— Čestar, iz hotela Bedford nas je obavestio da je Garaldo rano jutros napustio hotel. — I kuda je otišao? — Imao je u ruci avionsku kartu kada je plaćao račun kod portira. Čester je razgovarao sa taksi šoferom koji ga je odvezao i ovaj je potvrdio da je Geraldo otišao na aerodrom. — Ima li traga o Makaluzu? — Još ništa. Ostaješ li dugo u klubu? — Verovatno. — Nazvaću te ako nešto iskrsne. Vratio sam se stolu i objasnio devojci da sam imao poslovni razgovor. — Nego, recite mi, zašto se sinoć niste pojavili u ugovoreno vreme? — upitah je. — Alehandro mi je zabranio da napustim kuću. — Zašto? — Bio je neobično nemiran. Besan i uplašen istovremeno. Saopštio mi je da je Lucija mrtva i pokazao mi novine. Ta vest kao da ga je obradovala. Verovatno je mislio da će tako uštedeti novac koji joj je davao. — Još mi niste rekli šta je trebalo da dobijem od Lucije. Nije mi odmah odgovorila. Pošto je otpila malo pića iz čaše, ona reče: — Naknadno sam pronašla tu stvar u kući i sada to više nije važno. Uostalom, Alehandro nije valjda zbog toga ubio jadnu Luciju. — Mora da sam je upitno pogledao, jer ona dodade: — Jadnica nije imala drugih neprijatelja osim barona. — Ali, kako … — počeh. — Ostavimo, Stive. Priča je završena i više ne želim da mislim na te stvari. Kelneru sam dao znak da nam donese nove koktele. — U redu, pričajte mi nešto o svom ranijem životu — produžih. — Na primer, da li je baron ostavio testament? 51
— Koliko ja znam postojao je testament koji je on načinio još pre više godina. Prema odredbi tog testamenta ja ne bih ništa nasledila ukoliko bi se udala pre baronove smrti. — Čudna odredba. — I on je bio čudan čovek — s mržnjom je rekla. Prispele su nove čaše i kada se kelner udaljio, ja je upitah: — Da li se među osobama koje je Alehandro opljačkao nalazi i čovek po imenu Mario Garaldo? — Otkuda znate za njega? — iznenadila se. — On je ovde, u Vašingtonu. Ili je bar bio, sve dok jutros rano nije napustio svoj hotel. — Zna li policija za njegovo prisustvo? — upitala je. — Mislim da ne zna. — A da li je potrebno da joj se to javi? — Baš nije neophodno. — Onda neka ostane tako — rekla je i spustila svoju ruku preko moje. — Možda Anita zna da je Mario ovde. — Kakve ona veze ima s njim? — Rekla sam vam kako je Alehandro koristio Anitu kao mamac da bi uhvatio veze sa bogatom klijentelom. To je bilo i u slučaju Maria Garalda. Međutim, Španac se zaljubio u Anitu i ona umalo nije zbog njega napustila barona. — Dalje? — Mario se nalazio među grupom bogataša koja je nastradala prilikom leta za Cirih — nastavila je Megan. — Imao je sreće da preživi udes, ali je dugo vremena proveo u bolnici. Međutim, baron nije oklevao da i njegov novac podigne sa šifrovanog depozita u švajcarskim bankama. Ja mislim da je Alehandro i pobegao iz Evrope zbog njega. Mario mu je zahtevao novac, ali kako nije imao dokaza da novac pripada njemu, pretio je da će ga ubiti. Zato se i pojavio u Vašingtonu. Ali, rekla sam vam o tim mračnim stvarima, Stive. Nešto mi se steglo u grlu i ja se usiljeno osmehnuh. Kucnuo sam svojom čašom i njenu i rekao: 52
— Mogli bi nešto da pojedemo i onda da odveslamo do moje jedrilice. — Koja je vaša? Pokazao sam joj. — Divna je, Stive. Nekada sam i sama jedrila na lucernskom jezeru. — Uzdahnula je, a ja sam pozvao kelnera i naručio salatu od rakova. Po završenom obedu uzeo sam bocu šampanjca u posudi sa ledom, pomogao devojci da uđe u mali čamac i zatim sam odveslao do moje jedrilice. Ukrcali smo se na nju i dok sam ja hladio šampanjac, ona je ušla u malu kabinu da je pogleda. Posle nekog vremena izašla je napolje, bez rukavica i torbice i bosonoga. Seli smo na klupu, uživali u suncu i kada je šampanj bio popijen, ona uze svoje stvari i mi se vratismo na dok. Ušli smo u oldsmobil i, dok smo se vozili avenijom Mejn, ja upitah: — Kakve sada imate planove? Šta namerava Anita? — Nije bilo vremena za bilo kakve planove. Zatim, tu je i problem novca. — Imao sam utisak da je Alehandro imao dosta novaca. — I jeste. Ali, glavnina novca još uvek se nalazi u Švajcarskoj u šifrovanom depozitu. Ukoliko ne pronađemo šifre, onda nikada nećemo dobiti taj novac. — Mogli bi da prodate vilu. — Alehandro je nije kupio — uzdahnula je. — Samo je dao izvesnu sumu za akontaciju. Uostalom, Anita će verovatno naslediti sve što je ostalo iza barona. — Uključivši i bisere? — Ako ikada budu pronađeni. — Pogledala me je. — Želela bih da napustim onu užasnu kuću, Stive. Tamo više ne mogu da živim. — Klimnuo sam glavom. — Još danas poslepodne preseljavam se u neki hotel. Posle toga potražiću neki jeftiniji stan. Da li bi mi pomogli u tome? 53
— Svakako. Želite li da vas odvezem do hotela? — Ali, molim vas. Već ste ionako suviše zanemarili svoj posao zbog mene. Moli mi može pomoći. Odvezao sam je u Ulicu Rembo. Gvozdena kapija bila je otvorena i crna limuzina nalazila se u garaži. Jedan uniformisani policajac sedeo je na verandi ispred kuće. Otvorio sam vrata da Megan izađe i rekao joj: — Ako vam nešto bude bilo potrebno samo me pozovite. — Svakako ću vas pozvati — tiho je uzvratila, iznenada se nagla prema meni i poljubila me. Policajac na verandi zinu. Onda se otrgla i potrčala prema kući. Na verandi se okrenula i mahnula mi. Uzvratio sam joj mahanje. Iz garaže se pojavi Al Vels i pogleda u mene. Na sebi je imao mehaničarsko odelo umrljano uljem. Zapretio mi je pesnicom. Povezao sam kola unazad i izašao na ulicu. Čim sam stigao u kancelariju telefonirao sam Kelaveju, ali on nije bio u Upravi policije. Verovatno je otišao kući da se ispava. Sunce i šampanjac ispunili su mi glavu nekom ružičastom maglom i bio sam sposoban da potpišem samo nekoliko pisama, što je izazvalo nezadovoljstvo gospođice Bros. Zatim sam otišao do toaleta na kraju hodnika i umio se hladnom vodom. Po povratku, gospođica Bros me prekorno pogleda i gurnu mi preko stola ceduljicu sa telefonskim brojem. — Malopre se javljala jedna mlada dama i rekla je da joj neodložno telefonirate. — Kako se zove? — Nije saopštila ime. Ali, po njenom glasu rekla bih da je u pitanju život ili smrt. Odneo sam cedulju u kancelariju i zatvorio vrata za sobom, a onda okrenuo broj. Javio se jedan prigušen i uzbuđen glas, glas smrtno uplašene žene. Bila je to Anita. — Stive, — prošaptala je, a hladni žmarci prostrujiše mi kroz kičmu. — Odmah dođite. Preklinjem vas! 54
