Primite Duha Svetoga - priručnik za krizmanike

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 2

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 3

Priredio:
Martin Radošević

PRIMITE DUHA SVETOGA

Priručnik za krizmanike

Služi za internu uporabu!

Šibenik, rujan 2016.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 4

1. BIBLIJA

Biblija je Božja riječ upućena čovjeku za sva vremena i sve generacije.
To je Božji govor čovjeku. Sadrži istine o Bogu i čovjeku i istinu o
Božjem djelu spasenja. To je sveta knjiga Židova i kršćana.

Samo ime Biblija ima svoju povijest. Biblos je, naime, bila stara
fenička luka poviše današnjeg Bejruta u Libanonu. Kako se preko te
velike luke izvozio papirus (materijal na kojem se pisalo), ime luke
dobilo je šire značenje u govoru o pismu. Od imena te luke (Biblos )
u grčkom je jeziku stvoren tehnički naziv za knjigu he biblos.
Deminutiv množine te riječi ta biblia što znači knjižice. Prema tome,
Biblija je knjiga koja se sastoji od više knjižica.

Biblija se dijeli na dva dijela: Stari i Novi zavjet (Stari i Novi savez). Sinajski je savez centralni događaj u
Starom zavjetu, a u Novom zavjetu središnji je događaj dolazak Isusa Krista i njegova smrt na križu,
okončana uskrsnućem i uzdignućem k Ocu.
Stoga kažemo da je Stari zavjet vrijeme priprave i iščekivanja Isusa Krista, a Novi zavjet da je vrijeme
Isusa Krista i konačnog susreta čovjeka s Bogom.

Prema katoličkom popisu Stari zavjet broji 46, a Novi 27 knjiga. Cijela Biblija sadrži 73 knjige. S obzirom
na sadržaj, knjige Starog zavjeta dijelimo na povijesne, pjesničke, mudrosne i proročke. Pojedine se
knjige u Bibliji dijele na glave ili poglavlja. Tu je podjelu uveo Stjepan Langton u XIII st. Svaka glava ili
poglavlje dijeli se na retke ili stihove. Takvu je podjelu priredio Robert Stjepan god 1548.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 5

Biblija je nastala u dugom vremenskom razdoblju od 13. st. prije Krista do 1. st. poslije Krista. Nije je,
dakle, sastavio i napisao jedan čovjek, nego je ona djelo više ljudi, više svetih pisaca. Sam je Bog
pomogao svetim piscima kod njihova sastavljanja i pisanja pojedinih biblijskih knjiga. On ih je
nadahnjivao da pišu ono što je on želio, čuvao ih od zabluda koje se odnose na bitne istine o Bogu i
čovjeku i na čovjekovo spasenje. Zato kažemo da je glavni autor Biblije sam Bog, a ljudi koji su ih pisali
bili su tek sredstvo u Božjim rukama.

Tri su jezika na kojima je biblija izvorno napisana:
– hebrejski: većina knjiga Starog zavjeta,
– aramejski: neka poglavlja Starog zavjeta,
– grčki: cijeli Novi zavjet i dvije knjige Starog zavjeta.

Biblija je najprije prevedena na grčki jezik. Taj se prijevod zove Septuaginta (skraćeno LXX) jer su,
prema jednom kasnijem svjedočanstvu, na prijevodu radila sedamdesetdvoje ljudi. Prijevod je nastao
u razdoblju od 3. do 2. st. prije Krista među Židovima u dijaspori (u Egiptu u gradu Aleksandriji).
Prijevod, dakle, ne obuhvaća knjige Novog zavjeta.
Drugi prijevod Biblije bio je prijevod na latinski jezik. Naziva se Vulgata (skraćeno Vg) što znači u
“općoj upotrebi”. Nastao je u IV st. poslije Krista (383.-406. god.), a načinio ga je najvećim djelom sv.
Jeronim Dalmatinac.
Biblija je najprevođenija knjiga na svijetu, do sada na više od 2000 jezika, knjiga s najviše izdanja.

Naše čitanje Biblije mora biti s poštovanjem i ljubavlju jer ona nije obična knjiga. Čitajući Bibliju
nastojat ćemo otkriti Božju poruku, ono što nam Bog želi reći. Ona je sveta knjiga koja sadrži Božji govor
nama. U njoj nećemo tražiti nikakvu znanstvenu ili povijesnu istinu nego samo spasenjsku istinu, tj.
istinu o Božjem naumu i djelu spasenja kroz povijest. Nadalje, tu otkrivamo istinu o Bogu i čovjeku.
Biblija je važna jer sadrži Božju objavu čovjeku: u Starom zavjetu taj je govor bio po prorocima i
događajima, a u Novom zavjetu taj je govor po Božjem Sinu Isusu Kristu. Osim toga, Biblija je
veličanstveni spomenik kulture, najstarija sačuvana knjiga, temelj europske i svjetske kulture i
civilizacije.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 6

2. LITURGIJSKA GODINA

Crkva od svog početka slavi spomen Kristova spasiteljskog djela svakog prvog dana u tjednu, tj. u
nedjelju, kada se posebno spominje njegove muke, smrti i uskrsnuća. Nedjelja je temeljni i najstariji
kršćanski blagdan. Ona je »prvi dan u tjednu«, kako je zove Sveto pismo Novog zavjeta, spomen
Kristova uskrsnuća, djelotvorni znak Krista uskrsnuloga među svojima i »predokus« konačnog susreta
s Kristom o njegovu slavnom dolasku.
Zato je nedjelja dan kada se prestaje s redovnim radom, kako bismo svoju radost, u prisutnosti
Uskrsnuloga, mogli doživjeti u zajednici Crkve koja se okuplja na slavljenje euharistije.
Tijekom povijesti razvio se osim nedjeljnih slavlja i poseban raspored, red slavljenja Kristovih
spasiteljskih otajstava kroz cijelu godinu. Tako se svake godine slavi čitavo Kristovo otajstvo od
utjelovljenja i rođenja do uzašašća i Duhova te do iščekivanja drugoga Kristova dolaska. To slavljenje
nije puko sjećanje na događaje spasenja, nego Crkva tim slavljenjem zajedno s Kristom te događaje
ponovno otajstveno doživljava, postaje dionicom njihova duhovnog bogatstva i tako se ostvaruje
njezino spasenje.

Crkvena ili liturgijska godina jest raspored slavljenja božanskih djela spasenja kroz
razdoblje od jedne godine. Ta božanska djela spasenja slavimo u tri različita ciklusa liturgijske
godine. To su:

 Božićni ciklus (Došašće i Božićno vrijeme)
 Vazmeni ciklus (Korizma i Vazmeno vrijeme)
 Vrijeme kroz godinu.

Crkvena (liturgijska) godina započinje nedjeljom koja je najbliža blagdanu sv. Andrije (slavi se 30.
studenoga). To je prva nedjelja došašća.

Božićni ciklus obuhvaća vrijeme od prve nedjelje Došašća do blagdana Kristova krštenja, koje se slavi
u nedjelju nakon Bogojavljenja.
Došašće ili Advent jest vrijeme priprave za Božić. Započinje u nedjelju koja je najbliže blagdanu sv.
Andrije (30. XI.), tj. četiri nedjelje prije Božića.
Glavni blagdani Božićnog vremena jesu:

 Svetkovina Gospodinova rođenja, Božić (25.XII.),
 Bogojavljenje (6.siječnja),
 Blagdan sv. Obitelji (nedjelja poslije Božića),
 Svetkovina sv. Marije Bogorodice (1.siječnja),
 Blagdan Gospodinova krštenja (nedjelja nakon Bogojavljenja).

Vazmeni ciklus obuhvaća vrijeme od Pepelnice do Pedesetnice (Duhova). Korizma je vrijeme priprave
za svetkovinu Kristova uskrsnuća, odnosno Uskrsa. Traje 40 dana: započinje u srijedu Pepelnicu i traje
do Velikog četvrtka. Kroz to se vrijeme postom, molitvom, milostinjom, obraćenjem i pokorom
pripravljamo za radosni blagdan Uskrsa ili Vazma.
Veliki petak, Velika subota i Uskrs nazivamo «Sveto vazmeno trodnevlje». Tada slavimo najveća otajstva
vjere i našeg spasenja: Isusovu žrtvu, njegovu muku, smrt i uskrsnuće.
Četrdeset dana nakon Uskrsa slavimo blagdan Uzašašća – uspomena na Kristov povratak u Nebo i
njegovu proslavu u Nebu. Pedeseti dan nakon Uskrsa (tj. u drugu nedjelju nakon Uzašašća), slavimo
blagdan Pedesetnice ili Duhova. Tim blagdanom završava vazmeni ciklus.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 7

Vrijeme kroz godinu obuhvaća 34 tjedna u godini. U ovom ciklusu razlikujemo dva dijela:
1. od svetkovine Kristova krštenja do Pepelnice,
2. od Duhova do početka Došašća.

U tom razdoblju sve se svetkovanje oslanja na slavljenje nedjelja ( to su 34 nedjelje kroz godinu). U
slavljenju nedjelje na poseban način slavimo otajstvo Gospodinova uskrsnuća. Nedjelja je, naime, dan
uskrsnuća. Kroz " vrijeme kroz godinu" posebno slavimo i tri Gospodnje svetkovine:

1. Presveto Trojstvo – otajstvo jednoga Boga u tri božanske osobe (nedjelja poslije Duhova),
2. Tijelovo – slavi se otajstvo presvete Euharistije, tj. tijela i krvi Kristove (četvrtak nakon presvetog
Trojstva).
3. Krist Kralj – slavi se otajstvo Kristove kraljevske službe i kraljevskog dostojanstva (zadnja nedjelja
kroz godinu).

Štovanje blažene djevice Marije i svetaca
Među svecima prvo i počasno mjesto pripada blaženoj djevici Mariji. Ona je rodila Boga i čovjeka Isusa
Krista (stoga je slavimo kao Bogomajku). Sveci su kršćani koji su nasljedovali Isusa Krista i tako dali
potpuno svjedočanstvo za Boga. U slavljenju blagdana i spomendana svetaca Crkva nam nudi primjer
svetaca i poziva nas na nasljedovanje njihova svjedočanstva. Njihov nam život služi kao primjer, a njihov
zagovor kao pomoć i zaštita u našem nasljedovanju Krista.

Liturgijske boje
Liturgijska slavlja prate i točno određene boje liturgijskoga ruha koje oblače predsjedatelji i poslužnici
liturgijskih slavlja. Liturgijske se boje upotrebljavaju po točno određenoj zakonitosti koja usklađuje
simboliku boja i značaj dana, vremena i čina. Liturgijske su boje:

 bijela – znak nevinosti duše, čistoće i svetosti. To je boja radosti. Upotrebljava se u liturgiji
Gospodnjih i Gospinih blagdana, na blagdane svetaca koji nisu mučenici, te u božićno i
vazmeno vrijeme.

 crvena – boja vatre i krvi. Simbol ljubavi. U liturgiji se upotrebljava na Duhove, na Petak Muke
Gospodnje (Veliki Petak) i na blagdane svetaca – mučenika.

 ljubičasta – boja žalosti, pokore i trpljenja. Upotrebljava se u pokorničkim vremenima Došašća
i Korizme, te u misama za pokojne.

 zelena – znak nade. Označava pobjedu života nad smrću. U liturgiji se upotrebljava u "vrijeme
kroz godinu" jer je to vrijeme nade i iščekivanja.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 8

3. KRŠĆANSKA MOLITA

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 9

Molitva je razgovor s Bogom.

»Molitva je uzdignuće duše k Bogu ili traženje primjerenih dobara od Boga.« (sv. Ivan Damaščanski)

VRSTE MOLITVE:
 molitva prošnje (molimo Boga za oproštenje, za kraljevstvo Božje ili bilo koju životnu
potrebu)
 zagovorna molitva (molimo Boga za druge)
 zahvalna molitva (zahvaljujemo Bogu za sve i sreću i tugu)
 molitva pohvale (hvalimo Boga zbog njega samog, jer on JEST)

IZRAŽAJI MOLITVE:
 usmena molitva (prikladnija je za veći broj vjernika)
 razmatranje (razmišljanje nad Svetim pismom, slikom i sl.)
 unutarnja molitva (sjedinjenje s Bogom u šutnji)

ISUS JE POSEBNO MOLIO PRIJE VAŽNIH TRENUTAKA:
 prilikom krštenja - Lk 3, 21
 prilikom izbora Dvanaestorice - Lk 6,12
 prilikom preobraženja - Lk 9,28
 prilikom Petrove vjeroispovijesti - Lk 9, 18
 da Petar kao apostolski prvak ne malakše u vjeri - Lk 22, 32
 prije smrti - na Maslinskoj gori - Lk 22,41-42

TRI NAJVAŽNIJE PRISPODOBE O MOLITVI:
 bezočnom prijatelju (Lk 11,5-13) - treba uporno moliti
 udovici koja dodijava (Lk 18,1-8) - treba moliti s vjerom i strpljivošću
 farizeju i cariniku (Lk 18,9-14) - treba moliti s poniznošću

NEKE MOLITVE:
 molitva časova
 krunica (radosna, žalosna, slavna, svjetla)
 križni put
 litanije (upućene Isusu, Mariji, svim svetima...)
 prije i poslije jela, prije i poslije rada, jutarnja, večernja...
 Vjerovanje (Apostolsko i Nicejsko-carigradsko),
 Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu, Anđeo Gospodnji, Veliča...

