Dragan Mitić, Pula NAŠE NOĆI BOJE SRIĆE I sve je bilo tako ka da smo vladari onako kako nan se tilo provali smo nike stvari sa periferije smisla ono šta smo samo sanjivali a dobro znali da se ni smilo od nekog momenta sve je išlo glatko bez mirisa je ostalo cviće bez riči misli bez piture pinel bez muzike pisma sve je lebdilo lako otporno na sve zemaljsko i nisko obično je postalo veće nedostižno bi taka svako lipše od naravi je bilo tilo i sve se na par uzdaha svelo svemir su osvitlile sviće izgorile previše olako da bi bile svitlije nego sunčani dan naše noći boje sriće 51
Dalida Knežević, Zaprešić GDJE SU MOJE MOLITVE? Puno bih ti mogla reći ali mislim da sve znaš Čuvam dodir duše, zagrljaj i samo taj jedan trenutak naš... Koliko imaš vremena da zaustaviš ovaj tren? Ili ti idu kazaljke sata i kao ja si izgubljen? Sve moje molitve čuvam, da ih ne raznosi vjetar i samo jedno znam: želim da budeš sretan. Sa mnom ili bez mene, što je svetinja a što grijeh? Sve će pokazati vrijeme, samo zadrži taj osmijeh... I ne daj nikome da ti priča bajke bez sretnog kraja Sve dobro je u tebi, možda i put do raja... 52
Ivan Grahovec, Čakovec TEŠKO JE Teško je bilo opraštati se od tebe gledajući tvoje nasmiješene oči koje nisu shvaćale nadolazeću bol koja će ostati u mom srcu okamenjena zauvijek. Naši zagrljaji prestali su, ohladile su nam se usne, a u srcu se ugasio žar. Želio bih znati ima li još nade, da ti milujem kosu i tiho šapćem, volim te. O kako bih želio krenuti opet iz početka. Plakao bih, ali nemam suza, osušile su se na žutom papiru pisma ljubavi koje ti pišem drhtavom rukom opraštajući se od tebe u kojem ti posljednji put kažem; volim te… 53
Franko Stipković, Zagreb JANTARNA SVJETLOST Posjekla se jutarnja sunčeva zraka na krhotini prozorskoga stakla pa se bolnim bljeskom odrazila u mojim neispavanim očima 54
Bojan Đurđević, Požega ZATVARANJE GRANICE Tvoje tijelo je prozor spuštenih zavjesa Što razdvaja dva svijeta U jednom ribe plivaju u kolonama slijedeći svog vođu Na drugom vrane se bore za prevlast nad teritorijem Jučer počeli su ti rasti mliječni zubi Dok su hrabri zatvarali granice sa svemirom Ludilo je uzelo maha Možda nismo dovoljno jaki Da plivamo uzvodno Možda nismo dovoljno ludi da posadimo borove iglice U korijen života Ali smo dovoljno hrabri da Zatvorimo granicu istine i laži 55
Dalida Knežević, Zaprešić CRTE NA TVOM DLANU Govoriš mi neke strane riječi ali nekako razumijem jer gledam u tvoje oči a ništa ti reći ne smijem. Svu iskrenost koju imam kao konja moram obuzdati, a on se propinje i ne razumije zašto u prostranstva ne smije. I tako u nedogled šutim i čitam crte na tvom dlanu koje noću odaju što slutim iako te ne vidim u danu... 56
Marica Žanetić Malenica, Split PRAZNO GNIJEZDO odavna u njemu nema ni jaja, ni mladunčadi al’ majka i dalje redi ga brižno ona to najbolje radi k’o u sretnija vremena puna kljuna vraća se iz leta bdjeti nad mladima i domom za nju je misija sveta u praznu gnijezdu nitko više ne cvrkuće niti zijeva a ona i dalje, k’o što je prije tiho uspavanku pjeva i za svaki slučaj gnijezdo grije 57