— Gde ste? Kod kuće? Ne. U Ulici Avon. U onoj beloj zgradi. — Dala mi je broj kuće i ponovila ga. — U stanu na prvom spratu. Broj 2. — Čekajte — žurno sam rekao. — Zar mi ne možete reći u čemu je …? — Veza je iznenada bila prekinuta. Ustao sam i spustio slušalicu. Dobro sam poznavao mesto gde me je pozvala. U svoje ljubavno gnezdo. Nije bilo vremena da uzmem oldsmobil iz garaže i zato sam zaustavio jedan taksi. Rekao sam šoferu da vozi što je brže moguće. Spremio sam novac i, čim je taksi usporio brzinu u blizini kuće, ja sam iskočio napolje. Trčeći prema ulazu, prisetio sam se da mi je revolver ostao u romanu. Tada je bilo kasno. Uleteo sam u polumračni hol, popeo se na sprat i pokucao na vrata stana broj 2. Vrata su se otvorila i ja ugledah Anitu gde stoji u predsoblju. Ruku je držala pritisnutu na ustima, a oči su joj bile razrogačene od straha. Nalazila se suviše daleko od vrata, da bi ih ona mogla otvoriti, ali ta misao kasno mi je pala na um. Suviše kasno. Kada sam već bio prevalio dva koraka u predsoblje. Anitina ruka skliznu sa usta i ona poče da vrišti. Nešto me je tresnulo po potiljku. Smrklo mi se od užasnog bola. Osetio sam kako me kolena izdaju, a njeno vrištanje je počelo da se gubi u daljini. Onda sam utonuo u pomrčinu. [12] Svest mi se polako vraćala. Potmulo hučanje, koje je podsećalo na grmljavinu prašumske reke, postepeno se stišalo i na kraju je zavladala tišina. Onda mi je pred očima bljesnula svetlost i strahoviti bol u potiljku potpuno me je trgao iz obamrlosti. 55
Pomerio sam jednu nogu, privukao je i okrenuo se porebarke. Hučanje se povratilo. Odmorio sam se. Ponovo sam otvorio oči. Buljio sam u zelenu tavanicu. Lampa iz ugla sobe bacala je okruglu senku na mestu gde su se zidovi sastajali. Pridigao sam se na lakat i obazreo oko sebe. Pre nego što sam bio udaren za trenutak sam bacio pogled po sobi, a sada sam imao dovoljno vremena za razgledanje. Bio sam sam. Moderan nameštaj, kakav obično kupuju mladi supružnici, ružičasti zidovi i četvrtasto ogledalo blizu vrata. Iza mene nalazila se sofa. Otpuzao sam do nje i ispružio. Ovaj napor izazvao je čitav bljesak boja pred mojim očima. Potiljak mi je bio tvrd i natečen, a užasno bolan na dodir. Pažljivo sam opipao kosu i osetio nešto grubo i okorelo. Znao sam šta je to. Na kraju stola nalazila se otvorena boca kanadskog viskija. Dohvatio sam je i malo otpio. Žestoko piće spalilo mi je grlo i ja se zagrcnuh. Naterao sam sebe da popijem još nekoliko gutljaja i onda sam bocu vratio na sto. Kada je viski počeo da dejstvuje u stomaku, ja sam ustao i oslonio se o sto. — Anita! — jeknuo sam, ali ova reč prazno je zvučala u sobi. Na prozorima zavese su bile navučene. Oteturao sam se do prozora i pogledao napolje. Bilo se već toliko smračilo da sam jedva nazirao kuću prekoputa. Najbliža vrata vodila su u malu kuhinju, sa gasnim štednjakom i frižiderom. Kroz druga se ulazilo u spavaću sobu. Škripeći zubima od bola oteturao sam se prema spavaćoj sobi i kod dovratka okrenuo prekidač. Bela svetlost ispuni malu prostoriju. Prvo što sam ugledao bila je bračna postelja na kojoj je ležala jedna žena. Njene oči ukočeno su buljile u tavanicu. Imala je pepeljasto-plavu kosu, a lice joj je bilo bolno zgrčeno. Oko vrata visio joj je crni kožni kaiš za pantalone. Trgao sam se. Bio je to moj kaiš. U stomaku mi se nešto podiglo i ja glavački jurnuh u kupatilo pored sobe. Kada je muka prestala stresao sam 56
glavu i onda se umio. Peškirom sam obrisao slavinu lavaboa i vratio ga na njegovo mesto. Skupio sam snagu i ponovo krenuo u spavaću sobu. Nisam žurio. Anita Eskivel je bila daleko od svih ovozemaljskih briga i problema. Udavili su je mojim kaišom od pantalona. U prvi mah hteo sam da ga skinem sa žrtve, ali se nisam usuđivao da dotaknem njeno hladno telo. Uostalom, ovakav kaiš nosilo je hiljadu ljudi u Vašingtonu. Vratio sam se u dnevnu sobu i maramicom obrisao bocu sa viskijem kako bih uklonio otiske. Ne zadržavajući se više, otvorio sam ulazna vrata, obrisao kvaku i zalupio ih za sobom. Na ulici sam morao da pridržavam pantalone, koje su bez kaiša pretile da mi se smaknu. Pokušavao sam da zaboravim gde se nalazi kaiš. Zaustavih se kod prve apoteke. Uzeo sam četiri aspirina i zamolio za čašu vode. Na prazan stomak aspirin je trebalo da deluje. I zaista, bol je bar bio lokalizovan na jedno mesto. Iz apoteke sam i telefonirao Kelaveju, ali se on još nije bio vratio na dužnost. Onda sam pozvao Sedmu policijsku stanicu. — Javljam se iz Ulice Avon — rekoh. — Stanujem u beloj zgradi blizu ugla. Čuo sam krikove sa prvog sprata. Stan broj 2. — Možda je neki pijanac — mrzovoljno odvrati dežurni policajac. — Na vama je da vidite šta je — dreknuh u slušalicu i prekinuh vezu. Isteturao sam se iz apoteke. Pitao sam se zbog čega ubica nije javio policajcima. Onesvešćen sam bio čitava dva časa, a moj kaiš je poslužio ubici da ubije Anitu. Klopka, ali neuspela. Zaustavio sam jedan taksi u prolazu i odvezao se kući. Nisam želeo da me iko sačeka kod vrata, a još manje nekog u stanu sa revolverom u ruci. Cepteći od mračnih slutnji, otključao sam vrata i upalio svetio. Unutra nije bilo nikoga. 57
Dugačak gutljaj iz najbliže boce, zatim topao tuš i još dva aspirina. Bio sam već ošamućen, ali bol je jenjavao. Istina, stomak mi se strahovito bunio i tražio hranu. Ponudio sam ga šoljom mleka. Zatim sam se presvukao i uzeo novi kaiš. Na vratima se začu zvonce. Prileteo sam ormanu i izvadio revolver, ubacio metak u cev i sa zapetim oružjem prišao vratima. Možda me je ubica video kad sam izlazio iz kuće u Ulicu Avon i sada je došao da me dovrši. U mračnom hodniku stajao je jedan čovek. — Ne mrdaj! — dreknuh. Držim te na nišanu. — Ma, sklanjaj to — progunđa Kelavej. — Svaka kukavica sa dozvolom za nošenje oružja voli da se igra policajaca. — Ušao je i nogom zalupio vrata. Ukočio sam revolver i spustio ga na sto. — To je već bolje — reče Kelavej. — Čemu ove specijalne mere? Nervozan si, ili se nešto dogodilo? — Nešto se dogodilo. Još nisi na dužnosti? — Zašto? — Ponudio bih te pićem. — To mogu. — Inspektor ode do bara i napuni dve čaše, a zatim dodade nekoliko kocki leda. Bacio je šešir preko revolvera na stolu i, pošto mi je dodao čašu, mračno je upitao: — Jesi li se ispavao? — Još kako. Nekoliko puta sam te zvao. — U vezi s čim, Stive? — podigao je obrve. — Da nije nešto u vezi sa porodicom Eskivel? Ćutao sam. Kelavej izvadi cigaretu iz džepa, odvi celofan i pripali je. Odbio je oblačić dima i pogledao me kroz njega. — Pre jednog časa Sedma policijska stanica primila je žalbu nekog građanina koji se tužio da čuje vrištanje iz jednog stana u Ulici Avon. Poslali su patrolu i obili vrata. U spavaćoj sobi nalazila se jedna dama, a oko njenog vrata muški kaiš za 58
