi je vašeg izgubljenog žara, jer je hrabro, okrutno dijete u vama mrtvo - hvalisavo dijete koje se rugalo svijetu i svojim ruganjem mislilo da je zatreslo božje prijestolje; pouzdano dijete koje je milostivo dopustilo svijetu da ga prati svemirom. To je dijete mrtvo, i meni je žao. Sada bih pošla s vama, kad bih znala da ću to dijete u vama ponovo oživjeti. — Čudno - odgovori Henry. - Prije nekoliko dana mislio sam kako ću istrgnuti komad nekog kontinenta i od njega napraviti zlatno prijestolje za vas. U svojim sam mislima za vas izgradio carstvo i mislio o kruni koju ćete nositi. A sada se jedva sjećam osobe koja je to mi- slila. To je neki zagonetni stranac na nekoj vrtoglavoj kugli. — A vi - osjećam samo neki mali unutarnji nemir pred vama. Ja se vas više ne bojim. Ja vas više ne želim. Ispunjen sam nostalgijom za mojim crnim brdima i za govorom mog naroda. Htio bih da sjedim u vrtu i čujem riječi jednog starca kojeg sam poznavao. Umoran sam od ovog prolijevanja krvi i borbe za stvari koje neće biti postojane, za stvari koje neće u
72 mojim rukama zadržati svoju vrijednost. To je strašno - uzviknu on. - Više ne žudim ni za čime. Nema u meni požude, a želje su mi hladne i prazne. Imam samo neku čudnu želju za mirom i vremenom da mogu razmišljati o nedokučivim stvarima. — Nećete više otimati zlatne pehare - reče ona. - Nećete više pretvarati varave sanje u osvajanja koja vam ne pružaju nikakvo zadovoljstvo. Žalim vas, kapetane Morgan. Jedino niste u pravu što se tiče roba. On je uistinu bolestan, ali ne od bolesti koju ste spomenuli. Vaši su grijesi veliki. Svi ljudi koji raskinu okove osrednjosti počinjaju strašan grijeh. Molit ću svetu Djevicu da posreduje za vas pred nebeskim prijestoljem. Ali što će biti od mene. — Vi ćete se vratiti svome mužu - pretpostavljam. — Da, ja ću se vratiti. Vi ste me učinili starom, señor. Razbili ste san u kojem je moj težak duh plutao. Htjela bih znati, da li ćete me za nekoliko godina okrivljavati za smrt vašeg prijatelja. Henry odmah pocrveni. — To nastojim da učinim i sada. Ne izgleda mi dostojno da i dalje lažem, a to je samo dokaz više da je moja mladost umrla. A sada zbogom, Ysobel. Htio bih te voljeti sada onoliko koliko sam mislio da sam te volio jučer. Vrati se naparfimiranim rukama svog muža. Ona se nasmije i uzdigne pogled na svetu sliku na zidu. - Mir s tobom, dragi glupane - promrmlja ona. - Oh! i ja sam također izgubila svoju mladost. Stara sam - stara - jer ne mogu utješiti sebe misleći na ono što si ti izgubio. VII Henry Morgan je stajao na vratima dvorane za primanje, i gledao kako mala četa Španjolaca jaše ulicom prema palači. Četa je sa svih strana bila okružena gomilom bukanira. Na čelu je jahao glasnik, ali izmijenjeni glasnik. Sada je na sebi imao grimiznu svilu. Pero na njegovu šeširu i korice mača bijahu bijele boje kao znamenje mira. Iza njega jahalo je šest vojnika u srebrnim prsnim oklopima i španjolskim kacigama. Na začelju je jedan vojnik vodio bijelu kobilu s bogato ukrašenom grimiznom opremom i s nizom zlatnih zvončića na čeonom remenčiću. Bijela podsedlica gotovo je dodirivala zemlju. Kobilu je slijedilo šest mazgi koje su nosile teške kožne vreće, a na kraju pratnje jahalo je još šest vojnika. Konjanička se povorka zaustavi pred palačom. Glasnik skoči s konja i nakloni se Henry Morganu. — Nosim otkupninu - reče on. Izgledao je zabrinut i umoran pod težinom svoje misije. Na njegovu zapovijed vojnici unesoše kožne vreće u dvoranu, i istom, kad su sve položene kod ostalog blaga, njegove zabrinutosti nestade. — Ah! - uzdahne on - sada je dobro. To je bogatstvo. Dvadeset tisuća zlatnika - niiti jedan nije izgubljen na putu. Molim vas, izbrojite ih, señor. - On očisti prašinu s čizama. - Bi li moji ljudi mogli dobiti što da se okrijepe, señor? Vino - predloži on. Da, naravno. - Henry pozove jednog bukanira. — Pobrini se da ovi ljudi dobiju hranu i piće. Budi pristojan s njima, ako voliš svoj život. Tad pristupi vrećama da izbroji otkupninu. Slagao je male kule od blještavih zlatnika i pomicao ih po podu. »Kako samo bljeskaju«, pomisli on. »U ljepši oblik ih se nije moglo skovati. Kvadrat ne bi odgovarao, a ni elipsa. Zlatnici su uistinu vredniji od blaga«. On sruši jednu kulu i ponovo je sagradi. Zaista, najveća je sigurnost - novac. Čovjek unaprijed znade što sve njime može učiniti; u izvjesnom smislu i Henry je to znao. Više od toga nije ni važno. Novcem čovjek može kupiti vina; i on ga dobije. A ako bi trgovački pomoćnik ubio svoga gospodara za isti novac, to bi bilo bijedno; to bi bila možda sudbina ili nešto slično tome, ali je čovjek svejedno dobio svoje vino. I cijela ova hrpa zlatnih posuda, kaleža, križeva i svjećnjaka i odjeće protkane biserima bit će novac kao i ovi zlatnici. Ove zlatne i srebrne šipke bit će skovane u pločice i na svakoj pločici bit će utisnut lik. Taj lik je više nego slika. Kao poljubac nekog sveca to će nadahnuti tu pločicu moću, to će joj dati karakter i neobično snažan duh. On skupi zlatnike u hrpu i počne ih opet strpljivo slagati. Dovoljno kula i za Jeruzalem! Tada dođe iz dvorišta Ysobel i zaustavi se pred njim.
73 — Bože, koliko novaca! - začudi se ona. - Je li to moja otkupnina? — Da, to je zlato koje vas je otkupilo. — Pa zar toliko mnogo! Vjerujete li da sam toliko vrijedna? — Za vašeg muža, jeste. On je platio za vas. - Morgan pokrene deset kula u jedan red. — A za vas - koliko? Koliko tih zlatnika? — Vi ste morali i za mene biti toliko vrijedni, jer sam ja odredio cijenu. — Kako bi divno klizili po vodi - reče ona. - Kako bi divno klizili! Znate, znam bacati ispod ruke kao kakav dječak. — Govorilo se da ste sposobni - priznade on. — Ali da li sam zaista toliko vrijedna? — Novac je ovdje, i vi ste slobodni. On vas je otkupio. Posao mora biti toliko vrijedan koliko se za nj plati, jer inače ne bi bilo trgovine. — To je dobro - potvrdi ona. - Utješno je znati svoju cijenu u novcu. A da li vi znate svoju vrijednost, kapetane? Henry Morgan odgovori: - Ako bih ikada bio zarobljen i za mene tražena otkupnina, ja ne bih vrijedio ni bakarni novčić. Ovi moji psi bi se nasmijali i slegli ramenima. Pojavio bi se novi kapetan da ih vodi, a ja - ja bih bio predmet zadovoljstva onih koji su me zarobili, i mislim da bih mogao i proreci njihovo zadovoljstvo. Znate, ja sam ovih posljednjih nekoliko dana ponovo ocjenjivao sebe. Mogao bih imati neku vrijednost za historičare jer sam nekoliko stvari uništio. Graditelj vaše katedrale je već sada zaboravljen, ali ja, ja, koji sam je spalio, mene će spominjati i stotine godina. — Ali šta ima u meni da vrijedim toliko zlata? - navaljivala je ona. - Mislite li da su to moje ruke? Moja kosa? Ili možda to da sam utjelovljenje taštine svoga muža? — Ne znam - reče Henry. - Ponovnim ocjenjivanjem sebe čitav se ekonomski splet emocija i osoba izmijenio. Danas, kad bih tražio otkupninu, možda ne biste bili tako polaskani. — Da li me mrzite, kapetane Morgan? — Ne mrzim vas; ali vi ste bili jedna od zvijezda moga neba, koja je pokazala da je meteor. — To nije galantno, sir. Sasvim drugačije su bile vaše riječi prije nekoliko dana - dobaci ona zlobno. — Ne, nije galantno, ali sada ću biti galantan samo zbog dvije stvari: radi novca i položaja. Pokušao sam biti galantan radi vedrog i iskrenog raspoloženja. Shvaćate li, bio sam iskren prema sebi prije i sada sam iskren prema sebi. Te dvije iskrenosti su protivurječne. — Puni ste gorčine. — Ne, nisam ni to. Ono što podržava gorčinu nestalo je iz mene. — A sada idem - reče ona blago i zamišljeno. - Zar nemate ništa više da mi kažete? Ništa da me pitate? — Ništa - odgovori on i nastavi sa slaganjem zlatnika na podu. Glasnik uđe. On se čestito bio napio, veseo što se riješio tereta svoje misije. Nakloni se Ysobeli i Henryju Morganu; nakloni se pažljivo pazeći pri tome na ravnotežu. — Moramo ići, señor - objavi on glasno. - Put je dug. - On odvede Ysobelu k bijeloj kobili i pomogne joj da uzjaše. Tada, davši znak, kolona krene niz ulicu. Kad su odlazili, Ysobel se jednom okrene, i učinilo se da je poprimila raspoloženje Henry Morgana, jer joj se zagonetni smiješak pojavio na usnama. A zatim sagnu glavu nad vratom kobile zureći zamišljeno u bijelu grivu pred sobom. Glasnik je bio ostao i sada je stajao na vratima pored Henryja. Zajedno su promatrali kako se kolona udaljuje uz blistanje sunčanih zraka na vojničkim oklopima. U sredini pratnje bijela je kobila izgledala kao kakav biser u srebrnom brošu. Glasnik položi ruku na Henryjevo rame. — Mi shvaćamo jedan drugoga, mi odgovorni ljudi, - reče on pijano. - Mi nismo kao djeca pa da imamo tajne. Muškarci smo, hrabri i jaki muškarci. Možemo se povjeriti jedan drugome. Možete mi reći što vam leži na srcu, ako hoćete, señor. Henry odgurnu ruku s ramena. - Ništa nemam da vam kažem - odgovori osorno.