Daliborka Lovrec Trupković, Badličan STORA HIŽA Na breščeku stoji hiža, grunt, gospodorstvo storo. Kre hiže ide voska vulička. Prvi obloki na vuličku glediju, prozni su, znucani, potrti i bez rož. Pred hižom je bio lepi vrt. Ve je zaraščen, ograda se nagnola, lese več nega. Na gredi vu vrtu je velki rozni ščipek osto, poleti lepo cvete i diši. Kre vrta je velka lipa zrosla, dvorišče je zaraščeno v velki travi. Do zdenca so brojde, lepe zelene, dosta grozdja na jim zrose. Pod brojdami, stol i stolica, i por storih sliv stoji. Kre hiže so štale, koci, porma i pivnica. Se je prozno, tiho i mirno. V hiži je navek kmica, prozna je ostola, tam več dugo nikoga nega. Tu je negda moglo lepo biti, mirno, dišeče, zeleno, v rožah. Strašen mir. Povedajo da je tu dobra šnajdarica bila, da je lepe oprave, šose, hlače i furtofe šivala. Meli so deco i to povedajo, tri ili štiri. Odišli su v škole i službe, nekam daleč, tam so ostali i na svojo lepo storo hižo pozobili. 58
Terezija Flegar, Sračinec LJUBAV JE NESTALA U zoni smo mračenja, negativnog zračenja. velikog značenja. Otuđenih koraka hvatamo se mraka, bez toplih zraka. Ljubav se zaljuljala, opasno nažuljala, idilu poljuljala. Nada je iskočila, obraze namočila, čekanje natočila. Ljubav je nestala. Voljeti sam prestala. Skinuh te s pijedestala 59
Igor Divković, Zagreb ZRIŠ TI Cvjeta badem, rogač, murva, cvjeta menta cvjeta mirta, cvjeta more iz dubina, cvjeta sunce sa visina. Miri badem, rogač, murva, miri menta, miri mirta, miri svemir, svjetlo, mrak, od tog raja miri zrak. Zrije badem, rogač, murva, zrije smokva, šipak zri, zri naranča, limun zri, zrim ja, zriš ti. 60
Brigita Piasevoli, Sali, Dugi otok TOTE STARE VURE Tote stare vure ve več nigda nej, Cajgari i bati sam su pali fkrej. Či očeš se vrnuti, nega ve več de, Vreme se prekupicne i nej ga nazoj sam. Moja stara mamica ve zanavek spi, Na pokošeno sejno spomen ve diši. I cvetje, i protuletje, kiklice za mešu I tote stare vure, vreme je delo pod prešu. Tote stare vure ve več nigdi nej… 61
Vera Tomić, Dugo Selo TAKO MALO Vidiš kako mi malo trebalo za sretan još jedan dan Od one divote što si je ugasio dolazeči nepozvan Samo poziv jedan da poludim na tvoj glas Samo čestitke za neki svečan dan ili rođendan Od početka diktiraš mojim životom kako hoćeš Samo ti si taj koji uvijek daješ i uzimaš što možeš Ja samo čekam i sa tvojim željama se mirim Uvijek sve opraštam da te nikada ne izgubim Znaš dobro da nikada nemam grešku ni jednu I da me želiš tako dobru, samo tebi potrebnu Ne želiš nikako da me tako vrijednu izgubiš Ne daš drugome da me uzme a ti smiješ da ljubiš Samo da mi te iz dubine srca izbaciti što prije Meni godine prolaze, na tvoj vapaj ću da se smijem E dragi moj misliš da pametno postupaš Vidjet ćeš kad u starosti uskoro prolupaš Možda neću plakati koliko sada često patim Ne mogu te imati niti mogu više moći da pratim Nauči dragi koliko mi malo treba za sreću Samo pažnje i ljubavi u neku malenu vreću 62
Suzana Marić, Slatina KADA BIH OPET MALA BILA Puca zora poput rumenog nara Sunce svojim zrakama nebo šara U visokoj travi malena ševa Pjesmu života veselo pjeva. Pod suncem blješti jutarnja rosa Rado bih po njoj šetala bosa I poljsko cvijeće usput brala Kao nekada kad sam bila mala. Od ivančica bijelih vijenac bih splela Pod lipu staru u hlad sjela Upijala u sebe sve te mirise Milovala nježne, procvale irise. Rado bih se u prošlost vratila Pa makar na tren sretna bila Tu bih sreću u džepove spremila Oh, kada bih opet mala bila... 63