pantalone. Zbog toga su me probudili i odveli u dotični stan da sam pogledam. Pogađaš li ko je žrtva? — Anita Eskivel — odgovorio sam i pobegao prema baru. — Sto posto tačno. Napunio sam svoju čašu i vratio se u fotelju. — Mora da umeš da pogađaš tuđe misli — podrugljivo je produžio Kelavej. — Na žalost, ne umem — odgovorih. — Ja sam to javio Sedmoj policijskoj stanici. Kaiš na Anitinom vratu pripada meni. — E, baš ti hvala — reče Kelavej i tresnu pesnicom po stolu da čaše podskočiše. — Ovo je najlakše priznanje koje sam danas dobio, mada je tek prvo. A odakle tvoj kaiš oko njenog belog vrata? — Ispričao sam mu. — Kada sam završio, inspektor ustade i poče da šetka po sobi. — A ostao si živ — promrmljao je. — Kakvo je to osećanje? — Kao i obično. — Ko je to mogao da te tresne po glavi? — To još uvek nisam saznao. — Znači, ubica je imao bar dva časa vremena da se skloni sa mesta zločina. U redu. Ali, objasni mi zbog čega te je ona pozvala u stan? — Pa, da me neko tresne po glavi. — Razlog? — namršti se Kelavej. — Verovatno da mi podmetnu ubistvo. Zar nije zlikovac upotrebio moj kaiš? — Ne zaboravi da ni policiju nije obavestio. Prema tome, namera o nekoj klopki nije toliko verovatna. Pre sam sklon da zaključim da je ubica naišao posle njenog telefonskog poziva. — To ne menja stvar. Misli što god hoćeš. — Pa, mogao bi malo i da mi pomogneš, Stive — prekori ga inspektor. — Danas sam ručao sa Anitinom mlađom sestrom, jer ona je rekla o ubistvu Lucije Melho. 59
— Ubistvo broj 1. — Megan smatra da je baron ubio služavku. — Slažem se s njom — reče Kelavej i osmehnu se. — Ponovo smo izvršili detaljan pretres Lucijine kuće i pronašli jednu sitnicu koja ukazuje na barona. — Kakvu sitnicu? — Malu iglu za mašinu, sa ugraviranom krunom na njoj. Igla je od platine i nalazila se na podu. — Otkud znaš da je pripadala baronu? — Pre podne smo je pokazali udovici i ona je potvrdila da je to stvarčica njenog muža — odvrati Kelavej. — Pošto je baron mrtav, nije imalo smisla dizati prašinu oko svega ovoga. Ali, preostala su nam još dva ubistva. Ko je ubio barona i njegovu ženu. — O tome ću razmisliti kada mi prođe glavobolja. — Siroto dete — reče Kelavej. — Čovek uvek mora da strada kada se umeša u policijske poslove. Zašto nisi svratio do vile i javio devojci za sestrinu smrt? — To je posao za koji si ti plaćen, prijatelju. — Naređujem ti da joj telefoniraš! — podviknu Kelavej. Umorno sam ga pogledao. — Devojka tamo više ne stanuje. Posle podne se preselila. — I, naravno, nikome nije rekla gde je otišla? — škljocnu zubima Kelavej. — Izdaću poternicu. — Dabome — kiselo sam primetio. — Ovo samo svedoči o tvojoj dubokoj profesionalnoj dalekovidosti. Jadno devojče se preselilo u hotel, a ti već izdaješ poternicu za njom. Možeš li mi reći razlog za poteru? Kelavej zgrabi šešir sa stola i natuče ga na glavu. — U pitanju je bila tročlana porodica — promumlao je. »Otmena« porodica, sa mnogo novca na raspolaganju. Plus još i niska skupocenih bisera koji su nestali. Ta tročlana porodica svela se na jednog člana. I taj će, jedini preživeli, pokupiti sve. Eto zbog čega tražim dotično »jadno devojče«. 60
Baron je ubio staru služavku. U redu, to sam prihvatio. Ali, ko je ubio njega i ženu? — Sevnuo je očima na mene i isturio bradu. — Hoću tu devojku i zahtevam da mi smesta javiš ako saznaš gde se nalazi. Tresnuo je vratima. Ostao sam da buljim u prazne čaše. Posle nekog vremena dovoljno sam se primirio da počnem sa razmišljanjem. Međutim, baš tada telefon je zazvonio. Oklevao sam nekoliko trenutaka i tek onda pružio ruku da skinem slušalicu sa aparata. [13] Naravno, to je bila Megan. Njen mladalački glas prijatno mi je osvežio umorne uši. Upitao sam: — Gde ste? — U hotelu »Sidnej«. Znate li gde je? — A ha, koja soba? — 815. Hoćete li da … — Jeste li videli večerašnje novine? — Nisam. Obično ih ne … zbog čega? Šta se dogodilo? — Doći ću do vas. Ovaj … naravno da želim da vas vidim, ali … — Samo deset minuta. — Prekinuo sam je i spustio slušalicu. Pričvrstio sam futrolu sa revolverom ispod miške i navukao kaput, pa skoro istrčao iz stana. Motel »Sidnej« nalazio se u aveniji Vermont, opkoljen poslovnim zgradama i radnjama. Ovde turisti nisu skoro ni svraćali i Megan ga je dobro izabrala za pribežište. Prošao sam pored namrštenog portira i ušao u lift, koji je mirisao na kuhinju i dezinfekciona sredstva. 61
Soba 815 nalazila se na polovini dugačkog hodnika. Pokucah na vrata. Čuo sam brze korake, vrata se otvoriše i preda mnom je stajala Megan. Na postelji sam video rasturene novine. Devojčino lice bilo je izduženo i bledo. — Zašto mi niste rekli? — prebacila mi je. — Loše vesti preko telefona zvuče dvostruko gore — rekoh zatvarajući vrata. — Zar može biti nešto gore? — Da. Umesto Anite mogli ste biti vi. Okrenula se, otišla do postelje i pala preko nje, zagnjurivši lice u jastuke. Čuo sam jecanje. Sedoh u fotelju pored postelje i pripalih cigaretu. Malo zatim prestala je da jeca, podigla se i pogledala me crvenim očima. — Zašto? — prošaptala je. — Zašto su je ubili? — Ne znam. Mislio sam da je vama poznat razlog. Tupo me je pogledala i ništa nije odgovorila. — Kapetan Kelavej se svratio u moj stan da mi javi za Anitinu smrt. Uznemiren je što vas nigde ne može da pronađe. Policija želi da zna gde ste. — Nisam se ni setila da se javim. Ovako izgleda kao da se krijem. — Ustala je i pošla prema telefonu. Zaustavio sam je. — Ima vremena za to — objasnih. — Prvo da razmislim. Namrštila se. — Zašto, na primer, čovek kao što je Mario Garaldo ima veze sa Velsom i gangsterom koji se zove Daki Makaluzo? — upitah. — Zar on poznaje Velsa. — Poznaje. — Ovo drugo ime nikada nisam čula. — Garaldo je ovamo došao da sredi svoje račune sa Alehandrom. Slažete li se sa ovom pretpostavkom? — Pa … verovatno. — Da li je on znao za bisere? — Možda — slegla je ramenima. — Zašto pitate? 62
— Zato, što ukoliko Garaldo nije mogao da uzme novac sa šifrovanovog depozita u Švajcarskoj, onda je svakako nameravao da taj gubitak nadoknadi biserima. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je Alehandro prevario Garalda, onda je sasvim razumno zaključiti kako je Španac sinoć dolazio u vilu i tražio poravnanje od barona. Pošto ga nije dobio, on je ubio Alehandra i ukrao bisere. — Megan je grizla usne. Posle kraćeg oklevanja ona reče: — Mislim da se to tako nije odigralo. — Ni ja. — Ugasio sam cigaretu i nagnuo se prema njoj. — Smetaju mi ona dva napunjena pištolja. Kada je bio napunjen drugi i zbog čega? Prilikom moje prve posete Anita mi je pokazala baš taj par pištolja i tada je samo jedan od njih bio napunjen. Proizilazi zaključak da je drugi pištolj napunila osoba u nadi da će Alehandro nehotice sam opaliti na sebe. Ta osoba ne samo da je znala kako se pune starinski pištolji, već je verovatno bila upoznata i sa baronovom navikom da vadi oružje iz svoje zbirke, da uvek barata s njim, pa čak i da ih možda prislanja uz slepoočnicu. Da li vi znate da punite stare pištolje? Megan se skupi na postelji. — Ne znam — prošaptala je. — Zaista ne znam. — Rekao bih da je Anita to znala. Primetio sam da sa revolverima znalački postupa. Verovatno je posmatrala kako ih baron puni. — Da. Anita je to znala. — Ili Vels — dodao sam. — Možda. Izvadio sam drugu cigaretu i pripalio je. — Setio sam se još nečega, Megan. Neko ko je želeo da sa napunjenim pištoljem priđe sasvim bliže Alehandru, mogao je da napuni i onaj drugi, da sačeka sve dok ga baron ne izvadi iz kutije i da zatim navodno prazni pištolj prisloni uz njegovu slepoočnicu. Alehandru je to moglo izgledati kao šala. Bar dok mu kugla nije prosvirala glavu. 63
