1
Raymond Chandler OPASNI BISERI Naslov originala Raymond Chandler DANGEROUS PEARLS Copyright © 1981 by Raymond Chandler 2
[1] Vozio sam se svojim oldsmobilom prema kancelariji, ali nisam žurio. Prethodnu noć skoro sam čitavu proveo radeći na jednoj parnici i bilo mi je dosta advokatskog posla. Zato sam odlučio da krenem zaobilaznim putem do centra Vašingtona i da neko vreme uživam u laganoj vožnji asfaltnom stazom kroz veliki park pored Rok Krika, pored koje se, skoro paralelno, pružala staza za jahanje, mesto na kome je čovek mogao da vidi izabrane primerke pripadnika »visokog društva«. Prvo što mi je palo u oči bio je uznemireni konj, koji je stajao desetak metara daleko od same staze. On je trupkao kopitama po majskoj travi. Bila je to lepa mrka kobila, bokova okupanih znojem, osedlana, ali su uzde slobodno visile i vukle se po ranoj jutarnjoj rosi. Konj bez jahača. Priterao sam automobil uz ivicu asfaltne trake, ugasio motor i izašao napolje. Preskočio sam preko niske ograde koja je odvajala stazu za jahanje i pošao prema konju. Kobila poče da striže ušima i uplašeno me pogleda. Iza nje su žuborile bistre vode Rok Krika, kotrljale se preko korita pokrivenog belutkom i žurile ka blatnjavom Potomku. Bilo je nešto oko sedam časova i na asfaltnom putu nije se videla uobičajena saobraćajna gužva. Osim šuštanja vode, nije se čulo ništa drugo. Dok sam se približavao kobili, ona poče da uzmiče. Zazviždao sam i životinja zastade. Dopustila mi je da joj se sasvim primaknem, uhvatim uzde i povedem je do najbližeg drveta. Privezao sam je za jednu nisku granu i uz travnatu padinu krenuo ka rečici. Pored same ivice vode ležala je jedna devojka, obučena u žaket boje čokolade i sive jahaće pantalone. Oči su joj bile sklopljene, a lice samrtnički bledo. Potrčao sam njoj. Kleknuo sam u vlažnu travu i oslušnuo kucanje srca. Odahnuo sam kada sam osetio sporo, ali ujednačeno 3
lupanje. Onda sam je pridigao, sasvim pažljivo, plašeći se da nije polomila neku kost i položio je u travu. Imala je ovalno lice, tanke obrve i mali, pravilan nos. Bila je lepa. Podsećala me je na glumicu Pjeranđeli. Masnica na čelu pokazivala je mesto gde se udarila prilikom pada sa konja i ja zabrinuto konstatovah da je devojci možda potrebna lekarska pomoć, jer nije dolazila sebi i pored moje nespretne brige. Uzeo sam je u naručje i poneo ka svom automobilu. Samo što sam se prebacio preko niske ograde, kada se iza mog oldsmobila zaustaviše druga kola. Bila je to ogromna limuzina, sa staklenom pregradom koja je odvajala vozača od putnika. Vrata se otvoriše i šofer izađe napolje. Na sebi je nosio sivu uniformu sa gajtanima i mesinganim dugmetima, kapu sa širitom i crne rukavice. Čim nas je ugledao on viknu: — Šta se dogodilo? — Onesvestila se. — Kako? — Pitajte konja. Ja nisam bio prisutan. Sofer zastade i pogleda me. Bio je visok i snažno građen. Mogao je imati nešto preko trideset godina i izgleda nije mnogo polagao na brijanje. Skinuo je kapu sa glave i prošao rukom kroz, kao ugalj, crnu kosu. — Ja ću je preuzeti — najzad je izustio. — Hvala, prikane. — Gde ćete je odvesti? — Ti kao da želiš neprilike? — upitao je i oči mu se skupiše. — Možda — odvratih. — U stvari, brinem se za mladu devojku. — U tom trenutku osetih kako se njena desna ruka trgla i prislonila uz moje telo. Očešala mi je džep i onda je ponovo klonula. Pogledah joj u lice, ali oči su joj i dalje bile zatvorene. Imala je toliko duge trepavice da su mi se učinile veštačke. Produžio sam prema oldsmobilu. Sofer pođe naporedo sa mnom i kada sam spustio devojku na sedišta, on reče: — Rekao sam ti da ću se ja pobrinuti za nju. 4
— Zar ti ona pripada? Neobrijano lice pocrvene. — Ja radim za njenu porodicu — progunđa on. — Tebe se ne tiče. — Slušaj, prijatelju — odvratih. — Devojka je izgleda nezgodno pala, onesvešćena je i možda je nešto i slomila. Trebalo bi je što pažljivije preneti u bolnicu. Odvešću je do prve bolnice, a ti možeš poći za nama. — Ti baš tražiš gužvu — reče on i iskrivi glavu u stranu. — Da nećeš da skineš tu majmunsku uniformu i da mi pokažeš koliko si opasan? Sofer raširi ruke kao da će se nasmejati i odustati od prepirke, ali već u sledećem trenutku njegova pesnica u rukavici pogodi me posred lica. U poslednjem momentu sam trgao malo glavu i udarac me samo očeša, ali je i to bilo dovoljno da mi pred očima zaigraju svetlaci. Pre nego što sam mogao da mu pariram, njegova levica me pogodi u bradu. Ovoga puta bez promašaja. Sve mi se zavrtelo i onda sam utonuo u pomrčinu. Trgla me je buka snažnog motora. Otvorih oči i podigoh se o laktove, baš kada je limuzina obišla moj oldsmobil i jurnula niz put. Bio sam toliko priseban da desnim kažiprstom zapišem u prašini broj limuzine. Onda sam opet klonuo. Mnogo kasnije, jer bilo je već skoro osam, neki su me prolaznici podigli i odneli do oldsmobila. Promucao sam nekoliko reci u znak zahvalnosti i iz torbe na sedištu izvukao pljosnatu bocu sa viskijem. Sačekao sam da viski počne da dejstvuje i kada se osetih malo bolje, upalih motor i odvezoh se do svoje kancelarije. Stigao sam tamo pre svoje sekretarice, gospođice Bros, mršave usedelice, koja je bila odličan radnik. Kada je sekretarica ušla da me pozdravi, videh kako joj se oči sa neodobravanjem šire. — Šta je to s vama? — upitala je. — Okliznuo sam se prilikom tuširanja i pao — slagah. 5
— Od kada se tuširate na otvorenom prostoru? Imate blata na kosi, a da ne pominjem odelo. Pre bih rekla da ste se sapleli u nekom podrumu, gospodine Bentli. Bar tako mirišete. — Bilo kako bilo, došao sam čitav na posao. Ona sleže ramenima i izađe napolje. Uskoro sam čuo kucanje njene pisaće mašine i to me je primirilo. Pripalio sam lulu. Sve je opet bilo normalno. Ali, ne baš sve. Pred očima izađoše brojke sa registarske tablice limuzine zapisane u prašini. Uzeh pero i preneh brojke iz sećanja na hartiju. Onda sam telefonirao detektivskoj agenciji Artija Amonda. Međutim, Artija još nije bilo na radnom mestu. Pre nego što sam imao prilike da ga ponovo pozovem pojavio se jedan moj stari klijent i onda smo se zajedno upustili u razmatranje nekih njegovih problema, što nas je zadržalo sve do ručka. Klijent me pozvao da ručam zajedno s njim. Posle ručka otišao sam do suda zbog jedne parnice i tek negde oko sedam i petnaest uveče krenuo sam kući, probijajući se kroz gusti saobraćaj. Nesvesno sam posmatrao vozila oko sebe, nadajući se da ću videti veliku, crnu limuzinu, sa devojkom koja je ličila na Pjeranđeli. Na brzinu sam večerao i produžio do svog stana, gde mi je nastojnik predao poštu i ja se liftom popeh u svoje momačko gnezdo. Raskomotio sam se. Mahinalno sam zavukao ruku u džep sakoa i prsti mi napipaše nešto. Izvadio sam predmet napolje. Na dlanu mi se ukaza starinski medaljon, sa zlatnim šarama u plavom mozaiku i parče prekinutog tankog lančića. Pažljivo sam medaljon spustio na sto ispred lampe i zagledao se u njega. Shvatio sam da nakit nije mogao slučajno dospeti u moj džep. Sigurno ga je devojka tamo stavila. Prisetio sam se onog njenog pokreta ruke i trzaja tela kada nam je šofer prišao. To je ona onda prekinula lančić i medaljon spustila u moj džep. Zašto? Očigledno mi je davala neki znak. Znači da se pretvarala da je onesvešćena, ali zbog pojave šofera u smešnoj uniformi bila je prinuđena, da mi uputi ovu nemu poruku. Dakle, plašila se nečega. 6
Pripalih cigaretu. Napravio sam koktel i ugasio lampu na stolu. Da nisam zaboravio na Artija i njegovu detektivsku agenciju, sada bih bar znao ko je devojka. Sedeo sam u pomrčini i razmišljao o jutrošnjem doživljaju, sve dok cigareta nije bila popušena, a čaša prazna. Onda sam legao. [2] Probudio sam se u pola sedam, obrijao, skuvao kafu i ponovo povezao istim putem kao i juče. Međutim, na onom mestu osim tragova konjskih kopita i za divno čudo sačuvanih brojki u prašini nije bilo ničega. Produžio sam do kancelarije. Odande sam pozvao kućni telefon Artija Amonda. Njegov glas je bio pospan, ali kada je prepoznao moj, počeo je da reži: — Jesi li ti pri sebi? Zašto me budiš? — Smiri se — rekoh. — Još juče sam pokušao da te nađem ali nisi bio u kancelariji. Onda sam upao u neke poslove i … — Bolje da si tako i ostao. — Ovo je poslovni razgovor, Arti. U pitanju je broj jednog automobila. — Izdiktirao sam mu broj. — Crna limuzina, marke »Dalahej«, vozi je šofer. Ako saznaš i njegovo ime, utoliko bolje. — Javiću ti se kasnije — jeknu Arti i prekinu vezu. Pokušao sam da se koncentrišem na rad, ali mi nije išlo od ruke. Rasejano sam preturao po dokumentima, pušio lulu i čekao da me Arti pozove. Javio se tek u pola jedanaest. — Nije registrovan u Automobilskom klubu. Svratiću do saobraćajne policije da se raspitam kod njih. — Što to nisi odmah uradio? — progunđah. — Javi se čim saznaš nešto. Pošto sam popušio šest cigareta, Arti se javio. 7
— Imam ga! — pobedonosno je saopštio. — Bolje uzmi olovku i piši. Ime ja strano. Vlasnik limuzine je baron Alehandro Eskivel. Jesi li ikada čuo za njega. — Nisam. — Ni ja. Baron ima šezdeset jednu godinu. — A šofer? — Imali smo sreće — odgovori Arti. — Pošto baron ne vozi, dozvola je izdata nekom Alfredu Velsu, starom trideset godina. Stanuje u istoj ulici kao i baron: Ulica Rembo. Znaš, tamo živi naše lokalno plemstvo. — Dao mi je kućni broj i prekinuo vezu. Ustao sam od stola i ugasio cigaretu. Bilo mi je nekako hladno. Dok sam prolazio pored stola gospođice Bros, ona mi dobaci: — Zar tako rano na ručak, gospodine Bentli? — Baš tako. Zašto me gledate? — Nadam se da vas ovaj razgovor sa gospodinom Amondom neće uvući u neprilike kao ranije? Otvorio sam usta da joj odgovorim, ali ona je produžila da kuca. To je ličilo na štektanje mašinske puške. Izašao sam na ulicu, razmišljajući o baronu Alehandru Eskivelu i njegovom uniformisanom šoferu, a i o onesvešćenoj devojci, verovatno njegovoj kćerki. Kada sam stigao do Ulice Rembo, tamo sam zatekao grupu dece koja je po trotoaru igrala hokej. Uskoro sam primetio i traženi broj na velikoj kapiji od cigala. Parkirao sam oldsmobil, prešao ulicu i stigao do gvozdene kapije. Ograda oko velike bašte bila je podignuta od cigala sa gvozdenom rešetkom, čiji su oštri vrhovi pretili svakom uljezu. Tu i tamo, zaklonjene gustim žbunjem, nazirale su se kamene klupe, a oko njih leje sa cvećem. Ostatak bašte bio je pokriven majskom travom i tek procvetalim lalama. Sama kuća, građena u stilu viktorijanske epohe, delovala je impresivno, a fasada, pokrivena dugogodišnjom patinom, govorila jeo prohujalim generacijama koje su tu stanovale. 8
