Slavica Bakšaj, Varaždin IZVOR VODE, BELSKI DOL Ispod Ivanečkog gorja Dolinom vitezova, krivuda rijeka Bednja. U zelenilu, bijeli se dvorac Bela. Pitomim bregima razbacana idilična zagorska sela. U klancu, između vrhova Ivanščice, u miru i tišini hladovine iz dubine zemlje izvire, šumi, žubori u bistri potočić se pretače veselo kamenčiće okreće izvor vode, Belski dol. Čudotvorna je belska voda žeđ taži, dušu liječi. I kad snijeg vrhove Ivanšćice zabijeli izvor vode Belski dol dolinom se zeleni, šumi, žubori i hladnom vodom mami. 51
ČEKAJ ME Dizali i spuštali su se planinski vrhunci dugo su trajali oproštajni poljupci, suze je poljupcima brisao govoreći: „Sveta je ljubav prema ženi i domovini, ti znaš da moram poći; Čekaj me dušo, ja ću ti doći.“ Gledala je, gledala, gledala i gledala niz prašnjavi put. Čekala je, čekala, čekala i čekala da vidi dragi lik . Nadala se, nadala ,nadala i nadala da će glas njegov čut... Snjegovi su padali i topili se cvijeće je cvalo i ocvalo šuma zeleno lišće u zlatno bojala crnu kosu inje zabijelilo lice borama naboralo…. Čekala je, čekala, čekala, čekala i nije dočekala; U suton, na zraci sunca stara i umorna u susret mu je krenula. 52
NAJDRAŽA BAKINA KNJIGA Te zime, pročitali smo svu lektiru, Na Drini ćupriju i Vlak u snijegu, opet su Orkanski visovi najdraža bakina knjiga, bili na redu. Na stolu crvene jabuke orasi i suhe šljive, zdjela slasnih, bakinih kolača pokraj otvorene knjige. Vatra je iskrama veselo pucketala pokraj peći mačka prela, djed je slušao i lulu pušio baka topli, vuneni šal plela. Dok je noć prema jutru gazila djed je zaspao, vatra se ugasila, stranicu po stranicu, baki sam najdražu knjigu čitala. Kad je noć zoru probudila knjigu sam zatvorila. Baka me u krevet ušuškala, poljubila i rekla : “Hvala ti mila”. 53
Sabaheta Eta Mersimi, Žitoše, Sjeverna Makedonija TREPĆUĆI U TAKTU Treptanje očiju, ne zbog hladne zime... Treptanje u vremenu je naš strah. Ponekad od sreće, tuge i straha mozda samo neznanje i kraj.. Trepćući, u taktu dok vjetar puše Vraća nam ljute oblake, zapliće, trese ne samo kapke, i prsti mi ne trepću, cijelo tijelo pulsira od tereta vremena... Samo ignoriranje, kao najbrža iskra s neba, šalje zlatnu nit niz koju proletiš u tren oka... Letiš bez osjećaja, bez razmišljanja... bez razumijevanja, okretanja i osjećaja... Samo misao tako kratka da ne možeš posegnuti za zagrljajem Sjeti se događaja i trepni na vrijeme, nadaj se...! 54
ISPOD STREHE Stajao si noću, čekajući da se pojavi I brada se tresla od hladnoće Kao dječja ljuljačka u parkovima Kapi kiše su padale, ona je plakala Nije ti htjela otvoriti vrata. Patila je od samoće i znanja Da još stoji pod strehom lijevala je, kao kiša, umivala lice... Ali zaklela se da će ostati, zbog tebe zauvijek sama. Ne zaslužuješ da te ima da živi s tobom i svoj život-planira. Uzalud je čekati pod strehom njene kuće Ostavi je neka mirno spava. idi i zaboravi da si nekad bio samo njen... 55
MOJ RODNI KRAJ Moja gruda zemlje, najljepša je bajka u polju Pelagoniskom u velikoj kamenoj kući, rodila me majka. Moje selo, kao najlepša oaza u šarenoj kolijevki, ljuljala me i odrasla, majka. Moje selo visokih topola sve redom od dna do vrha sela. Sredinom je tekla Žitošanska rijeka Stoku su napojali, a djeca gazila bosa. Moja grudva i bogate njive mijenjase selo, sve bolje i bolje. Kao mala varošica podignuta visiš, lijepe ulice i dvorišta ali sve manje mladi dom da griju, kolo da viju.... Ti si moj grumen, neobrađenog zlata Koliko vas je samo napustilo. Sve je ljepše, ali život se gasi Sve je manje mladih da gazu po kaldrmu... 56