Napiši molitvu svojim riječima: __________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 10

4. SEDAM DAROVA DUHA SVETOGA

Duh Sveti je duša, životni sok Crkve i svakoga kršćanina: On je Božja ljubav koja prebiva u našem srcu i
ulazi u zajedništvo s nama. Duh Sveti je uvijek s nama, uvijek je u nama: naše je srce. I Sâm je „Božji
dar“ u pravom smislu riječi (usp. Iv 4,10), dar je Božji, a onima koji ga prihvaćaju udjeljuje razne duhovne
darove. Crkva navodi sedam darova Duha Svetoga, broj sedam simbolično označava puninu,
potpunost; o tim se darovima govori kada se netko priprema za sakrament Krizme. Nabrojeni su u
drevnoj molitvi, zvanoj „Sekvenca Duhu Svetom“, a oni su: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje,
pobožnost i strah Božji.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 11

4.1. MUDROST

Prvi dar je mudrost. Ali nije riječ jednostavno o
ljudskoj mudrosti, koja je plod znanja i iskustva.
U Bibliji se govori kako je Salomon, u trenutku
svoga krunjenja za kralja Izraela, tražio dar
mudrosti (usp. 1 Kr 3, 9). A mudrost je upravo to:
to je milost da se može gledati sve Božjim
očima. To je jednostavno ovo: gledati svijet,
gledati situacije, događaje, probleme, sve
Božjim očima. To je mudrost. Katkad gledamo
na stvari onako kako se nama sviđa ili prema
onom što osjećamo u svom srcu, s ljubavlju ili
mržnjom, sa zavišću… Ali to nije Božji pogled.
Mudrost je ono što Duh Sveti čini u nama da sve
gledamo Božjim očima. To je dar mudrosti.

Duh Sveti dakle čini kršćanina "mudrim", ali ne u smislu da ima na sve spreman odgovor, da sve zna,
već u smislu da "poznaje" Boga, zna kako Bog djeluje, zna kada je nešto od Boga a kada ne; ima tu
mudrost koju Bog daje našim srcima. Srce čovjeka koji je mudar u tome smislu odiše Bogom. Koliko je
samo važno da u našim zajednicama bude takvih kršćana! Sve u njima govori o Bogu i postaje lijepi i
živi znak njegove prisutnosti i njegove ljubavi. I to je nešto što ne možemo improvizirati, što ne možemo
sami sebi priskrbiti: to je dar kojeg Bog daje onima koji su poučljivi njegovu Duhu. Mi imamo u sebi, u
našem srcu, Duha Svetoga; možemo ga slušati, možemo ga i ne slušati. Ako slušamo Duha Svetoga, on
nas uči tome putu mudrosti, daruje nam tu mudrost koja se sastoji u tome da gledamo Božjim očima,
da slušamo Božjim ušima, da ljubimo Božjim srcem, da sve prosuđujemo Božjim mjerilima. To je
mudrost koju nam daruje Duh Sveti, i svi je možemo imati. Samo je moramo tražiti od Duha Svetoga.

4.2. RAZUM

Nije riječ o ljudskoj inteligenciji, intelektualnoj
sposobnosti kojom možemo biti manje ili više
obdareni. Riječ je naprotiv o milosti koju samo
Duh Sveti može uliti i koja osposobljava
kršćanina da se izdigne iznad vanjskog obličja
stvarnosti i pronikne dubine Božje misli i
njegova nauma spasenja.

Apostol Pavao, obraćajući se korintskoj
zajednici, dobro opisuje učinke toga dara, to
jest što dar razuma izvodi u nama. Pavao kaže
slijedeće: "Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce
čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu" (1 Kor 2, 9-10). To
očito ne znači da kršćanin može sve razumjeti ili do kraja poznavati Božje naume: sve se to tek treba
očitovati u svoj svojoj jasnoći jednom kada se nađemo pred Božjim licem i budemo doista jedno s njim.
Ipak, kao što sama riječ kaže, razum omogućuje "intus legere", "čitati iznutra": taj nam dar pomaže
shvatiti stvari na način na koji ih shvaća Bog, Božjim umom. Jer netko može shvatiti jednu

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 12

ljudsku situaciju pomoću ljudskog razuma, razboritošću. Ali shvatiti neku situaciju u dubini, kao što je
shvaća Bog, učinak je toga dara. A Isus nam je htio poslati Duha Svetoga zato da imamo taj dar, da svi
možemo shvaćati stvari kako ih Bog shvaća, Božjim umom. Lijep je to dar što ga nam je Bog dao. To je
dar kojim nas Duh Sveti uvodi u prisnost s Bogom i čini nas dionicima nauma ljubavi kojeg on ima s
nama.

Jasno je dakle da je dar razuma tijesno povezan s vjerom. Kada Duh Sveti prebiva u našemu srcu i
prosvjetljuje naš um, daje nam iz dana u dan napredovati u shvaćanju onoga što je Gospodin rekao i
učinio. Sâm Isus je rekao svojim učenicima: poslat ću vam Duha Svetoga i on će vam dati shvatiti sve
ono što sam vas učio. Shvatiti Isusova učenja, shvatiti njegovu riječ, shvatiti Evanđelje, shvatiti Božju
riječ. Netko može čitati Evanđelje i nešto od toga shvatiti, ali ako mi čitamo Evanđelje tim darom Duha
Svetoga možemo shvatiti dubinu Božjih riječi. I to je veliki dar, veliki dar za kojeg svi moramo moliti, i
to zajedno: Daj nam, Gospodine, dar razuma!

Ima jedna epizoda iz Lukina Evanđelja koja vrlo dobro izražava dubinu i snagu toga dara. Nakon što su
svjedočili Isusovoj smrti na križu i njegovu ukopu, dvojica njegovih učenika, razočarani i utučeni,
napuštaju Jeruzalem i vraćaju se u svoje selo koje se zove Emaus. Na putu im se pridružuje uskrsli Isus
i počinje razgovarati s njima, ali njihove oči, zastrte tugom i očajem, nisu u stanju prepoznati ga. Isus
putuje s njima, ali su oni tako žalosni, tako očajni, da ga ne prepoznaju. Kada im Gospodin međutim
tumači Pisma kako bi im pomogao shvatiti da je morao trpjeti i umrijeti da bi nakon toga uskrsnuo,
njihov se um otvara i u njihovu se srcu ponovno budi nada (usp. Lk 24, 13-27). I to je ono što čini Duh
Sveti s nama: otvara nam srce, otvara ga da bolje shvatimo Božje stvari, ljudske stvari, situacije, sve.

4.3. SAVJET

Kad se nalazimo u važnim trenutcima svoga
života bitno je da se možemo pouzdati u savjet
mudrih osoba koje nas vole. Sam Bog preko
dara savjeta svojim Duhom prosvjetljuje naše
srce, tako da možemo shvatiti ispravan način
govora, ponašanja, razmišljanja…

U trenutku kad ga prihvatimo i ugostimo u
svom srcu, Duh Sveti nas odmah čini
osjetljivima za svoj glas, a usmjeruje naše misli,
osjećaje i nakane da budu po srcu Božjem.
Istodobno, naš se unutarnji pogled sve više
usredotočuje na Isusa - istinski Uzor našega
djelovanja i odnosa prema Bogu Ocu i prema
braći. Savjet je dar Duha Svetoga koji osposobljava našu savjest da odlučuje u zajedništvu s
Bogom, prema Isusovoj logici i njegovu Evanđelju. Duh Sveti tako potiče naš unutarnji i pozitivni
rast; čini da rastemo u zajednici i pomaže nam da ne padnemo pod utjecaj egoizma i vlastitoga gledanja
na stvari; tako nam Duh Sveti pomaže rasti i živjeti u zajednici.

Molitva je bitni uvjet za očuvanje ovoga dara. Uvijek se vraćamo na molitvu, jer je vrlo važna. Molitvom
prizivamo Duha Svetoga da nam pomogne u određenom trenutku, da nam savjetuje kako nešto učiniti.
Molitvu nikada ne treba zaboraviti. Nitko ne primijeti kad molimo u autobusu, na cesti, u sebi, u srcu;
te trenutke iskoristimo za molitvu. Potrebno je moliti da nam Duh Sveti udijeli dar savjeta. U intimnosti

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 13

s Bogom, slušajući njegovu riječ, malo po malo odustajemo od svoje logike, koja je obično plod naših
zatvorenosti, predrasuda i prohtjeva, i navikavamo se pitati Gospodina: Što je tvoja želja?; od njega
tražiti savjet. A to upravo činimo kada se molimo. Ne brinite se kako ćete ili što ćete govoriti, jer će vam
se onoga časa dati što treba da govorite. Jer nećete govoriti vi, nego će Duh Oca vašega govoriti
preko vas (Mt 10,19-20). Duh nas savjetuje, ali mi mu trebamo omogućiti da nas savjetuje i moliti Ga
da dođe i da nam uvijek pomaže .

Kao i svi drugi darovi Duha Svetoga, i dar savjeta je bogatstvo za cijelu kršćansku zajednicu. Gospodin
nam ne govori samo u intimnosti srca nego i preko glasa i svjedočanstva braće. Zaista, veliki je dar
susresti ljude vjere, koji nam u najosjetljivijim i najvažnijim trenutcima našega života pomažu da
prosvijetlimo svoje srce i upoznamo Božju volju.

4.4. JAKOST

Ima jedna prispodoba, koju je ispripovijedao
Isus, koja nam pomaže shvatiti važnost toga
dara. Sijač izađe sijati; no sve sjeme ne donosi
roda. Ono koje završi na putu pojedu ptice; ono
koje padne na kameno tlo i u trnje nikne ali brzo
izgori osušeno na suncu ili ga uguši trnje. Jedino
ono koje završi na dobrom tlu može rasti i dati
ploda (usp. Mk 4, 3-9 // Mt 13, 3-9 // Lk 8, 4-8).
Kao što sâm Isus tumači svojim učenicima, taj
sijač predstavlja Oca, koji obilno raspršuje
sjeme svoje Riječi. Sjeme međutim nailazi na
suhoću našeg srca i, također onda kada je
prihvaćeno, u opasnosti je da ostane
besplodno. Darom jakosti, međutim, Duh Sveti oslobađa tlo našega srca, oslobađa ga od tromosti,
nesigurnosti i svih strahova koji mu mogu stati na put, tako da se Gospodinova riječ provodi u djelo, na
autentičan i radostan način. Taj dar jakosti je prava pomoć, daje nam snage, oslobađa nas
također od svih zapreka.

Postoje također teški trenuci i ekstremne situacije u kojima se dar jakosti očituje na izvanredan način.
To je slučaj sa onima koji prolaze kroz posebno teška i bolna iskustva, koja potresaju njihov život i život
njima dragih osoba. Crkva sja svjedočanstvom mnoge braće i sestara koji nisu oklijevali dati svoj život
kako bi ostali vjerni Gospodinu i njegovu evanđelju. I danas ima kršćana koji u mnogim dijelovima
svijeta i dalje slave i svjedoče svoju vjeru, s dubokim uvjerenjem i ozbiljnošću, i ustrajavaju također kada
znaju da to može tražiti da plate najvišu cijenu. I mi, svi mi, poznajemo ljude koji su prošli kroz teške,
vrlo bolne situacije. Ali, sjetimo se onih muškaraca i žena koji teško žive, koji se bore za boljitak svoje
obitelji, da odgoje i školuju djecu: sve to čine jer postoji duh jakosti koji im pomaže. Koliki samo
muškarci i žene – ne znamo im ni imena – služe na čast našem narodu, našoj Crkvi jer su jaki: jaki jer
donose boljitak svome životu, svojoj obitelji, svome poslu, svojoj vjeri. Ta su naša braća i sestre sveci,
sveci svakodnevice, sveci skriveni među nama: imaju dar jakosti da obave svoju dužnost kao ljudi, očevi,
majke, braća, sestre, građani. Mnogo ih je među nama!

Ne treba misliti da je dar jakosti nužan samo u nekim prigodama ili pojedinim situacijama. Taj dar mora
predstavljati temeljno obilježje našeg kršćanskog bića, u običnosti našeg svakodnevnog života. U svim

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 14

danima svakodnevnog života moramo biti jaki, trebamo tu jakost, da donesemo boljitak svom životu,
svojoj obitelji, svojoj vjeri. Apostol Pavao je rekao jednu rečenicu koju nam je dobro čuti: “Sve mogu u
Onome koji me jača!” (Fil 4, 13). Kada se hvatamo u koštac sa svakodnevnim životom, kada dođu
teškoće, sjetimo se toga: “Sve mogu u Onome koji me jača!” Katkad možemo osjećati da smo u napasti
da dopustimo da nas obuzme lijenost ili, još gore, malodušnost, osobito kada nas snađu nevolje ili
kušnje života. U tim slučajevima ne klonimo duhom, zazovimo Duha Svetoga, da nas darom jakosti
podigne i donese novu snagu i zanos našem životu i našem nasljedovanju Isusa.

4.5. ZNANJE

Kada je riječ o znanju, odmah pomislimo na
sposobnost čovjeka da sve više upoznaje zbilju
koja ga okružuje i da otkriva zakone koji
upravljaju svemirom. Ipak, znanje i spoznaja
koji dolaze od Duha Svetoga, nije ograničeno
na ljudsko poznavanje stvari to je jedan
poseban dar koji nas, preko stvorenja, vodi
uviđanju veličanstvenosti i ljubavi Božje
kao i njegove dubinske povezanosti sa
svakim stvorenjem.

Kada nam Duh prosvijetli oči, one se otvaraju
za promatranje Boga u ljepoti prirode i u
veličanstvenosti svemira, te nas vode prema otkriću da svaka stvar zapravo govori o Njemu i o Njegovoj
ljubavi. Sve to u nama pobuđuje veliko čuđenje i jedan duboki osjećaj zahvalnosti! Iskustvo toga imamo
i onda kada gledamo neko umjetničko djelo ili bilo koji plod ljudske genijalnosti i stvaralaštva. Zbog
svega toga Duh nas potiče da Gospodina slavimo iz dubine svoga srca te da – u svemu onome što imamo
i jesmo – priznamo neprocjenjiv Božji dar i znak njegove beskrajne ljubavi prema nama.