Zdenka Brlek, Zagreb PUT DO SREĆE Kud me vode ovi puti? Više me ne štite majčini skuti Kud me nosi nemirno more? Il’ visoke nježne gore? Kojim putem trebam poći? I do svoje sreće doći? Ima li mjesto gdje me netko čeka!? Il’ me dalje nosi nemirna rijeka? U smiraju dana zastanem malo i pitam se: „Jel’ vrijeme stalo?“ Vrijeme i dalje pomalo ide, a moje umorne oči, tu ljepotu ne vide. 64
Marija Ivoš, Zadar JOŠ SAMO DANAS Još samo danas mogli smo voljeti onako plavo tu gdje završava nebo i snovi i stvarnost. Sutra cijeli će se svijet razboljeti Od nekih sasvim drugačijih osmjeha koji će izvirati i protjecati iz zjenica bez sjena i bez mijena nebeskih galaksija. Poput skitača u magli zarobljenog tvoje će zjenice zelene brodove u tragove pretvoriti i znam ja da ćeš ti u bljesku boja zapjenjenih izroniti zbunjen, sasvim zbunjen. I nikada nećeš pogoditi da li sam ja ostala onako ista da li je moj osmjeh u tebe u zaronio na nekom novom nebu jutra u nekom novom sutra... A mogli smo još danas slikati ljubav i slikati nebo bojom plavom. 65
Gordana Malašić Lazić, Bistranski Novaki DRVO, DRVO JAKO DEBELE KORE Zarobljena u toj tvrdoj kori, I hrastova kora je mekša, Zatočena u toj hrapavoj kori, Opterećena grubim usjeklinama života Gorkog Tako stojim, usred dvorišta, Obamrla, ukopana, dubokog korijena... Uzdižem vrat, Žile se napinju do granice pucanja, Tanke kao struna... Pružam ruke, Pokušavam uhvatiti boje horizonta... I promatram, samo promatram Okamenjena, drvena Promatram život kako teče. I zamišljam živote, koji dolaze i odlaze, Dočekam ih, ispratim, mašem, Ali oni me ne vide. Ne vide me jer sam tu Stalno, nepomična stojim Potpuno vidljivo nevidljiva. Jer ja sam staro, grbavo, oronulo drvo, Zatočeno u pjeskovitoj zemlji Sazdano od grubih usjeklina Uplakanih smola. Drvo bez ptica, drvo bez života, Drvo, Drvo jako, jako debele kore. 66
Zoran Hercigonja, Imbriovec Jalžabetski PROLJEĆE RAĐA JESENI Rođen sam u proljeće, A stalno rađam #jesen samu po sebi, Jutra bez budućnosti, San bez zametka. Negdje gine čežnja, A otpušta se dah Izvan zidova, prolistao je #Jaglac žuti. Ne gori više svijetlo tame, Prolaznici nose smrknutu sjenu u kapuljačama. Kartonske kutije bez cilja lutaju parkovima, ulicama i trgovima prije reciklaže. Nasljedstvo #krvi, uobličilo se u dobrohotnosti i smiješku. Progovori konačno svojim jezikom, riječima poznatim meni i tebi. Obuvam stare #cipele jer jedino one poznaju moj put. Zemlja se nakostriješila u katastru i gruntovnicama. Dosta je #konzerviranih suza, umirovljenja mladosti, uhođenja… 67
Nada Vukašinović, Blaškovec LIPANJ uhvaćena u mraku, sjena, u prolazu sjena, žena, u Marićevu prolazu pruža ruke prema svjetlu, prema hladnome svijetu, i tijelo se savije u luk, a glas prelomi mrak: samo malu riječ, udijelite, nisam htjela sve zaključati, sve u tišinu pretvoriti, to se samo u meni usporilo i puklo trebam riječ za spas! bljesne novčić na dlanu, to je za kruh, govori svijet i žurno izlazi iz mraka 68