Stjepan Crnić, Zagreb SUZE RADOSNICE Sjedimo na livadi, a oko nas cvijeta ljubav. U zagrljaju pčela, bumbara i osa, cvijeće se njiše na povjetarcu, ptice u paru radosno pjevaju, a potok zanosno žubori ljubavne arije. Opojni miris ljubavi širi se u krugovima i opija naša srca pa i ona kucaju ritmom ljubavi, trepere kao zrak na ljetnoj vrućini, cvrkuću u duetu kao dva slavuja u proljeće i prepuštaju se milovanju ljubavnog povjetarca… Toplina ljubavi crta nam osmijeh na lica, misli nam pretvara u ružičaste snove i pušta nam suze radosnice iz zaljubljenih očiju. 57
Terezija Flegar, Sračinec BAŠ NEĆU VOLJETI Najtužniji su ljubavni stihovi. Srce paraju ljubavni rastanci. Svađe u ljubavi su česte. Tužne su ljubavne pjesme. Govore da ljubav boli, da je ljubav nesretna, da je lažljiva i varljiva. Tuguju srca zaljubljena. Kažu da se ljubav teško nađe. Da u njoj često tonu lađe. Da srce ona slomi na pola. Tužna je ljubav i puna bola. Zašto onda ljubav željeti? Čemu je takvu tražiti? Sve vezano uz ljubav boli. Zašto da se onda voli? Baš neću i neću voljeti. Neću zbog ljubavi patiti. Ja neću ljubav prihvatiti. Možete li to shvatiti? Zašto nisu mi rekli da ljubav je lijek? Da popravlja izgled i smanjuje tek. Stavlja radost u srce i osmijeh na lice. Da s lica briše bore staralice. 58
BUNAR Usred dvorišta vode dar zidani stari bunar. Kamen i mahovina kao jantar. Škripeći se lanac javi kad u kantu vodu stavi. Kantu jaše, vodi maše. Kolutom se voda diže iz dubine suncu bliže. Uvis je vuče, kanta jauče. Kad se kanta prigne sunce joj namigne. U nju uskoči bez da se namoči. Okupa si u njoj oči dok vodu u vjedro toči. Tjera joj tugu bojeći dugu. 59
MAGLE SE PROLJETNE VUKU Magle se proljetne vuku A mi ruku pod ruku Gle propupale grane Lagani vjetrić sa strane Eh da bar vrijeme stane Stani maglo okameni Emocije stare u meni Proljeće prirodu budi Radost u srcima rudi Osjećaje nam razbudi Ljubav u nama probudi Eksploziju ljubavi nudi Tako dok šećemo skupa Nenadano srce zalupa Erupciju osjećaja ustupa Vuku se magle proljetne U bijelo zavile ljubavi sretne Kotrljaju osjećaje sjetne U zaborav ljubavi nesretne 60
Zdenka Mlinar, Velika Gorica (akrostih) IZVIRE PJESMA, IZVIRE IZVIRE, k’o vrelo vode gorske, čista Zrak šumski kao što je, uvijek pitka. Voli, ljubi, rađa, moli; pjeva i kad boli. Imam je k’o majku i najbolju prijateljicu, Ruke joj pružam, molim je kao sveticu. Eho srca plahog joj dajem, bez da se kajem. PJESMA mi je radost i pusta želja, Jedina misao u prolaznosti tijela. Emocija i snaga je novoga mi jutra, Smisao života, vjera u bolje sutra. Mirisna i topla, meka i nježna, Anđeoski bijela, k’o pahulja snježna. IZVIRE, u bojama i čistoći zore, Zrake sunca je bude s njom zbore. Voli, ljubi, rađa, moli; pjeva i kad boli. Imam je k’o blago najveće i najdraže, Radosti života joj šaljem da je snaže. Edenski sjaj ova pjesma krije jer ZVIRA REČ je mije. 61
Branko Mihovil Rakijašić, Pitomača MOJA GENERACIJA Ja sam rođen devedesete za raspada Jugoslavije. Svanula nam zora plava pa zamrla pjesma stara, „Od Vardara pa do Triglava”. Pisale se pjesme nove, pozivale su drugove, da kroz strašni ratni dim opet stane drug do druga i postane svatko gospodin. Ostvarili su se snovi politički u osnovi, što s narodom veze nema. U pretvorbi neviđenoj pokrali nas bez problema. Moja generacija, ona devedeseta, svud po svijetu rasuta. Traži ona bolje snove i puteve neke nove. Moja generacija. 62