Već se na samom početku Biblije vidi kako se Bog raduje nad stvorenjima. Na koncu svakoga dana
stvaranja stoji: I vidje Bog da je dobro, a nakon stvaranja čovjeka stoji: veoma dobro. Ako Bog vidi da je
ono stvoreno, dobro i lijepo, onda bismo i mi trebali prionuti uz takvo gledanje te stvoreno vidjeti kao
dobro i lijepo. Eto dara znanja koji čini da vidimo tu ljepotu, da Bogu za to zahvaljujemo i da ga zbog te
ljepote slavimo. U Božjim smo očima najljepše i najbolje od svih stvorenja. Gospodin nam želi dobro i
za to mu imamo zahvaliti. Dar znanja nas stavlja u duboko suglasje sa Stvoriteljem i čini nas
sudionicima jasnoće Božjega pogleda i prosuđivanja.

4.6. POBOŽNOST

Pobožnost označava našu pripadnost Bogu i našu duboku povezanost s njim, povezanost koja daje
smisao čitavom našem životu i koja nas čuva u čvrstom zajedništvu s njim, pa i u najtežim i najmučnijim
trenucima. Tu povezanost s Gospodinom se ne smije shvaćati kao dužnost ili nešto što nam je
nametnuto. Ta povezanost naprotiv dolazi iznutra. Riječ je o prisnom odnosu, o našem prijateljstvu s
Bogom, koje nam je darovao Isus, a koje mijenja naš život i ispunja nas zanosom i radošću. Zbog toga
dar pobožnosti budi u nama nadasve zahvaljivanje i hvalu. To je razlog i najautentičniji smisao našeg
bogoštovlja i našeg klanjanja. Kada nam Duh Sveti daje osjetiti Gospodinovu prisutnost i svu njegovu

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 15

ljubav prema nama, tada nam srce ispunjava
toplinom i nekako nas spontano potiče na
molitvu i slavljenje. Pobožnost je dakle
istoznačnica za istinski duh vjere, sinovsko
pouzdanje u Boga, onu sposobnost da mu se
molimo s ljubavlju i jednostavnošću koja je
svojstvena osobama ponizna srca.

Ako nam pobožnost pomaže rasti u povezanosti
i zajedništvu s Bogom i navodi nas da živimo
kao njegova djeca, istodobno nam pomaže
izlijevati na autentičan način tu ljubav također
na druge i priznavati ih braćom. Tada ćemo biti
nošeni osjećajima pobožnosti – a ne pijetizma!
(u smislu lažne samilosti i prijetvorne i razmetljive pobožnosti) – prema onima koji su oko nas i onima
koje svakodnevno susrećemo. Neki misle da biti pobožan znači zaklapati oči, praviti izraze na licu po
uzoru na one koje gledamo na svetim sličicama, glumiti svece. To nije dar pobožnosti. Dar pobožnosti
znači biti stvarno sposobni radovati se s onima koji se raduju, plakati sa zaplakanima, biti blizu onima
koji su u tjeskobi, ispravljati one koji su u zabludi, tješiti ožalošćene, prihvaćati i pomagati onima koji su
u potrebi. Postoji vrlo tijesna povezanost između pobožnosti i krotkosti. Dar pobožnosti što nam ga
daje Duh Sveti čini nas krotkima, spokojnima, strpljivima, u miru s Bogom, daje nam da
drugima služimo s krotkošću.

4.7. STRAH BOŽJI

Što znači imati strah pred Bogom? Znamo
dobro da je Bog otac i da nas ljubi i želi naše
spasenje i uvijek oprašta, uvijek! Zato nema
razloga da ga se bojimo! Strah Božji je, naprotiv,
dar Duha Svetoga koji nas podsjeća koliko smo
mali pred Bogom i njegovom ljubavlju i da je za
naše dobro prepustiti mu se s poniznošću,
poštovanjem i pouzdanjem u njegove ruke. To
je strah Božji: to prepuštanje dobroti našeg Oca
koji nas toliko voli!

Strah Božji otvara srca, zahvaljujući njemu postajemo svjesni da je sve dar milosti i da je naša prava
snaga jedino u tome da slijedimo Gospodina Isusa i da pustimo Ocu da izlije na nas svoju dobrotu i
milosrđe. Moramo otvoriti srce da Božja dobrota i milosrđe dođu u nas, da opraštanje, milosrđe,
dobrota, milovanja Oca dođu u nas. Jer mi smo neizmjerno ljubljena djeca.

Slijediti Gospodina s poniznošću, poučljivošću i poslušnošću jer nas prožima strah Božji ne znači činiti
bezvoljno i pasivno, pa čak i s tugom u srcu, već s divljenjem i radošću, radošću djeteta koji prepoznaje
da mu Otac pomaže i da ga ljubi. Strah Božji, dakle, ne čini od nas bojažljive, pokorne kršćane, već rađa
u nama hrabrost i snagu! To je dar kojim postajemo uvjereni, oduševljeni kršćani, koji se ne
pokoravaju Gospodinu iz straha, već zato jer su ganuti i osvojeni njegovom ljubavlju.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 16

Dar straha Božjega je također "alarm" koji upozorava na ustrajavanje u grijehu. Kada neka osoba živi u
zlu, kada pogrđuje Boga, kada izrabljuje druge, kada okrutno postupa s drugima, kada živi samo za
novac, za ispraznost ili moć ili oholost, tada nas sveti strah Božji upozorava: "Oprez, sa svom tom moći,
sa svim tim novcem, sa svom tom ohološću, sa svom tom ispraznošću nećeš biti sretan". Nitko ne može
sa sobom ponijeti u onostranost ni novac ni moć ni ispraznost ni oholost: ništa! Možemo samo ponijeti
ljubav koju nam Bog Otac daje, Božja milovanja koja prihvatimo i primimo s ljubavlju. I možemo tamo
ponijeti ono što smo učinili za druge.

Zadatak:

Pronađi u osmosmjerci sedam darova Duha Svetoga i
napiši ih redom na crte ispod:
1. ___________________________________________
2. ___________________________________________
3. __________________________________________
4. __________________________________________
5. ___________________________________________
6. __________________________________________
7. ___________________________________________

Svakom od navedenih darova svojim riječima odredi značenje (u jednoj rečenici!), a zatim navedi
primjer dara Duha Svetoga u konkretnoj situaciji. Zadatak riješi u svojoj bilježnici.

Primjer:
a) Jakost je dar Duha Svetoga koji nam pomaže oduprijeti se grješnom prilikama.
b) Prijatelji su me nagovarali da ukrademo žvake u dućanu, ali imao sam jakosti odbiti njihova
nagovaranja.
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 17

3. SAKRAMENTI

Sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti. Pokušajmo razjasniti. Sakramenti su
vidljivi znakovi. Isus je za svoga života bio svima vidljiv na zemlji. No on je htio da nakon svoga uzašašća
ljudima ostane vidljiv. Stoga je ustanovio Crkvu i u njoj vidljive znakove (sakramenti) po kojima je on
neprestano vidljiv i prisutan među ljudima. Kad se dijele pojedini sakramenti, upotrebljavaju se razne
tvari – materije (voda, vino, kruh, ulje… ) i izgovaraju odgovarajuće riječi. Te tvari i te riječi jesu vidljive i
to su vidljivi znakovi u sakramentima. Npr. kod Krštenja svećenik polijeva dijete vodom po glavi, voda
je vidljivi znak, ali ta voda u tom slučaju ne pere čovjekovo tijelo, nego dušu od istočnoga grijeha, ili kod
Pričesti, koristi se vino i kruh, ali u sakramentu taj kruh postaje Isusovo Tijelo, a vino Isusova Krv.
Ti znakovi onima koji ih primaju daju nevidljivu milost Kristovu. To je novo stanje u koje stupamo nakon
primanja pojedinih sakramnata.
Sve sakramente je ustanovio Isus. neke je ustanovio neposredno, direktno. tj. on ih je sam ustanovio
(krštenje, euharistija, svećenički red…). Druge je ustanovio posredno tj. preko svojih učenika u prve
Crkve (bolesničko pomazanje, ženidba).
Rekli smo da su sakramenti znakovi koji u nama proizvode milost. Milost je izvanredni Božji dar
po kojemu Bog daje čovjeku svoj božanski život, tj. samoga sebe i čini ga svojim djetetom.
Milost se dijeli na posvetnu i djeletnu (djelujuću ).
Posvetna milost jest trajni Božji dar po kojemu postajemo djeca Božja, to je božanski sjaj,
ljepota i svetost čovjekove duše, po toj milosti Bog prebiva u nama kao u svome hramu. Bog
je po toj milosti u nama i mi postajemo Bogonosci. On po toj milosti ostaje u nama sve dok ne učinimo
neki teški grijeh.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 18

Djelatna milost jest trenutni Božji dar koji nam pomaže da činimo dobra djela i da se
čuvamo grijeha.
Sakramenti krštenja i ispovijedi daju nam posvetnu milost, a sve druge sakramente moramo primiti u
posvetnoj milosti.
Ima sakramenata koji u nas utiskuju neizbrisivi pečat, biljeg i zato se mogu primiti samo jednom u
životu. To su: krštenje, potvrda, sv. red i ženidba. Svi drugi ne ostavljaju u nama takav trajni pečat pa ih
možemo primiti više puta (pričest, ispovijed i bolesničko pomazanje). Biljeg ili pečat koji primano kod
nekih sakramenata je neizbrisiv. Njime smo označeni za svu vječnost. S tom znakom dolazimo pred
Boga.
On je znak našeg posvećenja Bogu. Ali i oni koji zbog zlog načina života ne dođu u Nebo, također su za
svu vječnost označeni biljegom sakramenata koje su primili, samo tada taj biljeg u paklu svjedoči o
njihovom neispunjenom, promašenom životu i milostima koje su prokockali.
Sakramente krštenja, potvrde i sv. pričesti nazivamo sakramentima kršćanske inicijacije, tj.
sakramentima uvođenja u kršćanstvo. Oni nas potpuno uvode u kršćansku vjeru. Nakon njihova
primanja postajemo punopravni članovi Katoličke Crkve te možemo pristupati primanju ostalih
sakramenata, imati sva prava i dužnosti ostalih vjernika npr. pravo da možemo kumovati na krštenju i
potvrdi.
Kad odrasla osoba pristupa kršćanstvu, ona sva tri sakramenta inicijacije prima zajedno.
Sakramenata je sedam: Krštenje, potvrda (krizma), pričest (euharistija), ispovijed, bolesničko
pomazanje, sveti red (đakonstvo, svećeništvo i biskupstvo) i ženidba.

Zadatak:

1. Što su sakramenti? ___________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________

2. Nabroji sedam sakramenata. ___________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________

3. Što su sakramenti kršćanske inicijacije? __________________________________________________
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________

4. Koji sakramenti utiskuju neizbrisivi pečat u našu dušu? _____________________________________
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________

5. Ispod svake sličice napiši koji sakrament ona predstavlja.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 19

4. KRŠTENJE

Krštenje je prvi i temeljni sakrament Crkve. Onaj tko nije primio krštenje ne može primiti ni jedan drugi
sakrament. Isus je ovaj sakrament ustanovio kad se, nakon uskrsnuća, ukazao svojim učenicima i rekao
im: «Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite, dakle, i učinite učenicima sve narode krsteći ih u
ime Oca i Sina i Duha Svetoga!» (Mt 28,19-20).

Krštenje je prvi i temeljni sakrament Crkve. On nas čisti od istočnoga grijeha kao i od svih
drugih (vlastitih) grijeha i daje nam posvetnu milost. Po tom sakramentu postajemo: djeca
Božja, braća Kristova, članovi Crkve i baštinici Neba.

Tri su vrste krštenja: vodom, krvlju i željom, a krštenje vodom može biti na tri načina: uranjanje,
polijevanje i škropljenje. Krštenje krvlju jest mučeništvo podneseno zbog vjere kod osobe koja nije
krštena. Npr. u prva kršćanska vremena dok su kršćani bili progonjeni brojni katekumeni, koji su se više
godina pripremali za krštenje, zajedno s drugim kršćanima bili su ubijeni.
Oni su za Krista dali život, zato kažemo da su kršteni krvlju. Krštenje željom je nešto slično. To je kad se
netko želi ili kani krstiti, ali ga smrt ili nešto drugo spriječi. Krštenje krvlju i željom ima iste učinke i isto
vrijedi kao i redovito krštenje vodom.
Da bi se netko krstio, mora izraziti želju da bude kršten. Zato kod krštenja svećenik pita kandidata: «Što
tražiš od Crkve Božje?» On odgovara: «Krštenje.» Kod krštenja male djece njihovu želju za krštenjem
izražavaju njihovi roditelji i kumovi, koji time preuzimaju dužnost da svoju djecu odgajaju u vjeri.

Krštenje se obavlja tako da krstitelj polijevajući krštenika vodom po glavi izgovara njegove riječi : N. Ja
te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. To je bitni dio obreda krštenja, a sve ostalo prije i poslije
polijevanja samo je nadopuna ovom obredu. U tim popratnima obredima krstitelj maže krštenika
krizmanim uljem, a to znači da on postaje Kristov pomazanik i Kristov suradnik. Po tom pomazanju on
već na krštenju prima Duha Svetoga. Na sakramentu sv. Potvrde primit će ga u punini. Kršteniku se u
obredu krštenja daje i bijela haljina koja označava njegovo kršćansko dostojanstvo. Ona znači novo
oblačenje, oblačenje u Isusa Krista. Nadalje, ona poziva na život u kršćanskom dostojanstvu, tj. u čistoći
i nevinosti od grijeha. Upaljena svijeća, koja se daje kršteniku, označava Isusa Krista koji je za sebe rekao
da je svijetlo svijeta. Isus je za krštenika svjetlo ali i put za novi život. Pružanjem upaljene svijeće poziva
se krštenika da i on u svom životu bude svjetlo svijeta, tj. da i on ljudima svijetli riječju i primjerom.

Redoviti djelitelj sakramenta krštenja jest svećenik. U izvanrednim prilikama može krstiti svaki vjernik,
pa i svaki čovjek, uz uvjet da izgovori riječi (formu) krštenja i da ima nakanu učiniti on što Crkva čini tim
obredom. Sakrament krštenja utiskuje u nas neizbrisivi pečat. Stoga se krštenje može primiti samo
jednom. Krštenje je potrebno za spasenje jer je Isus rekao: «Tko se ne preporodi vodom i Duhom
Svetim, ne može ući u kraljevstvo Božje.» Po krštenju se svaki krštenik trajno i neopoziva opredjeljuje
za Isusa. Krsna milost (posvetna milost) stalno određuje i usmjerava naš život prema Kristu.

