101 neko svetogrđe. To je veliki greh. I nemojte nas zadrţati više od sata, inače ću traţiti da platite najamninu za kamion. — Dovedi narednika — reče prvi policajac svom drugu. Kad je policajac otišao, nastade pauza. U mrtvačkom sanduku profesora obli hladan mrtvački znoj od straha. Kroz poklopac koji ga je pokrivao čula se svaka reč razgovora. Od početka, pošto je savladao prvi strah što je zatvoren, sam je sebi čestitao na prijatnom putovanju i otmenoj pratnji. Imao je dovoljno vazduha, bilo mu je savršeno udobno, nije imao da radi ništa drugo osim da mirno leţi i razmišlja o divnim i lepim stvarima, dok su Edlerovi obavljali sav posao. Ali je sada njegovo zadovoljstvo, koje mu je ulivalo snagu, bilo silno uzdrmano. Drhtao je dok je osluškivao korake i narednikov glas kako pita: — Šta je to? Da li ti ljudi nešto krijumčare? — Ne znamo, naredniče. Imaju sumnjiv sanduk, mrtvački sanduk. — Mrtvački sanduk, a? Šta je unutra? — Šta vi mislite? — povika ljutito Frau Edler. — Šta se obično stavlja u mrtvački sanduk? Pa valjda leš, jedino ako nisam poludela. Profesor zadrhta više nego ikad na tu lakomislenu drskost. Sada zaista moraju da izvrše pretres, pomisli on. — Sad ćemo videti ko je poludeo — reče narednik. — Gde su vam isprave? — Naše isprave! — uzviknu Frau Edler, pokazujući na policajca tankih usana. — Ovaj ih drţi već pola sata. — Izvolite, naredniče. Izgleda da su u redu. Ipak. . . Opet tišina. Profesor je u mašti lepo video narednika, kako sa sumnjom na licu pregleda dokumenta. Neizvesnost ga je ubijala. Odjednom poče grozničavo da se moli, preklinjući Svemogućeg da mu pomogne, obećavajući plačno da će se popraviti. Odjednom, dok je leţao i drhtao, začu glas podoficira: — Sve je potpuno u redu. Ti ljudi vraćaju leš mladog Edlera. Pre dva dana su ga ubili naši ljudi. Ceo slučaj mi je poznat. Tišina. Onda: — Vrlo dobro, gospodine naredniče. Profesor se skoro onesvesti od olakšanja. U magnovenju začu
102 Frau Edler kako gunđa neke primedbe, oseti kako se pali motor i kamion polazi. Vozili su preko mosta. Najzad je bio u Švajcarskoj... Ostatak putovanja prošao je mirno. Siigli su u Menasle kad su se počele paliti ulične svetiljke i večernji mirisi širili se u hladnom vazduhu. Ĉak je i Frau Edler bila umirena uspešnim završetkom ekspedicije. Kad je stigla do kuće, jedne obične kućice za stanovanje u sporednoj gradskoj ulici, nadgledala je unošenje mrtvačkog sanduka, koji su njen muţ i šofer uneli u jednu slobodnu sobu na spratu. Onda, pošto je poslala Edlera u kuhinju da pripremi jelo, poče da se kreće u spavaćoj sobi, sređujući stvari, pripremajući da pozove susede da posede kraj mrtvaca. Prvo je upalila sveću uz uzglavlej odra, koji je bio uredno prekriven. Na toaletni stočić stavila je Karlova ovozemaljska dobra: divan zlatan sat s lancem, pehare, njegova najbolja odela, novac koji je izvukla od Antona za njegovu platu i skije. Bio je to prizor koji će izmamiti bolnu zavist svih njenih najdraţih prijatelja. Neţno je posmatrala poredane stvari, a onda siđe dole da pojede tanjir dobrog toplog jela sa svinjetinom. Ĉim je izašla iz sobe, profesor pomisli da je vreme da nešto učini. Bez ikakve teškoće odvrte zavrtnje (koje je Rudi namestila tako da se mogu iznutra skinuti), podiţe poklopac i