zaustaviše. Više nije bilo vetra, a i čudovišan zavijajući glas kod kapije je zamukao. Sneg i tama nastupiše zajedno, donoseći tišinu. — Pogledajte ovo — reče jedan dečak u čudu. Više nisu mogli da vide kraj ulice. Nejasan, žućkasti sjaj predstavljao je svetlost iz Dvorane Lige, udaljene svega jedan blok odatle. — Imamo celu Zimu da gledamo ovo — reče drugi momak — ako toliko poživimo. Hajdemo! Mora da dele večeru u dvorani. — Ideš? — najmlađi reče Roleri. — Moj narod je u drugoj kući, pazorištu, mislim. — Ne, svi jedemo u dvorani, lakše je. Hajde. — Dečaci su bili stidljivi, grubi, prijateljski raspoloženi. Ona pođe s njima. Noć je rano pala; dan je kasno svanuo. Probudila se u Agatovoj kući, pored njega i ugledala sivu svetlost na sivim zidovima, pruge tame prodirale su kroz kapke koji skrivaju staklene prozore. Sve je bilo mirno, potpuno mirno. U kući i van nje nije bilo uopšte nikakve buke. Kako može jedan opsednuti grad da bude toliko tih? Ali činilo se da su opsada i Gaali veoma daleko i da ih tamo drži ovaj čudan tajac u osvit. Ovde je bilo toplo, a Agat pored nje duboko usnuo. Ležala je veoma mirno. Kucanje dole, lupanje na vratima, glasovi. Čarolije je nestalo; najbolji trenutak je prošao. Zvali su Agata. Ona ga probudi, bio je to težak posao; konačno, još slep od sna, on ustade i otvori prozor i kapak, puštajući unutra dnevnu svetlost. Treći dan opsade, prvi dan oluje. Na ulicama je sneg bio debeo jednu stopu i još je padao, bez prestanka, ponekad gust i miran, ali uglavnom nošen jakim severnim vetrom. Sve je bilo utihlo i preobraženo snegom. Brda, šume, polja, sve je nestalo; neba nije bilo. Obližnji vrhovi krovova gubili su se u blizini. Bilo je tu palog snega i snega koji pada, koji sve zameće, a zatim se više nije moglo uopšte videti. Prema zapadu, plima se povlačila unazad u utihlu oluju. Nasip je nestajao u praznini. Hridina se nije videla. Nije bilo neba, nije bilo mora. Sneg je napadao preko tamnih stena, skrivajući pesak.
Agat zabravi kapak i prozor i okrete se ka njoj. Lice mu je još bilo smireno od spavanja, glas promukao. — Nemoguće da su otišli — promrmlja. Jer to je bilo ono što su mu dovikivali sa ulice. — Gaali su otišli, izvukli su se, beže na jug... Nije se moglo znati. Sa zidina Landina ništa se nije moglo videti sem oluje. Ali malo dalje u oluji moglo je stajati hiljadu šatora podignutih da se ona prebrodi ili možda nijedan. Nekoliko izviđača prešlo je zidine pomoću konopaca. Trojica su se vratila rekavši da su išli uz greben do ivice šume i da nisu našli nijednog Gaala; ali vratili su se, jer nisu bili u stanju da vide čak ni grad sa udaljenosti od stotinu jardi. Jedan se nikada nije vratio. Zarobljen ili izgubljen u oluji? Alterani se sastaše u biblioteci dvorane; kao što je bio slučaj, bilo koji građanin koji je to želeo mogao je da dođe da sluša i razmišlja sa njima. Veće Alterana se sada sastojalo od osam članova, ne deset. Jonkendi Li je bio mrtav kao i Haris, najmlađi i najstariji. Samo sedmoro ih je bilo prisutno, jer se Pilotson nalazio na straži. Ali prostorija je bila pretrpana nemim slušaocima. — Nisu otišli... Nisu blizu grada... Neki.,, neki jesu... — Govorila je promuklo Ala Pasfal, dok joj je vratna žila pulsirala, a lice bilo blatnjavo sivo. Bila je najbolje obučena od svih dalekorođenih u onome što su nazivali slušanje umom: mogla je da čuje ljudske misli na većoj udaljenosti od bilo koga i mogla je da sluša um koji nije znao da ga ona čuje. 'To je zabranjeno, rekao je davno Agat — pre nedelju dana! — i založio se protiv ovog pokušaja da se otkrije da li su Gaali još bili ulogoreni blizu Landina. — Nikada nismo prekršili taj zakon — reče on — nikada za vreme celog izgnanstva. — I dodao je: — Saznaćemo gde su Gaali čim to sneg dozvoli; u međuvremenu ćemo biti na oprezi. Ali ostali se nisu složili s njim i nadglasali su ga. Roleri je bila zbunjena i pometena kad je videla da se povukao, prihvatajući njihov izbor. Pokušao je da joj objasni zašto je morao; rekao joj je da on nije poglavar grada ili veća, da je desetoro Alterana izabrano i da su upravljali zajedno,
ali za Roleri to nije imalo smisla. Ili je bio njihov vođa ili nije; a ako nije bio, onda su izgubljeni. Starica se sada uvijala, odlutalog pogleda i pokušala je da izrazi recima svoje neiskazive poluprodore u tuđinske umove čije su misli bile na tuđem jeziku, zatim kratak neodređen stisak nečega što su dodirivale ruke drugog bića: — Držim... Držim... prva linija... konopac... — zamuckivala je. Roleri se strese od straha i gnušanja; Agat je sedeo okrenut od Ale, povučen. Na kraju se Ala umiri i dugo ostade da sedi pognute glave. Seiko Esmit nasu svakome od sedmoro Alterana i Roleri malu obrednu solju čija; jedva ih dodirnuvši usnama svako od njih doda je dalje nekom od posmatrača, a ovaj drugom dok se nisu ispraznile. Roleri je opčinjeno gledala u činijicu koju joj je Agat dao, pre no što je popila gutljaj i predala je dalje. Plava, krhka poput lista, propuštala' je svetlost poput dragulja. — Gaali su otišli — reče glasno Ala Pasfal podižući svoje staro lice. — Sada su u pokretu, u nekoj dolini između dva venca brda... dolazi sasvim jasno. — Dolina Giln — promrlja jedan muškarac. — Oko deset kiloa južno od močvara. — Beže pred Zimom. Zidine grada su sigurne. — Ali zakon je prekršen — reče Agat svojim promuklim glasom, presecajući žamor nade i slavlja. — Zidine se mogu popraviti. Pa, videćemo... Roleri siđe s njim niz stepenište i prođe kroz praznu dvoranu za sastanke ispunjenu nogarama i stolovima, jer se sada javna trpezarija nalazila tu ispod zlatnih satova i kristalnih ustrojstava planeta koje kruže oko svojih sunaca. — Hajdemo kući — reče on i navukavši velike, krznene kapute sa kapuljačama koji su bili podeljeni svima iz skladišta ispod stare dvorane, oni iziđoše zajedno na zaslepljujući vetar trga. Nisu prešli ni deset koraka kada iz mećave banu pred njih jedna groteskna prilika optočena belim sa crvenim prugama, vičući: — Morska kapija, oni su unutar zidina, kod morske kapije...
Agat baci pogled ka Roleri i ode u oluju. U trenu zveket metala o metal grunu odozgo sa kule, tutnjeći prigušen snegom. Tu veliku buku nazivali su zvono i pre no što je započela opsada svi su naučili znake: četiri, pet udara, pa tišina, pa opet pet, pa opet: svi ljudi na morsku kapiju. Morsku kapiju. Roleri povuče glasnika s puta, pod lukove Dvorane Lige, pre no što su muškarci stali da izleću na vrata, bez kaputa ili boreći se sa njima dok su trčali, naoružani ili nenaoružani, jureći u uskovitlani sneg, nestajući u njemu pre no što bi prešli trg. Niko više nije pošao. Mogla je da čuje neku buku iz pravca morske kapije koja je izgledala veoma udaljena kroz zvuk vetra i škripu snega. Glasnik se osloni na nju u zaklonu arkada. Krvario je iz duboke rane na vratu i pao bi da ga je pustila. Prepoznala mu je lice; bio je Alteranin po imenu Pilotson i ona se posluži njegovim imenom da bi ga podigla i naterala da hoda dok je pokušavala da ga uvede u zgradu. On je posrtao od slabosti i mrmljao je kao da pokušava da joj preda poruku. — Prodrli su unutar zidina...