Odgovori na pitanja: Objasni sakramenat krštenja. Kada i kojim riječima ga je Isus ustanovio? Tko može
i pod kojim uvjetima krstiti? Što treba raditi i što izgovarati kod krštenja da bi ono bilo valjano?
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 20

5. POTVRDA (KRIZMA)

Krizma ili potvrda jest sakramenat u kojem krštenik prima puninu Duha Svetoga da bi
svojom zrelom vjerom i životom svjedočio za Isusa Krista. Ovaj sakramenat utiskuje neizbrisivi
pečat i zato se prima samo jednom.

Tko je Duh Sveti? Vjernici osobu Duha Svetoga teško shvaćaju. U Svetom se pismu Duh Sveti pojavljuje
na nekoliko načina:

 u obliku goluba - kod Isusova krštenja,
 u obliku oblaka - kad se Isus preobrazio pred svojim učenicima (na brdu Taboru)
 u obliku plamenih jezika - kad je sišao nad apostole

Isus naziva Duha Svetoga Braniteljem i Tješiteljem. On će braniti i tješiti svoju Crkvu, ali će i njegove
učenike uvoditi u istinu koju je Isus objavio. Duh Sveti jest Duh Oca i Sina. To je veza, vječna ljubav
između Oca i Sina. Na temelju Biblije i onoga što nam je Isus govorio o Duhu Svetomu, Crkva nas uči
da je Duh Sveti treća božanska osoba Presvetog Trojstva, s Ocem i Sinom pravi Bog.
Uloga Duha Svetoga posebno je vidljiva u mladoj Crkvi. Snagom Duha Svetoga apostoli neustrašivo
propovijedaju Isusov nauk, čine čudesa i mnoge obraćaju na kršćansku vjeru. U krštenju primamo po
prvi put Duha Svetoga a puninu Duha primamo u sakramentu potvrde.

Tada primamo i sedam darova Duha Svetoga:
1. mudrost, 2. razum, 3. savjet, 4. znanje, 5. jakost, 6. pobožnost, 7. strah Božji

Te darove Crkva smatra redovitim darovima Duha Svetoga, a izvanredni darovi nazivaju se karizme.
Karizma je posebni dar koji se daje pojedincima ali za dobro i duhovnu izgradnju cijele
Crkve.

Sedam karizmi prve kategorije:
1. apostolska služba, 2. moć prorokovanja, 3. razlikovanje duhova, 4. moć poučavanja, 5. riječ mudrosti,
znanja i znanosti, 6. dar pomaganja (karitativni rad), 7. dar vođenja i upravljanja.

Pet karizmi druge kategorije:
1. Povećana vjera, 2. moć činjenja čudesa, 3. dar liječenja (bolesnih duhom i tijelom), 4. dar govora
neučenih jezika, 5. tumačenje tih istih jezika.

Ako se ispravno služimo darovima koje smo na sv. Potvrdi dobili i karizmama koje nam Duh Sveti daje,
onda se u našem životu vide i plodovi Duha Svetoga.

Devet plodova Duha Svetoga:
1. Ljubav, 2. Radost, 3. Mir, 4. Strpljivost, 5. Dobrota, 6. Milosrđe, 7. Vjernost, 8. Blagost, 9. Uzdržljivost

Šest grijeha protiv Duha Svetoga:
1. Ufati se preuzetno u milosrđe Božje, 2. Zdvajati o snazi milosti Božje, 3. Protiviti se priznatoj istini
Katoličke vjere, 4. Zavidjeti bližnjemu na darovima Božjim, 5. Odbijati tvrdokorno spasonosne
opomene, 6. Ustrajati u nepokori i grijehu

Isus je prije uzašašća rekao apostolima: «Primit ćete silu odozgor i bit ćete mi svjedoci do na kraj
zemlje.» Ta sila odozgor, o kojoj govori Isus i po kojoj mi postajemo svjedoci, jest Duh Sveti.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 21

Po sakramentu Krizme postajemo punoljetni kršćani i punopravni članovi Crkve. Dobivamo sva prava
i dužnosti odraslih vjernika. Po Krizmi postajemo i vojnici Kristovi, koji se bore i izgrađuju Božje
kraljevstvo na zemlji. Grijehom prvih ljudi svijet i čovječanstvo došli su na neki način pod vlast đavla.
Isus je i sam đavla nazvao knezom ovoga svijeta, te lašcem i čovjekoubojicom od početka. Isus je svojim
dolaskom i žrtvom razorio kraljevstvo sotone i ljude otkupio, te u svijetu uspostavio svoje Božje
kraljevstvo. Međutim sotona se i dalje bori za svaku pojedinu dušu. On «kao ričući lav obilazi tražeći
koga da proždre» ( Usp. 1 Pt 5,8 ). Po Krizmi primamo darove da bi lakše prepoznali zamke đavla, da bi
mu se mogli oduprijeti i boriti za Božje kraljevstvo na zemlji. Sakramenti su također moćna oružje koja
nam Bog daje. Npr. sv. Ispovijed. Svojim grijesima mi upadamo pod vlast đavla, ali kad se ispovjedimo,
mi smo pobijedili grijeh i sotonu. Zato spasenje ne bi trebalo biti uopće problem onima koji redovito
primaju sakramente, jer sakramenti su moćna oružja Božje milosti.
Što znači riječ potvrda? Riječ potvrda jest prijevod lat. riječi confirmatio, a ova dolazi od glagola
confirmare što znači «učvrstiti», «ojačati». Zato se u nekim našim krajevima ovaj sakrament i zove firma.
To znači da nas ovaj sakrament jača i očvršćuje u našoj vjeri. Krizma je ulje koje biskup posvećuje na
Veliki Četvrtak. Tim posvećenim uljem maže se čelo krizmanika. Ulje je dobiveno od balzama (mirisave
smole koja se upotrebljava na istoku) i maslinova ulja. U Starom zavjetu mazanje uljem imalo je veliko
značenje: starozavjetni kraljevi, svećenici i proroci pomazivali su se uljem prije stupanja u službu. Ulje
kojim se krizmanik maže na čelu predstavlja mazanje Duhom Svetim. Po tom nam se pomazanju Duh
Sveti daruje u punini, daje nam svoje darove i osposobljava nas za život zrelih vjernika i svjedoka Isusa
Krista. Tako pomazanjem ulazimo u Kristovu službu.
Što se traži za sakramenat potvrde? Onaj tko želi primiti ovaj sakramenat, treba ispuniti sljedeće uvjete:

 mora biti kršten
 mora biti u stanju posvetne milosti (bez teškog grijeha na duši, ispovjeđen)
 mora dobro poznavati i prakticirati svoju vjeru.
Tko podjeljuje sakramenat potvrde? Redoviti djelitelj sakramenta potvrde jest biskup. Kao izvanredni
djelitelj može biti svaki svećenik kojemu dozvoli biskup.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 22

Red podjeljivanja sakramenta potvrde
Sakramenat Potvrde redovito se slavi sa svetom Misom. Poslije evanđelja i homilije (propovijedi)
krizmanici i svi nazočno obnove svoja krsna obećanja. Na taj se način oni sami opredjeljuju za osobnu
vjeru. Nakon obnove krsnih obećanja slijedi molitva koju moli biskup s rukama ispruženim nad
potvrđenicima. U toj molitvi biskup moli da Duh Sveti siđe na krizmanike i da im udijeli svojih sedam
darova. Ona glasi ovako:

Svemogući Bože, Oče Gospodina našega Isusa Krista!
Ti si ove sluge svoje
Nanovo rodio vodom i Duhom Svetim
I od grijeha ih oslobodio.
Pošalji, Gospodine, na njih Duha Svetoga Branitelja;
Daj im duha mudrosti i razuma
Duha savjeta i jakosti,
Duha znanja i pobožnosti;
Ispuni ih duhom svoga straha.
Po Kristu Gospodinu našem.
Poslije te molitve svaki krizmanik u pratnji svoga kuma dolazi pred biskupa. Biskup polaže ruku nad
krizmanikovu glavu, maže ga svetim uljem praveći mu na čelu znak križa. Pri tom biskup izgovara
krizmanikovo ime i govori:

Biskup: N. Primi pečat dara Duha Svetoga.
Krizmanik: Amen.
Biskup: Mir tebi.
Krizmanik: I s duhom tvojim.

Tvoj krizmani dan trebao bi biti dan molitve, ozbiljnosti i radosti. Toga dana potvrđenikove misli treba
da su usmjerene na Isusa Krista i Duha Svetoga kojeg se u sakramentu prima. To je dan osobnog i
svjesnog opredjeljenja za vjeru i Boga. To znači da ćemo poslije sakramenta potvrde s punom
odgovornošću ići redovito na sv. Misu i druge sakramente (sv. Ispovijed), redovito pohađati vjersku
pouku, nastojati što više upoznati svoju vjeru i svakodnevno je produbljivati. S potvrdom nije prestalo
pohađanje vjerske pouke. Štoviše, darom Duha Svetoga pozvani smo da svakodnevno izgrađujemo i
usavršavamo svoju vjeru. U naš vjernički život spada svakodnevna molitva, osobito jutarnja i večernja,
te čuvanje od grijeha, posebno teških grijeha. Tako ćemo aktivnim i praktičnim životom pokazati da
nismo uzalud primili dara Duha Svetoga. Trudit ćemo se da se taj Dar neprekidno u nama očituje i tako
i druge pozivati da žive svoju vjeru.
Darovi prigodom primanja sakramenta sv. Potvrde, fotografiranje, odijelo, svečani objed, ne smiju biti
glavno i jedino toga velikog dana. Krizmani dan jednog člana obitelji treba biti dan duhovne obnove za
cijelu obitelj.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 23

6. EUHARISTIJA (PRIČEST)

Sveta pričest jest sakramenat u kojem pod prilikama kruha i vina primamo pravo tijelo i
pravu krv Isusa Krista. Taj je sakramenat ustanovio Krist Gospodin na Posljednjoj večeri. On je tada
blagoslovio kruh i rekao: Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje koje se za vas daje. Blagoslovio je i kalež
(čašu) s vinom i rekao: Ovo je krv moja, krv saveza, koja se za vas prolijeva, za oproštenje grijeha. Ovo
činite meni na spomen. Osim sakramenata sv. Pričesti ili euharistije Isus je tada ustanovio i sakramenat
sv. Reda.
Sakramenat sv. Pričesti može primiti samo onaj tko je kršten i tko je u posvetnoj milosti (tj. tko nije u
teškom grijehu). Prije stupanja na sv. Pričest potrebno je obdržavati euharistijski post ( jedan sat prije
pričesti ništa ne jesti) koji uključuje i duhovnu pripravu na sakramentalno sjedinjenje s Kristom. Onaj
tko u teškom grijehu prima sakramenat sv. Pričesti čini svetogrđe, a to je novi teški grijeh.

Onaj tko prima sakramenat sv. Pričesti na sakramentalan se način sjedinjuje sa Kristom. Po tom
primanju:

 prima Tijelo Kristovo
 povećava nam se posvetna milost
 opraštaju nam se mali grijesi
 u nama se jača dobro, a oslabljuje zlo
 osigurava nam se vječni život jer je Isus glasno rekao: «Ako ne budete jeli tijela Sina Čovječjega i

ne budete pili njegove krvi, nećete imati života u sebi.»

Sakramenat sv. Pričesti ili Euharistije jest središnji sakramenat svekolike kršćanske liturgije. K njemu
teže svi ostali sakramenti. Zato Crkva i preporučuje da slavljenje svih sakramenata bude usmjereno na
sakramenat Euharistije, tj. da se sakramenti slave i primaju u misnom slavlju gdje će pričest biti vrhunac
svakog sakramenta. Stoga je Euharistija «izvor i vrhunac čitave djelatnosti Crkve».

Koliko se puta pričestiti na godinu? Treća crkvena zapovijed nalaže da se trebamo jedanput na godinu
ispovjediti i o Uskrsu pričestiti. To je, međutim, ono najmanje što od nas Crkvena zapovijed traži. S tim
se pravi kršćanin nikako ne može zadovoljiti. Svaki je kršćanin, ako želi živjeti svoju vjeru, dužan što
češće pristupati sakramentu svete pričesti. Zapravo, svako naše sudjelovanje u sv. Misi trebalo bi završiti
sa sv. Pričešću. U svetoj Misi nije glavno svećenikova propovijed ili lijepo pjevanje nego je najglavnije
naše djelatno sudjelovanje u slavlju Mise, a to se najbolje očituje ako se dostojno na Misi pričestimo.
Po sakramentu Pričesti stječemo posebnu snagu za život i radost drugovanja s Bogom. Na taj se
sakramenat trebamo pripravljati osobnim razmišljanjem i molitvom, a jednako tako, nakon svete
pričesti, potrebno je Bogu zahvaliti na njegovu dolasku u nas.
Posvećeni kruh i vino zovemo još i hostija. Kad primamo euharistijski kruh, primamo čitavog Krista, i
krv i tijelo.