VJEČAN JE Vječan je samo Bog, sve drugo prolazi. Vječna je mijena ta, što sve nas odnosi. Učini za druge, učini nešto ti. Tako će i tebe po dobru pamtiti. Zato, ne mršti se, veselo zapjevaj. Ne budi nesretan, ljubi i uživaj. Ljubav je ono, što svakome treba sad. Da sreća nas prati i otjera sav jad. Jer... ...vječan je samo Bog. Daje i uzima. Zato ti vjeruj Mu... ...i dragim ljudima. 63
PAK SEM V BIRTIJI Pak sem v birtiji, sedim za stolom, a v kutu društvo popeva. Prijatel Marjan, tak se oblokal, sema i sakaj on zdeva. Konobar više vince ne toči, veli, pijance ne dvori. Pa več je blizu i fajrunt došel, a mi smo stari i nori. Pa kaj bu onda konobar z nama, gda niko ne da se doma? Daj nam potoči još jenu rundu, znaš, onu putnu počkoma. A potlam putne ne pemo doma, kaj nikomu se ne spije. K Marjanu pemo vu njegov podrum, večeras, kak smo i prije. V podrumu bu nas našla i zorja pijane i tak vesele, kajti smo mi popevke stare popevali sake fele. 64
Darko Žigrović, Sveti Ivan Zelina JUTARNJI OBRED Svako jutro otopim Žlicu meda u čaju To je zdravo, a i običaj Takav je u našem kraju Činim to bez imalo zadrške U čaj biljne vrste Držim žličicu na kraju drške Da medom ne slijepim prste Iz šalice para se diže I topi se medna melasa gusta Ruka šalicu lagano podiže I primiče mi na usta I lagano klizi kaplja čaja Jedna za drugom u nizu Do dna šalice nikad kraja Med, čaj i ja, svi tako blizu Staru peć drvetom palim Posrknuti čaj me grije Za ničim ne žalim Jutro je, novi dan se smije 65
KIŠNA KAP Rominja kiša, dušu mi takla Pomalo nemir mi stvara Kišna kap sred prozorskog stakla Pred očima tiho izgara I u toj jednoj bistroj kapi Prepoznaje se život cijeli Kad ona počne da se hlapi Kao duša od tijela, kao da se dijeli I ta kap što pomalo blijedi Na staklu svoje srce otvara Da li ona stvarno puno vrijedi Kraj tisuća kapi što ih nebo stvara U svakoj kapi život kola Sve do posljednjeg daha Između radosti i bola Ta kap putuje do pepela i praha 66
TOČKA Stavlja se na I i na kraju Kad se množi, a i dijeli I neuki i oni koji znaju I crni i žuti i bijeli No to je tek samo zrno I kad nikne bez ploda Na bijelom je crno I kad stoji, opet hoda Mrljica je to moćna Sudbine kad kad kroji I nije uvijek točna Kad ne treba gdje stoji Raspoznaje ju svatko Pomiče se gore, dolje Koristi se stvarno lako Ulazi u krug i polje I sad dok ovo nižem U beskraje ulazim nove Do kraja ne stižem Zaustavlja me ono što Točka se zove 67
Snježana Novotny, Gornji Kneginec MIRIS BLAGDANA Miris klementina i cimeta Oplemenjuje zrak Mali Isus u štalici ispod bora Ukrasi koje ne mijenjam Tek kroz godine stiže pokoji novi Miris kuhanog vina i kolača Svjetla lampica obasjavaju polumrak sobe Pšenica u zlatnoj keramičkoj zdjeli Spokoj se zavlači u pore tijela Pristižu poruke, dragi pozivi Miris Božića u zraku je Poznata kombinacija Ljubavi, pripadanja i nedostajanja 68
SNJEGOVIĆ Pronađen, obrisan od prašine Izvađen na dnevno svjetlo Kupljen davnih godina Keramički snjegović veličine dvije šake Nosa od mrkve veličine nokta Uz ulazna vrata Radosno se smiješi gostima Ukrašen granama bora i češerima Postojan stoji i dočekuje Svake zime Dva tjedna godišnje Dok nakon Tri kralja opet ne završi U vrećici, u ladici, Do slijedeće godine 69
Emina Golob, Varaždin NA VJETROMETINI Halapljivo slobodu dišem. U kalupu svakodnevice, umirem. Zar vjeđe skrušeno da spuštam dok svjetlost mi zjenama treba. Na pijedestal, gdje samoća caruje, ne osuđuj me. Ta nisam ja ništa osobito. Jedino poraze ne priznajem. Na igru bez kraja i pobjednika, pristajem. Ako uteg mi koraku ne budeš, spone što te guše, raskinuti znam. Kočnice otpusti, nek’ ti vjetar udara o leđa, nek’ i tebe nosi bez smjera putem. Na vjetrometini, gdje svi se tragovi brišu, i mi ćemo se možda jednom slučajno sresti. 70