OPSADA TRGA
Visoka uska morska kapija se zalupi i zasuni behu navučeni. Bitka u oluji bila je završena. Ali kada su se ljudi iz grada okrenuli, ugledali su kako preko crvenih pruga na ulici i kroz sneg koji je još padao, promiču senke. Pokupiše žurno svoje mrtve i ranjene i vratiše se na trg. U ovakvoj mećavi nije bilo moguće paziti na lestve, penjače; nije se videlo duž zidina dalje od petnaest stopa na bilo koju stranu. Jedan Gaal ili cela grupa uvukla se unutra, ispred nosa stražarima i otvorila morsku kapiju napadačima. Taj napad bio je odbijen, ali do sledećeg je moglo doći bilo gde, u bilo koje vreme i s većom žestinom. — Mislim — reče Umaksuman, hodajući s Agatom prema barikadi između pazorišta i škole — da je većina Gaala otišla danas na jug. Agat klimnu. — Morali su. Da nisu, pomrli bi od gladi. Suočeni smo sada sa grupom osvajača ostavljenom da nas dokrajči i živi od naših zaliha. Šta misliš, koliko ih je? — Na kapiji ih nije bilo više od hiljadu — reče domorodac sumnjičavo. — Ali možda ih je više. I svi će biti unutar zidina... Pazi! — Umaksuman upre prstom u jednu hitru priliku u senci koju je na trenutak otkrila snežna zavesa na pola puta uz ulicu. — Ti onuda — promrmlja domorodac i iznenada nestade nalevo. Agat obiđe blok zdesna i srete se ponovo s Umaksumanom na ulici. — Nisam imao sreće — reče on. — Ja jesam — reče kratko Tevaranin i podiže gaalsku sekiru sa izrezbarenom kosti koju pre samo jedan minut nije imao. Nad njihovim glavama zvono sa kule stalo je da odašilje svoju meku, jednoličnu zvonjavu kroz sneg: jedan, dva — jedan, dva — jedan, dva — povlačenje na trg, na trg... Svi koji su se borili kod morske kapije i oni koji su stražarili na zidinama kod kopnene kapije, ili spavali u kućama, ili pokušavali da osmatraju sa krovova, došli su ili dolazili u srce grada, na trg između četiri velike zgrade. Puštali su ih jednog po jednog kroz barikade. Umaksuman i
Agat stigoše poslednji, znajući da bi bila ludost sada ostati napolju u tim ulicama kojima promiču senke. — Hajdemo, Altera! — požurivao ga je domorodac i Agat pođe, mada nevoljno. Bilo je teško prepustiti grad neprijatelju. Vetar se sada smirio. Ponekad, kroz čudno, zamršeno, olujno zatišje, ljudi na trgu mogli su da čuju tresak stakla, popuštanje vrata pod udarcima sekire, na vrhu jedne od ulica koje su vodile u sneg koji je padao. Mnoge kuće ostavljene su nezaključane, otvorene za pljačkaše: oni će u njima pronaći malo šta drugo do zaklona od snega. Svaka mrvica hrane prebačena je u zajedničke prostorije ovde u dvorani još pre nedelju dana. Vodovod i gasovod za sve zgrade sem za četiri oko trga bili su isključeni prošle noći. Vodoskoci Landina su presušili ispod prstenova ledenih siga i snežnog tereta. Sva skladišta i silosi bili su pod zemljom, u podzemnim prostorijama i podrumima iskopanim pre mnogo pokolenja između stare dvorane, Dvorane Lige. Kuće su stajale prazne, ledene, neosvetljene, ne nudeći ništa osvajačima. — Mogu živeti od naših stada jednu mesečevu fazu... čak i bez hrane za njih, poklaće hane i osušiti meso... — Dermat Altera sreo je Agata na samim vratima Dvorane Lige, ispunjene panikom i sramotom. — Prvo će morati da pohvataju hane — zabrunda Agat u znak odgovora. — Šta hoćeš da kažeš? — Hoću da kažem da smo otvorili staje pre nekoliko minuta, dok smo bili kod morske kapije i pustili ih. Paol pastir bio je sa mnom i odaslao im je paniku. Potrčali su kao iz puške, pravo u mećavu. — Pustili ste hane da odu... — stada? Od čega ćemo živeti ostatak Zime... ako Gaali odu? — Da li je Paolovo umoodašiljanje hanima uspaničilo i tebe, Dermate? — Obrecnu se Agat na njega. — Misliš da ne možemo pohvatati vlastite životinje? Šta je sa našim skladištima žita, lovinom, snežnim usevima... šta je, do đavola, s tobom?
— Jakobe — promrmlja Seiko Esmit isprečivši se između njega i starijeg muškarca. On shvati da je vikao na Dermata i pokuša da se sabere. Ali bilo je prokleto teško vratiti se iz krvave bitke kao što je bila odbrana morske kapije i biti prisiljen hvatati se ukoštac sa slučajem muške histerije. Glava ga je užasno bolela; još mu je bridela rana na temenu koju je zadobio u jednom od pohoda na gaalski bivak, mada je već trebalo da zaceli; izišao je nepovređen sa morske kapije, ali bio je poprskan tuđom krvlju. Sneg je udarao i šaputao o visoke prozore biblioteke preko kojih nisu bili zatvoreni kapci. Bilo je podne; činilo se da je suton. Ispod prozora ležao je trg sa dobro čuvanim barikadama. Iza ovih nalazile su se napuštene kuće, zidine bez branilaca, grad snega i senki. Tog dana kada su se povukli u unutrašnji grad, četvrtog dana opsade, ostali su unutar barikada; ali već te noći, kada sneg postade nakratko redi, izviđačka družina skliznu napolje preko krovova škole. Snežna mećava ponovo stade da besni pred svitanje ili se druga oluja možda nastavila na prvu; pod zaštitom snega i hladnoće muškarci i dečaci Landina igrali su se gerilaca po vlastitim ulicama. Izlazili su po dvojica ili trojica, šunjali se ulicama, po krovovima i prostorijama, senke među senkama. Koristili su noževe, otrovne strelice, boloe, strele. Upadali su u vlastite domove i ubijali Gaale koji su se tamo sklonili ili su bivali ubijeni. Ne plašeći se visine, Agat je bio jedan od najboljih u igri po krovovima. Strmo postavljeni crepovi prekriveni snegom postali su veoma klizavi, ali prilika da se Gaali pogode strelicama bila je neodoljiva, a mogućnost da se pogine nimalo veća do u drugim oblicima ovoga sporta, sačekivanju iza ugla ili lovu po kućama. Treći dan opsade, četvrti dan oluje: ovog dana padao je fin, redak sneg nošen vetrom. Termometri koji su se nalazili u arhivi koja se nalazila u suterenu stare dvorane i koja se sada koristila kao bolnica, pokazivali su — 4°C napolju, a prema anemometrima brzina vetra bila je veća od sto kilometara na čas. Napolju je bilo užasno, vetar je šibao taj divan sneg u čovekovo lice kao da ga gađa šljunkom u kovitlacima ga noseći kroz razbijeno staklo prozora čije su kapke otkinuli da bi naložili logorsku vatru,
razvejavajući ga po razvaljenim podovima. Bilo je malo toplote i malo hrane u ćelom gradu, sem unutar četiri zgrade oko trga. Gaali su se nagomilali u praznim odajama ložeći prostirače, polomljena vrata, kapke i škrinje na sredini poda, čekajući da prođe oluja. Nisu raspolagali zalihama — ono hrane što su imali otišlo je sa Najezdom. Kada se vreme promeni moći će da love, dokrajčiće stanovništvo grada i nastaviće da žive od gradskih zaliha za Zimu. Ali dok je oluja trajala, napadači su gladovali. Držali su nasip, ako su od toga imali bilo kakve koristi. Osmatrači u kuli Lige videli su njihov oklevajući napad na Hridinu, koji se ubrzo završio u kiši kopalja i podizanjem pokretnog mosta. Samo nekolicina je viđena kako luta po plažama sa kojih se povukla plima, verovatno su videli plimu kako grmeći nadolazi i nisu imali pojma koliko često i kada će naići naredna, jer poticali su iz unutrašnjosti kopna. Tako je Hridina bila bezbedna, a neki od uvežbanih paraverbalista u gradu bili su u dodiru sa ovim ili onim muškarcem ili ženom na ostrvu, što je bilo dovoljno da znaju da im je dobro i da obaveste brižne očeve da nijedno dete nije bilo bolesno. Sa Hridinom je bilo u redu. Ali grad je bio razrušen, osvojen, zauzet; više od stotinu njegovih građana bilo je već ubijeno za vreme odbrane, a ostatak je bio opkoljen u nekoliko zgrada. Grad snega, senki, krvi. Jakob Agat se šćućurio u jednoj odaji sivih zidova. Bila je prazna sem što se na podu nalazila dronjava prostirka od pusta i razbijeno staklo povrh čega je polegao tanak sloj snega. Kuća je bila utihla. Tamo, ispod prozora gde se ranije nalazila slamarica, on i Roleri spavali su jedne noći; probudila ga je ujutro. Šćućuren tu, provalnik u vlastitoj kući, mislio je na Roleri s gorkom nežnošću. Jednom — činilo se da je bilo davno, možda pre dvanaestak dana — rekao je u ovoj istoj sobi da više ne može bez nje, a sada čak nema vremena ni danju ni noću da misli na nju. Hajde sada da mislim o njoj, bar da mislim na nju, reče on besno tišini; ali sve o čemu je mogao da razmišlja bilo je da su ona i on rođeni u pogrešno vreme. U pogrešno godišnje doba. Ne možeš začeti ljubav na početku doba smrti. Vetar je svadljivo zviždao kroz slomljene prozore. Agat se strese. Bilo mu je toplo celog dana kada se nije smrzavao od hladnoće. Živa u