izađe iz sanduka. Protegnu se jedanput, pa dvaput, i presavi ukrućena kolena. Osećanje da je oslobođen ropstva, osećanje potpune slobode, bilo je zdravije od bilo kakvog vina. Odjednom mu pogled pade na novac na pisaćem stočiću. On zaslade, trgnuvši se kao isposnik ispred hrane koje se odrekao. Jasno se videla borba u njegovoj duši. Jednom, dvaput, pokuša da se oslobodi iskušenja. Ali iskušenje ga nije napuštalo. Najzad uzdahnu, onda se osmehnu blago i nedokučivo. Sve njegove poboţne zakletve i odluke odjednom su bile iščezle. Brzo priđe toaletnom stočiću. Profesor je ponovo bio onaj stari. Krećući se nečujno, skide izguţvano odelo i obuče najbolje koje je našao. Vrlo vešto uze sat i namesti teţak lanac preko grudi. Onda, u malu crnu torbu Frau Edler potrpa ostatak vrednosti, srebrne pehare, dva pozlaćena ukrasa sa ploče na kaminu, za sreću. Također se posluţi Karlovim pasošem. Naravno, pasoš nije
103 odgovarao, ali će odlično posluţiti za površan pregled na francuskoj granici. Onda, poslednji potez. Velikim slovima napisa na komadu hartije, otkinutom iz fioke toaletnog stočića: »OTIŠAO NA RUĈAK. VRAĆAM SE KASNIJE.« I zadenu to u razjapljeni mrtvački sanduk. Bacivši poslednji pogled po opustošenoj sobi, podiţe torbu, otvori prozor i spusti se niz oluk. Bio je u dvorištu, i na putu prema stanici, pre nego što je Frau Edler počela da jede svinjetinu. Sat kasnije, međutim, u malo tronutom raspoloţenju, Frau Edler se vrati u pogrebnu odaju, u pratnji nekoliko prijatelja, koji su došli da izvuku pouku i nadahnuće iz mrtvačkog odra. Na pragu zastade, klimnu glavom kao da nešto sluti, pa uđe u sobu. Tu ustuknu zapanjena. Oči joj se iskolačiše, usta otvoriše kao u ribe. Stade da se guši. Prodoran vrisak ote joj se sa usana. Ugledavši opljačkani toaletni stočić, ona još jednom vrisnu. Poče se čupati za kosu, gristi nokte, a zatim se okrenu i uţasno ošamari muţa. Onda jecajući pade na pod. Svi istrčaše iz sobe, kao da im je đavo za petama.
104 Glava 17 Ponovo u Beču, Luis je polagano išao kroz Kertnerštrase prema hotelu Bristol. Bilo je prošlo pet nedelja od onoga jutra u Brajncenu kad je Herr Švarc, jednom nehatnom rečju, uništio njegovu sreću. Pet nedelja traganja, u toku kojih, uprkos svim njegovim teškim naporima, nije našao Silviju. Ukočenog i tuţnog lica, pognute glave, podignutog okovratnika, išao je prepunom ulicom. Bio je omršavio, a pogled mu je bio mrgodan i ispitivački. Otvorivši vrata svog hotelskog apartmana, uđe nekako naglo u dnevnu sobu, koju je imao zajedno sa sestrom. I tu stade, kao ukopan, pred onim što je ugledao. Grleći se oduševljeno, na kauču su bili Stiv i Koni. Luis ostade gledajući ih iskrivljenih usana. Normalno bi ga to otkrivanje učinilo srećnim. Sada, s obzirom na njegovo očajanje, ono ga je rastuţilo. On se tiho okrenu da izađe. Ali kad je pošao, Koni ga primeti. Ona ustade, pocrvenevši od zabune. A Stiv, crven kao i njegova dragana, poče da namešta kravatu, promucavši: — Nismo te čuli kad si ušao, Luise. Mislim ... to jest. . . pa, onda, koliko je sati? Koni priđe Luisu i uhvati ga rukama za revere na kaputu. Gledajući ga, nastavi glasom iskrene ljubavi: — Jednostavno ti nismo hteli reći iz straha — oh, iz straha da te ne uzbudimo. — Svakako! — uzviknu Stiv, bacivši se na sofu i paleći cigaretu. — Nismo hteli da svojom ličnom srećom nasrćemo na tvoj bol. Luis se silom osmehnu. Poljubi Koni u obraz, a steţe ruku Stivu. — Dozvolite da vam čestitam. Mada nikad nisam ni mislio da će se vaše drugovanje tako završiti. Stiv zakoluta očima. — Nije se završilo: tek je počelo. Ono će me ubiti pre nego što se dokrajči. — Meni dobro stoji crnina — reče Koni. — Nemoj se zavaravati, anđelčiću — reče Stiv. — Obesiću te