74 — Ah, ali tada ću ja vama nešto reći. Sigurno se vi čudite zašto je muž ove žene bio spreman da plati toliku svotu novaca. Ima mnogo žena koje se mogu jeftinije dobiti, neke za real-dva. Mislite da je njen muž lud. Ne bih htio da takvo mišljenje imate o mom gospodaru. On nije budala. Reći ću vam što je u stvari. Njen djed još uvijek živi i vlasnik je deset rudnika srebra i pedeset milja plodne zemlje u Peru. Doña Ysobel je nasljednica. Kada bi ona bila ubijena ili bi nestala, vi razumijete, señor - puf, sve bi to bogatstvo palo u kraljeve ruke. - On se smješkao svom pametnom rasuđivanju. - Mi se razumijemo, señor. Mi imamo tvrde lubanje - a ne meke kokošje glave. Dvadeset tisuća zlatnika - to nije ništa prema deset rudnika srebra. Ah, da, mi razumijemo jedan drugoga, mi odgovorni ljudi. On se nekako uspne na sedlo i od jaše još uvijek se smješkajući. Henry ga je vidio kako je dostigao pratnju i kako se sada rubin spojio s biserom u srebrnom brošu. Kapetan Morgan se vrati blagu. On sjedne na pod i stade prebirati prstima zlatnike. »Najhumanija je od svih ljudskih osobina - nepostojanost«, umovao je on. »To je čovjeku jednako grozno spoznati kao i samu humanost. A zašto to moramo tek na kraju spoznati. U čitavoj mahnitoj neskladnosti i glupom protuslovlju života osjećao sam na kraju čvrsto uporište u samom sebi. Kakva god bila kolebanja drugih ljudi, sebe sam zamišljao strahovito nepokolebljivim. Ali sada, ovdje, ja vučem istrošeni konop dok mi je sidro otišlo. Ne znam, da li je konop prekinut, ili je sasvim istrošen, ali moje je sidro otišlo. I ja plovim okolo i naokolo jednog otoka na kojem nema željeza.« On pusti da mu zlatnici iskliznu kroz prste. »Ali, možda je ovdje moje željezo od kojega bih mogao napraviti novo sidro«, razmišljao je on. »Ovo je čvrsto, a i teško. Njegova vrijednost mogla bi se nešto mijenjati u .burzovnim te- čaj ima, ali zato ima moć, samo jednu moć. To je potpuno jamstvo sigurnosti. Da, možda je ovo jedino pravo sidro, jedina stvar u koju čovjek može biti sasvim siguran. Njegovi krakovi čvrsto se zakvače o udobnost i sigurnost. Čudno je, da sada za tim žudim.« »Ali i drugi ljudi imaju udjela u ovom zlatu,« raspravljao je on u sebi. »Ne, draga moja savjesti, mi ćemo prekinuti s glumom. Stavio sam druge naočale. Prve su bile kao pričvršćene oko moje glave. Moram izmijeniti svoj život prema svijetu kojeg vidim kroz ove nove leće. Vidim da poštenje - javno poštenje može biti stepenica k višem, korisnijem činu; a istinoljubivost znak vještijeg licemjerstva. Ne, ovi ljudi nemaju prava koja mogu silom naturiti. Ovi ljudi ne zaslužuju obzira jer su bili preslobodni s pravima drugih.« On je spretno prebirao po svojim mislima. »Oni kradu, zato će im njihova pljačka biti ukra- dena.« »Rekoh da sam završio s okolišavanjima i zasljepljivanjem savjesti. Što bih ja sada radio s pravom - ili razumom, ili logikom ili savješću? Želim ovaj novac. Želim sigurnost i udobnost, a imam snage da uzmem oboje. To možda i nije ideal mladosti, ali to je bila ljudska praksa od početka svijeta. Na sreću, možda, svijetom ne upravlja mladost. A uz to,« nastavi on »ovi glupi bukaniri ništa ne zaslužuju od ovoga blaga. Oni bi ga potrošili, vrativši se kući, u bordelima Goavesa i Tortuge«. VIII Bukaniri su napustili uništenu Panamu i na mazgama prenijeli preko prevlake sve opljačkano blago. Kada su najzad stigli u Chagres, bili su premoreni; ali uza sve to slijedeći dan je bio određen za diobu pljačke. Da bi to bilo lakše, čitavo je blago ukrcano na brod, veliku galiju kojom je zapovijedao neki vojvoda prije nego su je pirati oteli od Španjolaca. Na njoj je blago imalo biti razdijeljeno. Kapetan Morgan je bio dobro raspoložen. Pothvat je završen, rekao je on ljudima, i sada je vrijeme za veselje... On naredi da se s brodova donese na obalu četrdeset bačava ruma. Rano idućeg jutra jedan pospani gusar otvori crvene oči i pogleda prema moru. Mjesto gdje je stajala galija bijaše prazno. On probudi svoje drugove, i začas je obala vrvjela zaprepaštenim ljudima koji su tužno zurili prema praznom horizontu. Galija je u noći odjedrila, a s njom i bogatstvo Paname. Bukaniri su bjesnjeli. Dat će se u potjeru, stići će bjegunca i mučit će kapetana Morgana dok ne umre u najstrašnijim mukama. Ali u potjeru nisu mogli. Drugi su brodovi bili
75 bezvrijedni. Neki su ležali na morskom dnu s velikim rupama koje su im zjapile na bokovima, a drugima su gotovo sasvim bih prepiljeni jarboli. Na obali tada stadoše psovati i proklinjati. Čitavo se Bratstvo zakune na osvetu. Oni su unaprijed zamišljali strahote te osvete. I zatim se raspršiše tražeći sredstva i načina da se vrate na Tortugu. Mnogi su pomrli od gladi; neki su mučeni od Indijanaca; neke su Španjolci uhvatili i udavili, a Englezi da pokažu Španjolskoj svoju dobru volju objesiše nekolicinu. POGLAVLJE PETO I Čitavo se stanovništvo Port Royala okupilo na obali. Došli su da vide kapetana Morgana koji je opljačkao Panamu. Bilo je tu otmjenih gospođa odjevenih u svilu iz Kine, jer je ipak Henry Morgan porijeklom iz plemićke obitelji - nećak jadnog dragog podguvernera koji je po- ginuo. Bilo je tu pomoraca, jer je i on bio pomorac; dječaka, jer je bio gusar; mladih djevojaka, jer je bio junak; poslovnih ljudi, jer je bio bogat; i skupina robova, jer je bio praznik. Našlo se tu i prostitutki s usnama namazanim sokom od jagoda koje su neumorno i izazovno promatrale osamljene muškarce; a bilo je tu i vrlo mladih djevojaka čija su srca potajno gajila slatku nadu da bi veliki čovjek mogao baciti oko na njih i naći nešto o čemu je možda sanjao. U gomili je bilo mornara koji su se ponosili što su nekada bili čuli psovke kapetana Morgana; krojača koji su mu jednom bili skrojili hlače. Svaki onaj koji je jednom vidio Morgana ili ga čuo da govori, skupio je oko sebe grupu obožavatelja. Ovi su se sretnici došavši u dodir s njim dotakli djelića njegove slave. Crni robovi, oslobođeni od poljskog rada toga dana veselja i znatiželje, zurili su raširenim i bezizražajnim očima u galiju usidrenu u luci. Vlasnici plantaža šetali su naokolo među mnoštvom glasno govoreći što će sve reći Henryju Morganu kada ga pozovu na ručak, i što će mu sve savjetovati. Oni su o njemu nehajno i olako govorili kao da su svaki dan imali na ručku pljačkaše Paname. Neki su krčmari dovukli na obalu bačve vina i nudili svakog besplatno da pije. Oni će kasnije zaraditi sa žeđu koju su sada samo raspirivali. Na malom gatu čekala je guvernerova svita; lijep mladić s čipkama i srebrnim kopčama stajao je na čelu odreda kopljanika. More je bacalo na žalo tihe neprekidne valove. Sunce je žarilo na nebu, ali nitko i ne osjeti vrućinu, sve su oči bile uprte u visoku galiju na sidrištu. Bilo je podne, kada je Henry Morgan, koji je kroz dogled gledao na obalu, odlučio da se iskrca. Njegovo čekanje nije bila puka taština. U noći je galiji bio prišao mali čamac s viješću da bi mogao biti uhapšen, jer se borio protiv kraljeva prijatelja. Henry je mislio da će mu podrška naroda pomoći. Cijelo je jutro promatrao kako narod sve nestrpljivije čeka, kako gomila na obali postaje sve uzbuđenija. I tada se njegov dugi čamac spusti, i veslači zauzeše svoja mjesta. Kad se približavao obali, gomila udari u viku i burne ovacije. Ljudi su bacali šešire, skakali, plesali, kreveljili se i pokušavali da vičući jedni s drugima razgovaraju. Na gatu stotine se ruku pružiše da prihvate Henry Morgana prije nego što izađe iz čamca. Netom se iskrcao, kopljanici se okupiše oko njega krčeći prolaz kroz razularenu i ustalasalu masu. Henry je s nepovjerenjem gledao vojnike koji su ga okruživali. - Jesam li ja uhapšen? - upita on kopljanika koji je išao uz njega. — Uhapšen? - Čovjek se nasmije. - Ne bismo vas mogli uhapsiti ni kad bismo htjeli. Gomila bi nas na komade isjekla. Kada bismo i uspjeli da vas zatvorimo, oni bi golim rukama srušili zidove da vas oslobode. Vi ne shvaćate što sve značite ovom narodu, sir. Danima nisu ni o čemu govorili već o vašem dolasku. Ali guverner želi da vas odmah vidi, sir. On sam nije mogao doći iz razumljivih razloga. Stigoše pred guvernerovu palaču. Kapetane Morgane - reče guverner Moddyford kada su ostali sami. - Ne znam da li su moje vijesti dobre ili loše. Vijesti o vašoj pobjedi doprle su do kraljevih ušiju. Dobio sam
76 naređenje da obojica odmah krenemo u Englesku. — Ali ja imam »letter of marque«5 - počne Henry. Guverner zatrese debelom glavom i slegnu ramenima. - Da sam na vašem mjestu, kapetane, ja ne bih spomenuo »letter of marque« premda sam ga ja izdao. U njemu ima klauzula zbog kojih bi nam obojici mogli zamjeriti. U stvari, mogli bi nas i objesiti; ali ja ne znam - ne znam. Naravno, sada je između Engleske i Španjolske mir - ali nije baš sve u redu. Kralj se na nas ljuti, ali mislim da bi ga nekoliko tisuća funti podijeljenih pravim ljudima moglo umiriti. Engleski je narod ushićen vašim pobjedama. - On se pažljivo zagleda u Henryjeve oči. - Nadam se, sir, da ćete moći dati tih nekoliko tisuća kada dođe vrijeme. Henry službeno odgovori. - Nastojao sam da služim u duhu vladarevih želja, a ne spoljašnoj igri njegovih političara. - Tada nastavi. - Budite sigurni, sir Charles, imam dovoljno da kupim kraljevu milost makar stajala i pola milijuna... Govori se da je kralj dobar čovjek i ljubitelj žena, a takva nikada nisam vidio koji ne treba novaca. — Još nešto, kapetane - reče nelagodno guverner. - Vaš je stric nedavno poginuo, njegova je kći ovdje u mojoj kući. Sir Edward je u času svoje smrti bio bez novaca. Naravno, vi shvaćate, voljeli bismo da ona zauvijek ostane ovdje s nama, ali mislim da nije potpuno sretna. Mislim da ona pati smatrajući to milostinjom, i vi ćete se sigurno pobrinuti za nju. Sir Edward je časno poginuo, i bio je pohvaljen od kralja, ali se na koncu konca od krunskih pohvala ne može živjeti. Henry se nasmiješio. - Moj stric je morao časno umrijeti. Zaista, taj moj stric svašta je radio u životu - da, čak je rezao i nokte - kao da ga čitavo plemstvo gleda spremno da ga oponaša. Kako je umro? Valjda držeći kakav unaprijed pripremljen govor? Ili s onim njegovim prokleto tankim usnama, čvrsto stisnutima kao da ne odobrava smrt iz socijalnih razloga. Ah, taj čovjek. Njegov je život bio divna, jednostavna i laka gluma, kojoj je bio veoma vjeran. - Henry je govorio smiješeći se. - Mrzio sam svoga strica. Mislim da sam ga se i bojao. Recite mi kako je umro? — Šaputalo se da je jedanput zajauknuo. Ja sam to izvidio i pronašao da je jedan sluga bio sakriven iza zavjese. On je bez sumnje to kasnije i pričao. — Odviše bijedno! Odviše bijedno! Kakva okrutna sramota da se uništi takav divni život jednim uzdahom. No sada ga se više ne bojim. Ako je zajauknuo, znači da je u njemu bilo humanosti i slabosti. Zbog toga ga prezirem, ali zato i volim. Što se tiče moje rođakinje, budite sigurni da ću se ja odsada za nju brinuti. Sjećam je se kao u magli - vitka djevojčica, plave kose, koja je grozno svirala na harfi. Meni je barem zvučilo grozno, iako je moglo biti divno. Moddyford prijeđe na predmet o kojemu je želio od prvog časa da razgovora. — Čuo sam da ste u Panami sreli Crvenu sveticu i da ste je oslobodili uz otkup. Kako je to bilo? Govorilo se da je biser svijeta. Henry pocrveni. — Ah, dobro - reče Henry. - Čini mi se da ju je legenda precjenjivala. Bila je lijepa i mnogi su se ljudi mogli zaista u nju zaljubiti. Ali nije jedna od onih žena koju bih mogao obožavati. Odviše je slobodna u govoru, a k tome barata mačem kao muškarac. Ukratko, ona nema one čednosti i ljupkosti koju tražimo kod žena. — Ali kao ljubavnica - kao ljubavnica? — Znate, za nju sam dobio sedamdeset i pet tisuća zlatnika. Prema mome mišljenju to je vrednije od ijedne žene koja je ikada rođena. — Toliku otkupninu! Kako su je mogli toliko platiti? — Znate istraživanjem sam doznao da je baštinica. I kako rekoh, bila je lijepa, ali je ipak legenda precjenjuje. Za to vrijeme u drugoj sobi lady Moddyford je ozbiljno razgovarala s Elizabeth. — Moram s tobom razgovarati kao majka, majka koja se brine za tvoju budućnost. Nema sumnje da će se rođak pobrinuti za tebe, ali hoćeš li biti sretna? – oviseći o njegovu novcu? 5 Punomoć za hvatanje stranih brodova i zapljenu brodskog utovara.