termometru je još padala i mnogi gerilci koji su se borili po krovovima imali su muke sa nečim što su starci rekli da se nazivaju promrzline. Osećao se bolje kada se kretao. Od razmišljanja nije bilo koristi. On pode prema ulaznim vratima iz navike, a zatim pribravši se lagano ode do prozora kroz koji je ušao. U odaji u prizemlju susedne kuće kampovala je grupa Gaala. Mogao je da vidi leda jednog Gaala blizu prozora. Bio je to narod svetle kože; kosa im je bila potamnjena i ukrućena nekom vrstom smole ili katrana, ali pognut mišićav vrat u koji je Agat gledao odozgo bio je beo. Bilo je čudno to da je, u stvari, vrlo retko imao priliku da vidi svoje neprijatelje. Strele odapinješ sa udaljenosti, udariš pa bežiš ili, kao kod morske kapije, boriš se iz prevelike blizine i suviše hitro da bi bilo vremena za gledanje. Pitao se da li su im oči bile žućkaste ili ćilibarne kao u Tevarana; ali imao je utisak da su sive. Ovo nije bio trenutak da se to otkrije. On se uspe na dasku prozora, prebaci se na zabat i napusti svoj dom preko krova. Put kojim se obično vraćao na trg bio je preprečen: i Gaali su počeli da igraju igru po krovovima. Dosta brzo je izmakao svim svojim progoniteljima sem jednom, ali taj jedan, naoružan duvaljkom za strelice, išao je tik za njim, preskočivši prostor od osam stopa između dve kuće koji je zaustavio ostale. Agat je morao da skoči ujedan prolaz, da se pridigne i potrči njime. Stražar na barikadi ulice Esmit, pazeći upravo na ovakva bekstva, spusti mu lestvice od konopaca i on se uspentra uz njih. Upravo kada je stigao do vrha strelica mu se zabode u desnu ruku. On skliznu dole unutar barikade, izvuče je, isisa ranu i pijunu. Gaali nisu umakali svoje strelice i strele u otrov, ali su skupljali i koristili one koje su ljudi Landina izbacivali na njih, a neke od tih su svakako bile otrovane. Bio je to upečatljiv primer zbog koga je uveden zakon o embargu. Agat je proveo nekoliko veoma teških minuta čekajući da ga uhvati prvi grč; kad se to ne dogodi reče sam sebi da je imao sreće, ali ubrzo potom poče da oseća bol u maloj, nečistoj rani na šaci. Saci kojom je odapinjao.
Večera je bila poslužena u Dvorani skupštine, ispod pozlaćenih satova. Ništa nije jeo od svitanja. Umirao je od gladi dok nije seo za jedan od stolova sa činijom toplog bana i usoljenim mesom; onda nije mogao da jede. Nije želeo ni da priča, ali i to je bilo bolje od jela, tako da je pričao sa svima koji bi se okupili oko njega, dok zvono ne zazvoni na uzbunu na kuli iznad njih: novi napad. Kao i obično, nasrtaji su se premeštali sa barikade na barikadu; kao i obično nisu bili mnogo uspešni. Niko nije bio u stanju da izvede duži napad po ovako lošem vremenu. Ono što su težili da postignu ovim premeštanjem, upadima u sumrak, bila je mogućnost da bar jedan ili dvojica njihovih ljudi sklizne preko trenutno nečuvane barikade na trg, kako bi otvorili teška gvozdena vrata sa stražnje strane stare dvorane. Čim se spustila tama, napadača nestade. Strelci koji su gađali sa viših prozora stare dvorane i škole nisu prestajali sa vatrom i uskoro javiše dole da su ulice čiste. Kao i obično, nekoliko branilaca bilo je ranjeno ili ubijeno: jedan čovek sa samostrelom pogođen je na prozoru strelom odozdo, jedan dečak koji se suviše visoko popeo na barikadu da bi gađao na drugu stranu, pogođen je u stomak kopljem sa gvozdenim vrhom; nekoliko manjih povreda. Svakog dana po nekoliko ih je bilo ubijeno ili ranjeno i tako se smanjivao broj stražara i boraca. Oduzimanje nekolicine od nekoliko... Opet topao i drhteći, Agat se vrati iz ove akcije. Većina muškaraca koji su jeli kada je zazvonilo na uzbunu vratila se i završila obed. Agata sada nije zanimala hrana sem što je želeo da izbegne njen miris. Ogrebana ruka bi mu svaki put nanovo prokrvarila kada bi je upotrebio, što mu posluži kao izgovor da ode do arhive, ispod stare dvorane, kako bi mu je vidar koji namešta kosti previo. Bila je to veoma velika odaja sa niskom tavanicom koja je i danju i noću bila podjednako topla i podjednako osvetljena; bilo je to dobro mesto da se čuvaju stari instrumenti, karte i hartije i isto tako dobra za ranjenike. Ležali su na improvizovanim slamaricama na podu prekrivenom pustom, mala ostrva sna i bola razbacana unaokolo u tišini dugačke odaje. Među njima on ugleda svoju ženu kako mu prilazi, kao što se i nadao da će je
videti. Pogled na nju, stvarni pogled na nju, nije izazvao u njemu onu gorku nežnost koju je osetio kada je razmišljao o njoj: umesto toga stvarni prizor pruži mu neizmerno zadovoljstvo. — Zdravo, Roleri — promrmlja on i smesta se okrenu prema Seiko i vidaru Vatoku, raspitujući se za Hurua Pilotsona. Više nije znao šta da čini sa blaženstvom koje ga je obuzelo. — Rana mu se pogoršava — prošaputa Vatok. Agat se zagleda u njega, a zatim shvati da on to govori o Pilotsonu. — Pogoršava? — ponovi on ne shvatajući i ode da klekne pored Pilotsona. Pilotson podiže pogled ka njemu. — Kako je, Huru? — Napravio si opasnu grešku — reče ranjenik. Poznavali su se i bili prijatelji odmalena. Agat odmah nepogrešivo shvati šta je Pilotson pod tim mislio: njegova ženidba. Ali nije znao šta da odgovori. — Uostalom bilo bi svejedno — on konačno poče, zatim ućuta: nije želeo da se opravdava. Pilotson reče: — Nema dovoljno, nema dovoljno. Tek tada Agat shvati da njegov prijatelj bunca. — Sve je u redu, Huru! — reče on tako autoritativno da Pilotson sledećeg trenutka uzdahnu i zatvori oči kao da prihvata ovo prazno uveravanje. Agat ustade i ponovo se pridruži Vatoku. — Previj mi ovo, molim te, da zaustavimo krvarenje... šta je sa Pilotsonom? Roleri donese tkaninu i traku. Vatok zavi Agatovu ranu s nekoliko veštih pokreta. — Altera — reče on — ne znam. Gaali mora da upotrebljavaju otrov otporan na naše protivotrove. Sve sam ih isprobao. Pilotson Altera nije jedini. Rane se ne zatvaraju, gnoje se. Pogledaj ovog dečaka ovde. Ista stvar. — Dečak, ulični gerilac od svojih šesnaest godina, stenjao je i borio se kao da je u košmaru. Rana od koplja na bedru nije krvarila, ali su crvene pruge vodile od nje pod kožu; cela rana je izgledala čudno i bila topla pri dodiru. — Isprobao si protivotrove? — upita Agat, skrenuvši pogled sa dečakovog namučenog lica.