Gledajući između rešetki, mogao sam videti nekadašnju štalu pretvorenu u garažu, na kojoj su vrata bila otvorena. U njoj nije bilo automobila. Al Vels i njegova limuzina nalazila su se negde u gradu. Pritisnu dugme zvonceta. Ništa. Ponovo sam pritisnuo zvono i tada se otvoriše sporedna vrata na kući i jedna devojka u crnoj haljini i sa belom keceljom požuri ka kapiji. Odmerila me je neprijateljskim pogledom i progunđala: — Šta želite? — Došao sam da se raspitam o izvesnoj mladoj dami koja je juče pala sa konja. Ja sam joj pritekao u pomoć. — Njoj je sada dobro — odgovori devojka. — Ali, kako, Vels je rekao da je on pronašao gospođicu Megan i doveo je ovamo? — On je kasnije stigao — odvratih. — Želeo bih da je lično upitam za zdravlje. — Izvadio sam iz džepa vizit kartu i pružio je kroz rešetku. Devojka je uze i potrča prema kući. Pripalio sam cigaretu i čekao. Pogled mi je lutao duž čitavog niza otmenih vila koje su krasile Ulicu Rembo i usput sam razmišljao o Vašingtonu, koji prema statistikama ima više zločina, nasilja i drugih prestupa nego ijedan drugi grad u zapadnom svetu. Isto tako ima i više hotela, stanova, političara, alkohola i odličnih ribljih specijaliteta od svih ostalih gradova. Ali, da bi čovek ovde preživeo, potrebno je da bude izdržljiv i da ima novaca i uticajnih prijatelja. Ukoliko ima više novaca utoliko bolje. Iz razmišljanja me trže dolazak devojke. Po njenom naglasku zaključio sam da je Irkinja, a kako je i moja stara došla sa Zelenog ostrva, znao sam kako da je oslovim. — Baš mi je milo što te vidim, curo — primetih, trudeći se da imitiram majčin dablinski akcent. — Ja sam Moli — devojka razrogači oči. — A kada ste vi stigli sa ostrva? — Odavno. Ipak ga se još dobro sećam. — Pošto sam video da je naglo smekšala, produžih: — Kakvi su ti poslodavci? Da li i gospođica Megan ovde stanuje? 9
— Nisu tako loši, lepotane — odgovorila je otključavajući kapiju. — A devojka još uvek nije došla k sebi. Baron je Portugalac, a njegova žena i njena sestra, gospođica Megan, mislim, su Engleskinje. — Tako? — promrmljah prolazeći kroz kapiju. — Koliko je devojka stara? — Dvadeset godina. Pred kućom me je Moli zaustavila i nestala sporednim vratima, da bi posle nekoliko trenutaka otključala glavni ulaz i uvela me kroz prostrani hol. Smestio sam se u plišanu fotelju koja se nalazila pored velikog stola za kartanje sa mermernom pločom. Sve me je podsecalo na muzej. Dugačke zavese od tamnozelenog velura ukrašavale su prozore. Starinski časovnik tiho je kuckao u uglu, a nameštaj u stilu ne znam kog Luja savršeno se uklapao u ćelu atmosferu. Ukusno raspoređeno posuđe od starog porcelana bilo je prijatno za oko. Sedeo sam i razmišljao o baronesi. Očekivao sam prosedu ženu, elegantnu i otmenu i zato, kada su se draperije na ulazu u hol razmakle i preda mnom se pojavila žena od tridesetak godina, pepeljastoplave kose, sa dugačkom muštiklom za cigaretu od slonovače, srebrnastim pantalonama i svilenom bluzom boje korala, ja se umalo ne zagrcnuli. Lepotica mi je pružila ruku i reče: — Kako ste, gospodine Bentli? Ja sam Anita Eskivel. [3] Mora da sam blenuo u nju, jer se ona nasmeši pomalo prekorno i dodade: — Da pređemo u drugu sobu. Tamo će nam biti udobnije. Nemo sam klimnuo glavom i ona me povede u susedni salon. Nisam propustio da zapazim njen negovani engleski naglasak i da 10
konstatujem izvesnu sličnost sa lepotom mlađe sestre, ali da istovremeno i konstatujem zrelost samopouzdane žene, čije su čeličnosive oči i ritmičko gibanje u hodu govorili o svetskom iskustvu. Salon je bio uvećani model prostorije koju smo malopre napustili, ali mnogo mračniji. Ona sede na sofu i dade mi znak da se smestim pored nje. — Pušite, ako želite, gospodine Bentli — reče ona. — Kada vas je devojka najavila, otišla sam do sestre i ona mi je rekla da se priseća kako je neko podigao sa zemlje pre nego što je šofer naišao. Znate, želela sam prethodno da proverim. — Da proverite, baroneso? — Mi ovde mirno, živimo, gospodine Bentli — odvratila je. — Može se reći skoro sasvim povučeno. S vremena na vreme novinari nam dosađuju, jer žele da intervjuišu mog supruga. Znate, razlog su biseri. — Učtivo sam podigao obrve. — Zlatni biseri, gospodine Bentli. U ogrlici ih ima trideset i dva i svi su iste veličine, što ogrlicu čini jedinstvenom u svetu. — Nisam znao da ima zlatnih bisera — iskreno rekoh. — Ovi potiču iz Venecuele — osmehnula se baronesa. — Iz zaliva Marakaibo. U vodama tog zaliva ima izvora nafte; čije čestice upijaju i biserne školjke, tako da zrna dobijaju zlatan preliv. Srećom, vi niste predstavnik štampe i biseri vas, svakako ne zanimaju. Ali, ipak, zar ste ovamo samo zbog Megan, gospodine Bentli? — Samo zbog nje. — Otkuda ste onda saznali gde ona stanuje? — interesovala se lepotica. — Naš šofer, Vels, sigurno vam to nije rekao. Njemu je striktno naloženo da nas čuva od radoznalaca. — U to ne sumnjam, baroneso. Ali, pošto sam pronašao jedan medaljon u travi, potrudio sam se da saznam adresu njegove vlasnice i evo me ovde. Posmatrala je starinski medaljon na mom dlanu i najzad uzdahnula: 11
— Da, to je stara i skupocena stvarčica. Potiče čak iz dvanaestog veka. Rad majstora iz Toleda. Ali, zato ga niste dali Velsu? Slegao sam ramenima. Baronesa nije dalje insistirala na odgovoru. Povukla je gajtan zvona i malo zatim izašla je iz salona da bi izdala neko naređenje. Uskoro se pojavila Moli sa ogromnim srebrnim poslužavnikom, na kome se nalazila posuda sa ledom, čaše i nekoliko boca. Ponudio sam se da spravim koktel. Pružio sam punu čašu baronesi, ona otpi mali gutljaj i zadovoljno klimnu glavom. — Vidim da ste majstor u ovim stvarima — rekla je sa osmehom. — Čudi me samo da nam Vels nije ništa saopštio o tom vašem susretu? Oprostite, ali nije nimalo džentlmenski što se ovako raspitujem. — Džentlmenstvo je izgleda izumrlo, baroneso — odvratili zagrejan koktelom. — Od kako je još pre nekoliko vekova stari Servantes ismejao vitezove, ljudi su izgubili vezu i tako nešto. Ona se nasmejala i podiže čašu. Kucnuli smo se. — Vi mi se sviđate, gospodine Bentli. — Stiv Bentli, baroneso. — Ja sam Anita — koketno je uzvratila. Pripalila je novu cigaretu i ispružila svoje duge, vitke noge. Imala je izražene mišiće na butinama kao balerina. Otpio sam još nekoliko gutljaja i tek onda primetio da u svoju čašu nisam nasuo sode. Još dva ovakva koktela i usudio bih se da rukama pređem preko tavanice. Ona zabaci glavu i upre dugačku muštiklu prema meni. — Znate, moj suprug prikuplja staro oružje — produžila je da održi konverzaciju jer sam ja glupavo ćutao. — Možda bi voleli da vidite njegovu zbirku? Klimnuo sam glavom i ustao. Pustio sam da me vodi kao malo đače. Otišli smo u prostranu biblioteku, čije su police bile pretrpane knjigama. Baronesa priđe plakaru iza masivnog hrastvog stola i odande izvadi jednu od mnogobrojnih drvenih kutija, pa je spusti na sto. Kada je podigla poklopac kutije, na 12
crvenom somotu ukazala su se dva srebrom ukrašena starinska revolvera. Spustio sam čašu koju sam držao u ruci i uzeo jedan revolver i uperio ga prema prozoru. — Pazite! — opomenu me ona. — Taj je možda napunjen. Baron pazi da u svakom paru revolvera uvek jedan bude napunjen. — Čudna navika — iznenadio sam se. — Možda to čini iz opreznosti, ili se nečega plaši. Alehandro je čudan čovek, gospodine Bentli. Eto, taj revolver je proizveden 1791. godine. Nekako pre francuske revolucije. — Lepa stvarčica — odvratih. — Ali, sumnjam da je njihov vlasnik pobeđivao u dvobojima sa ovako ukrašenim pištoljima. — Ima tu i ozbiljnih stvari — odvrati ona sa osmehom. Zatvorila je kutiju i iz ormana izvadila novu. Zadivljeno sam pogledao preko teških pištolja čelično plave boje, osmougaone cevi i bez ikakvih ukrasa. Pri vrhu cevi pročitao sam ugravirano ime majstora koji ih je načinio: Hoze Manton 1818. Ispraznio sam čašu i uzeo jedan pištolj. Zapeo sam oroz i uperio oružje prema prozoru. Onda sam povukao okidač. Sevnula je varnica i baronesa uplašeno kriknu. — Uh! — promrmljala je. — Već sam se plašila da je i taj napunjen. Sa jednim od ova dva revolvera ubijen je vojvoda od Velingtona. Baron ih smatra najdragocenijim primerkom u svojoj zbirci. Platio je dvadeset hiljada dolara za njih. Zavrteo sam glavom i revolver stavio ispod miške. Hteo sam da joj pokažem da i ja znam nešto o ovim stvarčicama i zato počeo da recitujem podatke koje sam pročitao u nekoj enciklopediji. — Pisane su svakojake budalaštine o dvobojima iz prošlog veka. Pre svega, protivnici nisu u koracima merili rastojanje između sebe, već su to činili sekundanti brojeći sekunde. Bilo je zabranjeno nišaniti. Dueltant je morao da se okrene i odmah opali. I to samo jedan metak. Barutni naboji su bili tako mali, a rastojanje prevaljeno dok broje sekundanti toliko veliko, da je samo malerozan čovek mogao da nastrada. Oni ukrašeni pištolji više su služili za paradu nego za praktičnu upotrebu. 13