105 pre nego što umrem. — Zbog toga bi morao doći kući — reče mirno Koni. — Ne misliš valjda da bih pustila čoveka za koga se udajem da sve vreme ostane u Evropi. Normandija plovi iduće nedelje. šta kaţeš, Luise? Smatraš li da smo dovoljno dugo bili u inostranstvu? Nastade ćutanje. Onoga trenutka kad je to rekla, Koni se zagleda u Luisa. I Stiv ga je takođe upitno gledao. Luis uze cigaretu i nemirno pođe prema prozoru. — Pa, — reče najzad — moţda imaš pravo, Koni. Ti i Stiv moţete poći brodom. A l i . . . ja . . . mislim da ostanem još malo. — Slušaj, Luise — pobuni se Stiv zabrinutim glasom. — To nam ne moţeš prirediti. Niko ne zna kuda je Silvija otišla. Moţda bi je trebalo traţiti do kraja ţivota. A šta onda? — To je istina, Luise — dodade ozbiljno Koni. — Oh, znam da je voliš. Ali moraš misliti i na druge stvari — na svoj posao, prijatelje, na sebe. — U tome i jeste nevolja — odgovori najzad Luis. — Ja i mislim na sebe. Nastade ćutanje. Koni i Stiv se pogledaše. Onda Koni odmahnu glavom, kao da pokaţe kako je slučaj beznadeţan. Očajan kao nikad u ţivotu, Luis se baci na stolicu. Odjednom, dok je sedeo tako nepomičan, podbočivši glavu rukama, začu se glasno kucanje na vratima. Luis čak ne podiţe oči, a Stiv odgovori: — Napred. Uđoše dva čoveka. Jedan je bio nepoznat, krupan čovek u tamnom odelu; drugi, uzbuđen, bio je onaj koji je sebe nazivao Oberholerom. Detektiv lupnu petama i kratko se pokloni, lica ozarenog od uzbuđenja, zbog značajnog trenutka. On poče uţurbano: — Oprostite što vas uznemiravamo. Ali smatrali smo da je to potrebno, veoma potrebno. — On zastade da udahne. — Dozvolite mi da vam predstavim direktora Šustera, iz Bečke zalagaonice. — Krupan čovek se pokloni. — Gospodo, Herr Merid, došli smo jer je nastao nov i veoma zbunjujući momenat. — Kakav momenat? — zapita Luis, prvi put pokazavši
106 interesovanje. — Baš takav — objasni detektiv. — Vi ste u potpunosti izvršili izvesnu obavezu prema bečkoj radnji u odnosu na dva smaragda. Moji klijenti, ako smem reći, bili su u tim malo čudnim okolnostima naročito zahvalni — krupan čovek se ponovo pokloni — zbog takvog poravnanja. A sada, molim vas, pogledajte! Detektiv izvadi iz unutrašnjeg dţepa jedan koţni smotuljak i otvori ga nervoznim prstima. Na mekanoj ţutoj koţi, kao mirne zelene oči, leţala su dva ogromna, savršena smaragda. Zaista je bilo čudno videti tu, najzad, te skoro avetinjske dragulje koji su promeneli njihov ţivot i ţivote tolikih drugih ljudi. — Gospode — prošaputa Koni. — Lepi su. — Da, gospođo, lepi su — reče direktor Šuster zbunjenim glasom. — To su naši istorijski smaragdi. — Pustite istoriju — reče Luis uzbuđenim glasom. — Otkuda su stigli? Kruti direktor se nakašlja i izvuče ceduljcu iz prsluka. — Donela mi ih je u moju kancelariju juče u četiri i petnaest minuta jedna mlada