77 Gledaj na njega s druge strane. Bogat je i dobro viđen. Zašto se ne udaš za tog rođaka? Ako i ništa ne dobiješ od toga, bit ćeš jedina žena na svijetu koju neće moći kritizirati rodbina njezina muža. — Kako to možete reći, lady Moddyford? - upadne Elizabeth oštro. - Zar nije to neka vrsta zločina udati se za svoga rođaka? — Ni najmanje, moja draga. Nema ništa ni u crkvenim ni u državnim zakonima što bi to branilo. I ja, ja osobno, pristala bih na takav brak. Sir Charlesu i tvom rođaku je naređeno da idu u Englesku. Sir Charles misli da će tvoj rođak dobiti viteški red. Tada bi bila lady Morgan i vrlo bogata. Elizabeth se malo smete. — Vidjela sam ga samo jednom, i to samo za čas, i nije mi se svidio. Bio je uzbuđen i crven, ali vrlo uslužan i prijazan. Mislim da se želio sa mnom sprijateljiti, ali moj otac - znate već kakav je bio moj otac? Možda bi bio dobar muž - reče ona. — Draga moja, svaki čovjek može biti dobar muž, samo ako se dobro na njega pazi. — Da, to bi mogao biti najbolji izlaz. Dosadilo mi je da me ljudi žale zbog moga siromaštva. Ali, mislite li, da će me on sada kada je slavan zapaziti? Mogao bi biti preponosan da oženi siromašnu rođakinju. — Draga Elizabeth - reče odlučno lady Moddyford. - Zar niste spoznali da se gotovo svaka žena može udati za malne svakog muškarca dokle god joj druga žena ne smeta? Ja ću stvar tako udesiti da ti nitko neće smetati. Možeš se u mene pouzdati. Elizabeth se odlučila. — Znam, ja ću mu svirati. Čula sam kako muzika djeluje na žestoke ljude. Svirat ću one nove komade. — Ne - upadne lady Moddyford. - Ne, da sam na tvome mjestu ja ne bih. Možda ne voli muziku. Ima i boljih načina. — Ali vi ste i sami rekli da su ti komadi vrlo lijepi. Čitala sam da muzika umiruje ljude. — Dobro, draga moja, onda mu sviraj, ako baš hoćeš. Možda on - samo sviraj mu. Ljubav prema muzici je možda nasljedna u obitelji. Dakako, znaš, moraš mu se diviti, a u isto vrijeme moraš se pričinjati da ga se bojiš. Daj da on osjeti da si ubogo, bespomoćno stvorenje potpuno okruženo tigrovima. Ali moraš to učiniti na svoj način. Imaš dobar početak, tj. podlogu da možeš od njega zatražiti zaštitu. - Ona uzdahne. - Ne znam što bismo mi žene radile bez zaštite. Nisam znala kada će me sir Charles zaprositi. On se na smrt bojao da započne. Jedno poslije podne sjedili smo na klupi, i ja sam pogledom neprestano tražila da vidim nešto što će me prestrašiti. Sjedili smo na klupi gotovo tri sata, dok se nije tratinom dopuzala jedna vodena zmija i tako me prestrašila da sam se bacila u njegov naručaj. Ne, ne mogu ni zamisliti što bismo radile bez zaštite. Sada sir Charles drži stalno jednog čovjeka u vrtu koji pazi na zmije. A znaš li, da sam ja uvijek voljela zmije. Kao dijete imala sam tri pripitomljene zmije. Idućega ih jutra lady Moddyford dovede zajedno, i, čim se uljudno mogla izvući, ostavila ih je nasamo. Elizabeth je prestrašeno gledala u svog rođaka. — Vi ste činili velike, strašne stvari na moru, kapetane Morgan - dovoljne da se čovjeku krv sledi pri pomisli na njih - započne ona oklijevajući. — Ta djela nisu ni tako velika ni tako strašna. Ništa nije tako dobro ni zlo kao priče o tome. A on je u sebi mislio: »Krivo sam o njoj mislio - jako krivo. Nije nimalo ohola. Njen otac - taj vrag - stvorio mi je o njoj pogrešan dojam. A i lijepa je.« — Vaša su djela ipak velika, iako vam skromnost ne dopušta da priznate - reče ona prigovarajući. - Znate, običavala sam drhtati slušajući priče o vama bojeći se da niste u neprilici ili opasnosti. — Zbilja? Ali zašto? Nisam mislio da ste me zapazili. Njene se oči napuniše suzama. - I ja sam imala svojih neprilika. — Znam, čuo sam o vašoj nesreći, i žalio sam vas, rođakinjo Elizabeth. Nadam se da ćete mi dopustiti da vam sada pomognem u vašem teškom položaju. Sjednite pored mene, Elizabeth.
78 Ona ga sramežljivo pogleda. - Svirat ću vam, ako želite - predloži ona. — Da - da, svirajte. — Ovo je Elves Concourse. Slušajte! Možete čuti njihove male noge kako skaču po travi. Svi govore da je slatko i krasno. Njeni su prsti metodički prebirali po žicama. Henry je mislio kako ima krasne ruke, gledajući ih kako hitro prebiru po žicama. Promatrajući ih on zaboravi na muziku. Ustručavao ih se dirnuti da ih ne smrvi, a želja ga spopadne da ih gladi. Muzika završi glasnom, tužnom notom. Kada je posljednja žica zatreperila, on primijeti: — Svirate dobro - precizno, Elizabeth. — Ah, sviram po notama - reče ona. - Mislim da Kompozitori znaju bolje od mene svoj posao. — Znam, divno vas je čuti. Dobro je znati da je sve na svom mjestu - dapače i note. Vi ste se oslobodili one podložne smionosti koju sam zapazio u sviranju kod nekih mladih žena. Vaše je sviranje divno, spontano i humano, prirodno, ali sklono nehaju pod utjecajem emocije. Da, kako postajem stariji, raste u meni zadovoljstvo što vidim da se stvari događaju onako kako sam očekivao. Slučaj me ne vuče kao nekada. Bio sam lud, Elizabeth. Plovio sam i ploveći tražio nešto - nešto što možda nije ni postojalo. A sada kada sam izgubio svoje neizrecive želje, nisam sretniji, ali u meni ima više zadovoljstva. - To zvuči pametno i iskusno i ponešto cinički - primijeti ona. — Ako je to mudrost, onda je mudrost iskustvo po kojemu prebire jedan uredan mozak kao po spisima. Pa kako bih mogao ne biti mudar. A cinizam je mahovina koja se skuplja po kamenu koji se kotrlja. — Svakako, to je pametno - potvrdi ona. - Pretpostavljam da ste poznavali veliki broj tih mladih žena o kojima pripovijedate. — Kojih mladih žena, Elizabeth? — Onih koje loše sviraju. — Ah, da sreo sam ih nekoliko. — A jeste li ih - jeste li ih voljeli? — Podnosio sam ih jer su bile prijateljice mojih prijatelja. — Je li se koja zaljubila u vas? Znam da nisam obazriva, ali vi ste mi rođak, gotovo kao brat.— Ah, neke su mi rekle da me vole, ali ja sam sumnjao da hoće samo moj novac. — Ah, ne! Svirat ću vam još jedan komad. - Ponovo su njeni prsti prebirali po žicama. — Divno je i tužno - reče Henry kada je završila. — Mnogo mi se sviđa, ali zar ne mislite, Elizabeth, da bi šesta žica mogla biti malo više zategnuta? — Ah, ni za boga - kriknu ona. - Prije nego smo otputovali iz Engleske otac je pozvao harfistu da je pomno ugodi. Ne bih se osjećala dobro naprama uspomeni oca, kada bih dirala žicu. On je mrzio svijet koji prčka po stvarima. Nakon njenih riječi sjedili su neko vrijeme šuteći. Ona ga molećivo pogleda u oči. - Vi se ne ljutite na mene zbog žice, zar ne rođače Henry? To je zapravo moj osjećaj, ne mogu sebi pomoći. — Ne, ne ljutim se. - On je mislio kako je mala i bespomoćna. — Što ćete raditi sada kad ste bogati i okruženi slavom? — Ne znam. Želio bih da živim okružen sigurnim stvarima. — Pa to baš i mislim - uzviknu ona. - Mi smo donekle slični. Stvari se događaju kada ih ne očekuješ. Gotovo uvijek znam što će mi se dogoditi, a budući da se ja nadam, sjedim mirno i čekam ih. — Da - potvrdi Henry. — Očeva smrt bila je za mene veliki udarac - nastavi ona i suze joj navru na oči. - Strašno je biti sam, bez rodbine i prijatelja. Doista, Moddyfordovi su bili dobri prema meni, ali ne mogu nikada biti moja krv. Bila sam tako osamljena. Bilo mi je drago kada ste došli, rođače Henry, ako ništa a ono samo zato što smo iste krvi. - Njezine su oči blistale od suza, a usne žestoko drhtale.