— Sve. Altera, ovo me podseća na ranu koju ti je zadao u ranu Jesen, klois koga si saterao na drvo. Sećaš se toga? Možda prave neki otrov od krvi ili žlezda kloisa. Možda će ove rane proći kao što je tvoja prošla. Da, to je taj ožiljak. Kada je bio mlad momak kao ovaj ovde — objasni Vatok Seiko i Roleri — uspentrao se na drvo za jednim kloisom i ogrebotine koje mu je ovaj zadao nisu izgledale opasne, ali su otekle, zapalile se i zbog njih se razboleo. No za nekoliko dana sve je prošlo. — Ovo neće proći — reče Roleri vrlo tiho Agatu. — Zašto to kažeš? — Često sam... posmatrala vračarku iz mog klana. Ponešto sam naučila... Te pruge na njegovoj nozi nazivaju stazama smrti. — Znači ti poznaješ taj otrov, Roleri? — Ne mislim da je to otrov. Svaka duboka rana može postati takva. Čak i mala rana koja ne krvari ili koja se zaprlja. To je zlo oružja... — To je sujeverje — reče besno stari vidar. — Na nas ne deluje zlo oružja, Roleri — reče joj Agat, odvlačeći je zaštitnički od ljutitog, starog doktora. — Mi imamo... — Ali dečak i Pilotson Altera ga imaju! Pogledaj... — Ona ga povede do mesta gde je sedeo jedan od ranjenih Tevarana, veseo, sredovečan čovek, koji voljno pokaza Agatu mesto gde mu se nalazilo levo uvo pre no što ga je odsekla sekira. Rana je zarastala, ali bila je otečena, uprljana, curela je... Nesvesno, Agat spusti ruku na vlastitu, pulsiraj uću, neobrađenu ranu na glavi. Vatok ih je pratio. Zureći u bezazlenog hilfa, on reče: — Ono što lokalni hilfovi nazivaju »zlom oružja« je, svakako, bakterijska infekcija. Učio si o tome u školi, Altera. Kako su ljudska bića nepodložna zarazama od bilo kog lokalnog bakterijskog ili virusnog oblika života, jedino što nam može nauditi jeste oštećenje vitalnih organa, iskrvarenje ili hemijsko trovanje za koje posedujemo protivotrove... — Ali momak umire, Stariji — reče Roleri svojim mekim, popustljivim glasom. — Rana nije bila isprana pre no što je ušivena...
Stari doktor se ukruti od besa. — Vrati se medu svoje i nemoj meni govoriti kako da vodim brigu o ljudskim bićima... — Dosta — reče Agat. Tišina. — Roleri — reče Agat — ako ovde nisi trenutno potrebna, mislio sam da bismo mogli... — Upravo je hteo da kaže — da pođemo kući. — Možda da večeramo — završi on neodređeno. Ona nije jela; sedeo je s njom u odaji skupštine i malo prezalogajio. Zatim navukoše kapute kako bi prešli preko neosvetljenog trga kojim je zviždao vetar do zgrade škole u kojoj su delili jednu učionicu sa još dva para. Spavaonice u staroj dvorani bile su udobnije, ali većina venčanih parova, gde žena nije otišla na Hridinu više je volela ovu poluprivatnost, kada su mogli da je iskoriste. Jedna žena je čvrsto spavala iza reda klupa, umotana u kaput. Stolovi su bili preokrenuti kako bi zaštitili polomljene prozore od kamenja, strelica i vetra. Agat i njegova žena spustiše kapute na nezastrt pod spremajući se za spavanje. Pre no što mu je dopustila da zaspi, Roleri sakupi čisti sneg sa prozorske daske i ispra mu njime rane na šaci i glavi. Bolelo je i on se bunio, razdražen umorom; ali ona reče: — Ti si Alteranin... ne možeš se razboleti... ali ovo ti neće nauditi. Neće nauditi... DAN POSLEDNJI
DAN POSLEDNJI
Agat je ponekad u grozničavom snu, u hladnoj tami prašnjave sobe, glasno govorio, a jednom ju je dok je spavala pozvao iz vlastitog sna, posegnuvši ka njoj preko neosvetljene provalije, pozvavši njeno ime sa sve veće udaljenosti. Njegov glas razbi joj san i ona se probudi. Još je bio mrak. Jutro je rano svanulo: svetlost je prodrla oko preokrenutih stolova, u obliku belih pruga na tavanici. Žena koja je bila tu kada su sinoć ušli još je spavala od iscrpljenosti, ali drugi par koji je spavao na jednom od pisaćih stolova da bi izbegao promaju, ustao je. Agat sede, pogleda unaokolo i reče svojim promuklim glasom uz grozničav pogled: — Oluja je prošla... — Pomerivši malo u stranu jedan od stolova proviriše napolje i ponovo ugledaše svet: izgažen trg, barikade zatrpane snegom, velika pročelja sa kapcima na prozorima četiri zgrade, snegom pokrivene krovove s one strane, kao i tračak mora. Beo i plavi svet, blistavo jasan, plave senke; a sve je to dodirnuto rano sunce zaslepljujuće beline. Bilo je predivno; ali činilo se kao da su zidovi koji su ga štitili bili otkinuti tokom noći. Agatu pade na um isto što i njoj i reče: — Biće bolje da pređemo u dvoranu pre no što shvate da mogu posedati na krovove i iskoristiti nas kao mete za vežbu. — Možemo koristiti podrumske tunele da stignemo iz jedne u drugu zgradu — reče jedan od ostalih. Agat klimnu. — Hoćemo — reče on. — Ali na barikadama moraju biti ljudi... Roleri je odugovlačila dok drugi nisu otišli, a zatim je uspela da ubedi nestrpljivog Agata da joj dopusti da mu ponovo pregleda ranu na glavi. Izgledala je bolje ili bar se nije pogoršala. Na licu su mu se još videli tragovi udaraca koje je zadobio od njenih rođaka; njene vlastite ruke bile su u modricama od prenošenja kamenja i vučenja konopaca i pune posekotina čije se stanje pogoršalo na hladnoći. Ona položi svoje izranjavljene šake na njegovu ranjavu glavu i poče da se
smeje: — Poput dva stara ratnika — reče ona. — O, Jakobe Agate, kada pođemo u zemlju pod morem, da li će ti se vratiti prednji zubi? On pogleda u nju, ne razumevši i pokuša da se osmehne, ali nije uspeo. — Možda se dalekorođeni vraća među zvezde kada umre... na druge svetove — reče ona i prestade da se smeje. — Ne — reče on, ustajući. — Ne, mi ostajemo ovde. Hajdemo, ženo. I pored svekolike blistave svetlosti sunca, neba i snega, vazduh napolju bio je tako hladan da se s mukom disalo. Zurili su preko trga do arkada Dvorane Lige kada ih buka iza njih natera da se okrenu. Agat izvuče pištolj za strelice i oboje se spremiše da se prignu i potrče. Jedna čudna prilika, sa krikom na usnama, kao da je preletela preko barikada: srušila se naglavce unutar njih na nepunih dvadeset stopa od Agata i Roleri: jedan Gaal sa dva koplja koja su mu štrcala između rebara. Stražari na barikadama zurili su i vikali, strelci su užurbano napinjali samostrele, bacajući povremeno poglede na čoveka koji je vikao na njih sa zatvorenog prozora na istočnoj strani zgrade. Mrtvi Gaal ležao je licem okrenut prema zemlji u krvavom, utabanom snegu, u plavoj senci barikada. Jedan od stražara dođe trčeći do Agata i povika: — Altera, mora da je znak za napad... — Jedan drugi čovek, izletevši kroz vrata škole, prekide ga: — Ne, video sam, progonilo ga je, zato je onako vrištao... — Šta si video? Da li je tek tako napao, sasvim sam? — Bežao je... pokušavao da spase život! Zar niste videli, vi na barikadama? Nije ni čudo što je vikao. Belo je, trči kao čovek, sa vratom koji je... Blagi bože, činio ovako, Altera! Pojavilo se iza ugla za njim, a zatim se vratilo. — Snežni demon — reče Agat i okrete se da mu to i Roleri potvrdi. Ona beše čula Voldove priče, te klimnu: — Beo i visok, sa glavom koja se njiše s jedne na drugu stranu... — Ona stade da oponaša Voldovo sablasno oponašanje, a čovek koji je tu prikazu video sa prozora poviče: — Tako je. — Agat se pope na barikadu ne bi li ugledao čudovište. Ona ostade dole, posmatrajući mrtvog čoveka koji je bio toliko užasnut da je poleteo na neprijateljska koplja u želji da pobegne. Još nije videla nijednog Gaala