dama, ili bi trebalo da kaţem ţena, i rekla je da se zove Fraulein Rudi. Na postavljeno pitanje, zauzela je stav neke čudne lakoumnosti, tvrdeći da su se dragulji nekim čudom pojavili u jednom kalupu sapuna i da joj nisu potrebni, pošto se vraća da se sastane sa svojim pogrebnikom u Krigeralpu. Naravno, odmah sam poslao po ovog našeg dobrog savetnika... No ovoga puta ni on nije mogao učiniti ništa opipljivo. Nikada nisam video mog dobrog prijatelja tako zbunjenog. . . — Da! — uzviknu detektiv, dirnut u svom profesionalnom ponosu i pređe rukom preko oznojenog čela. — Sve to moţemo prihvatiti kako je rečeno. Potpuno je jasno da je Ulvin nekako predao dragulje gospođici Rudi pre nego što je poginuo. Protiv nje uopšte nemamo ništa. — Molim vas, pređite na stvar — reče Luis, savlađujući glas što je bolje mogao. — Da nastavim — reče direktor — morali smo pustiti mladu ţenu i prihvatiti smaragde. Kaţem namerno prihvatiti, pošto...
107 pošto njihovo iznenadno i potpuno neočekivano pojavljivanje stavlja mene i firmu u vrlo neugodan poloţaj! — Šta hoćete reći? — Samo to, dragi moj gospodine. Zbog teških, veoma teških današnjih poslovnih prilika, već smo potrošili sto hiljada dolara koje nam je isplatio Herr Merid. Ako bi on ţeleo da mu vratimo novac za vraćene smaragde, mi bismo, ukratko ... Stiv se grohotom nasmeja. — To je smešno! Zar ne shvataš, Luise? Sada je na tebe red da nekoga pritegneš. — Zar mislite da je to za smejanje — reče Herr Šuster sa nervoznom učtivošću. — Mi smo kuća koja uţiva najveći ugled. A sada bismo mogli da se nađemo u ozbiljnoj teškoći. Jedino.. . Detektiv prekide: — Nadali smo se da će Herr Merid moţda hteti da ovaj nakit smatra kao svoje vlasništvo. Jednostavnijim rečima, da ostavi novac i zadrţi smaragde. — Uzeću ih — reče mirno Luis. — Već sam vam rekao da ih kupujem. — Moj dragi, dobri Herr Meride — poče da se prenemaţe direktor — to je zaista ljubazno.. . — Ni najmanje — prekide ga Luis. — Ja hoću te smaragde. Ţeleo sam neku uspomenu s ovog putovanja. Direktor priđe i svečanim pokretom predade smotuIjak. Luisa obuze neko čudno osećanje, dok je drţao u ruci ta dva zelena kamena. Posmatrao ih je sumorno opčinjen. Pomisli: — Jedan ću dati Koni za svadbeni poklon. Drugi ću zadrţati, za svaki slučaj — jednog dana, moţda će mi trebati. — Odjednom uzviknu: — Šta je ovo? Komad hartije stajao je u naboru koţnog omota. — Nešto što će vam biti mnogo vaţnije od smaragda. — Detektiv značajno klimnu glavom. — U svakom slučaju, nakit je vaš. Ali sada će vam biti dvostruko miliji. Luisu se srce čudnovato stezalo dok je uzimao hartiju. Odmah je video da je ta kratka poruka napisana njemu. Pročita svoju adresu, a ispod nje sledeće:
108 »Ako vas još zanima ono što tražite, savetujem vam da se obratite na broj 5-C. To je divan stan s lepim izgledom. Stanar je kod kuće posle šest, od ponedeljka do petka, a praznikom celog dana. Vaša Rudi.« Ošamućen, Luis ponovo pročita poruku. Onda mu u magnovenju postade jasno njeno značenje, i uzviknuvši, bez ijedne reči, izlete na vrata. — Luise! Luise! — novika Koni. — Zaboravio si šešir! Detektiv se nespretno osmehnu. — Mislim da vašem bratu nije do šešira, — reče i blago potapša Koni po ruci. — Ali ne brinite, draga moja mlada gospođo — neće nazepsti.