79 — Ne smijete plakati - reče Henry umirujući je. - Nećete se morati više brinuti, Elizabeth. Skinut ću brigu s vaših ramena. Pomoći ću vam i brinut ću se za vas, Elizabeth. Čudim se kako ste mogli podnositi tu bol. Bili ste hrabri i držali ste glavu visoko iako je tuga mučila vaš duh.— Imala sam svoju muziku, - reče ona. - Pribjegavala sam svojoj muzici, kada je bol bila prevelika. - Ali, sada Elizabeth, ne morate više to činiti. Doći ćete sa mnom u Englesku i uz mene ćete biti opskrbljeni i sigurni zauvijek. Ona odskoči od njega. — Ali što vi to predlažete? Što vi to meni predlažete - uzviknu ona. - Zar to nije veliki grijeh, zločin, da se rođaci vjenčaju? — Vjenčaju? - Oh - ona pocrveni i oči joj zablistaju od suza. - Oh, stidim se. Vi ste mislili na ženidbu, zar ne? Stidim se. - Njeno je uzbuđenje izazvalo samilost. »Uostalom zašto ne?« mislio je Henry. »Lijepa je, siguran sam u njenu obitelj, a uz to ona je kao neki simbol te sigurnosti o kojoj sam sanjao. Mislim da želim sigurnost. A osim toga«, završi on s mislima, »ne mogu zaista dopustiti da pati.« — Ah, dakako da mislim na ženidbu? Jedino sam u tome nespretan i surov. Ja sam vas zaprepastio i uvrijedio. Ali, draga Elizabeth, u tome nema ni zločina ni grijeha. Mi znamo sve jedno o drugome i iste smo krvi. Moraš se udati za mene, Elizabeth. Ja te volim, Elizabeth. - Oh! - zatepa ona. - O-oh! Ne mogu misliti o tome. Mislim da sam bolesna. Mislim - glava mi se okreće. Ti si tako nagao, Henry - tako iznenada. Oh, pusti me. Moram o tome govoriti s lady Moddyford. Ona će mi dati savjet. II Kralj Charles II i John Evelyn sjedili su u maloj knjižnici. Vatra je pucketala u peći bacajući odsjev na knjige složene po zidovima. Pred njima na stolu stajale su boce i čaše. — Danas sam ga učinio vitezom - govorio je kralj. - Dobio je oprost i viteštvo za dvije tisuće funti. - Dvije tisuće funti - mrmljao je John Evelyn. - Neki trgovci blagosivlju njegovo viteštvo. — Ali to nije sve, John. Mogao sam dobiti dvadeset. On je u Panami opljačkao oko milijun. — Ali dvije tisuće funti. — Naredio sam da dođe večeras ovdje - reče kralj. — Ti pomorci i gusari znaju po koju priču koju je vrijedno čuti. Razočarat ćeš se u njemu. On je tup. To je mislim prava riječ. Imaš osjećaj da je jedna golema masa stavljena pred tebe, a kreće se kao da pred sobom gura svoj vlastiti nevidljivi kavez. — Možete mu podariti kakvu novu titulu - primijeti John Evelyn. - Šteta je propustiti milijun a da se ne pokuša. Sluga najavi sir Henry Morgana. — Uđite, sir. Uđite. - Kralj mu pruži čašu vina. Henry je izgledao prestrašeno. On na dušak ispije čašu. - Dobar ste posao učinili osvajanjem Paname - primijeti kralj. - Bolje je da ste je sada spalili nego kasnije, sir. Ne sumnjam da bismo je morali kasnije spaliti. — O tome sam mislio kada sam potpalio baklju. Ti gnusni Španjolci su htjeli da zagospodare svijetom. — Znate kapetane, pljačkanje - ili da budem blaži gusarenje - bila je za nas dobra stvar, ali loša za Španjolsku. Međutim, ta je institucija postala nesnosna. Pola svoga vremena utrošim ispričavajući se španjolskom ambasadoru. Imenovat ću vas guvernerom Jamaike. — Sire! — Bez zahvaljivanja! Radim u svom interesu. Gusarstvo mora da prestane. Ti ljudi su se dovoljno dugo igrali rata. — Ali, sir, i ja sam bio bukanir. Zar želite da vješam svoje vlastite ljude. — Na to i mislim, sir. Tko ih može bolje uhvatiti i ući im u trag od vas koji poznaje sva
80 njihova skrovišta? — Oni su se borili sa mnom, sire. — Ah, savjest? Čuo sam da ste s vašom savjesti radili što ste htjeli. — Ne savjest, sire, već sažaljenje. — Kod državnika i lupeža sažaljenju nema mjesta. Čovjek može učiniti ono što je za njega korisno. Vi ste sami dokazali dvije od tih činjenica. Da vidimo kako ćete se mučiti s trećom - reče kralj zajedljivo. — Razmišljam da li ću moći? — Ako razmišljate, onda možete - upadne John Evelyn. Kraljevo se ponašanje izmijenilo. — Hajde, pijte! - reče on. - Treba nam malo veselja, a možda kasnije pjesma. Pripovijedajte nam nešto, kapetane, i pijte pripovijedajući. Vino pridodaje sjaj i ljepotu dobroj riječi - istinitoj riječi. — Priču, sire? — Dabogme. Neku priču o kolonijalnim djevojkama, neki mali interludij u gusarenju, jer sam siguran da niste krali samo zlato. - On dade znak sluzi da napuni Henryjevu čašu. — Čuo sam za neku ženu u Panami. Pričajte nam o njoj. Henry iskapi čašu. Njegovo je lice postalo rumeno. — Pričat ću o njoj - reče on. - Bila je lijepa, a uz to i baštinica. Priznajem da mi se svidjela. Imala je naslijediti rudnike srebra. Njen muž mi je u ime otkupa ponudio stotinu tisuća zlatnika. Želio je da se dočepa rudnika, o tome se radilo, sir. Ja sam bio u nedoumici, sir, da li da imam ženu ili stotinu tisuća zlatnika. Kralj se nagne naprijed u stolici. - Što ste uzeli? Recite mi brzo. — Ostao sam neko vrijeme u Panami - reče Henry. - Što bi vaše veličanstvo učinilo na mom mjestu? Dobio sam oboje. Možda i više od toga. Tko zna, možda bi i moj sin mogao naslijediti rudnike srebra. — I ja bih tako uradio - uzviknu kralj. - Točno, ja bih baš tako uradio. To je bilo pametno, sir. Nazdravljam, kapetane - vašoj oštroumnosti. Vidim da je vaše vojničko znanje, sir, prošireno i na druge stvari osim rata. Govore, da nikada niste u bitci bili poraženi, ali recite mi, kapetane da li ste kada bili poraženi u ljubavi? Lijepo je - neobično lijepo, kada čovjek prizna da je bio poražen u ljubavi. Priznanje je potpuno protivno svakom muškaračkom instinktu. Još jednu, priču, sir, ali o vašem porazu. — Ne od žene, sire - ali jednom sam bio poražen od smrti. Ima stvari koje tako ranjavaju dušu da bol od toga prati čovjeka kroz čitavi život. Tražili ste priču. U vaše zdravlje, sire. — Rođen sam u Walesu, među brdima. Moj otac je bio džentlmen. Jednog ljeta, dok sam bio dječak, mala francuska princeza dođe u naša brda na oporavak. Došla je s malo pratnje, a kako je bila živahna, nemirna i pametna dopustila je sebi prilično slobode. Jedno jutro iz- nenadili je dok se kupala u rijeci. Bila je gola, ali nimalo sramežljiva. Za jedan sat - takva je strast u krvi njene rase - ona je ležala u mojim rukama. Sire, u mojim lutanjima sretao sam mnogo krasnih žena, ali nikada više nisam osjećao takve slasti kao u onim danima tog veselog ljeta. Kada je mogla pobjeći od kuće, mi smo se igrali po brežuljcima poput mladih bogova. To nam nije bilo dovoljno. Htjeli smo se vjenčati. Ona bi se odrekla svoje plemićke titule, i mi bismo otišli negdje u Ameriku da živimo. — Nadođe jesen. Jednoga dana ona mi reče: »Spremaju se da me uskoro odvedu, ali ja neću otići.« Sutradan nije došla. U noći se došuljah pod njen prozor i ona mi dobaci pismo, ’zatvorena sam, istukli su me.’ Otišao sam kući. Što sam drugo i mogao uraditi. Nisam se mogao boriti s vojnicima koji su je čuvali. Kasno u noći probudi me udaranje u vrata i uzvici: »Gdje se može naći doktor? Hitro! Mala princeza se otrovala!« Henry uzdigne oči. Kralj se ironično smješkao. John Evelyn je bubnjao prstima po stolu. — Da? - reče kralj. - Da - on se nasmije. — Ah, star sam - star - uzdahne Henry. - To je laž. Ona je ljupka djevojka kći zakupnika. Henry se teško digne i uputi prema vratima. Stid mu je plamtio na licu. — Kapetane Morgane, vi se zaboravljate!
81 — Ja - se - zaboravljam? — Postoje stanovite male uslužnosti. Običaj traži da je odate našoj osobi. — Oprostite mi, sir. Molim vas za dopuštenje da se povučem. Ja - ja sam bolestan. - Naklonivši se on napusti sobu. Kralj se smješkao pijuckajući vino. — Kako to, John, da tako veliki ratnik može biti tako velika budala? John Evelyn odgovori: - Kako bi i moglo biti drukčije. Kada veliki ljudi ne bi bili budale, svijet bi već davno bio uništen. Kako bi i bilo drukčije? Budalaština i iskrivljene vizije su temelji veličine. — Misliš da su moje vizije iskrivljene? — Ne, to ne mislim. — Zar misliš ... — Govorim o Henry Morganu. On ima dara za gusarenje što ga čini velikim. Zbog toga vi ga odmah smatrate i velikim upraviteljem. Imenovali ste ga podguvernerom. U tome ste poput mase naroda. Vjerujete kada čovjek izvrši jednu stvar odlično, da će biti sposoban da sve stvari izvrši jednako dobro. Ako je neki neugledni čovjek imao osobito uspjeha u mehaničkom stvaranju beskonačnog niza nezakonite djece, vi ga zamišljate sposobnim da vodi armije ili da upravlja zemljom. Vi sami mislite zato što ste dobar kralj da možete biti i dobar ljubavnik - ili obratno. — Obratno? — To je smiješna alternativa, sire. To je obična smicalica da se iznudi smijeh - ništa više. — Tako, ali Morgan i njegove ludorije ... — Naravno, on je lud, sire, jer bi inače kopao zemlju u Walesu ili rovao u rudnicima. Htio je nešto i bio je tako glup da je mislio da to može dobiti. Zbog svoje gluposti on je to i dobio - djelomično. Sjetite se princeze. Kralj se ponovo smijao. — Nikada nisam upoznao čovjeka koji bi govorio istinu ženi, ili o ženi. Zašto, John? — Možda sire, kada biste mi objasnili tu malu ogrebotinu ispod vašeg desnog oka, vi biste razumjeli. Ogrebotine sinoć nije bilo i izgleda kao ... - Da - da - nespretni sluga. Pričajmo o Morganu. Ti imaš u pričanju načina, John, koji je pomalo uvredljiv. Pokatkad nisi ni svjestan svojih uvreda. To bi morao zapamtiti ako hoćeš da i dalje budeš na dvoru. III Za sudskim stolom u Port Royalu sjedio je sir Henry Morgan. Pred njim, na podu, odražavala se bijela sunčana zraka svijetleći kao ploča nekog ljeskavog groba. Posvuda u dvorani orkestar muha svirao je svoju dosadnu simfoniju. Jednolični glasovi odvjetnika bili su jedini glasniji instrumenti uza zujeću pratnju. Parnice su se redale, dok se sudbeno osoblje sanjivo kretalo po dvorani. — Bilo je to petnaestog ovog mjeseca, milorde. Villiamson je otišao na imanje Cartwright zato da ustanovi - da ustanovi, milorde, da li stablo stoji onako kako je označeno. To se dogodilo dok je on bio tamo...? Slučaj je zapjevao svoj monotoni završetak. Iza širokog stola sir Henry se pospano okrene. Tada stražari uvedoše nekog skitnicu u odrpanom odijelu. — Tereti se zbog krađe četiri kolača i zrcala od toga - i toga, milorde. — Dokazi? — Vidjeli smo ga, milorde. — Jeste li ukrali četiri kolača i zrcalo? Uhapšenikovo lice postane još mračnije. — Rekao sam. — Milorde - opomenu ga stražar. — Milorde. — Zašto ste ukrali te stvari?