Baronesa mi uze revolver iz ruke i vrati ga u kutiju. — Da ne mislite tako i o mome mužu? — upitala je. — Znate, on ima šezdeset godina i to mu je postalo hobi. — Nisam znao za taj zanimljivi podatak — odvratili. — Mislio sam da je devojka njegova kćerka, ali čovek se poneki put prijatno prevari. — Hoćete li do nje? — upitala je vraćajući kutiju u orman. Klimnuo sam glavom i mi se vratismo u salon. Tu smo ispili još jedan koktel i onda me baronesa povede preko dugačkog hola, pa uz jedne drvene stepenice na sprat, gde smo se zaustavili ispred masivnih hrastovih vrata. Otvorila ih je bez kucanja i obreli smo se u prilično svetloj sobi. Tu se nalazila masivna postelja od mahagonija i belim baldahinom razapetim između četiri tamna stuba. Poduprta jastucima, u postelji je ležala devojka koju sam juče pronašao onesvešćenu. Preko masnice na čelu imala je flaster, a pored nje je ležala otvorena knjiga. Prepoznao sam dr Živaga. — Ovo je gospodin Bentli, koji ti je pomogao, Megan — reče Anita. — Doneo je i tvoj medaljon. Devojka se uspravi u postelji. Bez šminke i u spavaćici izgledala mi je još mlađa nego juče. Tiho je odgovorila: — Veoma sam vam zahvalna, gospodine Bentli. — Prišao sam postelji i pružio joj medaljon. — Drago mi je što ste ga pronašli. — Naši pogledi se sretoše i ona neprimetno klimnu glavom. Glas je imala prijatniji nego sestra i manje izveštačen. — Nikada više neću pojahati na konju. A i taj Vels, mogao je da bude brži. Verovatno se sećate šofera? — Nikad ga neću zaboraviti. — Alehandro će uskoro doći — umeša se Anita. — Hoćete li da vas odvedem, gospodine Bentli? Sestra je još potresena i trebalo bi joj pružiti mir. — Odmah ću za vama — rekoh preko ramena, shvatajući da Anita ne želi da nas ostavi nasamo. Baronesa izađe napolje, ali vrata nije zatvorila za sobom. Kada se njeni koraci začuše na 14
stepeništu, Megan prinese prst ustima, a drugom rukom podiže veliku knjigu. — Jeste li čitali ovaj roman? — Nisam još — odgovorih. — Znate, mi advokati smo profesionalno deformisani i sem paragrafa … Je li kraj bar srećan? — Nisam stigla do kraja — odvratila je. Otcepila je poslednju belu stranu knjige i na njoj nešto hitro pisala. Tutnula mi je cedulju u ruku i dodala: — Nadam se da ćete ovo pročitati, gospodine Bentli. Jako je zanimljivo. Još jednom vam hvala na svemu. — Klimnuo sam glavom i izašao napolje. Čuo sam kako se dole u holu otvaraju ulazna vrata i kada sam se pojavio na stepenicama, ugledao sam Anitu kako razgovara sa jednim čovekom. Bio je to baron. Snažno građen, neobično širokih ramena i skoro bez bora na licu. Seda kosa bila mu je glatko počešljana a oči oštre i prodorne. Primetio sam da ima snažne, bele zube i to prirodne. Izgledao je bar petnaest godina mlađi od svojih šezdeset. Na sebi je nosio tamno odelo i sigurno je, po trenutnim cenama, moglo vredeti bar dvesta dolara. Mekani šešir i štap sa srebrnom drškom činili su ga nalik na bulevarske kavaljere. Čak i sa ovog rastojanja mogao sam da osetim snagu njegove ličnosti. Kada sam stigao dole, Anita nas predstavi. Baron mi steže ruku kao neki rudar. Da nisam unapred očekivao ovako nešto, verovatno bih jauknuo. Sakrih prste iza leđa i počeh da ih masiram, a Baron reče: — Hvala vam na vašoj pomoći i zanimanju koje ste pokazali za Megan, gospodine. — Bilo mi je drago da utvrdim kako je pacijentu bolje — otmeno sam odvratio. — Žena mi je rekla da se zanimate za pištolje — produži baron, a Anita ga zabrinuto pogleda. — Mogli bi jednoga dana da navratite i da ih razgledate. — Sa zadovoljstvom. 15
Ponovno rukovanje i onda su me uputili prema vratima. Moli ih je već držala otvorena. Namignuo sam joj i izašao napolje. Za trenutak nisam mogao da sredim utiske. Baron i Anita su bili zanimljive osobe, a Megan pogotovu. Tako sam stigao do otvorene kapije. Pored jednog gvozdenog krila stajao je Vels i podrugljivo se cerio. Zastao sam metar daleko od njega. — Zdravo, Alfrede — rekoh. — Vidiš da sam pronašao adresu. — Savetovao bih te nešto, prikane — progunđa šofer. — Gubi se što pre odavde i više se ne pojavljuj. — Baš si nevaspitan za uniformisanog majmuna — odvratih. — Eto, imaš i blato na čizmama, Alfrede. On hitro pogleda dole i tako mi pruži priliku da mu levicu zabijena u stomak. Jeknuo je i presavio se. Desnica ga pogodi u bradu i on klonu porebarke na zemlju. Međutim, momak je bio izdržljiv. Iz tog položaja pokušao je da me uhvati za noge, ali je zakasnio. Već sam podigao koleno i ono ga tresnu o slepoočnicu. Raširio je ruke i pao licem u šljunak. Njegova kapa sa lakovanim širitom odlete čak na ulicu. Odmerio sam ga podrugljivim pogledom i rekao: — Nemoj da potcenjuješ intelektualce, momče. — Onda ga prekoračili i nađoh se na ulici. Otišao sam do automobila i kada sam se povezao ulicom imao sam utisak da me neko posmatra. Sigurno ne Alfred. Kod prve raskrsnice zaustavilo me je crveno svetio i dok sam čekao, izvadih cedulju koju sam dobio od Megan. Na njoj je bila napisana kratka poruka: »Park Montral. Večeras. U deset sati«. Ruka kojom sam držao cedulju malo je podrhtavala. 16
[4] Pošto sam zbog posete propustio ručak, založio sam se jednim sendvičem u kancelariji i pozvao Artija. — Moje iskustvo sa titulisanim plemstvom je vrlo skromno, Arti — rekoh u slušalicu. — Imam utisak da sam malopre posetio jedno zmijsko gnezdo u Ulici Rembo. Trebalo bi to pogledati izbliza. — S kim da počnemo? — Artijev glas je zvučao zadovoljno. — Sa baronom. Proveri kod ureda za useljavanje kada je došao ovamo i zbog čega. Gde mu je izdata viza. Možda je sve u redu, ali uvek postoji i ona druga pretpostavka. — U redu. — Baronesa je upola mlađa od njega, zgodna plavuša i pomalo raskalašna. — Gle, gle! Kako si to uspeo da utvrdiš? — Onako. U pitanju je bilo doba dana i nekoliko koktela. Samo, sumnjam da je gladna ljubavi, pošto je baron veoma očuvan šezdesetogodišnjak. Ima lepu kolekciju starinskih revolvera i jedinstvenu ogrlicu od zlatnih bisera. — Zlatni biseri? — Da, iz Venecuele. Nafta u vodi daje biseru specijalnu boju. Vidi preko svojih veza da li su biseri osigurani, jer mi je baronesa nabacila kako se štampa veoma zanima za njih. — Je li to sve? — Još uvek me zanima onaj šofer. Istina, vratio sam mu dug, ali rekao bih da u policijskim kartotekama postoji neki podatak o njemu. — Zašto za ovu uslugu ne zamoliš svog prijatelja Kelaveja? — obrecnu se Arti. — Ti znaš kako su oni u Upravi policije postali snobovi. Iz Odeljenja za ubistva neće ni da čuju za bivše robijaše a Kelavej se i ne pokreće iz stolice ako nije u pitanju leš. — Dobro, kada da ti se javim? 17
— U toku dana. — Ali, zašto te sve to zanima, Stive? — To se i ja pitam. — Znači, radoznali Bentli? — podrugljivo reče Arti. — Staro advokatsko njuškalo. Prekinuo sam vezu, i pošto sam završio sa ručkom, produžih da radim na poslu koji me je još od jutros čekao. Negde posle četiri javio se Arti. — Biseri su osigurani u Svajcarskoj — saopštio mi je. — Baron je morao da traži odobrenje da bi ih doneo u Ameriku. Iz ureda za useljavanje još ništa nisam saznao. Pitam se, da li mu je i titula prava? Negde sam čitao da je polovina tih titula lažna, a da su ostale kupljene ukradenim parama. — Mani nagađanja. Sta još ima? — Jedan od mojih ljudi ja saznao da Vels ima dozvolu za revolver, izdata od pre sedam meseci. Baron je bio jedan od potpisnika garancije. Verovatno da u kartoteci nema ništa o njemu, jer mu inače ne bi dali dozvolu. — Predomislio sam se u pogledu praćenja, Arti. Usredsredite pažnju na šofera i gledaj da što pre saznaš podatke iz odeljenja za useljavanje. Završio sam razgovor i produžio da radim. U pola šest mi gospođica Bros donese neka poslovna pisma na potpis i zatim ode iz kancelarije. Malo zatim začulo se zvonce sa ulaza. Ustao sam od stola, prešao kroz prijemnu kancelariju i otvorio vrata. Preda mnom je stajao crnomanjasti čovek u mantilu od gabardena i sa istim takvim šeširom. Desnu ruku držao je u džepu mantila i po veličini izbočine pogodio sam da tamo drži revolver, a verovatno i prst na okidaču. Oči su mu imale tvrd izraz, a usta bila razvučena u ledeni osmeh. — Jesi li ti Bentli? — upitao je pridošlica. — Ovaj … maločas je otišao. Revolver u džepu malo se podiže. — A ko si ti? 18
— Ortak. — Polako digni ruke uvis, odmakni se do stola i izvadi novčanik. Onda ga baci prema meni. Ali, bez žurbe. Izmakoh se nekoliko koraka, polako zavukoh desnu ruku i izvadih novčanik. Bez žurbe sam ga bacio pored njegove noge. On ga podiže i otvori. Usta mi se odjednom osušiše. Visoki čovek izvadi moju vozačku dozvolu, pogleda je i jedva se osmehnu. — Sramota, momče — procedio je kroz zube. — Pa, ti si uzeo gazdin novčanik. Zar je Bentli toliko glup da ti poverava i novčanik? — Ovaj … brzo se uzbuđujem — promucah. — Naročito kada neka nepoznata osoba uperi revolver u mene. Za trenutak sam zaboravio ko sam u stvari. — U redu — reče čovek. — Neka ti bude oprošteno. A sada, znaš li zbog čega sam došao? — Ne znam, ali pomno slušam — odvratih. Levom rukom izvadio je paklo cigareta iz džepa mantila i uskoro je odbijao dimove. Osvrnuo se po kancelariji i mahnuo rukom, rekavši: — Ovde imaš lep posao, prijatelju. Čuo sam da i dobro zarađuješ. Ako se budeš držao paragrafa, pred tobom stoji lepa budućnost. — Je li to savet? — Tako nešto — progunđa nepoznati. — Gledaj da više ne prođeš Ulicom Rembo. Čak ni izdaleka. — Znači da me tamo neko ne voli? — odvratih. — Izgleda. — Tanke usne se razvukoše u novi, još ledeniji osmeh. — Ti mi ne izgledaš tako naivan, Bentli, ali ako si spreman da sarađuješ, sve će biti u redu. Prvo, zaboravi kako uopšte izgledam, a zatim i na sva današnja poznanstva. Ćutke klimnuh glavom i visoka prilika iščeze sa vrata. Nekoliko trenutaka buljio sam u njih i osluškivao bat njegovih koraka, koji se gubio dugačkim hodnikom. Onda osetih da drhtim. 19