— Mislite da je Anita to učinila? — trgla se devojka. — Sasvim moguće. Rekli ste mi da ja mrzela Alehandra. Vels je bio njen ljubavnik, a i Mario Garaldo nalazio se u gradu. Imala je kome da ode. — Ali, vi ste bili s nama kada se Anita vratila kući. Videli ste koliko je bila … — Čoveku nije teško da se pravi pijan — prekinuo sam je. — Pre svega, Anita i Vels nisu uopšte bili u bioskopu, već u svom ljubavnom gnezdu u Ulici Avon. Tamo je danas poslepodne Anita i ubijena. — Otkud vi to znate? — Zato što sam ja sinoć video kako odlazi tamo. Koliko je ostala to ne znam. Pretpostavimo da se Vels napio i zaspao. Anita je tako imala dovoljno vremena na raspolaganju da otrči kući, ubije Alehandra i ponovo se vrati u Ulicu Avon koja nije daleko od vile. Posle je mogla da popije nekoliko koktela i pripremi se za zvaničan povratak. — To je užasna pomisao. — Zašto užasna? Sami ste mi pričali kako je Alehandro iskorišćavao Anitu. Rekli ste mi da je baron ubio staru Luciju, a i policija je to potvrdila. Zašto je tako užasno ako strada neki zlikovac, Megan? I to čovek koga ste mrzeli. — Jedno je pomišljati na ubistvo, a drugo izvršiti ga. — Zaplakala je. Uzdahnuo sam i osetio se neprijatno. Još koliko danas prebacivao sam Kelaveju kako želi da muči ovu devojku, a tada sam se ponašao i gore od njega. Pomilovao sam je po glavi i ona me zahvalno pogleda. — Još mi niste rekli zbog čega sam išao kod Lucije — prisetih se. — Ona je saznala jednu baronovu tajnu — odgovorila je Megan. — U stvari, Alehandro je samo posumnjao da Lucija zna za nju i zbog toga je požurio da je ukloni iz kuće. Njeno ćutanje kupio je pozamašnom sumom novca, ali kada je saznao da Lucija 64
pokušava da dođe u vezu sa mnom, bio je siguran da će ga ona izdati. Zato je i otišao u njenu kućicu i ućutkao je zauvek. — Onda, ostavimo to uspomenama i više je nećemo pominjati — rekoh. Uhvatila me je za ruku i čvrsto je stegla. — Hvala vam — promucala je. — Nikada ranije, sem Lucije, ljudsko stvorenje nije bilo ovako dobro prema meni. Nešto mi se steže u grlu. Uzdahnuo sam i rekao: — Ja sam bio u stanu kada je Anita ubijena. Ubica je želeo da zločin pripiše meni. Megan je uzmakla. — Da slučajno policija ne sumnja da sam ja ubica? — uplašeno je upitala. — Kelavej zna kako se ubistvo odigralo, ali ne zna ubicu, niti zbog čega je Anita izgubila život. Čini mi se da imam odgovor na to pitanje. — Zbog čega? — Zbog bisera. Ubica je verovatno pomislio da ih je ona uzela posle Alehandrove smrti. Samo, sumnjam da je bisere dobio od nje, jer Anita ih nije ni imala. Na žalost, kada je već zagazio u zločin, taj čovek se neće ustezati da počini još jedan. Gde god se nalazili biseri, on će pokušati da ih se dočepa. Vi ste ovde sigurni, Megan, jer čak ni policija ne zna gde se nalazite. Za sada im ja to neću reći. Noćas i sutra ne izlazite iz sobe. Vrata ne otvarajte nikome, osim meni. Ćutke je klimnula glavom i ja ustadoh. — Nalazili ste se na spratu kada je Alehandro ubijen. — Produžio sam. — I čuli ste pucanje. — Tako je. — Šta ste onda uradili? — Ništa. — Podigla je obrve. — Zašto? Glas joj postade tvrđi. 65
— Ponadala sam se da je baron mrtav. Prvo što sam pomislila bilo je da je on izvršio samoubistvo. Onda sam se prisetila kako je Anita, ili bilo ko drugi mogao da ga ubije. U oba slučaja sam bila zadovoljna. Alehandro je zasluživao smrt. — Koliko je proteklo vremena od pucnja pa dok me niste pozvali telefonom? — Najmanje pola časa. — Megan ustade sa postelje. — Nisam smela da siđem i vidim šta se dogodilo u biblioteci. Kada sam skupila dovoljno hrabrosti i otišla dole, zatekla sam ga mrtvog. — Da li je Vels još u vili? Klimnula je glavom. — Rekla sam mu da se sutra iseli. — Gde je njegova soba? — Iznad garaže. Stive, molim vas, ne preduzimajte ništa što bi moglo … — Da mi naškodi? — dovršio sam. — Da. Nežno sam je poljubio u obraz. — Neka vam to bude najmanja briga. Reći ću Moli da dođe ovamo i ostane kraj vas. — Nemojte. Postupiću kao što ste mi rekli. Neću izlaziti iz sobe i sve će biti u redu. Podarila mi je ohrabrujući osmeh. Okrenuo sam se i izašao iz sobe, ali sam ostao u hodniku sve dok Megan nije zaključala vrata i stavila lanac. Onda sam ispravio ramena i obišao do lifta. Hotelski hol izgledao je normalno. Prošao sam kroz njega i pojavio se na ulici. Polako priđoh svom automobilu i uđoh u njega. U prvi mah nisam ga primetio u mraku, već sam samo osetio njegovo prisustvo. Kada sam se okrenuo ugledao sam revolver. Držao ga je na krilu, ali je cev bila uperena u mene. Moj pogled krete sa automatskog oružja i zaustavi se na njegovom licu. 66
Čovek je bio obučen u tamno odelo, imao je srebrnasto-sivu mašnu i belu, krutu kragnu. Ivica skupocenog šešira bacala je senku na njegovo tamno lice koje sam već ranije video. Pune usne se razmakoše i njegov glas odjeknu u kolima: — Nemojte stvarati teškoće, gospodine Bentli. Spreman sam da vas ubijem. Tek tada sam primetio da ne dišem i žurno napunili pluća vazduhom. — Već sam pomislio da ste se zasitili našeg malog grada — rekoh. — I odleteli u svoju sunčanu zemlju. Ali, razume se, niste mogli otići bez bisera. [14] Garaldove oči sijale su kao rubini. — Razgovaraćemo o onim biserima, gospodine Bentli. A sada nas odvezite do Eskivelove ulice. — Tamo nema nikoga — odvratili. — Sem duhova. Revolverska cev žabi mi se u slabine. Okrenuo sam ključ za paljenje i ubacio kola u saobraćaj. Posmatrajući ga krajičkom oka, mogao sam da vidim njegovo lice koga su trenutno osvetljavale ulične lampe. Bilo je to lice čoveka u poodmaklim godinama, punačko, ali ne i nežno. Usne su mu bile tvrde, a oči hladne. Lice čoveka koji je naučio kako da preživi. Najzad stigosmo do ulice Rembo. — Eh, ti biseri — čuo sam Garaldov glas kao iz daljine. — Eskivel me je obmanuo za čitavo bogatstvo. Sada mi je jedina nada da povratim nešto pomoću tih bisera. — Ne možete ih prodati. Suviše su poznati. 67