82 — Htio sam ih. — Reci, milorde. — Milorde. — Zašto ste ih htjeli? — Da ih pojedem. — Milorde. — Milorde. — A zrcalo? — Da se u njemu gledam. — Milorde. — Milorde. Čovjeka odvedoše u zatvor. Zatim stražar uvede neku mršavu, staru ženu. — Uhapšena zbog prostitucije i raskalašenosti, milorde. - Prostitucija je zabranjena - reče sir Henry razdražljivo - ali od kada kažnjavamo narod zbog raskalašenosti? - Milorde, priroda ove žene - javno zdravlje zahtijeva. - Mislili smo da ćete ovaj slučaj shvatiti. — Ah, tako, mora biti zatvorena. Odvedite je odmah. Žena počne tužno plakati. Sir Henry nasloni čelo na ruke. On i ne pogleda slijedeće zatvorenike. - Optužuju se zbog gusarstva na oceanima, milorde, kršenja kraljeva mira, i zbog oružane akcije protiv prijateljskog naroda. Sir Henry hitro digne glavu i pogleda optužene. Jedan je bio debeljuškast i malen s očima punim strave, a drugi mršav, sijed bez jedne ruke. — Koji su dokazi protiv optuženih? — Pet svjedoka, milorde. — Tako. Što imate reći u svoju obranu? Mršavi čovjek svojom zdravom rukom zagrli svog malog druga. — Krivi smo, milorde. — Krivi! - Sir Henry uzviknu zaprepašten. - Ali nijedan gusar nikada ne priznaje da je kriv. Ovo je jedinstven slučaj. — Krivi smo, milorde. — Ali zašto? — Pedeset ljudi nas je vidjelo u akciji, milorde. Zašto da tratimo vaše vrijeme nijekajući ono što će pedeset ljudi posvjedočiti. Ne, mi se predajemo, milorde. Mi smo obojica zadovoljni i posljednjom bitkom i našim životom. - Žilava ruka stisne ramena manjeg bukanira. Henry je neko vrijeme šutio. Na kraju uzdigne umorne oči. - Osuđujem vas na vješanje. — Vješanje, milorde? — Da, vješanje. — Vi ste se izmijenili, sir. Sir Henry je pozorno promatrao osuđenike. Tada mu se usne nasmiješiše. - Da - reče mirno. Ja sam se izmijenio. Henry Morgan kojeg ste poznavali nije sir Henry Morgan, koji vas sada osuđuje na smrt. Ja više ne ubijam krvoločno, već hladno i zato što moram. Sir Henry povisi glas. - Neka se sudnica isprazni, ali neka straža čuva pred vratima! Želim da nasamo razgovaram s osuđenicima. Kada su ostali sami on započne: — Dobro znam da sam se promijenio, ali recite mi kakvu promjenu vi vidite? Burgunđani pogledaše jedan drugoga. - Govori ti, Emile. - Vi ste se, sir, na neki način promijenili. Jednom ste znali što činite. Bili ste sigurni u sebe, sir. - Tako je, - upadne drugi. - Danas ne znate - niste više sigurni u sebe. Nekada ste bili jedan čovjek. Jednom čovjeku se može vjerovati. A sada predstavljate više ljudi. Kada bismo
83 vjerovali jednom od tih, bili bismo uvijek u strahu pred drugima. Sir Henry se nasmije. - To je manje više tačno. To nije moja greška, ali je istina. Civilizacija razdvaja karaktere. Onaj koji se odupre toj podjeli propada. — Zahvaljujući našoj majci mi smo zaboravili na civilizaciju - Antoine promrmlja bijesno. — Koja šteta da vas objesim. — Ali da li je tako potrebno da nas objesite, sir? Zar nam ne možete oprostiti, ili nas pustiti da pobjegnemo? — Ne, vi morate biti obješeni. Žalim, ali tako mora biti. To je moja dužnost. — A dužnost prema vašim prijateljima, sir? - ljudima koji su se uz vas borili, koji su miješali svoju krv s vašom. — Slušaj, ti drugi Burgunđanine, ima dvije vrsti dužnosti, a to bi sjećajući se Francuske morao znati. Ti si spomenuo jednu, a ta nije mnogo važna. Druga, gigantska dužnost - preko koje se ne može prijeći - može se nazvati dužnost da se očuva vanjski izgled. Ja vas ne vješam zato što ste vi gusari, već samo zato što se od mene očekuje da objesim gusare. Žalim vas. Želio bih da vas mogu poslati u zatvor s turpijom u džepu, ali to ne mogu. Tako dugo dok izvršavam ono što se od mene očekuje ja ostajem sudac. Kada bih se uslijed bilo kojeg razloga promijenio, mogao bih i sam biti obješen. — Tako je, sir, sjećam se. - On se okrene prijatelju koji je drhtao od straha. - Vidiš, takav je slučaj, Emile. On ne voli čak ni da govori o tome, jer ga to boli. Na taj način možda on sam sebe kažnjava za nešto što je učinio ili nije uspio da učini. Sjećaš li se Chargesa, Emile? — Charges! - Sir Henry se nagnu uzrujano naprijed. - Što se dogodilo kad sam pobjegao? Recite mi! — Proklinjali su vas, sir. Malom je broju ljudi bilo suđeno da tako budu proklinjani. U mislima oni su vas mučili. Gostili se vašim srcem i slali vam dušu u pakao. U sebi sam uživao kao rijetko kada, jer sam znao da vam svaki od njih zavidi. Ponosio sam se vama, sir. — A što je bilo s njima? — Raspršili su se i izgubili - uboga mala djeca. — Ali nikako ne bih htio da se sretnem s tom ubogom malom djecom! Pričaj mi. - Glas sir Henryja zvučio je sada tužno. - Pričaj mi o Panami. Mi smo bili tamo, zar ne? Mi smo osvojili Panamu, zar ne? Opljačkali je? Ja sam vas vodio, zar ne? — Tako je! To je bila velika borba i strahovito mnogo plijena - ali, konačno, vi o ovom posljednjem znate više od nas. — Ponekad sumnjam da li je ikada ovo tijelo bilo u Panami. Siguran sam da ovaj mozak nije. Htio bih da dugo s vama ostanem i pripovijedam o tim starim uspomenama, ali me žena čeka. Mogla bi me ukoriti, kada bih zakasnio na ručak. - On je šaljivo govorio. - Kada želite da vas objese? Burgunđani su međusobom šaputali. — Ah, opet to vješanje. - Kada bismo htjeli da nas objesite? Bilo kada, sir. Ne želimo vam smetati, ali ako baš tražite - onda kada budu krvnik i konop slobodni. - Antoine priđe stolu. - Emil želi da vam posljednji put iskaže svoje poštovanje. Ovo je za vašu ženu - dar što ga čini vrijednim sama njegova historija. Emil ga je čuvao do kraja. Od toga je talismana on požnjeo plodove, jer zaista talisman ima tu moć, sir. Emil misli da je trajanje njegove moći prestalo, i da ne može više zaustaviti tok događaja, te mu zato i ne treba. Emil ljubi ruke lady Morgan - izrazite joj njegovo poštovanje i pozdrave. - On stavi ružičasti biser na stol i hitro se okrene. Poslije no što su odvedeni, sir Henry je dugo sjedio za stolom zureći u biser. Odjednom ga stavi u džep i iziđe na ulicu. Zgrada guvernera bila je potpuno jednaka kako ju je sir Edward ostavio. Lady Morgan se ne bi osjećala dobro da je i sitnica bila izmijenjena. Na vratima ona susretne Henryja. — Moramo ručati kod Vaughnovih. Što ću s kočijašem? Pijan je. Neprestano ti govorim da zaključavaš podrum, ali se ti i ne osvrćeš na moje riječi. Sigurno je umakao i ukrao flašu. — Otvori šaku draga, imam dar za tebe. On spusti biser na njen dlan.
84 Jedan čas je ona gledala ružičasti biser i lice joj se ozari od zadovoljstva, zatim podigne oči i pogleda ga nepovjerljivo. — Što si učinio? — Učinio? Pa bio sam u sudnici. — Zar si ovo dobio u sudnici? - Njeno se lice zasja. - Sada znam! Posumnjao si da sam se razljutila na tebe zbog tvog vladanja od prošle noći. Ako hoćeš da znaš istinu, bio si gotovo pijan. Svi su zurili u tebe i šaptali. Ne govori ni riječi. Vidjela sam njih i vidjela sam tebe. Sada hoćeš da potkupiš moj osjećaj - moju čednost. — Posumnjao sam da se ljutiš, draga. U to sam sumnjao čitavim putem kući, a i cijelu noć. Imaš pravo. Posumnjao sam da se ljutiš. Dapače bio sam siguran u to. Reći ću ti istinu o biseru. — Reći ćeš istinu samo zato jer znaš da me ne možeš prevariti, Henry. Kada ćeš shvatiti, da mi je poznata svaka tvoja i najmanja misao. — Ali, nisam ni pokušao da te prevarim, nisi mi dala vremena. — Da kažeš istinu ne treba više vremena od ... — Slušaj, Elizabeth, molim te. Osudio sam jutros dva gusara i oni su mi ga dali. Ona se nadmoćno nasmije. - Oni su ti ga dali? Zašto? Zar si ih pustio na slobodu? Pokatkad mislim da bi još uvijek bio jedan od njih kada ne bi bilo mene. Izgleda da nikada ne možeš shvatiti, Henry, da sam te ja učinila onim što si sada - vitezom i džentlmenom. Ti si sebe učinio bukanirom. Reci mi, da li si pomilovao te gusare? — Ne, osudio sam ih na smrt. — Ah, a zašto su ti oni onda dali biser? — Dali su mi ga, draga, jer više nisu znali što će s njiim. Mogli su ga dati krvniku, ali bi se sigurno nelagodno osjećali dajući biser čovjeku koji će im staviti konop oko vrata. Prijateljstvo s krvnikom je nemoguće. Zato su ga dali meni. A ja - on se široko i naivno nasmiješi, - ja ga dajem tebi, jer te ljubim. — To o gusarima mogu lako doznati, a što se tiče tvoje ljubavi - ljubiš me tako dugo dok na tebe pazim, ne duže. Poznajem te u dušu. Drago mi je da su obješeni. Lord Vaughn je rekao da su i za nas opasni. Svakog časa da mogu prestati ratovati protiv Španjolske i navaliti na nas. Da su poput bijesnih pasa, te ih se mora što prije uništiti. Osjećam se sigurnijom svaki put kada čujem da je neko od njih obješen. — Ali, draga moja, lord ne zna ništa o bukanirima, dok ja ... — Henry, zašto me zadržavaš svojim razgovorom kada znaš da imam obaviti tisuću stvari. Ti, budući da imaš mnogo vremena, misliš da ću ti još pomoći u tom ljenčarenju. Sada se pobrini za kočijaša, jer ću se strahovito uznemiriti ako on ne bude pristojan. Njegova livreja je preuska za Jacoba, Jesam li ti rekla da je pijan. Otrijezni ga za večeras. Ne, ako ga budeš morao udariti da to postigneš. Sada požuri. Neću biti mirna dok ne doznam da može uspravno sjediti. - Ona se okrene i uđe u kuću, ali se odmah vrati i poljubi ga u lice. — Zaista divan biser. Hvala ti, dragi - reče ona. - Pozvat ću gospodina Banzeta da ga procijeni. Poslije nego što sam čula lorda Vaughna, ne vjerujem mnogo gusarima. Oni su ti ga mogli dati zato da te podmite, a ti nikada to ne bi doznao. Henry se uputi prema konjušnici. Sada kao i u mnogim slučajevima njega je obuzimao neki nemir. Pokatkad je osjećao usprkos Elizabethinim deklamacijama kako ga ona dobro poznaje, možda je to istina. To ga je uznemirivalo. IV Sir Henry Morgan je ležao na golemom krevetu, tako širokom da je njegovo tijelo pod pokrivačem izgledalo kao snijegom pokriven planinski humak koji razdvaja dvije velike nizine. Sa zidova gledale su ga svjetlucave oči njegovih predaka. Na njihovim licima bio je neki podrugljivi podsmijeh koji je govorio. - Ah, da, uistinu, vitez, ali mi znamo kako je kupio svoje viteštvo. — Zrak je u sobi bio težak, gust i topao. Takav zrak izgleda da je uvijek u sobi u kojoj čovjek umire.