DAN BEZ KRAJA Nije ovaj dan ni po čemu poseban. Jedino se tišina odbija od zidova jače. Palim radio, pojačavam. Beskorisno. Stepeništem odzvanjaju usamljeni koraci. Samo su otkucaji srca bučniji. Penju se. U ušima grme. Znam što mi kazuju. Još je cijelo tvoje. Pod koprenom noći nek’ sjećanja zaspu, u grudima nježnim nek’ se zaljuljaju. Miran mi budi. I ovaj dan bez kraja preživjet ću. 71
ŽENA OD SNOVA Mana si s neba. Žednom tijelu ushit. Trebam li zato ceh veći platit’ il’ će mi se samo strože sudit’? Na dlanu dušu nagu samo tebi dajem, pa dragi, sudac budi ti, ako itko suditi mi treba. I u Devetom će krugu tvoje ime na usnama bivati, čak i ovdje za oboje ću snivati. Žena sam od snova. Ako bojiš se sniti, dveri će mojih snova svjetionik za tvoje snove biti. 72
Dalista Međedović, Bihać, Bosna i Hercegovina JASTUK OD RUŽA Snivam na jastuku od ruža, I čujem kako lijepo dišeš, Baš onako kako duša sniva, Ko čudotvorac kad na nebu šara. Staze zlatne tanano se klate, Il’ je java, il’ ja san snivam? Vjetar mi kaže, da su ipak snovi, Pa kad je tako, buditi se neću. Ljubav je opijum sa hiljadu želja, Neopisiva strast što lebdi između nas, Jedini moj izbor si ti, a ja tebi, Što nijedna druga neće biti. Ti voliš mene, ja to znam, Uvijek sam tvoja Dića mala, Na sigurnom mjestu stalno sa tobom, U srcu tvom bezbrižno spavam. 73
BIJELE ZORE GRLIM Je l’ oleanderi još uvijek u mondenskom gradu u Laguni plavoj cvjetaju, onaj bijeli što voljesmo isto, beharli, nevino i čisto. A i more je l’ miriše isto, galebovi bijeli je l’ nadlijeću obalu našu, je l’ još uvijek oni pamučni plavi oblaci čine ljepotu beskrajnog horizonta. Je l’, moj dječače dugokosi, Je l’ još uvijek ovako isto? Ti koji si Eminu, na svakom koraku, uz zvuke gitare našeg prijatelja šaputao, glasom tihim, ljubavlju opijen, spuštenih vjeđa u zanosu stihova mostarskog Šantića, koji beskrajno je Eminu volio, a ti još uvijek voliš Diću malu. Za ljubav prave mjere nema, ona se ne mjeri vremenom, žudnjom, godinama ili kilometrima, ona je nevidljiva, neopipljiva, a uvijek miriše i lebdi. Medunjava, magična, a tako mi Boga i bolna. A kada ne mogu da spavam, bijele zore grlim, jutra koja donose nadu novu, donose život. Još uvijek željna imena tvog, Dugokosi mladiću moj! 74
Ana Dudić Zupčić, Rijeka IGRA Preseli me u postojanost, Jer ja sam svjetlo, Ja sam igra, Samo tvoja igra. Ja sam grijeh… Preseli me iz sna, Jer ja sam java… Preseli me u postojanost Misli ti zaluđenih, Slika na tijelima Ispočivanih… I dođi… Ja živim tamo Gdje plava crta duge završava Gdje može doletjeti samo ptica, Prstima ti šaram po usnama I zamišljam da me ljubiš Među crnim grozdovima, Omotana u ružine latice Grlim nestvarnost Tvoje blizine I udišem te Dok me snovi hrane… Preseli me u postojanost Ako želiš da ti ovijem Ruke oko vrata Dok sjedimo na polutki mjeseca Izluđeni željama… 75
NOĆNA IGRA LEPTIRA Osluškujem tišinu, Postojanje i vrijeme Posebnim čulima. Nekim dijelom sebe Čeznem za ukradenim danima Sanjivim, isprekidanim, Čudesnim, vrelim, Ali, našim… Tisućama dana Na lebdećim prostirkama Između zemlje i neba… Sada, Zatečena na rukama Noćnih bdijenja, Prislanjam dah Na hladno staklo Po kojem šaram Iskrivljene slike Života i umiranja, Promatrajući Noćnu igru leptira, Najtišu igru smjelosti U kojoj nema odustajanja. Zastanu, zatrepere I hrabro krenu prema izvoru Svjetlosti, Usprkos opekotinama… 76