izbliza jer zarobljavanja nije bilo, a posao ju je vezivao za prostorije ispod tla gde su bili ranjenici. Telo mu je bilo nisko i mršavo, istrljano masnoćom tako da se koža, belja od njene, presijavala poput sala; namašćena kosa bila je ukrašena crvenim perima. Slabo obučen, sa krpom od pusta umesto kaputa, mrtvi čovek ležao je ispružen u svojoj iznenadnoj smrti kao da se još krije od bele zveri koja ga je progonila. Devojka je nepomično stajala blizu njega u svetloj, ledenoj senci barikada. — Tamo! — Ona začu Agata kako viče iznad nje na kosom, stepenastom, unutrašnjem zidu sagrađenom od kamenja povađenog sa ulica i stenja sa morskog grebena. On siđe do nje; oči su mu plam tele; požurio je pored nje do Dvorane Lige. — Video sam to na trenutak dok je prelažilo ulicu Otak. Trčalo je. Njihalo je glavom prema nama. Da li ta utvara lovi u čoporu? Nije to znala; jedino je poznavala Voldovu priču o tome kako je ubio snežnog demona bez ičije pomoći, medu mitskim snegovima poslednje Zime. Donese vesti i pitanje u natrpanu trpezariju. Umaksuman potvrdi da snežni demoni često idu u čoporu, ali dalekorođeni nisu verovali hilfu na reč i morali su da provere u svojim knjigama. U knjizi koju su doneli stajalo je da su snežni demoni viđeni posle prve oluje devete Zime kako jure u čoporu koji je brojao dvanaest do petnaest ovih životinja. — Kako knjige kažu? Ne proizvode zvuke. To liči na govor uma kojim se ti meni obraćaš? Agat je pogleda. Sedeli su za jednim od dugačkih stolova u skupštini, pijući toplu, retku supu od trava koje su dalekorođeni voleli; zvali su je čij. — Ne... pa, da, pomalo. Čuj, Roleri, idem napolje na trenutak. Vrati se u bolnicu. Ne obaziri se na Vatokovo neraspoloženje. On je star i umoran. Zna, međutim, mnogo. Ne prelazi preko trga ako budeš morala da ideš u drugu zgradu, koristi podzemne prolaze. Između gaalskih strelaca i tih stvorenja... — On se na neki čudan način nasmeja. — Pitam se šta će biti sledeće? — reče on. — Jakobe Agate, želela sam da te pitam...
Za kratko vreme koliko ga je poznavala nije uspela da nauči zasigurno iz koliko mu se delova sastoji ime i koji deo bi trebalo da upotrebljava. — Slušam — reče on ozbiljno. — Zašto se ne obratiš govorom uma Gaalima? Reci im da... da odu. Kao što si meni na plaži kazao da trčim ka Hridini. Kao što je tvoj pastir rekao hanima... — Ljudi nisu hani — reče on. Sinu joj da je on bio jedini od njih svih koji je govorio za njen narod, za svoj i za Gaale da su svi ljudi. — Starica... Pasfal... slušala je Gaale, kada je velika vojska krenula ka jugu. — Da. Obdareni i izvežbani ljudi mogu da slušaju, čak i sa udaljenosti, a da to drugi umovi ne znaju. To pomalo liči na ono što svako čini kada se nađe u gomili ljudi, oseća njihov strah ili radost; slušanje uma je nešto više, ali ne uključuje reči. Govor uma i primanje govora uma je drugačije. Neobučen čovek ako mu se neko obrati umom, zatvoriće svoj um pre no što sazna da je nešto čuo. Naročito ako ono što čuje nije i ono što on sam želi ili u šta veruje. Oni koji ne opšte umom obično imaju savršene odbrane. U stvari, naučiti para verbalno saobraćanje predstavlja uglavnom učenje kako da se razbije vlastita odbrana. — Ali životinje čuju? — Do izvesnog stepena. To se opet radi bez reči. Neki ljudi poseduju tu veštinu da prenose životinjama. Korisno je pri teranju stoke i u lovu, svakako. Zar nikada nisi čula da su dalekorođeni lovci srećne ruke? — Da, zato ih zovu vradžbinarima. Ali zar sam ja kao han? Čula sam te. — Da. I odvratila si mi umom... jednom, u mojoj kući... To se ponekad događa između dva čoveka: ne postoje prepreke, ni odbrane. — On iskapi solju i zamišljeno pogleda prema ustrojstvu sunca i svetova optočenih dragim kamenjem što kruže oko njega na dugačkom zidu preko odaje: — Kada se to dogodi — reče on potrebno je da se oni vole. Potrebno... ne mogu poslati svoj strah ili mržnju protiv Gaala. Oni ne bi
čuli. Ali ako je okrenem protiv tebe, mogao bih te ubiti. Kao i ti mene, Roleri... Tada dođoše da mu jave da je potreban na trgu i morao je da je ostavi. Ona siđe dole da se pobrine oko Tevarana u bolnici, što je i bio njen posao i da pomogne ranjenom dečaku dalekorođenih da umre: bilo je to teško umiranje i potrajalo je celog dana. Stari vidar dopusti joj da se brine o dečaku. Vatok je bio ogorčen i besan, jer sva njegova veština nije pomagala. — Mi ljudi ne umiremo od vaših glupih smrti! zagrmeo je jednom. — Dečak je rođen sa nekim nedostatkom u krvi! — Nije marila za ono što je rekao. Kao ni dečak koji je umro u mukama, držeći je za ruku. Novi ranjenici donošeni su dole u prostranu, tihu odaju, po jedan ili dvojica. Samo prema ovome znali su da napolju na suncu i snegu mora da se vodi ogorčena borba. Donese dole i Umaksumana koji je izgubio svest od udarca koji mu je zadala gaalska praćka. Onako dugonog ležao je mirno i ona ga je promatrala s glupim ponosom: ratnik, brat. Mislila je da je na pragu smrti, ali posle kraćeg vremena on se pridiže, protrese glavom, a zatim ustade. — Kakvo je ovo mesto ? — upita on i ona se gotovo nasmeja kada mu odgovori. Teško je bilo ubiti nekog iz Voldovog roda. On joj reče da Gaali napadaju sve barikade odjednom, bez prestanka navaljuju, poput velikog napada na kopnenu kapiju kada je sva sila njih pokušala da se uzvere uz zidine tako što su se jedni drugima peli na ramena. — Glupi su to ratnici — reče on, trljajući veliku oteklinu iznad uveta. — Da presede nedelju dana na krovovima oko ovog trga i da nas gađaju strelama, ne bi nas ostalo dovoljno da štitimo barikade. Jedino znaju da svi zajedno nasrnu, vičući... — On ponovo počeša glavu i reče: — Šta učiniše s mojim kopljem? — i vrati se u bitku. Mrtve nisu donosili ovamo dole, već su ih slagali u otvoreno spremište na trgu dok se nije ukazala prilika da ih spale. Da je Agat ubijen ona to ne bi znala. Kada su nosači dolazili s novim bolesnikom ona je podizala pogled pun nade: ako je Agat bio ranjen, znači da nije bio mrtav. Ali nikada
nije bio on. Pitala se, kada bi bio ubijen, da li bi je pre no što umre pozvao umom: i da li bi je taj poziv ubio. Kasno tog dana bez kraja donesoše staricu Alu Pasfal. Sa nekim drugim starcima i ženama dalekorođenih, zahtevala je da im se poveri opasan zadatak donošenja oružja braniocima barikada što je zahtevalo da se preko trga pređe trčeći, bez ikakve zaštite od neprijateljske vatre. Gaalsko koplje joj je probolo grlo s jedne na drugu stranu. Vatok je mogao vrlo malo da učini za nju. Mala, crnomanjasta starica ležala je na umoru među mladićima. Uhvativši njen pogled, Roleri joj priđe sa lavorom krvavih izbljuvaka u rukama. Tvrde, tamne i neprozirne poput stene stare oči zagledaše se u nju; Roleri joj spremno uzvrati pogled mada njen narod to nije činio. U previjenom vratu joj nešto zakrklja, a usta se zgrčiše. Slomiti vlastitu odbranu. — Slušam! — reče Roleri glasno formalnom frazom svog naroda, drhtavim glasom. Otići će, glas Ale Pasfal, umoran i slab, reče u njenom umu: Pokušaće da krenu za ostalima ka jugu. Boje se nas, snežnih demona, kuća i ulica. Uplašeni su, otići će posle ovog napada. Reci Jakobu da ih mogu čuti, mogu čuti. Reci Jakobu da će otići... sutra... — Reći ću mu — odvrati Roleri i brižnu u plač. Nepokretna, nema, žena na umoru zurila je u nju očima poput tamnog kamena. Roleri se vrati svom poslu, jer je ranjenicima bila potrebna pažnja, a Vatok nije imao drugih pomoćnika. A i kakva korist od toga da potraži Agata tamo gore na krvavom snegu, u buci i gužvi, da bi mu rekla, pre no što bude ubijen, da je jedna luda starica na umoru rekla da će preživeti ? Ona se posveti poslu dok su joj suze još tekle niz lice. Jedan od dalekorođenih, teško ranjen, ali kome su muke ublažene čudesnim lekom koji mu je Vatok dao, jednu lopticu koja bi, kada se proguta, ublažavala ili ugušivala bol, upita je: — Zašto plačeš? — Upitao ju je to dremljivo, znatiželjno, kao što bi jedno dete pitalo drugo. — Ne znam — odgovori mu Roleri. — Spavaj. — U stvari, znala je, mada neodređeno, da plače jer je