Nekoliko gutljaja, plamen u stomaku i onda je drhtanje prestalo. Klonuo sam u stolicu. Uljeza nisam prepoznao, a i govorio je čudnim naglaskom. Smešan je bio njegov zahtev da zaboravim kako izgleda. Pored tankih usana, on je imao i mali ožiljak iznad desnog oka i tamnu kožu, koju svakako nije stekao u Vašingtonu. Pola časa kasnije vozio sam se po kiši prema restoranu gde sam obično večeravao. Jelo mi nije prijalo. U osam sati već sam parkirao oldsmobil ispred kuće. Vratar me obavesti da nema nikakve pošte za mene i ja se odvezoh liftom do svog sprata. Istuširao sam se, obrijao i obukao čistu košulju. Iz ormana sam izvadio svoj revolver marke valter. Nalazio se u futroli za nošenje ispod mišice. Proverio sam da li je napunjen, pričvrstio futrolu i onda navukao sako od tvida. Automat nije baš oružje sa kojim se ide na sastanak sa devojkom od dvadeset godina, ali trebalo je biti oprezan, naročito posle večerašnje posete. U deset do devet već sam se vozio prema kvartu sa otmenim vilama. Prošao sam pored velike gotske katedrale, skrenuo na Dambarton Ouks i najzad ugledao drveće i ogradu parka Montroz, koji je u ovo vreme već bio zatvoren. Na uglu Ulice Lovers, oslonjen o uličnu svetiljku, stajao je policajac i vrteo svoju palicu. Njegova kišna kabanica bila je mokra i svetlucala je pod svetiljkom. Priterao sam kola uz ivičnjak i ugasio motor. Na mome satu bilo je tačno devet časova. Pripalih cigaretu. Trotoari su bili prazni. Najzad i onaj policajac ostavi svetiljku i nestade u mraku. Odbijao sam dimove i razmišljao o Megan, njenoj sestri i snažnom baronu. Onda u daljini spazih jednu priliku kako žuri trotoarom. Kada je prošla pored svetiljke, video sam devojku u kratkom kišnom mantilu. Nosila je nekoliko knjiga pod miškom. Zatreperio sam farovima oldsmobila i video kako je podigla ruku. Pritrčala je kolima. U okviru prozora ugledah lice Pjeranđeli i oči uplašene košute. Otvorio sam vrata i ona skliznu na sedište pored mene. 20
— Ne smem ostati ovde — rekla je napregnutim glasom. — Vozite negde. Požurite, molim vas. Upalili motor i jurnuh vlažnom ulicom. Išli smo ka reci. [5] Njene knjige ležale su na sedištu između nas. Primetila je moj pogled i rekla: — Trebalo bi da budem u biblioteci i zato ne mogu dugo da ostanem. — Kako god želite. — Veoma je ljubazno od vas što ste došli, gospodine Bentli — dodala je, bacajući uplašene poglede kroz prozor. — Nisam baš toliko star da me ne bi mogli zvati Stiv — odvratih. — U svakom slučaju imao sam slobodnog vremena, a i nešto tajanstveno oko vas navelo me je da dođem. Pušite li? — ponudih je cigaretom. — Pošto smo pripalili, ja skretoh auto na kej pored reke i zaustavih ga kraj same vode. — Dakle, u čemu je stvar? — poslovno sam upitao. — Toliko baš nisam slobodan da sedim ovde i posmatram prljavu reku. — Ovaj … — poče ona. — Vi ste namerno prekinuli lančić onog medaljona i spustili mi ga u džep. Želeli ste da vas pronađem. Danas ste mi krišom uručili poruku da se ovde sastanemo. Da li vama preti neka opasnost? — Nije tako kao što mislite — reče ona i ugasi cigaretu. — Mrzim Anitu i Alehandra. Ne mogu više da ih podnesem. — Zbog čega? — Zato što su pokvareni — odgovorila je. — Moja sestra je obična bludnica iz visokog društva, a Alehandro je lopov. 21
— A Vels? — On odgovara njihovom društvu. — Izvadila je maramicu iz džepa i pritisnula je oči. — Više ne želim o tome da razgovaram. Meni je potrebna pomoć. Hoćete li mi pomoći. — U čemu? — Kada smo živeli u Lisabonu, kod nas u kući je radila jedna služavka — rekla je, vadeći neku cedulju iz džepa. — Bila mi je kao majka. Alehandro je i nju doveo ovamo, ali ona više nije kod nas. — Zar je otpustio? — Penzionisao je da bi je otrgao od mene, ali ona me i dalje voli. Ja nikad ne mogu da odem bez pratnje i ovo je jedna od retkih prilika da sam zavarala Velsa. Lucija Melto stanuje na drugom kraju grada i ne mogu da se probijem do nje. Evo vam njene adrese. To je u Ulici Garvin, iza stanice Union. — I šta ću kod nje? — Lucija dovoljno razume engleski da bi mogli da joj objasnite ko ste — produži Megan. — Predajte joj ovu cedulju i ona će vam dati nešto za mene. Da li bi to mogli da mi donesete sutra uveče? Klimnuo sam glavom. — Sada moram da se vratim — rekla je, bacivši pogled na sat u automobil. — Možda su već počeli da me traže. Upalio sam motor i počeo da se vraćam istim putem. Posle nekog vremena rekoh: — Mene zanima baron. Je li on zaista plemić? — Kupio je titilu. Inače se obogatio prebacujući novac bogatih ljudi iz Lisabona u neke švajcarske banke. To je kod nas zabranjeno, ali Alehandro ima veze sa vlastima. Međutim, nije se samo obogatio od posredništva. Sav taj krijumčarski novac ostvlja se pod šifrom po švajcarskim bankama. Prirodno da Alehandro zna sve te šifre. Imao je sreću da nekoliko njegovih bogatih klijenata nastrada u avionskoj nesreći na putu iz Lisabona za 22
Cirih. Alehandro je odmah otišao tamo i pokupio njihov novac sa tajnih računa. — A Anita? — Njih dvoje su već nekoliko godina u braku — reče devojka i uzdahnu. — Ona mu služi kao mamac i dovodi mu klijentelu. O, kako bih želela da ih ostavim! — Pa ne morate večeras da se vratite tamo — predložih joj. — A od čega ću da živim? — odvratila je i oči joj sevnuše. — Otići ću kada budem skupila dovoljno para. Baronovih para. — U redu — uzdahnuh. — Mogu još večeras da odem kod te vaše Lucije. Ulazili smo u Ulicu Rembo. Ona mi steže ruke. Otvorila je vrata kola i ja ih priterah uz trotoar. Iskočila je i nestala u polumraku. Okrenuo sam oldsmobil i uputio se u jugoistočni deo grada. Prošao sam pored stanice i železničkih depoa i skrenuo među uske uličice predgrađa. Najzad sam pronašao Ulicu Garvin. Parkirao sam auto ispod ulične svetiljke i zaključao ga. Pešice sam produžio gledajući brojeve kuća. Najzad se nađoh pred prizemnom kućom sa baštom koja nije bila ograđena. Popeo sam se na verandu i podigao ruku da zakucam na vrata, kada mi nešto očeša noge. Umalo nisam uzviknuo, ali to je bila samo mačka. Žalosno je maukala i počela šapicama da grebe vrata. Pokucao sam. Niko mi nije odgovorio. Onda pronađoh dugme zvonceta sa strane i pritisnuh ga. Negde u unutrašnjosti kuće odjeknulo je zvono. Tek tada sam primetio da je kuća potpuno mračna. Pritisnuo sam kvaku i vrata su se otvorila. Gladna mačka prva ulete unutra. — Ima li nekog u kući? — viknuo sam. Tišina. Zatim sam čuo kako mačka skoro nečujno tapka svojim šapama i onda mauče. Izvadih iz džepa minijaturnu bateriju i osvetlih uzani, mračni hodnik. Prašnjavi pod i jedna bubašvaba pobeže ispred mlaza svetlosti. Ušao sam u kuhinju. Prvo sam 23
ugledao prilično nov televizor i onda mi se učinilo da neko sedi u jednoj stolici. Drhtavom rukom napipah prekidač pored vrata i svetlost sinu. Da, u stolici je sedela jedna žena. Starija žena, sede kose i odevena u crnu haljinu. Mačka joj skoči u krilo, onjuši joj prste i ponovo skoči na pod. Osetio sam kako mi se dlačice na vratu kostreše. Ženi je glava bila zabačena unazad i ja se nisam usuđivao da joj priđem i pogledam u lice. Ali, nije trebalo ni da joj prilazim pa da zaključim da je mrtva. Trglo me je maukanje mačke. Obazreo sam se oko sebe i na kuhinjskom kredencu video bocu sa mlekom. Pored kredenca nalazila se mala porcelanska zdela. Nasuo sam mleko u zdelu i mačka žurno pritrča i poče da lapće. Izvadio sam maramicu i obrisao bocu. Odjednom mi je bilo strahovito toplo. Ugasio sam svetio i pipajući otišao do vrata. Tamo sam oslušnuo šumove sa ulice. Osim pijane larme iz bifea na uglu, ništa se drugo nije čulo. Odškrinuh vrata i pogledah gore i dole. Pričinilo mi se da sam video neki brzi pokret preko puta ulice, kao da se neko sakrio iza jednog drveta. Ali se više ništa nije micalo. Obrisao sam znoj sa čela, u nekoliko koraka protrčao sam preko bašte i jurnuo prema svom oldsmobilu. Pre nego što sam upalio motor popio sam dva velika gutljaja viskija iz pljosnate boce, koja se uvek nalazila u torbi iza sedišta. Odvojio sam se od ivičnjaka i pojurio pored kuće u kojoj je stara Lucija Melho živela. Zaustavio sam se tek kod fabrike topova. Prišao sam prvoj govornici i okrenuo broj Uprave policije. Odmah sam dobio kancelariju svog prijatelja Kelaveja. — U čemu je stvar, Stive? — Ima jedan leš u Ulici Garvin. — Ne šališ se? — Taman posla. — Onda odmah dolazi ovamo. 24
[6] — I tako, kažeš, mačka te je odvela do leša? — Kiselo primeti Kelavej. Zgužvao je kartonsku čašu iz koje je pio kafu i bacio je prema korpi u uglu kancelarije. Promašio je. Besno je pogledao čašu koja se kotrljala po podu i nastavio: — I šta si tražio u to doba noći tako daleko od svog stana a, Stive? Ako kažeš da je to bilo slučajno zadaviću te golim rukama. — Vi se policajci uvek žalite kako nemate dovoljno ljudi za patroliranje u gradu — odvratio sam. — U tom pitanju sam stalno bio na vašoj strani. Recimo da je moja šetnja predstavljala dobrovoljno patroliranje savesnog građanina i ja sam, eto, izabrao da kontrolišem red u Ulici Garvin. Kelavej ispruži šake i polako ih steže. — Vidiš li ih? — muklo je rekao. — Držim ih na stolu kako ti ne bi mogle naškoditi. Ali, nemoj da preteruješ. Danas sam imao gadne scene sa okružnim tužiocem i u ovom trenutku bih mogao da pregrizem motku za bezbol kao da je špageta. — Gle, a ja sam mislio da si ih jeo za doručak. — Već dva dana ne spavam i spreman sam da ubijem — jadao se inspektor. — Dakle, zašto si odlazio u Ulicu Garvin? — Jedan moj klijent me je zamolio da prenesem poruku dotičnoj Luciji — odgovorih paleći cigaretu. — Ja sam to pokušao, ali na žalost stara dama nije mogla da me sasluša. — Kakva poruka? — Žrtva je trebalo da mi da nešto za mog klijenta. — Hoću ime tog klijenta, do đavola! — dreknu Kelavej. — Ti si nervozan. Kao advokat, imam pravo da ti ne odam ime svog klijenta. Nego, reci mi šta je vaša istraga ustanovila. — Dotična Lucija je udavljena i to od osobe sa priličnom snagom. — Da nije u pitanju neka žena? — interesovao sam se. — Jesi li ti sreo neku ženu dizača tereta, ili rvača? — odgovori on podrugljivo. 25