85 Sir Henry je zurio u strop. Satima se on čudio tom tajanstvenom stropu. Ništa ga nije držalo po sredini. Zašto ne padne? Bilo je kasno. Sve je oko njega bilo tiho; oni se šuljaju zamišljajući da su duhovi, mislio je. Pokušavaju da ga uvjere da je već mrtav. On sklopi oči. Bio je odviše umoran, ili previše ravnodušan da ih drži otvorene. On čuje kako je doktor ušao i osjeti kako mu mjeri puls. Tada se začuje jaki, pouzdani glas: — Žalim, lady Morgan, ništa se ne može učiniti. Ja i ne znam šta mu je. Možda kakva stara groznica džungle. Mogao bih mu opet pustiti krv, ali već smo je dovoljno pustili i čini se da i ne pomaže. Ali ako počne gubiti svijest, pokušat ću ponovo. — Zar će umrijeti? - upita lady Morgan. Henry je mislio da ona pokazuje više znatiželje nego tuge. Da, umrijet će, ako Bog ne pomogne. Jedino Bog može biti siguran u svoje bolesnike. Tada je soba opet bila prazna. Henry je znao da mu žena sjedi uz krevet. On ju je čuo kako tiho plače. - Kakva šteta - razmišljao je on, - da ne umirem na brodu tako da ona može strpati u vreću moje stvari. Učinilo bi joj zadovojstvo da zna da ću ući u raj dobro opskrbljen čistim rubljem. — Oh, mužu moj. - Oh, Henry, mužu moj. On okrene glavu i začuđeno je pogleda, i njegov pogled prodre duboko u njene oči. Odjednom ga zaokupi očaj. »Ova me žena voli«, reče sam sebi. »Ova me žena voli«, a ja to nikada nisam znao. Ne poznajem tu vrstu ljubavi. Njene oči - njene oči, to je nešto uznad moga shvaćanja. Da li me je uvijek voljela?« On ponovo pogleda. »Ona je vrlo blizu Bogu. Mislim da su žene bliže Bogu nego ljudima. One o tome ne mogu govoriti, ali Kriste! Kako to svijetli u njihovim očima? I ona me voli. Za sve ovo vrijeme dok se na mene ljutila, gnjavila me, i mrštila ona me ipak voljela - a ja to nikada nisam znao. Ali šta bih bio uradio da sam to znao.« On se okrene na drugu stranu. Njezina je tuga prevelika, prebolna i strašno je promatrati je. Užasno je vidjeti žensku dušu kako sjaje iz njenih oči. Tako on mora umrijeti. To bi zapravo bilo ugodno, kad bi smrt bila takva. On je gorio i osjećao se veoma umoran. Začas bi usnuo, i to bi bila smrt - laka smrt. Odjednom osjeti da je još netko ušao u sobu. Žena se nagne nad njim tako da je slobodno mogao i dalje zuriti u strop. Bila bi uznemirena kada bi znala da on ne može po volji okretati glavu. — Vikar, dragi - šapnu žena. - Budi dobar s njim. Oh, slušaj što će ti reći. Možda će ti to pomoći - kasnije. Oh, ona je tako praktična. Ona je žurila da se sklopi neki sporazum sa Svemogućim, ako to može. Njena sklonost je sposobna za sve, ali njezina ljubav - ta koja sja u njenim suznim očima - je strašna. Henry osjeti kako nečija topla ruka uzima njegovu. Umirujući glas govorio mu je. Ali bilo je teško slušati. Strop se opasno ljuljao. — Bog je ljubav - glas je govorio. - Moraš vjerovati u Boga. — Bog je ljubav - Henry je mehanički ponovio. — Pomolimo se - reče glas. Odjednom se Henry sjeti časa svoga djetinjstva. Bolilo ga je jako uho, i majka ga je držala na rukama. Ona mu je gladila ruke vršcima svojih prstiju. »Ovo je sve ludost,« govorila je ona. On se sjećao kako je ona to rekla.. »Ovo je sve ludost. Bog je ljubav. On neće dopustiti da dijete pati. Hajde, ponavljaj za mnom: »Gospodin je moj pastir. Neću griješiti.« Izgledalo je kao da mu daje lijek. U istom tonu ona bi i zapovijedala. »Dođi, progutaj ovo ulje!« Henry je osjećao tople prste vikareve kako se pomiču prema njegovom zglobu gladeći ga. — Gospodin je moj pastir. - Ja neću griješiti. - Henry je mrmljao pospano. - On mi je omogućio da - ležim na zelenim pašnjacima... - Izgledalo je da je nakon godina strpljiva čekanja crkva konačno čvrsto uhvatila Henryja u svoju mrežu. — Da li si se pokajao za svoje grijehe, sir Henry? — Svoje grijehe? Ne, nisam ni mislio o njima. Hoću li se kajati za Panamu. Vikar je bio zbunjen. - Ali Panama je bila patriotsko osvajanje. Kralj je to pohvalio. A uz to oni su papisti. »Ali što su moji grijesi onda? - nastavi Henry. - Sjećam se samo najugodnijih i najbolnijih
86 među njima. Nekako ne želim da se kajem za ugodne. To bi bilo kao da se dijelim od njih, a bili su krasni. A bolni grijesi nose kajanje sa sobom kao skrivene noževe. Kako se mogu pokajati, sir? Mogu prijeći preko cijelog svog života, imenujiući i kajući se za svaki čin od razbijanja svoje prve cucle do posljednjeg posjeta javnoj kući. Mogu se pokajati za sve čega se sjećam, ali zaboravim li samo jedan jedini grijeh sve će to biti uzalud.« — Da li ste se pokajali za svoje grijehe, sir Henry? On tada shvaitli da uopće nije govorio. Bilo je teško govoriti. Njegov je jezik zapinjao i omlitavio. - Ne - reče on. - Ne sjećam ih se dobro. — Morate potražiti u dnu srca pohlepnost, požudu i mržnju. Morate istjerati grijeh iz svog srca. »Al, sir, ja se ne sjećam da sam ikada svjesno griješio. Činio sam stvari koje su poslije izgledale grešne, ali dok sam ih činio, imao sam zapravo dobar cilj u vidu.« Ponovo je bio svjestan da zaista ne govori. — Pomolimo se - reče glas. Henry se napregne da govori. - Ne! - poviče on. — Ali prije ste molili. — Da, prije sam molio - jer je moja majka to željela. Ona je htjela da molim barem jedanput dnevno, ali više kao dokaz njena odgoja nego išta drugo, da se uvjeri da je prema meni učinila svoju dužnost. — Želite li umrijeti kao bezvjerac, sir Henry? Zar se ne bojite smrti? »Previše sam umoran, sir, odviše lijen da se bavim problemima bezvjerstva. A ne bojim se smrti, vidio sam mnogo nasilja, i nijedan čovjek kojem sam se divio nije se bojao smrti, već jedino umiranja. Vidite, sir, smrt je intelektualna stvar, ali umiranje je čista bol. A ova moja smrt je dosad ugodna. Ne, sir, ja se ne bojim čak ni umiranja. Ugodno je, a bilo bi i ugodnije, kada bi me samo pustili na miru. Čini mi se kao da ću zaspati nakon dugih muka.« On ponovo začu vikarov glas; ali dok je topla ruka još uvijek gladila njegovu ruku, glas je dolazio iz velike daljine. — On neće da mi odgovara - govorio je vikar. - Zabrinut sam za njegovu dušu. Tada začu kako mu žena govori. - Moraš moliti, dragi. Svi mole. Kako ćeš ići u nebo ako se ne moliš? Ovo je opet njezina namjera da napravi ugovor s Bogom. Ali Henry nije htio da je pogleda. Kako god bezazlena bila njena filozofija, njezine su oči bile tako duboke i tužne kao bezgranični svemir. Henry je želio da reče: »Jednom kad budem mrtav, ne želim da idem u raj. Ne želim da me uznemirivaju«. Toliko su se uskomešali oko ove smrti. Doktor se vratio u sobu. - On je u nesvjestici zatutnji njegov glas. - Ponovo ću mu pustiti krv. Henry je osjećao kako se skalpel zabija u njegovu ruku. To je bilo ugodno. On se nadao i želio da ga neprestano sijeku. Ali iluzija je bila sasvim suprotna. Umjesto da osjeti kako krv ide iz njega on je osjećao neku čudnu toplinu kako mu prolazi tijelom. Prsa i ruke su mu gorjeli kao da neko staro, jako vino vrije u njegovim žilama. Tada se neka čudna promjena počne zbivati. On pronađe da može vidjeti kroz vjeđe, može vidjeti sve oko sebe a da ne pokreće glavu. Doktor, njegova žena, vikar, a i sama soba udaljivali su se od njega. »Oni se miču«, mislio je. »Ja se ne mičem. Ja sam prikovan na mjestu. Ja sam središte svih stvari i ne mogu se maknuti. Težak sam kao svemir. Možda sam ja svemir.« Tih, ugodan glas strujio je u njegovu svijest; titrajući, divan ljudski glas koji ga je ispunjavao, kao da je izvirao iz njegova mozga, razlivao se po njegovu tijelu, a iz tijela preplavljuje svijet. On primijeti s iznenađenjem da je sobe nestalo. Ležao je u nepreglednoj tamnoj pećini duž zidova uz koje su bili poredani debeli, niski stupovi napravljeni od nekog zelenog svjetlucavog kristala. On je još uvijek ležao dok je duga pećina prolazila ispred njega. Odjednom kretanje prestane. Bio je okružen čudnim bićima s dječjim tijelom i kvrgavim glomaznim glavama, ali bez lica. Meso gdje se moralo nalaziti njiihovo lice bilo je čvrsto i glatko. Bića su govorila i čavrljala suhim promuklim glasovima. Henry se čudio kako mogu govoriti bez usta.
87 Polagano bivao je sve svjesniji da ta čudna bića predstavljaju njegova djela i misli što žive sa smrću. Svaki od njih čim se rodio odmah je otišao da živi sa smrću. Kad je utvrdio njihov identitet, bezlična mala bića se okrenuše k njemu i okupiše se tiskajući se oko njegova kreveta. »Zašto si me stvorio?« uzviknu jedno od njih. »Ne znam, ne sjećam te se«. »Zašto si me rodio?« »Ne znam, mora da sam znao, ali sam zaboravio. Moje se pamćenje gubi u ovoj pećini«. Još uvijek su ga bića uporno ispitivala, a njihovi glasovi postajala su sve kreštaviji i ljući tako da su nadvisivali jaki Glas. »Mene! Odgovori!« »Ne, mene!« »Oh, ostavite me, pustite me na mirnu!« reče Henry sumorno. »Umoran sam, a i tako vam me mogu odgovoriti.« Tada opazi kako se mala bića savijaju pred prilazećim likom. Ona se okrenuše prema liku i šćućuriše se dok konačno nisu pred njim pala na koljena dižući ruke i preklinjući ga. Henry ustremi pažnju prema liku. Gle! Pa to je Elizabeth koja prilazi k njemu - mala Elizalbeth, sa zlatnom kosom i pametnim djetinjim licem. Bila je opasana klasjem žita, a oči su joj bile nekako neobično zbunjene i bistre. Zaustavivši se malo iznenađena ona primijeti Henryja. »Ja sam Elizalbeth«, reče ona. »Nisi me posjetio prije svog odlaska«. »Znam, mislim da sam se bojao s tobom razgovarati. Ali sam stajao u tami pred tvojim prozorom i zviždao«. »Zbilja?« nasmije se ona sva sretna. »To je bilo lijepo od tebe. Ali uza sve to ne mogu shvatiti, zašto si se bojao mene - male djevojčice. To je bilo besmisleno.« »Ne znam zašto«, odgovori on. »Pobjegao sam. Bio sam potaknut silom koja izbija iz cijeloga svijeta. Moja me sjećanja malo pomalo ostavljaju, kao jato starih labudova koji lete prema nekom osamljenom otoku da tamo umru. Pa ti si postala princeza, zar ne?« ispitivao ju je zabrinuto. »Da, možda i jesam. Nadam se da jesam. Ja sam također zaboravila, Reci mi, zar si zaista stajao pred mojim prozorom i zviždao u mraku?« Henry je opazio čudnu stvar. Kad bi neprestano gledao u jedno od klečećih bezličnih bića, ono bi nestalo. On se zabavljao zureći najprije u jedno, pa u drugo, dok sva nisu nestala. »Zar si zbilja stajao tamo u mraku?« »Ne znam, možda sam mislio da stojim.« On pogleda u Elizabeth, ali je ona također nestala. Na njezinu mjestu bijaše crvena žeravica koja je tinjala i gubila sjaj. »Čekaj, Elizabeth - čekaj! Reci mi gdje mi je otac. Želim da vidim oca«. Umiruća mu žeravica odgovori: »Tvoj otac je sretno umro. On se bojao da iskuša i samu smrt.« »Ali, Merlin - gdje je Merlin? Kad bih ga samo mogao naći«. »Merlin? Morao bi znati. Merlin čuva sanje u Avalonu«. Vatra nestane iz žeravice sa suhim jakim praskom. Nigdje nije bilo svjetla. Začas je Henry bio svjestan dubokog, nježnog treperenja Glasa.