Što je presveti oltarski sakramenat? Posvećeni kruh, koji je pretekao nakon
prišešćivanja vjernika na svetoj Misi pohranjujemo u svetohranište ili
tabernakul. Posvećene prilike čuvamo radi pričesti bolesnika i radi klanjanju
Gospodinu koji je po tim posvećenim prilikama prisutan. Te posvećene koje
čuvamo u svetohraništu nazivamo presveti oltarski sakramenat ili Svetotajstvo. Uz
svetohranište u kojem se čuva Svetotajstvo neprestano gori svjetlo. Nazivamo ga
vječno svjetlo, a kazuje nam da se tu nalazi Svetotajstvo. Uvijek kad ulazimo u crkvu
ili prolazimo pokraj svetohraništa iskazujemo poštovanje Isusu prisutnom u
svetohraništu tako da pokleknemo na desno koljeno.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 24

Sveta Misa

Sveta misa jest nekrvna žrtva Novoga zavjeta. U njoj se na otajstven način obnavlja i posadašnjuje
Isusova posljednja večera i njegova žrtva na križu. Oni plodovi koje nam je Isus zaslužio svojom smrću
na križu, sada nam se ponovo daruju po našem slavljenju svete Mise. Slavljenje svete Mise jest djelo
čitave vjerničke zajednice, a ne samo svećenika koji predvodi zajednicu. Svi prisutni na svetoj Misi
trebaju biti aktivni sudionici a ne samo pasivni gledatelji ili promatrači. Vjernici u svetoj Misi sudjeluju
tako da pažljivo slušaju biblijska čitanja i liturgijske tekstove, sabrano mole, pjevaju i recitiraju ono što
na njih spada te da sami sebe zajedno s Kristom prikazuju Bogu-

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 25

7. ISPOVIJED

Ovaj sakramenat u našemu jeziku nosi tri naziva: sakramenat pomirenja - pomirujemo se s Bogom, s
ljudima i sa samim sobom; sakramenat pokore - izvršavamo pokoru za grijehe koje smo počinili;
sakramenat ispovijedi - ispovijedamo i pred svećenikom, službenikom Crkve, Bogu priznajemo grijehe.
Cjelovit sakramenat uključuje sva ova tri značenja.

Ispovijed je sakramenat u kojem nam Bog, preko svećenika, službenika Crkve, oprašta sve
naše grijehe koje iskreno ispovijedamo i za koje se iskreno kajemo.

Isus je ustanovio ovaj sakramenat kad se poslije uskrsnuća ukazao svojim učenicima i rekao im:
«Primite Duha Svetoga. Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im, kojima zadržite, zadržani su im.» (Mt
20,22).

Što je grijeh? Danas je nastupila kriza grijeha. Ljudi, pa i vjernici, sve više gube smisao za grijeh a najveći
je grijeh uopće ne priznati grijeh. Nedavni papa Pavao VI. priznao je da je danas najveća pogibelj grijeha
u tome što su ljudi izgubili osjećaj za grijeh. Mnogi ljudi stoga danas ne priznaju opstojnost grijeha.
Biblija nam, međutim, jasno govori o opstojnosti grijeha i uči nas da je grijeh:
gubitak spasenja (ako se radi o teškom i smrtnom grijehu),
suprotstavljanje objavljenoj volji Božjoj,
najveća nepravda i krivica,
laž i tama (tj. život u laži i tami).

Na temelju biblijskoga govora možemo reći da je grijeh manjak ljubavi prema Bogu, prema
bližnjemu i prema samome sebi. Možemo također reći da je grijeh odvraćanje od Boga a obraćanje
stvorenjima. Grijesi mogu biti teški ili laki.
Teški je grijeh onda kad svjesno, slobodno i hotimično prekršimo Božju ili crkvenu zapovijed u velikoj
stvari.
Laki je grijeh kad prekršimo Božju ili crkvenu zapovijed u maloj stvari ili ako je prekršimo u velikoj stvari,
ali ne sasvim svjesno, hotimično ili slobodno.

Dakle, da bi nešto bilo teški grijeh trebaju biti ispunjene tri stvari zajedno:
1. prekršaj mora biti u velikoj ili važnoj stvari
2. čovjek treba biti potpuno svjestan što čini i da je to grijeh (razum)
3. treba to učiniti hotimično (pristati na to svojim slobodnom voljom)

Prije grijeha redovito dolazi čovjeku napast koja ga mami na grijeh, laskajući mu sreću, ali to je prijevara,
kako će kasnije gorko iskusiti. Napast nije grijeh, ako se na nju ne pristane. Stoga je treba odmah odbiti,
odlučno i ponizno. Jadan je čovjek koga zaslijepi strast i obuzme grijeh. Grijeh najveće ropstvo i najveća
nesreća za onoga tko ga čini.

Što je potrebno za dobru ispovijed?
Isus nikada neće odbiti ni najvećeg grešnika, ako ovaj moli njegovo milosrđe. Ono što Bog jedino od
nas očekuje jest naša ljubav. Ako iskreno ljubimo Boga, onda nema tako velikog grijeha kojeg nam on
ne bi oprostio. Zato k Ispovijedi trebamo pristupati iskreno, ponizno i skrušeno.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 26

1. Ispitati savjest

Savjest je Božji glas u nama. Ona vrednuje naša djela. Za dobra djela
primamo nagradu i hvalu, a za zla djela ukor i kaznu. Ona nas potiče da činimo
dobro a izbjegavamo zlo. Svaki čovjek mora slušati svoju savjest i živjeti po njoj.
Ispitati savjest znači upoznati svoje grijehe koje smo počinili od zadnje
ispovijedi. Savjest možemo ispitati prema Deset Božjih zapovijedi, prema
sedam smrtnih grijeha, prema pet crkvenih zapovijedi ili prema našim
dužnostima prema Bogu, bližnjemu i samome sebi. Ispitujemo sebe u svemu
onome što smo sagriješili mišlju, riječju, djelom i propustom. Preporuča se
ispitivati savjest barem petnaestak minuta, a prije ispita savjesti pomoliti Duhu
Svetom za prosvjetljenje

2. Iskreno su pokajati za grijehe

Nakon što smo kroz ispit savjesti upoznali svoje grijehe, moramo se za njih i
pokajati. Pokajati se za grijehe znači zamrziti ih. Kajanje je bol čovjekove duše
što smo grijesima uvrijedili Boga, njegovu ljubav i dobrotu. Bez toga pokajanja
ne možemo dobiti oproštenje grijeha. Pokajanje može biti nesavršeno i
savršeno. Savršeno pokajanje je kad se kajemo iz ljubavi prema Bogu.
Nesavršeno pokajanje jest onda kad se kajemo što smo grijehom izgubili pravo
na nebo i nebesku sreću a zaslužili pakao i kaznu. Tu je dakle prisutan strah od
kazne a ne ljubav prema Bogu.

3. Čvrsto odlučiti da nećemo više griješiti

Osim ispita savjesti i kajanja za grijehe potrebno je stvoriti odluku da više nećemo griješiti. Odluka mora biti čvrsta i stalna. U tu
odluku još spada: vratiti ukradeno (ako se radi o grijehu krađe), pomiriti se sa zavađenim i nadoknaditi načinjenu štetu, ispraviti
sablazan i štetu koju smo grijehom učinili. Tu našu odluku izražavamo u molitvi pokajanja (djelo skrušenja).

4. Iskreno ispovjediti sve grijehe

Sve grijehe treba reći svećeniku iskreno, bez straha i stida. Zapravo, mi se ispovijedamo Bogu, a ne svećeniku. Svećenik je samo
službenik Crkve (sv. reda), a Bog dijeli oproštenje grijeha. Stoga uvijek trebamo biti svjesni da grijehe ispovijedamo Bogu i da nam
oproštenje u svojoj ljubavi udjeljuje sam Bog preko ruku svećenika. Možemo biti sigurni da će svećenik u najvećoj tajnosti čuvati ono
što smo mu u sakramentu ispovijedi povjerili jer ga na to obvezuje ispovjedna tajna (pa i onda kad bi ga to stajalo života). U ispovijedi
treba ispovjediti svaki pojedinačni grijeh koji smo učinili i kojeg se sjećamo. Npr. ako smo psovali deset puta, onda to nije jedan grijeh,
nego deset grijeha. Za teže grijehe potrebno je, po mogućnosti, reći njihov broj i okolnosti u kojima je počinjen grijeh ako te okolnosti
utječu na težinu grijeha. Nije naime jednak grijeh opsovati jedanput ili deset puta; ukrasti u bogataša ili ukrasti u siromaha. Ako smo
zaboravili ispovjediti neke grijehe, možemo ih ispovjediti na slijedećoj ispovijedi. Ako pak svjesno lažemo ili zatajimo koji grijeh na
ispovijedi, onda nam ispovijed ne vrijedi i učinili smo još jedan novi teški grijeh - svetogrđe. Time se rugamo s Bogom i sa sakramentom
Ispovijedi.

5. Izvršiti zadanu pokoru

Ono što svećenik naloži kao pokoru za počinjene grijehe, treba izvršiti. Pokora može biti takva da se nešto izmoli ili da se nešto učini.
Ako je pokora u obliku molitve, onda ćemo te molitve odmah i izmoliti, a ako je u obliku nekog djela, izvršit ćemo ga kad nam to bude
moguće. Radi našeg duhovnog rasta dobro je da uz naloženu pokoru i sami sebi nešto dodamo kao vrstu pokore (molitva, dobro
djelo...). Treba svakako istaknuti da mi svojom pokorom ne možemo platiti cijenu za naše grijehe, naši nam se grijesi opraštaju po
zaslugama Isusa Krista i njegove žrtve na križu, a mi kad molimo pokoru time samo participiramo u Kristovoj žrtvi. Pokora je i znak
naše odluke i dobre volje da ćemo se popraviti.

Pravi će se vjernih često ispovijedati, po mogućnosti svakoga mjeseca. Bog nam u sakramentu ispovijedi
oprašta sve naše grijehe i time nas oslobađa vječne kazne (pakla) koju smo zaslužili svojim teškim
grijesima, a za vremenite kazne moramo dati zadovoljštinu ovdje ili u čistilištu.
Zato je vrlo važno ovdje na zemlji učiniti što više dobrih djela i dati zadovoljštinu za svoje propuste kako
bismo bili oslobođeni i trpljenja u čistilištu. Crkva zbog zasluga Isusa Krista i svetih može podijeliti i
oprost od vremenitih kazni. Ti oprosti mogu biti: potpuni ili nepotpuni. Potpuni su kad nam se
opraštaju sve vremenite kazne. To su: porcijunkulski oprost, jubilejski oprost, iza sv. Pričesti… Nepotpuni
oprost je kad se oprašta samo dio vremenskih kazni. Da bi dobili oprost moramo biti u stanju milosti tj.
ispovjeđeni, moramo se kod sv. Mise pričestiti, moramo na nakanu sv. oca Pape izmoliti Vjerovanje,
Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu i moramo učiniti neko dobro djelo uz koje se veže oprost. Npr.
odricanje i pomoć siromahu, bolesniku, hodočašće na mjesta uz koja se veže oprost i sl.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 27

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 28

8. BOLESNIČKO POMAZANJE

Tajnu ljudske patnje osjećamo osobito u bolesti. Bolest, posebno teška bolest, predstavlja iskušenje za
našu vjeru u Boga. S pravom se pitamo: Koji je smisao ljudske patnje i bolesti? Da li nas je Bog mogao
osloboditi od patnje i bolesti? Taj smisao patnje i trpljenja otkriva nam Isus Krist. On sam, Bog i čovjek,
prihvatio je patnju na križu i tako osmislio svaku patnju svojih vjernika.

Isus je s ljubavlju i razumijevanjem susretao bolesnike. Mnoge je i ozdravio čineći čudesna djela. No,
posebnu je ljubav pokazao prema bolesnicima kad je preko svojih učenika i preko svoje Crkve ustanovio
sakramenat bolesničkog pomazanja. Na taj je način zadužio svoju Crkvu da bude uz one vjernike koji
su bolesni i uz one koji čekaju svoj prijelaz iz ovog života u drugi. Crkva je, naime, od samih početaka
posebnu pažnju posvećivala prema bolesnicima. Tako sv. Marko piše da su apostoli "mazali uljem i
ozdravljali mnoge nemoćnike" (Mk 6,13). A sv. Jakov u svojoj poslanici preporučuje vjernicima: "Boluje
li tko među vama, neka dozove sebi crkvene starješine. Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime
Gispodnje, pa će molitva učinjena s vjerom spasiti bolesnika. Gospodin će ga podići i, ako je učinio
grijeh, dobit će oproštenje." (Jk 5,14-15)

Bolesničko pomazanje jest sakramenat susreta uskrslog Krista i njegove zajednice (Crkve)
s bolesnom braćom. U tom sakramentu bolesnik prima milost Duga Svetoga, snagu da izdrži u patnji
te lakše podnosi boli. Bolesniku se ovim sakramentalnim pomazanjem također opraštaju grijesi ako se
bolesnik ne može ispovjediti. Po djelovanju ovog svetog pomazanja bolesnik može i potpuno ozdraviti.
Stoga, sakramenat bolesničkog pomazanja nije samo sakramenat za starce na času smrti nego i za sve
one koji su ozbiljno bolesni, jer se u tom sakramentu moli za ozdravljenje bolesnika.

Vrlo je važno da rodbina koja se brine za bolesnika na vrijeme pozove svećenika. Dolazak svećenika k
bolesniku ne znači dolazak smrti nego pohod Krista koji će bolesnom čovjeku darovati svoga Duha.
Dogodi se da neki bolesnici nakon svećenikova dolaska ubrzo i umru. To ne znači da je smrt nastupila
zato što je svećenik došao. Svećenik donosi život, život milosti. On nije ozdravitelj tijela nego, preko
Duga Svetoga, bolesniku udjeljuje milosno ozdravljenje, tj. spremno prihvaćanje bolesti i predanu
pripravu za susret s Gospodinom u vječnosti. No, to duhovno ozdravljenje može sa sobom donijeti i
tjelesno ozdravljenje.

Sakramenat bolesničkog pomazanja može primiti svaki vjernik koji je teško bolestan, zatim onaj koji je
pred teškom operacijom, sve starije i nemoćne osobe. Ovaj se sakramenat može primiti i više puta.