Senka Bradarić, Osijek ČEKANJE U glasnoj šutnji bola kad se duša zanosu preda u srcu se steže tuge izobilje. Nismo mi dvoje što suđeno im da se vole. Obučeni u odoru nade čekamo. Teku sati, čekanje šuti. Razasute misli. Šta će s nama biti? Da li će se val ljubavi u srca nam sliti ? 69
Senka Bradarić, Osijek NADA A onda dođe on zagrli moje šutnje olakša dušu proda laž što ima snagu i opet me slomi i sve ode kvragu. K’o pokošene potonu nade, a ja ... uvijek isplivam ostaše samo snovi, a Bog se smiluje pa podari novu nadu onom koji snuje. 70
Jagoda Vičević, Čakovec LJUŠTENJE Ljuštenjem kore stablo stari, odaju ga hrapavosti, bore. Ljuštenjem kože lice se gladi, ispod hrapavosti rumenilo se mladi. Ljuštenjem duše ogoljelost se zrcali, na sebe ne da, Na dlanu kap pruža: raskoši, bogatstva, il’ biserja il’ bijeda. 71
Katarina Pahljina, Zaprešić RUŽE U lipnju ruže razmataju lati nude se suncu. Povjetarac mirise krade vrt na Eden podsjeća. Miluješ ružu kao ženu Tebi posvećenu a ona, kao svaka ruža karminom mami, zavodi na poljubac spremna. Vile proljetne prosiplju pelud po snenim, umornim očima žedne usne nektar piju tonući u san. Sanjaj ih. Uz najljepše ruže vidjet ćeš lice voljene žene u njih pretvorene na tamnom baršunu noći položene. Kada muze čarolije povuku sačekaj Sunce novim jutrom sjati. Ruža će opet biti ruža ljepotom, mirisom, bojom lati ljubav će ti iznova dati. 72
Ana Piršljin, Zagreb PUTUJMO KROZ VRIJEME Putujmo dragi kroz daljine duge Ko vječni putnici tih starih vagona Zalutalih nada snova i tuge Oronulih stanica i pustih perona. Putujmo mili kud god nas nose Te misli što nam još nešto znače Kao i kapljice jutarnje rose Što svojom bistrinom i sjajem zrače. Biti će vrijeme zaklon nam škrti Dok nas kovitlaju vjetrovi grubi Biti će stanice, peroni pusti Pa čak i i onda kada se gubi. Te pruge stare, vlakovi, peroni Oni su tu, i s’nama traju Dok smo uz njih žive i oni Možda za uzvrat, nade nam daju. Putujmo dragi makar tom nadom Sa srcem vrelim, što nas još prži Ona nas nosi i vidi kradom Još nas veseli i još nas tuži. 73
Alija Bečirević, Zagreb CVJETNE SUZE Kad bi ruža plakat mogla naglas da svi čuju, bil’ trgao njezin život samo da bi bio pivot? Čak i cvijet kad ubereš, mali grijeh si učinio, pokolnit ga hoćeš ženi, nasilno je uvenuo. Pjesnici su za to krivi, stalno cvijeće beru, čupaju ga i trgaju i ženama daju. 74
Zvonimir Friganović, Zagreb VRIJEME KRADE NAŠE DRAGE Vrijeme krade naše drage, oblači im sivo ruho, svijaju se zrele grane... ostavljaju lišće suho. Na obali plime nema, oseka se žalom mrijesti, u tišini zvijezde stoje... nova se na nebu krijesti. 75
Melita Makovec, Zasadbreg NJIHOLJKA A sam bi štela Kaj mi mesto ove luknje Tu de je negda srce bilo Kaj mi zrosla črešja Kaj mi već nej suza boleča tu nutri spola Makar mi kamen denite Na mesto onoga črvivoga mesa I onak su se ga već najeli oni beli Smejoči Oštri zobi Polegnite me Vuto črno Vuhko zemlo I pustite koščici naj koreje pusti A ak joj drač počne krivicu delati Poskubite ga Jer mu je tu nikak nej mesto Pustite črešju nek visoko zroste I njiholjku na jou obesite Vnuke dopelajte Kaj ih tu Pre srcu Bor jenput zanunam 76