PISALI SMO VREMENU Pisali smo vremenu Koje je pokralo sate Odvojenosti, Pokisle ceste su bile preskliske Za sve tuge Koje su se obmotavale Oko šipke prolaznosti… Pismonoše naša pisma Nikad ne dostavljaju, Jer, mi pišemo vremenu, Utjehu i srž postojanja Crpimo iz biljaka koje Iz stijena izrastaju Prkoseći svim surovostima prirode… Mi prkosimo prolaznosti, Slijepljenoj od kapi Koje se lede pred nama, Otapamo ih pogledima, Ne osvrćemo se na Škripave kočnice vlakova Na peronima i na Odsutna lica prolaznika, Koračamo jedno prema drugome Udaljeni miljama… Ako se ne sretnemo, Ostavi mi barem nešto Što ću naći… Izvan vremena, Izvan postojanja… 77
Snježana Budanec, Odra BUĐENJE LJUBAVI Sunce ne izlazi Jer ljubav još spava. Kiša ne pada Sve dok srce nije suho. Vjetar ne puše Dok ljubav stoji mirno. Ne budite moju ljubav! Njegove usne još ljube noći. Ne budite ljubav Dok ne bude spremna. Ne budite me jer naša ljubav Nije navikla na sunce, kišu i vjetar. Probudite moju ljubav Kad će njegove usne Ljubiti moja jutra, Puteve i snove. Probudite nas Kad ljubav bude spremna. 78
KOCKAR LJUBAVI Danas se kockam. Bacam kocke u nadi za dobitkom. Danas se kladim na crnu, sutra ću na crvenu. Podižem ulog. Veći ulozi, veći rizik. Ljudi sve prodaju za kocku ljubavi. Unutarnji kompas vuče me da dam još. Bez zadrške, bez limita. Ulažem sve. Ne zadržavam ništa. Raste uzbuđenje, adrenalin me opija. Moje srce je slot. Dobitak je kupanje u užitku. Gubitak je dan bez tebe. Gubim se u kockanju svojih dana, rasipam ih kao zlato pred tvoje noge. Ti me gledaš, ja te uzimam. Moja kocka nema brojeve, ima tvoje ime. Dan za danom, predajem se kockanju i dajem život za kocku tvoje ljubavi. 79
RAĐANJE LJUBAVI Oči u oči razlijeva se milina. Srce se smiješi. Prsti o prste, zapetljane čari sna. Jutro ispušta dah. Usne o usne pjevaju dahom poljupca. Milina diše. Tijelo o tijelo isprepliće se u jedno. Ljubav se rađa. Koža o kožu isparava sjaj zadovoljstva i sreće. Tope se oči, prsti i tijelo u ljubavne kapi. Tali se pogled, otapaju se snovi, kuca srce o srce; iz svježe ljubavne kupelji ustaju ljubavnici. 80
Dika Bejdić, Bihać, Bosna i Hercegovina SVITANJA Poklonit ću ti sva svitanja, kao nekad, da me ljubiš prije dana. Da me gledaš prije zore , da sanjamo naše more. Valovi dok šapuću, uz obilje morske pjene, donijet će nam u sjećanja neko davno vrijeme. Sreća nam je u očima sjala, duša mirisala i od sebe sve je dala. Ostalo je mnogo toga, nikad proći neće, dug je bio put do naše sreće, preko mora, preko brda i bez dogovora. Bez rijeci smo mogli mnogo toga reći, maštajući o ljubavi i o sreći. Zato primi poklon u svitanje, pusti, da ti ljubim oči, a ti meni mrsi kosu, i molim te, ništa ne govori, pjevat ćemo našu pjesmu novoj zori. 81
NEMOJ NIŠTA REĆI Ako se prepoznaš u stihovima pjesme moje, nemoj ništa reći, jer sve je tvoje. Tvoje su ruke, tvoje oči i nebo sto te voli. Tvoji su vedri dani i tamne noći, tvoj je mjesec, sunce i zvijezda, sve sam vidjela u tebi i nikada nikog drugog poželjela ne bih. I nije važno da li ti voliš mene, ti voliš sebe, a ja samo tebe. Možda voliš i mene, jer znaš da nisam kao druge žene. Nekad sam vatra, za tvoju dušu, nekada led za tvoje rane, ali uz tebe uvijek u mislima na vječnost i sretne dane. 82