— Vidiš, ja sam imao jednu neobičnu posetu i to možda ima veze sa smrću jadne Lucije — rekoh. — Dobro, svaki podatak mi može pomoći — progunđa inspektor. — Eto, vidiš, i ja sam imao posetu. Dolazio mi je jedan stanovnik otmenog kvarta, iz Ulice Rembo i zatražio policijsku zaštitu, jer smatra da mu je život u opasnosti. Izvesni baron Eskivel. — Gle, gle! A da li ti je baron pominjao neke zlatne bisere? — To prvi put čujem — iznenadi se Kelavej. — U pitanju je bila samo zaštita njegovog života. Poslao sam nekoliko ljudi da motre na njegovu kuću i za sada ništa mi nisu javili. Znaš li nešto o baronu što bi mene moglo da interesuje? — Pa, eto, ja sam pretpostavljao da će on tražiti zaštitu za bisere. — To nije tražio. — Onda ti više ništa ne mogu reći — odvratih — odoh da spavam. — Nisi mi još ništa detaljnije rekao o poseti u Ulici Garvin — dobaci mi Kelavej. — Recimo, da nećeš ponovo da se vratiš na mesto zločina? Možda je ubica nešto zaboravio, ili nije pronašao ono što je tražio? — Sumnjam. Imao je on dovoljno vremena da preturi ceo stan, a i vi ste to isto učinili. — Onda, prijatno spavanje, huljo. Napustio sam masivnu zgradu Uprave policije i umornim korakom otišao do oldsmobila. Upalio sam motor i pritom razmišljao o baronu i njegovom zahtevu za policijskom zaštitom. Pogledao sam na sat. Već je bilo prošlo jedanaest. Otvorili radio. Spiker je baš davao sportske izveštaje. Bokser Slim Spokan pobedio je tehničkim nokautom u šestoj rundi. Vest me je malo obradovala. Da sam otišao na meč, sigurno bih se kladio na njegovog protivnika. Tamo sam uštedeo pedeset dolara. Ali, to je bilo sve. 26
Onda mi misli skretoše na mladu Megan i na poruku koju je trebalo predati Luciji Melho. Devojka će sigurno u jutarnjim novinama pročitati ubistvo stare služavke, a ja sam prebacivao sebi što nisam bio uporniji i tako saznao šta je to Lucija trebalo da mi preda. U svakom slučaju Megan i ubica su znali u čemu je stvar. Slagao sam Kelaveja i za sada sačuvao Megan od policijske istrage, osim ako devojka sama ne odluči da sve ispriča policiji. Ono što je još prekjuče izgledalo kao obična avanturica pretvorilo se u pravu dramu kakvu srećemo samo na filmu, ili u romanima: nasilna smrt, bogataši, pokvareni baron, strana mesta i čudna imena, lepota i smrt i zlatni biseri. Filmove su snimali i sa manje materijala od ovoga. Do đavola, možda je ipak trebalo da se držim svojih paragrafa. Sviđalo mi se što je baron zatražio zaštitu policije, jer bi policija istovremeno mogla da zaštiti i Megan. Uterao sam oldsmobil u garažu ispred svoje stambene zgrade i popeo se liftom do stana. Taman sam hteo da uguram ključ u bravu, kad primetih da u dovratku neko sedi. Prepoznao sam platinastu kosu. Bila je to baronesa. Ona zevnu i polako se podiže. — Gde ste do sada? — upitala je. — Imao sam posla — odvratih. — Šta želite? — Čašicu nekog pića. — Šta će Alehandro pomisliti? — odvratih otključavajući vrata. — Neka misli šta god želi — rekla je ravnodušno. — On ima svoju titulu, pare i zlatne bisere. Pustio sam je da uđe u stan i ona skide svoj skupoceni kaput od mohera. Bila je obučena u tesno pripijenu haljinu od crne svile, a oko vrata je imala bisernu ogrlicu koja se zlatno presijavala. Pokazao sam prstom prema ogrlici. — Malopre rekoste da su biseri kod barona. — Ja imam pravo da ih nosim — osmehnula se. — Zar nisam njegova supruga? On ih je, navodno, kupio za mene. 27
Zbacio sam kaput i počeo da pripremam koktel. Prvu čašu Anita je odmah ispraznila i ja sam joj spremio drugu. Sedeli smo na sofi i pijuckali. — Znate da je dobro što ste vi došli kod mene — promrmljah između gutljaja. — Kako to mislite? — Danas je svraćao kod mene jedan tip, u elegantnom mantilu, sa povećim revolverom i rekao mi da izbegavam vašu kuću. Sasvim jednostavan savet, ali propraćen ubedljivim argumentom. — Ko je taj čovek — trže se Anita i spusti čašu na stočić. — To bih i ja želeo da znam. Možda je bolje da ne znam. Nekoliko trenutaka zamišljeno je gledala ispred sebe. Onda uzdahnu i reče: — Bolje da ne mislim o tome. Hoćete li da vidite zlatne bisere? Zato sam ih i donela. Skinula ih je i spustila na sto. Uzeo sam ogrlicu, pogledao je prema svetlosti i onda najmanji biser stavio između zuba i malo ga zagrizao. Iznenađeno me je pogledala. Površina bisera bila je rapava. To znači da su biseri bili pravi. Svi veštački biseri su mnogo tvrđi, a njihova površina je sasvim glatka. Na svetlosti lampe ogrlica je podsećala na prašnjavo zlato, staro kao i samo vreme. — Da li vam se sviđa. — Veoma mnogo. — Eto, biseri su navodno moji — osmehnula se. — Muž mi ih je poklonio. — Baron je izgleda čovek koji može da kupi mnoge stvari — odvratih. — Čak i ljubav. Ili bar ono što prolazi kao ljubav. Munjevito je zamahnula rukom i ošamarila me. Zatim je promucala: — Izvinite. Nisam mislila da vas povredim. Ali, rekli ste … 28
— Rekao sam ono što mislite. Iza vaše lažne fasade od novca nema ničega, a najmanje ljubavi. Možda samo mržnje. Zašto bi se lagali, Anita? Prebledela je. Dok je pila koktel usne su joj podrhtavale, ali kada je spustila čašu ponovo je povratila kontrolu. — Slažem se — odvratila je. — Zašto bih lagala. Možda sam i došla da vam kažem istinu. U našem braku nema sreće. Primakla mi se i punudila usne. Uplašeno sam se obazreo oko sebe, kao da će baron iskrsnuti iz susedne sobe i za svaki slučaj ugasio svetio. Probudio sam se, a u sobi je bilo hladno. Pokrivač je bio odignut, a ja sam sam ležao u postelji. Sat na stolu pokazivao je dva i deset. S mukom sam se izvukao iz postelje i zaključao ulazna vrata. I biseri su nestali sa stola. Adios, Anita. Da li je baron znao za ovakve izlete svoje supruge, ili ga se oni nisu ticali? Ali, šta je ona želela ovom svojom posetom? Toliko ipak nisam zgodan da zavodim rafinirane baronese. Kajao sam se što me je zbrzila svojim priznanjem i zatvorila mi usta poljupcem. Trebalo je postavljati pitanje. Uzeo sam pilulu za spavanje i probudio se tek u pola deset. U deset sam već bio u kancelariji i čitao jutarnju štampu. Tek na osamnaestoj stranici pronašao sam kratku vest o smrti Lucije Melho. U čitanju me prekide ulazak gospođice Bros, koja najavi posetu Artija Amonda. — Jesi li čitao novine? — upitao me Arti još sa vrata. Rukom sam pokazao na rasturene novine po stolu. — Red je da već jednom budeš iskren sa mnom, Stive. Prema podacima ureda za useljavanje, baron je došao u Ameriku pre sedam meseci, zajedno sa svojom ženom Anitom, njenom sestrom Megan i služavkom Lucijom Melho. Jutros sam pročitao da je ta Lucija Melho mrtva. Udavljena. Nemoj mi reći da o njoj nisi znao. — Zar tvrdiš kako sam znao da će biti ubijena? — Isuviše mnogo ima slučajnih podudarnosti da bi ti bio tako nevin, Stive — ogorčeno je rekao. — Jesi li javio Kelaveju? 29
— Morao sam. Ja sam pronašao leš. — Ko je to učinio? — To zna samo ubica. — Dobro, kakva je sve ovo gužva, Stive? Izvadio sam lulu iz fioke, napunio je i pripalio. Arti je za to vreme nestrpljivo prstima dobovao po stolu. Kada sam odbio prve dimove, on reče: — Ti si se izgleda upleo u opasne stvari, Stive. Evo šta sam saznao o porodici Eskivel. Moji momci su pratili šofera. Čim se smrklo odvezao se limuzinom u kinesku četvrt. Tamo ga je sačekao neki tip, visok, u kišnom mantilu krem boje i istom takvom šeširu. Jedan od momaka ga je prepoznao. To je izvesni revolveraš Daki Makaluzo. Obično radi u Cikagu. — Tvoj opis se potpuno slaže sa izgledom čoveka koji me je juče posetio i zapretio mi da više ne dolazim u baronovu kuću. — Zašto mi to nisi javio? — To je bilo posle radnog vremena. Ti si tada već buljio u televizor i pijuckao viski. Šta su dalje šofer i gangster radili? — Neko vreme su se vozikali po gradu, a onda se Vels parkirao u blizini hotela »Bedford« i ušao unutra. Saznali smo da su se njih dvojica popeli u sobu broj 719. Deset minuta kasnije izašao je samo Makaluzo, a Vels se zadržao još dobrih pola časa. Neko vreme se muvao u obližnjoj pivnici i posle toga, već prilično nakresan, odvezao se nazad u otmeni kvart. — Na spavanje, verovatno? — Ne. Samo je parkirao limuzinu ispred vile, a pešice je otišao do susednog kvarta gde se nalaze male stambene zgrade. Svratio je u jednu kuću u Ulici Avon. Obična dvospratnica, sa po dva stana na svakom spratu. Momci nisu mogli da pogode razlog zbog čega je on tamo svratio. — A koliko se zadržao? — Možda i čitavu noć. Moji ljudi su se vratili posle dvanaest. — Zašto? — ljutito sam uzviknuo. 30
— Pa, njima se radno vreme svršilo u ponoć. Što nisi rekao da pošaljem dve smene? — Dobro, dobro, sada to više nije važno. — Šta misliš, da li je pala u vodu tvoja pretpostavka kako je šofer Vels možda ubio staru služavku? Moji ljudi su ga stalno imali na oku. — Ali, tek pošto je pao mrak. Dotle je Lucija već mogla biti mrtva. Nego, ko stanuje u sobi broj 719, hotela »Bedford«? — Čovek po imenu Mario Garaldo — odgovori Arti. — Koliko smo saznali od portira, to je osoba srednjeg rasta i snažno građena, ima prosedu kosu i zlatnu navlaku na jednom od prednjih zuba. Odakle li je taj tip i šta radi nismo prokljuvili. Imaš li ti neku ideju? — Juče je baron zatražio zaštitu policije. Rekao je Kelaveju da mu je život u opasnosti. — Je li precizirao razloge? — Nije — odvratih. — Sumnjam da su u pitanju i biseri. — Želiš li da moji ljudi i dalje motre na vilu? — upita Arti. — Sa policajcima oko zgrade, tamo je sada već prilično pretrpano. — Svejedno, neka budu u blizini. Arti ustade i rukama se osloni o sto, pa reče: — Ovo sada nije isti slučaj za koji si me angažovao na početku. Već imam jedan zločin, zatim revolveraša po imenu Daki Makaluzo i barona koji strepi za svoj život. Kakve koristi imaš ti iz toga. — Do sada samo nekoliko modrica. — Kažem ti da se čuvaš. Prepusti Kelaveju da vodi stvar. — Ja vodim dosadan život, Arti. Parnice, klijenti gnjavatori i tome slično. Valjda ima i nešto drugo u životu? — Ako doživiš — odvrati Arti. — Nazvaću te s vremena na vreme. Naravno, ukoliko mi ne pohapse sve ljude. Čim je Arti otišao ja uzeh telefonski imenik i pronađoh broj hotela »Bedford«. Okrenuo sam broj i upitao portira da li mi može 31