Zvonko Jurčević, Samobor SAN Kalon se tvojon ka sjena vučen Potajice gledan zatvorene škure Sve je tiho, dvor ti je u mraku Ti pošla si odavno spat Odjednom te vidin, uz ponistru stojiš Smiješ se milo, ruke mi pružaš I ispružin ruku To je tek san Dok vitar tira luč uličnog ferala Vanka je burin, po licu brije Misec ćiribimbaš ka da mi se ruga Načas proviri I opet se skrije Stajat ću tako, ka kolona, tiho I čekat do kasno u noć Nadat se da te bar malo vidin I onda tužan ka rivi poć Kala - mala uska ulica Ponistra - prozor Potajice - kradom , neprimjetno Ćiribimbaš - onaj koji viri iz prikrajka Kolona - kameni ili metalni stup ( za vezivanje brodova ) 77
Božica Črljenec Slijepčević, Gradečki Pavlovec STOLEC POD OBLOKOM Dijela sem jen stolec Drveni Baš po meri zame Stesani Još jen vanjkušek Nacifrani Gunj z roužicami Mehki I jen ropček za souze Naštikani Tu si boum sela Polahko Gledela vun črez obluk Dougo I čekala decu Zadrijemala... 78
Jakob Trupković, Badličan MEĐIMURSKE REČI I bregi i gorice, I šume i ravnice, sega tu je. Se je to moje Međimurje! Međimurske je reči tak lepo čuti. V nedelo jih zvona glasno zvonijo. Pokorne ljude k meši zovejo. Stiha molitvo šepečejo i potli se dimo žurijo. Tre je obeda složiti i familijo podvoriti, najlepše reči v gredenc pospraviti, v škrneclin zamotati i saki den poštuvati. Stopram so lepe da se povedaju pomalen i stiha. Unda so kak cukor slatke. Negda se dojo s očmi poglednoti, žmerečki popetati, šepetati i zanavek vu srcu ostati. Nigdor jih ne smeti pozobiti! Kajti po jimi smo mi si od matere svoje rođeni Međimurci! 79
Magdalena Blagec, Donja Stubica NITKO NEĆE ZASPATI NOĆAS Ista pitanja, ista obećanja. Tražimo iste odluke kojih se bojimo zbog straha. Dio nas žudi za time. Jednom se živi i samo danas smo mladi. I ne želimo, i ne želiš, i ne želim, čekati da to samo prođe. I da postanemo samo sjećanja. I da se jednog dana pitamo kako je to moglo biti. Ne želimo, ne želiš, ne želimo! I zato, nitko ne će zaspati noćas dok ne odlučimo ono što će morati biti. 80
Lela Vučković, Javorovac MJESTO POD SUNCEM U mojim venama led sibirske zime u grudima bezdan praznine, tapkam u mjestu po kaljuži loših odluka gazim, kao plamen svoju sjenku pod ovim suncem mjesto tražim. I pitam se zašto, zbog koga i čega i koje lice ovo strpljenje ima: da li je vrlina, mudrosti odraz ili alibi kroz koji nemoć kukavica skriva. Pitam se, nakon svega, vrijedi li dobrota, pitam se, dok čekam svog izgubljenog Godota. 81
Marija Hegedušić, Hlebine NEBESKI TEŽAK Lepi moj dragi, vredni težak kak čmela celi den žmefko delaš i več vu mraku se doma peljaš, dižem ti vu zrak svoj škrlak. Z ftiči i oblaki se dogovaraš čudesa na tej mekotaj stvaraš, poprek i povduž po njemi šaraš zlatnim klipovima i klasjem se očaraš. Trdu si zemlicu komaj zoral, truda, muku i znoja si dal, nebesko si zrnje sod posejal i zlatni prah ti buš sad bral. Kak mravec zgrinjaš na vrpu koturaš i skuplaš se veselo napuniš zvrjom sakoju tu korpu i vidiš svojev vredne ruku delo. Zaspali trudni ftiči i oblaki kak i trudni, zdelani, siti težaki. Zaspala rodna, bogata zemlica i naše zmučeno srce bo taki. 82
Jasenka-Marija Leko Plovim... Na nebo gledam, ne vidim te, u dušu gledam, nema te provirim u srce , ne nalazim te nadam se možda si samo skriven u kapljici moje krvi nisi ni tamo---nigdje te kliznem brodom Neretvom i Unom i ugledam te... u svakoj kapi vode pronađem te, a ti se smiješiš i kažešpa gdje si do sada- od kada draga čekam te... konačno, pronađem te 83
