ČOVEK I KLIMA
SUŠE Suša je pojava koja se javlja kada se na nekom području pojavi značajan manjak vode kroz neko vremensko razdoblje. Pojava suše postaje sve češća u celom svetu i pogađa razvijene kao i nerazvijene zemlje. Do sada naučnici nisu našli pouzdaniju metodu za sigurno predviđanje suše tako da je nije moguće predvideti verovatnim pristupom kao ni njene prognoze u realnom vremenu. Ali bez obzira na navedeno, prateći i analizirajući brojne meteorološke, hidrološke i hidrogeološke parametre sušu je ipak moguće naslutiti, a time na neki način i predvideti. Nasuprot drugih prirodnih nesreća, suša se pojavljuje polako, traje dugo i zahvata velika područja iako njenu prostornu raspodelu nije moguće unapred tačno locirati. Suša se dešava polako, rietko izaziva brze i dramatične gubitke u ljudskim životima, ali zbog pojave gladi, uzrokovane sušom, kao direktne posledice, gubici u ljudskoj i životinjskoj populaciji ponekad su drastičniji od bilo koje druge prirodne katastrofe.
1.METEOROLOŠKA SUŠA nastaje kada postoji duze vremena sa padavinama manjim od prosecnih. Meteoroloska susa obicno prethodi drugim vrstama susa. 2.POLJOPRIVREDNE SUŠE uticu na biljnu proizvodnju ili ekologiju podrucja. Moze nastati nezavisno od bilo kakve promene u nivou padavina kada povecano navodnjavanje ili uslovi zemljista i erozija izazvana lose planiranim poljoprivrednim poduhvatima prouzrukuju nedostatak vode dostupne usevima. 3.HIDROLOŠKA SUŠA nastaje kada zalihe vode dostupne u izvorima kao sto su izdani, jezera i rezervoari ispod lokalno znacajnog pada.
GLOBALNO ZAGREVANJE Globalno zagrevanje je antropogena klimatska promena i fenomen dugotrajnog postepenog povećanja prosečne temperature vazduha na Zemlji uzrokovan ljudskim delatnostima. Fenomen brže menja klimu od svih poznatih prethodnih klimatskih promena u istoriji planete. Glavni uzrok je emisija gasova staklene bašte, većinom ugljen-dioksida i metana, koji nastaju sagorevanjem fosilnih goriva u energetske svrhe. Ostali izvori emisije su: poljoprivreda, proizvodnja čelika, cementa i krčenje šuma. Porastu temperature doprinosi i gubitak snežnog pokrivača koji odbija sunčevu svetlost i emisija ugljen-dioksida iz šuma pogođenih sušama. Sve to ubrzava proces zatopljenja.
Temperature su na tlu porasle dvostruko brže od globalnog proseka. Pustinje se proširuju, a sve su učestaliji toplotni talasi i šumski požari. Povećano zagrevanje na Arktiku doprinelo je otapanju permafrosta i morskog leda te povlačenju lednika. Povećane temperature uzrokuju i snažnije oluje i druge vremenske ekstreme. Zbog promena životne sredine, mnoge vrste su primorane da se presele iz svojih staništa koralnih grebena, planina, Arktika i drugih sličnih mesta, dok drugima preti opasnost od izumiranja. Ljudima prete nestašica hrane i vode, snažnije i češće poplave, ekstremne vrućine, bolesti i ekonomski gubici.
Direktna instrumentalna merenja temperature na globalnom nivou vrše se od sredine 20. veka, a na osnovu paleoklimatskih rekonstrukcija ( analizom sedimenata, stena, leda iz glečera, korala i dr.) pokušavaju se utvrditi klimatske promene na skalama hiljada i miliona godina. Od 19. veka došlo je do povećanja prosečne površinske i okeanske temperature Zemlje, i to za 0,85 °C u periodu 1880-2012, a 0,72 °C u periodu od 1951. do 2012. godine, na osnovu tri nezavisna seta merenja. Svaka od prethodne tri decenije je toplija u proseku od bilo koje od decenija u toku ere instrumentalnog merenja globalnih temperatura, dok je prva decenija 21. veka najtoplija od svih. Nije smisleno o temperaturnim promenama uzrokovanim globalnim zagrevanjem govoriti na suviše malim skalama vremena, jer postoji varijabilnost klime, kao što je sezonska ili decenijska, čiji uticaji na rezultate merenja nestaju tek kada se usrednje merenja na dovoljno velikim vremenskim skalama.
Klimatske promene mogu biti uzrokovane različitim faktorima: efekat staklene bašte, promene luminoznosti Sunca, vulkanske erupcije, Milankovićevi ciklusi koji su posledica složenijih razmatranja kretanja Zemlje i dešavaju se u periodima većim od onih relevantnih za razmatranja globalnog zagrevanja.
EFEKAT STAKLENE BAšTE Efekat staklene bašte prvi je predložio Žozef Furije, a otkrio ga je 1860. Džon Tindal. Kada Sunčevo zračenje pada na Zemlju, deo njega biva apsorbovan i na taj način zagreva Zemlju, dok deo biva emitovan u spoljašnji svemir. Da bi se ostvarila energetska ravnoteža, neophodno je da energija koju Zemlja primi sa Sunca bude jednaka energiji koju Zemlja izgubi u svemiru. Kada ne bi bilo atmosfere, prosečna temperatura na Zemlji bi bila -18 °C na ovoj temperaturi bila bi uspostavljena ravnoteža. Efekat staklene bašte naziv je za proces kojim atmosferski gasovi, emisijom i apsorpcijom infracrvenog zračenja, dovode do povećanja temperature u nižim slojevima atmosfere i na površini Zemlje. Jedan deo Sunčeve svetlosti nikada ne stigne do površine Zemlje jer se npr. reflektuje od oblake. Drugi deo dolazi do površine, od čega se jedan deo te svetlosti opet odbija i zrači pretežno u infracrvenom domenu u atmosferu.
U atmosferi ova svetlost intereaguje elektromagnetno sa atmosferskim gasovima, od kojih su najznačajniji oni sa tri ili više atoma, koji su u prethodnih nekoliko milenijuma održavali prosečnu temperaturu Zemlje na oko 15 °C, a to su: ugljen-dioksid, metan, vodena para i dr. i nazivaju se gasovima staklene bašte. Svetlost u interakciji sa njima biva apsorbovana i emitovana u svim pravcima. Što znači da jedan deo završava u spoljnjem svemiru, Zemlja gubi energiju, dok drugi deo emitovan u smeru Zemlje utiče na pomeranje energetske ravnoteže, do povećanja temperature Zemlje. Ovaj mehanizam zaslužan je za ostvarivanje temperature koja omogućava život na Zemlji kakvim ga danas poznajemo. Od doba industrijske revolucije ljudskim delovanjem su povećane koncentracije nekih gasova staklene bašte, koje su uzrokovale promene u atmosferi i izazvale fenomen koji nazivamo globalnim zagrevanjem.