— To će biti moja briga — podrugljivo je odgovorio. — Za bisere uvek postoji interesovanje u Istanbulu, ili Bagdadu. Prošli smo pored parka Montroz i u daljini ugledali drveće ispred baronove vile. — Odakle vam ideja da ja bilo šta znam o biserima? — upitah. Nagnuo se prema meni. — One noći, kada je Eskivel umro, vi ste tamo bili pre policije. Osim toga, spetljali ste se i sa Anitom. — To me nije kvalifikovalo da znam gde se nalaze biseri. Iznenada me je ošamario preko usta i pred očima mi zaigraše svetlaci. Osetio sam ukus krvi na usnama. — Ja sam voleo Anitu — promuklo je rekao. — Mislim da ste je ubili kako biste se dočepali bisera. — Nisam samo ja imao veze sa Anitom — prkosno odvratih. — Ako samo još jednom pokušate da me ošamarite, udaviću vas. Mesto gde su je ubili bilo je za Anitu tajno ljubavno gnezdo. A ja tamo nisam dolazio u svojstvu ljubavnika, Garaldo. — Lažete, Bentli! — prosiktao je. — Pitajte Velsa ko je imao rezervni ključ od stana. Progunđao je nešto i mahnuo revolverom. Usporio sam brzinu i uterao kola kroz otvorenu kapiju baronove vile. Kada počeh da kočim, on mi dade znak da produžim. Nastavio sam da vozim i velike svetlosti mojih farova obasjaše vrata garaže. Garaldo pruži ruku i ugasi ih. Otvorio je vrata sa svoje strane i izašao napolje. Do ovog trenutka me nije pretresao i valter se nalazio ispod moje leve mišice. Španac verovatno još nije naučio naše običaje. Otvorio sam vrata i izašao. Noćni vazduh kao da je bio ispunjen mirisom magle. Okrenuo sam se i pogledao prema kući. Bila je mračna. Čak ni sveca nije gorela u Molinoj sobici na tavanu. Bio sam sam i na mene je bio uperen revolver. Stresao sam se. Negde škripnuše vrata. Zvuk je dopirao sa strane garaže. Iz pomrčine se pojavi jedan čovek. Na betonskoj podlozi njegove 68
cipele sa gumenim đonovima jedva da su proizvodile šum. Čovek mahnu rukom. — Ovamo, gospodine Garaldo. Bio je to Al Vels. Zanimala me je njegova uloga u ovom komadu. Garaldo mi dade znak glavom i ja kretoh ka šoferu. Španac je išao za mnom. Al se okrete i nestade iza ugla garaže. Pošao sam za njim i naišao na otvorena vrata. Drvene stepenice vodile su do malog stana iznad garaže. Škripale su pod našim teretom. Na vrhu stepenica još jedna vrata. Iza njih soba. Ni velika, ni mala. Skromno nameštena, ali sa radiom i televizorom. Zavese navučene preko prozora. U uglu telefon. Šofer se okrete meni. Oči su mu bile zakrvavljene, a lice nekako usahlo. Zaboravio je da se obrije. Očima je preleteo po sobi i iskrivio usta. — Skromno, zar ne, Bentli? — Za tebe je taman. Poleteo je k meni i levicom me udario u stomak. Presavio sam se i izgubio vazduh. Garaldo je nešto viknuo. Al se odmače od mene. Oči su mu imale ubistveni izraz. Crvena magla navukla mi se na oči i borio sam se za vazduh. Jedva sam se uspravio. — Ovo ti neću zaboraviti, huljo — jeknuo sam. — Samo izvoli — rugao se Vels. — Na žalost, nećeš toliko živeti da bi se sećao. Osim ako nisi došao sa biserima koje si uzeo od barona. Garaldo se pojavi ispred mene. Stezao je vilice. Cev revolvera bila je uperena u mene. — Biseri! — prasnuo je. — Gde su? — Pitajte Velsa. — Zašto njega? — Pa, najmili ste ga da vam ih nabavi, zar ne? I njega i Makaluza. 69
— Nisam ih ni dodirnuo — promumla šofer. — Nikada mi se za to nije ukazala prilika. Baron je bio mrtav, a sef zaključan. Šta sam mogao da učinim? — Trebalo je na to da misliš pre nego što si ga ubio? — viknu Garaldo. Vels me nelagodno pogleda. — Nisam ga ja ubio. Već sam vam rekao o tome. Nasmejao sam mu se u lice. Ponovo je krenuo meni, ali ga Garaldov revolver vrati nazad. — Slušajte, gospodine Garaldo — počeo je da muca Vels. — Ja sam bio pošten prema vama. — Ti pošten? — Glasno sam se nasmejao. — Prodao bi rođenu majku za pocinkovani dolar. — Ubiću te, kučkin sine! — dreknu Vels. Meni je svejedno ko će to učiniti. Ali, da bi raščistili situaciju, možeš reći gospodinu Garaldu ko je imao drugi ključ od Anitinog ljubavnog gnezda u Ulici Avon. Na njegovom licu bljesnu strah. Hteo je nešto da kaže, ali se zagrcnuo. Garaldove usplamtele oči prostreliše šofera. — One večeri, kada je baron bio ubijen, Anita i Vels bili su zajedno u tom stanu — produžih. — Tvoja Anita i ovaj ovde, Al. Koliko su se tamo zadržali to ne znam, ali sam video kako ulazi u kuću gde je neko već čekao. Neko ko je ušao pre nje i, naravno, imao ključ od stana. Garaldo iznenada sede u najbližu stolicu. Njegov revolver je sada bio uperen u nas obojicu. Situacija se popravljala. Dobro sam igrao ulogu na sceni. Uostalom, bilo je i dovoljno prostora za poboljšanje situacije. — Šta ti je bila Anita, ti, jeftina huljo? — jeknu Garaldo. — Ništa, gospodine Garaldo. Kunem vam se da nikada nismo… Ponovo sam se nasmejao. Šofer steže pesnice. Besno se okrenuo meni. — Šta se smeješ? I ti si imao veze s njom! 70
— Ne vređaj mrtve, Ale. Osim toga, mi razgovaramo o tebi, čoveku koji je imo ključ od ljubavnog gnezda. I osoba koja je udavila Anitu takođe je imala ključ. — Dosta! — dreknu Garaldo i pogleda me. — Šta znate o njenoj smrti. Polako sam izvadio iz džepa paklo cigareta i izabrao jednu. Zatim sam je zapalio, moleći se u sebi da niko ne primeti kako mi prsti drhte. Oslonio sam se o ivicu stola odozgo pogledao u Garalda. Njegove oči su bile mutne, oči čoveka kome je bilo svejedno da li je mrtav ili živ. — Danas poslepodne telefonirala mi je Anita — rekoh. — Tražila je da dođem kod nje. Nije objasnila razlog, ali njen glas je bio paralizovan od straha. Otišao sam tamo što sam brže mogao. Vrata su se otvorila i ja sam ugledao Anitu. Vrisnula je i onda me je neko udario po potiljku. Kada sam se osvestio, ona je bila mrtva. Otišao sam i pozvao policiju. — Lažeš! — viknu Vels. — On je njen ubica! — Reci mi, zašto bih je ubio? — Zbog bisera. Nasmejao sam se što sam mogao zajedljivije. — Još uvek se držiš iste priče, Ale. Pre jednog minuta tvrdio si kako sam bisere uzeo prethodne noći, onda kada je baron ubijen. Izjasni se, kada je to bilo? Vels obrisa usta nadlanicom. Garaldove oči se raširiše od interesovanja. — Ako sam noć pre toga uzeo bisere, onda nisam imao razloga da danas ubijem Anitu — rekoh. — Ali, niti sam je ubio, niti ikada imao bisere u rukama. Međutim, njih je neko uzeo, a neko je i ubio Anitu. — Gledao sam u Ala. — Vazduh prosto smrdi od prevare. Uzmite mu njegove ključeve, Garaldo i jednim od njih probajte da otvorite stan u Ulici Avon. Onda ćemo videti ko laže i ko koga vara. — Dobro — polako reče Garaldo. — Daj ključeve. 71