SUZO MOJA Jedna suza u mom oku ostade da blista, da me sjeća na te dane kad sam plakala od sreće. Ova suza ostala je, kao utjeha, kada plakati bih htjela, ne znam ni sad jesam li te preboljela. Jednog dana suza moja kanuti će, tebe biti neće na mom putu sreće. Otići ću ja daleko, ponijeti sjećanja na suze sreće, ali suza na mom licu ostat neće. Brisat će je poljupcima neko drugi, u mislima s tobom bit ću, maštat ću o dugi ispod koje prošli mi smo, ali ljubav sačuvali nismo. Tko je kriv i zašto nisam tvoja, dok sam živa pitat ću se, zaklinjati, da ti jesi ljubav moja. Ovaj neko pokraj mene, sudbina je tako htjela, da mu budem žena, ti da ideš u mom srcu, kao vječna sjena. Sina svoga, za sjećanje i za ljubav našu, imenom ću tvojim zvati, ali za tobom neću zaplakati. Da si htio ja bih tvoje bila i svijala s tobom gnijezdo pticu, otišao ti si tada, milovao druge, izgubio mene. Zato nemoj mene kriviti, greška nije moja, ostala je samo u mom srcu i u tijelu ljubav tvoja. 83
Ljiljana Lipovac, Zagreb ODUZETA LJUBAV Nakon mnogo godina neviđenja, u slučajnom prolazu pogledi su nam se susreli. Davno ugašena ljubav ponovno se rasplamsala iako su susreti bili uskraćeni, i možda za sva vremena izgubljeni. Kada mi noću mobitel zazvoni poznato mi je tko se nalazi na suprotnoj strani. Slušam pjesme dobro nam znane pjeva i plače za našim izgubljenim vremenom, za našu uskraćenu ljubav, za naše jučer, danas, sutra. Pitao me; tko nam je oduzeo sve protekle godine? Nisam mu odgovorila na to pitanje, očito nemam hrabrosti uz njega život započeti. 84
OBITELJ U PROLJEĆU Noćas sam o nama razmišljala, ponovno sam tužna bila. Zar sve je tako moralo proći, svako se vratiti svojoj kući? Gdje je nestala ljubav velika, i časkom ju u mržnju pretvorila? Godinama smo stvarali -i onda razorili. Djecu smo u ljubavi podizali, a tada ne vjerujući tuđoj priči, razdor se dogodio i u našoj kući. Nisu nas mogla prepoznati - jesmo li uistinu njihovi roditelji? Kad smo shvatili, da je kraj našoj obitelji, ljubavi, vratila sam se svojoj Očevini. U nesanici hladan Mjesec u posjete je dolazio s vremenom tuge je nestajalo, a brazda na licu sve manje je bivalo. Poslije kiše dolazi sunce, poslije zime -proljeće, iz Zemlje uvijek nešto lijepo niče - nestaje hladnoće. Nestalo je nesanice, i osmijeh nam ponovno ozari lice. Jutrom otvaramo vrata i zabljesne nas Sunce. 85
STIHOVI POSVEĆENI 2024. GODINI Nikada nismo sami, samo trebamo raširiti ruke, i otvoriti srca. Pomozimo jedni drugima ljubav se ne kupuje ona se dijeli i živi. Pomognimo slabijem zagrlimo nemoćne i zaboravljene, ma - zagrlimo sve. Jedan Čovjek i jedna Planeta, ma - sretna vam 2024. godina. 86
Mirjana Srića, Zagreb TUGA Ne želim biti tužna ma odmah sam tad ružna Što je to tuga i bol ne priznajem to stanje ne želim upasti u nepostojanje. Ne budi tužna, ne budi ružna budi u svojoj ljepoti, budi u svojoj dobroti. Zaboravi boli i suze, ma budi uvijek u suncu i mjesečevoj ljepoti kažem ti opet i u svojoj dobroti. Ne nema tuge ni za tebe, ni za mene, ma ni za one druge. Slavi život, slavi ljubav i šalji je svima, jer ljubav najviše treba njima. 87
MOJ IZBOR Moj izbor bio si ti i baš su mi se čudili svi. Pa izbor je moj i pomislih Baš si moj broj. Bio si mlad i lijep i vidjeh da nitko pored tebe ne može biti slijep. Al osuda dođe munjevito a ja ostadoh hirovito. Stani malo...stani malo on je mlad stani uspori zar ne vidiš nije on za tebe sad. Al nastavih ja hirovito nastavih munjevito. Zar ne vidiš godine svoje, a ja njima za mene ne postoje. Uđoh ja u luđački spoj mladosti ljepote, o Bože koje li ljepote. U ljubavi uzimam sokove mlade i baš me briga, ja godine kradem. Oprosti mi bože za moj grijeh al uživam i uz njegov smijeh. Pa nek traje i traje nek bukti ova strast pa vi koji me osuđujete želim i vama ovakvu slast. 88