109 Glava 18 Bez šešira, Luis je jurio ulicama. Nije imao pojma gde se nalazi kuća čiju adresu mu je Rudi dala. Posle jednog sata dobrog hoda, a i trčanja kada je bilo za to prostora, stiţe u gradsku četvrt Šenbrun. Tu se, nedaleko od dvorca, nalazio prijatan starinski trg, s cvećem u sredini i visokim kućama koje su ga okruţivale, moţda lišene svog nekadašnjeg sjaja, moţda oronule, ispucale od sunca, no još uvek skladne i lepe. Broj pet je lako bilo pronaći. Kao skoro sve ostale kuće, bila je pretvorena u stanove za izdavanje. Pored električnog zvonceta nepouzdana izgleda, bile su ispisane reči: Frau Gestner, — domarka. Dok mu je srce lupalo, Luis pritisnu zvonce. Malo posle ponovo zazvoni. Ali bilo greškom Frau Gestner, ili greškom zvonceta, nije bilo odgovora. Ne mogavši više da se uzdrţava, Luis otvori vrata, uđe u prazan trem i pojuri uz stepenice na treći sprat: i tu, na vratima, ugleda broj 5. On zakuca. Iznutra se čulo ravnomerno kucanje pisaće mašine. Onda glas, koji bi poznao među milionima, doviknu: — Napred. Luis pritisnu kvaku i uđe. Za stolom pored prozora sedela je Silvija, nagnuta nad mašinom. Bila mu je okrenuta leđima i nije se okrenula. Pored nje stajao je štafelaj s nekoliko crteţa svetlih figura i nacrta za plakate i naslovnu stranu jednog časopisa. Kad ju je ugledao, sva njegova brzina i nestrpljenje iščezoše. Bio je uplašen kao dečačić. Svakako je bila mršavija nego onda kad ju je poslednji put video. Prošlo je nekoliko sekundi. Onda mirnim glasom, ne okrenuvši se, Silvija reče: — Ostavite ručak, Frau Gestner. Bilo gde. — Ona zastade. — Danas moram završiti ove crteţe. Luis se ne pokrenu. Iznenada je osetio paničan strah od situacije u kojoj se našao, obuzet uţasnim strahom da će je uplašiti. Silvija odjednom, kao da je shvatila da u sobi nije domarka. Uspravi se,
110 sedeći i dalje ukrućeno na stolici. Onda se polagano okrenu. Skoro nečujan vrisak zastade joj u grlu. Nastade dugo ćutanje. Onaj odlučan izraz, ozbiljan i strpljiv, polagano joj se vraćao na lice. Ona prošaputa: — Nije trebalo da dođete. Izgledalo je kao da se uzdrţava i time neutralizuje njegovu ţelju da je zagrli. On odgovori: — Silvija, traţio sam vas sve od onog jutra u Brajncenu; morao sam vas naći. Ona instinktivno odmahnu glavom. — To samo oteţava stvar za nas oboje. — Za nas oboje? — ponovi on njene reči. — Da li to znači da je i vama stalo? Ona obori oči, a onda ih odlučno podiţe. — Luise, bolje da se suočimo s istinom. — Govorila je polagano i tuţno. — Malo je vaţno da li je meni stalo, ili ne. Vi znate kakva senka stoji među nama. Ne mislim na Karla. To je svršeno. Mislim na novac, na cenu koju ste platili da zataškate prljavi zločin moga oca. Oh — nerado o njemu tako govorim: on mi nedostaje svakog dana moga ţivota — ali je to ipak istina. Na kraju je ispalo da je on taj novac ukrao od vas. Tako ja na to gledam, Luise, i nikad, nikad to ne bih mogla zaboraviti. — Kaţite mi jedno — reče Luis — da li je vama uopšte stalo do mene? I dalje ga je gledala pravo u oči. — Volim vas. Nikog drugog nikad u ţivotu neću voleti. Luis je bio beskrajno srećan. Ni traga više od nervoze. On mirno reče: — I sve što predlaţete, to je da ostanete ovde i traćite vreme. Ona ga prekide, pobunivši se uzbuđeno. — Ja ne traćim vreme. Radim. I dalje ću raditi. . . — Za ukradene smaragde? — Sada je on prekide. — Da, za ukradene smaragde — reče ona, pognuvši glavu. Jedva primetan osmeh ocrta mu se na usnama. — Šteta — reče i zastade. — Znate, jutros mi je Fraulein Rudi poslala te smaragde.