Velsove oči kolutale su od Garalda prema meni i opet natrag. Na licu mu je poigravao jedan mišić, a na čelu se pojaviše graške znoja. — Slušajte, gospodine Garaldo jedva čujno je izustio. — Ona mi je dala ključ. Šta sam mogao? — U redu — tiho odvrati Garaldo. — Ti si me izdao. Imao si veze sa Anitom i lagao si me. Da li si je i ubio? — Zaboga, nisam, gospodine Garaldo. Zašto bih učinio tako nešto? — Drhtao je celim telom, kao čovek koji gleda u lice smrti. — A zašto si me onda lagao? — Garaldo polako ustade. U njegovoj ruci revolver je izgledao velik kao top. — Lagao je zato što ljudi njegove vrste uvek to čine — objasnih. — Vi ste ga najmili da za vas ukrade nešto od Eskivela. Međutim, on se nije držao pogodbe. Uostalom, nije bio ni dovoljno pametan da bi se na svoju inicijativu dočepao bisera. Bilo mu je lakše da se spetlja sa Anitom. Eto, šta ste dobili za svoj novac, gospodine Garaldo. Španac nije skidao pogled sa Velsa. — Odgovori mi! Jesi li je ubio? Vels zinu, ali iz njegovih usta ne začu se nikakav zvuk. Scena mi se sve više dopadala. Prosto sam bio oduševljen. Garaldo je izgleda sasvim zaboravio na mene. Mogao sam da izvadim valter i da ih obojicu, smaknem ali je trebalo još mnogo što šta da se kaže. Prekinuo sam tišinu: Vratimo se malo unazad, Garaldo. Do trenutka kada je baron bio ubijen. Vratimo se osobi koja je napunila i drugi pištolj baronove kolekcije. Baron je znao da ste vi u gradu i uplašio se. Čak je zatražio i policijsku zaštitu. Ko ga je obavestio o vama? — Ja — odgovori Garaldo. — Posetio sam hulju i zapretio mu. — E, to je pokrenulo čitavu stvar. Baron je noć pre toga ubio staru Luciju Melho kako bi jadna žena odnela sa sobom u grob jednu njegovu tajnu. Policija je to saznala, ali je cela stvar otišla u akta zbog baronove smrti. Za obe žene u kući smrt Lucije 72
predstavljala je strahovitu opomenu. To je značilo da je Eskival postao očajan. I tako je neko napunio i drugi pištolj, smislivši mudar način da se oslobodi barona. Dakle, ko je to učinio? Anita je umela da rukuje sa pištoljima, isto kao i ovaj ovde, Vels. Čak i vi. — Da, čak i ja — potvrdi Garaldo. Pištolj je, dakle napunjen i pretvoren od bezopasne muzejske stvarčice u smrtonosno oružje, što baron nije znao. Juče uveče Al je otišao u stan u Ulici Avon. Malo zatim dotrčala je Anita da mu se pridruži. Kasnije je opaljen hitac u baronovoj biblioteci i njegovo mrtvo telo prva je otkrila Megan. Ona mi je telefonirala, ja sam došao i posle obavestio policiju. Anita se uskoro vratila i to pijana. — Znači, proveo si prijatno veče sa njom — procedi kroz zube Garaldo. — Mi … — zamuca Al. — Mi smo samo popili nekoliko čašica, gospodine Garaldo. Zatim je ona morala da ide. — Laži! — pljunu Garaldo, a cev revolvera uperi u Velsa. — Mislim da se neko od njih vratio ovamo, nagovorio barona da izvadi pištolje, uzeo jedan koji je trebalo da bude prazan i ubio ga sa malog rastojanja. Zatim je pištolj ostavio tako da je to ličilo na samoubistvo i pobegao iz vile. Najverovatnije kroz prozor. — Ko je to učinio? — viknu Garaldo. — Ti ili Anita? Ko je uzeo bisere? Reci mi, ili ću te ubiti. — Ona je to učinila — jeknu Vels. — Zajedno smo smislili alibi. Samo se ona posle toga napila i jedva sam je mogao isterati iz stana. — Je li uzela i bisere? — Nije … bar je to rekla … A možda i jeste. — Neko je pomislio da su biseri kod nje — umešao sam se. — Zato je i ubijena. Garaldo podiže revolver i pažljivo nanišani u Velsov stomak. — Dakle, ti si je ubio — rekao je glasom kao da čita smrtnu presudu. 73
Polako sam se odmakao od stola. — Još, uvek laže, Garaldo — rekoh. — Mislim da je Anita napunila pištolj, a da je barona ubio Al. On sada nema hrabrosti da to prizna. Pogledajte ga samo kako drhti, Garaldo. Već je polumrtav. — A ko je onda uzeo bisere? — okrete se Španac meni. — Mogao je i on — odgovori. — Ubio je barona zato što je to Anita predložila, a ukazala se i zgodna prilika. Čini mi se da je on prvo želeo nju, a zatim bisere. Onda, postojao je i problem zaključanog sefa. — Kako si to rešio, Ale? — upita Garaldo. Vels je slabo odmahivao glavom. Bio je na ivici nesvesti. — Šifru koja otvara sef nije lako izmeniti — objasnio sam. — Eskivel je kupio kuću od jedne stare usedelice i ona mu je verovatno rekla šifru kako bi mogao da se posluži sefom. Pretpostavljam da je stara dama s godinama postala zaboravna i možda je negde, na nekom parčetu hartije, zapisala šifru, ili čak i na porodičnoj bibliji. Neko iz kuće je tako saznao za šifru, pored barona. Tu treba ubrojiti Anitu, Megan, Moli, našeg dragog Ala, a … — Iznenada sam se pljesnuo po čelu. — Dabome. I staru Luciju. Sigurno je ona u bibliji natrapala na zabeleženu šifru i nešto o tome rekla baronu. Da bi sprečio ostale da se koriste saznanjem stare služavke, baron je nju brzo uklonio iz kuće i dobro je plaćao za ćutanje. Možda se ovih dana uplašio da će Lucija o ovome ipak nekome progovoriti i on je jadnicu ubio. No, kako je sef otvoren, logično je pretpostaviti da je neko iz kuće saznao od Lucije šifru ili je možda i sam istu otkrio baš kao i stara služavka. — Sigurno je Anita uzela bisere, gospodine Garaldo! — poče da viče Vels. — Kunem vam se da ih moje oči nikada nisu videle. Još jednom te opominjem da ću te ubiti ako mi ne daš bisere — reče Garaldo prigušenim glasom. 74
— Nikada … — počeo je, a onda kao da mu neka nova ideja pade na um, brzo dodade: — Anita je uzela bisere. Makaluzo je nju ubio da bi ih se dočepao. — Makaluzo? — skoro prošapta Garaldo. Vels poče očajnički da klima glavom. — Da, Makaluzo je nju ubio i uzeo bisere. — Osetio sam grčeve u stomaku i nesvesno otkopčao dugme na okovratniku košulje da bih lakše disao. — Sada optužuješ i njega! — rugao se Španac. — Na sve si spreman da bi spasao svoj pokvareni život. Do mene dopre nekakav šum. Škripanje drveta. Kao da su se vrata otvorila. Tako je i bilo. Odškrinula su se tek toliko da bi propustila revolversku cev. Ukočeno sam gledao u plavičastu cev automatskog revolvera i počeo da uzmičem. Garaldo je bio okrenut leđima prema vratima, ali je Vels takođe video revolver. — Sagnite se! — kriknuo je. — Pazite … Prasak pucnja ućutka ga. Bila su ispaljena dva hica, ali tako brzo da su odjeknula kao jedan. Vels se uhvati za stomak i kolena mu zaklecaše. Počeo je polako da pada, a onda se odjednom stropoštao na pod. Ona vrata se širom otvoriše i Daki Makaluzo upade u sobu. — Kučkin sin! — viknu gangster. — Pokušao je da mene okrivi za ono što je sam učinio. — Iskosa je pogledao u Garalda. — Ja ću se za ovo pobrinuti. Samo ćemo nas dvojica znati šta se dogodilo. Miris baruta ispuni sobu i ja osetih muku. Makaluzove oči zaustaviše se na meni i on me pogleda kao da me prvi put vidi. Pokvareni osmeh razvuče mu lice. — Gle i naš advokat — rekao je. — Odavno se nismo videli. — Ne baš tako odavno — odvratili. — Bilo je to danas poslepodne. Kada si me ono tresnuo po glavi i ubio Garaldovu Anitu. 75