SUSRET Evo susretoh te ja u po bijela dana pogledi se spoje, ja sam te prizvala Sretoh te opet ali u noći i opet pogledi nas odaju ali emocije ništa ne priznaju. Idu susreti dan za danom, idu i u noćima tamnim, ali svatko svojim putem ode i ako osjećajima znanim. Nitko ne usudi se napraviti prvi korak i odlazimo u svoje spokoje I u mislima ostaje...svatko misli svoje. Dal susreti ovi još da traju, dal prva da nešto kažem, radije sebe lažem. I susreti ovi još traju i traju ma najbolje da idu u zaborav On sam i ja sama dosta je sada zamišljam da ga odnosi tama. I zbogom sada i hvala za poglede nijeme ... ostati će mi samo emocije snene. 89
Nada Vukašinović, Sveti Ivan Zelina DEMIDOV MOST koraci teški, koraci slijepca, pokrivam dijelove sebe stalno, između bliskosti i hladnoće, između pripadanja i nepripadanja, puž sam na mostu, povlačim se i provlačim, sakrivam, zaključavam, oni misle ja nekoga čekam, ali, na mostu nema susreta, tu se ljudi rastaju i gube nitko me ne zove, nitko ne prilazi, sjena sam izvan staze, na kraju staze, u opasnoj zoni gdje sve se briše raznosim teške riječi, žmirkam i griješim ništa nisam sačuvala, ništa spasila, i kaktus mi se osušio bdijem i čuvam svoj zadnji red u slici i taj most, kao metaforu i tu sve gubim, i sve prekrije snijeg, 90
poput oštre žbuke na ruševini a zapliće mi se u kosu i gnijezdi, iako nije moj, ne pripadam mostu, tu sam u prolazu skup je put do druge obale, dva novčića pod kapcima, mogu, ne mogu, hoće li mi srce stati, na kraju staze, na metastazi *** TAJNA na prozoru nacrtaj blistavu zvijezdu, iz kutije izvuci šarene vrpce, svirale i svilene leptire, a onda raširi album s fotografijama, stavi dijete u krilo, šapni mu tajnu, zadrži dugo medenjak u ustima, pljesni rukama i čekaj, da se pojavi sjaj i miris kiše, i tvoj grad ispod duge pa namigni ženi u zrcalu, nasmiješi joj se, reci, dobro je i zacijeli rane 91
ŽIVOT NA VAGI živimo u digitalnoj slici svijeta, na digitalnoj vagi, u mozaičnoj stvarnosti, razmrvljeni i posijani u fragmentima tuđih života, na rubu vremena, gnijezdimo se u eteru, tražimo beskontaktne kontakte, i podršku i smijeh, konzumiramo naručeni dan i naručenu hranu, sve bez okusa i mirisa izgubili smo druge, i drugi su ostali bez nas, bez priča na trgovima, bez dodira, ali, znamo živjeti kao Proust, u sterilnoj sobi, s mislima koje vuku unazad, rudarimo po prošlosti, krivotvorimo datume i uspomene, plivamo kroz snove, smanjujemo se, al ne žalimo se na drugoj strani vage smo sami, prislonimo uho i osluškujemo, čujemo sebe, zagledamo se u zrcalo, opet mi težak je muk, teško je dugo biti sam sa sobom 92
Milena Zlateska, Pula MAKEDONAC SI TI Neka vječno udaraju tapane, neka sviraju zurle gajda neka se čuje, oro neka se vije. Vatre vječno neka gore, da se naše ognjište ne ugasi, vječno neka se vidi dim na dimnjaku, iskre neka baca, da se liju kako zvuk naše pjesme, da razgore dušu, kao slavuj zapjevaju, u svom vrtu! Neka zazvone kambane, s vjerom u duši, spokojno da koračamo svijetom mi. Digni glavu gore, Ti Makedonče drago, Ti si sin jednog vječnog naroda, budi ponosan punim srcem, od jedne iskonske zemlje dolaziš Тi. Sa zorom spokojno kreni naprijed, svijetlo jutarnje sunce pratit će te, na vječnom putu, pred ljudima svijeta, samo digni glavu gore, Makedonac si Ti! 93
Katarina Herman, Donji Pustakovec IDILA SUTONA Znala sam, osjećala sam da taj trenutak trebam zadržati zauvijek, jer se nikada vratiti neće. Još i sada, osjećam tjeskobu koja me pritiskala, kada sam plivajući krenula prema obali. U vodi smo ostali sami, samo mi i naša djeca, u opuštenoj idili sutona, plivajući, grleći se, gotovo lebdeći površinom Slanog jezera. Svi su ga već napustili pohrliti su na brodice, trebali smo požuriti da ne zakasnimo. No, nešto teško, olovno, nije nam dozvoljavalo odlazak. Zavlačili smo, ne želeći izaći. Kao da trebamo zaustaviti vrijeme, kao da smo znali, da više nikada, nikada nećemo moći biti tako sretni, svi zajedno. I sada, tebe više nema. Nema te… 94