111 Silvija preblede; naglo prinese ruke grlu. Kao sama za sebe, prošaputa: — Zato je došla ovamo? — Nesumnjivo — reče on veselo. Nastade dugo ćutanje. Kao da je potpuno shvatila njegovo objašnjenje, Silvija pocrvene, pa opet preblede. Oborivši pogled, poče zbunjeno da vrti vuneni končić na jednostavnom dţemperu koji je imala na sebi. — Sada razumete? — reče on. — Vi mi ništa ne dugujete. Bila je potrebna ta krajnja blaga ironija da joj vrele suze pojure niz obraze. Sledećeg trenutka, mada ni jedno ni drugo nisu znali kako, ona se našla u njegovom zagrljaju. — Oh, Luise, — zajeca ona — ti ne znaš kakve sam muke, kakvo poniţenje, prepatila. A sve vreme si mi tako nedostajao da sam mislila da će mi srce pući. Glava joj je počivala na njegovoj mišici; bila je kao dete koje se spokojno gdmara. Grleći je, on poljubi njene usne. Kroz suze, ona mu se osmehnu.
112 Glava 19 Normandija samo što nije bila krenula za Njujork. Bilo je kasno popodne, a sitna kiša tiho je padala i obavijala maglom izduţeni šerburski gat i zupčaste obrise grada iza njega. Na brodu, neizbeţan meteţ predstavljao je predigru za polazak. Poslednji tender pristao je uz brod da ukrca poslednje putnike i njihov lični prtljag. Gornje palube bile su skroz mokre, i na njima je šetalo nekoliko hrabrih putnika. Ali dole, u blistavo osvetljenim prostorijama, vladala je velika veselost i guţva. Konobari u belim bluzama, kretali su se udvostručenom brzinom sa cvećem, telegramima, kolaricama voća. Otmeni putnici ţurno su traţili svoje kabine ili kabine prijatelja. Bilo je tu priče, smeha, neizbeţnih pucnjeva zapušača iz boca šampanjca. Ukratko, sve je obećavalo uspešno putovanje. U njihovoj kabini na palubi B, Koni je veselo trčkarala, razgledajući spremu sa svom posedničkom usplahirenošću novopečene neveste, dok je Stiv leţao protegnut punom duţinom na kauču i dokono je posmatrao. — Znaš, — reče on — moram priznati da je sasvim lepo kad se čovek vraća kući. — Sa mnom — ispravi ga Koni. — Svakako, sa tobom — sloţi se Stiv. — I s Luisom i Silvijom. Koni se od srca nasmeja. — Lep kompliment za mene, dragi. Ali lepo je, slaţem se, što smo svi zajedno. Putovanje će sigurno biti prijatno. Stiv pripali cigaretu i izbaci dugačak dim iz usta. — Pošto sam sada član tvoje porodice, Koni, mislim da mogu reći šta mislim. On je sjajan momak, taj tvoj brat. Veoma sam srećan što se sve tako po njega svršilo. Svakako je od njega bilo jako lepo što ti je dao jedan smaragd. — To je bila Silvijina ideja, mili moj. Smem da se zakunem da je Luis hteo da njoj da oba. — Znaš, Koni, kad pomislim na to, samo jedno ţalim. — Šta? Uto se začu kucanje na vratima i u sledećem trenutku Luis i