Osim bolesničkog pomazanja koje je sakramenat za ozdravljenje bolesnih, Crkva se brine i za one koji
su u bližoj smrtnoj pogibli. I za njih se brine da bi s ovoga svijeta k Nebeskom Ocu prešli ispovjeđeni i
okrijepljeni Tijelom ili Krvlju Kristovom. To zovemo Popudbina. Ona se dijeli bolesnicima ili ljudima
koji su u bližoj smrtnoj pogibli. Dužnost je ukućana da u tom trenutku što hitnije pozovu svećenika. Ne
treba čekati zadnji trenutak, kad je već «duša na jeziku», jer tada može biti i prekasno.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 29

9. SVETI RED

Crkva je zajednica Isusovih vjernika. Po sakramentu krštenja svaki vjernik postaje dionik svećeništva
Isusa Krista. To svećeništvo svih vjernika nazivamo općim svećeništvom. U crkvi, osim toga općeg
svećeništva svih vjernika, postoji i posebno svećeništvo koje nazivamo ministerijalno svećeništvo.
Članom ministerijalnog svećeništva postaje se po sakramentu svetog (svećeničkog) reda. Sakramenat
svetog reda ustanovio je Isus na posljednjoj večeri kad je nakon blagoslova kruha i vina rekao svojim
učenicima: "Ovo činite meni na spomen."
Svećenički red jest sakramenat po kojemu vjernik postaje svećenik i dobiva svećeničku vlast
i milost. On se može primiti samo jednom jer u osobu koja ga prima utiskuje neizbrisiv pečat.
Nosioci svetoga ili svećeničkog reda jesu đakoni, svećenici i biskupi. Oni svi skupa jesu nosioci
ministerijalnoga svećeništva. Jedan je dakle red a tri su stupnja u kojima se to svećeništvo očituje.

1. Đakoni

Riječ đakon dolazi od grč. riječi diakonos, a znači "sluga", "poslužitelj",
"službenik". Đakoni su pomoćnici biskupa i svećenika, pomažu svećenicima
i biskupima u njihovoj trostrukoj službi:
u službi riječi:
- propovijedaju Evanđelje,
- proučavaju druge u vjeri,

u službi oltara:
- dijele sve sakramente (osim ispovijedi i bolesničkog pomazanja),
- predvode službene molitve i obrede,

u službi ljubavi:
- vode biskupske i župske "karitase",
- brinu se za bolesne, siromašne...

Red đakonata podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom. Danas u Crkvi postoji i stalna
đakonska služba. Nosioci te službe mogu biti i oženjeni vjernici.

2. Svećenici - prezbiteri

Riječ prezbiter dolazi od grč. riječi presbyteros a znači
stariji, starješina. Svećenici su pomoćnici biskupa jer je
biskupima povjereno da vode mjesne Crkve (biskupije)
Oni pomažu biskupima u njihovoj trostrukoj službi: službi
propovijedanja, službi posvećivanja i službi upravljanja.
Svećenik koji predvodi jednu župsku zajednicu naziva se
župnik. Župa je zajednica krštenika u jednom određenom
mjestu.
Svećenik je posrednik između Boga i njegova naroda. Svećenik može biti onaj koga Bog pozove. Onaj
tko se odazove tom Božjem pozivu odriče se braka i vlastite obitelji da bi što bolje mogao služiti Bogu i
ljudima. Svećenik se posvećuje molitvom i radom za Boga i vjernike. Biti svećenik velika je čast pred
Bogom i pred ljudima.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 30

3. Biskupi

Riječ biskup dolazi od grč. riječi episkopos a znači "nadglednik", "nadziratelj". Biskupi su nasljednici
apostola i upravitelji pojedinih Crkava. Oni imaju puninu svećeničkog reda i zato mogu zaređivati
đakone i svećenike. Biskupska se služba podjeljuje polaganjem ruku i posvetnom molitvom.
Biskup koji se nalazi na čelu mjesne Crkve (biskupije) zove se mjesni ordinarij, a biskup koji ne upravlja
nijednom biskupijom zove se jednostavno biskup. Više biskupija tvori metropoliju a na čelu joj je
nadbiskup metropolita.

4. Sveti otac - Papa

Riječ papa dolazi od grč. riječi pappas a znači: otac, tata, tatica. Papa je uobičajeni naziv za rimskoga
biskupa koji je nasljednik sv. Petra. Isus je sv. Petru obećao prvenstvo u svojoj Crkvi rekavši mu: "Ti si
Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati
ključeve kraljevstva nebeskoga pa, što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god
razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima." (Mt 16,13-19). To obećano prvenstvo Isus je Petru i
dao kad ga je, nakon svog uskrsnuća, upitao: "Petre, ljubiš li me?" Petar je odgovorio da ga ljubi, a Isus
mu reče: "Pasi jaganjce moje..., pasi ovce moje." (Iv 21, 15-17). Tim je riječima Isus povjerio Petru brigu
za svu Crkvu. Ta služba koju je Isus dao apostolu Petru prenosi se dalje na sve Petrove nasljednike, a to
su pape. Papa je, kao rimski biskup, namjesnik Kristov na zemlji, vrhovni poglavar Kristove Crkve i prvak
biskupskog kolegija (biskupskog zbora).
Budući da papa ima prvenstvo vlasti u Crkvi nad svim biskupima i vjernicima, on može i bez općeg
crkvenog sabora donositi odluke koje se tiču vjere i morala. Takve odluke obvezuju svu Crkvu. Takvo
papino službeno naučavanje (ex catedra) jest nezabludivo, a to znači da nas papa, s obzirom na vjeru i
moral, ne može učiti nešto što bi bilo krivo ili lažno. Tu nezabludivost u naučavanju rimski biskup (papa)
posjeduje od Krista koji je htio da njegova Crkva donosi nezabludivu nauku.
Od sv. Petra (prvog pape) do današnjeg pape Franje. u crkvi je bilo 267 papa. Uz Papu Franju, imamo i
papu emeritusa Benedikta XVI. Papinska služba traje sve do smrti ili dok se papa ne odrekne službe, a
papu biraju kardinali.

Đakoni u dalmatikama Ređenje prezbitera
Prsten
Pastirski
štap

Mitra

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 31

9. ŽENIDBA

Bog je ženidbu ustanovio u raju kad je čovjeka stvorio kao muškarca i ženu (Adama i Evu). Isus je tu
božansku ustanovu uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Njegova nazočnost na svadbi u Kani
Galilejskoj (gdje je učinio i svoje prvo čudo) i njegovi govori o nerazrješivosti ženidbe, jasno pokazuju
da je Isus ženidbu stvarno uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Ženidba je sakramenat u kojem
Bog svojim vjernicima daje pravo i dužnost da budu roditelji, te milost da mogu izvršiti svoje
ženidbene dužnosti.

1. Svojstva kršćanske ženidbe

Tri su svojstva kršćanske ženidbe: jedinstvo, nerazrješivost i svetost. Svako od ovih svojstava spada na
bit ženidbe pa, ako nedostaje jedno od tih svojstava, nema ni kršćanske ženidbe. Pogledajmo što znači
svako pojedino.

a) Kršćanska je ženidba jedinstvena. To znači da se kršćanska ženidba može sklopiti samo između
jedne slobodne muške i jedne slobodne ženske osobe.

b) Kršćanska je ženidba nerazrješiva. Jednom valjano sklopljena kršćanska ženidba nikada se ne
može rastaviti. Ona traje do smrti jednog od supružnika. Krist je rekao: "Što je Bog združio, čovjek neka
ne rastavlja."

c) Kršćanska je ženidba sveta. Kršćanska ženidba posvećuje supružnike (muža i ženu) i daje im
potrebne milosti za bračni i obiteljski život. Bog je po sakramentu ženidbe trajno prisutan u životu
obitelji, posvećuje ih i prati svojim blagoslovom.

2. Ciljevi ženidbe

Zaručnici pristupaju sakramentu
ženidbe jer se vole, jer žele biti sretni i
zadovoljni i jer žele roditi i odgojiti
djecu. Prema tome, cilj je ženidbe
dvostruk:

 da se muž i žena međusobno
pomažu te da budu sretni i
zadovoljni u svom životu;

 da rode i odgoje svoju djecu.
Djeca su najveće blago
obitelji.

Obitelj je osnovna i najvažnija stanica
ljudskoga društva. Zato se za brak i
obitelj treba spremati vrlo savjesno i
dogovorno. Najbolja priprava za
ženidbu jest puno upoznavanje osobe
i upoznavanje dužnosti obiteljskoga i
bračnoga života. U pripravu na brak
spada još: sačuvati nevino i zdravo
tijelo, te čistu dušu i srce. Naš narod
lijepo kaže: Što više grijeha prije
braka, to manje sreće u braku.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 32

10. BOG OTAC

Najljepši naziv za Boga jest Otac. Tako nam ga je predstavio u svojim pričama, svom učenju i molitvama
njegov Sin Isus Krist. On ga je nazivao na svom materinskom jeziku “Abba” što zapravo znači “Tata
moj!”. Taj je naziv pun intimnosti i povjerenja prema Bogu. I nas je Isus u tom smislu naučio moliti
najljepšu molitvu Bogu Ocu: “Oče naš!”.

Kad Boga nazivamo Ocem, ne želimo samo reći da je on dobar i pun brige za nas kao otac. On jest Otac.
To je njegovo pravo ime, ime prve osobe Presvetog Trojstva. Veliki kršćanski pisac Tertulijan (iz III. st.)
kaže: “Nitko nije tako i takav otac kao Bog.”

Budući da je Bog naš Otac, mi smo svi Božja djeca ili, kako voli reći Sv. pismo, sinovi Božji. U
kršćanskom se jeziku to naziva “Božje posinjenje” ili “bogosinstvo” ili, drugim riječima, “milost
posvetna”. To je naše najveće dostojanstvo, ali i obveza da se prema Bogu odnosimo kao sinovi, s
poštovanjem i povjerenjem, i da živimo kao Božji ljudi koji čuvaju i njeguju prijateljstvo s Bogom.

Odatle izvire i drugo naše dostojanstvo i obveza: svi smo mi ljudi među sobom braća, jer imamo
zajedničkog i istog Oca. Stoga je “bratoljublje” ili uzajamna ljubav među ljudima temeljna obveza svih
kršćana. Isus u Evanđelju proglašava kao svoju najveću zapovijed: ljubav prema Bogu i ljudima.

Otac svemogući

Uz taj vrhunski i najljepši naziv za Boga Oca, u Vjerovanju stoji još jedan izraz: svemogući. Taj se izraz
može uzeti kao pridjev, ali može stajati i samostalno, kao Božje ime: Svemogući. Bog sve može. Možda
nas taj naziv može i prestrašiti, jer nas lako može navesti na pomisao da bi nam Svemogući mogao
učiniti i svako zlo. No ne smijemo zaboraviti: Bog je bezgranično dobro biće. Treba da u Vjerovanju, i u
svojoj svijesti, uvijek spajamo oba Božja imena: Bog je Otac-Svemogući. To znači da je njegova očinska
ljubav svemoguća, a njegova svemogućnost puna je dobrote i srca, brige i ljubavi. Sv. Pavao to lijepo
izražava: “Ako je Bog za nas, tko će protiv nas” (Rim 8,31). – Svemogućnost se Božja najviše očituje u tom
što je Bog kadar i zlo okrenuti na dobro. I o tom sv. Pavao veli: “Bog u svemu surađuje na dobro s onima
koji ga ljube” (Rim 8,28).

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 33

11. ISUS KRIST

Najduži odlomak našeg Vjerovanja posvećen je Isusu Kristu, Spasitelju svijeta. To je razumljivo već iz
onoga što smo do sada rekli. Kršćanstvu je, naime, izvor u jednoj osobi – u Isusu Kristu. On je povijesno
poznata osoba. Rodio se, živio je i umro u Palestini za vrijeme rimske okupacije, za vladanja careva
Augusta i Tiberija.

Već samo njegovo ime puno je značenja. “Isus” na hebrejskom znači “Spasitelj”. A ime “Krist” potječe
od grčkoga “Hristos”, što prevodi hebrejsko ime “Mesija”, a znači “Pomazanik”.

U Starom zavjetu mazali su uljem u znak posvećenja kraljeve, svećenike i proroke. Proroci su navješćivali
budućeg Spasitelja kao jedinstvenog Pomazanika, koji će od Boga biti posvećen Duhom Svetim. Sam
Isus na se primjenjuje veliko proroštvo Izaije proroka: “Duh Gospodnji na meni je, on me pomaza” (Lk
4,18; usp. Iz 61,1–2).

Po Kristu se i mi, kao njegovi vjernici, nazivamo kršćani. Taj naziv dolazi od grčke riječi “hristianoi”, što
bi se moglo prevesti “Kristovi” (sljedbenici).

S imenom Krist najuže su povezani nazivi dvaju sakramenata kršćanske inicijacije: krst i krizma
(potvrda). Krstiti po svoj prilici znači “kristiti” to jest učiniti vjernika drugim Kristom, “pokristoviti”. A
krizma grčki znači pomazanje, i to – pomazanje Duhom Svetim. Tako se već u samom nazivu skriva
duboko značenje prvih dvaju sakramenata: po njima stupamo u najtješnju povezanost s Kristom.

Kršćanin je, dakle, onaj koji vjeruje u Isusa Krista, pristaje uz njegov nauk ne samo umom nego i svim
bićem i zalaže se za ostvarenje Isusova Evanđelja u svom osobnom životu i u svijetu.

Osim toga, Isus je rekao: “Ja sam s vama sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28, 20). Stoga kršćani vjeruju
da je on nama uvijek blizak, da živi s nama i u nama. Jedno od njegovih imena po Bibliji jest “Emanuel”,
što hebrejski znači “S-nama-Bog”. To jedinstvo s nama on ostvaruje naročito po svetoj pričesti. U
Ivanovu evanđelju Isus veli: “Tko mene ljubi, ljubit će ga moj Otac, i k njemu ćemo doći i nastaniti se
kod njega” (Iv 14,23).

Sin Božji – Gospodin

Najuzvišeniji Kristov naziv jest Sin Božji. On je Sin Božji odvijeka. Zajedno s Ocem i Duhom Svetim on
je odvijeka pravi Bog, druga božanska osoba. To lijepo izražava naša božićna pjesma: “Sin Boga Oca i
Bog sam.” Isus sam za se kaže: “Ja i Otac jedno smo” (Iv 14,30). A kada moli za jedinstvo svojih učenika,
veli: “Oče, molim te, da svi budu jedno, kao što smo mi jedno – ti u meni i ja u tebi” (prema Iv 17,20–23).