dati vezu sa sobom broj 719. Malo zatim jedan krupan glas, sa naglaskom, odjeknu u slušalicu: — Halo? — Ovde restoran hotela — rekao sam unjkavim glasom. — Recite šta želite. — Nisam vas ni pozvao. — Onda izvinite. — Spustio sam slušalicu. Dakle, Mario Garaldo bio je kod kuće. Pitao sam se kakvi li su mu planovi za danas i da li su u njih uključeni Al Vels i Makaluzo, ili obojica. Posao na mom stolu bio je tako primamljiv kao prošlonedeljna supa od pečuraka i zato sam skoro već sedeo u svom oldsmobilu i vozio se prema hotelu »Bedford«. Parkirao sam se u blizini i pešice odšetao do hotela. Ušao sam u hol. Hotel nije bio nov, ali ni star, sagrađen u vreme kada su cigle bež boje bile u modi. Kupio sam novine sa kioska pored portirske lože i seo u jednu od fotelja u holu. Šef posluge bio je omanji čovek sa crvenim licem i očima punjene ptice. I on je sedeo na klupi pored lifta i dosađivao se. Kada su nam se pogledi sreli, ja mu dadoh znak da mi priđe. Krišom je pogledao u portira i došetao se do mene. — Potrebna mi je pomoć — rekoh mu. — Kakva? — odvratio je i sumnjičavo me odmerio. Izvadio sam novčanicu od pet dolara i tutnuo mu je u ruku. Nestala je kao list u buri. Njegovo crveno lice razvuče se u osmeh. — Ovakav odgovor mi se sviđa. — Interesuje nas jedna stranka — počeo sam zvanično. — Radim za jednu banku i dotična osoba u poslednje vreme zasipa nas čekovima. — Posao je zgleda legalan — rekao je čovek. — Šta ja treba da uradim? — Ništa naročito. Kad gost iz sobe 719 siđe u hol samo da mi ga pokažete. 32
— U redu. Zovem se Čester. Ovde sam već šest godina. Uvek se obratite meni za ovakve stvarčice. U stanju sam da prekopam hotel bolje od termita. Vratio sam se svojoj klupi i seo. Oči mu opet postadoše staklaste. Tako je prošlo desetak minuta. Ljudi su izlazili iz liftova, ali se Čester nije ni pomerio. Posle još desetak minuta čekanja, vrata lifta se otvoriše i u hol stupiše tri osobe: stariji bračni par i jedan omanji, snažno građen čovek, u tamnom odelu i sa sivim skupocenim šeširom na glavi. Prošao je pored portirske lože ne ostavljajući ključ a Čester skoči sa klupe. Glasno se nakašljao i pokazao mi rukom na čoveka u tamnom odelu. Pošao sam za njim i, dok je vratar pozivao taksi, ja požurih do svog automobila. Stigao sam baš kada je stanovnik sobe 719 ulazio u taksi. Kretoh za njim. Taksi se uputi prema severu, dođe do raskrsnice ispred Ulice Rembo, a onda skrete na zapad, obiđe Seridanov trg, pa preko mosta zavi u Dvadesetu ulicu i ponovo se vrati ka Ulici Rembo. Jedan blok kuća daleko od baronove vile taksi uspori i ja videh putnika u tamnom odelu kako se naginje prema prozoru. Jedan potpuno crni ševrolet bio je parkiran ispred gvozdene kapije. Da nije bilo radio antene na zadnjem delu, automobil je mogao proći kao svaki civilni auto. Ovako je svako znao da su u njemu policajci. Taksi poveća brzinu, skrete na bulevar Viskonsin i uputi se ka donjem delu grada. Pratio sam ga sve do jedne raskrsnice, gde me preseče crveno svetio. I kada sam dobio prolaz on je već bio nestao sa vidika. Ako ništa drugo bar sam saznao kako izgleda Mario Garaldo, čovek zainteresovan za poslove barona Eskivela. I to veoma zainteresovan. Zbog čega li je Garaldo potegao čak u Vašington i povezao se sa pacovima kao što su Al Vels i Daki Makafuzo, koje je sinoć primio u svoju sobu? Iz jedne telefonske govornice pozvah Kelaveja. — Možda će te interesovati ako saznaš da se u tvom gradu nalazi čikaški gangster po imenu Daki Makaluzo — rekoh mu. 33
— Hm. Takve ptičice dolaze i odlaze. Šta znači Makaluzo u tvom mlađanom životu? — Mogao bi svašta da znači. Hoćeš li da mi pomogneš? — Kako? — Pa, proveri kartoteku da li je izdata neka poternica za njim. To bi moglo da mi ga skine sa vrata bar za neko vreme. — Jesi li mi baš sve poverio, Stive? — Inspektorov glas postade sumnjičav. — To bi trajalo čitave sate. Zadovolji se ovim što si dobio. Kasnije ćemo razgovarati. — Što pre to bolje — odbrusio je i prekinuo vezu. Svratio sam u restoran »Majflauer« i naručio ribu i salatu. Kada sam ispraznio tanjire, odvezoh se u kancelariju. Otvorio sam vrata čekaonice i ugledao čoveka koji je tamo sedeo i prelistavao neki časopis. On ga spusti i podiže glavu. Bio je to baron Alehandro Eskivel. [8] — Uđite, barone — pozvao sam ga. Ustao je i pošao sa mnom u kancelariju. Namignuo sam gospođici Bros, dajući joj tako znak da nas niko ne uznemirava i zatvorio vrata. Baron se okrete i otprati me pogledom dok sam ja obilazio sto i sedao u fotelju. Nakašljao se. Pomalo nervozno za jednog barona. Ja sam se pitao da li on zna gde je Anita lutala prošle noći i da nije primetio moju vezu sa Megan. Seo sam, čekao sam da prvi otpočne. Opet se nakašljao. Umalo mu nisam ponudio mentol bombone. Možda je to bila samo nervoza. Kada čovek zatraži policijsku zaštitu, verovatno ima razloga da bude nervozan. 34
— Došao sam kod vas zbog jednog saveta, gospodine Bentli — najzad je rekao. — Kakav savet, barone? Pravni? — Nagnuo se prema meni. Izgledalo je da će biti poverljiv. U svakom slučaju nije mi bacio rukavicu u lice, niti zatražio da u zoru izađem na dvoboj. — Tiče se neke moje svojine, gospodine Bentli. Mojih bisera. — Zlatnih bisera? Klimnuo je glavom. — Ne vidim kako vam tu ja mogu pomoći, barone — odvratili. — Čuo sam da ste ih sa dozvolom doneli u Ameriku i … Zaustavio me je pokretom ruke. — Objasniću vam kakve su moje nevolje. — Pogledao je preko ramena prema zatvorenim vratima i onda se opet nagnuo ka meni. — Prema nekim procenama moji biseri vrede oko sto hiljada dolara. Istina, osigurani su na manju sumu, ali to ne utiče na njihovu pravu vrednost. S druge strane, ja i nisam zainteresovan da ih prodam, već samo da ih sačuvam. U stvari, imam razloga da verujem kako će neko pokušati da ih ukrade od mene. — Otvorio sam usta da nešto primetim, ali me baron opet ućutka pokretom ruke. — Nije u pitanju običan lopov, već neko iz moje kuće. — Neverovatno! — uspeo sam da se iznenadim. — Ali, zašto ste došli kod mene, barone? Ja sam samo običan advokat i neman nikakve veze sa ukradenim nakitom, a još manje sa predupređivanjem krađe. Vaš problem je za policiju, ili za nekog privatnog detektiva. Nakašljao se, a ovoga puta se i osmehnuo. — Došao sam kod vas zato što mi se učinilo da ste čovek od karaktera, gospodine Bantli. Ne živim dugo u ovoj zemlji da bih mogao da steknem poznanstva među karakternim i poverljivim osobama. — Cenim vaš kompliment. Ako nemate ništa protiv, želeo bih da čujem zbog čega me smatrate takvim. 35
— Sasvim jednostavan razlog — odvratio je šireći ruke. — Ono što ste učinili za Megan predstavlja delo čoveka od karaktera, uključujući i pogrešan pokušaj da je zaštitite od Velsa. Trgao sam se. — Ukratko, — produži baron — pomislio sam kako bi mogli da mi preporučite nekog čoveka od poverenja, koji bi mi pomogao u rešavanju ovog problema i koji bi istovremeno bio sposoban da preduzme i potrebne korake u cilju moje sopstvene zaštite. — Ako je samo to onda vam mogu preporučiti Detektivsku agenciju koju vodi izvesni Artur Amond. Mislim da bi on u potpunosti mogao da izađe u susret vašim željama. Baron odahnu i ustade. — Veoma sam vam zahvalan, gospodine. Ako se ovakva konsultacija naplaćuje, bio bih srećan da to učinim. — Ne plaća se. — Ja sam vaš dužnik. — Lako se poklonio. — Naprotiv — odvratio sam misleći na Anitu. Baron me čudno pogleda. Nervozno je zatreptao očima i rekao: — Ako me posetite kad imate slobodnog vremena, rado ću vam pokazati svoju zbirku pištolja. — Prvom prilikom. — Ustao sam i ja. — Do viđenja, gospodine Bentli — reče baron i napusti kancelariju. Čim su se njegovi koraci izgubili u hodniku, gospođica Bros tiho zviznu. — Počeli ste da dobijate i otmenu klijentelu — dobacila je iz čekaonice. Prostrelio sam je pogledom i ona ućuta. Zalupio sam vrata i prileteo telefonu. Pozvao sam Artija i rekao mu da bi mogao da očekuje baronovu posetu. — I kakav mu je problem? — interesovao se detektiv. — Ne verujem da će biti potpuno iskren, Arti. Verovatno će ti zatražiti da čuvaš njegove zlatne bisere. 36
— To će biti malo nezgodno. Od Kelavejovih ljudi ne možemo ni da priđemo vili. — Ne plaši se on osoba sa strane, Arti. Rekao mi je da se eventualni kradljivac nalazi u njegovoj kući. Gledaj da me obavestiš o vašem razgovoru. Još nešto. Onaj Garaldo, čovek iz sobe 719, danas se provezao pored baronove kuće. — Znaš li nešto o njemu? — upita Arti. — Ja ništa, ali baron verovatno. — Da li da ga pitam? — Oceni to sam. — U redu. — Prekinuo je vezu i ja spustih slušalicu. Ako sam nešto određeno mogao da kažem o baronu, onda je to bila njegova neodređenost. Bio je uglađen kao brilijant, ali ne tako providno. Odakle mu ideja da bi neko mogao da ukrade bisere? I ko? Moli? Vels? Anita? Ili Megan? Da nije Mario Garaldo upravljao akcijom u njegovoj kući? Nameravao sam da ga upitam gde čuva bisere, ali je pogodan trenutak prošao i ja to nisam učinio. Znao sam da u tim starim, otmenim kućama ima ugrađenih sefova, jer sam svojim očima u jednoj od njih video sef dovoljno veliki da posluži za vinski podrum. Istresao sam lulu i spustio je na sto. Ukoliko je baron znao za smrt Lucije Melho, on to ničim nije pokazivao. Uostalom, nije ni imao razloga da pomisli da ja imam neke veze s tim. Žalio sam što mi Megan nije rekla o pravom cilju moje posete staroj služavki. Ovako sam ispao samo kurir. Pravi D' Artanjan, koji muški pokušava da povrati kraljičine dijamante, a pritom pojma nema o intrigama kardinala Rišeljea. Sve je izgledalo nekako zamešano i mutno, osim činjenice da je Lucija Melho bila mrtva. To je bila činjenica velika kao planina. Buljio sam u telefon i uhvatio sebe kako želim da zazvoni. Broj telefona baronove kuće nisam znao, niti sam se setio da o tome upitam Megan. Prekopavanje po telefonskom imeniku nije donelo rezultate, jer broj se tamo nije nalazio. 37