Dražen Rubić, N. Retkovec NOĆU... ...dok upija me izmaglica sna misli izgube boju i oštrinu a osjetila jednostavno nestaju i tek još disanje tvoje ulijevam u uho... ...tvoj osmijeh i dalje sjaji sva moja uvela slova ocrtala si pomilovala moje izvore čak i neke divne, davne slike posjenila... ...usne su mi (uvijek žedne tebe) na leđima ti točno između lopatica mirne... nepomične... a u meni sve teče... ...grlim te s obje ruke priljubljen svaku noć 84
Dragan Mitić, Pula S TIHIM PRIZVUKOM VJEČNOSTI (MOJA PIETÀ) i napravio sam te od mirisnog drveta toplu na dodir zaobljenu i glatku na svim tim ljupkim mjestima uvijek spremnu za milovanja al’ odnio te plamen neke želje obične jednog dana pa sam te oblikovao od gline sa svim tim oblinama i slatkim udubljenjima namijenjenim samo meni ostani govorio sam a dozvolio da te metnu u peć života vrućeg nisi izdržala previše bijaše unutra vreline a vani lošega svijeta koji te u prah zdrobi a hladni vjetar odnese daleko gdje te je netko uhvatio i stisnuo u bijeli tvrdi kamen bez srca zato sam te noktima polako iz kremena klesao udarci te više neće boljeti sada se možeš svim vatrama ovoga svijeta cijelo stoljeće samo smijati poput nje ostati zauvijek lijepa i tepat ćeš mi dovijeka neprestano se udvarati uvijek s istim pogledom blaženo šaptati nježnosti spokojnim usnama s tihim prizvukom vječnosti 85
Evica Kraljić, Nova Gradiška STRIJELA LJUBAVI Strijela ljubavi može pogoditi srce Onda kada misliš da su sve rane zacijelile Da je konačno prestala igra bola Da su ptice odletjele iz srca Da je dan ostao zarobljen u čekanju Ali strijela koja je pogodila moje srce još je tako snažna Povezala je dva bića u pletenicu sreće Ne želim se skrivati ne želim bježati Jer ova strijela ljubavi za uvijek će u nama ostati 86
Štefanija Ludvig, Dubravica ZBUĐENI SPOMENI Lepo se vrnuti vu svoj rodni kraj tam gde te tvoji spomenki prizivleju nazaj Još te več cukurni včutek ošine dok na stori lipi najdeš svoje ime Onda si sedneš na klupu znanu i mislima pehaš po dragome kraju Najdrajše bi mi bilo videti pajdaše nuzaj na kupu dok si žlabramo vu smehu sedimo kraj Drove vu krugu ivanjske krijesnice koli nas letiju podravski nam glasi pesmom vse veliju Zmislim se ondak kak sme zamučali razišli se na križanju živlenja nekoji su ostali vu istem mestu hmnogi su morali otiti od hiže jedni vu škole drugi pak iskati si posel Otprhali sme kak z gnezda ftiči ipak črez pretekla leta nostalgija te za domaju fpiči 87
Jasenka Novak, Gornji Mihaljevec USPOMENE Ne, ne dam prašini da po dragim uspomenama čvrsto hoda. Želim da bude nedirnuta da uvijek dok me ima, živi u meni. I dok često noću gledam zvijezdu koja daleko sjaji, zamislim da nečujno na rame mi pada, zagrljaj topli mi pruža i snagu za dalje daje. Projurio je život kao priča neka, ostade mi samo uspomena daleka. Pa onda opet, po tko zna koji put pitam se: tko će obrisati suze koje same teku, kad se mislima vraćam na uspomenu neku? Ali stiže mi poruka, lijek za ranjenu dušu „Ne boj se ja sam dobro, volim te najviše na svijetu i živim u uspomenama našim unatoč što sam daleko“ 88