To najviše dostojanstvo Isusa Krista izražava i drugi naslov: “Gospodin”. U Starom je zavjetu Gospodin-
Gospodar drugo ime za Boga. Kada su, dakle, prvi kršćani Isusa nazivali Gospodinom, oni su time željeli
reći da je on pravi Bog i da mu se klanjaju, da ga štuju i ljube, da ga slušaju kao pravoga Boga.

“Gospodin” nije samo naslov dostojanstva nego i vlasti. Isus je Gospodin jer je Gospodar svega
stvorenja. Po njemu je i za njega je stvoreno sve što je na nebesima i na zemlji (Kol 1,16). On sam veli na
oproštaju s apostolima na Maslinskoj gori na dan Uzašašća: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji”
(Mt 28,18).

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 34

Ali i opet treba ponoviti ono što smo kazali za Božji naslov Svemogući. I Isusova je vlast puna
čovjekoljublja. On želi spasiti čovjeka i podržati sve čovječanstvo na putovima dobra i napretka. Ta on
je Spasitelj svijeta (usp. Iv 4,42) ili, kako ga zove naša božićna pjesma, “Razveselitelj svijeta”.

Utjelovljenje

I kad je došla punina vremena – kako kaže sv. Pavao (Gal 4,4) – Bog je poslao na svijet svoga Sina da
bude Spasitelj. Sam Isus ovako tumači Božji plan: “Bog je tako ljubio svijet, da je dao svoga Sina
Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni” (Iv 3,16). Sin Božji
postao je čovjekom koji se zove Isus Krist. Taj se događaj zove utjelovljenje ili učovječenje Sina Božjega.
To slavimo na Blagovijest 25. ožujka. Devet mjeseci nakon toga slavimo Božić, Isusov rođendan.

Što za čovječanstvo znači utjelovljenje vrlo dobro izražava Drugi vatikanski koncil: “Utjelovljenjem se
Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim
umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem. Postao je uistinu nama u svemu sličan, osim
u grijehu, kako piše Poslanica Hebrejima (4,15).”

Pojava Isusa Krista u povijesti tako je važna da se godine računaju od njegova rođenja: prije i poslije
Krista. Naša, nova era – Kristova je era, Kristovo vrijeme.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 35

12. DUH SVETI

Isus se pojavljuje kao Učitelj i Spasitelj pun Duha Svetoga. Tako se predstavlja u Nazaretu: “Duh
Gospodnji na meni je” (Lk 4,14). On govori riječi Božje i čini djela Božja u Duhu Svetom. U isto vrijeme
češće upućuje svoje apostole da će im od Oca poslati Duha Svetoga da ih on iznutra prosvjetljuje, uvodi
u svu istinu, da ih hrabri i ujedinjuje, da uvijek bude s njima.

Najjasnije Isusove riječi o Duhu Svetom nalazimo u Evanđelju sv. Ivana. Isus ga naziva Branitelj i Duh
Istine koji od Oca izlazi (Iv 15,26). Učenicima veli: “Ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugoga Branitelja
da bude s vama zauvijek – Duha Istine… koji kod vas ostaje i u vama je” (Iv 14,16–17). A na drugome
mjestu kaže: “On će vas upućivati u svu istinu” (Iv 16,13). A na dan Uskrsa Isus u Ivanovu evanđelju kaže
učenicima: “Primite Duha Svetoga” (Iv 20,22).

Djela apostolska pripovijedaju kako su se učenici nakon uzašašća skupili u Jeruzalemu da po nalogu
Uskrsloga čekaju dar Duha Svetoga. Isus im je bio rekao: “Primit ćete Snagu – Duha Svetoga. On će sići
na vas, i bit ćete mi svjedoci…sve do na kraj zemlje” (Dj 1,8).

I uistinu, na dan Pedesetnice, to jest pedesetog dana nakon Uskrsa,
oni su bili dionici čudesnog dara. Stoga i mi pedesetog dana nakon
Uskrsa slavimo Duhove.

Duh Sveti Očev je i Isusov Duh. On je njihova uzajamna
ljubav. On je s Ocem i Sinom pravi Bog. Za njega kažemo da
je treća božanska osoba. On je ljubav kojom nas darivaju
Otac i Sin. Stoga nas Duh Sveti potiče i osposobljuje da
živimo u ljubavi prema Bogu i jedni prema drugima. On je ne
samo Duh ljubavi, on je sama Ljubav.

Na dan prvih Duhova Isusovi učenici, apostoli, počeli su izvršavati
Isusovu misiju, poslanje: “Pođite i sve narode učinite mojim
učenicima…” Djela apostolska nam pripovijedaju kako je sv. Petar, kao pročelnik apostolskog zbora,
održao prvu propovijed o Isusu Kristu i o Isusovu spasenju. Veliko mnoštvo ljudi prigrlilo je vjeru u
Isusa Krista. I svi su se krstili i primili Duha Svetoga. Tako je nastala prva Crkva (o tom izvješćuju Djela
apostolska, glava 2). Duh Sveti otada djeluje u svoj zajednici Isusovih vjernika, u Crkvi. Štoviše, sv. Pavao
uspoređuje svu crkvenu zajednicu s tijelom, kojemu je Isus Krist “glava”, a Duh Sveti je “duša” toga tijela.
On iznutra oživljuje i ujedinjuje svu vjerničku zajednicu, daje joj zamah i rast, potiče je na djelatnost u
širenju vjere i djelima ljubavi.

Duh Sveti osobito je bio djelatan u Božjoj objavi. On je govorio po prorocima, i pod posebnim njegovim
vodstvom i nadahnućem (inspiracijom) sveti su pisci napisali Sveto pismo (Bibliju). A mnogo toga što
je Isus govorio i činio u Crkvi se i nezapisano čuvalo i prenosilo, također pod vodstvom Duha Svetoga.
To mi zovemo Predaja (Tradicija). Tako se pod utjecajem Duha Svetoga u Crkvi trajno i cjelovito čuva
sva Božja i spasonosna istina koja je pohranjena u Svetom pismu i Predaji.

Duh Sveti naročito je djelatan u tzv. Učiteljstvu Crkve. Isus Učitelj povjerio je svoju službu naučavanja
na poseban način papi (rimskom biskupu) i svim biskupima svijeta u zajednici s papom. Kada on sam
ili oni svi zajedno proglašavaju što na temelju Svetog pisma i Predaje treba vjerovati i u život provoditi –
mi to kratko zovemo dogma i moral – tada ih Duh Sveti čuva od zablude. U tom smislu i za njih kažemo
i vjerujemo da su nezabludivi. Tada svi vjernici, zajedno s njima, treba da to prihvate kao Božju istinu.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 36

13. ZLO I GRIJEH U SVIJETU

Biblija nas u trečem poglavlju knjige Postanka izvještava o prvome grijehu, tj. grijehu praroditelja. U tom
biblijskom izvještaju uočavamo slijedeće:

 čovjek je želio biti kao Bog, ali bez Boga,
 čovjek je želio određivati što je dobro a što zlo,
 čovjek je prekršio Božju zapovijed
 zmija (Sotona) nagovorila je ženu na grijeh, a žena je nagovorila svoga muža.

Čovjek je svojom ohološću i neposluhom počinio prvi grijeh. Taj prvi grijeh, grijeh praroditelja,
nazivamo istočni ili sikonski grijeh. S tim se grijehom rađaju svi ljudi. Istočni nam se grijeh briše
sakramentom krštenja.

Što je grijeh?
Danas je nastupila kriza grijeha. Ljudi, pa i vjernici, sve više gube smisao za grijeh a najveći je grijeh
uopće ne priznati grijeh. Nedavni papa Pavao VI. priznao je da je danas najveća pogibelj grijeha u tome
što su ljudi izgubili osjećaj za grijeh. Mnogi ljudi stoga danas ne priznaju opstojnost grijeha. Biblija nam,
međutim, jasno govori o opstojnosti grijeha i uči nas da je grijeh:

 gubitak spasenja (ako se radi o teškom i smrtnom grijehu),
 suprotstavljanje objavljenoj volji Božjoj,
 najveća nepravda i krivica,
 laž i tama (tj. život u laži i tami).

Na temelju biblijskoga govora možemo reći da je grijeh manjak ljubavi prema Bogu, prema bližnjemu i
prema samome sebi. Možemo također reći da je grijeh odvraćanje od Boga a obraćanje stvorenjima.
Grijesi mogu biti teški ili laki.
Teški je grijeh onda kad svjesno, slobodno i hotimično prekršimo Božju ili crkvenu zapovijed u velikoj
stvari.
Laki je grijeh kad prekršimo Božju ili crkvenu zapovijed u maloj stvari ili ako je prekršimo u velikoj stvari,
ali ne sasvim svjesno, hotimično ili slobodno.

Dakle, da bi nešto bilo teški grijeh trebaju biti ispunjene tri stvari zajedno:
1. prekršaj mora biti u velikoj ili važnoj stvari
2. čovjek treba biti potpuno svjestan što čini i da je to grijeh (razum)
3. treba to učiniti hotimično (pristati na to svojim slobodnom voljom)

Što je sloboda?
Sloboda je veliki i divni Božji dar. Taj Božji dar čovjek može i zloupotrijebiti, može ga iskoristiti za sebe
ali i protiv sebe. Velika važnost slobode očituje se posebno u ovome:
a) Bez slobode nema čovjeka. Čovjek je slobodno biće a životinja nije. Čovjek je jedino stvorenje koje je
Bog obdario slobodom. Za razliku od životinje, koja se ravna po instinktu ili nagonu, čovjek se ravna po
svojoj slobodi i svom razumu. Zato je čovjek o odgovoran za ono što čini dok za životinje ne možemo
govoriti o odgovornosti (jer nemaju slobode niti odlučivanja). Prema tome, bez slobode nema čovjeka.
b) Bez slobode nema grijeha. Čovjek ima savjest, a to je Božji glas u čovjeku. Kao biće obdareno
slobodom čovjek se slobodno odlučuje za glas savjesti ili protiv toga glasa. Kad čovjek ne bi bio
slobodan tada ne bi mogao počiniti nikakav grijeh.
c) Bez slobode nema svetosti. Čovjek u slobodi bira između dobra i zla. On može biti svetac ili grešnik.
Kad ne bi bio slobodan, ne bi mogao birati između dobra i zla te stoga ne bi ni mogao biti svet.

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 37

13. MARIJA MAJKA CRKVE

Biblija nam jasno otkriva Marijinu ulogu u našem spasenju. Njezin dolazak i njezina uloga najavljeni
su već u praevanđelju (Post 3,15). Iz biblijskoga govora o Mariji i iz crkvene predaje izvlačimo neke istine
u koje smo kao vjernici dužni vjerovati. To su:
a) Bezgrešno začeće bl.dj.Marije. Marija je, zato što je izabrana da bude Majka Božja, sačuvana od
svakoga pa i od istočnoga grijeha. Svetkovinu Bezgrešnog začeća bl.dj.Marije slavimo 8.XII.
b) Djevica. Marija je svoga sina Isusa čudesno začela po Duhu Svetom i čudesno rodila. Ona je u isto
vrijeme i djevica i majka.
c) Bogorodica – Majka Božja. Marija je rodila Boga i čovjeka Isusa Krista. Zato je ona Bogorodica. Tu
Marijinu svetkovinu slavimo 1.I. (na Novu Godinu).
d) Suotkupiteljica. Marija je sa svojim sinom Isusom Kristom sudjelovala u djelu našega otkupljenja.
Krist je naš Otkupitelj, a Marija je Suotkupiteljica.
e) Uznesena na nebo. Marija je nakon svoje zemaljske smrti dušom i tijelom uznesena na nebo.
Svetkovinu Marijina uznesenja slavimo 15.VIII. (Velika Gospa).
Crkva nam Blaženu Djevicu Mariju predstavlja kao najživlji primjer vjere. Ona je zapravo "tip" ili
"uzorak" Crkve. Njezina poslušnost Duhu Svetom, njezino poslušno služenje božanskom Sinu Isusu
Kristu, njezina patnja s Kristom – sve to nam se nudi kao primjer koji trebamo nasljedovati. Osim toga,
po Isusu Kristu, koji nas je nazvao svojom braćom, Marija je naša Majka. Ona nam je rodila Spasitelja,
stoga je posrednica spasenja i svih milosti, ona se kao majka brine za nas i zagovara nas kod nebeskog
Oca.