88 O JOHN STEINBECKU I NJEGOVU DJELU Odmah poslije građanskog rata Kalifornija je počela dobivati značajno mjesto u američkoj književnosti. U roku od dva desetljeća bijahu došli u tu državu Joaquin Miller, Bret Harte, Mark Twain i Ambrose Bierce. God. 1879. dolazi u Monterey i Robert Louis Stevenson, a prije 1914. naseljavaju se u Kaliforniju George Sterling, Frank Norris, Upton Sinclair i Robinson Jeffers. 1900. bio se tu pojavio i istaknuti pisac, domaći sin, Jack London. Svi ti književni velikani crpili su povremeno tematiku iz tog divnog, bogatog i po socijalnoj strukturi raznolikog podneblja, ali ni jedan od njih, osim nešto Sinclair i London, nije privukao veću pažnju i pobudio zanimanje američke i svjetske javnosti za tu zemlju koliko je to svojim djelima učinio J. Steinbeck. 20. veljače 1902. godine rane smrti F. Norrisa, i kada je Jack London dostigao vrhunac svog književnog stvaralaštva, rodio se u mjestu Salinas Valley, sjedištu pokrajine Monterey, John Ernest Steinbeck, mlađi. Obitelj njegova oca koja se prvobitno zvala Grossteinbeck, bila je iz Elberfelda (Wuppertal) nedaleko Düsseldorfa. Mladi je John proveo svoje djetinjstvo u Salinasu, i volio je svaku pojedinost svog rodnog kraja. U romanu Istočno od raja on kaže: »Sjećam se svih naziva raznih trava i nepoznatih biljaka. Sjećam se gdje žabe mogu živjeti kada se ptice u proljeću bude - koje stablo i godišnje doba one vole...« Iz te kalifornijske doline i njenih okolnih brda Steinbeck je stekao onu intimnu spoznaju i ljubav prema prirodi koja se tako često javlja u njegovim djelima. Tu je on crpio građu za svoje pisanje, upoznao je i divio se paisanosima, tu je najprije susreo i upoznao i glavne junake svojih djela: nadničare, najamne radnike, bezemljaše, beskućnike, njihov težak život, njihove probleme. Osnovnu školu je pohađao u Salinasu, a 1919. maturirao na tamošnjoj gimnaziji. Bio je dobar đak i volio je da uči u školi i van nje zanimajući se za knjige, gla zbu, znanost, vjeru i sportove. Obitelj Steinbeck nikada nije zanemarila nauku. Njegova majka učiteljica i njen otac bili su veoma načitani i zarana su pobudili i razvijali u mladome Johnu ljubav i zanimanje za knjigu i naiuku. I tako je John slušao lijepu glazbu i čitao dobre knjige upoznavši djela Maloryja, Andersena, Stevensona i Lewisa Carrola Alicea. Između 1920. i 1925. studirao je s prekidima na sveučilištu u Standfordu. Kao student Steinbeck je mnogo čitao djela engleske, američke i evropske književnosti. Uživao je u djelima Miltona, Browninga, Thackeraya, Georga Eliota, Hardyja, D. H. Lawrencea, Jeffersa, Flauberta i Dostojevskoga. U intervalima između semestara i predavanja u Standfordu on je radio na različitim poslovima po rančevima, tvornicama šećera, po cestama i slično stičući znanje o životu i problemima siromašnih društvenih slojeva, koje je kasnije opisao u svojim romanima i pripovijestima. Steinbeck kao student u Standfordu počeo je slati svoje rukopise raznim časopisima, ali većinom bez uspjeha. Jedna pripovijest koja je nešto obećavala, Fingers of Cloud, kratak satiričan skeč, objavljena je u Standford Spectatoru, a nekoliko stihova parodije štampao mu je Standford Lit. Koncem 1925. prekinuvši studije zauvijek, odlazi u New York nadajući se da će tamo živjeti kao pisac. Tamo je došao s tri dolara u džepu, i njegov šurjak nađe mu posao manuelnog radnika pri gradnji Madison Square Gardena. Zatim je radio kao dopisnik njujorškog Americana gdje ga je namjestio njegov stric, reklamni agent, Joe Hamilton. Steinbeck nije bio odviše dobar dopisnik, kao što sam kaže o sebi, i ubrzo je bio otpušten. Nakon što je kratko vrijeme pokušao kao nezavisan pisac u New Yorku, on se razočaran vratio u svoju Kaliforniju. Tri godine povremenog zaposlenja izmjenjivahu se s razdobljima potpuno posvećenim pisanju, i naposljetku, 1929. McBride prihvati i objavi njegov roman »Cup of Gold« (Zlatni pehar), fiktivnu biografiju o gusaru Henryju Morganu, koju je Stein- beck napisao za dvije zime što ih je proveo u Lake Tahoeu, najprije kao pazikuća jedne male kuće, a zatim kao radnik u nekom ribnjaku. Zlatni pehar mu je donio međutim jako malo novaca, i slijedećih šest godina nije mu bilo lakše, premda su mu 1932. i 1933. objavljeni zbirka novela «The Pastures of Heaven« (Nebeski pašnjaci) i »To a God Unknown« (Nepo- znatom Bogu). God. 1930. Steinbeck se oženio Carolom Henning. Drugi važan događaj u Steinbeckovu
89 životu dogodio se također 1930. kada je upoznao u zubarskoj čekaonici Edwarda Rickettsa, vlasnika i upravitelja malog trgovačkog biološkog laboratorija na obali Montereyja. U pripovijesti »About E. Ricketts« (O E. Rickettsu), napisanoj dvije godine poslije Rickettsove smrti u 1948, Steinbeck govori o svom intimnom i značajnom prijateljstvu, čestim posjetima njegovu laboratoriju, zabavama i raspravama o svakojakim temama. Druženje s Rickettsom potaklo je Steinbeckovo zanimanje za biologiju, i iz toga je i proizašlo ono biološko naziranje o čovjeku koje ispunja romane iz Steinbeokova najboljeg razdoblja, a Rickette je model za glavne junake u tri romana: »In Dubious Battle« (U neizvjesnoj borbi), »Cannery Row« (Tvorničkoj ulici) i »Sweet Thursday« (Slatkom četvrtku) i u jednoj noveli »The Snake« (Zmija). God. 1935. objavljen je roman Tortilla Flat koji suprotno očekivanju doživljava velik uspjeh ne samo kod kritičara nego i među širokim slojevima Amerike afirmirajući odmah Steinbecka kao značajnog pisca kome dotada nisu bili osobito skloni književni kritičari. Otada Steinbeck postaje sve imućniji, jer svaki njegov slijedeći roman postaje bestsellerom. Njegovi su romani dobivali nagrade, postali najtraženiji, ekranizirali su ih, i neprestano doživljavali nova izdanja. Zatim, točno osam mjeseci kasnije, 1936. taj isti pripovjedač objavljuje roman U neizvjesnoj borbi (In Dubious Battle) u kojem opisuje štrajk berača voća i suočava svoje čitaoce sa suvremenom stvarnošću koju bi mnogi najradije ignorirali. Godinu dana poslije pojavljuje se njegov kraći roman »Of Mice and Men« (O miševima i ljudima) prema kojem je Steinbeck kasnije napisao istoimenu dramu koja mu je pribavila nagradu Društava dramskih kritičara u New Yorku za godinu 1938. I roman i drama nose u sebi poruku o ispraznosti ljud- skih želja. God. 1938. izlazi zbirka Steinbeckovih novela »The Long Valley« (Duga dolina) od kojih su većina objavljene u raznim časopisima od 1933-1938. Steinbeck je već u svom ro- manu U neizvjesnoj borbi svratio pažnju na teško stanje farmerskih radnika u Kaliforniji. On je i sam bio berač voća i pamuka i još kao student radio zajedno s radnicima koji su lutajući od farme do farme tražili posla, upoznao njihov život i uvjete rada i o tome pisao niz članaka u San Francisco Newsu i mnoga zapažanja i iskustva iz tih dana ušla su među poglavlja Plodova gnjeva. Plodovi gnjeva su na taj načiin proizvod Steinbeckovih osobnih iskustava i zapažanja - njegov realizam je nepatvoren. Knjiga je objavljena u travnju 1938. To je pripovijest o doživljajima i nedaćama obitelji Joad od njihova protjerivanja iz posjeda u Oklahomi do njihove prve zime u Kaliforniji. Život i nevolje farmerskih radnika po radnim logorima sjedinjuju ih toliko da se osjećaju kao jedna obitelj koja se međusobno pomaže, voli, i djeca jedne obitelji su djeca svih obitelji, zlo jedne je zlo svih, gubitak doma je gubitak svih. U doživljajima obitelji Joad pisac nam zapravo iznosi socijalnu, ekonomsku i historijsku po- zadinu svih u svijetu ekonomskih migracija uzevši kao okosnicu teško stanje poljoprivrednih radnika beskućnika za vrijeme velike krize u Americi, a posebno u Kalifomiji. Djelo nije završeno, a pisac prepušta zaključak svoje pripovijesti budućim događajima. Ovaj je roman Steinbecku pribavio velik ugled u Americi i čitavom svijetu, a god. 1940. donosi mu Pullitzerovu nagradu. Roman Plodovi gnjeva predstavlja jedan od najvećih socijalnih romana u američkoj književnosti koji svojim realizmom osvaja čitaoca. U prosincu 1941. Steinbeck zajedno sa svojim prijateljem Ricketfcsom objavljuje knjigu »Sea of Cortez« (Cortezovo more) u kojoj je opisano njihovo znanstveno putovanje u Kalifornijskom zaljevu. Steinbeck je napisao prvi dio knjige u kojem je ispripovjedio njihovo putovanje duž obala zaljeva i opisao ljude s kojima su dolazili u dodir. Ricketts je obradio drugi dio knjige u kojem je iznio svoja znanstvena zapažanja, zabilješke o raznim vrstama morskih životinja i sačinio iscrpan popis svih sakupljenih životinja. Steinbeck je 1951. obja- vio svoj dio knjige pod naslovom Brodski dnevnik s Cortezova mora koji sadrži samo uvod i pripovijest iz Cortezova mora i kojem je dodata biografska studija o Ed Rickettsu. Cortezovo more bilo je objavljeno istog mjeseca kada su Sjedinjene države ušle u rat. 1942. on izdaje manje spektakularno, ali možda bolje djelo Bombs Away. Početkom 1943. on odlazi na ratnu pozornicu Evrope kao dopisnik Herald Tribune. Prije odlaska on se oženio Gwyndelonom Conger, jer ga je njegova prva žena bila napustila 1942. i rastavila se od njega. Ta druga žena postaje majka njegove djece Toma i Johna. Kao dopisnik on šalje izvještaje s raznih frontova, ali njegovi dopisi nisu čisto vojnički nego su to više kratke pripovijesti u
90 kojima on ističe »humani interes« - nade, strahovanja pod raznim uvjetima rata. Drugi svjetski rat se približavao svom kraju, kada je objavljen njegov novi roman »Cannery Row« (Tvornička ulica) datiran 1945, a objavljen zapravo krajem 1944. U tom romanu se uopće ne spominje rat, jer se radnja odvija tridesetih godina: ispod smješnih i šaljivih prizora prikriva se kritika američke civilizacije. Po strukturi knjiga je slična romanu Tortilla Flat. Početkom 1947. izlaza prvi poslijeratni Stednbeckov roman »The Wayward Bus« (Zalutali autobus). Radnja romana događa se u jednom jedinom danu ranog proljeća između Rebel Carnersa i San Juan de la Cruz, izmišljenih mjesta, na istočnom i zapadnom kraju jedne pokrajinske ceste koja spaja dvije glavne ceste sjever-jug u Kaliforniji. Glavna lica su vlasnik i vozač autobusa i osam putnika različita spola i zanimanja i oni dolaze u niz situacija koje otkrivaju njihove navike, njihovu moralnost i amoralnost. U razdoblju od 1947. do ljeta 1950. Steinbeck je napisao scenarij za film na osnovu svog Crvenog ponyja (1947), a krajem 1948. počeo je raditi na pripovijesti i na filmskom scenariju Viva Zapata. Ljeti 1947. Steinbeck je krenuo na put u Rusiju zajedno s fotografom Robertom Capa da upozna zemlju i život. Na povratku napisao je o tome A Russian Journal koji je kritika ocijenila kao veoma zanimljivu reportažu. Ljeti 1950. je završio svoj treći pokušaj da se ogleda na drami napisavši Burning Bright koja je po koncepciji slična njegovoj drami O miševima i ljudima i koja se nije osobito svidjela kazališnoj publici. Drama je prikazivana na Brodwayju mjesec dana prije negoli je objavljena u obliku knjige. Četrnaest godina prije nego je završio Plodove gnjeva, Steinbeck je zapisao u svoj dnevnik da jednog dana mora napisati knjigu o svom rodnom kraju. God. 1947. on je počeo raditi na knjizi koju je nazvao »Salinas Valley« i koja je trebala da bude pripovijest o Hamiltonovima, praocima obitelji njegove majke iz vremena kada su se oni doselili na zapad u Salinas Valley neposredno poslije Građanskog rata. Poslije on je uveo jednu drugu izmišljenu obitelj, Trask, čija se uloga u pripovijesti razvila tako da je postala dominantna u romanu. Važnost te obitelji u romanu sve više je rasla sve dok autor nije uvidio da sad pred sobom ima sasvim drugačiju knjigu od one koju je prvobitno bio zamislio, pa je 1951. naslov knjige izmijenio u »East of Eden« (Istočno od raja). Roman Istočno od raja je objavljen u rujnu 1952. i usprkos nekim nepovoljnim kritikama doživljava velik uspjeh. Neki su ga smatrali boljim od Plodova gnjeva, a većina će ga ocijeniti kao drugo najuspješnije djelo u autorovoj karijeri, ali ipak ni približno tako uspješno kao Plodove gnjeva. Kao što naslov ukazuje (»I Kain je napustio Spasitelja i otišao u zemlju Nod istočno od raja«) misao vodilja za ovu temu je prerađena priča o Kainu i Abelu ispričana kroz tri generacije obitelji Trask. Steinbeck u romanu Istočno od raja i dalje inzistira da svaki čovjek ima snage da bira između dobra i zla. Godinu dana nakon romana Istočno od raja Steinbeck objavljuje u ljeti 1954. i svoj roman Slatki četvrtak (»Sweet Thursday), na temelju kojeg su R. Rogers i Mammerstein na- pisali libretto za muzičku komediju Pipe Dream koja je u prosincu 1955. prvi put prikazana u kazalištu. Godinu dana kasnije objavljena je pod istim nazivom u obliku knjige. Slatki četvrtak je u neku ruku nastavak Tvorničke ulice, samo su lica dobila nova imena, a glavnim junacima pridodana su četiri nova lica. Centralna ličnost u Slatkom četvrtku je Doc, jedan od Steinbeckovih najvjernijih i najvažnijih simbola, pomorski biolog (zapravo autorov prisni prijatelj Ed Rioketts) koga Steinbeck prvi put nije jasno definirao u svojoj kratkoj pripovijesti »The Snake« (Zmija) sve dok se nije pojavio kao Doc Burton u romanu U neizvjesnoj borbi, gdje iznosi svoju filozofiju o nepristranim zapažanjima i teoriju da su biološke i sociološke pojave ovisne o nepromjenljivim zakonima. Tim implicite preuzimanjem lika te osobe Steinbeck se poslužio u romanima U neizvjesnoj borbi, O miševima i ljudima i u Plodovima gnjeva. S druge strane Slatki četvrtak ima u sebi veoma mnogo od ozbiljne, moralne poruke iz romana Istočno od raja, kao i sažete i poučne opise u dobru i zlu, krivnji, braku i individualnom stvaralaštvu. Taj ozbiljni moralni prizvuk otkriva da je Slatki četvrtak namjerno napisan da odbaci moralnu pouku Tvorničke ulice i da je zamijeni novijim evanđeljem. Ideal nije više neteleološki mudrac, Doc iz Tvorničke ulice, nego dobar suprug i zreo čovjek. God. 1961. Steinbeck objavljuje svoje najnovije djelo »The Winter of Our Discontent«