Jadranka Göttlicher, Zagreb TRAVA Carl Sandburg kaže: “ Ja sam trava Pustite me raditi“ Prekrila sam Waterloo i Verdun Pola Vukovara i sve grobnice Vodim vas u svoj beskraj zelene nade Gazite me hrabro, trčite daleko Polegnite na me svoju nježnu dragu Zatravit ću sve vaše patnje i sumnje Nahraniti vašu stoku, dati vam lijek Zalijte me asfaltom i dođite drugo proljeće! 89
Ljiljana Lipovac, Zagreb ŠAPAT Pssst, čuješ li me... šuljam se...ne okrečem se. Želim kradom biti na tom mjestu, želim te osjetiti, zagrliti, želim tvoju energiju imati, obasjana svjetlošću poklonim se Mjesecu, prije ostalih, probuđenih, ka jutru. Osjećaš me, daješ mi se... puniš me energijom... sakrivaš od pogleda krošnjom. Psst, nitko nas ne čuje, nitko nas ne vidi, Mi jedno drugom šaputamo, Ja govorom, Ti listom. Svoje tajne jedno drugom šaptajući odajemo 90
Jagica Novak, Velika Ostrna STARA CIRKVA Zanavek buju tak lepe livade moji bregi i šume i ta velika cirkva na bregu kak se špinči i gledi kak i mati na svoju decu …kej da mi je vu srcu zrasla Prigrinja nas i zove k sebe, štiti nas z nami se veseli i tuguje gda koju suzicu pusti za nami kad otidemo na daleki put. Moram ti prejti na daleki put, al ti obečavam da vrnula se bum nazaj u tvoje krilo, toplo i široko Nigda me tak lepo nište ne zove kak ova moja stara cirkvica gizdava je tu na bregu makar je odrpana i sa se nagnula na jenu stranu… A kad tvoja zvona zazvoniju milina ti dojde v srce kak je zmislila lepu popevku na cirkvenom zvonu zaplakala 91
Denis Giljević, Zagreb OLUJNA Bičuje orkan, more se rita, oči se cakle dok srce lupa. U oku oluje kapetan čita: jedrenjak i luka ne idu skupa. Oblaci u klinču munje množe, sred krika sirena kapetan kuka. Pobjeći barkom nikud ne može dok kormilom upravlja tvoja ruka. 92
Dražen Rubić, N. Retkovec DVIJE, TRI MISLI ...skrivaš mi ime pod jezikom okusa lipanjskih višanja meni najdražeg, neusporedivog ...nahraniš Malog medvjeda u očima i puhneš smiješak rasprši se cijelom sobom, za čas ...na ponuđene, čiste dlanove utisneš mi par poljubaca i dvije, tri škakljave misli, kao dozvolu ...osjet vremena tad’ se izgubi čulo sluha omekani kao i sva ostala, pogotovo dodir ...dok ti ušnu resicu gasim dah ti se, gladno, lijepi na moj vrat, kao tetovaža, trajna Zemlja stane, ne vrti se... Ne žmirimo, pijemo i pogledom... Zjene nam se ulove, povremeno... I zaziba se pjesma o nama 93
Ivan Grahovec, Čakovec STAROST Sunčani dani i dani ljetne kiše otpuhali mladost, nema je više. U starosti ništa se promijenilo nije, isti žar ljubavi još uvijek nas grije. Nismo više isti, napušta nas snaga, ostarjela lica naborane ruke od rada. Bolna koljena, zglobovi natekli, trošimo mirovinu koju smo stekli. Monoton život, nema više uzbuđenja, ugasile se želje, nema više htjenja. Drugačije je, prošlost nas ostavlja, naša mladost polako se zaboravlja. I neka je tako, to nas nimalo ne brine, proživjeli smo život zadovoljni njime. Živimo starost, ljubav nikad veća, dok u nama je ima, to je naša sreća. 94