Rafael – Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo

Primite Duha Svetoga – priručnik za krizmanike 38

OBRASCI VJERE

Apostolsko vjerovanje Braniti tuđi grijeh, 10. Odobravati tuđi grijeh, 11. Smijati se
Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i tuđemu grijehu, 12. Praviti šale na račun tuđeg grijeha.
zemlje. I u I¬susa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina
našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Dvije Isusove zapovijedi ljubavi
djevice, mučen pod Poncijom Pilatom, raspet, umro i 1. Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom
pokopan, sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrt¬vih; mišlju svojom i svom dušom svojom!
uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega, 2. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga !
odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha
Svetoga, svetu Crkvu ka¬toličku, općinstvo svetih, Osam Isusovih blaženstava
oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen. 1. Blago siromasima u duhu, jer je njihovo Kraljevstvo
Nebesko, 2. Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti, 3.
Ispovijest vjere Hrvata katolika Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju, 4. Blago žednima i
Čvrsto vjerujem u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Životom gladnima pravednosti, jer će se nasititi, 5. Blago
želim potvrditi svoj krsni savez s Bogom i tako obnoviti sveti milosrdnima, jer će postići milosrđe, 6. Blago onima koji su
pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj čista srca, jer će Boga gledati, 7. Blago mirotvorcima, jer će se
crkvi. Svoju odluku polažem u bezgrešno Srce presvete zvati sinovima Božjim, 8. Blago progonjenima zbog
Bogorodice Marije. Amen. Najvjer¬nija odvjetnice, na pravednosti, jer je njihovo Kraljevstvo Nebesko.
braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!
Glavna dobra djela
Glavne istine katoličke vjere 1. Milostinja, 2. Post, 3. Molitva
1. Samo je jedan Bog, a tri su božanske osobe: Otac i Sin i
Duh Sve¬ti. Tjelesna djela milosrđa
2. Bog je sve stvorio, sve uzdržava i upravlja. 1. Gladnoga nahraniti, 2. žednome dati piti, 3. Gologa
3. Duša je čovječja besmrtna. odjenuti, 4. Gosta (putnika) primiti, 5. Zatvorenika posjetiti,
4. Sin je Božji postao čovjekom i otkupio nas svojom smrću položiti za njega otkupninu, zarobljenika otkupiti, 6.
na kri¬žu. Bolesnika pohoditi, 7. Mrtva pokopati
5. Milost je Božja potrebna za spasenje.
6. Bog će dobro nagraditi vječnom nagradom, a zlo kazniti Duhovna djela milosrđa
vječnom kaznom. 1. Dvoumna savjetovati, 2. Neuka poučiti , 3. Grješnika
ukoriti, 4. Žalosna i nevoljna utješiti, 5. Uvredu oprostiti, 6.
Posljednje stvari u životu čovjeka Nepravdu strpljivo podnositi, 7. Za žive i mrtve Boga moliti
1. smrt, 2. sud, 3. Nebesko blaženstvo za dobre, 4. Pakao za
zle. Anđeoski pozdrav
U svim svojim djelima misli na posljednje stvari, pa nećeš (Molitva izražava otajstvo Kristova utjelovljenja. Moli se na
nikada sagriješiti! glas zvona ujutro, u podne i navečer.)
Anđeo Gospodnji navijestio Mariji. I ona je začela po Duhu
Sedam svetih sakramenata Svetom.
1. Krštenje, 2. Potvrda (krizma), 3. Euharistija (sv. Pričest), 4.
Pomi¬renje (Ispovijed, pokora), 5. Bolesničko pomazanje, Zdravo Marijo...
6. Svećenički red, 7. Ženidba. Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po riječi tvojoj.

Sedam glavnih grijeha Zdravo Marijo...
1. Oholost, 2. Škrtost, 3. Bludnost, 4. Zavist, 5. Neumjerenost I riječ je postala i prebivala među nama.
u jelu i piću, 6. Srditost, 7. Lijenost
Zdravo Marijo...
Sedam darova Duha Svetoga Moli za nas sveta Bogorodice. Da dostojni postanemo
1. Mudrost, 2. Razum, 3. Savjet, 4. Jakost, 5. Znanje, 6. obećanja Kristovih.
Pobožnost, 7. Strah Božji.
Pomolimo se. Milost svoju, molimo te, Gospodine, ulij u
Tuđi grijeh duše naše da mi, koji smo po anđelovu navještenju spoznali
1. Savjetovati na grijeh, 2. Zapovijedati grijeh, 3. Pristati na utjelovljenje Krista, tvoga Sina, po muci njegovom križu u
tuđi grijeh, 4. Navesti drugoga na grijeh, 5. Hvaliti tuđi grijeh, slavi uskrsnuća budemo prive¬deni. Po Kristu Gospodinu
6. Tajiti tuđi grijeh kad smo ga dužni očitovati, 7. Ne pokarati našemu. Amen.
tuđi grijeh ( ne opomenuti ), 8. Pomagati tuđi grijeh, 9.
Slava Ocu…

(Molitva za pokojne) : Pokoj vječni daruj im Gospodine i
svjetlost vječna svijetlila im. Počivali u miru. Amen.

PRAKTIČNE NAPOMENE

Kandidat koji želi pristupiti pripravi za sakrament svete potvrde mora
ispunjavati:

– redovito pohađanje školskog vjeronauka od prvog razreda osnovne škole
– redovito pohađanje župne kateheze i primjereno znanje
– da je pohađao(la) župnu katehezu za sedmi razred u protekloj školskoj godini
– redovitost pohađanja nedjeljne svete mise i primanje sakramenata
– ozbiljnost u ponašanju i svjedočenju svoje vjere
– redovito sudjelovanje u jednoj od živih zajednica naše župe (godina apostolata)

Godina apostolata:

“Priprava za potvrdu treba ići za tim da kršćane dovede do tješnjeg sjedinjenja s Kristom, do življe
prisnosti s Duhom Svetim, s njegovim djelom, darovima i pozivima, kako bi bolje mogli preuzeti
apostolske odgovornosti kršćanskog života. Zato će kateheza o potvrdi težiti za tim da u potvrđenika
probudi smisao pripadnosti Crkvi Isusa Krista, i to kako sveopćoj Crkvi tako i župnoj zajednici. Na ovoj
potonjoj je osobita odgovornost za pripravu potvrđenika” (KKC 1309).
Svaki od kandidata, osim što već pohađa župnu katehezu za krizmanike, treba sudjelovati u radu i jedne
žive župne zajednice u kojoj otkriva svoje talente i kako ih može koristiti pomažući drugima i slaveći
Boga.

Kumovi:

Prema odredbama Zakonika Kanonskog prava Crkve kumovi na krštenju i potvrdi moraju:
1. imati primljene sve sakramente kršćanske inicijacije (krštenje, pričest i potvrdu), ako žive u braku
moraju biti crkveno vjenčani
2. trebaju istinski živjeti kršćanskim životom.
3. trebaju biti stariji od šesnaest godina života.

Dokaze o ispunjavanju ovih pretpostavki donose iz župe u kojoj su kršteni (usp. Kan. 874.) gdje će
zamoliti župnika da im izda dokument „Posvjedočenje“ kojim župnik svjedoči da su oni spremni za
kumovanje.

Potrebni dokumenti :

– ako kandidati žive izvan župe u kojoj se žele krizmati tada moraju donijeti pisano dopuštenje svojega
župnika za pohađanje priprave i primanje potvrde.
– ako su kandidati kršteni izvan župe u kojoj se žele krizmati trebaju u župi gdje su kršteni zamoliti
župnika dokument „Potvrdnica“ koji se potvrđuje da je vjeroučenik primio sakramente krštenja i
eventualno prve pričesti.

Način ocjenjivanja:

 ZNANJE: usmeni odgovori na pitanja ili pisani test znanja.
 STVARALAČKO IZRAŽAVANJE: pisanje zadanih zadataka, domaćih radova
 KULTURA MEĐUSOBNOG KOMUNICIRANJA: ponašanje prema odraslima:

vjeroučitelju, svećeniku, prema suučenicima u katehezi, vjernicima u crkvi irad u grupama.
 ZALAGANJE: pažnja na satu, javljanje i sudjelovanje u diskusiji, sakramentalni život (ispovijed

– misa – pričest), krunica, čitanje u crkvi, pjevanje, ministriranje... aktivno sudjelovanje u župi.

PITANJA ZA ZAVRŠNI ISPIT

1. Što je Biblija ili Sveto Pismo? Kako je dobila naziv i kada je nastala? Kako se dijeli i od koliko knjiga se sastoji? Zašto nam je ona
važna i kako je trebamo čitati?
2. Tko je Bog? Na koji način nam se objavio? Što znači da je Bog jedan, a tri Božanske osobe?
3. Tko je Presveto Trojstvo? Što znamo o svakoj božanskoj osobi posebno? U Bibliji se spominju tri događaja u kojima se Bog objavio
kao Trojstvo, koji su to događaji?
4. Čovjek snagom svog razuma može spoznati Boga na tri načina. Opiši tri načina spoznaje Boga.
5. Što nam Biblija Govori o čovjeku? Tko je čovjek i koji je smisao njegovog života na zemlji?
6. Zašto Boga nazivamo Stvoriteljem? Što znači stvoriti nešto? Što Biblija govori o postanku svijeta? Kako i iz čega je Bog stvorio
vidljivi i nevidljivi svijet?
7. Ako je Bog dobar i sve što je stvorio u početku je bilo dobro, otkuda onda zlo i grijeh u svijetu?
8. Kako se zove grijeh prvih ljudi? Što je grijeh uopće? Objasni razliku između teškog i lakog grijeha. Koja su tri uvjeta potrebna da
bi grijeh bio težak? Što su prvi ljudi izgubili i što mi gubimo kad učinimo teški grijeh?
9. Što je to milost? Objasni razliku između milosti posvetne i milosti djelatne. Kako stječemo milost i kako je gubimo?
10. Zašto Abrahama zovemo praocem vjere? Što mu je Bog obećao i kako je ispunio obećanje?
11. Koji je narod u Starom Zavjetu Bog izabrao da preko njega dođe Spasitelj na svijet? Kako i od koga je nastao taj narod? Zašto je
izabrani narod robovao u Egiptu, kako i po kome ih je Bog izbavio iz ropstva? Kako i gdje je Bog sklopio savez s Izraelcima i što im
je tada objavio (predao)?
12. Nakon dolaska u obećanu zemlju Izraelcima su u početku upravljali suci, kasnije kraljevi, a proroci su poučavali i opominjali
narod u Božje ime. Nabroji najpoznatije suce, kraljeve i proroke izraelskog naroda. Kojemu kralju je Bog obećao da će se u
njegovom potomstvu roditi Spasitelj?
13. Tko je Isus Krist? Gdje i kada se rodio? Što je naučavao i koja čudesa činio? Objasni detaljno što o Isusu ispovijedamo u
Vjerovanju.
14. Tko je Duh Sveti? Što govori Sveto Pismo o Duhu Svetome, gdje i na koji način se Duh Sveti pojavljuje? Što o Duhu Svetom
ispovijedamo u Vjerovanju?
15. Objasni što o Bogu Ocu ispovijedamo u Vjerovanju?
16. Što je Crkva, kada i kako je nastala? Zašto u Vjerovanju ispovijedamo da je Crkva jedna, sveta, katolička i apostolska?
17. U vjerovanju ispovijedamo da vjerujemo u uskrsnuće tijela i život vječni. Što to znači?
18. Tko je Blažena Djevica Marija? Koja je njezina uloga u našem spasenju? U koje vjerske istine o Mariji trebamo vjerovati na
temelju Biblije i crkvene predaje? Koji su glavni Marijini blagdani i kad ih slavimo?
19. Što je crkvena ili liturgijska godina? Kada počinje i od koja tri ciklusa se sastoji? Koje se boje koriste u bogoslužju i što označuju?
20. Nabroji sedam svetih Sakramenata i objasni što su sakramenti, tko ih je ustanovio, te koje milosti po njima primamo. Što su
sakramenti kršćanske inicijacije? Koji sakramenti utiskuju neizbrisivi pečat u našu dušu?
21. Objasni sakramenat krštenja. Kada i kojim riječima ga je Isus ustanovio? Tko može i pod kojim uvjetima krstiti? Što treba raditi
i što izgovarati kod krštenja da bi ono bilo valjano?
22. Što je Krizma ili sv. Potvrda? Kada i kojim riječima je Isus ustanovio taj sakramenat? Koje milosti od Boga i darove Duha Svetoga
primamo u Potvrdi? Tko podjeljuje Potvrdu i u čemu se sastoji obred podjeljivanja Krizme? Tko može primiti sakramenat Potvrde?
Što znači biti svjedok Isusa Krista?
23. Objasni sakramenat Euharistije ili sv. Pričesti. Kada ga je Isus ustanovio? Tko može primiti sv. Pričest? Koji su učinci sv. Pričesti?
Što je Presveti Oltarski Sakramenat?
24. Što je Sveta Misa i koji su glavni dijelovi sv. Mise? Kada kod Mise stojimo, kad sjedimo, a kad klečimo?
25. Što je sakramenat Pomirenja ili sv. Ispovijedi? Kada ga je Isus ustanovio? Kojih pet stvari je potrebno učiniti za valjanu i
plodonosnu Ispovijed? Što nam se u Ispovijedi oprašta? Što je oprost i kako se dobiva?
26. Objasni ukratko sakramente bolesničkog pomazanja, ženidbe i svećeničkog reda.
27. Tko je Sveti Otac Papa? Koju ulogu u Crkvi imaju biskupi, svećenici i đakoni? Kako se zove naša mjesna Crkva ( biskupija ) i koji
je biskup na njezinom čelu? Koji mu pomoćni biskupi pomažu? Što znaš o povijesti svoje župe? Kako se zovu svećenici koji
predvode župu? Koji je svetac zaštitnik tvoje župe?
28. Što je molitva i zašto molimo? Koji su učinci molitve? Nabroji vrste molitve.
29. Što su to kreposti i kako ih dijelimo. Nabroji one važnije. U kakvom su odnosu sa Božjim zapovijedima?
30. Objasni prvu Božju zapovijed. Na što nas ona poziva, a što zabranjuje? Koji su grijesi protiv prve Božje zapovijedi?
31. Objasni drugu Božju zapovijed. Na što nas ona poziva, a što zabranjuje? Koji su grijesi protiv druge Božje zapovijedi?
32. Što označuje treća Božja zapovijed i koji su grijesi protiv nje?
33. Na što nas poziva četvrta Božja zapovijed i što nam zabranjuje? Kojim grijesima kršimo četvrtu zapovijed?
34. Objasni petu Božju zapovijed. Na što nas ona poziva, a što zabranjuje? Koji su grijesi protiv pete Božje zapovijedi?
35. Na što nas pozivaju, a što zabranjuju šesta i deveta zapovijed Božja? Koji su grijesi protiv tih dviju zapovijedi?
36. Na što nas pozivaju, a što zabranjuju sedma i deseta zapovijed Božja? Koji su grijesi protiv tih dviju zapovijedi?
37. Što označuje osma zapovijed Božja i kojim je grijesima kršimo?
38. Nabroji pet crkvenih zapovijedi i ukratko objasni svaku od njih.
39. Nabroji i objasni sedam glavnih grijeha.
40. Nabroji glavne istine katoličke vjere.

Izdaje: Župa sv. Petra, Šibenik – Vidici
Služi za internu uporabu!