91 (Zima našeg nezadovoljstva). U ovom se djelu Steinbeck opet vraća ozbiljnoj tematici očito smatrajući da će to biti njegovo treće vrhunsko ostvarenje. To je djelo zamišljeno kao neka studija o moralnoj klimi u Americi god. 1960. Srpnja 1962. kada je Steinbecku dodijeljena Nobelova nagrada koja je još više podigla njegov ugled kao pisca u čitavom svijetu, izlazi njegovo djelo »Travels with Charley in Search of America« (Putovanja sa Charlyjem). Ta knjiga je rezultat niza doživljaja, izdvojenih događaja i slučajnih susreta s autorova putovanja sa psom, starom francuskom pudlicom, kao jedinim suputnikom. Naime, smatrajući da je izgubio dodir sa svojom zemljom, jer je dugo izbivao, na tromjesečnom putovanju on je prošao u krugu, suprotno kazaljci na satu, od Nove Engleske preko Seatlea u Kalifomiju, zatim na jugozapad prema Teksasu i New Orleansu, pa natrag u New York. Steinbeck je vozilo nazvao Rocinante, pa to ime otkriva njegov glavni simbol. On je Don Quijote koji putuje okolo po prenapučenoj, tehniciziranoj Americi atomskog doba 1960. godine, ali duševno ta Amerika živi u neko minulo doba koje je on idealizirao, po Americi svoga djetinjstva, po Salinasu i Montereyju. Pisac nam pripovijeda o svom posjetu Montereyju god. 1960. On je tamo našao noćni lokal Johnnyja Garcije i njegova sadašnjeg vlasnika, ali grad više nije isti. Komercijalizam, taj «komplicirani sistem američkog businessa« je konačno iskorijenio ratoborne paisanose i uništio Tortilla Fiat. Premda su u nas prevedena gotovo sva važnija Steinbeckova djela, njegov prvi roman Zlatni pehar (Cup of Gold) nije dosad bio preveden. Da bismo bolje razumjeli njegove romane sve tamo do njegova najvažnijeg i najvećeg djela - Plodova gnjeva, bilo je potrebno prevesti i ovo prvo njegovo djelo, to više što je ono ujedno od neobične važnosti i za upo- znavanje autorova književnog portreta. Steinbeck je svoj Zlatni pehar završio u dvije zime koje je proveo u High Sierras. Djelo je objavljeno 1929. i nosi i podnaslov »Život Henryja Morgana, bukanira, s povremenim aluzijama na povijest« pa tako upozorava da djelo ne čitamo kao autentičnu biografiju onog pravog historijskog Henryja Morgana. Zlatni pehar je Steinbeckov četvrti pokušaj da napiše jedan roman i on ga je šest puta prerađivao od jedne neobjavljene pripovijesti nazvane »A Lady in Infra-Red« koju je napisao kao student u Standfordu. Historijska činjenica je samo podloga na kojoj je Steinbeck izgradio svoj svijet mašte. Taj roman ima dodirne crte sa Sabatinijevim romanom »Captain Blood« koji se pojavio 1922. Steinbeckov Henry Morgan duguje nekoliko karakternih crta Peteru Bloodu, koji također izgleda da djelomično potječe od historijskog Morgana. Obojica, i Blood i Steinbeckov Morgan su prisilno prodani kao najamni robovi, stiču slavu kao vođe gusara, i konačno postaju guverneri Jamaike. Svaki od njih daje ime brodu po svojoj voljenoj djevojci, Blood svome »Arabella«, Morgan svom »Elizaibeth«. Zaista, jednostavno uzevši kao neku pustolovnu priču o gusarenju protiv španjolske moći, Zlatni pehar je zabavna knjiga kao i Captain Blood. U Zlatnom peharu ima također tragova Stevensonova Otoka blaga (Treasure Island) kao i Kingsleyjeva romana »Na zapad« koje je knjige Steinbeck kao dječak neobično volio. »Zlatni pehar« pokazuje i Cabellov utjecaj. Mnoge rečenice imaju Cabellov prizvuk. Morganova: »Ja moram otići u Indije« i »Ja moram postati bukanir« podsjećaju na Cabellove junake iz romana Prisoner of Zenda koji neprestano imaju neizrecive želje i moraju se povoditi za njima. Kao neki faustovski junak Morgan izgleda više kao Peer Gynt negio kao Jurgen. On ima neki cilj i navaljuje, što Peeru Gyntu nedostaje; ali ipak sličnosti su prilično brojne. Kao i Ibsenov junak, Morgan ima mladenačke snove o veličini; ohol je, uobražen i hirovit, postiže bogatstva na nepošten način u prekomorskim zemljama i na koncu se odvaja od svojih drugo- va. U crnkinji Paulette možemo vidjeti i kraljevu kćerku Troll i Maurkinju Anitru, i kao što Anitra odbija Peer Gynta bičem, La Santa Roja odbija Morgana dugom iglom. Morganova četiri puta ponavljana i sve više preuveličavana priča o njegovu imaginarnom odnošaju s njegovom dragom iz djetinjstva, Elizabethom, koja četvrti put postaje princeza, podsjeća na Peer Gyntovu priču o njegovu odnošaju s jednom djevojkom kraljevske krvi. I Morgan i Peer Gynt se hvastaju dok pijanče. Pri kraju njegova života Peer Gynta optužuju njegove namjere i djela što ih nije cijenio i ostvario. Solveig (Ibsenova Margaret) spasava Peer Gynta od
92 Moldera; vizija Elizabethe istjeruje bezlična stvorenja koja salijeću Morgana. Međutim, naslov Zlatni pehar pokazuje da je legenda o grâlu dala glavnu strukturu tome romanu. U gomili plijena ugrabljenog u Panami, Morgan nalazi jedan zlatni pehar. »To je krasan, vitak pehar s dugim savijenim ručkama i sa srebrnim obrubom«. Zlatni pehar je maglovit grad, neko tajanstveno, napola nezemaljsko mjesto i »naoružano munjama«, isto- dobno gral i Gralsburg. A La Santa Roja je utjelovljenje veselja tog gralova raja: »Ona je Marija koja je ponovo došla živjeti na zemlji«. Tako je Morgan neki vitez koji je otišao u potragu za gralom, njegovi su bukaniri vitezovi Okruglog stola. Panama, Gralsburg, uz to je i Troja. Teme o gralu i Troji stapaju se u Zlatnom peharu s mitom o umrlom i uskrslom Bogu ili s utvarom koja se javlja svake godine. Tema o umrlom Bogu jasno se očituje u proricanju bake Gwenliane. Steinbeckova romantična priča o gusarskoj pustolovini je dakle izražena riječima četiri isprepletena mita kojima je pridodano nekoliko sporednih tema: Argonauti, Odisej, Orfej, Pan, čarobna moć Glendowera, misteriji Druida, pomorske predaje, predaje o sablastima, Tylwyth Teg i El Dorado. Iznesena u kontrapunktu to je romantična pripovijest o istinskom gusarenju kao što to pokazuju historijski zapisi. Mi se ugodno krećemo po stazama mita, a zatim se iznenada suočavamo s ropskim najamničkim sistemom, crnačkim robovima u zatvorima, metodama ropskog postupka, imperijalizmom, nesmiljenošću, lakoumnošću, izdajom drugova, strahotama rata i pljačkanjem. Naravno, prolijevanje krvi, mučenja i pljačkanja su predmet romantičkih priča, ali ih okružuje aureola čarobnosti; mi ih ne promatramo kao što su ona u stvarnosti. U Zlatnom peharu mi vidimo stvarnosti rata i pljačkanja. Na kraju, nametnuvši Faustovsku temu na mit o potrazi svetog kaleža, borbu i uskrsnuće, Steinbeck nam pokazuje da su sjajni uspjesi glavnog junaka iluzorni. Gral je uza sve to zlatni pehar; vitez koji pobjeđuje više je sličan Henryju Morganu nego sir Galahadu. Trojanski rat, kao svaki rat, predstavlja pakao. Tako mi vidimo da je romantična priča promatranje događaja kroz ružičasto obojena stakla mita i legende. Djelo je protkano mnoštvom personifikacija, patetičnih sofizama, romantičnih metafora i vjernih i objektivnih detalja i zapažanja. Zlatni pehar nije privukao pažnju tadašnjih literarnih kritičara i književnih krugova, pa je kasnije i sam Steinbeck o njemu izjavio da se on »osobito ne ponosi tim romanom«, i da »izuzevši stanovite lirske kvalitete« u njemu nema mnogo vrijedna. Međutim, to je djelo značilo dobar početak za ambicioznog mladoga pisca. Ono uvelike otkriva kasnijeg Steinbecka po mnogim omiljelim temama i karakterističnim likovima koji su se prvi put pojavili u Zlatnom peharu. Književni kritičari nisu bili osobito skloni Steinbeckovu pisanju već od prvog njegova romana, što više, oni su ga višemanje kliširanim kritikama potcjenjivali i prebacivali su mu čas ovo čas ono i neprestano napadali. Spočitavali su mu pretjeranu sklonost prema socijalnim problemima, da pribjegava mitologiji i puerilnom simbolizmu izbjegavajući svojim društvenim obavezama kao pisac, zatim naivni misticizam, animalizam, pretjerani sentimentalizam, pomanjkanje emocije, pretjeranu romantičnost, nerealnost u opisivanju ljudskih likova. Međutim, sve te kritike nisu nimalo umanjile Steinbeckovo djelo. Što više, one su ga popularizirale i potakle kritičare da se ozbiljnije pozabave njegovim književnim radom. Jedan od njih (Carpenter) objavio je članak pod naslovom »John Steinbeck - američki sanjar«, u kojem je pokušao naći jedinstvenost u Steinbeckovim djelima povezujući ih s američkom socijalnom poviješću. »Ali ispod te očigledne različitosti«, piše Carpenter, »Steinbeck je bio začudno konsekventan. Jedna jedina svrha usmjerila je njegovo eksperimentiranje, jedna jedina misao vodila je njegovu književnu misao. Uvijek su njegovi romani opisivali uzajamno djelovanje sanjarenja i stvarnosti, njegove su misli slijedile razvijanje američke mašte«. Smrt Jodyjeva crvenog ponyja (npr.) kao da je neki simbol smrti »starog američkog ideala - otmjene tradicije prošlosti.« L. C. Fowel, jedan od ranijih Steinbeckovih biografa, vidi u njemu »’potencijalnog’ velikog američkog romanopisca«. Između 1945-1950. pojavljuju se dvije od najboljih kritika: Carlos Baker naziva svoj prikaz o Biseru »Steinbeck na vrhuncu svoje forme« i daje najbolju ocjenu tome romanu i načinu na koji je pisan. U svom drugom
93 eseju o Zalutalom autobusu Baker se divi Steinbeckovom »bogatstvu i solidnosti građe« i mnogo boljem jedinstvu, te ukazuje na njegovu suptilnu "vertikalnu strukturu« i tako skladnu »horizontalnu strukturu«. Čitavo Steinbeckovo djelo pokazuje njegovo živo zanimanje i za biologiju i za mitologiju. Koncepcije ekološkog društva i grupnog organizma koje Steinbeck crpi iz proučavanja biologije dobivaju sve veću važnost u njegovim romanima počevši od Zlatnog pehara gdje su one očito izražene, pa do Plodova gnjeva gdje dosižu kulminaciju. Mitologija je bila stalniji faktor u svim Steinbeckovim romanima napisanim između 1929-1939. i ona je duboko utjecala na formu i sadržaj njegovih romana. U većini od njih možemo vidjeti mit kao neki pergament na kojemu je Stednbeck zapisivao realne pripovijesti o suvremenim ljudima. Sasvim integriran s pripovjedalačkom temom mit služi da Interpretira stvarnost i da rasprši romantične iluzije; u kasnijim romanima mit je vidljivo nametnut građi u nastojanju da postigne jednaki učinak. Mit najtješnje povezuje Steinbeckovo djelo s velikim tradicijama evropskog i američkog romana. John Steinbeck je osim spomenutih djela napisao dvadesetak što kraćih što dužih novela i pripovijesti. U raznim književnim i drugim časopisima on je pored toga pisao i pjesme, pamflete, kritike kao i scenarije za najpoznatije filmske kompanije. Umro je 1968. u 67. godini života u svojoj kući u New Yorku. JOSIP MATIJAŠ