[15] Gangster se kratko nasmeja. — Imaš male šanse da se iz ovog živ izvučeš, prijatelju. Video si kako je Al prošao. — Okrenuo se Garaldu. — On je ubio damu. Namakao joj je crni kaiš oko vrata i tako je ugušio. — Koje je boje bio kaiš? — upitah ga. — Rekao sam crn i … — Ućutao je i pogledao Garalda. — De, boja nije važna. — Sada je na mene bio red da se nasmejem. — Čini mi se da je za boju kaiša mogao znati samo čovek koji je ubio Anitu. Šta vi velite, gospodine Garaldo? Makaluzova ruka sa revolverom podiže se prema meni. — Sada ću te ućutkati, brbljivče! Odjeknuo je pucanj. Pao sam na pod i istrgao valter iz futrole. Još jedan pucanj. Već sam nanišanio na gangstera, ali on je padao. Lice mu je bilo iznenađeno. Pre nego što je i dodirnuo pod on je bio mrtav. Otkotrljao sam se u stranu i pogledao u Garalda. Pramičak dima izvijao se iz njegovog revolvera. Buljio je u oružje, a onda je odjednom seo. Ustao sam i vratio valter u futrolu. — Hvala vam — jedva sam izustio. — Ali, on vani je predstavljao jedinu mogućnost da dobijete bisere. Španac polako klimnu glavom. U ušima mi je još uvek odjekivala pucnjava. Na podu su ležala dva tela. Garaldov hitac pogodio je gangstera odmah ispod brade, a Makaluzo je opalio tek posle toga i njegov metak je samo napravio malu rupu na zidu. — Mogli ste mi to reći — čuo se Garaldov tupi glas. — Niste bili raspoloženi da slušate — odvratih. — Vi ste verovali Alu i Dakiju. Polako sam mu prišao i pažljivo uzeo revolver iz ruke. Izvadio sam maramicu i obrisao oružje. — To se policiji neće svideti — reče Garaldo. — Hoće — odvratih. Prišao sam Alu i njegove mrtve prste obavio oko drške Špančevog revolvera, a kažiprst prislonio na 76
okidač. Zatim sam je pustio da padne na pod. Garaldo se trže na ovo i pokri lice rukama. — Hoćete li da pozovete policiju? — upitao me je kroz prste. — Još ne — odgovorio sam. — Imali ste revolver i mogli ste da me ubijete. — Ja dobro pazim na koga pucam. Čak mi je i drago što ste baš vi ubili Makaluza. — To sam učinio za Anitu. — S mržnjom je pogledao u mrtvog gangstera. Služeći se maramicom otvorio sam vrata, propustio Spanca i onda ih ponovo zatvorio. Dole nas je sačekala Moli. Rekao sam joj da o našoj poseti nikome ne govori i ona je klimnula glavom. Ušli smo u oldsmobil. Odjednom se osetih užasno slab. Izvadio sam pljosnatu bocu iz torbe na sedištu i prvo ponudio Garalda, a onda i sam otpio nekoliko gutljaja. Izgleda da nam je to obojici povratilo snagu i, dok smo se vozili prema gradu Španac, je već bolje gledao. Zaustavio sam auto u blizini jedne taksi stanice i rekao: — Vi imate avionsku kartu. Iskoristite je. Ukočeno je klimnuo glavom. Onda je izašao i otišao do prvog taksija. Ušao je u njega. Dok sam prolazio pored taksija, video sam ga kako sklopljenih očiju nepomično sedi na zadnjem sedištu. Verovatno će mu biti dosta Amerike za ceo život. Odlazio je bez bisera. Odvezao sam se do prve telefonske stanice i pozvao Artija, koji poče uzbuđenim glasom da mi govori kako su njegovi momci videli Makaluza da žuri prema baronovoj vili. Objasnio sam mu da će o svemu saznati iz sutrašnjih novina i prekinuo vezu. Poželeo sam da pozovem Megan, ali ona je sada već sigurno spavala. Uostalom bilo je dovoljno vremena i sutra. Sve se rešilo, a viski je već besneo u mojoj glavi. Vratio sam se kolima i odvezao se do kuće. 77
Legao sam, ali nikako nisam mogao da se otresem slike događaja u sobi iznad garaže, crnoga, kaiša oko Anitinog vrata i ostalih užasa. Suviše sam se nagledao smrti za jedan dan. Popio sam dve pilule za spavanje i izgubio svest. Baš sam spremao jutarnju kafu kada je Kelavej stigao. — Verovatno se sećaš Ala Velsa i Dakija Makaluza? — reče mi još s vrata. — Da — potvrdih. — E, pa više ne moraš o njima da misliš. U novinama ćeš saznati za sve detalje. Mrtvi su. — Ko je koga ubio? — naivno upitah. — Zar ti ne znaš? — odvratio je. — Znam … to jest, pretpostavljam — ispravio sam se. — Po meni, Al je ubio barona, a Makaluzo Anitu. Zatim su se njih dvojica uzajamno poubijali. — Ma šta kažeš! — odvrati Kelavej. — Imaš li neku drugu teoriju? — Znači, ipak ste bili tamo — malo se trgoh. — Zašto? Promumlao je neku nerazgovetnu kletvu, a onda je upitao: — A biseri? — Mislim da ih je Makaluzo poslednji imao. Zbog toga je i ubio Anitu. — Nismo ih našli ni u Alovoj sobi, niti u stanu u ulici Avon — odvrati Kelavej. — Ukoliko ih se Makaluzo dočepao i negde sakrio, onda je to isto kao da si bisere bacio u njujoršku luku. — Pošto je ogrlica bila osigurana, Megan, kao, jedina naslednica, dobiće ni manje ni više nego sedamdeset hiljada dolara. — Nije stvar u tome, Stive. Osiguravajuće društvo je ponudilo dvadeset odsto od vrednosti bisera kao nagradu. To bi značilo dvadeset hiljada dolara za fond iz koga se pomažu ostareli policajci. — Šteta što će fond to izgubiti — rekoh. 78
Popili smo kafu i inspektor je otišao. Baš sam vezivao kravatu kada je zazvonio telefon. Javila se Megan. — Stive, sigurno ste čuli za Velsa i onog drugog čoveka, zar ne? — Kelavej je maločas svraćao i rekao mi. — Piše i u jutrošnjim novinama. — Malo je oklevala, a onda rekla: — Pitala sam se da li ste i vi bili u to umešani. — Predlažem da zajedno ručamo i porazgovaramo o tome. — Da uradimo ono isto što i juče? — rekla je. — Vreme je divno za jedrenje. — Tako je. Baš sam i mislio da će vas zanimati moja jedrilica. Uostalom sami ste predložili. — Kada ćemo se naći, Stive? — U jedan — odgovorio sam. — Biću tačan. — I ja, do viđenja. — Poslala mi je poljubac preko telefona. Nisam ni svraćao u kancelariju, — već sam se neko vreme odmarao u jednom baru i, kada je došao zakazani čas, odvezao sam se do Jaht kluba. Megan me je već čekala na terasi. Nosila je haljinu safirne plave boje i bele rukavice. Oko njenog vrata visio je medaljon iz dvanaestog veka. Kada sam joj prišao uhvatila me je za obe ruke. [16] — O, zdravo, sirotice — veselo sam je pozdravio. Upitno me je pogledala. — Mislim, kako ste jadni i ostali sami — objasnih. — Bez mame i bez tate, a opet ste sačuvali karakter. — Ne razumem vas — uznemireno je rekla. Potapšao sam je po rukama. 79