nada bila nepodnošljivo bolna i jer je prodrla kroz otupelost u kojoj je živela danima; a bol, budući da je bila samo žena, natera je na plač. Ovde dole nije bilo nikakve mogućnosti da se to sazna, ali dan mora da je bio pri kraju, jer je Seiko Esmit došla noseći toplu hranu na poslužavniku za nju i Vatoka kao i za one ranjenike koji su mogli da jedu. Sačekala je da ponese nazad činije i Roleri joj reče: — Starica Pasfal Altera je umrla. Seiko samo klimnu. Lice joj je bilo zategnuto i čudno. Ona reče visokim glasom: — Sada ispaljuju ugarke i sa krovova bacaju zapaljene stvari. Ne mogu da provale unutra te će spaliti zgrade i skladišta pa ćemo onda moći zajedno da pomremo od gladi na zimi. Ako dvoranu zahvati vatra bićete uhvaćeni u zamku ovde dole. Živi spaljeni. Roleri pojede svoju hranu i ne reče ništa. Topli obrok bana bio je posut sokom od mesa i seckanih trava. Dalekorođeni pod opsadom bili su bolji kuvari nego njen narod tokom plodne Jeseni. Ona pojede svoje sledovanje kao i pola činije koju je ostavio neki ranjenik i još nešto ostataka, a zatim vrati poslužavnik Seiko, žaleći što nije bilo još hrane. Dugo niko drugi nije sišao. Muškarci su spavali i stenjali u snu. Bilo je toplo: toplota se podizala sa plinskih ognjišta kroz rešetke, šireći prijatnost kao u šatoru koji se grejao vatrom. Kroz disanje muškaraca Roleri je ponekad mogla čuti tik, tik, tik koje je dolazilo od okruglih predmeta na zidovima, a oni kao i stakleni sanduci prislonjeni uza zid, te visoki redovi knjiga, trepereli su zlatnim i smeđim odsjajem pri. mekoj, postojanoj svetlosti gasnih baklji. — Da li si mu dala analgetik? — prošaputa Vatok i ona potvrdno slegnu ramenima ustajući od postelje jednog muškarca. Stari vidar izgledao je pola godine stariji no što je bio kada sede podavijenih nogu pored Roleri za radni sto da seče zavoje koji su im ponestali. Bio je veliki doktor u Rolerinim očima. Da bi ga onako umornog i obeshrabrenog udobrovoljila, upita ga: — Stariji, ako to nije zlo oružja koje izaziva trulenje rana, šta je onda? — Oh... stvorenja. Male zveri, suviše male da bi se videle. Mogao bih ti ih pokazati samo kroz naročito staklo kao što je ono u onom tamo kovčegu.
Ona žive gotovo svuda, nalaze se na oružju, u vazduhu, na koži. Ako dospeju u krv, telo im se odupire i bitka je ta koja izaziva zapaljenje i sve to. Tako kažu knjige. Ja, međutim, u svojoj praksi nisam nailazio na te slučajeve. — Zašto ta stvorenja ne grizu dalekorođene ? — Jer ne vole strance. — Vatok dunu kroz nos na svoju malu šalu. — Znaš, mi smo stranci. Ne možemo ovde čak ni da varimo hranu ako povremeno ne uzmemo izvesnu dozu jednog enzimoida. Naša hemijska struktura veoma malo se razlikuje od lokalne organske norme i to dolazi do izražaja u citoplazmi... Ti ne znaš šta je to. Pa, to znači, da smo sazdani od malo drugačijih tvari nego vi hilfovi. — Znači zato vi imate tamnu kožu, a mi svetlu? — Ne, to je nevažno. Potpuno su nebitne razlike kao što su boja i sklop oka i sve to. Ne, razlika je na jednom nižem nivou i neznatna je... jedan molekul u lancu nasleđa — reče Vatok ponesen i zagrejan za predavanje — ne uzrokuje nikakva krupna odstupanja vas hilfova od opšteg hominidnog tipa; tako su prvi kolonisti zapisali, a oni su znali. Ali to znači da se ne možemo međusobno sparivati ili svariti lokalnu organsku hranu bez pomoći; ili reagovati na vaše viruse... Mada, istini za volju, sa tim enzimoidima se već prilično preteruje. Posredi je deo napora da se oponaša u potpunosti prvo pokolenje, čisto sujeverje, tako nešto. Video sam ljude koji su došli sa dugih lovačkih pohoda ili izbeglice iz Atlantike prošlog Proleća koji nisu uzeli injekciju ili pilulu enzimoida po dve ili tri mesečeve faze, a nisu imali muke s varenjem. Uostalom, život teži da se prilagođava. — Na Vatokovom licu pojavi se veoma čudan izraz kada je to rekao i on se zagleda u nju. Oseti se krivom, iako nije imala pojma o tome šta joj on to objašnjava: nijedna od ključnih reči nije pripadala njenom jeziku. — Šta život? — stidljivo upita. — Prilagođava se. Reaguje. Menja se! Pod dovoljno velikim pritiskom i posle dovoljnog broja pokolenja, povoljno prilagođavanje odnosi prevagu... Da li bi sunčevo zračenje na duge staze moglo da dovede do svojevrsne lokalne biohemijske norme... svi mrtvorođeni i pobačeni onda bi
predstavljali preprilagodljivost ili možda nesaglasnost između majke i normalizovanog fetusa... — Vatok prestade da maše makazama i ponovo prionu na posao, ali već sledećeg trenutka opet podiže pogled na svoj negledajući, prodoran način, promrmljavši: — Čudno, čudno, čudno!... To bi značilo, znaš, da bi moglo doći do unakrsne oplodnje. — Slušam ponovo — promrmlja Roleri. Onda bi se ljudi i hilfovi mogli sparivati. To je konačno razumela, ali nije razumela da li je to rekao kao činjenicu, želju ili bojazan. — Stariji, suviše sam glupa da te čujem — reče ona. — Dobro ga razumeš — reče jedan slabi glas u blizini: Pilotson Altera ležao je budan. — Znači ti misliš da smo se konačno pretvorili u kap u moru, Vatoče? — Pilotson se pridigao na lakat. Tamne oči sijale su mu na omršavelom, vrelom, tamnom licu. — Ako su tvoja rana i rane nekolicine drugih odista zagađene, onda se ta činjenica mora nekako objasniti. — Znači prokleto prilagođavanje. Prokleto tvoje ukrštanje i plodnost! — reče bolesnik i pogleda Roleri: — Sve dok smo se medu sobom razmnožavali bili smo ljudi, izgnanici, Alterani, ljudska bića. Odani znanju i zakonima čoveka. Sada, ako budemo u stanju da se parimo sa halfovima, kap naše ljudske krvi izgubiće se pre isteka naredne Godine. Biće razređena, razvodnjena do ništavila. Niko neće podešavati ove instrumente ili čitati ove knjige. Unuci Jakoba Agata sedeće udarajući kamen o kamen i vičući do isteka vremena... Prokleti da ste, vi glupi varvari, zar ne možete da ostavite ljude na miru... na miru! — Tresao se u groznici i besu. Stari Vatok, koji se poigravao jednom od svojih šupljih strelica puneći je, ispruži je na svoj vest doktorski način i ubode jadnog Pilotsona u nadlakticu. — Lezi, Huru — reče on i ranjenik posluša zbunjenog izraza lica. — Nije me briga ako umrem od vaših prljavih zaraza — reče on glasnije — ali držite svoje prljave potomke podalje odavde, držite ih van... van grada. — To će ga primiriti za izvesno vreme — reče Vatok i uzdahnu. Sedeo je ćuteći dok je Roleri nastavila da priprema zavoje. Bila je spretna i
prilježna u takvom poslu. Stari doktor promatrao ju je zamišljenog lica. Kada se ispravila da bi se malo odmorila ona vide daje i starac zaspao: ličio je na tamnu gomilu kože i kostiju zgurenu u uglu iza stola. Ona nastavi sa poslom pitajući se da li je razumela šta je rekao i da li je on to ozbiljno mislio; da bi mogla roditi Agatovog sina. Potpuno je zaboravila da je Agat mogao već biti mrtav; ništa nije znala o njemu. Sedela je među usnulim ranjenicima, ispod razrušenog grada punog smrti i nemušto je razmišljala o izgledima za život.