113 Silvija uđoše u kabinu, osmehujući se blistajući. Luis reče: — Trebalo bi da iziđemo na palubu da bacimo poslednji romantičan pogled na Evropu pri mesečini. Ali nema meseca. A čini mi se i da vam je Evropa svima prilično dojadila. Pa sam mislio da umesto toga ovde nešto popijemo. — Sjajna ideja, Luise — sloţi se Stiv. — Mogla je biti i moja, šta ţelite? Ne ustajući, Stiv dohvati telefon za poslugu pored kreveta i poruči piće. — Baš smo razgovarali — nastavi on — Koni i ja — znate, kako to već razgovara stari bračni par — o celom doţivljaju. Bilo je prilično zabavno dok je trajalo. Samo me jedna stvar muči. — Pogleda, napola izvinjavajući se, Silviju. — To je profesor. Oh, moţda je bio lukava varalica — ali je morao čovek da ga zavoli. Ţao mi je što je umro. — Ćuti! — procedi Koni, jednim okom gledajući Silviju, koja je prebledela pri pomenu njenog oca. — Ja to iskreno govorim, i Silvija to zna. Potpuno sam za profesora, mada me je prevario na pokeru. Predlaţem kad dođe piće da ustanemo i da popijemo za njegovu uspomenu. Bar je umro boreći se hrabro do kraja. — Piće je stiglo, gospodine. Neprimećen, konobar je bio ušao u kabinu s punim posluţavnikom. Izvrstan i paţljiv slušalac poslednjeg dela Stivovog govora, on ga dovrši svojom prijatnom intervencijom, koja je stigla u pravi čas. — Hvala, — reče Stiv. Onda okrenuvši se, umalo ne pade. Sve oči su, kao opčinjene, bile uprte u konobara koji je stajao, umiljat, ćelav i okrugao, vrlo uredan u beloj bluzi za posluţivanje, smešeći se zadovoljno i dobrodušno, s puno poštovanja za sve — savršen posluţitelj. — Oče! — uzviknu Silvija drhtavim glasom. — Da, dete moje, to je tvoj sasvim ništavan roditelj — izjavi profesor, spustivši ruku na njena ramena u hrabroj poniznosti. Stiv mahnu rukom po vazduhu, kao da ţeli da otera priviđenje. — Nije moguće da ste to vi. Vi ste mrtvi.
114 — Trebalo bi da sam mrtav, dragi mladiću — odgovori profesor, podigavši oči. — Bio bih mrtav da nije velike, uzvišene milosti proviđenja. Ona lavina me nije ubila, kao što ste svi isto mislili, već, me je odbacila u stranu. Moţda se sećate onog dirljivog stiha jednog pesnika čije sam ime zaboravio: »Slamka u vrtlogu, pluta u buri.« To sam, jednom rečju, bio ja. Ali Bog me je spasao, dragi mladiću! Zaista, me je spasao! I posle neopisivih teškoća uspeo sam da pobegnm u Francusku. Pročitavši u kontinentalnom Dispatchu veselu, srećnu novost o vašem dvostrukom venčanju i nameravanom putovanju na Normandiji, uspeo sam da obezbedim za sebe najskromniji smeštaj na ovom brodu, kako bih imao najveću sreću da se ponovo s vama nađem i da moţda preobraćen započnem nov i bolji ţivot na velikom kontinentu kuda vi plovite. Nastade kratko ćutanje; onda se Koni odjednom nasmeja. Sledećeg trenutka svi počeše da se smeju. Na kraju, Luis pruţi ruku. — Dakle! Tu ste, profesore. I svi smo srećni što vas vidimo. A i ja ću vam pomoći. Ali zapamtite... Stiv upade odlučno: — Morate ići pravo. Profesor stavi ruku na stomak. — Obećavam, dragi mladiću, iz svog prepunog srca, da ću — pa makar zajedno igrali i poker! — biti pravi arhanđel. — Sagnuvši se, on nali još jednu čašu i visoko je podiţe. — I dopustite mi da sada, s punim poštovanjem, nazdravim. Za budućnost! Neka nam svima bude srećna i čestita! Ĉekajući da svi podignu čaše, profesor uze svoju čašu i svečano namignu prema nebu. KRAJ nela012