— Nije važno. Malo ćemo se založiti, a onda ćemo ozbiljno razgovarati. — O čemu, Stive? — O životu i sličnim stvarima. Pred vama je velika budućnost. Trebalo bi je pažljivo isplanirati. — Baš sam i htela da vas zamolim da mi u tome pomognete. — Dovoljno sam star da vam mogu reći šta ne bi trebalo da činite, Megan. Šampanj koktel — dobacio sam kelneru. — Nešto ste danas čudno raspoloženi — rekla je paleći cigaretu. — Nisam se ispavao. Noćas je bilo veoma uzbudljivo za mene. U stvari, odveli su me. Odveo me je čovek po imenu Mario Garaldo. Otišao sam tek kada mi je zapretio revolverom. — Mario? Šta je on želeo, Stive? Sačekao sam da kelner spusti koktel i onda odgovorio: — Stalno je govorio o nekim prokletim biserima. Luckast neki čovek. Podigao sam čašu i nazdravio: — Za istinu i jasnoću. I za kraj zbrke. Ispraznili smo čaše. Megan upita: — A šta se dogodilo sa Mariom? — Nije mogao da pronađe bisere i odlučio je da ode odavde. Ipak, zadržao se toliko da ubije Makaluza, koji je smakao Anitu i Ala. Megan je ćutala. — U stvari, Anitina smrt je bila nepotrebna — dodao sam. — Smrt je uvek nepotrebna — izjavila je filozofskom mirnoćom. — Divni ste, Megan — rekoh. — Čak i kada govorite o smrti. — Šta ćemo da naručimo? — promenila je temu razgovora. — Ono isto što i juče? — Moj stomak nije sada spreman za ribu. Vi uzmite što god želite, a ja ću nešto blaže. Još smo malo ćaskali i, kako je stiglo jelo, ja rekoh: 80
— I tako se cela stvar završila kako treba. — Znači, više neću biti potrebna policiji? — Nema razloga za to. Istina, nisu pronašli bisere, ali su resili pet ubistava. To je čak i za Vašington veliki dan. Po završenom ručku rekao sam kelneru da nam spremi šampanjac kao i juče i onda smo otišli do keja, gde sam je smestio u mali čamac. — Je li vam jedrilica brza? — upitala je Megan dok sam se mučio sa veslima. — Još kako. Uverićete se i sami. Osmehnula se i pomilovala me je po ruci. — Da li se mnogo žena zaljubljuje u vas? — Ponekad prođe i čitava nedelja a da se to ne dogodi. — Ozbiljno vas pitam. — Ljubav je čudna stvar — slegao sam ramenima. — Čovek se zaleti, pomisli da je naišao na pravu ženu i onda se razočara. Stigli smo do jedrilice i ja sam joj pomogao da se ukrca na nju. Već sam hteo da privežem čamac za plovak i da oslobodim jedrilicu od sidra, kada ona odjednom reče: — Predomislila sam se, Stive. U stvari, nemam vremena za jedrenje. Čeka me sastanak sa predstavnikom osiguravajućeg društva, a i još neke druge stvari. — Ljubazno se osmehnula. — Odložimo za neki drugi dan, Stive. — U redu. I ja baš nisam naročito raspoložen. Ipak, iskoristiću ovu posetu da pogledam jedrilicu. Popeo sam se na krov kabine i otišao do pramca. Megan siđe dole. Čuo sam je kako se kreće po kabini. Ja sam petljao oko signal ne lampe na pramcu. Malo zatim vratila se nazad. U jednoj ruci držala je torbicu. Ja se okretoh i rekoh: — Ako zaista imate poslovni sastanak, onda bi bilo bolje da se vratimo. — Zaista se ne ljutite, Stive, što sam s predomislila — upitala je. 81
— Naprotiv — odmahnuo sam glavom. — Ovo je bilo divno planirano. Baš sve. Na njenom licu pojavi se uznemiren izraz. — Šta hoćete time da kažete? — Da je sve bilo unapred planirano — odvratih. — Jedino što sam spreman da verujem kako se slučajno dogodio onaj vaš pad sa konja. — Stive! Jeste li poludeli? — Više nisam lud. Čak mislim da ste i pretpostavljali u moje sumnje, ali ste ipak došli. Morali ste da dođete. Uhvatio sam je za ruku u kojoj je držala torbicu. Pokušala je da se otrgne. — Hajdemo — promucala je. — Zakasniću. Pustite mi torbicu. — Zašto? — nasmejao sam se. — Ta ne vredi ni pet dolara. Kupiću vam bolju. — A šta ćete sa ovom? — Baciću je u vodu. — Vratite me na obalu! — sevnula je očima. — Ima vremena — rekoh i oteh joj torbicu iz prstiju. Poletela je na mene, ali sam je zaustavio ispruženom rukom. — Polako. Ovo je mala jedrilica i mogli bi da se prevrnemo. Tako bi zakasnili na poslovni sastanak. A zatim, oboje ne želimo da se bilo šta dogodi ovoj torbici, Megan. Pogotovu kada znam šta se u njoj nalazi. Otvorio sam torbicu i među ružom, maramicom i drugim sitnicama ležala je biserna ogrlica. Sunčevi zraci je obasjaše i ona zablista zlatnim sjajem. — Čuveni biseri — rekao sam, izvadio ogrlicu iz torbe i strpao je u svoj džep. — Eto pravog kraja ćele ove misterije. Biseri su kod mene. — Vratite mi ih! — prosiktala je. — Oni su moji. — Slažem se. Alehandro je mrtav, Anita takođe i vi ste jedini naslednik. 82
— Zašto ih onda ne vratite? — Sasvim jednostavno pitanje. A vaša je sestra izgubila život zbog ovih bisera. Ona je sada mrtva, jer ste ih vi uzeli, sakrili i naveli Makaluza da pomisli kako se nalaze kod Anite. Siguran sam da ste otrčali u biblioteku čim je odjeknuo hitac, otvorili sef i izvadili bisere. Ostavili ste sef otvoren kako bi sve izgledalo kao razbojništvo. Pretpostavljam da ste odavno znali za šifru koja otvara sef, a možda ste to otkrili tek pre neki dan, jer ste me molili da vam to donesem od jadne Lucije. Pokušala je da me ošamari, ali sam uzmakao. — Sad ćemo se vratiti. — A biseri? Privukao sam čamac do jedrilice. — Ulazite unutra. Razgovaraćemo na povratku o njima. Pokunjeno je ušla u čamac i ja sam počeo da veslam. — Biseri su vaši, Megan. Niko ne polaže više pravo na njih, pošto je i Garaldo otišao. On bi mi možda dobro platio ako mu ih predam, ali odlučio sam da sve bude zakonito. Ćutala je i buljila u vodu. Vesla su se ravnomerno podizala i spuštala, a čamac je klizio prema keju. Tako smo stigli. Izišao sam prvi i zavezao čamac za alku na keju, a Megan je još uvek sedela u njenom i čekala. — Juče ste sakrili bisere na mojoj jedrilici — produžih priču. — Tamo su bili sigurni, jer svakako se niko ne bio setio da ih tu potraži. I bez mene ste mogli doći po njih. Ispalo je da niste jadna samohrana devojčica, već običan lopov koji je kriv za smrt rođene sestre. Izvadio sam bisere iz džepa i podigao ih prema suncu. — Dobro ih pogledajte, Megan, jer ćete ih ponovo videti tek u kancelariji osiguravajućeg društva. Bisere će navodno danas pronaći policija i njihov potporni fond dobiće nagradu. Ustala je i izašla na kej. — Je li to sve? — ledeno je upitala. 83
— Mislim da jeste — izgovorio sam, osećajući kako me nešto steže u grlu. — Na žalost … — Glas me je izdao. Okrenula se i potrčala preko keja do stepenica i popela se gore. Mlada dama sa velikom budućnošću pred sobom. Umorno sam krenuo za njom i, kad sam stigao gore, video sam Megan kako zaustavlja jedan taksi, ulazi u njega i uskoro nestaje. Bilo mi je teško, kao i uvek kada se čovek razočara u svoje iluzije. Mislio sam o Megan. Verovatno će promeniti čitav niz muževa, paradiraće sa biserima i tako dočekati starost. Otmena starost. Prezrivo sam pljunuo u vodu. Bilo mi je dosta otmenog sveta, njihove pokvarenosti i prljavog novca. U baru kluba ispio sam punu čašu viskija i jedva se malo bolje osetio. Biseri u džepu mog kaputa činili su mi se teški čitavu tonu. Otišao sam do telefona i pozvao Kelaveja. 84