DAN PRVI
S dolaskom noći hladnoća steže jače. Sneg koji se otopio na suncu zamrznuo se i postao gladak led. Sakriveni na obližnjim krovovima ili na tavanima, Gaali su izbacivali svoje strele, sa vrhovima zamočenim u smolu, koje su letele ostavljajući za sobom crveni i zlatni luk poput plamenih ptica kroz hladan vazduh sumraka. Krovovi četiri opsednute zgrade bili su od bakra, zidovi od kamena; vatra ih nije mogla zahvatiti. Napadi na barikade su prestali, više nisu letele gvozdene ni upaljene strele. Stojeći na barikadi Jakob Agat je posmatrao prazne ulice koje su tonule u tamu, prazne između tamnih kuća. U prvi mah ljudi na trgu čekali su noćni napad, jer su Gaali bili potpuno očajni; ali postalo je hladnije, pa još hladnije. Na kraju Agat naredi da se postavi samo najneophodnija straža i raspusti većinu ljudi da se neko pobrine o njihovim ranama, da se najedu i odmore. Ako su oni bili iscrpljeni mora biti da su i Gaali; a oni su bar bili dobro obučeni na ovoj studeni što nije bio slučaj sa Gaalima. Čak ni očaj nije mogao da izvuče severnjake napolje na užasnu vedrinu pod sjajem zvezda u njihovim oskudnim krznenim i pustenim ritama. Tako su branioci spavali, mnogi na dužnosti, zbijeni u dvoranama i pored prozora toplih zgrada. A opsadnici bez hrane, šćućureni oko logorskih vatri zapaljenih u visokim kamenim odajama dok njihovi mrtvi leže ukočenih udova ispod barikada u snegu preko koga se uhvatila ledena kora. Agat nije želeo da spava. Nije mogao da uđe u zgradu i ostavi trg gde su se celog dana borili za gole živote, a koji sada leži tako miran pod zimskim sazveždem. Drvo: Strela; i Trag pet zvezda; a i sama Snežna zvezda užarena iznad istočnih krovova: zvezde Zime. Gorele su poput kristala u dubokoj, hladnoj tami iznad glava. Znao je da je ovo bila poslednja noć — njegova vlastita poslednja noć ili njegovog grada ili poslednja noć bitke — koja, to nije znao. Kako su časovi prolazili, a Snežna zvezda se uzdizala sve više, mukla tišina ovlada
trgom i okolnim ulicama, a njega obuze svojevrsna radost. Spavali su, svi neprijatelji unutar gradskih zidina, a kao da je jedino on bio budan; kao da je grad sa svim svojim spavačima i svim mrtvima pripadao njemu. Ovo je bila njegova noć. Nije želeo da je provede zatvoren u zamci unutar zamke. Javivši se uspavanom stražaru, on se pope na barikadu prema ulici Esmit i prebaci se na drugu stranu. — Altera! — pozva ga neko promuklim šapatom; on se samo okrenu i dade znak rukom da ostave za njega jedan konopac u pripravnosti kako bi se popeo nazad i produži pravo napred sredinom ulice. Bio je ubeđen da je neranjiv čemu nije bilo preporučljivo protivusloviti... Prihvatio je to i hodao uz mračnu ulicu među neprijateljima kao da je krenuo u šetnju posle večere. Prošao je pored svoje kuće, ali se nije osvrnuo. Zvezde su nestajale iza crnih vrhova krovova, a zatim se ponovo pojavljivale dok su im odrazi svetlucali na ledu ispod njegovih nogu. Blizu gornjeg kraja grada ulica se sužavala i malo zavijala između kuća koje su bile napuštene pre no što se Agat i rodio, a zatim je iznenada izbijala na mali trg ispod kopnene kapije. Katapulti su još tamo stajali, delimično polomljeni i rastavljeni da bi Gaalima poslužili za potpalu; pored svakog se nalazila gomila kamenja. Same visoke kapije behu jedno vreme otvorene, ali sada su ponovo stajale zabravljene i zamrznute. Agat se ispe stepenicama pored jedne od kula kapije do stražarskog mesta na zidinama; setio se kako je gledao upravo s tog stražarskog mesta, baš pre no što je sneg pao, celu borbenu snagu Gaala, grmeću plimu ljudi nalik na morsku plimu dole na obali. Da su imali više lestvica sve bi bilo gotovo još tog dana... Sada se ništa nije pokretalo; ništa nije proizvodilo zvuke. Sneg, tišina, svetlost zvezde iznad padine brda i mrtvo, ledom bremenito drveće poput krune stajalo je na njoj. On pogleda unazad prema zapadu, preko celog grada Izgnanstva; malo razbacanih krovova koji su se spuštali u daljinu od visokog stražarskog mesta do zida iznad morskih grebenova. Iznad te šačice kamenja zvezde su se lagano kretale prema zapadu. Osećajući studen čak i u odelu od kože i
teškom krznu, Agat je nepomično sedeo i sasvim tiho zviždukao neku vedru melodiju. Konačno oseti kako ga sustiže celodnevni umor i side sa svoje osmatračnice. Stepenice su bile zaleđene. On se okliznu na pretposlednjoj pri dnu, zadrža se da ne padne uhvativši se za neravan kamen zida i tada još posrćući podiže pogled ka nekom pokretu koji opazi na malom trgu. U crnom ždrelu ulice koja je izranjala između dva zida kuća, pokrenu se nešto belo, jedan slabašan, njišući pokret nalik na talas viđen u tami. Agat ga pogleda zbunjen. A onda se iznenada pojavi pri mutnom sivilu svetlosti zvezde: visoko, mršavo, belo obličje koje je trčalo prema njemu veoma brzo kao što to čovek čini; glava na dugačkom, povijenom vratu pomalo se klatila sjedne na drugu stranu. Prilazeći ispuštalo je kratke, kreštave, cvrkutave zvuke. Pištolj sa strelicama mu je sve vreme bio u ruci, ali šaka mu je bila ukočena od jučerašnje rane, a smetala mu je i rukavica: on opali i strela se zabi, ali stvorenje je već bilo na njemu, ispruženih prednjih šapa sa kratkim kandžama, isturene glave koja se klatila i njihala, sa okruglim ustima koja su zjapila puna zuba. On mu se baci ka stražnjim nogama u pokušaju da ga obori i da izbegne prvi nasrtaj tih škljocavih usta, ali obličje je bilo brže od njega. Samo što se bacio stvorenje se okrenu i zgrabi ga; on oseti kako kandže na na izgled slabašnim, malim prednjim šapama razdiru kožu njegovog kaputa i odeće i oseti da je prikovan. Neka užasna sila savi mu glavu unazad, ogoljujući mu grlo; i on vide kako se zvezde kovitlaju na nebu daleko iznad njega i kako nestaju. Zatim je pokušavao da se podigne na ruke i kolena, na zaleđenom kamenju, pored neke velike, smrdljive gomile belog krzna koja se uvijala i drhtala. Otrovu sa vrha strelice bilo je potrebno pet sekundi da počne da deluje; gotovo da je za sekundu bilo prekasno. Okrugla usta još su škljocala otvarajući se i zatvarajući, a noge sa ravnim, pljosnatim, krpljastim stopalima pokretale su se kao da snežni demon još trči. Snežni demoni love u čoporu, odjednom Agatu sinu kroz svest, kada ustade pokušavajući da povrati dah i pribere se. Snežni demoni love u čoporima... On ponovo
napuni pištolj, nespretno ali pažljivo i tako pripremljen, krenu nazad ulicom Esmit; nije trčao kako se ne bi okliznuo na ledu, ali nije ni otezao sa odlaskom. Ulica je još bila prazna, mirna i veoma dugačka. Ali čim se približio barikadi, ponovo je počeo da zviždi. Spavao je čvrstim snom u jednoj odaji škole kada je mladi Ševik, njihov najbolji strelac, došao da ga probudi, užurbano šapćući: — Hajde, Altera, hajde, probudi se, moraš poći... — Roleri nije došla tokom noći; ostali s kojima su delili odaju još su spavali. — Šta je, šta nije u redu? — promrmlja Agat, već na nogama pokušavajući da se uvuče u svoj pocepani kaput. — Dođi na kulu — beše sve što je Ševik kazao. Agat krenu za njim, u početku poslušno, ali čim se rasanio, počeo je da shvata. Prešli su preko trga, sivog na prvoj bledoj svetlosti, ustrčali uz kružno stepenište kule Lige i pogledali preko grada. Kopnena kapija bila je otvorena. Gaali su se okupili unutar nje i izlazili kroz nju. Teško su se mogli razaznati na polusvetlosti pre no što je sunce izišlo; bilo ih je između hiljadu i dve, nagađali su ljudi koji su ih posmatrali sa Agatom, ali nije se moglo pouzdano odrediti. Predstavljali su samo senovite, pokretne mrlje ispod zidina i na snegu. Prolazili su kroz kapiju u manjim i većim skupinama, jedan za drugim nestajući ispod zidina, a zatim se ponovo pojavljujući malo dalje na obronku brda, krećući se užurbano u dugom nepravilnom nizu prema jugu. Pre no što su daleko odmakli sakriše ih prigušena svetlost i prevoji brda; ali pre no što je Agat prestao da osmatra na istoku je zarudelo i hladno zračenje dosegne do polovine nebeskog svoda. Kuće i strme ulice grada ležale su veoma utihle na jutarnjoj svetlosti. Neko poče da zvoni, tačno iznad njihovih glava na kuli. Bilo je to postojano, brzo i zveketavo udaranje bronze o bronzu, zaglušilo je ljude na kuli koji štrcaše dole, susrećući se s drugim muškarcima i ženama uz put. Smejali su se i vikali za Agatom, hvatali ga, ali on je nastavljao da trči niz klimavo stepenište, dok je u njemu još odzvanjalo prodorno klicanje zvona.