Otišao sam na ručak i kad sam se vratio zatekao sam poruku da se javim Kelaveju. Inspektorov glas bio je umoran i pomalo ljutit kada je rekao: — Nije moglo da ti naškodi da si me slučajno obavestio kako je ona ubijena žena radila kod barona Eskivela. — Zar sam morao to da znam? — Svakako da si znao. Ovo već predstavlja prećutkivanje i zakonom je kažnjivo. — To nisam učio na pravnom fakultetu. Nazovi i to podudarnošću. Lucija Melho je mrtva, a njen raniji poslodavac zatražio je od tebe policijsku zaštitu. Šta drugo zaključuješ iz ovoga? — Pre svega, to nije nikakva podudarnost, a zatim da mi se baron odjednom ne sviđa baš mnogo. Baš razmišljam da li da odem do njega i da zatražim da mi objasni te podudarnosti. Mogao bi čak da ga dovučeni u policiju i da mu uzmem otiske. — Rekao si mi da u stanu stare služavke nisi našao nikakve otiske. — Tačno. Zvao sam te samo zato da se uverim kako se ne bih sudario s tobom kada uđem u baronovu kuću. On je, dakle, bio taj klijent koji te je zamolio da odneseš poruku Luciji, zar ne? Ili bolje da ga ja pitam? Osetio sam nešto hladno u stomaku. — Dakle? — insistirao je Kelavej. — Sta imaš da mi kažeš? — Baron nije bio taj klijent. — Slušaj, Stive, u ovom trenutku ja veoma malo cenim tvoju iskrenost. Ne dovodi me u iskušenje. Ko te je sinoć poslao u ulicu Garvin? — Jedna devojka — odgovorili. — Ima svega dvadeset godina i sestra je baronove žene. Lucija je bila njena služavka. Devojka se nečega plašila, mada mi nije određeno rekla čega. Da bih je umirio pristao sam da posetim Luciju. Mislio sam samo da je malo neurotična, ali ubistvo je pokazalo da nije. 38
— Baš ti hvala na ovome — odvrati Kelavej. — I koliko je neurotična ta mlada dama? Dovoljno neurotična da udavi nekoga? — Eto vidiš, zbog tako prosvećenog stava naše policije ja sam se uzdržao da umešam i njeno ime kada si me prvi put upitao. — I zašto? — Mislim da su devojku prilično maltretirali u onoj kući, pa sam želeo da joj uštedim i vaše maltretiranje. — Ne mešaj se u stvari policije! — dreknu inspektor. — Niti me uči kako ću da postupam sa osumnjičenim osobama. — U redu, shvatio sam. A da li bi mogao da je ostaviš na miru jedno dvadeset četiri časa i pustiš mene da nešto preduzmem? — Idi do đavola! — Zar ti je toliko stalo da rešiš ono ubistvo u Ulici Garvin? Komesar te neće juriti — molio sam. — Kažeš, dvadeset četiri časa? — čuo sam oklevanje u njegovom glasu. — Da, tu sam cifru pomenuo. Radi sa baronom što god želiš, ali devojku ostavi za sutra. — Pristajem — kiselo promrmlja Kelavej. — A ni sam ne znam zbog čega. — Hvala ti na poverenju. Da nije tvoje podrške odavno bih propao. — Ha, ha — odvratio je i prekinuo vezu. Nešto sam postigao, ali sam to i platio. Izvadih maramicu iz džepa i obrisah lice. Zašto li se Arti ne javlja? Baron je imao dovoljno vremena da ga poseti i da se dogovori o poslu. Želeo sam da proverim njihov razgovor sa podacima koje sam ovde saznao od barona. Vreme je proticalo. 39
[9] Noć. Park Montroz i policajac ispred ulične lampe. Mladi policajac, visok i četvrtaste vilice. Pušio sam već četvrtu cigaretu i u ustima imao ukus mesingane kvake. Još malo duže zadržavanje na ovom mestu i policajac bi mogao da mi priđe i predloži da se udaljim. Bilo je već skoro pola deset. Čekao sam Megan od devet sati. Njen nedolazak počeo je da me uznemirava, kao i činjenica da baron uopšte nije dolazio kod Artija. Kakvi su ih razlozi mogli sprečiti da se pojave. Policajac prestade da vrti palicu i pogleda prema mojim kolima. Verovatno je premišljao šta da učini sa mnom. Bacio sam cigaretu na ulicu, upalio motor i odvojio se od ivičnjaka. Skrenuo sam u Ulicu Rembo i prošao pored baronove vile. Prozori na spratu bili su nejasno osvetljeni. Garaža je izgledala zatvorena, a prozori u parteru mračni. Da sam imao dovoljno mozga saznao bih od devojke broj telefona i ako ništa drugo pozvao bih Moli i upitao je za devojku. Pritisnuo sam kočnice i naglo zavio volan. Počeo sam da se vraćam istim putem. Tako stigoh do ulice Avon. Priterao sam oldsmobil uz ivičnjak i ugasio svetla u blizini kuće u kojoj je prethodne noći svraćao Al Vels. Dva stana na svakom spratu. Četiri mogućnosti. Da li je Al ovde imao svoje privatno gnezdo, ili je dolazio samo da odspava pijanstvo? Na svim stanovima prozori su bili osvetljeni. To je značilo i u Alovom stanu. Posmatrao sam kuću desetak minuta i onda izašao iz automobila i pešice se vratio kroz Ulicu Rembo sve do parka Montroz. Policajca nisam zatekao. Verovatno je produžio svoj obilazak. Malo zatim evo i njega. Stajao je opet ispod lampe i odmerio me sumnjivim pogledom. Bacio sam cigaretu i krenuo nazad ka kolima. Baš kad sam ulazio u automobil videh jednu ženu kako žuri niz ulicu Avon. Čak i u pomrčini jasno se raspoznavala njena platinasta kosa. Kada se približila kući, žena uspori hod, osvrte se 40
nekoliko puta i zatim uđe unutra. Lampa iznad ulaza za trenutak je jasno obasja. Anita. Eh, baroneso, pomislih. Znači sa šoferom. Odjednom sam se zgadio na samog sebe. Anita je bila ekskluzivna baš kao i samoposluga na uglu. Dama i skitnica. Ili još bolje, skitnica i skitnica. Zatvorio sam oči da bih odagnao neprijatne misli. Dalje nisam imao šta da čekam. Anita se nije pojavljivala i ja upalih motor i odvezoh se niz Ulicu Avon. Briga za Megan pomogla mi je da malo zaboravim na baronesu. Želeo sam da razgovaram sa devojkom i da je pripremim na moguće saslušavanje u policiji. Prolazak kroz Ulicu Rembo i pored parka nije mi doneo ništa novo, sem smrknutog pogleda dežurnog policajca. Vratio sam se kući. Bilo je četvrt do jedanaest. Suviše rano za spavanje, a pomalo kasno za bilo šta drugo. Napravio sam koktel, izabrao svoje omiljene ploče i pustio stereofonski gramofon. Dok sam tiho upijao muziku i pijuckao koktel, mislio sam na svoje dosadašnje neuspehe. Ipak, uspeo sam da se svugde umešam. Prvo ja i Megan, pa ona ja i Kelavej, pa baron i ja, zatim Anita i ja i, najzad, Garaldo i ja. Rezultat: opet ja potpuno sam. Pošto su me kokteli omamili, skinuo sam se i strpao u postelju. Probudila me je zvonjava. Zbacio sam pokrivač i napipao telefon na noćnom stočiću. — Halo? — jeknuo sam u slušalicu. — Stive … to sam ja … možete li da … — Ko? Ah, vi ste, Megan. Zašto niste došli na sastanak? — Sada ne mogu da vam objasnim. Dođite odmah ovamo. Molim vas. — Spustio sam noge na hladni pod. — Gde ste vi? — Kod kuće. Ulica Rembo. — U čemu je stvar? Ako ste u opasnosti pozvaću policiju. 41
— Nemojte, zaboga! — glas joj je bio drhtav. — Nikako policiju. Samo dođite. U slušalici se čulo krkljanje i veza se prekinula. Munjevito sam se obukao i stavio svoj valter sa futrolom ispod miške. Bilo je dva sata i petnaest minuta. Prosto sam uleto u oldsmobil i da bih što pre stigao do baronove vile, načinio sam bar šest saobraćajnih prekršaja. Ipak, trebalo mi je skoro deset minuta do trenutka kada sam se zaustavio ispred velike gvozdene kapije. Policijskog automobila nije bilo u blizini. Ako je policija kuću još uvek držala pod prismotrom, onda su njeni ljudi bili dobro sakriveni. Kapija je zjapila otvorena. Isto tako i garaža. U njoj nisam video crnu limuzinu. Dotrčao sam do ulaza i pokucao na vrata. Otvorila mi je Moli i ćutke pokazala prema dnevnoj sobi. U njoj je goreo veliki luster, a stolice sa visokim naslonima bacale su dugačke senke. Pored poluotvorenih vrata biblioteke stajala je Megan. Na sebi je imala spavaćicu od tamnoplave svile, pričvršćenu oko struka tankim, svilenim pojasom. Ruka kojom je pridržavala dekolte spavaćice na grudima nervozno joj se grčila, a lice joj je bilo bledo kao slonovača. Kada sam joj prišao ona posrte i klonu na pod. Hitro sam je prihvatio. — Hvala vam — prošaptala je. — Hvala vam što ste došli. Zatim se potpuno oslonila na mene. Onesvestila se. Srećom, bila je suviše mlada da bi je to dugo držalo. Bacio sam pogled kroz odškrinuta vrata i video da je lampa na pisaćem stolu upaljena. Ostali deo biblioteke bio je u mraku. Iza stola se nalazila stolica, a u njoj jedan čovek. Onako oslonjen o ploču, stola, izgledalo je kao da spava. Megan se povratila i uspravila. Sklonila je kosu sa lica, a Moli joj pomože da se sasvim osloni na noge. Ja uđoh u biblioteku. Napipao sam pored vrata prekidač i okrenuo ga. Onda odoh do stola. 42
Čovek u stolici imao je tamnoplavi kaput, a srebrnasta kosa bila je glatko začešljana. Sa svog mesta mogao sam da mu vidim samo deo lica i ništa više. Malo iznad mesta viličnog zgloba primetio sam veliku crno-modru rupu, oivičenu barutnim česticama. Čovek je bio baron Alehandro Eskivel i mrtav. Revolver koji je prouzrokovao srmt nalazio se pored vrhova prstiju njegove desne šake. Oružje mi se učini poznatim po cevi: Hoze Manton 1818. I ništa više. Okrenuo sam se znatno. Sagao sam se i pročitao ugravirana slova na dugačkom revolveru i pozvao Megan. — Jeste li dodirnuli nešto? — Mislim da nisam. Ne sećam se. — Priberite se! — oštro sam podviknuo. — Baron je mrtav. — Čula sam pucanj. On me je probudio i ja sam poletela dole. Zatekla sam ga ovakvog. — Glas joj je bio čvrst i hladan. Okrenuo sam se lešu i onda mi pogled zastade na jednom prozoru biblioteke. Jedno krilo bilo je odškrinuto za nekoliko centimetara, kao zbog provetravanja. — Hoćete li sada da zovete policiju? — reče Megan iza mene. — Bolje da to vi učinite. Još bolje bi bilo da policija nikada ne sazna o mom sadašnjem dolasku. Zašto ste prvo mene pozvali? — Ni … nisam znala šta drugo da učinim. Bila sam strahovito uplašena. Možda će oni pomisliti da sam ga ja ubila? — Zbog čega? — Pa, on je bio pravi đavo — odvratila je. — Toliko sam ga mrzela da bih ga zaista mogla ubiti. — Ja bih rekao da je baron izvršio samoubistvo — odvratio sam. Odrečno je zavrtela glavom. Prošla je pored mene, obišla sto i zaustavila se kod police sa knjigama. Rukom je pokazala na crni otvor u zidu, koji nije mogao imati više od tridesetak santimetara u prečniku. Masivna vratanca visila su na šarkama. Bio je to sef sa šifrom. — Biseri su nestali — reče Megan. 43