Vanja Petak Zagorka, Bedenec TAK SI JAKE ŽELJEJEM... Tak si jake željejem Iz zaborava spuknuti Još nešternu vudjenjku Gda sem v teplem zapečke Srečne senje senjala. Tak si jake željejem Vroču paljku Da se zgrejem Gda snieg prekriva naše Pitome zagorske brege. Tak si jake željejem Črlenu dišeču božičnicu Da ti tvardu veru dam Da te zanavieke radi imam. Tak si jake željejem Pesluhnuti stari žrvenj Gda jedro zrnjiče melje I zveket kolovrata Štari veselo štrekeče. Tak si jake željejem Iz zaborava spuknuti Još nešternu vudjenjku... 95
Melita Makovec, Zasadbreg SPOZNAJA Dodijeli mi neograničena prostranstva Gdje sjenovite strane kriju magiju Gdje se mogu otrovati dugom Koja izlazi iz tvojih ustiju Zažmirit ću uz graciozan tok rijeke I skvrčena Poput žabe Čučati kraj nje Sve dok ne izađe pahuljasti oblačić Tamo pokraj visoko podignutog sunca Potrebno mi je spašavanje Barem jedanput dnevno Od onih posađenih misli Koje i u odsustvu svjetlosti klijaju Gledat ću lijevo I gledat ću desno I odisat ću normalnošću Ohrabrena sposobnošću svog opsjednutog uma U neobičnoj usklađenosti pokreta Pohrlit ću ti u zagrljaj Šokantna je spoznaja tko smo 96
Miljenka Koštro, Koštre JEDNOM KAD PROLJEĆU BUDEM SESTRA Jednom kad proljeću budem sestra Bit ću prasak jutra za sutra Hitra, britka, čitka i pitka Cvjetna, šarena, spretna, presretna Kao proljeće ljubavi ću imati Sa suncem se dragati Šumi pomagati, cvjetove orositi Mirisom ruže se ponositi Požare gasiti, goleti stablima ukrasiti Vrištati ću puninom života Karati zagađivače, neće me biti sramota Pticama oslobađati visine Rukama mira pipati vrh planine Poput prave dame Ublažavat ću ljudske drame Jednom kad ja i proljeće uskladimo korake Proljeću ću reći: Dobronamjerni brate moj Ali, još uvijek sam mu samo polusestra Joj, joj, joj…ajoj Samo da proljeće Iznenada račun ne svede Ručnu ne povuče, sve mi snove usisa I kroz labirinte odvuče Učim od suncokreta Živim puna nade i sna Kako ću s proljećem popiti jutarnju kavu I sestra proljeću biti baš ja 97
Željko Bajza, Zagreb STARI TONI A onda, “Carmen in libris Sibyllinis inventum” se stala, rezgali je se duša i ona začne pupevati. Pupevala je vse pu redu drage je popevke. Taj diven glas, mehek kak mlada tek pukošena trava. A mesec se več bil pudigel i kesna večer zaklopila vse. Pupevka se rezlegala pu temneh sobah starodrevneh. Stara je te pupevka. Ne pripovedam ju zate kaj z nje šumi nekaj iz nepoznateh glubinah ljudske duše prikrite saiskim velem. Z nje se čujeju stari toni kaj i vu našem veku nahajaju akorde. Teške su te reči, tere more pudnesti same dobra knjiga. Z njih brenči stara pesma bugarka tera naskroz životem ori i pripoveda nam večnost človekove tragedije, i zazivlje: dej nam značajeva! 98
Gordana Malašić Lazić, Bistranski Novaki RASPETA, SVETA I SRETNA Raspeta, tek na trenutak sveta Grli trnje grijeha, Nemilice, Razderana, rasplakana, sretna, U trenutku, Njezina romantika, Je surova, I praznično šutljiva... U molitvi, tek na trenutak krvava, Iznad kože, Šapuće i sluša bol, Ljubeći križ, Spokojna, A tako lijepa, Raspeta, tek na trenutak sveta... 99
Bojan Đurđević, Požega PAPIR Naše misli su napisane na papir Bijelom krvi Kao upute za korištenje Gospodarima ljubavi Napisane na nekoliko jezika Zaljepljene na oglasnu ploču No taj jezik nerazuman Nama ljudima iz druge galaksije Papir kažu trpi svašta Pa i krive tokove 100