Uputio se ka Dvorani Lige prepunoj, bučnoj prostoriji, gde su zlatna sunca plivala po zidovima, a zlatni brojčanici pokazivali protok zemaljskih i ovdašnjih godina i stade da traga za tuđinkom, strankinjom, svojom ženom. Konačno ju je pronašao i uhvativši je za ruke reče: — Otišli su, otišli, otišli... Zatim se okrete i zagrme koliko god su mu pluća dopuštala, obrativši se ostalima: — Otišli su! Ljudi stadoše da mu mahnito dovikuju kao i da se međusobno dovikuju, smejući se i plačući. Posle jednog minuta on reče Roleri: — Pođi sa mnom... Na Hridinu. — Nemiran, razdragan i pometen, želeo je da bude u pokretu, da iziđe u grad i uveri se da je ponovo samo njihov. Niko drugi još nije napustio trg. Čim su prešli zapadnu barikadu, Agat izvuče pištolj sa strelicama: — Doživeo sam prošle noći jednu pustolovinu — reče on Roleri, a ona, gledajući u poderotinu koja je zjapila na njegovom kaputu uzvrati: — Znam. — Ubio sam ga. — Snežnog demona? — Tačno. — Sam? — Da. Obojica smo bili sami. Svečani izgled na njenom licu dok je žurila pored njega natera ga da se nasmeje glasno i sa zadovoljstvom. Izbiše na nasip koji se pružao na ledenom vetru između jasnog neba i tamne, penom prekrivene vode. Vesti su, svakako, veće prenete, zvonjavom i govorom uma te je tako pokretni most Hridine bio spušten čim mu se Agat približio. Muškarci i žene i mala, sanjiva, u krzna umotana deca iziđoše trčeći da ih dočekaju, sa novim povicima, pitanjima i zagrljajima. Iza žena Landina, žene Tevara su oklevale, uplašene i nevesele. Agat vide Roleri kako prilazi jednoj od ovih, mladoj ženi raščupane kose i umrljanog lica. Većina ih je kratko podsekla kosu i izgledale su neočešljane i prljave kao i nekolicina njihovih muškaraca koji su boravili na Hridini.
Osetivši gađenje zbog ove blatne mrlje na njegovom vedrom jutru pobede, Agat se obrati Umaksumanu koji je došao da sakupi svoje saplemenike. Stajali su na pokretnom mostu, ispod strmog zida crne tvrđave. Muškarci i žene hilfova okupili su se oko Umaksumana, te Agat podiže glas kako bi ga svi mogli čuti. — Muškarci od Tevara branili su naše zidine rame uz rame sa muškarcima Landina. Slobodno mogu da ostanu sa nama ili da odu, da žive sa nama ili da nas napuste, kako god budu želeli. Kapije moga grada su vam otvorene tokom cele Zime. Slobodno možete izići kroz njih, ali ste i dobrodošli unutar njih! — Slušam — reče domorodac pognuvši svoju svetlu glavu. — Ali gde je Najstariji, Void? Želeo sam da mu kažem... Tada Agat ugleda pepelom umazana lica i neuredne glave u novoj svetlosti. Bili su u žalosti. Shvativši to on se seti svojih mrtvih, svojih prijatelja, pripadnika svog roda; i nadmenosti likovanja nestade. Umaksuman reče: — Najstariji moga roda otišao je pod more sa svojim sinovima koji su poginuli u Tevaru. Juče je otišao. Upravo su raspirivali lomaču danas u zoru kada su čuli zvono i videli Gaale kako odlaze ka jugu. — Posmatrao bih tu vatru — reče Agat tražeći od Umaksumana dozvolu. Tevaranin je oklevao, ali jedan starac pored njega odlučno reče: — Voldova kćer je žena ovoga ovde: on ima klanovsko pravo. Tako su mu dozvolili da dođe, sa Roleri i onim što je ostalo od njenog naroda do visoke terase kraj jedne galerije sa one strane Hridine koja je bila okrenuta prema moru. Tamo na lomači od izlomljenog drveta ležalo je telo starca koje su godine izobličile, ali koje je i dalje izgledalo snažno, umotano u crvenu tkaninu, boju smrti. Jedno dete prinese baklju i vatra se rasplamsa crveno i žuto, trepereći vazduhom bledim od hladne, rane svetlosti sunca. Plima se povlačila, meljući, grmeći na stenju ispod potpuno crnih zidina. Istočno od brda područja Askatevar i zapadno iznad mora nebo je bilo vedro, ali nad severom se nadnosio plavkasti suton: Zima. Pet hiljada noći Zime, pet hiljada dana: ostatak njihove mladosti i možda ostatak njihovih života.
Spram te udaljenosti plavičaste tame na Severn uopšte nije moglo biti reči o nekom likovanju. Gaali su ličili na malu užurbanu gamad koja je već nestala, bežeći pred pravim neprijateljem, pravim gospodarom, belim gospodarom oluja. Agat je stajao pored Roleri ispred lomače koja je tinjala u visokoj tvrđavi opkoljenoj morem i tada mu se učinilo da su smrt starca i pobeda mladića ista stvar. Ni tuga ni ponos nisu u sebi sadržali toliko istinitosti kao radost, radost koja je treperela na hladnom vetru između neba i mora, jarka i kratkotrajna poput vatre. Ovo je bila njegova tvrđava, njegov grad, njegov svet; ovo je bio njegov narod. On ovde nije bio izgnanik. — Dođi — reče on Roleri, dok se vatra pretvarala u pepeo — dođi, hajdemo kući.
NAUČNA FANTASTIKA URSULE LEGVIN Knjiga II 1987 — prvo izdanje Izdaju NARODNA KNJIGA Šafarikova 11, Beograd PARTIZANSKA KNJIGA Bulevar vojvode Mišića 17/VII, Beograd Za izdavače Radomir Nikolić, direktor Mihailo Đelović, direktor Tehnički urednik Stjepan Mimica Lektor Nada Vukajlović Korektori Stasa Radović Buba Stevanović-Bakić Tiraž 5000 primeraka
Štampa Mladinska knjiga, Ljubljana