— To menja stvar. Ima li još nešto što bi trebalo da znam? Gde je Anita? — Podigla je obrve i ja se brzo ispravih: — Mislim, baronesa? — Pretpostavljala sam da bi vi to mogli znati — podrugljivo se osmehnula. — Otišla je iz kuće oko deset i od tada nije se vraćala. — Jeste li pogledali u njenu sobu? — Ja sam to učinila — javi se Moli. — Postelja je razmeštena, ali u njoj niko nije spavao. — Zbog toga sam vas i zvala — reče Megan. — Policija će verovatno hteti da zna gde se Anita nalazila kada je Alehandro ubijen. Želela sam da odložim pozivanje policije dok se ona … — Dok se ona ne dotetura kući — dovršio sam rečenicu umesto nje. — A šta vam je rekla, gde ide? Megan pogleda u Moli, a ova sleže ramenima. — U bioskop — reče devojka. — Ali, ako mene pitate … — Već će vas policija pitati. U to budite sigurni. — Okrenuo sam se Megan. — Gde je Vels? — Verovatno sa Anitom — ravnodušno je odgovorila. — Ili možda niste znali? — Sve ja znam — kiselo sam primetio. — U tom slučaju oni jedno drugom mogu da potvrde alibi. Uzgred budi rečeno, ni limuzine nema u garaži. Megan je ćutala. U ovakvoj situaciji očekivao sam da će sa njenih usta poteći čitava bujica reči, ali ona je bila isuviše mirna. Ravnomerno je disala i iznenada se osmehnula. — Znači, ne preostaje nam ništa drugo nego da pozovemo policiju — rekla je. Odmahnuh glavom. Mislio sam na iskušenja koja je očekuju i želeo sam da joj još malo uštedim kontakt sa ovdašnjom policijom. U tom trenutku čulo se okretanje ključa na ulaznim vratima. Svi se okretosmo prema vratima. Na ulazu je stajala Anita. 44
Nesigurno je kročila u hol i tupo nas pogledala. Prekinuo sam ledenu tišinu: — Dobro jutro, sestrice. Baš smo razgovarali o vama, kad ono baronesa na vratima. [10] Sredinom prepodneva, u mojoj kancelariji, Arti je stajao pored stola i cigareta mu je visila zalepljena o donju usnu. Polako je zavrteo glavom i rekao: — Baron je takav klijent da sam zadovoljan što nije svratio kod mene, a kamoli da me još angažuje. Kuckao sam olovkom po gornjim zubima i zevao. Ono malo spavanja predstavljalo je samo kap vode prema moru umora. Treptao sam i trljao oči. — Šta se dogodilo kada je udovica stigla kući? — upitao je Arti. — Jedan pogled na ono što je ostalo od Alehandra i njen vrisak odjeknuo je u sledećoj ulici. Kada je još videla prazan sef, udvostručila je krike. — Čudno kako novac utiče na otmene dame, pogotovu na vreme i ucveljene udovice — promrmlja Arti. — A kako li tek kunu kada saznaju da preminuli nije ostavio svežnjeve novčanica u banci. — U toku dana Kelavej će me sigurno pozvati i saopštiti kako je baron mrtav — promrmljao sam, pokazujući olovkom na telefon. — Sigurno će mi se rugati što nisam bio tamo. — Hoćeš li mu reći? — Zašto da mu kvarim zadovoljstvo? — opet sam zevnuo. Ovoga puta nisam se ni potrudio da pokrijem usta. Arti se namršti. — Zaudaraš kao pokvareni vinski podrum. 45
— Sigurno sam nešto pio ovih dana. — I gde se nalazila udovica kada je baron otpremljen na onaj svet? — Možda je nešto ispričala policiji. Meni nije htela ništa da kaže. — A mlada sestra? — Imam zakazan ručak s njom u jedan — odgovorio sam gledajući na sat. — Sudeći po tvom opisu, siguran sam da joj crnina dobro stoji. Verovatno će senzacionalno izgledati. — Izgledala bi ona senzacionalno i u krpama, dragi, moj. Postoji mogućnost da moja firma zastupa udovicu i Megan u pogledu zaostavštine. — Zar se bavite i kriminalnim stvarima? — rugao se detektiv. — To se tiče ubice, a nikako se ne odnosi na Anitu, ili Megan. — Dobro, a šta je sa biserima? — interesovao se Arti. — Imam osećaj da će se i oni pronaći. Možda ne sutra, ali uskoro. — Kako to? Slegao sam ramenima i spustio olovku na sto. — Pre svega, biseri se teško mogu prodati, jer je ogrlica unikat. Baron kao vlasnik jedini je to mogao da učini. Zbog toga se i čudim zašto su uopšte ukradeni. — Možda je ubica morao da ubije barona da bi se dočepao bisera? — sugerirao je Arti. — Kada sam noćas upao tamo, sve mi je ličilo na samoubistvo. Baron se nalazio u odgovarajućem položaju, na dršci revolvera verovatno postoje njegovi otisci, a i oko same rane na slepoočnicama ima tragova baruta, što znači da je revolver bio prislonjen uz glavu. Međutim, otvoreni sef učinio je da sve izgleda drugačije. — Možda je baron lično otvorio taj sef i bisere negde sklonio? — I zatim seo za sto i zapeo oroz na pištolju? — Odmahnuo sam glavom. — Baron je voleo te bisere, Arti. Ako je njegova 46
priča samo delimično tačna, onda je on zaista strahovao da mu ih ne ukradu. — Što nije svratio u moju kancelariju i angažovao me da mu ih čuvam? — Da bi to saznali potreban nam je neki spiritista — odvratio sam. — Zar bi čovek, spreman na samoubistvo, tražio od policije da mu zaštiti ugroženi život? Razmisli malo o tome. — I hoću — reče Arti. — Kada me budeš platio za to. Hej, da li još uvek radim za tebe? — Još uvek. Želim da mi saznaš u kome stanu Anita i Vels imaju svoje ljubavno gnezdo. Mislim na zgradu u Ulici Avon. — A da pratim Garalda? — I njega. Ako vam bude bila potrebna pomoć u hotelu Bedford, obratite se čoveku koji se zove Čester. Zanima me da li će Makaluzo, ili Vels opet svraćati kod njega. Dobro bi bilo da saznamo i gangsterovo sklonište. — Još uvek ne shvatam kakvi su tvoji interesi u ovoj stvari — reče Arti i zastade kod vrata. — Ona devojka — sanjalački sam odgovorio. — E, baš si zamlata — reče detektiv i zalupi vrata za sobom. Ostao sam sam u kancelariji i neminovno se vratio razmišljanju. Pitao sam se kako li će Kelavej reagovati kada sazna za Anitinu vezu sa Velsom. Takvu vrstu osnovnog motiva za zločin policajci neobično vole. Na žalost, naš par se verovatno nalazio u stanu u Ulici Avon kada je baron ubijen. Pomislio sam i na smrt Lucije Melho. Kakve li je to veze imalo sa baronovim ubistvom? Uzdahnuo sam i resio da nešto uradim do ručka, ali za to mi se nije pružila prilika. Vrata kancelarije su se bučno otvorila i unutra je upao Kelavej. Ćutke je dovukao jednu stolicu do stola, smestio se u nju i rekao: — Ako izjaviš da ne znaš kako je baron noćas ubijen, strpaću te u zatvor. 47
— Ti pišeš moje dijaloge. Kada smo već kod barona, mogu da ti čestitam na uspešno obavljenom poslu. — Kakvom poslu? — Pa, na zaštiti baronovog života. — Do đavola — progunđa Kelavej. — Morao sam ljude da povučem još sinoć u osam sati i da ih pošaljem da čuvaju kuću nekog senatora. Eto, takve sam ja sreće. — Neka te to mnogo ne sekira. Baron je ionako već bio spreman na daleko putovanje. Da se to nije dogodilo noćas, verovatno bi stradao danas, ili sledeće nedelje. Samo je pitanje vremena. — Možeš li to podrobnije da mi objasniš? — promrmlja inspektor. — Uzmi ovo kao trenutnu inspiraciju — odvratili. — Šta je bilo sa udovicom i njenom sestrom? Jesi li uživao da ih mučiš? — Kako da ne. Strpali smo ih u gasnu komoru i polako puštali cijano-vodonik. Znaš ti mene, Kelavej, zver u ljudskom obliku. Izvukao sam fioku i izvadio bocu sedam godina starog viskija. Doturio sam mu je preko stola. Kelavej odvrnu zatvarač, naže bocu i za nekoliko santimetara smanji nivo viskija u njoj. Maramicom je obrisao usta i vratio mi bocu. Pošto je upalio novu cigaretu, on reče: — Opisao bih ti scenu smrti, ali imam osećaj da si je ti već dobro zapamtio. — Propustio sam ovu primedbu. — Bilo bi to sasvim ubedljivo samoubistvo da nisu nestali prokleti biseri. Kako misliš da je ubica otvorio sef? — Možda je to učinio sam baron da bi malo uživao u biserima. Onda se pojavio ubica i kraj priče. — Ne bih tako rekao. U tom slučaju onda je zločinac neko iz kuće. Prozor je, istina, bio otvoren, ali nismo primetili nikakve tragove ispod njega. — Zanima me, — rekoh — koliko je prošlo godina od kada je neko poslednji put ubijen iz pištolja sa kremenom? 48
— To ne znam, ali rekoše mi da je jednim od onih pištolja ubijen heroj sa Veterloa, vojvoda od Velingtona. — Tako kaže legenda. — Ali, zašto je i drugi pištolj bio napunjen? — reče Kelavej. — Zar? — trgoh se. On klimnu glavom. — Možda se spremao za dvoboj? — Udovica je tvrdila da je baron držao napunjen samo po jedan pištolj od svakog para — odvrati Kelavej. — Zašto li je bio napunjen i drugi u ovom slučaju? — Možda je to učinio neko drugi? — Ko? — Pa, ubica. — Ko bi imao razloga da ubije barona? — Jesi li o tome pitao cenjene dame? — Svakako. One su mi odgovorile da je baron bio divan i omiljen čovek, bez ijednog neprijatelja. — Kelavej upre cigaru prema meni. — To im baš ne verujem. Neko ga je očigledno mrzeo. — Ranije sam ti pomenuo revolveraša po imenu Daki Makaluza. Jesi li učinio nešto u tom pravcu? — Poslali smo cirkular, ali još ništa nije stiglo. — A gde se prošle noći nalazio gospodin šofer? — Sa baronesom. Oboje su isto izjavili. Rekli su da su se odvezli do Virdžinije i tamo svratili u jedan od bioskopa pod vedrim nebom. Gledali su neki stari film, koji su mogli da vide još pre nekoliko meseci. Nisam bio spreman da mu ispričam za ljubavno gnezdo u Ulici Avon dok mi se ne ukaže prilika da razgovaram sa Megan. Posle nekog vremena Kelavej uvide da nisam raspoložen za razgovor i ustade. Nabusito me je pozdravio i otišao. Izašao sam skoro odmah za njim. Dole sam svratio u berbernicu da se obrijem i zatim se odvezao na aveniju Mejn. Parkirao sam kola ispred Jaht-kluba, otišao u klupski bar i naručio viski. 49
Sunce je obasjavalo kanal i na blagoj plimi jedrilice su podrhtavale i trzale sidra. Među njima sam video i svoju jedrilicu. Setio sam se da bi trebalo da popravim prednje signalno svetio i odlučio sam da to što pre učinim. Iz misli me je prenuo kelner koji mi reče: — Čeka vas jedna dama u klupskom restoranu, gospodine Bentli. Dao sam mu bakšiš i spustio se stepenicama do restorana. Megan je sedela pored velikog prozora i posmatrala jedrilice. Nije bila u crnini. Na sebi je imala svilenu haljinu boje masline i bele rukavice. Osmehnula se kada me je ugledala i ustala. Prešli smo do stolova i ja sam naručio šampanj koktel. Ponudio sam joj cigaretu i pripalio. Ona se zavalila u stolicu i sa osmehom rekla: — Izgleda da će sada sve biti u redu. [11] — Nadajmo se. — Pripalio sam i sebi cigaretu i pogledao joj lice. Jedva su se primećivali tragovi umora i napetosti. — Razgovarao sam sa kapetanom Kelavejom i on me je obavestio da ste posle saslušanja obe puštene. Mislim … Prekinuo me je dolazak kelnera, koji je spustio koktele i saopštio mi da me neko zove telefonom. Kucnuli smo se i nazdravili za novi život i ja zatim požurih do govornice. Bio je to Arti. — Ima nešto novo, Stive. — Da čujem? — Kuća u kojoj je stanovala Lucija Melbo pripadala je staroj služavki. Ona je za nju platila pet hiljada dolara i to u gotovom novcu. Ovako nešto u tom delu grada odavno se nije dogodilo. — Zanimljivo. Dalje? 50