POSTOJIM Ne padam u nesvijest. Do sada barem nisam, jaka sam. Ali suze, suze zaustaviti ne mogu, same teku. Ne skriva ni radost. Smijem se osmjehom širokim, zaraznim i svi oko mene smiju se ili se barem smiješe… Najteže, najgore je, kad se moram smiješiti, a najrađe bih plakala, ridala od tuge… No, kada to postane svakodnevica, pa nitko i ne primijeti, kako sam i ne pita, otupiti onda na sve… Postojim samo. Živim samo… Začahurena. 95
SIDRO Mislimo, otići će u zaborav odnesemo li slike, albume, pjesme, dnevnike, negdje na tavan, u škrinju starih stvari, zakopamo li u zemlju, zapalimo li sve vidljive tragove. Uzalud! Svaki proživljenih trenutak, lijep, manje lijep, sretan, nesretan ili tužan, usidren je negdje duboko u nama. Nevjerojatno sidro. Sidro, koje ponekad ispušta, propušta, prolazi cijeli naš život kroz njega, i na najmanji, željeni ili neželjenih poticaj, isplivaju djelići, isplivaju slike, osjećaji, mirisi, dodiri, slike isprepletenih tijela, ruku, ispliva melodija, riječ… Sidro za koje smo vezani i tako s njime živimo… Sidro samo naše sidro vječno. 96
Ilda Grabovica Arnautović, Kakanj, Bosna i Hercegovina TVOJ TRAG Svuda je ostao tvoj trag... U zrncu soli na vrhu trepavica u paperjastim laticama prvog behara u melodiji sjetnih pjesama što ih svira gitara stara... U jecaju violine, treptaju daira, plaču naja... U hladu opojne lipe, ljepotama praskozorja i ružičastog sutona, u slutnjama i strepnjama u odsjaju nakita, dodiru svile i kašmira... Vidim te, čujem, osjetim... U mirisu kolača od jabuka, u grafitima sa ulica i zidova, u stihovima naših pjesama, u kiši, vjetru, snijegu... U žutom lišću, svjetlima grada, na krilima ptica, u drhtaju zvijezda padalica... U žuboru rijeke, skrivenim željama, u mirisu čežnje, na polici sa ljubavnim knjigama... U liniji na dlanu što ureza sudbina... U meni, tvoj trag, Ti... Svugdje te ima. 97
NE, ON KRIV NIJE Ne, on nizašto kriv nije, ne dam na njega, ne krivite ga svi... Ne smijete ga ni kleti, ružne riječi ne želim o njemu, prije ću umrijeti. Ne, on nizašto kriv nije krivnje i tuge moje su sve, on neka sretan bude za nas oboje. Kriva je mjesečina I ovo nebo zvijezdama okovano kriva su sjećanja i misli što odlutaše negdje davno. Kriva je pjesma naša, baš sad, eto, da je se sjetim, krive su ove suze što se u mirisnom jastuku gube, krive su ove usne, što poslije njega ne mogu više nikoga da ljube. Krivo je srce ovo što više ne kuca, već samo hudi, kriva je ova čežnje u meni koja me uvečer uspavljuje i svako jutro budi... Kriva sam ja, kriv je svako i krivo je sve samo mi njega ne krivite, ne! *** Haiku Put u daljini tragovi u pijesku sloboda zove. 98
Sonja Kokotović, Zagreb ŽUDNJA Ako među mnoštvom ugledam tvoje lice nepopravljivo ću siliti oči da ostanu mirno jezero. Suspregnuti ću dah, staviti masku od blijede bezličnosti sve kod se ne udaljiš iz vidokruga. Tek tada pustiti ću da krv poteče žilama, da oboji crvenilom obraze dok zažareni pogled zatomljuje žudnju 99
ZAGRLJAJ BESKONAČNOSTI U ostanku ne dopusti da ti dani tuge postanu svakodnevica. Kada je teško pozovi malo sjete za prošlošću, za mladošću koja je zračila ljubavlju naših lica. Bit će ti lakše otrpjeti starost, tu samotnu bolest čekanja. Stavi osmijeh na lice. Sjeti se, sjećaj se! Kada se opet jednom ponovno sretnemo, duga Neba isplest će naše ruke u zagrljaj beskonačnosti. 100